Trans-Atlantik
Special cijena
5,98 €
Redovna cijena
6,64 €
-
Jezik izvornika: poljski
-
Prijevod: Mladen Martić
-
Broj stranica: 168
-
Datum izdanja: prosinac 2009.
-
ISBN: 978-953266123-1
-
Naslov izvornika: Trans-Atlantyk
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 280 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 6,64 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Mikroroman Trans-Atlantik prvi je put objavljen 1953. godine i u Gombrowiczevoj književnoj biografiji znači izuzetno važan moment. Tim se romanom pisac vraća u književni život poslije gotovo petnaestogodišnjeg izbivanja, uvjetovanog svjetskim ratom i velikim promjenama koje je on izazvao na javnom i osobnom planu. Gombrowicz je te godine proživio u Buenos Airesu, u transatlantskom izbjeglištvu, daleko od Poljske (gdje se čak mislilo i tvrdilo da je mrtav) i izvan poljskoga književnog života. U takvoj egzistencijalnoj i književnoj izolaciji kakva je bila Gombrowiczeva pisci obično reagiraju tekstovima obilježenima “domotožjem”, oplakujući svoju bezdomovinsku kob i opijevajući zavičajno gnijezdo kao izgubljeni raj na zemlji. (...) Gombrowicz reagira posve drukčije, u stanovitom smislu suprotno. Poslušan svojoj proturječnoj, prkosno prevrtljivoj naravi, ali i svojoj književnoj strategiji, on na razoran pritisak nostalgije za domovinom odgovara bjesomućnom, negatorskom romanesknom satirom “slatkog nam poljaštva”. Već se naslovom tog romana - Trans-Atlantik - fiksira temeljno pripovjedačevo stajalište: u romanu se na sve “naše”, “domaće”, “poljsko” gleda s druge strane Velike vode, iz onostrane geografske (i ne samo geografske) udaljenosti, odakle se ne vide narodi, nego ljudi, odakle se ne apostrofira Poljak, nego čovjek - s onom svojom mukom koju je Njegoš iskazao riječima “što je čovjek, a mora biti čovjek”.
Zdravko Malić
15.6.2010.
Gombrowiczev kozmos
tportal.hr, Katarina Luketić, 15.06.2010.
Mnogi ljudi, čiji narodi glavinjaju iz katastrofe u katastrofu, počinju shvaćati da narod nije samo nešto lijepo i uzvišeno – nego da je nešto opasno, pred čim valja biti na oprezu.' Napisao je to Witold Gombrowicz 1952, godinu prije nego što je objavljen njegov roman Trans-Atlantik, i to daleko od domovine, daleko od katastrofe i svoga naroda. Naime, Gombrowicz se 1939, u vrijeme njemačkog napada na Poljsku, zatekao kao turist u Argentini te potom ostao ondje iduće 24 godine, pa se vratio u Europu – ali ne i u Poljsku! – gdje je 1969. umro u gradiću na Azurnoj obali.
Navedene riječi mogu poslužiti kao ulaz u složenu semantiku Trans-Atlantika, u autorsku perspektivu da pojedincu i njegovu integritetu (njegovoj neponovljivosti) najveća opasnost prijeti od topline i tradicije doma, od zahtjeva postavljenih u ime patriotizma, od kolektivnih ideologija i manipulacija pripadnošću velikim sustavima poput Domovine, Crkve, Obitelji, Književne tradicije...
Gombrowicz je pisac pobune i osamljeništva, izrugivanja i demistificiranja, neprihvaćanja poetičkih moda i radikalizacije individualnoga glasa. Gledajući u Trans-Atlantiku s odmakom, s druge obale, na nacionalnu povijest, naslijeđe i mitologiju, a i na tadašnju ratnu stvarnost, on bira vlastiti put, a to, između ostaloga, znači i individualnu slobodu umjesto žrtve za domovinu, kritičnost umjesto uljuljanosti, što se s obzirom na kontekst nastanka romana činilo blasfemičnim.
'Očevina' i 'Sinovina'
Radnja Trans-Atlantika smještena je u kolovoz i rujan 1939., a u uvodnom dijelu romana ocrtava se atmosfera u poljskoj zajednici u Argentini, i to iz vizure pripovjedača koji se iskrcao s broda u Buenos Airesu i naziva se Witoldom Gombrowiczem. Unatoč tomu, roman nije napisan u autobiografskom ili ispovjednom glasu; te se već u početnom, 'nultom' opisu vremena-prostora, likova iz poljskog veleposlanstva i njihova odnosa prema pripovjedaču kao 'Poljskom Pisaocu Geniju', uspostavljaju fantazija, groteska i farsičnost kao ključni u gradnji trans-atlantskoga svijeta.
Dalje se pripovijedanje odvija u iznenađujućim smjerovima, odljepljuje se od poznatih narativnih obrazaca, poprima čas obilježja satire, čas velike metafore, iz kriminalnoga zapleta ulazi u pikarski, iz parodije političkih ideja u parodiju sentimentalnoga, čak i pastoralnog romana, iz uzvišenoga u trivijalno... Ti obrati u strukturiranju fabule, žanrovska hibridnost, inovativan jezik i ludičnost najdojmljivija su obilježja originalnoga Gombrowiczeva diskursa.
Središnja metafora o odnosu pojedinca prema domovini, privatnoga i javnoga, nesavršenoga Ja i zahtjeva ideologija, uspostavlja se kroz tematiziranje seksualnih sklonosti, nastranosti te planiranih a neizvršenih ubojstava. Naime, fabula romana okuplja se oko prijatelja pripovjedača, bogataša i homoseksualca Gonzala te njegova nastojanja da zavede dječaka Ignaca koji je u pratnji svoga oca i sprema se otići u rat u Europu. Dalje se nižu epizode dvoboja, lova, spašavanja sina i kič-pomirenja Oca i Razvratnika, bančenja, otmice u podrumu i burlesknog nasilja, opet bančenja, planiranja ubojstva Oca..., da bi sve završilo novim obratom, u komici i hipertrofirajućem smijehu.
Razobličavanje domovinskih mitologema, tj. 'slatkog nam poljaštva', pisac provodi kroz značenjsko suprotstavljanje figura Oca i Sina, 'Očevine' i 'Sinovine'. Polonist Zdravko Malić (inače i autor studije Gombrowicziana) u tekstu uvrštenu u knjigu tumači da Otac simbolizira Čast, Čistoću, Ljubaznost, Muškost, Vjernost itd., a na razini fabule ovog romana 'nosilac je krajnje neprirodnosti, ceremonijalnosti i celebracija, svega onoga što Gombrowicz metaforički naziva 'crkvom'.'
Sin pak simbolizira Sram, Prljavštinu (izopačene ljubavi), Izdaju, Bijeg, ali i 'napredak i nesputanost, slobodu, život i budućnost'. Unatoč toj dualnosti, roman se ne čita u arhetipski banalno postavljenim odnosima, niti je Gombrowiczeva metaforičnost lako odgonetljiva.
Poezija i brbljivost
Ako je tijek naracije romana iznenađujući, što se tek može reći o njegovu jeziku! Svijet Trans-Atlantika je sasvim izgrađen od arhaičnih, teatralnih, rugalačkih jezičnih elemenata. Diskurs karakterizira približavanje usmenom govoru, u uzvišeni jezik umeću se uzrečice i komična ponavljanja, a neki dijelovi se čine poput sjajne afektirajuće logoreje. Jezik je vibrantan, ponegdje barokno zasićen, a zbog izražene ritmičnosti i rime koja ima parodijsku funkciju neki su ga kritičari proglasili bliskim poeziji. Zbog svega toga prevoditi Gombrowicza iznimno je zahtjevno, osobito u segmentu traženja ekvivalenata u hrvatskome za arhaični, ali 'živi' jezik i komične skokove iz visokog u niski, pučki iskaz. (Prevoditelj Mladen Martić je za prijevod Trans-Atlantika dobio godišnju nagradu Iso Velikanović, a knjiga je i svojevrsni prevoditeljski hommage pokojnom Z. Maliću, s obzirom da je uvršten njegov prijevod prvog poglavlja romana.)
Otkrivati Gombrowicza
Gombrowicz je vrlo osebujan pisac; on ismijava kolektivne etičke zasade, sve ono što se u ime lažno uzvišenih principa očekuje od pojedinca ('Dokopati se slobode spram poljske forme, bivajući Poljakom, biti i nekim širim i višim od Poljske!'). Stoga on nije preporuka za one čiji je horizont očekivanja sužen uslijed čitanja jednog tipa suvremene književnosti u kojemu se prohodnost i jasnoća ideja/poruke postavljaju kao vrijednosni kriteriji teksta. Pri tome nije stvar u autorovoj hermetičnosti (jer Trans-Atlantik je gogoljevski vrckav roman), nego u današnjoj tiraniji površnošću i forsiranju brzo probavljive književnosti koja se može naveliko prodati. Onima pak koji traže avangardistički autentičan glas i koji od romana ne očekuju da bude sedativno sredstvo protiv nesanice, već kritička niša za stvarnost, preporučujem da se puste u otkrivanje Gombrowiczeva kozmosa.
Veliki poljski bal
Jolanta Sychowska-Kavedžija, Vijenac, 1.7.2010.
„Ovisno o mjestu, ljudima, okolnostima, bio sam pametan, glup, priprost, profinjen, šutljivac, niži, viši, plitak ili dubok, poletan, apatičan, važan, nikakav, sramežljiv, razuzdan, hrabar, nesiguran, ciničan ili plemenit... što sam bio? Bio sam sve!“ kaže u Dnevnicima Gombrowicz, zasigurno jedan od najvažnijih i najkontroverznijih poljskih pisaca dvadesetog stoljeća, autor je četiriju romana, petnaestak novela, tri scenska djela, triju knjiga književnoga dnevnika te nekoliko desetaka književnih feljtona. Nakon Drugoga svjetskog rata stekao je međunarodnu slavu, prevođen je na engleski, španjolski, francuski te niz drugih jezika. Izuzev manje opsežnog, ali prevoditeljski nedvojbeno najzahtjevnijega romana Trans-Atlantic, hrvatski čitatelj imao je priliku upoznati velik broj njegovih djela: romane Ferdydurke i Pornografija, drame Vjenčanje i Ivona, kneginjica od Burgunda, zbirku pripovijedaka Bakakaj, dijelove Dnevnika i Kozmosa, a i sjajan monografski prikaz Gombrowiczeva djela polonista i gombrovičologa svjetskoga glasa Zdravka Malića.
Vlastelinskoga podrijetla, Witold Gombrowicz, studirao je pravo u Varšavi, zatim filozofiju i ekonomiju u Parizu. Obdaren filozofskim umom, no bez ikakva respekta prema akademskoj filozofiji i književnoj tradiciji, književnosti se rugao kao snobovskom ritualu, a kada ju je prakticirao, uvijek ju je pokušavao osloboditi svih prihvaćenih pravila. Već na samu početku njegova stvaralaštva uočljive su dvije snage koje pojedincu onemogućavaju ili barem otežavaju slobodu i suprotstavljaju se njegovoj težnji da se potvrdi kao pojedinačan entitet. Jedna je od njih zarobljenost od strane drugoga čovjeka, a druga zarobljenost pojedinca u vlastitoj infantilnoj prošlosti. Polazeći od tih pretpostavki, Gombrowicz gradi literarnu konstrukciju utemeljenu na problematici forme, preobražavajuće i uvijek povezane s prisutnošću drugog čovjeka: što god dodirnemo već je viđeno, formirano, dakle učovječeno – personalno obilježeno. Sve tako postoji u odnosu prema „nekom” ili zahvaljujući tom odnosu. Sve je, kako kaže autor u romanu Ferydurke – gęba (njuška) i pupa (guza): njuška nametnuta nam je maska s kojom nas, nerijetko na naše zaprepaštenje i neslaganje, poistovjećuju i guza – simbol naše vječne nedozrelosti i sramne infantilnosti, što je ugrađeno u temelj Gombrowiczeva pogleda na svijet. Forma, sveprisutna u društvu, terorizira pojedinca, a da bismo joj umaknuli moramo ostati nezreli ili pokušati je pripitomiti. Ferdydurke završava očajničkim zaključkom „....nema bijega od njuške osim u drugu njušku, od čovjeka se možemo skriti samo u naručju drugoga. Od guze uopće nema bijega. Lovite me ako želite. Bježim s njuškom u rukama.“
U ljeto 1939. Gombrowicz je krenuo na put luksuznim brodom Chrobry u Argentinu gdje ga je zatekao rat, zbog čega je tamo ostao do 1963. i napisao Trans-Atlantik. Taj roman neosporno nastavlja i razvija osnovne crte ranije Gombrowiczeve poetike svodeći ih na razinu nacionalne mitologije. Fabula je posuđena iz kriminalističkih romana, vrijeme i mjesto radnje (kolovoz i rujan 1939, Buenos Aires), kao i glavni lik-pisac-pripovjedač, sugerira autentičnost, dok sve ostalo izmiče jedinstvenoj klasifikaciji. S obzirom na situaciju u kojoj se našao autor, moglo se očekivati djelo obilježeno domoljubljem i nostalgijom, a umjesto toga nastao je groteskan obračun s Poljskom i poljskošću koja sputava, revizija odnosa pojedinca spram naroda, kroz distancu i duhovnu suverenost.
Cijelom se poljskom književnošću dvadesetog stoljeća proteže struja parodijsko-groteskne literature: ona je element pročišćavanja, sprečava okoštalost i stagnaciju. Groteska također čini imanentan dio Gombrowiczeva stvaralaštva, sastavni je dio njegove filozofije, estetike i poetike.
Trans-Atlantik svojevrstan je Gospodin Tadija á rebours, čitatelj u njemu prepoznaje ključne scene poljskoga nacionalnog epa Adama Mickiewicza: slike arhaične plemićke Poljske, lova na zečeve, sporove, nerealizirane dvoboje, veliki finalni bal nacionalnog pomirenja. Samo što kod Gombrowicza sve te scene imaju groteskni karakter, a veliki bal umjesto pomirenjem ili zločinom završava apsurdnim smijehom. Odnos prema domovini u prijelomnom ratnom trenutku Gombrowicz izražava preko zločina i seksualne izopačenosti. Prema riječima Zdravka Malića, Trans-Atlantik je „domoljubni roman u psihopatološkom ruhu“, u kojemu autor, diskvalificirajući putenu ljubav, diskvalificira i Poljsku kao objekt domovinske ljubavi. Stereotipnu formu očevine zamjenjuje potpuni kaos sinovine. Nacionalni kič u romanu je zabavan, ali i opasan, te ukazuje na cijeli skup sadržaja koje pojedinac mora recitirati ili barem štovati pod prijetnjom isključivanja iz zajednice. Autor pokušava uništiti u sebi demona stereotipne poljskosti i naivna patriotizma, no njegov postupak sveopćeg smijeha i distanciranja u odnosu na obje strane konflikta prilično je enigmatično rješenje. Skupni kikot, histeričan smijeh kojim završava roman, zloslutan je i asocira na Gogoljevu rečenicu „Eh, vi....komu se smijete? ... sebi se smijete!“
Gombrowicz u obračunu s poljskom formom kao osnovnim stilskim određenjem koristi se najpoljskijim sarmatskim barokom sa svim njegovim konstantama: iznenađenjem, kontrastom, grozom, pretjerivanjem, teatralnošću. Jezik romana osebujan je i neponovljiv: teško je zamisliti nešto više poljsko od jezika – spoja različitih književnih stilova i epoha, koji izaziva bezbroj kulturološki obilježenih asocijacija i postaje autonoman idiom. Temelj stilizacije čini arhaizacija, ponajprije na području sintakse, kao u staru sarmatskoj književnosti, memoarskoj i staroj pučkoj književnosti. Jedna od specifičnosti Gombrowiczeva stila su rime: rimuju se osobe, ali i situacije. Sve to čini Gombrowiczev roman školskim primjerom neprevediva teksta: svaki prijevod romana lišava izvornik niza povijesnih asocijacija i nebrojenih literarnih referencija. Srećom, Gombrowicz je ipak prevođen i mnogi prevoditelji diljem svijeta prihvaćaju taj izazov. Da to nije lagana zadaća svjedoči činjenica da su na jednom od najuspješnijih engleskih prijevoda dvije prevoditeljice, Carolyn French i Nina Karsov, radile punih deset godina. U Hrvatskoj se pak s prijevodom Trans-Atlantika uhvatio ukoštac najveći hrvatski polonist Zdravko Malić, koji je nažalost dospio prevesti samo početno poglavlje. Njegova se vješto iskonstruiranoga idioma prihvatio Mladen Martić i odlično nastavio započeti rad.
Gombrowicz je za sebe provokativno rekao: „Bio sam nužnost na putu poljskog razvoja“ – i vjerojatno je bio u pravu. Koristio se postojećim jezikom umjetnosti, zatečenim formama i konvencijama, no otišao je još dalje od njih: kreirao je vlastiti stil, ali ga je stvarajući izdavao da pokaže da je bogatiji od njega samoga. Tako je nastalo ovo djelo koje nudi čitatelju niz mogućih interpretacija. Gombrowicz je romanom Trans-Atlantik ponudio čitatelju reviziju dosadašnjih nacionalnih osjećaja, reviziju odnosa Poljaka spram Poljske, dakle čovjeka spram nacije koja uz pomoć klišeiziranih istina i državotvornoga kiča provodi nasilje nad pojedincem. Većina naroda na svom putu razvoja trebala bi imati svog Gombrowicza. Uostalom, kako on sam kaže u Dnevnicima: „Ozbiljna književnost ne postoji zato da olakšava život, nego da ga otežava.“
O svetoj Formi poljskosti
Oslobođenje, Đorđe Krajišnik, 3.1.2015.
Odbacujem svaki red, svaku ideju
Ne verujem nikakvoj apstrakciji, doktrini
Ne verujem ni u Boga, ni u Um!
Dosta tih Bogova! Dajte mi čoveka!
Nek bude, kao ja, mutan i nezreo!
Nedovršen, taman i nejasan
S njim da plešem! S njim da se igram borim!
Pred njim da glumim! Da mu se udvaram!
Da ga silujem, volim, i da se na njemu
Stalno Iznova stvaram, rastem i rastući,
Sam sebe da venčavam u ljudskoj crkvi!
“Venčanje”
I
Plemić Witold G. prve je stilske vježbe, prema vlastitom priznanju, usmeno vršio nad rođenom majkom. Toliko ju je neprestanim začikavanjem i banalizacijom njenih formalnih nedoumica izluđivao da je sve vodilo do krajnjih granica apsurda. Majka je korijen pobune protiv vječne Forme duha, onaj inicijalni momenat kad se počinje spoznavati učmalost vlastite raspadljive stvarnosti, koja se kroz život nastoji razoriti. Nijekanjem svega što majka kaže, izvrtanjem svakog njenog pokušaja da uobliči svoju krhku učenost, svoju lažnu načitanost, svoj namaštani intelektualni stav vodilo je ka prokazivanju neizlječive patetike stila “slatke nam poljskosti”.
Tu je mladi Witold najprije pokazao svoj intelektualni prezir spram okoštalosti Forme. Dječijim repeticijama nema kraja. Jedino je dijete u stanju istu radnju ponavljati satima, cimati se o stranu kreveta, govoriti jednu te istu riječ, proizvoditi jedan zvuk, pokušavati jednu radnju po stotinu puta. Osmišljavanjem vlastitog života i svijeta dijete obesmišljava život i svijet uopšte. A život i svijet se, kad se iz kože djetinjstva izađe, pokazuju u svojoj raskošnosti kao najbesmisleniji i najapsurdniji. Ona me gurnula u apsurd, kaže u kasnijim godinama Witold za svoju majku, koji je poslije postao jednim od najvažnijih elemenata moje umjetnosti. I od toga su, dalje kaže, valjda počele te moje bolne pustolovine s različitim izopačenjima poljske forme, koje su djelovale na mene kao nadražaj: čovjeku je smiješno da pukne, ali ugodno nije.
II
Iz te neugodnosti, sa tim nadražajima Witold razvija fascinantan osjećaj za apsurdno. Gotovo da nema primjera u svjetskoj književnosti gdje je to uskakanje u apsurdno doživjelo volšebnije uobličenje kao što je to slučaj kod ovog pisca. Možda kod Kafke? Da, ali to su dva svijeta. Witoldova apsurdizacija poljskosti, Forme, Stila još od “Uspomena iz puberteta” imala je distancu spram onoga što se podvrgava apsurdizaciji. Što mu je omogućilo stav koji može svaki trbuh rasparati od pupka do grkljana. Jednim potezom, krvavo i nemilosrdno. Kafka se, znamo i osjetimo to u njegovu teksu, patio. Subordinirajući svoju stvarnost, unoseći joj atmoseferu duboke podložnosti Kafka kleči na koljenima pred književnošću. Ona ovog pisca na kraju i satre, smrvi ga to klečanje. Sam sebe zakolje. Witold je mag. U startu zna koliko je svaki pokušaj jalov, ali to ne znači da se treba zaklati. To podrazumijeva da se apsurdom omogući sebi život. Kakav je Witoldov apsurd? U svojoj apsurdnosti Gombrowicz je lak i igra se. Može se reći da ga se na ovaj način simplificira i banalizuje, ali uzmite bilo koji njegov tekst i vidjećete to. Sve kod njega počiva na tom kretanju kroz apsurdno, na tom ritmu koji preže da rastrga stvarnost. Ali, ne smijete pomisliti da se Gombrowiczev apsurd ikada rasipa u “čistu umjetnost”. Apsurd jeste kod ovoga pisca središte umjetnosti, ali je do te mjere precizno izgrađen da sav taj kič “poljskosti” postaje najsurovija moguća stvarnost.
III
Pored toga Gombrowicz ne pada na koljena pred književnošću. On ju je prezreo, zna koliko ona ne može, koliko je bespomoćna. Iz te pozicije gorostasno se izdiže i može bez proganjajućih užasa epifanije da posegne za svim sredstvima kojim se suprotstavlja Formi. Onoj uvijek istoj, uvijek okoštaloj, vječnoj, svetoj Formi jednog, našeg jadnog duha. Otuda njegova lakoća, njegova hrabrost da se o najstravičnijim temama progovori sa tako hladne pozicije. Da se sve izvrne naopačke, da se svijet i život dovedu do nemogućeg, ali da se nemoguće učini jedinim smislom mogućeg. Taj je Gombrowiczev stav sluđivao njegove savremenike. Kažu da je Bruno Schulz tri puta u toku jednog dana trčao da Gombrowiczu putem brzojava pošalje oduševljenje njegovim romanom “Ferdydurke”. Ni ovovremenici nisu ništa manje osjetljivi na poljskog plemića Witolda. Ili ga previđaju, ili se prave da ga razumiju, ili im budi vrtoglavicu, mučninu i konačno povraćanje. Teško je svariti takvog rušitelja i nemilosrdnog negatora svake stabilnosti, sigurnosti i nepromjenjivosti.
IV
Gdje je u tom gombrowiczevskom imaginariju “Trans-Atlantik”? On je na središnjoj poziciji. Nacistička Njemačka vrši invaziju na Poljsku, iz te tačke počinje ovaj roman. Dok Gombrowicz plovi na lađi Combray za Buenos Aires, cijeli se jedan svijet raspada. Pisac postaje bezdomnik ili jednostavno ostaje ono što je bio? Ali kako on, nakon što ratne godine prođu, promatra svoju poziciju spram domovine? Plače li, kuka li od patnje nostalgije za domovinom, da li mu je težak imigrantski život u jednoj posve stranjskoj zemlji? Piše li on stihove, stranice svoga jadnog stanja u izgnanstvu? Ne! Gombrowicz ne trpi Formu, pa ni Formu patnje. Ona je za njega nešto posve gadljivo, slabašno i jadno. Kako joj se suprotstavlja? Pada li ničice pred oslobođenjom i izmučenom “poljskošću”? Ne, on ne osjeća nikakvu milost. Tako izmučenu domovinu on dovodi do strahovitog apsurda. Uzvišeno, groteskno se kidaju svi krakovi Forme. Ostaje pobucana, prazna ljuštura gluposti.
V
Pripovijedajući dogodovštine sa “putom” Gonzalom, njegovim ljubavnim zgodama sa Sinom Ignacom, Gombrovicz pokazuje koliko je ta domovina Očeva užasna. Sinovina mora zadaviti, zgromiti, Očevinu. I sve vodi tome, cijeli se roman održava na granici Ocoubistva ili Sinoubistva. Našijenci su govnari, koji ne mogu pobijediti svoju “poljskost”. Oni je održavaju na tihoj vatri. Sve je u porazu, u užasu, u mučeništvu. A Gombrowicz traži samo Čin koji strahoti služi. Samo najveći užas može spasiti Očevinu. Jad, bol samo... U Gonzalovoj palači razvratno se Domovinstvo raspada, svi čekaju ubistvo, ubistvo mora biti. Ali Praznina samo, a potom bum-bam, bumbamom na Oca. Pras - u smijeh pakleni sve se razleže. Gdje je patnja naša slatka? Gdje su jadi naši prognanički? Bum-bamom su razbijeni. Šta je taj “Trans-Atlantik”? Metafora pisca emigranta, bez domovine? Ne, on je sartreovska samouništavajuća paklena mašina. Šta je taj “Trans-Atlantik”? Izgubljenost čovjeka poslije rata? Ne, on je kao gusarska lađa koja krijumčari puno dinamita da bi digla u zrak naše dosadašnje nacionalne osjećaje. Anti-lađa koja će na dno odvući sve naše osjećaje, sve Forme, svu bijedu duha.
VI
A pogledajte tu vrlu “poljskost” danas i ovdje. Kako samo vapi za jednim gombrowiczevskim rušiteljem, jednom olujom koja će raspršiti sve magline naše svete Forme. Citiraju naši pisci na uvodnim stranicama svojih pjesničkih knjiga Witolda i taj im citat pojede cijelu knjigu. Jer ne može Gombrowiczeva rečenica stajati na mjestu gdje se propovijeda Forma koja izrasta iz govnarske pozicije našijenaca. Koji su uvidjeli da je patnja veoma plodnja njiva, samo je valja uzorati i u nju baciti, s umjetnim gnojivom pomiješani, angažman.
Slične knjige
-
-
Dnevnik spisateljiceSpecial cijena 25,19 € Redovna cijena 27,99 € -
-
Obiteljski rječnikSpecial cijena 20,69 € Redovna cijena 22,99 € -
The Sick Bag SongSpecial cijena 21,49 € Redovna cijena 23,88 €
