U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
Tatin sin
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 192
-
Datum izdanja: listopad 2020.
-
ISBN: 978-953358286-3
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 325 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 18,45 € / 139,01 kn
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 33,20 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Nakon neuspješnog pokušaja da pronađe sebe na Zapadu, mladi intelektualac, pjesnik u nastajanju, mladić iz maloga provincijskoga grada na obali rijeke, svoje dane provodi radeći kao recepcionar u hotelu, balansirajući između vlastitog očajanja, izgubljenosti i bogatog ljubavnika te razmišljajući o ocu, s kojim nikada nije razvio konkretan odnos, a koji leži u bolnici iščekujući dijagnozu s možda najgorim ishodom. Odnos između oca i sina uvijek je bio ambivalentan, a odavno nije onakav kakav bi trebao biti; nad njega se nadvila sjena prošlosti, a sin ne može razumjeti svoje emocije ni prema ocu ni prema drugima oko sebe. Otac pak, s druge strane, nikako da vidi može li razumjeti sina i prihvatiti ga onakvim kakav jest.
Beskompromisan, brz, s kratkim, moćnim poglavljima, prepun dubokih emocija u kojima se izmjenjuju seks i smrt, strah i radost, Tatin sin roman je o generaciji onih rođenih devedesetih, koja živi lošije od svojih roditelja, osim ako im roditelji nisu tranzicijski dobitnici, o mladima koji su iznimno senzibilni i obrazovani, a društvo im uporno ne pruža priliku. Dino Pešut i u svom se drugom romanu pokazuje kao najsnažniji prozni glas svoje generacije, autor koji savršeno razumije trenutak u kojem živi i uspijeva ga pretočiti u vrhunsko umjetničko djelo.
“Moj se otac počeo javljati sve redovitije zadnjih par godina. Na mom mobitelu bi se sve češće otisnuo jedan sramežljiv propušteni poziv. Prvo sam se pravio da to ne primjećujem, a onda opravdavao njegovim starenjem. Svaki bi taj poziv ostavio mali osjećaj grižnje savjesti. Isto grizodušje koje osjećam sada jer ga ne mogu nazvati i pitati kako je. Loš sam sin lošeg oca.”
Priča o milenijalcima koji pred sobom imaju svijet, ali nemaju i svoj dom
Vid Barić, Jutarnji list, 6. 1. 2021.
Stari sam dom napustio. Za neki novi sam presiromašan da si ga napravim”, zaključuje protagonist novog romana Dine Pešuta “Tatin sin” (Fraktura, 2020., ur. Seid Serdarević), pjesnik i intelektualac - kako ga vide ostali likovi u romanu - ili “neambiciozan, nerealiziran i ciničan peder” - kakvim vidi sam sebe.
Pešutov je junak izgubljen upravo kao i budućnost koja mu je bila obećavana. Nakon neuspješnog pokušaja da se ostvari na Zapadu, iz vrtloga berlinske svakodnevice koja ga, treba li reći, i nije baš pomazila po glavi (“Nakon šest mjeseci shvatio sam da mi je tako svejedno gdje ću biti siromašan i nesretan”), Luka se vraća u Zagreb u kojemu je studirao i otkuda su, prateći iste snove kao i on, nestali mnogi od njegovih prijatelja. Živi u izmijenjenom gradu, u garsonijeri u centru (kada je više ne može plaćati, seli se kod bivšeg bogatog ljubavnika ili na pod prijateljičinog stana), u jednom od rijetkih zagrebačkih stanova koji su još ispod cijene, dok mu u bolnici leži otac kojega je napao karcinom. Luka s njim nikada nije uspio ostvariti konkretan odnos, i to konačno, ali isforsirano približavanje sina bolesnom ocu koje će trajati do posljednjih stranica romana, žal za propuštenim prilikama, kao i teret koji takva situacija može (opravdano) predstavljati mladom čovjeku, ali i njegovom ocu, prva je od velikih tema novog Pešutovog romana. Kao druga, nameće se pitanje klasnih odnosa i “klasnog srama” (od poznatih njegovih suvremenika, sa sličnom hrabrošću i osjećajem o klasi progovara Sally Rooney), a tek kao treću veliku temu svog romana autor postavlja istospolnu ljubav, kojom se na ovaj ili onaj način bavi u većini svojih dramskih i proznih tekstova, pa i u svom romanu prvijencu "Poderana koljena" (Fraktura, 2018.)
Ravnodušnost kao štit
Pešut kroz čitav roman minuciozno i uz ozbiljnu dozu ironije dekonstruira tehnologizirano “društvo jednakih prilika”, ostavljajući čitatelja da propituje šarene simulakrume koje nudi poredak u kojem živimo, a u kojima vidimo nasmijane i financijski zbrinute pojedince (i obitelji) koji su, nakon dugotrajnog i uspješnog školovanja - nakon takozvanog “rada na sebi”, kako “ne bi završili kopati kanale” - konačno "svoji na svome”, spremni isto omogućiti svojim potomcima.
No, kako znamo, ali ne želimo si još priznati: to nije svijet u kakvom živimo. Školovanje, rad i zalaganje ne donose prosperitet. Barem ne u Hrvatskoj. I pogotovo ne ako si završio društvene znanosti. Priznao si je to Luka, pa je otišao u Berlin “trbuhom za kruhom”, u naivnoj potrazi za nekim boljim svijetom. Vraća se razočaran, da bi se nastavio koprcati u mutnoj hrvatskoj posttranzicijskoj stvarnosti. Radi noćne smjene na recepciji hotela, pišući usput poeziju nad kojom osjeća sram, zdvajajući nad potplaćenošću, pravom na stanovanje, gig ekonomijom, IT poslovima koji jedini omogućuju kakav-takav život i luzerima privatizacije. Luka uočava, ali ne reagira.
Ravnodušnost, tako tipična za generaciju, njegov je najveći štit. Kao i cinizam, pa se u jednom trenutku na stranicama romana protagonist i sam odlučuje okušati u jednom od “izmišljenih poslova”, svojstvenim eri u kojoj živimo, da bi uskoro shvatio kako mu niti dobro brendirane korporativne radionice u ovakvoj Hrvatskoj neće donijeti novac, a kamoli zadovoljstvo.
Autobiografske mrvice
S tabletom u rukama i "svijetom na dlanu", generacija milenijalaca, kojoj pripada i Pešutov junak, ipak živi lošije od svojih roditelja (osim ako nisu nasljednici tranzicijskih dobitnika). O tome novine ne pišu, ali pišu - kako vidimo - romani. Doista je gušt čitati Pešutov; način na koji razotkriva laži koje je popušila naša generacija, kojoj je u amanet ostavljen, kako kažu, “najbolji od svih svjetova”, zarobljava od prvih stranica. Brza poglavlja i ubojite rečenice (“Loš sam sin lošeg oca”), izvrsno izvedeni dijalozi (Pešut je dramaturg i dramatičar, dobitnik čak šest Držića za najbolja dramska djela), kao i vješto složene rečenice i izbrušenost na stilskom planu, garantiraju užitak čitanja “Tatinog sina”.
Roman je to o sadašnjem trenutku, o generaciji koja naizgled ima sve, a zapravo nema ništa. Baš sve nam je istodobno blisko i dostupno, a opet, tako neuhvatljivo. Od kapitulacije pred sudarom bajkovitih očekivanja i grubog realiteta, ne mogu nas zaštititi niti četiri zida vlastitog doma, koji u pravilu ne posjedujemo. O svemu tome govori novi Pešutov roman, u kojemu mora da je prosuto i nešto autobiografskih mrvica (autor je ipak živio u Berlinu, da bi se vratio u Zagreb).
Školovanje nadarene seoske djece u velikom gradu i njihova tragična sudbina, suprotnost selo - grad i socijalna problematika bile su važne teme literarnog univerzuma hrvatskog realizma 19. stoljeća. Pešutov roman kao da je ekstenzija tih literarnih obrazaca, koje autor dakako izvrće, i u kojima prikaz sela (Zagreb) i grada (Berlin) nije tako jednostran kao u realista. No, gotovo dva stoljeća kasnije, pitanje klase, odnos periferije i centra, kao i problemi koji se javljaju u trenutku migracija stanovništva, samo su neki od motiva koji se sami od sebe nameću književnim stvaraocima sadašnjosti. Očito je: tematski nismo daleko odmakli od tog doba, preokupacije su gotovo iste. No, kako li se to uklapa u "najbolji od svih svjetova"?
Dino Pešut : Nada je krezuba djevojčica, ali je izdržljiva i hrabra i uvijek ju možemo naći u ruševinama
Monika Herceg, Moderna vremena Info, 7. 1. 2021.
Pročitaj intervju na mvinfo.hr
Dino Pešut: Svaka ideja bit će napisana u nekoj vrsti samoće
Lucija Butković, F-magazin, 10. ožujak 2022.
Dino Pešut jedan je od najistaknutijih mladih domaćih pisaca – dobitnik čak šest Nagrada Marin Držić za najbolje dramsko djelo, kojem je već jedna od prvih drama (Pret)posljednja panda ili statika doživjela iznimno dobru (kritičku) recepciju, gostovanja, te izvedbu u slavnom bečkom Burgtheateru. Osim toga, Dino je autor dva vrlo zapažena romana, od kojih je drugi, Tatin sin (Fraktura, 2020.), nedavno reizdan, s prepoznatljivom naslovnicom dizajna Mislava Lešića. Ovaj sjajan autor svoje junake često smješta u orbitu suvremenog društva koja je ujedno orbita isključivosti, egzistencijalne nesigurnosti i samoće – zbog čega je često proglašavan i vodećim književnim glasom milenijske generacije. S Dinom smo razgovarali o stvaranju, putovanju kroz vrijeme i Lani Del Rey.
Posebnost tvog književnog puta, među ostalim, leži u prijelazu iz dramskog pisma u prozu. Pretpostavljam da si promišljao taj prijelaz, zakonitosti i, uvjetno rečeno, prednosti pojedine forme? Kako si se, nakon utabanog puta drame, odlučio za roman?
Što se tiče pisanja, sve sam manje uvjeren da je to stvar neke odluke. Ispostavi se, s odmakom, da se uvijek napiše ono što moraš napisati. A odluka je svaki dan nastaviti, završiti i objaviti.
Ali da se odmaknemo od pretjeranog mistificiranja… Na studiju dramaturgije imao sam lijep prostor razvijati dramsko pismo. Skok u prozu sam napravio na blagi nagovor Seida Serdarevića.
Još uvijek promišljam taj prijelaz i zakonitosti, kako si ih nazvala. Svaka ideja traži svoj izraz, formu i jezik. Neke žele da ih ljudi izgovaraju pred publikom, neke da se čitaju u intimi spavaće sobe ili kupaonice. Ipak, svaka će biti napisana u nekoj vrsti samoće.
Tvoj roman Tatin sin prepoznaje specifične osjetljivosti protagonista – mlađeg intelektualca s obiteljskim bremenom – ali i osjetljiv, nervozan puls današnjice (migracije, financijska nesigurnost). Postoji li svojevrsna konstelacija tema koja se formirala kroz tvoj rad? Što te intrigira kao autora i možeš li u tom pogledu naznačiti smjer u budućnosti?
Jedan sam od onih koji opsesivno promišljaju sadašnjicu. U tekstovima, ona mi je kontekst. Ali mislim da većinu tekstova gradim preko odnosa među ljudima, susretima i rastancima i nerijetko pokušajima približavanja. Politička, ekonomska i društvena situacija je njihov kontekst, crtice u biografiji. Česta mi je odabrana tema obitelj i prijateljstvo.
Ipak, dok sam nedavno uređivao zbirku drama koja je izašla u ITI centru, uvidio sam da je ključna tema većine mojih radova, ipak, ljubav. Ili njen pokušaj.
SVAKA IDEJA TRAŽI SVOJ IZRAZ, FORMU I JEZIK. NEKE ŽELE DA IH LJUDI IZGOVARAJU PRED PUBLIKOM, NEKE DA SE ČITAJU U INTIMI SPAVAĆE SOBE ILI KUPAONICE. IPAK, SVAKA ĆE BITI NAPISANA U NEKOJ VRSTI SAMOĆE.
Čitaš li svoje knjige iznova, ukoričene, ili je grafička točka na kraju teksta zaista "točka na i"?
Pročitam ih još jednom, otprilike šest do dvanaest mjeseci nakon što su tiskane. No, ja nisam svoj idealni čitatelj. Možda jer predobro poznajem autora. Ja sam gotov kad se pomirim s time da u ovom trenutku, baš ovaj tekst, ne mogu napraviti boljim. I onda je predan drugima, da u njega uranjaju, da traže greške, da završe, u svojim maštama, njegovo stvaranje.
Točka na i je trenutak kada jedan pdf s korekturama stigne na mail i kada odgovoriš na pitanje jel o.k.?
Generalno mislim da je veliki dar ljudskog života što ne možemo putovati kroz vrijeme.
Da svoju književnost možeš "prevesti" u glazbu, koji bi bila žanr?
Teško mi je reći jer nisam nešto pretjerano muzikalan. Ako si dopustim napisati što mi je prvo palo na pamet i progutam pretencioznost, smjestio bih se kao bastard Senide i Lane Del Rey.
Stvarnost je vjerojatno puno manje cool.
Kome bi povjerio ekranizaciju svojih romana?
Iskreno, ovisno o čemu govorimo. Djeluje mi da su neke moje drame pogodnije za adaptaciju od, recimo, Poderanih koljena. Ali mislim da imam cijelu galeriju likova i odnosa koje bih mogao prebaciti u neku vrstu ekrana.
U nekom idealnom scenariju, volio bih da se radi o mini seriji. Okupio bih tim scenarista/ica i redatelja/ica i vidio kamo nas to vodi.
Od ostalih, posve nerealnih, želja i ambicija, rado bih upoznao Pedra Almodovara.
Tko je, po tvom mišljenju, najznačajniji autor/autorica 20. stoljeća (može i nekoliko)?
Da ne duljim, Virginia Woolf. Puno je latica ispalo iz buketa gospođe Dalloway.
Tribina U središtu interesa: Dino Pešut, Tatin sin
15. 3. 2021., Knjižara Fraktura, Zagreb