Tamna magistrala
izabrane pjesme
Special cijena
18,69 €
Redovna cijena
20,77 €
-
Jezik izvornika: srpski
-
Broj stranica: 188
-
Datum izdanja: studeni 2008.
-
ISBN: 978-953266064-7
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 210 mm
-
Težina: 645 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 20,77 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
“Višak” ili “manjak”, kako već hoćete, koji ovu poeziju čini tako uvjerljivom, upravo i nastaje u sudbinskome procijepu između potkulture kao bivše globalne rebelijanske energije i njezine euforije i hrabrosti da se uvijek vidi i ono što je nimalo uljepšana istina vlastitoga života i vlastite sinkronije kada zavjese padnu. I duhovit i euforičan i potresan i ranjiv može u stihu biti samo netko tko poeziju piše ne da bi se ovako ili onako dodvorio kulturi s velikim K koja će ga poslije očinski pomaziti po manje usijanoj glavi, nego netko tko ne zna drukčije živjeti nego podijeliti se s, pa makar i uvijek izmaštanim, Drugima. Jedino taj fantazam ne da, zapravo, da cijeli svijet postane globalna palanka u kojoj se isto uvijek pazari za isto, bilo gdje i bilo kada.
18.5.2010.
Zvonko Karanović: Tamna Magistrala
moderna vremena info, Marko Pogačar, 15.05.2010.
Vječni ali ponosni gubitnik, marginalac istovremeno dekretom i po vlastitom izboru, ustrajno defilira ovim pretežno (pseudo)narativnim, mahom u kratkom stihu čija se semantička zaokruženost ne poštuje (i analogno organiziranom strofikom), uravnoteženom kombinacijom dominacije metonimijskog i iskričavo metaforičkog obilježenim pjesmama izrazito urbanog imaginarija. Krajem osamdesetih godina sada već poodavno izmaklog stoljeća Zvonko Karanović predstavljao je jedno od zapaženijih novih pjesničkih imena afirmirajući se, iako još bez samostalne pjesničke knjige, kao stalni suradnik zagrebačkog Quoruma te plodan pjesnik časopisno prisutan All across the SFRJ. A onda se 1989., i još više godine koje su slijedile, stvarno dogodila, Karanović nam je, s brojnim drugim stvarima, izmakao iz vidokruga, a u njega su stupile neke druge, mučne i strašne, strašne na onaj užasan, uznemirujuć, ljepote u potpunosti lišen način. Upravo se početkom tih tamnih devedesetih nekako desila i prva tiskana autorova zbirka, “Srebrni surfer”, generacijski kultno štivo, bedem protiv šovinističkog duha vremena i vjerojatno posljednja zaista kultna knjiga suvremenog srpskoga pjesništva. Nakon toga, do 2004. godine, uslijedile su još četiri knjige pjesama: “Mama melanholija”, “Extravaganza”, “Tamna magistrala” te “Svlačenje”, poslije čega se autor okrenuo prozi, i u roku od pet godina publicirao opsežnu romanesknu trilogiju nadnaslovljenu “Dnevnik dezertera”. Godinu prije nego je svjetlo dana ugledao “Srebrni surfer” pojavila se i vjerojatno posljednja kultna knjiga suvremene hrvatske lirike, “Die die my darling” Delimira Rešickog, koji je i potpisnik ovog izbora te njegov pogovarač, baš kao što je to bio slučaj i s već nekoliko puta prozvanim “Surferom”. Poetička i osobna veza između dvojice značajnih autora evidentna je, dugotrajna i višestruko osvjedočena, što Rešickog čini idealnim za povjerenu mu ulogu koju je, recimo odmah, odigrao maestralno. Čineći gotovo idealno dinamiziranu, koliko je to moguće homogenu cjelinu, “Tamna magistrala” donosi izbor iz spomenutih pet pjesničkih zbirki te rukopisne knjige ranih pjesama “Blitzkrieg” koja okuplja sastavke nastale između 1980. i 1986., a Karanović ju je - iako se u integralnom obliku prvi put pojavila u sklopu knjige sabranih pjesama naslovljene “Box set”, koja se, u nakladi Beogradskog Loma Flavia Rigonata, pojavila nakon ovog izbora - uvijek vodio kao svoju prvu bibliografsku jedinicu. Dva epigrafa, jedan citat i do sada rukopisna kratka pjesma, savršeno reprezentiraju strategiju izbornikova čitanja kao i njegove osobne afinitete, a bez problema bi ih, vjerujem, kao svojevrstan vlastiti autopoetički kompendij, potpisao i Karanović. Citat pripada Celineu i kaže: Svako na svoj način oplakuje vreme koje prolazi, postavljajući okvir dominantnom Karanovićevu osjećaju svijeta - dubinskoj i gustoj melankoliji, onoj koja se sasvim razlikuje od puke nostalgije koja nikome ne treba, a možda najljepše ju je opisao drugi veliki mag melankolije, Walter Benjamin, u svojem “Porijeklu njemačke žalobne igre”. Rani sastavak naslovljen Bitlsi može poslužiti kao izvrstan uvod u dominantne svjetonazorske i tematsko-motivske komplekse autorova opusa, ali i uvod u genezu i istovremeno primjer uokvirujućih poetičkih strategija. Ovih nekoliko kratkih stihova uvode nas u protagonista duboko obilježenog pop-kulturom; punk rockom, rock'n'rollom, Beat književnošću, filmom i stripom, koji će na više mjesta, ponegdje doduše i u ironijskom ključu, o sebi reći ti si nervozna urbana olupina / zakopana u đubretu pop kulture, čije oči krvare od video spotova, koji je čak i o ljubavi najviše naučio / iz knjiga i pop pesama. Taj vječni ali ponosni gubitnik, marginalac istovremeno dekretom i po vlastitom izboru, ustrajno defilira ovim pretežno (pseudo)narativnim, mahom u kratkom stihu čija se semantička zaokruženost ne poštuje (i analogno organiziranom strofikom), uravnoteženom kombinacijom dominacije metonimijskog i iskričavo metaforičkog obilježenim pjesmama izrazito urbanog imaginarija. Rešicki ovaj relativno opsežan izbor odlučuje strukturirati ne poštujući cjeline integralnih knjiga, već selektirani materijal raspoređuje u tri fino gradirana ciklusa naslovljena Srećniji nego ti sada, Automati od krvi i mesa i Najbolje godine naših života. U prvom spomenuti tek stasali marginalci, urbana gradska mladež čiji je samopropisani kulturni kod nesumjerljiv onom dominantnom (u svojoj srži malograđanskom) lutaju ulicama velegrada na izmaku jedne ere koja nepovratno blijedi (o, kako sam dobro / poznavao grad / u kome sam rođen!), spremajući se, punkerski gnjevni, svima pljunuti u lice, udariti jednom i što je moguće snažnije jer onda će svi ti / jebeni kučkini sinovi / videti ko sam ja. Drugi ciklus donosi novu, snažnu dozu melankolije unesenu u organizam gigantskom špricom, mladost se polako ostavlja za sobom, sjećanja su predodređena za gubljenje i u sve se, jedva primjetno, uvlači kategorija odgovornosti - prema sebi, drugima, društvu - uslijed nesavladivog utega prolaznosti, oprostiti postaje sve teže i teže, a ono što zaista prijeti jest dubok i potpun zaborav. Cjelinu će zaključiti duga pjesma Teskoba koja donosi osoban, konfesionalni ton, vedutu vlastite (po)etičke genealogije, koja nas, blagim fade-outom, uvodi u tekuće, Najbolje godine naših života. Njih će otvoriti upečatljiva poema Veliki umor, svojevrsno Karanovićevo uprizorenje Ginsbergove Amerike, koja uvodi umornog protagonista, onoga iscrpljenog izvanjskim ali nikako rezigniranog, štoviše, onog koji se ne libi okrenuti, zauzeti snažan gard i još jednom udariti po svemu što udarac zaslužuje, prije svega političkoj kolijevci one na početku apostrofirane brutalne malograđanštine, svakodnevnog šovinizma i 'sitnog' fašizma, ispražnjenog univerzuma spektakla u kojem nothing is innocent. Protagonista koji o sebi, bez okolišanja, kaže stariji sam deset godina / i to iskustvo ne čini me jačim / samo tužnijim i umornijim, zatičemo i u izvrsnoj naslovnoj poemi. Umor možda i jest, pomalo neobično, dominanta ove pjesničke pobune, no taj umor nipošto nije paralizirajući, riječ je tek o detekciji neizbježnog i općeg stanja; u njemu je još uvijek duboko upisana ona pobuna - samo naizgled paradoksalna pobuna melankoličnog subjekta. Ovaj izniman izbor iz djela posljednjeg enfant terriblea srpskog stiha istovremeno je hrestomatija i apoteoza apostrofirane pozicije - briljantan slalom kroz devedesete i nulte viđen očima deteta - vječnog, neizlječivo melankoličnog i istovremeno buntovnog djeteta, mogli bi smo dodati; sklopiti oči i ne reći više ništa.
