Tamo gdje su tigrovi kod kuće
26,41 €
-
Jezik izvornika: francuski
-
Prijevod: Tatjana Brodnjak i Ivo Klarić
-
Broj stranica: 704
-
Datum izdanja: prosinac 2013.
-
ISBN: 978-953266536-9
-
Naslov izvornika: La ou les tigres sont chez eux
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 960 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Novinski dopisnik Eléazard von Wogau živi u golemoj oronuloj kući u Alcântari, a budući da ga je žena napustila, jedino su mu društvo brbljavi papagaj i osamnaestogodišnja služavka Soledade. Njegova glavna opsesija neobjavljen je rukopis o isusovcu Atanaziju Kircheru, neobičnom i svestranom učenjaku o kojem je nekoć davno pisao disertaciju. No u njegov svijet, sveden na posjete obližnjem restoranu i druženja s doktorom Euclidesom, iznenada ulazi tajanstvena Talijanka koja je u Brazil došla iz prilično nejasnih pobuda. Istodobno Eléazardova bivša supruga u potrazi za neotkrivenim vrstama fosila kreće na Mato Grosso, u paleontološku ekspediciju koja će u svakom pogledu postati avantura njezina života. A daleko od roditeljskog nadzora njihova kći Moéma svoju slobodu pokušava naći istražujući različite vrste seksualnosti i opojne droge...
U romanu Tamo gdje su tigrovi kod kuće Jean-Marie Blas de Robles maestralno izmjenjuje dogodovštine svojih suvremenih likova s kronikom života osebujnog isusovca koja nalikuje hagiografiji. Ovo iznimno djelo dobilo je izvrsne kritike, a 2008. osvojilo je i uglednu nagradu Prix Médicis.
Blas de Robles istodobno kroči putevima Umberta Eca, Indiane Jonesa i Jorgea Amada... ono što počinje kao lažna metabiografija postaje pikarska avantura s erotskim eskapadama, varkama i neočekivanim obratima sreće.
Publishers Weekly
Pred kraj Roblesova iznimna romana šaman kaže: “Poslanik će nas uskoro povesti prema brdu na kojem snovi teku u nezaustavljivim slapovima.” Ova sjajna knjiga i sama je jedno takvo brdo, koje se prelijeva vizijama dramatično šireći horizonte čitateljeve mašte.
Booklist
Ovo je pravi enciklopedijski, ali i mistični roman, pun avantura, oduševljenja i fascinacije... Zadivljujuća galaksija kroz koju putovanje postaje sve vrtoglavije kako se bliži kraj romana.
Le Figaro littéraire
Likovi u suvremenim pričama izmjenjuju se u napetim scenama, a raspleti će se dogoditi tek nekoliko poglavlja poslije. Sve potke priče postaju sve zanimljivije kako se približavaju točki u kojoj se spajaju. Topla preporuka.
Historical Novel Society
Tamo gdje su tigrovi kod kuće djelo je prštave erudicije, iznimno ambiciozan i zabavan palimpsest.
Marianne
U nesputanom pripovijedanju Blasa de Roblesa miješaju se avantura, magični realizam, društveni komentari, politička satira, uzvišene ideje, popularna kultura te standardna injekcija sadizma i seksa. Ovaj mudri i bogati filozofski roman koji se dugo stvarao pokazuje nam da ne živimo u zaštićenom Edenu, nego na zemlji, gdje kraljuje moć, a tigrovi su više kod kuće nego mi.
Times Literary Supplement
Ne vjerujem da je povijest učiteljica života
Denis Derk, Večernji list, 3.4.2014.
Francuski pisac Jean-Marie Blas de Roblès kao gost Frakture u Zagrebu je predstavio roman “Tamo gdje su tigrovi kod kuće”. U romanu se, između ostaloga, bavi i likom njemačkog isusovca Atanazija Kirchera, čovjeka koji se dopisivao sa Jurjem Križanićem i čije su se knjige nalazile u biblioteci Zrinskih.
Zašto se Roblès odlučio pisati o Kircheru?
- Prvi puta sam na njega nabasao 1974. godine kada sam bio student. Na to sam ime naišao u reviji o estetici. Taj je broj bio posvećen neobičnim stvarima, dakle starim satovima i čudnovatostima. Tu je bio spomenut Kircher jer je valjda i on čudnovat. On je bio jezuit koji je svojim životom pokrio cijelo 17. stoljeće. Rođen je 1602., a umro 1680. U svoje vrijeme bio je smatran najveći umom i najučenijom čovjekom koji je do tada živo na zemlji. Smatrali su ga većim od Leonarda da Vincija. Napisao je četrdeset knjiga s temama o medicini, astronomiji, matematici, hijeroglifima... Dopisivao se s najveći ljudima svog vremena Descartesom i Newtonom, dakle sa onima od kojih je potekao racionalizam i znanstveni duh. Kircher je interesantan i po tome što se bavio raznim poljima, ali se prevario zapravo u svemu. I zbog toga je zaboravljen je. Kao da je cijeli život ulagao u krivog konja - ističe de Roblès.
A iz kojih je izvora saznavao detalje iz Kircherova života?
- Čitao sam latinske tekstove. Kroz njih sam pokušao otkriti Kirchera koji je bio ekscentričan i nadrealan. No, možda je on varao samog sebe jer je pokušavao spasiti stari svijet, svijet renesanse u odnosu na svijet racionalnosti i znanstvenog duha koji se u to vrijeme rađao. Naišao sam na Kircherovo pismo u kojem piše da zna da je Galileo Galilei u pravu, ali da to nikada neće javno priznati jer bi tako ugrozio moralne vrijednosti katoličanstva. Kircher je poput Don Kihota, s time što je ovaj spašavao djeve, a Kircher je želio spasiti renesansu i njena vjerovanja u nadnaravno, vile, zmajeve.
Strah od islama
A zašto je Kirchera povezao s Brazilom i 20. stoljećem.
- Kircher je za mene simbol starog svijeta i stare Europe koja je krajem 17. i početkom 18. stoljeća doživjela velikke promjene. Iste sam promjene uočio i u osamdesetim godinama 20. stoljeća, pa sam povezao dva vremena po tri točke. Prvo, u 17. stoljeću u Europi je bjesnio tridesetogodišnji rat koji je bio najveći rat do tada. Krajem 20. stoljeća opet se u Europi na području bivše Jugoslavije vodio rat koji je isto bio rat između raznih vrijednosti. Drugo, u 17. stoljeću došlo je do promjena vrijednosti koje su proizašle iz Starog zavjeta i Biblije, a one su tada bile poljuljane zbog pojave racionalizma. Čovjek više nije bio središte svijeta, zbog astronomije mogli su postojati razni svjetovi, drugačije je procijenjena starost svijeta. U osamdesetim godinama 20. stoljeća uočio sam da su sve velike ideje koje su u 19. i 20. stoljeću dovele do industrijalizacije i napretka svijeta, došle do svog kraja. Više nije postojao obzor do kojeg se činilo da je moguće doći. Treća točka je strah od islama. U 17. stoljeću u Europi postoji strah od Osmanlija i nadiranja islama na kršćanski teritorij. Taj iracionalni strah od islama i od drukčijih vrijednosti vidim i danas. Zato sam staru Europu 17. ali i 20. stoljeća u ovom romanu htio suprostaviti Novom svijetu u kojem je možda sve moguće. Jedna od tih zemalja Novog svijeta, čak i u 17. stoljeću, bio je Brazil. U Brazilu sam živio, dobro ga poznajem. Brazil je još uvijek zemlja džungle i to ne samo zbog plemena koja ne poznaju civilizaciju ni Bibliju, nego i zbog urbane džungle. Uvijek se pitam kakav su svijet mogla izgraditi ta plemena nisu pala pod zapadne utjecaje. Ista stvar zanima i Kirchera, Dakle, kada je kršćanstvo počelo gubiti, u kojem je trenutku sve otišlo u nekom drugom smjeru - veli de Roblès.
No, u romanu nema happy enda. Poručuje li nam da povijest nije učiteljica života?
- U knjizi nema poruke. Knjiga je samo zbirka priča i bajki koje kao takve treba uzeti. Ni romani kao “Madame Bovary” ili “Ana Karenjina” nemaju sretan kraj, kao što ga nema ni život. Kraj romana nije važan. Važno je tkanje, stvaranje različitih sudbina koje su međusobno povezane. Povijest je važna. Mislim da bi morala omogućiti da ne ponavljamo greške, ali to tako ne funkcionira, pa ne vjerujem da je povijest učiteljica života. Nemoguće je ispraviti pogreške koje stalno ponavljamo.
Nitko nije potpuno zao
A zašto u njegovu romanu nema klasične podjele na dobre i zle likove?
- Neki od likova su možda i karikaturalni kao stari nacist Petersen ili guverner Moreira. Ali, to je fikcija. Nitko nije ni potpuno dobar ni potpuno zao, ni u životu, ni u pisanju. Izbjegavam manihejizam gdje je sve crno ili sve bijelo. I u životu i u knjizi najgore krastače mogu postati bolji ljudi, kao što se i dobri ljudi u tren oka mogu prometnuti u krvnike, što smo vidjeli tisuću puta. To je ta dualnost čovjeka koja jest jadna i glupa, ali to je ono što život i roman čini uvjerljivim - dodaje.
Povijesni roman koji prerasta u avanturistički triler
Denis Derk, Večernji list, 5.4.2014.
Opsežan roman francuskog spisatelja i zaljubljenika u arheologiju Jean-Mariea Blas de Roblèsa (preveli Tatjana Brodnjak i Ivo Klarić) Tamo gdje su tigrovi kod kuće zreli je plod pisca koji vrhunskim stilom zna upravljati svojom zavidnom erudicijom. U ovom punokrvnom štivu autor nam nudi dvije snažno isprepletene radnje. Jedna je smještena gotovo u cijelo 17. stojeće, prati život i djelo čuvenog isusovca Atanazija Kirchera, suvremenika Jurja Križanića, a druga u 20. stoljeće, u magična prostranstva ove godine i te kako aktualnog Brazila. I teško je reći koji je od tih tokova životniji, spektakularniji, uzbudljiviji i za zahtjevniju književnost podatniji. I kad vam se učini da čitate rasni povijesni roman koji se beskompromisno bavi odnosom religije i znanosti, autor vas iznenada ubacuje u ralje avanturističkog trilera u kojem se, kao u bosanskom loncu, krčkaju razne nacije, karakteri, generacije, spolovi, erotske perverzije, zločini, romantični predasi, političke zavjere, revolucije, utopije...
Svaka je rečenica u tom organiziranom, gotovo dokumentarističkom košmaru odmjerena. Brojni su likovi precizno ocrtani i suvereno vođeni. Ali, ne nadajte se nekom ljepljivom holivudskom hepiendu, iako će takav finale vjerojatno zaželjeti svaki čitatelj odgojen na kanoniziranoj romantičarskoj lektiri. Jean-Marie Blas de Roblès dobro je proučio povijest, i to ne samo 17. stoljeća. On dobro zna kakva je ljudska narav i kako se kroz povijest, na žalost, gotovo nimalo ne mijenja. Stoga i ne vidi puno razlika između davnih stoljeća i današnjice koju živimo. Niti su nekadašnji narodi živjeli u totalnom mraku, niti mi sada živimo u neka osobito prosvjetiteljska i osviještena vremena, poručuje nam francuski pisac koji na početku romana tako samouvjereno, a možda i zlokobno citira Goethea koji je napisao “Nitko ne prolazi nekažnjeno ispod palmi...”.
Tamo gdje su tigrovi kod kuće
Denis Vukosav, Čitaj.Me.com, 5.4.2014.
Roman ‘Tamo gdje su tigrovi kod kuće’ Jean-Marie Blas de Roblèsa impresivno je djelo koje očarava podjednako svojom kvantitetom i kvalitetom. Knjiga napisana na 700 stranica koja u sebi objedinjava pustolovni roman, triler, povijesnu priču, znanstvenu knjigu, pseudobiografiju i romantičnu priču, začinjena sa poezijom i raznovrsnim seksualnim scenama, djelo je koje ćete, nakon što ga pročitate jednom, poželjeti odmah čitati još jednom, kako bi iščitali mnogobrojne skrivene aspekte priče koje ćete uvidjeti tek na kraju.
Autor knjige svoj je roman podijelio u šest odvojenih priča koje se događaju u različito vrijeme i na različitim mjestima, ali su ipak na direktan ili indirektan način povezane odnosima među likovima koje će čitatelj postupno saznavati.
Na početku romana čitatelj upoznaje novinskog dopisnika imenom Eléazard von Wogau koji živi u prostranoj, no oronuloj kući u Alcântari (Brazil), nakon što ga je napustila žena Elaine, a njihova tek punoljetna kćer Moéma, s obzirom na teško prihvaćanje novonastale situacije, napustila je oboje roditelja te je u potrazi za vlastitom osobnošću eksperimentirajući s različitim vrstama seksualnosti i drogom.
Eléazardu društvo pravi brbljavi papagaj Heidegger i osamnaestogodišnja služavka Soledade, a njegova je opsesija dosad neobjavljen rukopis o isusovcu Atanaziju Kircheru, čovjeku koji je obilježio Europu 17. stoljeća svojim neobičnim i svestranim sposobnostima i znanjima, osobi koja je poznavala svakog i kojeg su željeli poznavati svi uvaženi ljudi vremena u kojem je živio.
Eléazardova rutina promijenit će se kad u njegov život iznenada uđe tajanstvena Talijanka Loredana koja u Brazil dolazi zbog razloga koji nisu potpuno jasni.
U isto vrijeme, čitatelj doznaje i za paleontološku ekspediciju duboko u prašumi Amazone, na koju se uputila bivša Eléazardova supruga Elaine, u potrazi za neotkrivenim vrstama fosila. Ekspedicija će vrlo brzo krenuti u suprotnom smjeru od planiranog i pretvoriti se u puno više od znanstvenog istraživanja.
Čitatelj upoznaje i Nelsona, mladića invalida koji živi sam u brazilskoj faveli, prosi na raskrižjima kako bi zaradio novac potreban za kupnju električnih kolica, a jedina uspomena na poginulog oca metalna je šipka nastala kao produkt bačve rastopljenog metala u koji je upao njegov otac.
Tu je i priča o pukovniku Moreiri, ciničnom guverneru brazilske regije koji kuje planove za izgradnju unosnog turističkog središta, ne zamarajući se previše posljedicama koje će to ostaviti na domorodačko stanovništvo koje živi na tom području.
No, ipak, svojevrstan glavni junak ove priče upravo je već spomenuti Atanazije Kircher čiju životnu priču iznosi njegov do smrti vjeran učenik Caspar Schott, koji je pratio svog mentora i učitelja tijekom dugih desetljeća te u svojim memoarima priča nevjerojatnu priču o svemu onom što je taj znanstvenik, poliglot, erudit i inovator napravio tijekom svoje dugogodišnje karijere. No, iz razloga koje ćemo saznati na kraju romana, danas je ipak ostao gotovo potpuno nepoznat...
Već i iz samog sadržaja knjige vidljivo je koliko je različitih likova, sudbina i okruženja u kojima se radnja događa autor uspio ugraditi u svoj opsežan roman, a kad se sa zadnjim stranicama sve navedene priče slože u sjajnu slagalicu, postaje jasno zašto je autor svoju knjigu istraživao i pisao dugi niz godina.
Roman je pisan pomalo neobičnim stilom koji podsjeća na ‘Atlas oblaka’ Davida Mitchella, gdje u svakom poglavlju autor daje po jednu scenu svake od odvojenih priča, a onda u trenutku kad stvari postaju zanimljive, radnju prekida i prelazi na drugu priču, tjerajući čitatelja da nastavi sa čitanjem. Stil romana podsjeća na Thomasa Manna, Umberta Eca, a ima i pustolovnih elemenata kad vam se čini da čitate pustolovine Indiane Jonesa, no opet, sve te reference su bespredmetne jer se radi o jedinstvenom stilu ovog autora koji je njime osvojio i čitatelje i kritiku, stoga i ne čudi kako je za nju primio i uglednu francusku književnu nagradu Prix Médicis.
Posebno zanimljiv dio knjige je onaj koji priča o životu Atanazija Kirchera gdje čitatelj doznaje mnoštvo nepoznatih informacija o baroknoj Europi 17. stoljeća, dok ovaj čovjek od vjere sa svojim učenikom doživljava nevjerojatne pustolovine, izumljuje uređaje za koje se ne može niti zamisliti da su tad postojali, a čak bude uvučen i u seksualni skandal nespojiv s vremenom i njegovim životnim pozivom.
Upravo taj seksualni aspekt romana, za kojeg sam autor kaže da ga ima 5%, nešto je posebno i upečatljivo jer autor nudi niz scena koje sežu od romantičnih, pornografskih pa sve do grafičkih prikaza teškog seksualnog nasilja koje potpuno iznenađuje čitatelja, a opet se vidi kako je u pitanju sastavni i neizostavni dio radnje, a ne način privlačenja pažnje publike.
Mnogo bi se još moglo pisati o ovom odličnom romanu autora Jean-Marie Blas de Roblèsa, no svejedno se ne bi uspjelo gotovo ni zagrepsti površinu svih onih zanimljivih stvari, referenca i međusobnih odnosa koje će čitatelj u njemu pronaći. Knjiga je prilično opsežna, no upravo zbog načina na koji je pisana, zanimljivih likova i neprestanog očekivanja kako će se rasplesti, čita se brzo i s velikim interesom.
Stoga, osim velike preporuke koja se svakako može uputiti ovom impozantnom djelu, još samo napomena kao čitatelj svakako mora ostati koncentriran do samog kraja.
Zašto, otkrit ćete sami...
Jean-Marie Blas de Roblès - intervju
Denis Vukosav, ČitajMe.com, 4.4.2014.
Mislim da današnji svijet nema smisla i da bi mu smisao dalo neko ogledalo u kojem bi se mogao ogledati, a to ogledalo je književnost.
Jean-Marie Blas de Roblès francuski je autor rođen 1954. u Alžiru, koji je odrastao u Francuskoj te studirao na Sorbonni. Nakon što je neko vrijeme predavao filozofiju diljem svijeta u Brazilu, Kini i Italiji, posvetio se pisanju te je 1982. g. objavio zbirku kratkih priča ‘La Mémoire de riz’, koja je iste godine dobila nagradu Francuske akademije.
Nakon toga, uslijedila su još dva romana, ‘L’Impudeur des choses’ i ‘Le Rituel des dunes’, no svjetsku slavu ostvario je objavom dugo pripremanog romana ‘Là où les tigres sont chez eux’ 2008. g. za koji je dobio prestižnu francusku književnu nagradu Prix Médicis.
Nakon što je preveden na petnaestak svjetskih jezika, ovaj je roman nedavno pod naslovom ‘Tamo gdje su tigrovi kod kuće’ izašao i u Hrvatskoj. Ovo impresivno djelo, roman u romanu na 700 stranica, zadivljuje svojom kvantitetom i kvalitetom, objedinjavajući pustolovni roman, triler, povijesnu priču, znanstvenu knjigu, pseudobiografiju i romantičnu priču, a zbog mnogobrojnih skrivenih aspekata priče koje čitatelj uviđa na kraju, motivira na ponovno čitanje.
Jean-Marie Blas de Roblès prošlog je tjedna posjetio Hrvatsku te je tom prilikom dao i intervju književnom portalu CitajMe.com.
Denis Vukosav: Gospodine Blas de Roblès, puno vam hvala na pruženoj prilici da s vama uživo porazgovaramo o romanu ‘Tamo gdje su tigrovi kod kuće’. Je li vam ovo prvi boravak u Hrvatskoj i kakve su impresije?
Jean-Marie Blas de Roblès: Prvi sam put u Zagrebu i Hrvatskoj, i koliko god sam ranije dosta čitao o gradovima poput Splita i Pule, ugodno sam iznenađen svime onim što sam ovdje u ova tri dana doživio i vidio.
Iznimno me zanima arheologija pa sam se najviše i zanimao za takve stvari u Zagrebu. Bio sam u Arheološkom muzeju i družio se s voditeljem arheološke zbirke, također, i u muzeju Mimara pogledao sam arheološke izloške, vidio sam Apoksiomena koji je prekrasan, a imao sam dosta vremena prošetati se gradom i otkriti ga malo.
Nažalost, tri dana nije dovoljno da se upozna neki grad, a kamoli država u kojoj nikad dotad niste bili. No, svakako mogu reći kako me Zagreb zaveo sa svim onim što sam vidio i dočekom koji mi je priređen, a glavna impresija koju ću ponijeti sa sobom je mnoštvo energije i života, te bogatstvo kulture. Uistinu iznimno ugodno iskustvo koje, recimo, nisam osjetio u Pragu s kojim bi Zagreb mogao usporediti.
Putujete li puno?
Zapravo i ne jer sam iznimno zauzet pisanjem. No, kako je moj roman preveden na petnaestak jezika diljem svijeta, u svrhu promocije putujem, razgovaram s mojim čitateljima i posjećujem zemlje u kojima imaju priliku čitati moj roman na materinjem jeziku.
Kako objašnjavate činjenicu da vaša knjiga nije toliko popularna u Americi koliko je to Europi? Radi li se o drugačijem ukusu publike ili je nešto drugo u pitanju?
Ne znam odgovor na to pitanje, iako sam zapravo bio ugodno iznenađen napisima i kritikama mog romana u Americi, primjerice u New York Timesu: „Ovo je odlična knjiga“ i slično. Ali iz nekog razloga tamo je istaknuto kako roman sadrži puno seksualnih scena kao da je u pitanju ‘Pedeset nijansi sive’. Na kraju je ispalo da je najčešći komentar knjige bio da je u pitanju dobro djelo, ali da čitatelji trebaju pripaziti jer u njoj ima dosta seksa, pa samim time da nije za svakog. Možda je i to utjecalo na percepciju publike i čitanost.
Kako ste se pripremali za pisanje ovog romana, spomenuli ste kako ste dugo istraživali i puno čitali na latinskom jer druge literature o proučavanom razdoblju nije bilo?
Da, upoznao sam tu osobu Atanazija Kirchera tamo negdje u 70-im godinama prošlog stoljeća. To je bilo jedno vrijeme kad još nisam ništa napisao, samim time niti izdao još nijednu knjigu. S obzirom da sam prvu zbirku priča izdao šest godina nakon, upravo je to vrijeme koje sam proveo u istraživanju i čitanju raznovrsnih materijala. Već sam tad znao da ću napisati knjigu koja će imati Atanazija Kirchera kao lika u mom romanu, svih tih šest godina ja sam razmišljao o tom romanu. Pa iako sam počeo izdavati i pisati druge knjige, nastavio sam dalje istraživati desetak godina, to je bilo nešto što je uistinu postalo moja opsesija. Proučavao sam talijansku građu, a posebno latinske tekstove, s obzirom da sam latinist i da se dobro služim tim jezikom. No ključno je bilo da sam imao sreću stanovati u Nîmesu na jugu Francuske i saznao da je upravo Atanazije Kircher imao jednog vjernog učenika u tom gradu koji je punu jednu biblioteku napunio mnogobrojnim radovima koje je Kircher objavio. Dvije godine sam živio tamo, provodio sam sve vrijeme u toj staroj biblioteci okružen svim njegovim djelima, kao i djelima ostalih jezuita tog vremena. Konačno sam roman počeo pisati 1989. godine i pisao ga do 1997. g., gotovo deset godina. A onda je ispalo da ga nitko nije htio pročitati (smijeh).
Da, to je bilo moje sljedeće pitanje, s ovim romanom bili ste odbijeni četrdeset puta?
Točno trideset i devet puta.
Je li to poruka mladim autorima da moraju vjerovati u svoj rad, da ih odbijanja ne smiju pokolebati?
(smijeh) Da, to je dokaz moje tvrdoglavosti. Šalim se, no taj je roman uistinu uzeo jako puno mog života i zato mi je toliko puno značio, zato nisam htio odustati. Sad više nisam u braku, no tad sam bio, a kad ste pisac, kad mislite za sebe da ste pisac pa kad izdate knjigu, čak i ako se ta knjiga ne prodaje puno, imate pravo vjerovati kako ćete jednom postati poznati, zaraditi puno novca od svog pisanja. Vaši roditelji će, ma koliko ih to možda činilo nesretnim, na kraju morati prihvatiti da ste pisac. No, ako sebe smatrate piscem, a nemate iza sebe niti jednu objavljenu knjigu, vaš status je posve drugačiji, vi ste gubitnik, propali pisac, netko tko se samo pretvara da je pisac. Tako sam i ja išao od urednika od urednika, četrdeset puta bio odbijen, no nisam htio odustati, nisam htio prihvatiti da je sav moj trud bio uzaludan.
Kroz vaš se roman provlači motiv ogledala. Postoje li kakve sličnosti između vremena i Europe u kojem je živio Atanazije Kircher i današnje Europe?
Da, naravno, jedna od prvih tema od koje sam započeo pisanje ovog romana bila je želja za uspoređivanjem 17. stoljeća, koje je polagalo temelje za ono što se zove stoljeće svjetlosti, pojavu enciklopedista u 18. stoljeću, sa današnjom Europom. Odnosno, u današnjoj Europi na neki se način ogleda to 17. stoljeće sa tridesetogodišnjim ratom i svim što se tada događalo, a isto tako, ne samo da sam htio ta dva razdoblja suprotstaviti, nego i tu staru Europu 17. stoljeća postaviti nasuprot novog svijeta, odnosno konkretno Brazila. Ono što me jako privlači je ta ideja anamorfoze, odnosno prikazivanje nečeg deformiranog, a da se tek u odrazu te slike u ogledalu vidi onako bi trebala izgledati. I upravo je to prikazivanje anamorfozom bila u Kircherovo doba moda, jedna intelektualna i umjetnička igra u kojoj neka prikazana ili nacrtana stvar nema smisla, a samo to ogledalo daje joj smisao. Ja često mislim da današnji svijet nema smisla i da bi mu smisao dalo neko ogledalo u kojem bi se mogao ogledati, a to ogledalo je književnost.
Vaš me roman u nekim aspektima podsjetio na ‘Ime ruže’ Umberta Eca i ‘Atlas oblaka’ Davida Mitchella. U koji žanr biste ga vi smjestili s obzirom na mnogobrojne odrednice i vjerujete li uopće u podjelu književnosti po žanrovima?
Uvijek se nekako pribojavam kategorija i etiketa, to je za osobe koje dolaze sa sveučilišta, a ja to nisam, ja sam čovjek od pera. Smatram da je štetno za književnost da se neko djelo odmah ubacuje u neku kategoriju jer onda pisac iz nje teško izlazi kad stvara nešto drugo. Ovaj moj roman zapravo na neki način obuhvaća sve kategorije i to mi je bila i nakana. Postoji nešto u francuskom jeziku što se naziva roman-fleuve (roman-rijeka) koji po svom obujmu možda odgovara toj sveobuhvatnosti, ali nakana mi je da s pisanjem budem dostojan onih velikih knjiga koje sam ja volio, poput ‘Terra Nostra’ Carlosa Fuentesa i ‘Čudesna gora’ Thomasa Manna. Ono što je u njima vrijedno i važno to je ta psihologizacija likova i sjajni mehanizmi pričanja priče. Umberta Eca cijenim kao semiotičara, no ne i kao pisca. Stoga ne razumijem kako je taj roman imao takav uspjeh. Uz dijelove romana koji su dobri, postoje dijelovi koji su potpuno promašeni i čista su skolastika, filozofija koja nema što tražiti u jednom romanu. Što se tiče ‘Atlasa oblaka’, gledao sam film i ne radi se tu o nekom velikom djelu, ali je narativno vrlo uspješno izveden. Nadam se da će se na sličan način snimiti i Tigrovi (smijeh).
Atanazije Kircher jezuit je koji je živio u 17. stoljeću, a danas je gotovo potpuno nepoznata povijesna osoba. Bio sam potpuno iznenađen saznavši da je on stvarna ličnost koja je živjela u barokno vrijeme, stoga me zanima kako ste čuli za njega, što je privuklo vašu pozornost da ste odlučili upravo njega postaviti kao glavnog lika ovog romana?
Počelo je posve slučajno kad sam tijekom studija naišao na tri stranice njegove biografije koju je netko ukratko napisao o njemu i to je bio rezime slave tog čovjeka koji je u svoje vrijeme bio iznimno poznat, bio smatran najvećim umom svog vremena. No, zapravo osim toga još su me više privukle dvije stvari – njegov izum klavira s živim mačkama koje su proizvodile različite zvukove, potpuno fascinantan i nadrealističan predmet koji se uopće nije uklapao u sliku jednog znanstvenika, te drugo, on je osoba koja je prevela 2000 hijeroglifskih znakova, a da nije imao ključ za hijeroglife. Postavlja se pitanje je li bio svjesna varalica ili je stvarno mislio da je preveo sve te znakove. Na kraju te kratke biografije autor je napisao da se radi o čovjeku koji je tad bio toliko silno poznat, a danas je nestao s jedinim razlogom – zato što je govorio gluposti svaki put kad je mislio da unaprjeđuje znanost. Ja o njemu nisam htio napisati povijesni roman ili studiju, htio sam od njega napraviti neku vrstu Don Quijote lika klasicističkog razdoblja. U trenutku kad sam završio pisanje romana, o njemu je na internetu bilo dvije stranice, a upravo su Tigrovi pobudili interes za tog neobičnog lika te danas postoji preko tisuću stranica koje se njime bave. Uz to, kad je internet postao toliko važan dio u našim životima napravio sam i stranicu koja je posvećena Kircheru i svijetu u kojem je živio. Na taj način roman se nastavlja i na internetu gdje se može poslušati glazba koja je spomenuta u romanu, pronaći lažne gravire s lažnim pečatima koje sam izradio, a predstavio sam i lažne Kircherove izume koji su spomenuti u rukopisu.
Lik mladića Nelsona temelji se na stvarnoj osobi ili je u njemu personificirano brazilsko društvo?
Nelson je u prvom redu personifikacija te krajnje bijede favela. Moj prvi odlazak u inozemstvo bio je upravo odlazak u Brazil prilikom čega sam to otkrio i bio je strašan šok vidjeti tu nevjerojatnu bijedu pokraj krajnjeg bogatstva koje je prisutno u Brazilu. Nelson je amalgam svega onog lošeg što sam doživio u Brazilu, npr. djece iz favela koja se za hranu bore s lešinarima i sve zajedno podsjeća na neku vrstu srednjovjekovlja iz noćne more. Tamo sam vidio gubavce, ljude koje boluju od kuge, kao da su izašli iz vremenskog stroja.
Eksploatacija Brazila od strane SAD-a – kritika kapitalizma i imperijalizma?
Naravno, u pravu ste. To je dio stvarnosti koji sam vidio u Brazilu. Prizor s dvoje Amerikanaca u Alcantari i staricom koja ih hladi lepezom to je nešto što sam tamo stvarno vidio. U Brazilu sam prvi put bio u blizini onoga što se naziva američkim imperijalizmom i onog što je izazvao. Stoga je i ovo što ja pišem otkrivanje te konkretne nepravde među svim ostalim nepravdama ovog svijeta. U isto vrijeme, to je i izraz poštovanja prema Brazilcima koje sam upoznao, prema siromašnim ljudima i ribarima, koji su mi govorili da govorim o njima, da ispričam ono što sam vidio. Projekt baze u Alcantari koji je spomenut u knjizi stvarni je projekt, CIA se zanimala za zemlju Indijanaca kako bi gradila bazu za lansiranje raketa. Ja u svom romanu uspijevam riješiti tu situaciju, ubiti guvernera i pomoći Indijancima, ali u stvarnosti baza je izgrađena i 5000 Indijanaca je raseljeno s tog područja.
Koji je vaš stav prema činjenici da su Brazil i Južna Amerika uopće pružili zaštitu nacistima nakon Drugog svjetskog rata? Pitam jer Herman Petersen nije pretjerano simpatičan lik u vašem romanu.
Zapravo ste već sami odgovorili na ovo pitanje jer je upravo osobnost Hermana Petersena ono što po meni simbolizira naciste koji su nakon Drugog svjetskog rata izbjegli u Brazil i Južnu Ameriku, kao i period diktature u Brazilu koja im je to omogućila. Stvari koje Herman Petersen spominje vezano uz mučenje novinarke utemeljen je na stvarnoj dokumentaciji koju sam pročitao, a koja opisuje što se sve događalo u vrijeme diktature u Brazilu. No, to je u isto vrijeme i metafora borbe.
Roman ima puno seksa, otvoreno govorite o homoseksualnosti i transvestitima, a također postoji i puno seksualnog nasilja. Jeste li time željeli prenijeti neku određenu poruku ili jednostavno osjećate da je seks i sve što ga okružuje dio uobičajenog života?
Upravo tako, seks je kao i smrt dio života, nisam njime htio poslati nikakvu posebnu poruku niti time privlačiti pažnju na roman. Zanimljivo je da, iako seksa ima oko 5% u cijelom romanu, to ne znači da mi je toliko malo važan i u stvarnom životu (smijeh).
Izreke koje se mogu naći u romanu vaše su vlastite ili ste ih sakupili kroz dugogodišnja istraživanja?
To je mješavina stvari koje sam pronašao tijekom svog dugogodišnjeg istraživanja i vlastite fikcije, ja to smatram principom pisanja. Iako sad više iskreno ni nisam siguran što sam izmislio, a što negdje pročitao. Postoji jedna zgodna anegdota koja pokazuje da sam napravio dobar posao jer me nazvao jedan profesor s Harvarda koji je stručnjak za Kirchera te pohvalio moj roman, konkretno onu scenu kad Kircher govori o sunčanim satovima rekavši da on nikad nije našao te podatke, a da su u romanu tako sjajno objašnjeni i napisani, upravo onako kako se to tad radilo, te me upitao gdje sam pronašao te podatke. A ja sam mu odgovorio da ih nisam pronašao nigdje, to je proizvod moje mašte.
U kojem se od likova romana vi kao autor najviše pronalazite – Eléazard u trenutnoj dobi ili profesor Roetgen kad ste bili mlađi?
(smijeh) Petersen. (smijeh) Teško je odgovoriti na to pitanje iskreno, ta dva lika, ali i svi ostali likovi u romanu proizvod su moje mašte i samim time jedan dio mene je u svakom od njih, ali se ne identificiram niti sa jednim posebno. Ono gdje se jedino istinski mogu pronaći je u načinu na koji Eléazard pristupa Kircheru.
Pronašao sam to na internetu, a vi ste to i spomenuli na jučerašnjoj tribini – u romanu postoji skrivena poruka? Napravili ste to namjerno?
Da, naravno. (smijeh) Prva slova svakog stiha pjesme Kircherova prijatelja koja se citira daju pornografski sadržaj i samim time to nije autentično vremenu u kojem Kircher živi. Također, taj pornografski dio umetnut u rukopis sastoji se od izraza i vokabulara koji ne pripadaju 17. stoljeću, stoga se i iz tog, čak i da to eksplicitno nije rečeno na kraju romana, može zaključiti kako Kircherov rukopis nije autentičan.
Zašto ste odabrali takvu strukturu romana? Jeste li htjeli svoje čitatelje zaintrigirati za nastavak čitanja pa ste ponudili tekst sličan popularnim TV serijama koje završavaju u najnapetijim situacijama, tzv. cliffhangerima?
Da, u pravu ste, iako ja uzor nisam tražio u TV serijama jer televiziju ne gledam, već sam inspiraciju tražio u romanima 19. stoljeća gdje se radnja odvija upravo do trenutka kad postaje najnapetije, a onda se prekida i prelazi na neku drugu priču tjerajući čitatelja na susprezanje zadovoljstva i nastavak čitanja. Jedan od tih velikih rukopisa koji funkcionira upravo na taj način je roman autora Jana Potockija ‘Rukopis nađen u Saragosi’ koji je baza svih takvih romana u romanu.
U romanu ima mnogo situacija u kojima dolazi do miješanja modernog i tradicionalnog, primjerice priču Indijanca naruši scena buggya koji kvari idilu. Smatrate li se osobom koja vjeruje da je u prošlosti bilo bolje?
Ne, ovaj roman govori upravo suprotno, prošlost nije ono što je bolje. Između ostalog, roman pokazuje kako su izgubljeni raj i neko zlatno doba iluzije koje onemogućuju istraživanje svih drugih mogućnosti, svih mogućih svjetova.
Napomene Eléazarda na kraju svakog poglavlja zapravo su vaše bilješke?
Ne, čini mi se da se radi o izvrtanju ako se traži autora u svemu onom što on piše. U Eléazardovim bilješkama jesu neka moja razmišljanja i radne zabilješke, ali ja sam ih zabilježio na taj način kao da sam bio u Eléazardovoj koži. To su reference na ono što ovaj lik proživljava, a ne sam autor. To nisu moje bilješke, to su Eléazardove bilješke.
Priča o grofu Karnice i kugi kad je njegova supruga bila živa zakopana temelji se na stvarnim događajima, je li doista Kircher izumio takav stroj za alarmiranje ukoliko dođe do nesretnog pokapanja živih ljudi?
(smijeh) Ne, potpuno je izmišljena. A i stroj nije izmislio Kircher, ja sam ga izmislio (smijeh).
Postoji li barem neki korisni izum koji se može pripisati Kircheru?
Jedina stvar je Lanterna Magica, odnosno Camera Obscura, iako ju Kircher nije u potpunosti izmislio, s obzirom kako je princip po kojem stroj radi bio poznat otprije. On ga je samo malo sredio i počeo intenzivnije koristiti. Ta je sprava važna za povijest filma jer se radi o prvom stroju koji je služio projiciranju slike.
Kircherovo umiranje od sifilisa, jeste li time željeli poslati neku poruku?
(smijeh) To je također proizvod mog uma, to nije stvarni rukopis već izmišljeni (smijeh).
Je li vam Kircher stvarno postao prijatelj, gotovo brat, kao što je Eléazard napisao u svojim bilješkama?
Da, svakako, zbog svoje znatiželje za sve ono što ga je okruživalo, za saznavanje kako stvari funkcioniraju. Radi se o osobi koja je bila ekscentrična, zadivljena čudesima svijeta, sve u svemu jedna simpatična osoba koja je postala dio mog svakodnevnog života.
Koji su vaši planovi za daljnje radove, pišete li trenutno?
Da, naravno, ne prestajem pisati. Završavam roman ‘L’Ile du Point Nemo’ koji sam pisao tri godine, a koji će izaći u kolovozu. Inače, točka Nemo koja se spominje u naslovu je najudaljenija točka u Pacifiku od kopna.
Kakvo je vaše stajalište o suvremenoj književnosti? Koje autore volite čitati? Imate li možda neku knjigu koju biste željeli posebno preporučiti našim čitateljima?
Volim i jako sam upućen u južnoameričku literaturu, volim autore poput Carlosa Fuentesa, Aleja Carpentiera i Roberto Bolanov ’2666′. Redovito čitam, no ono što me posebno oduševilo posljednjih godina bio je roman ‘Zona’ Mathiasa Enarda zbog načina na koji je konstruiran, radnje smještene na više dimenzija od kojih je jedna i na Balkanu. A koliko sam čuo, taj roman uskoro izlazi i u Hrvatskoj.
'Pisanje je bolest, jer čovjek mora biti malo bolestan da bi se toga uhvatio'
Tamara Borić, Aktual, 9.4.2014.
„Ovu knjigu pisao sam punih deset godina, a kad sam stavio točku na posljednju rečenicu i počeo tražiti izdavača, odbilo me njih deset, prije svega zato jer knjiga ima oko 750 stranica. Nakon toga čekao sam deset godina i na nagovor mog agenta ponovno poslao rukopis na adrese 30 izdavača, a od tog broja odbilo me njih čak 29! Ali, jedan se ipak odlučio za ovu avanturu i zbog toga sam jako sretan. Jedan od razloga odbijanja je, pretpostavljam, bio debljina knjige, ali da ljudi ne čitaju debele knjige ne bi čitali ni klasike poput Dostojevskog“, rekao nam je francuski pisac Jean-Marie Blas de Roblès. S njim smo prošlog tjedna razgovarali u Zagrebu, nekoliko sati prije predstavljanja njegove knjige „Tamo gdje su tigrovi kod kuće“ u Hrvatskoj, u izdanju Frakture, te u prijevodu Tatjane Brodnjak i Ive Klarića. Autor je sudjelovao na tribini Razotkrivanje, u Medijateci Francuskog instituta.
Novinski dopisnik Eléazard von Wogau živi u golemoj oronuloj kući u Alcântari, a budući da ga je žena napustila, jedino su mu društvo brbljavi papagaj i osamnaestogodišnja služavka Soledade. Njegova glavna opsesija neobjavljen je rukopis o isusovcu Atanaziju Kircheru, neobičnom i svestranom učenjaku o kojem je nekoć davno pisao disertaciju. No u njegov svijet, sveden na posjete obližnjem restoranu i druženja s doktorom Euclidesom, iznenada ulazi tajanstvena Talijanka Loredana, koja je u Brazil došla iz prilično nejasnih pobuda. Istodobno, Eléazardova bivša supruga u potrazi za neotkrivenim vrstama fosila kreće na Mato Grosso, u paleontološku ekspediciju koja će u svakom pogledu postati avantura njezina života. A daleko od roditeljskog nadzora njihova kći Moéma svoju slobodu pokušava naći istražujući različite vrste seksualnosti i opojne droge...
Sadržaj je to „Tamo gdje su tigrovi kod kuće“, knjige Jean-Marie Blas de Roblèsa, pisca koji je rođen 1954. u Alžiru, odrastao u francuskoj pokrajini Var, a studirao na Sorbonni. Predavao je filozofiju na sveučilištima u Brazilu, Kini i Italiji, a potom je radio za Francusku alijansu na Tajvanu. Njegovo prvo objavljeno djelo bila je zbirka kratkih priča „La Mémoire de riz“, koja je 1982. dobila nagradu Francuske akademije. Uslijedili su romani „L’Impudeur des choses“ (1987.) i „Le Rituel des dunes“ (1989.). Kritika je posebno priznanje odala njegovu trećem romanu „Tamo gdje su tigrovi kod kuće“, za koji je 2008. dobio Prix Médicis. Uz stvaralački rad na romanima, poeziji i esejima uređuje i knjige o arheologiji.
Vašu ste knjigu „Tamo gdje su tigrovi kod kuće“ došli predstaviti u Hrvatskoj, jeste li uzbuđeni?
Jako sam počašćen i polaskan činjenicom da je moja knjiga objavljena u Hrvatskoj. Prvi put sam ovdje, sve mi je novo i sve moram tek otkriti.
Glavni lik knjige je Eléazard von Wogan, umirovljeni francuski novinar, ali zapravo u knjizi pišete o mnogim likovima koji su na neki način povezani s njim, posebno Atanazije Kircher. Što vas je inspiriralo da napišete knjigu? Postoji li Eléazard u stvarnom životu?
Ne, ne postoji stvarni Eléazard, a Atanazija Kirchera otkrio sam još dok sam bio student filozofije, i tad sam pročitao njegovu biografiju koja je imala svega nekoliko stranica. U njoj je pisalo da je bio prijatelj s velikim ljudima poput Newtona, a danas je Kircher gotovo zaboravljen. Zašto? Zato što je gotovo u svemu što je napisao, pogriješio. Zato je meni pala na pamet ideja da pišem o njemu.
Atanazije Kircher je bio čovjek koji je htio spasiti onaj stari svijet, svijet renesanse, svih onih čuda u koje se onda vjerovalo, i na taj način je propustio rađanje racionalnog duha, duha znanosti, a time i ono što se kasnije nazivalo duhom svjetla, odnosno duhom 18. stoljeća. Budući da dugo vremena nisam mogao pronaći ništa od njegove biografije, počeo sam čitati njegovih 40 knjiga na latinskom jeziku i na taj način pomalo otkrivati i njega kao čovjeka. Također, čitao sam mnogo o vremenu u kojem je živio, o onome što je Kirchera okruživalo. Istovremeno, prilikom svih tih istraživanja, shvatio sam da je 18. stoljeće jako slično vremenu u kojemu sam i sam živio, odnosno 1980-ima u Francuskoj.
Prva sličnost je bila ta što je u 18. stoljeću bjesnio rat katolika i protestanata, jedan od najgorih, u kojem je bilo nekoliko stotina tisuća mrtvih, a izazvao je i velike migracije. Slična se stvar u 1980-ima i 1990-ima vidjela na europskom tlu, odnosno na području bivše Jugoslavije.
Druga poveznica je ta da je apsolutna vrijednost religije u ono doba počela opadati zbog novih otkrića u znanosti, vidjelo se da je Biblija na neki način lagala, da je naš svijet samo jedan od svjetova, i zapravo se na taj način izgubila sigurnost koja je dotad postojala, jer se izgubilo vjerovanje jednakog za sve, u što bi svi mogli vjerovati i bio je prisutan osjećaj stalnog iščekivanja katastrofe. Ista stvar bila je u 1980-ima, događale su se velike političke i društvene promjene, poput pada Berlinskog zida, rušenje režima i ideologija poput komunizma.
Treća stvar koja povezuje dvije epohe u mojoj knjizi je to što je u 17. stoljeću, i kod običnog puka i kod intelektualaca, bio prisutan iracionalan strah od islama i Otomanskog carstva koje je polako oduzimalo dio po dio katoličkih teritorija. Danas se događa ista stvar, islam se vidi kao religija koja je opasna jer ima neke druge vrijednosti od nama poznatih. Tako sam odlučio baviti se današnjom politikom i društvom danas, ali sam za naš svijet odabrao Brazil, koji je ipak bio nešto drugačiji od Europe.
Spomenuli ste Brazil, zašto ste baš u tu zemlju odlučili smjestiti jednu od radnji?
Brazil sam odabrao jer predstavlja novi svijet kojeg sam mogao suprotstaviti onom starom, Kircherovu svijetu, odnosno Europi. U Brazilu još uvijek možemo pronaći džunglu, i to u dva smisla - džunglu s plemenima, odnosno urođenicima, kao mjesto gdje je sve moguće, prvotno mjesto, mjesto prije civilizacije. No, Brazil je i jedna urbana džungla, s nevjerojatnom arhitekturom, velikim gradovima poput Ria ili São Paola. Isto tako, u 1980-ima sam radio dvije godine ondje, pa je taj izbor bio prilično lak jer poznajem zemlju.
Vaš glavni lik Eléazard ne pokazuje emocije, razveden je, sa kćerkom nema blizak odnos, živi sa ženom koja ga voli, ali on nju ne voli, a Loredani, Talijanki koja uđe u njegov život, nema priliku reći da ju voli jer ona odlazi. Zašto je bilo potrebno da je Eléazard baš takav? Jeste li time htjeli nešto poručiti?
Ne, nema poruke. Ja pričam priče i bila bi to 'izdaja književnosti' kad bih kroz neki lik želio na neki način bilo što poručiti. Kad bih htio iznijeti neki stav ili poruku, onda bih pisao političke eseje ili filozofska djela. Ono što je za literaturu važno jest fikcija, ono izmišljeno. Ako znam što nekim likom ili time što pišem želim reći, onda bolje da i ne pišem. Sam svojim pisanjem želim biti iznenađen. Dok pišem, ne želim sve znati, želim da se neke stvari razvijaju same od sebe i da se iznenadim. Dok pišem, ne zanima me filozofija likova, već želim da njihove akcije govore o njima. Želim da čitatelj iz onoga što likovi poduzimaju shvati kakvi su oni zapravo i nešto o njihovoj psihologiji. Tako Eléazard, primjerice, voli svoju ženu, ali ništa ne poduzima u vezi toga, osjeća da s njegovom kćeri nešto nije u redu, ali joj pošalje novac i misli da je to jedini način na koji može riješiti taj problem, on je izgubljen čovjek i nije naročito sretan. Ono gdje on djeluje je priča o raskrinkavanju guvernera, pa je aktivan na političkoj razini. Lik Loredane, Talijanke koja dolazi u njegov život, označava mladost i neki novi početak, donosi mogućnost nove ljubavi. Svi likovi u knjizi postavljaju si pitanja 'što se u mom životu dogodilo, a da se ja nalazim upravo ovdje?, 'u kojem sam trenutku napravio izbor koji me doveo do ove točke u kojoj sam sad?'.
Spomenuli ste da ste živjeli u Brazilu, ali živjeli ste i u Kini, Indiji, Tajvanu. Koja ste iskustva stekli životom u inozemstvu?
Nikad nisam putovao radi užitka, radi samog putovanja, nisam pisac putnik, nisam putovao da bih pisao, ali radio sam u inozemstvu i to je bilo jako instruktivno. To me izgradilo, obrazovalo. Ako pogledamo, u 17. i 18. stoljeću, mladi muškarci su nakon završenog studija išli putovati, htjeli su skupiti znanje o onome što je drugačije od onoga gdje su odrasli. Svaka mlada osoba trebala bi naučiti da postoji drugačiji, drugi svijet, da postoje razlike, i da te razlike obogaćuju.
Rođeni ste u Alžiru, a onda ste otišli u Francusku. Kakvo je bilo vaše djetinjstvo, vaše odrastanje? Kakvog se Alžira sjećate, koliko se promijenio otad?
To nije baš pitanje koje se tiče mog rada, ali odgovorit ću na njega. Rođen sam u francuskom Alžiru, dakle u vrijeme kad je Alžir bio francuska kolonija, i sjećam se samo toga da sam Alžir napustio u tragičnim okolnostima. Ja se baš toga ne sjećam tako dobro, imao sam sedam, osam godina, ali su okolnosti bile tragične za moje roditelje jer su morali napustiti svoju kuću, zemlju, sve što su imali, i jednostavno otići. Dakle, za Alžir me vežu ili lijepe uspomene na sretno djetinjstvo, ili pak ove žalosne, odnosno odlazak. Kad smo došli u Francusku, nismo bili baš lijepo primljeni jer alžirski Francuzi nisu smatrani Francuzima već na neki način Arapima, odnosno kao da nisu autohtoni, pravi Francuzi, tako da sam kao dječak puno putovao i selio se. Djetinjstvo sam proveo u Provansi, ali sasvim slučajno, jer smo igrom slučaja ondje 'pronašli' mjesto za život. Zapravo mogu reći da nemam korijene, za nijedno mjesto ne mogu reći da je moj dom. Moja je zemlja zapravo francuski jezik, ono za što se osjećam povezan je Mediteran. Jednako bih se dobro osjećao i na jugu Francuske, na Siciliji, Turskoj, Libiji. Taj svijet je moja zemlja. Koliko god je napuštanje Alžira u djetinjstvu bilo žalosno, u neku ruku je to bilo dobro jer je od mene napravilo kozmopolita.
U knjizi pišete o raznim stvarima; povijesti, politici, različitim društvenim uređenjima, ljubavi, seksu, drogi... Što je bio najveći izazov u pisanju knjige?
Tih je izazova bilo više jer je knjiga otpočetka bila jako ambiciozno zamišljena. Od ideje sam krenuo ambiciozno, a jedna od tih ambicija bila je pomiješati dva stoljeća sa što više moguće detalja iz oba razdoblja, druga je ambicija bila strogo književna – htio sam se okušati u svim književnim narativnim stilovima, odnosno htio sam da knjiga bude djelomično pravi povijesni roman, da bude dijelom pustolovni roman, da ima strašnih događanja, da bude roman inicijacije, da bude društveno i socijalno angažirani roman, kriminalistički roman, da u njemu bude poezije, korespondencije, bilješki, gotovo kao da je čitatelj na fakultetu. Htio sam da roman bude mješavina narativnih stilova, i to je bilo najteže postići.
Ne samo da sam ih htio spojiti, već sam među njima htio stvoriti prave mostove jer da to nisam napravio, to bi bio jednostavno kolaž raznih stilova koji čitatelju ne bi ništa predstavljao, već bi pred njim bili dijelovi koje ne bi mogao povezati. Uspio sam u tome i upravo su ti likovi i njihova povezanost ono što roman drži na okupu jer čitatelj, kad čita onaj dio posvećen Kircheru, podsvjesno razmišlja o tome što će se dogoditi u 'brazilskom' dijelu romanu, i to je ono što je bilo najteže.
Cilj mi je bio stvoriti jednu pravu, zanimljivu knjigu, koja drži pozornost, htio sam da bude onakva kakve i sam volim čitati, da bude predmet uživanja i zadovoljstva, da bude literarni užitak, da tjera naprijed.
Zašto ste odlučili početi pisati knjige?
Želja za pisanjem javila mi se još dok sam imao 12, 13 godina, a tu 'bolest za pisanjem' čovjek uhvati tako što je u prvom redu strastveni čitatelj. U mladosti knjige nam mijenjaju život, iznenađuju nas, a jednako kao što se čovjek prepušta knjigama i čitanju, tako se prepušta i pisanju. Pisanje je na neki način i bolest, jer čovjek mora biti malo bolestan da bi pisao, da bi se toga uhvatio.
Što trenutačno pišete? Što od vas možemo očekivati uskoro?
Novu knjigu upravo sam završio, a objavljena će biti u kolovozu. Pisao sam ju tri godine, to je malo deblja knjiga, ali ne toliko kao što su to 'Tigrovi'. Zapravo, sadrži veći broj priča i naslov joj je „Otok u točki Nemo', a nemo je točka sa svih strana najudaljenija od kopna.
Avantura u potrazi za smislom
Nađa Bobičić, booksa.hr, 28.5.2014.
Roman Blasa de Roblèsa, francuskog pisca i filozofa alžirskog porijekla koji je radio u Brazilu, Kini i Italiji, a potom i za francusku alijansu na Tajvanu, dobio je 2008. godine Prix Médicis. Iako već naziv romana i mjesto odvijanja centralnog toka radnje (Brazil) upućuju da je riječ o avanturističkom žanru, ovaj je roman mnogo više od toga.
Prije svega, avantura u romanu nije shvaćena samo na jedan način, kao odlazak u divljinu (mada se jedan tok romana odvija u neistraženim oblastima Amazonije). Zamišljena je i kao avantura čitanja te komentiranja teksta, jer jedan od protagonista romana, sredovječni Eleazard von Wogau, čita jezuitski rukopis iz XVII. stoljeća, a tim rukopisom počinje i svako poglavlje. Priča jezuita i njegov komentar avantura koje mu se dešavaju tako čine dodatnu priču u priči, tačnije avanturu u avanturi.
Još jedna mogućnost avanture otvara se u toku priče koji se odvija u favelama, gdje važe drugačija pravila od srednjoklasnog puritanizma. Ono što sve likove, uključujući Eleazardovu ćerku, primorava da krenu u favele, jeste njena suštinska usamljenost koju osjeća u odnosu sa najbližima: s jedne strane s ocem koji joj šalje novac i misli da se time dovoljno brine o svojoj ćerki, s druge strane s majkom koja joj u periodu razvoda odbija da pomogne i ostavlja je da sama odraste.
Ono što stoga idući ka kraju romana postaje sve važnije nijesu samo događaji, prepreke ili materijalni svijet koji okružuje putnike, već subjektivan komentar onoga što se doživi, pokušaj likova da u toku putovanja promisle vlastiti život te međuljudske odnose. Avantura se ne odvija samo u prostoru, već i u vremenu: likovi se stalno osvrću na ono što su mogli ili što je trebalo da urade, ali i zamišljaju šta bi tek mogli uraditi. Po pravilu, njihovi planovi za budućnost nijesu ništa produktivniji od onih iz prošlosti, možda baš zbog toga što sve do kraja romana nikome i ne uspijeva da racionalno i emotivno sagleda prošle greške.
Kritika ovaj roman često poredi s romanima Umberta Eca, što zbog enciklopedičnosti, što zbog toga što je očigledan primjer postmodernističkog romana. Uključivanje jezuitskog rukopisa najočigledniji je metapoetski postupak. Utisku da je riječ o velikom romanu – i materijalno obimnom, i po temi i izvedbi višeslojnom, i vrlo sadržajnom tekstu – doprinosi nekoliko paralelnih linija radnje i stalno premještanje iz perspektive jednog u perspektivu drugog lika. Iako može djelovati kao veliki zalogaj za čitanje, autor je ipak uspio da stvori dinamiku, da pojača napetost, često i filmskim scenama sa obala Amazona ili iz raznih urbanih centara, iz haotičnih favela.
Ono što ovaj roman čini dodatnim izazovom za čitanje jeste dekonstruisanje najčešćih kolonizatorskih predrasuda o Brazilu kao zemlji u kojoj se šeta po plažama i kupa u moru, bez ikakvih briga. Usred tog 'raja' ljudi su, međutim, depresivni i usamljeni, čak i kada su klasno privilegovani. Postoje i čitavi slojevi kriminala, oblasti do kojih ne dolazi državni zakon i gdje je, između ostalog, nasilje modus vivendi, uključujući dakako i ono rodno zasnovano.
Roman Gdje su tigrovi kod kuće izazovan je tekst na više nivoa. Osim praćenja avantura samih likova, on i publiku lako uvlači u avanturu, kako čitalačku, tako i avanturu dekonstrukcije očekivanog. Ako upadnemo u zamku da očekujemo jednu budućnost, odnosno samo jedan kraj, tekst će se sam umnožavati i otvoriti više opcija za svršetak. Čak i kada nam se čini da je roman pesimističan, to je pesimizam donkihotovskog tipa, tj. cijena za neku vrstu spoznaje o nama samima.
Slične knjige
