Tišina, rastanak

Special cijena 27,00 kn Redovna cijena 30,00 kn
  • Jezik izvornika: njemački

  • Prijevod: Latica Bilopavlović Vuković

  • Broj stranica: 216

  • Godina izdanja: 2008.

  • ISBN: 978-953266056-2

  • Naslov izvornika: Der Spieler der inneren Stunde

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 320 g

Roman Marice Bodrožić slijed je slika, u vremenu razbacana niska impresija, komadića sjećanja i razmišljanja. Jelenina priča raspršuje se u bezbroj pojedinačnih trenutaka, nesređeno, slučajno, kao i samo sjećanje, te ostaje iznimno osobna, u visini očiju djeteta. Pripovjedne slike velike pjesničke snage prepune su novih jezičnih tvorbi i osjetilnosti.
Zadivljujuće samosvojna slikovna i jezična snaga ove autorice, njezini poetski uzleti, epizode i minijature obilježja su njezina osobita stila.
Frank Meyer, Deutschlandradio Kultur

Miris maslinova drveta, okus vina i ulja, plavo, smeđe i zeleno u crkvi na blagdan. Sve to pridonosi atmosferi ove pripovjedne struje, kao i jezik koji svojom lirskom osebujnošću podsjeća na Rilkea.
Der Bund

Dok se u romanu slijedom sjećanja djetinji pogled u samoći prerano odrasle djevojčice pretvara u književnost, točnije u poeziju, svjedoci smo autoričina harmonična odnosa između srca i glave, između osjećaja i razuma; ovaj je roman ogledni primjer Saint-Exupéryjeve rečenice: samo se srcem daleko vidi (i piše).
Cornelia Staudacher, Deutschlandfunk

Kronološka pripovjedna struktura raspršena je, a vrijeme je rastegnuto u jedan beskrajan trenutak rastanka.
Michael Braun, Neue Zürcher Zeitung

6.6.2008.

Dodijeljena 'Kulturna nagrada za njemački jezik'

Javno.com, 06.06.2008.

BERLIN Dobitnica ovogodišnje nagrade je hrvatsko-njemačka spisateljica Marica Bodrožić. Nagrada se dodjeljuje za promicanje njemačkog jezika.

Hrvatsko-njemačka spisateljica Marica Bodrožić dobitnica je ovogodišnje “Kulturne nagrade za njemački jezik”, koju za zasluge u promicanju njemačkog jezika dodjeljuje Udruga za njemački jezik iz Dortmunda, priopćeno je u petak u Kasselu.

- Marici Bodrožić se dodjeljuje nagrada zbog osebujnog i osjećajnog načina korištenja izražajnih mogućnosti koje joj pruža njezin drugi jezik, njemački - stoji u obrazloženju nagrade. Navodi se također da je Bodrožić, koja je odrasla u Hrvatskoj i Njemačkoj, prihvatila njemački kao jezik svojeg poetskog stvaralaštva. Nagrada za poticaj njemačkog jezika se dodjeljuje od 2000. godine i iznosi 5000 eura. Drugi ovogodišnji dobitnik je Švicarska pošta zbog napora da globalne stručne izraze prilagodi njemačkom jeziku. Nagrade će početkom studenog biti uručene na svečanosti u Kasselu. Marica Bodrožić rođena je 1973. u dalmatinskom Svibu, a od svoje desete godine živi u Njemačkoj.

 

Tišina, rastanak

ČitajMe.com, Magdalena Hadžić, 18.7.2014.

„Tajna vremena bila je u tome što nije dopuštalo buduća pitanja bez starih praznina. Jedan je prst pokazivao u jednu prošlost, drugi na razgranate korake budućnosti, u svakom koraku stanovao je zaborav, svaki korak, novi smjer svijeta, prvi, drugi, beskonačni trenutak. Skok u tijek sekundi, dolazak u bezrječnost.“

Spisateljica Marica Bodrožić rođena je u Dalmaciji, međutim, sa samo deset se godina sa svojom obitelji preselila u Njemačku i otada piše i misli, kako sama tvrdi, na svojem drugom materinjem, njemačkom, jeziku. ‘Tišina, rastanak’, uz ‘Baladu o zvjezdanom moru’ i zbirku priča ‘Tito je mrtav’, njezino je treće djelo prevedeno na hrvatski jezik.

U središtu radnje je, kako i sam naslov implicira, jedan vrlo bolan rastanak. Jelena je kao vrlo mala upoznala osjećaj usamljenosti. Ispred trošne djedove kuće dugo je godina čekala povratak svojih roditelja iz Njemačke, a kada su konačno došli, odlučili su je odvesti od djeda u tu daleku tuđinu. Malenu su Jelenu proželi svi oni osjećaji koje rastanak nosi. U djedovoj je kući najglasniji zvuk bila tišina, a u vlaku majčin plač zbog sebična i rezignirana supruga.

Odlazak u daleku zemlju za nju je bio zastrašujuć, a jedina stvar koju je ponijela iz Dalmacije bio je svijetli kamenčić kojeg joj je, s posebnim naputkom, poklonio Nebojša: „Čim dođeš na granicu, baci kamen na austrijsku stranu. Onda možeš odahnuti, jer nešto tvoje već će biti ondje kamo ideš.“ Sama i preplašena, Jelena je upoznala čari velegrada. Čudila se ondašnjim bogatim ljudima koji su kupovali miješani kruh, koji se sastoji od samih ostataka, smatrajući se pravom sretnicom jer je njezina majka svaku nedjelju pekla bijeli kruh. Djeda je posjećivala preko ljetnih praznika, redovito mu noseći papiriće za cigarete.

Cijeli je roman satkan od razbacanih sjećanja i razmišljanja ove prerano odrasle djevojčice. Baš poput Heidi, najsretnije trenutke doživjela je s djedom, a osmijeh na lice uvijek joj je izmamljivao pravi domaći sir. Ta sličnost dviju djevojčica možda i jest stvorena nesvjesno, međutim, Jelenin put iz Dalmacije u Njemačku put je kojeg je prošla i sama autorica, a to zasigurno nije puka slučajnost.

Priča o Jeleni jest bezvremena, mnogima, nažalost, poznata, međutim, ono što ovaj roman čini posebnim, autoričina je jezična snaga i jedinstvenost stila. Zbog zadivljujuće slikovitosti i nevjerojatne melodičnosti, gotovo svaka rečenica nalikuje poeziji, koja od čitatelja zahtijeva duboko promišljanje. Osim autoričine izvanredne sposobnosti, neosporna je i sposobnost prevoditeljice Latice Bilopavlović jer trebalo je znanja i dosljednosti prilikom prevođenja tih silnih igara riječima, a da poanta ostane ista.

Na tako poetičan način govoriti o nečemu tako dirljivom, nova je razina umjetnosti u prozi. Na trenutke, opisi nalikuju onim Andrićevim, možda zbog spomena Bosne i Hercegovine, a možda i zbog cjelokupne atmosfere otuđenosti, neshvaćenosti i patnje.

Čitati ovo djelo na izvornome, njemačkome, jeziku zasigurno je posebni užitak, no, i na hrvatskome i na njemačkome jeziku ono govori o bolnom iskustvu rastanka, od kojeg je bolnija samo tišina koja nakon njega ostaje.

„Majka te tada nije poljubila za rastanak, otac nije kupio obećanu čokoladu. Sjediš ispred kuće, djed drži posmrtno bdjenje, nebo je maslinastotamno talasanje. Sama si. Plačeš jer talasanje ubrzo gubi i maslinastu tamu. Gledaš uvis prema topoli koja se od sredine guši u tami boje. (...) Djed kaže: ‘Postoje boje koje nitko ne može vidjeti i zvukovi koje nitko ne može čuti.’ I: ‘U ljudskoj nutrini, na mjestu na kojemu su oči i srce povezani, ondje je velika zemlja bogata jezerima. No onamo stiže samo onaj tko može sve vidjeti i sve čuti.’“