Toranj kiselih jabuka
22,43 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 488
-
Datum izdanja: listopad 2013.
-
ISBN: 978-953266513-0
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 820 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Toranj kiselih jabuka od svih se dosadašnjih Bauerovih knjiga razlikuje po tome što je pripovjedačevo ja autobiografsko. Do sada se Bauer redovito poigravao, ne samo ich formom već i miješanjem stvarnih činjenica iz svoga života s onima izmaštanima. U Tornju kiselih jabuka upoznajemo moćnog i snažnoga pripovjedača koji kroz vlastitu sudbinu i sudbinu svoje obitelji ispisuje upečatljivu sliku života u drugoj polovini dvadesetoga stoljeća.
Glavni junak romana odrasta i sazrijeva u turbulentnim vremenima, u doba stalnih promjena, u kojima se i on mijenja od znatiželjnog i zaigranog dječaka preko nabusitog mladića, inteligentnog studenta i čovjeka u potrazi za srećom u inozemstvu do ozbiljnog supruga, prolazeći raznim gradovima: Vukovarom, Siskom, Makarskom, Zagrebom, Parizom, Bratislavom, Pragom...
Toranj kiselih jabuka malo je remek-djelo Ludwiga Bauera kroz koje se mnogo bolje razumiju njegovi prethodni nagrađivani romani Kratka kronika porodice Weber, Zavičaj, zaborav, Biserje za Karolinu i Karusel.
Kako sam na kraju odlučio postati pisac
Jutarnji list, Jagna Pogačnik, 28.1.2014.
Već sam naslov novog proznog djela iznimno plodnog i nagrađivanog pisca Ludwiga Bauera nagovještava kako tu neće biti riječ o nekakvoj sretnoj priči. Uostalom, ni sve ostali njegove priče, u koje se upliće povijest kao (m)učiteljica života, bile su više kisele nego slatke. I kad biste mogli pomisliti kako je riječ o još jednom kompleksnom i zanatski vješto napisanom romanu u kojem će se spojiti fikcija i povijesne činjenice, vjetrovi političkih i društvenih promjena s onim intimnih drama pojedinaca, suočavate se s činjenicom navedenom na koricama, kao i načinom pripovijedanja na početku knjige, koji jasno daju do znanja kako je ovdje riječ o Bauerovoj autobiografskoj prozi. Baš kao što je autobiografizam, barem djelomično, bio prisutan u njegovim prijašnjim naslovima, tako su i romani itekako prisutni u autobiografiji. Kao citati, naznake tema, ali i nekakva “naknadna pamet” koja će poznavateljima njegova opusa možda dati i neku novu dimenziju čitanja i razumijevanja pročitanog.
Sve o sazrijevanju
Baš kad smo počeli govoriti o tome kako je autobiografska proza u hrvatskoj književnosti stvar prošlih desetljeća i kako su se knjige tog tipa, kao i njihovo teoretsko utemeljenje, donekle potrošili, pojavilo se nekoliko, istina posve različitih, knjiga koje nas u tome demantiraju. Od, primjerice, Hedlove poluautobiografske fikcije “Donjodravska obala”, preko Jergovićeve obiteljske kronike “Rod”, do eto – ovog Bauerovog naslova koji je formom i sadržajem zapravo najbliži tome žanru. U toj opsežnoj prozi Bauer na neki način rekapitulira vlastito djetinjstvo i mladost, kao i godine koje su prethodile njegovom književnom putu. Knjiga, naime, završava u trenutku kad je spoznaja o tome da se ne želi posvetiti znanosti, nego pisanju, postala konačna, iako je njena naznaka otpočetka bila jasna. Do toga trenutka, kojem su kumovale i raznorazne “kuhinje” karakteristične za akademsku zajednicu, čitatelj je upoznat s autorovim odrastanjem i sazrijevanjem, kako fizičkim tako i onim Intelektualnim. Bauer, naime, kako to zahtijeva žanr kojeg se doista “školski” drži, vrlo detaljno opisuje svoju obitelj i podrijetlo, obiteljske tragedije (kao što je očeva pogibija), česte selidbe i prilagođavanja na novu sredinu, djetinje dogodovštine i ozbiljne trenutke bolesti. Autobiografski pripovjedač, ono “ja” koje se uobličuje u ovom tekstu, oduvijek je, kako tvrdi, bilo ponešto drukčije od drugih, čemu nisu pridonijele samo vanjske okolnosti čestih promjena mjesta boravka, već i sklonost knjigama, svojevrsna ozbiljnost i prepotencija, te jasna svijest o tome kako će jednom biti pisac. U tome je prvom dijelu, takvo autobiografsko ja čak i pomalo neuvjerljivo.
Društvena kronika
No, najzanimljiviji dio knjige svakako je onaj koji se odnosi na Bauerovo studiranje i početak profesionalne karijere; stav kakav pripovjedač zauzima od samog početka tu je puno razumljiviji i autentičniji, a likovi glasovitih profesora zagrebačkog Filozofskog fakulteta šezdesetih i sedamdesetih (Flaker, Frangeš, Kaštelan, Jonke i dr.), kao i poznatih kulturnjaka koje je susretao i s kojima se družio (Tenžera, Sever, Matković, Slaviček,..) daju zanimljivu živost svojevrsne društvene kronike u koju čitatelj ulazi s neskrivenim voajerskim užitkom.
Razni gradovi (Vukovar, Sisak, Makarska, Zagreb, Pariz, Bratislava, Prag) u kojima je autor živio i brojni vanjski događaji i suvremenici koje opisuje “Toranj kiselih jabuka” čine svakako zanimljivim, premda možda ipak nedostaje malo više opuštenosti barem u onim detaljima koji se tiču emocionalnog sazrijevanja.
Intelektualno ovdje, naime, posve preuzima prevlast. “Bauerolozima” će ova knjiga svakako biti dobrodošao spoj privatnih detalja i građe za romane koje je Bauer napisao, a ne bi bilo loše pročitati ni njezin nastavak jer, kako znamo, i nakon konačne odluke da postane pisac s autorom i njegovim knjigama događale su se raznorazne, “kisele” stvari koje bi fino nadopunile ovaj toranj i povukle vremensku granicu do same suvremenosti.
”Umjetnost je svojevrsni plemeniti trik - prevara u korist prevarenog.”
ČitajMe.com, Jasenka Begić, 24.2.2014.
”Tekst koji slijedi autobiografski je roman. To znači da pripovijedanje ima kao podlogu događaje iz autorova života, ali su likovi – likovi romana. Svaki pokušaj poistovjećivanja likova ovoga romana sa stvarnim likovima proizvoljan je i suprotan namjerama autorovim.” – upozorava nas autor na samome početku čitanja ove iskrene i lijepe knjige. Pisati autobiografski roman, odnosno pisati knjigu temeljenu na događajima iz vlastita života, iznimno je izazovan pothvat utoliko što autor zasigurno sasvim sam određuje koliku će količinu detalja iznijeti pred čitatelja, koliko će zapravo biti iskren prema njemu i u kakvome će svjetlu predstaviti sebe i svoju povijest.
U mnogima smo autobiografskim romanima susretali različite stupnjeve navedenih faktora, no pismo Ludwiga Bauera ne ostavlja prostor dvojbi – svojim karakterističnim, majstorski izbrušenim stilom pripovijeda priču o svome životu, veoma neposredno i blago, skromno i s kritičkim osvrtom istovremeno, priznajući kako svoje, tako i pogreške onih koji su ga okruživali.
Prema riječima samoga autora, naslov romana sugerira njegovo sazrijevanje u drugoj polovici 20. stoljeća; pokušava pronaći smisao u povezanim detaljima svojega života, u svemu onome što ga je oduvijek inspiriralo te u svemu onome o čemu je naposljetku imao potrebu pisati. Autor se tako linearnim, literarno-dokumentarističkim pripovijedanjem ”još jednom” obračunava s temom podunavskih Nijemaca i njihovoga položaja u neprestano ratom ispunjenim Balkanom, iznoseći intimne činjenice o sebi i svojoj obitelji uslijed tih zaista mnogobrojnih povijesnih previranja.
Koristeći Ich-formu i krećući iz svoje osobne perspektive djeteta, Bauer priču započinje od svojih najranijih dana odrastanja te doslovno bilježi događaje i situacije upravo onako kako ih se iz toga vremena i sjeća. Svijet tako promatra kroz dječje oči; ne razumije obiteljske i društvene odnose, kao ni neprekidne političke promjene – no ipak priznaje, kako onda, tako i sada – da razumijevanje svijeta dolazi isključivo sazrijevanjem, sazrijevanjem koje zapravo nikada nije u potpunosti završeno, a sve ono što iskusimo prije sedme godine jest temelj koji će odrediti tok toga sazrijevanja.
Povijest svoje obitelji povezuje s poviješću regije, njezinih međusobno isprepletenih religija, dijalekata, ideologija i ratova. Vjerujem kako će ponovno mnogi reći da Bauer i u ovome slučaju koristi tragične događaje ovih prostora kako bi ispričao priču, no gledati ovaj tekst u tako uskim okvirima bilo bi zaista pogrešno. Sve ono što je autor doživio na osobnoj razini može se, te se naposljetku i mora promatrati kao slika jednoga svijeta – ono što ga je okruživalo imalo je izravan utjecaj na njegovo odrastanje, razmišljanja, neprestane selidbe i traženja obiteljskoga mira u jednome gradu. Od Siska do Praga, Bauer proziva iskrivljene povijesne istine jednostavno zato što je to jedino ispravno – razlika je u tome što u ovome tekstu u prvi plan stavlja osobna iskustva kako bi što jasnije dočarao nepotrebnu bol karakterističnu za gotovo svaku ”priču s Balkana”.
Posebna vrijednost ovoga teksta jest što nam Bauer dopušta da uđemo u njegov književni svijet, odnosno daje nam uvid u sve ono što je utjecalo na razvoj njegova pisma; od samoga otkrivanja književnosti pa sve do njegove akademske karijere. Autor nam također iskreno govori i o procesu vlastitoga učenja o književnosti, ljudima i krajevima koji su ostavili snažan utjecaj na njega kao književnika, kao i o nekim umjetničkim preokupacijama koje su ga nerijetko morile.
Mnogi tvrde kako su sve teme i problemi o kojima je Bauer do sada pisao pronašli svoj zajednički dom. S tom tvrdnjom morat ću se složiti i tek samo napomenuti kako je ovaj roman priča o jednome životu koji se mora promatrati s poštovanjem i poniznošću, ne samo zbog autorova bogatoga iskustva, već i zbog vrijednosti koje nam za sobom ostavlja – podsjećajući nas još jednom kako ljubav, umjetnost i didaktika moraju predstavljati najviše ideale, čak i onda kada nam se čini da su u potpunosti iščeznuli.
Što sam i kako sam to postao?
Vijenac, Strahimir Primorac, 20.3.2014.
Na samu početku nove knjige Toranj kiselih jabuka Ludwig Bauer ovako izlaže osnovni motiv koji ga je ovaj put pokrenuo na pisanje i otkriva nedoumice s kojima se pritom suočavao: „Listajući vlastitu biografiju – čovjek valjda pokušava razumjeti kako je postao ono što jest, a onda se, možda neizbježno, suočava i s pitanjem što zapravo jest. (...) Ako su nam [piscima] talent i kreativnost rođenjem dani, (...) postavlja se pitanje: koliko se sav taj genetski materijal može detektirati u osobama, životima i djelima onih koji su nam prethodili; odnosno, koliko je to možda sasvim individualna mutacija? (...) što je od toga doista relevantno za biografiju ili autobiografiju pisca, a što ne? (...) I koliko je uopće taj izabrani identitet, ili više – određivanje sebe nekim, ponajprije sebi važnim zajedničkim nazivnikom, bitna, ili općevažeća, ili barem šire prihvatljiva, oznaka onoga što čovjek jest?“
Riječ je, kao što se vidi, o opsežnu (gotovo petsto stranica) autobiografskom tekstu, čiji naslov sugerira piščevo sazrijevanje. Ali čitatelj koji uzima u ruke ovu knjigu ne bi smio preskočiti ili zanemariti autorovu napomenu koja prethodi: „Tekst koji slijedi autobiografski je roman. To znači da pripovijedanje ima kao podlogu događaje iz autorova života, ali su likovi – likovi romana.“ Premda kratka, piščeva je izjava višeznačna. Upozoravajući na žanrovsku pripadnost teksta, upućuje nas na konvencije unutar kojih ga treba čitati i tumačiti; implicitno, izjava podsjeća čitatelja da se autobiografija zbog složenosti svoje prirode otima jednoznačnom određenju.
Bauer dakle upozorava da njegov tekst treba shvatiti kao autobiografski roman (danas se uobičajio termin autofikcija), a to je, prema jednoj definiciji, „fikcionalan tekst oblikovan s pomoću pripovjednog modela autobiografije“ (Andrea Zlatar). Prema drugoj, široj definiciji, riječ je o prozi u kojoj autor priču o svom životu, ili nekom kraćem dijelu života, obrađuje slobodnije nego što je to slučaj u drugim oblicima autobiografske književnosti pripovijedajući obično u prvom licu. Tekst je utemeljen u piščevu životu i njegovu osobnom iskustvu, i unatoč većoj slobodi u oblikovanju, teži što vjernijoj reprodukciji tog iskustva. S druge strane autobiografija je, u koncepciji francuskoga teoretičara Philippea Lejeunea, „retrospektivni prozni tekst u kojem neka stvarna osoba pripovijeda vlastito življenje, naglašavajući svoj osobni život, a osobito povijest razvoja vlastite ličnosti“. Lejeune je tvorac ideje o „autobiografskom ugovoru“ između autora i čitatelja koji se uspostavlja odnosom identiteta između pripovjedača, lika i autora koji je potpisan na koricama knjige; time se autor obvezuje da će točno i istinito ispričati svoj život.
No tu je i najproblematičnije mjesto svih autobiografskih priča: načelo istine i točnosti upitno je jer su ti tekstovi pisani iz subjektivne perspektive, ovisne o pamćenju i sjećanju, a ponekad i o iskrivljavanju ili prešućivanju. „Potpunu istinu“ i vjerodostojnost, unatoč autorovoj najboljoj volji, nemoguće je ostvariti. Postupno, spontano ili namjerno, samoprikazivanje ili priča o vlastitoj „životnoj istini“ prelazi, u većoj ili manjoj mjeri, u proces fikcionalizacije. U Bauerovu se romanu na više mjesta može uočiti indikativan, osobit postupak prelijevanja zbilje u fikciju i fikcije u zbilju. U Tornju kiselih jabuka pisac se naime koristi odgovarajućim citatima iz svojih fikcionalnih tekstova, najviše iz romana Zavičaj, zaborav, da bi dopunio ili zaokružio neku zgodu o kojoj pripovijeda kao o dijelu osobnog iskustva. Uzima dakle dijelove proze koji su bili usidreni u drukčijem, fikcionalnom kontekstu i prebacuje ih u novi, nefikcionalni; i u novo okruženje ti se dijelovi posve prirodno uklapaju. U tome se ogledaju dva suprotstavljena načela na kojima su utemeljeni autobiografski tekstovi: načelo istinitosti (zbiljskog) i načelo fikcionalizacije. Bauerov izbor da svoju prozu odjene u ruho autobiografskog romana, koji piscu ipak daje više manevarskih mogućnosti nego rigidna pravila autobiografije, pokazuje se logičnim potezom iskusna književnika. Iako, jasno, ostaje načelno pitanje kako razlikovati roman od autobiografije jer to na razini tekstualne analize nije moguće.
Knjiga se sastoji od četiri dijela. U prvom se opisuju zbivanja od najranijih sjećanja do otprilike desete godine i premještanja u prostoru – selidba iz Vukovara u Sisak, a odatle u Makarsku. Drugi dio, nakon povratka u Sisak, posvećen je pubertetskim godinama, gimnazijskom školovanju, različitim aktivnostima i dugotrajnom liječenju na Bukovcu. U trećem se dijelu govori o studiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i studijskim i drugim boravcima u Moskvi, Lenjingradu, Krakovu, Bratislavi i Parizu. Četvrti dio govori o vojnoj službi u Rumi, o ženidbi i boravku u Pragu, gdje mu je supruga bila kulturni ataše u jugoslavenskoj ambasadi, o raznim redaktorskim, uredničkim i prevoditeljskim poslovima i o konačnom odustajanju od znanstvene karijere. Okosnica je knjige, dakako, ideja da se prikaže povijest razvoja, odnosno pripremanje, osposobljavanje i oblikovanje budućeg pisca jer „oduvijek [sam] znao ili osjećao da mi je pisanje pripovjedne proze ono što me neizbježno čeka u životu“. Svoje književno obrazovanje, „godine učenja“, živo je prikazao izborom knjiga koje je čitao, suradnjom i razgovorima s profesorima i urednicima, ostvarenim i neostvarenim znanstvenim projektima, prijevodima, druženjem s brojnim istaknutim piscima raznih nacija, generacija i poetičkih opredjeljenja. Dragocjeni su njegovi uvidi i razmišljanja o političkim, socijalnim i kulturnim zbivanjima u Jugoslaviji i Europi druge polovine 20. stoljeća. Na taj način spoznavao je i svoje različite identitete, a istodobno istraživao kako se njegova osobna povijest uklapala u širu, kolektivnu. Sliku Ludwiga/Luje Bauera kakvu doživljavamo u romanu stvorio je čovjek koji za sebe danas kaže da je „afirmiran i kvalificiran pisac, profesionalac“.
Ima mjesto u knjizi koje dosta sugestivno govori o tome kako je Bauer zarana osjetio prirodu odnosa između pripovjedača i publike. Družeći se s vršnjacima osnovcima u Makarskoj, pričao im je o sisačkom kraju iz kojeg je došao. Pritom je navodio zgode i situacije koje se nisu dogodile, nego ih je izmišljao, a slušatelji su to sa zanimanjem pratili i tražili da priča nove dogodovštine. Možda je spomenuti osjećaj tada u Bauera bila intuicija, možda jedan od prvih znakova bogom dana talenta; poslije je to, kao znalac književnoteorijske literature, i osvijestio: „Priča treba biti istinita unutar sebe, publika zna da je priča izmišljena, ali ne smije iz toga zaključiti da autor iznosi laži. Mi prihvaćamo takav zamišljeni sporazum, kako je zapisao Umberto Eco, i pretvaramo se da se ono što nama (pripovjedač) pripovijeda zaista dogodilo. Upravo tako su se ponašali i moji slušatelji (...) bio sam zahvalan na toj dozi povjerenja/nepovjerenja.“ Mislim da bi to mogao biti i najprikladniji ključ za čitanje djela. Kritičar nije u mogućnosti da sudi o istini i vjerodostojnosti iznesenih činjenica i opisanih situacija, o razmjeru eventualnog (svjesnog ili nesvjesnog) prešućivanja i iskrivljavanja podataka, o stupnju autorova zaborava, ali je svakako u mogućnosti da ocijeni unutarnju istinitost priče, njezinu književnu logiku. A ona je u Bauera pouzdana, uvjerljiva i snažna.
Književnost kao suprotnost kaosu
tjedno.hr, Dražen Stjepandić, 8.6.2014.
Na početku razgovora upitao sam zašto se njegova najnovija knjiga, autobiografski roman zove “Toranj kiselih jabuka” (Fraktura, Zaprešić, 2013.). Gospodin Lujo, kako ga prijatelji i znanci oslovljavaju reče mi: zato što je po njegovom mišljenju život stjecanje iskustava, ali i gubljenje iluzija, očekivanja i nada.
Nisam ga baš razumio jer gospodin Ludwig Bauer meni djeluje kao ispunjen čovjek, velike erudicije, iskustva i iskazanog talenta u raznim književnim vrstama. Odavno je naveden u raznim ovodobnim povijestima hrvatske književnosti, registriran kao jedan od suvremenih klasika. Primjerice u “Povijesti hrvatske književnosti” Slobodan Prosperov Novak stavlja ga uz bok najvećim imenima od kraja sedamdesetih pa do kraja prošlog stoljeća, navodeći kako je tek u poznim godinama prepoznat kao značajan pisac obiteljskih i povijesnih romana.
Prevodio je s češkog, slovačkog, poljskog, ruskog, njemačkog, engleskog i s hrvatskog na engleski... Zahvaljujući njemu u hrvatski književni život prvi put su ušli mnogi pisci, njegovom zaslugom Hrvatska je dobila i prvi prijevod knjige o kibernetici: “Stroj, čovjek, društvo – Kibernetika” (Zagreb, 1970.). Njegovom spisateljskom i prevoditeljskom opusu Društvo hrvatskih pisaca posvetilo je simpozij u povodu sedamdesetogodišnjice. U svakom od referata odavalo se priznanju drugom segmentu njegovog debelog traga u hrvatskoj književnosti i kulturi.
U “Tornju kiselih jabuka” opisao je kako se pripremao za svoj romansijerski, pripovjedački, prevoditeljski i teoretičarski iznimni opus. S čitateljima je podijelio i svoje viđenje Tita, Rankovića, susrete s Krležom, druženje sa Severom, Tenžerom, Kunderom, Hrabalom, Siefertom, Tatarkom...
Studentski dani s Veselkom Tenžerom, gulaš koji je za njega pripremio Bogumil Hrabal, horoskope koje je za njega dok je bio u Pragu pisao Milan Kundera bili su tema ovog razgovora, ali na kraju sam to izostavio smatrajući da je najbolje da to namjernici s užitkom kao i ja pročitaju u knjizi.
Gospodin Lujo je živio u raznim gradovima, Vukovaru, Sisku, Makarskoj, Zagrebu, Bratislavi, Parizu, Pragu, Londonu, Washingtonu, Beču... Još je više različitih gradova i mjesta posjetio radeći posao za koji se školovao i koji je volio.
Zato nisam razumio zašto se autobiografski roman bavi i izgubljenim iluzijama, jer Luju osim literature na različite načine, kroz razne jezike u originalu i prijevodu nešto drugo posebno nije zanimalo. No, kako svaki pisac ima neku svoju tugu i unutarnju naoblaku, nisam previše inzistirao na izgubljenim iluzijama premda smo dugo razgovarali, dobro prebacujući normu potrebnu čak i za jedan intervju od desetak kartica. Možda u te izgubljene iluzije spada njegov odnos prema znanosti kojoj je posvetio puno vremena. Razgovarali smo u njegovom stanu u zgradi na Kvatriću, zapravo na uglu Maksimirske i Domjanićeve ulice u Zagrebu.
Jeste li zadovoljni reakcijama na “Toranj kiselih jabuka”?
- Razgovor sa svakim čitateljem mog romana za mene je obogaćenje. Ne mogu svoje djelo sagledati sa svih strana. Iz razgovora s vama otkrivam da je vama najzanimljivije moje praško razdoblje. U romanu sam puno pažnje posvetio svome djetinjstvu. Taj dio za mene je bio jako značajan kao formativan, Drugi je svjetski rat na mene utjecao puno više nego što sam dugo bio svjestan. Kao dijete nemate objektivan ili kritički odnos prema onome što proživljavate, ali kasnije se to vrati, i čovjek u stanju o tome izgraditi određenu literarnu istinu.
Smatram da je “Toranj kiselih jabuka” iznimna knjiga, možda bih ga drugačije počeo ili bih neka poglavlja drugačije izmiješao i montirao, ali to je samo moj pogled na vaš kreativni čin.
- Autor ne može pokriti sve dimenzije neke istine, autor gleda što je njemu značajno i nekako širi tu lepezu prema potencijalnim čitateljima, od kojih će svaki imati svoj kut gledanja.
Krleža i Europa
Opisali ste kako je Dominik Tatarka, slovački Krleža bio jednostavan čovjek za razliku od našeg Krleže. Vaše mišljenje o Krleži kao piscu?
- Tatarka je zaista bio jednostavan i ugodan čovjek. Krležu nisam imao prilike doživjeti na takav način. O Krleži kao osobi ne znam puno. Susreo sam se s njim kao pratilac njegova prevoditelja. Ali kao pisca svakako ga cijenim. U Europi je malo takvih erudita, pisaca koji su toliko mnogo znali, a istodobno imali tako snažnu ekspresiju. Žao mi je što Krleža nije naišao na veći odjek u Europi. Poznat je nešto više u srednjoj Europi, u Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj.
Vaš opus odiše spleenom Srednje Europe. Zašto Češka, odnosno Prag u kontekstu srednjeeuropske kulture stalno imaju istaknutu ulogu za razliku od Hrvatske i Zagreba koji su srednjeeuropska kulturna i intelektualna provincija na rubu zbivanja?
- Prag je za mnoge Slavene bio svojevrsna slavenska Atena. Prednjačio je u kulturi i širio je to svoje bogatstvo prema drugim slavenskim narodima. Primjerice, čak je i Gajev hrvatski pravopis, dakle, direktni preteča sadašnjega pisma hrvatskog jezika potekao iz rješenja do kojih su prvo došli Česi. Kulturni utjecaj Praga traje sve do našeg vremena. I Rajko Grlić, i Lordan Zafranović i cijela plejada filmskih umjetnika s naših i susjednih prostora školovala se u Pragu. Od Čeha smo puno naučili i o lutkarstvu. Vrijedi to dijelom i za slovačke kulturne centre, primjerice Bratislavu i Trnavu. Postoji neka predrasuda o Slovačkoj kao kulturno manje razvijenoj sredini, a odande nam je stiglo bogato kulturno nasljeđe. Jeste li znali da se i sveti Marko Križevčanin školovao u Trnavi? Bogoslav Šulek, autor “Rječnika hrvatskog znanstvenog nazivlja” bio je Slovak koji je u hrvatski unio mnoge riječi iz češkog i slovačkog koje hrvatski jezik nije imao. I Pavol Šafarik koji je zadužio južnoslavenske filologije bio je Slovak.
Jergović je zreo pisac
Književnik ste s velikim prevoditeljskim opusom. Ima li se pravo književnik s većim brojem prijevoda od ostalih kolega suvremenika kao Miljenko Jergović smatrati piscem nad piscima?
- Ne znam bi li on sam to tako rekao, ali ja mu to pravo ne bih uskraćivao. Pojedini pisci svojim djelom u određenom trenutku s obzirom na događaje koji su se dogodili pobude veću pažnju. Miljenko Jergović se pojavio u takvom trenutku kada je naša zemlja u širem smislu bila svjetska medijska tema. Svjetske televizije i agencije pratile su što se ovdje događa. U mnogim zemljama postojao je veći interes za ova područja i u tom trenutku se pojavljuje jedan izuzetan pripovjedač sa sjajnim kratkim prozama, koje se mogu prevesti i koje se lako mogu razumjeti. Jergović je pobudio veliku pažnju i stekao je veliku slavu. Mislim da nema osnove osporavati njegov izniman pripovjedački talent i ostvarenja.
Što mislite o njegovim romanima?
- Miljenko Jergović vrlo je zreo pisac, koji poznaje sve tajne književnog zanata. Njegovi su romani odlični, ali rekao bih da su njegove novele barem na prvi pogled još impresivnije. Lakše se doživljavaju, i zato je taj dio njegova opusa možda omiljeniji kod publike. Nedavno je objavio roman “Rod”, prebogat roman, djelo koje je teško savladati, malo je manje od posljednjeg romana Milka Valenta romana koji ima tisuću stranica i teško ga je držati u ruci. Nisam siguran što nas navodi da pišemo sve deblje knjige, nadam se da ću se ubuduće tome uspjeti othrvati, ali ove dvije zaslužuju svaku preporuku.
Što mislite o Ivanu Aralici kao jergovićevskom svjetonazorskom antipodu?
- Svjetonazorski svakako se ne slažu, ali Aralica ima izvorni pripovjedački dar i zapravo je šteta što se počeo baviti dnevnom politike i napisao je nekoliko djela koja izlaze iz literarnog okvira. Ona djela koja je napisao za vrijeme Jugoslavije, za mene su literarno autentičnija.
Izložba fotografija
Što je s vašim fotografijama, počeli ste snimati i izrađivati fotografije još kao dječak u Sisku. Dok ste živjeli u Pragu u godinama nakon Praškog proljeća snimili ste fotografije mnogih najpoznatijih čeških pisaca u vrijeme sovjetske intervencije, snimili ste i najpoznatije češke estradne zvijezde tog vremena. Planirate li napraviti neku izložbu o Praškom proljeću i snimate li i nadalje?
- U mnogo sam aspekata strašno nesavršen čovjek, jedna od osobina koje me jako nerviraju, a mora da nerviraju i moje bližnje jest i to što ne znam voditi računa o stvarima. Svaku stvar čim prestanem upotrebljavati zapravo zaboravim. Uobičajeno je da čovjek treba naočale za čitanje, zatim ih skine i nekamo ih stavi. Kasnije zaboravim kamo sam te naočale stavio i nemam razumnu naviku da ih stavljam na neko određeno mjesto, samo što se to kod mene ne odnosi jedino na naočale nego na bilo koji predmet koji upotrijebim. Ako zabijem čavao u zid ja ću ostaviti čekić tamo gdje mi je zadnji put trebao. Sjetit ću se tog čekića jedino ako se spotaknem na njega. Može se to smatrati i nekom vrstom selektivnog pamćenja i selektivne svijesti. Gotovo sam nesposoban misliti o praktičnim stvarima, stalno mislim o mnoštvu drugih stvari. I sada kad s vama razgovaram razmišljam o tome kakav je odnos između glagola odmarati se ili počinuti, koliko je u korijenu jedne i druge riječi srodstva, a jest. I koliko je to suprotno umoru, odnosno akciji i kako je to zapravo stvorilo strukturu riječi. Uvijek razmišljam i o nečemu trećem, pa na stvari, predmete zaboravljam i sve pogubim. U životu sam kupio nekoliko tisuća knjiga, a sad imam svega nekoliko stotina koliko držim u stanu na Kvatriću. Još imam nešto knjiga na tavanu u kući u Galgovu. Dakle, i većinu sam svojih fotografija zametnuo, izgubio, razdijelio. Poneko mi pokloni kakvu moju fotografiju staru pola stoljeća ili više. Snimam i dalje, a zahvaljujući kompjuterima i mnogobrojnim hard-diskovima, puno toga ostaje sačuvano. Sada je problem kako se u svemu tome snaći.
Kako ste se nastanili u ovom neboderu iznad nekadašnjeg Varteksa na Kvatriću?
- Moji roditelji su se tu naselili šezdesetih godina. Majka mi je umrla 1994. i očuh je u ovom stanu ostao sam. Već 2005. je bio teško bolestan, dobivao neke male moždane udare. Tada sam sve češće bio uz njega. Došao sam k njemu prvenstveno da mu se nađem pri ruci. Brinuo sam se o njemu, a bio je vrlo drag i pitom čovjek, Vukovarac, iznimno obrazovan čovjek. Dogodilo se da sam jednostavno ostao s njima ovdje do njegova kraja pa onda i nakon njega. Mislim da su i on i majka ipak nekako i dalje ovdje prisutni, na neki apstraktan, a intiman način.
Autobiografija došla do 1974.
U svome autobiografskom romanu opisujete brojne vaše partnerice. Vrlo sugestivno i nadahnuto iskreno pišete o predstavnicama ženskog roda koje vam je u solidnom broju nanijela vaša sudbina. Kakva je vaša sadašnja situacija po tom pitanju?
- U mojim se godinama čovjek ne razbacuje ljubavlju i zaljubljivanjem. Svaka draga osoba postaje dvostruko dragocjenija. Ni jednu od onih koje sam volio nisam zapravo prestao voljeti. A što se tiče nekoga službenog statusa u tom pogledu: nisam u službenom braku. Ali imam sreću da je uz mene osoba s kojom se dobro razumijem, koja me u svemu podržava, to je uzajamno, i da me podupire i u književnom stvaranju kao muza i suradnica.
Imate li djece, njih uopće ne spominjete u autobiografskom romanu?
- Imam dvoje djece. Ne spominjem ih jer nisam stigao do toga razdoblja da spomenem te iznimne ljude, svoju djecu. Sin mi se rodio 1975., a roman završava 1974. Kći se rodila 1981. Ako budem imao snage i svježine, to će sigurno dobiti svoje mjesto jer rođenje djece ide u red najznačajnijih doživljaja u životu čovjeka. Brak je za mene bio vrlo značajan, istinski dragocjeno dok je trajao, i bio sam vrlo posvećen obiteljskom životu. To je nešto o čemu bih morao pisati kad na to dođe red.
Što mislite o Nobelovoj nagradi?
- Posebno o njoj ne razmišljam, ali se u nekim tekstovima o mojim knjigama ta nagrada višekratno spominje. Ne znam da li to išta znači. Nobelova nagrada je čudna stvar. Niz faktora o tome odlučuje i oni su često neknjiževne, čak političke prirode. Pasternak je dobio Nobelovu nagradu jer je u nekom općem protusovjetskom raspoloženju na Zapadu bio pisac kojeg su doživljavali kao disidenta. Onda kad dobio Nobelovu nagradu, nije ju preuzeo jer nije želio otići iz Rusije, jer kao mnogi Rusi voli Rusiju. Nakon nekoliko godina Nobelovu nagradu dobiva Šolohov koji je sovjetski pisac, dodijeljena mu je valjda da bi se kompenzirala situacija s Pasternakom.
Kako stoje stvari s Nobelovom nagradom za vas?
- Dok sam živio u Beču, neki su mi se od iseljenih Švaba obraćali s tom idejom, ali nisam pristao na to prvenstveno iz političkih razloga. Te ideje i motivacije nisu bile slobodne od nacističkog sentimenta. To su bili stariji ljudi koji su u svojim mladim danima sudjelovali u ratu na njemačkoj strani i dio njih nije mogao preboljeti da nisu imali pravo. Ostali su živjeti s tom zabludom i nisam bio sklon suradnji s tim ljudima. Problem je, što bi trebalo da se te moje knjige, koje su nešto prevedene negdje na Zapadu i čitaju. Od svih mojih knjiga najviše se među Podunavskim Švabama čita “Kratka kronika porodice Weber”, ali na hrvatskom. Podunavski Švabe žive svuda po svijetu, čak i u Brazilu, gdje također čitaju moju knjigu na hrvatskom, onoliko koliko razumiju hrvatski. “Ja puno ne razumije, što biti hrvatski, što srpski, ja ne zna, meni to svejedno”, kažu mi ponekad ljudi koji su bili prognani s naših prostora. Takve ljude sam susretao po Njemačkoj i drugdje. Moj roman “Kratka kronika porodice Weber” preveden je na njemački, ali nije objavljen. Gostovao sam u dvadesetak njemačkih i austrijskih gradova, imao sam čitanja na njemačkom, postoji interes kod stručnjaka koji se bave tim romanom na njemačkom, ali nema pravih okolnosti da se taj tekst na njemačkom i izda, u odgovarajućem kontekstu, kao primjerice “Partitura za čarobnu frulu”, koja je doživjela dva izdanja na njemačkom.
Estetska informacija
Vi ste se istaknuli kao prevoditelj sa češkog i slovačkog. Koliko vam vaša prevoditeljska poznanstva pomažu u prevođenju vaših djela na te jezike?
- Može biti nekog reciprociteta, ali nisam tako živio i nisam za tim išao. Česi su me davno ponešto prevodili, ali nisu preveli ni jednu knjigu, a Slovaci su mi preveli tri knjige i dvije drame, i tu se može reći da je možda bilo neke uloge reciprociteta. Uz Miru Gavrana najprevođeniji sam hrvatski pisac na slovački jezik.
U “Tornju kiselih jabuka”spominjete drugi zakon o kibernetici koji je jako važan za kompoziciju književnih djela. Kako on glasi?
- Spominjem Drugi zakon termodinamike, koji se može povezati s kibernetikom. Ali za umjetnost je iznimno značajan i važan. Na njega se nadovezuje fizički pokus koji se naziva Maxwelovim demonom, a koji ukazuje na to da je informacija nešto suprotno tendenciji opće entropije. Dosta je to složeno. Ali u biti riječ je o tome da i estetska informacija, dakle – umjetnost, predstavlja protutežu kaosu kao općoj svemirskoj tendenciji. Postojanje ljudskog mozga, materije svjesne same sebi, suprotno je onome čemu cijeli svemir teži, suprotno je entropiji, gubitku energije, gubitku organizacije materije. Onaj tko se ozbiljno bavi umjetnošću vjerojatno bi trebao to proučiti.
Miro Gavran je neki dan primljen kao član suradnik HAZU, premda je najprevođeniji suvremeni hrvatski književnik za razliku od primjerice minornog dijalektalnog pjesnika Jakše Fiamenga koji je stalni član HAZU. Kako to komentirate?
- Mislim da postoji neki uhodani mehanizam i put. U HAZU, u razredu za književnost, općenito ima premalo aktivnih pisaca. Miro Gavran prevodi se na mnoge jezike, ali ne znam kako ga oni koji odlučuju zapravo vrednuju. Uvjeren sam da je zaslužio da bude primljen za člana suradnika HAZU, i siguran sam da će ondje napredovati, a o Fiamengu se s vama ne slažem, oprostite, nije on prvenstveno dijalektalni pjesnik, možemo ga zvati mediteranskim, ali je prije svega dobar pjesnik. Moja prijateljica Lidija Dujić dala je u pogovoru jednoj Fiamengovoj knjizi vrlo uvjerljive i pouzdane argumente da ga se bolje razumije i više cijeni.
Što ste po nacionalnosti?
- Nijemac, kako mi to piše u biračkom spisku. To sam i porijeklom i vezanošću za njemačku kulturu, ali sam također Hrvat jezikom i kulturom. Dakle, Nijemac koji piše na hrvatskom jeziku. Nastojim svoje dvije kulturne pripadnosti međusobno povezati. One nisu u suprotnosti.
Slične knjige
