Taksim
-
Jezik izvornika: poljski
-
Prijevod: Siniša Kasumović
-
Broj stranica: 312
-
Datum izdanja: prosinac 2012.
-
ISBN: 978-953266428-7
-
Naslov izvornika: Taksim
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 435 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Preko nebrojenih granica, najzabačenijim cestama i uvijek s tek toliko goriva da ih dovede do sljedeće zabiti, Władek i Pawel u prastarom kamionetu obilaze tržnice i bazare Jugoistočne Europe. Svoju robu, rabljenu odjeću iz “Pariza–Londona–New Yorka” prodaju multietničkim gubitnicima, onima koji se još otimaju za smeće s bliskog Zapada i dalekog Istoka, stanovnicima svijeta koji se troši brže nego krpe kojima ga zasipaju.
Ali kad se Władek zaljubi u prodavačicu karata iz slovačkog putujućeg cirkusa, dva će se prijatelja uplesti u kriminalne poslove krijumčarenja ljudima, a ono što je počelo kao melankolično-meditativni roman ceste pretvorit će se u napetu priču o bijegu i progonstvu, koja će – u izvedbi jednog od ponajboljih poljskih pripovjedača današnjice – premrežiti nepreglednu pustaru geografije i povijesti Istočne Europe, dati nam da zavirimo u budućnost i odvesti nas sve do srca Novoga svijeta, do Taksima. Romanom Taksim Andrzej Stasiuk svom je uznemirujućem književnom zemljovidu dodao još jedno fascinantno područje, zonu u kojoj se susreću i iskre lirizam i okrutnost, pejzaži svijeta kojega se vrijedi bojati i – možda još koji čas – voljeti ga.
Kako žestoka, divlja i prekrasna knjiga o onome što obično nazivamo siromašnim Istokom! Najbolja knjiga koju je Andrzej Stasiuk dosad napisao. Borbeni div iz poljskih planina ovim je romanom ostvario majstorsko djelo: još nikad nije bio tako poetičan, tako emotivan, tako precizan. Još nikada nije bio tako radikalan.
WDR3
Nitko ne zna bolje od ovog osjećajnog i moćnog Poljaka prizvati silovitost i prolaznost, okrutnost i zaštićenost, očajanje i utjehu europskog Istoka.
Neue Zürcher Zeitung
Nadahnuće i napetost podarili su Stasiuku auru poljskog Kerouaca. Veličanstveno.
VSD
Najuspješniji poljski pisac Andrzej Stasiuk povukao je u središte svoga novog romana spodobe s ruba ulice te ih opisao tako brižljivo da su tranzicijski gubitnici u iznošenim kožnatim jaknama postali pravim junacima.
Die Zeit
Taksim uvjerljivo potvrđuje Stasiukovu upečatljivu slavu jednoga od velikana ne samo poljske nego i književnosti cijele Europe.
Junge Welt
Stasiukov talent sastoji se u tome da prikaže “otrovnu i neizlječivu tugu svakodnevice”. Opčinjava nas tema, poezija, ritam. Dobro raspoloženje nastavlja se i u porazu.
Le Figaro littéraire
Kako nam sve dolazi second hand roba s bogatog Zapada
Globus, Robert Perišić, 15.3.2013.
Roman “Taksim” proslavljenog poljskog pisca Andrzeja Stasiuka opisuje putešestvije dvojice švercera rabljene odjeće po čemernim cestama Poljske, Slovačke, Mađarske otkrivajući realno stanje istočnoeuropskih provincija.
Najkraći opis atmosferski gustog romana Andrzeja Stasiuka “Taksim” glasio bi da je to roman o čemeru provincija Istočne Europe, o čekanju koje više ni samo ne zna što očekuje. Roman je o osjećaju koji nam je poznat, ali nekako od njega bježimo. Dovoljno je pak izaći malo iz centra gradova koji još drže do iluzije, ili zastati po umrtvljenim gradićima po kontinentu - da se osjeti taj memljivi duh stajanja u mjestu. Kažem “po kontinentu”, jer obala je ipak nešto drugo, ne nužno bolje, ali ni su barem sunce i iluzija turizma koji ljeti stvori sliku Svijeta i osjećaj da nisi na posve otpisanom mjestu. Kod Stasiuka nema sunca, a ni iluzije: “Svi su već otputovali. Ostali su samo oni koji ne znaju kako”. To je istočnoeuropski kontinent zaglavljen između prezrene prošlosti, drugorazredne sadašnjosti i budućnosti koja je potrošila svoje žetone jer se u njezino ime malo previše lagalo.
Stasiukova Istočna Europa je “second hand” pustopoljina, odlagalište izraubanih automobila i odjeće, s time što to ovdje nije samo metafora nego su Stasiukovi junaci - njih dvojka - likovi koji razvoze sa Zapada uvezenu second hand odjeću po gradićima sa žalobnim imenima poput Zlobiske i Grobowa, gdje pristižu sa svojim Fiatom Ducato koji troši puno ulja te nude tu dezinficiranu robu po tržnicama i vašarima dok im konkurenciju predstavlja kineski plastificirani tekstil. Stasiukov pripovjedač u prvom licu lik je naslijeđen iz njegova romana “Devet”, koji se nakon nekih grešaka sad vuče po nedođijama s pogledom onoga koji zna da su to nedođije, jasnije nego to znaju njihovi stanovnici premda je i njima, gledajući televiziju, uglavnom jasno: “Svijet im je slao signale, ali boljelo ga je dupe za njihove odgovore.”
Tu se pije pred dućanima, “u deset navečer sve je već mrtvo” i živi samo benzinska pumpa. Eventualni razgovori o poslu završavaju refrenom: “Ne isplati se.” Kao što zna da je “nigdje” Stasiukov junak zna i da je ono što prodaju smeće - uopće se ne uživljava u kvalitetu asortimana - te je njegov pogled, na neki način- pogled izvana, sličan pogledu Stasiuka - putopisca iz knjige “Na putu za Babadag”. Ovaj roman ima puno vrlina, no kad smo već spomenuli putopis - tu smo na tragu i jedne mane romana: lik koji govori je bazično “promatrač”, nema pravo sidro u nekoj drami, njemu se “sve već dogodilo”, a aktivnost i želju u zbivanja unosi njegov kompanjon, živahni švercer Wladek o kojem pripovjedač kaže: “Ponašao se kao neka vrsta šefa i ja sam se bez protivljenja mirio s time jer nisam imao snage. Čekao sam da dođe i kaže: 'Ustani!' Bez njega bih vjerojatno ležao unedogled.”
Ovakav Stasiukov glavni junak “ima logike” s obzirom na opću depresiju koju opisuje, ali ipak bi stvar bila jača da nije tek “opisivač”, premda je on uistinu dobar opisivač: u kratkim rečenicama oporo poetičan detaljist. Stasiuk je u tom pogledu stvarno umjetnik - možda i najbolji književni slikar, ambijentalist raspada europskog Istoka. Ima nešto rokersko kod njega - nije to ni “miteleuropski intelektualac” niti folklorist - jer oni obično nisu sposobni za žive, kao neprimjetne, duhovitosti tipa: “Uopće nismo bili pijani. Odnosno, ne previše.” Ovdje, inače, Wladek prepričava susret s ruskim policajcem koji ih je zaustavio pri švercanju - “još u onim vremenima” - a treba tu spomenuti i da se Rusi konstantno zovu “Rujage”, dakle ima tu i ponešto slenga koji spušta i opušta diskurs. Pitanje je usput, da li bi zapadna kritika, bez obzira na uvjerljivost pozicije likova, tolerirala da se neki drugi etnicitet imenuje poput “Rujaga”, no uglavnom je jasno zašto to prolazi i što to ovdje znači: to je odnos prema prošlosti. Kako je pak sadašnjost drugorazredna, a budućnost prazna priča, depresija je prilično logičan izbor. Ne može te reci da Stasiuk nudi kakav inspirativan komentar ovog stanja - kao da mu sjecanje na “ Rujage” ponešto ometa analizu kapitalizma na periferiji EU. Ukratko, nema tu neke hereze, a deindustrijalizacija i socijalna bijeda doimaju se pomalo kao prirodne pojave.
Stasiuk tek bilježi - poput onih fotografa koji imaju oko za ruševine i poetičnu propast, a “Taksim” će pasati onima koji ne traže priču, nego gustu atmosferu... Uz miris dizela po cestama Poljske, Slovačke, Mađarske, i dalje: on the road.
Andrzej Stasiuk : Taksim
Moderna vremena Info, Dragan Jurak, 8.4.2013.
“Taksim” je inventura istočnoevropske tranzicije. Za Andrzeja Stasiuka tranzicija je ono vrijeme kad su “Rujage” otišli i nitko nije došao na njihovo mjesto: “barem dok se ne pojave Kinezi”. Odnosno, vrijeme “sveevropsko-bruxelleskog mira”. Poljski pisac, već dobro udomaćen kod nas (“Na putu za Babadag”, “Moja Europa”, “Devet”), inventuru radi onako kako se inventura i radi: popisujući robu koja je s padom željezne zavjese poplavila evropski istok.
Taj inventar robe možemo podijeliti u četiri epohe. Prije tranzicije, u komunističkoj pretpovijesti, bila je epoha pretkonzumerskog razdoblja. U toj epohi cipele su se kupovale jednom u par godina, a u kupovinu bi tada odlazila čitava obitelj, baš kao da se kupuje auto a ne par cipela koji svi nose.
“Cijeli taj komunizam izgledao je dobro samo na televiziji”, kaže Stasiukov svjedok vremena. U stvarnosti nije bilo ničeg. Stvari su se kupovale za cijeli život. Cipele su se nosile na popravak postolaru, isti sat se navijao svaki dan deset godina, i tako se živjelo iz generaciju u generaciju. Industrijsko-komunistička generacija bila je izvan konzumerskog raja isto koliko i ona predindustrijska generacija očeva i djedova.
Kad je roba nahrupila sa Zapada bila je to prvo rabljena roba. Stigla je epoha “second handa”. Sve što je Zapad progutao i prožvakao, ispljunuo bi i poslao na Istok. Od starih automobila, stare odjeće, starih guma, starih teniskih reketa, do starog papira. Prema istočnoj Evropi slijevale su se rijeke zapadnog otpada. Tu i zatičemo Stasiukuove junake “inventurne tranzicije”, starijeg Wladeka i mlađeg Pawela. Oni već imaju iskustva sa švercanjem kave u Ceausescuovu Rumunjsku, s preprodajom obuće po budimpeštanskim kolodvorima, i prodavanjem svega što imaju za šaku dinara u Subotici, kako bi mogli nastaviti do mora.
Epohu lifranja zapadnog otpada ubrzo slijedi epoha “jeftinih bazara”. Na rubovima gradova i po provincijskim sajmištima uz stare brojeve Brava i Burde, stare Goodyear i Bridgestone gume, sve se više javlja i jeftina kineska roba: tisuće lažnih barbika, tone kojekakve jeftine plastičetine, brda cipela koje koštaju koliko i dvije kutije cigareta, pa čak i tegle sa sadnicama, zajedno sa zemljom iz Kine. Granica Zapada sada se pomakla sve do Bjelorusije i Ukrajine. Tu sada počinje Istok, “i završava tisućama kilometara dalje”. No koliko god daleko, kineska roba preplavljuje zemlje “potkarpatskog Beneluxa” jednakom silinom kao i smeće sa Zapada.
Sa završetkom tranzicije, čiji bi kraj u formalnom smislu trebao označiti ulazak u punopravnom članstvo Evropske Unije, dolazi i posljednja faza. Lifranjem otpada Zapad je čistio svoju konzumersku palubu ali i nije bogznašto zaradio. Epohu “jeftinih bazara” zamjenjuje epoha “shopping mallova”. Dok se u starom Ducatu voze između provincijskih sajmišta preprodajući ovo i ono Pawel i Wladek svjedoče uzdizanju prvih konzumerističkih katedrala. Nekadašnji Istok sada zapljuskuje “barbarsko obilje”. Sve je na polici - iza pokretnih vrata ili zida vrućeg zraka - sve se sjaji, i sve je dostupno: samo treba uzeti kredit i prepustiti se raju...
Evo tako bi se nekako konzumeristički mogao interpretirati “Taksim”. Stasiuk naravno ne esejizira i ne dijeli vrijeme u strogo odvojene epohe, već piše roman: priču o poljskom Tomu Sawyeru i Huckleberry Finnu, koji na švercerskoj splavi plove tokovima robe što se slijeva svud po Istoku. Roba je tek ono što ih nosi kroz prostor i vrijeme; fizički uzgon. Stasiuk radi pedantan inventar te robe. S guštom se mogu čitati njegovi opsežni opisi stovarišta starih guma ili štandova ispred kojih pedesetogodišnjakinje stoje bosonoge na najlonu isprobavajući kineske cipele.
Ali Stasiuk ne progovara kroz Word programe upućenih esejista i publicista, već kroz usta sitnih prekupaca koji se u zadimljenim kabinama truckaju u rashodanim kombijima, trošeći dizel ukraden iz transformatora, i vozeći se pokrajnjim putevima kroz zemlje koje izgledaju kao predziđe civilizacije iz znan-fan filma. Na svojim rubovima “Taksim” je golemi popis robe koja je sa Zapada i Istoka pristizala u svaki kutak Poljske, Slovačke, Mađarske ili Rumunjske. U središtu on je priča o ljudima, prijateljstvu, ljubavi (to je i povezano s naslovnim istanbulskim trgom) - i švercerskim i preprodavačkim avanturama tranzicijskih generacije.
Hrvatska je na rubu tog svijeta. Spominje se Osijek kao jedno od tranzitnih čvorišta, spominje se Slavonija i tragovi rata, a i podrazumijeva se putovanje poljskih siromaha na hrvatski Jadran. Nešto više tu ima Srbije, Beograda (“Najružniji, najprljaviji, ne uzimajući u obzir naš, glavni grad Europe.”), no “geopolitički” je “Taksim” roman o onim zemljama koje su u EU ušle 2004., odnosno 2007. Dakle, zemljama tranzicije bez građanskog rata.
Jasno je gdje je tu otklon u priči. Pawel i Wladek švercaju kavu i stare cajnke. Samo jednom prilikom švercaju iz Ukrajine ilegalne imigrante. Njihova zapadnobalkanska verzija u to vrijeme šverca ukradene automobile, oružje i heroin. U poljskoj verziji “Taksima” Pawel i Wladek su preprodavači i šverceri s ruba društva. U zapadnobalkanskoj oni bi bili mafijaši i “stupovi društva”. Ono što je u Poljskoj u dominantnom trendu bilo rađanje konzumerizma, na zapadnom Balkanu bilo je rađanje međunarodnog kriminala.
To ne znači da je istočnoevropska tranzicija prolazila bez kriminala. No on je bio povezan s otvaranjem granica a ne ratom, sa švercom a ne pljačkom. Rekli bi, tranzicija je tu bila čišća. Odvijala se u laboratorijskim uvjetima, a laboratorij nije eksplodirao.
“Taksim” se tako može i čitati. Kao egzotično putovanje Loleka i Boleka kroz krvotoke istočnoevropske tranzicije.
Drmusanje kaldrmama Istočne Europe
Vijenac, Božidar Alajbegović, 13.6.2013.
Zahvaljujući vjerojatno najboljem hrvatskom književnom izdavaču, zaprešićkoj Frakturi, jedan od najzanimljivijih i najprevođenijih suvremenih poljskih književnika, 53-godišnji Andrzej Stasiuk, nije nepoznat domaćoj čitalačkoj publici. Od desetak autorovih knjiga Fraktura je objavila hrvatske prijevode njih četiri, a bilo da je riječ o romanima (Devet, Taksim), knjizi eseja (Moja Europa, pisana u suradnji s Jurijem Andruhovičem) ili putopisima (Na putu za Babadag), Stasiuk se bavi zbiljom današnje Europe, zemljama europskog Istoka.
U romanu Taksim autorov je protagonist i pripovjedač u prvom licu Pawel, sitni trgovac i krijumčar, čijem smo bježanju pred utjerivačima dugova svjedočili u romanu Devet. U tome romanu, iako je pratio dogodovštine čak devetoro aktera priče, Stasiuk se manje bavio ljudima, a više gradom. U oronulim varšavskim ulicama, derutnim fasadama i opskurnim zakucima autor je detektirao patologiju socijalno-društvenog stanja, obilježena besperspektivnošću, depresijom i očajem. Ljudi, sve odreda gubitnici, sitni prijestupnici i marginalci, žrtve tranzicijskih nepogoda, na varšavskim ulicama kao da su se zatekli slučajno, postojeći samo da bi ispunili gradsko krvožilje, i poput guste tamnocrvene tekućine žilama kolali zapuštenim ulicama i trgovima, nebitni u svojoj privremenosti, dok je Varšava bila zapravo glavni akter romana. Takav nije roman Taksim, gdje su ljudi ipak u prvome planu, ali veliku pozornost Stasiuk ponovno pridaje ambijentu; ovaj put nije riječ o gradu, nego o selima i provincijskim malim mjestima Istočne Europe. Roman je na tragu autorove putopisne knjige Na putu za Babadag i čini se njezinom fikcijskom nadgradnjom, jer je pisan na temelju iskustava autorovih putovanja opisanih u toj knjizi, a koja su, osim rodne Poljske, uključivala i Slovačku, Češku, Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku, Ukrajinu, Sloveniju, Albaniju, Moldaviju...
U Taksimu pratimo putovanja za starim volanom dvojice švercera koji od preprodavača otkupljuju rabljenu trikotažnu robu i kineski bofl pa to preprodaju na priručnim štandovima i seoskim sajmištima diljem istočnoeuropske provincije. No kad se ljubav uplete u priču pa pripovjedačev kompanjon Wladek nakani od vlasnika cirkusa otkupiti prodavačicu cirkuskih ulaznica, junaci bivaju primorani upustiti se u unosniju, ali nezakonitiju rabotu, šverc ljudima. Junaci romana pitaju se nije li zapravo riječ o nekovrsnom, iako ilegalnom, pomaganju ljudima koji su u svojim domicilima bili lišeni ljudskih prava i primorani na egzil radi osiguranja egzistencije? Tom je ogranku fabule zapravo svrha socijalna kontekstualizacija, kao što se i čitav roman ispostavlja kao labavom fabulom garniran dokumentarističko-putopisni zapis. U Taksimu (ime carigradskoga trga gdje hepiendovski, ali uz donekle otvoren kraj, završava putešestvije junaka) Stasiuk se služi sličnim autentizacijskim postupcima hiperrealističke deskripcije, kao u romanu Devet. Uvjerljivo i vrlo sugestivno dokumentarističko dočaravanje uvjeta života u neimaštini te dojmljivo opisivanje zapuštenih provincijskih i seoskih ambijenata i ljudi koji žive provizorne živote autor obogaćuje čestim proplamsajima iskričave, poetične lirike, po ugođajnosti bliske poetičnosti proze Ede Popovića ili Velibora Čolića.
Autor izbjegava esejiziranje i dociranje jer njegovi uvjerljivi opisi dovoljno govore sami za sebe, a komentare prepušta ljudima koje njegov švercerski dvojac na putu susreće. Roman s fabularnom osnovicom izvanzakonskoga poslovanja obiluje vulgarizmima, slengom, mračnim naturalizmom te političkom nekorektnošću. Tu se posebno izdvaja učestala uporaba izraza Rujage za Ruse, odnosno građane bivšega Sovjetskog Saveza. To je izraz koji zapravo odražava otporom obilježen prkosan stav, ali tu autor detektira i zakopanost u vremenu cijeloga istočnoeuropskog prostora koji trpi gospodarske i šire dezevolucijske posljedice sovjetskoga političkog ekspanzionizma. Izrazu Rujage mogao bi se uskoro pridružiti sličan, novi – Jurage, koji bi se odnosio na predstavnike visoke briselske, berlinske, pariške i londonske birokracije, kojih bi odluke mogle u budućnosti krojiti i obilježavati živote ljudi tih prostora.
Ipak, najdojmljiviji društveni komentar sadržan je u rečenici Ne isplati se, koju su antijunaci romana na svome putu često, u različitim sredinama i zemljama istočne Europe, imali priliku čuti. No nije riječ o mentalitetnom određenju, nego o dijagnozi društva temeljena na konzumerizmu, namjerno dezindustrijalizirana, posve podređena trgovini, preprodaji, s načelom Kupi jeftino, prodaj skuplje, uz dominaciju beskrupuloznosti, egoizma i narcisoidnosti i podrazumijevajuće gušenje poduzetništva te svođenje privatne inicijative na pragmatizam, oportunizam i korumpiranost. Dezindustrijalizacija u svrhu pogodovanja interesima uvoznoga lobija i bankara (kompradorska politika) dugogodišnja je realnost hrvatskoga gospodarstva zbog koje nam je sadašnjost turobna, a bliža budućnost lišena svjetlijih tonova. Zato, iako su Stasiukovi junaci na svojim putovanjima zaobišli Hrvatsku, mnogokoja stranica, opis i dijalog kao da su nadahnuti našim iskustvima...
Slike abortirane tranzicije
Novosti, Boris Postnikov, 16.6.2013.
Ovo je, valjda, najmanje zgodan trenutak da se piše o “Taksimu” Andrzeja Stasiuka, sjajnog poljskog pisca prisutnog kod nas već desetak godina nevelikim, ali reprezentativnim izborom proznih tekstova (“Devet”, “Zima”, “Na putu za Babadag”, “Moja Europa”). Na istanbulskom trgu iz njegova naslova, znamo, već danima ključa krvava pobuna, pa već na početku kritike treba umetnuti preventivnidisclaimer: ne, “Taksim” ne govori ništa o daljim uzrocima i širem kontekstu otpora turskih građanki i građana, iako njegovi likovi neprestano “čekaju nekakvu revoluciju koja će sve promijeniti”. Naslovni se toponim, naime, javlja tek na završnim stranicama, kao konzekventni izvod narativne logike izvrtanja mitskog istočnoevropskog “puta na Zapad”. Utoliko, međutim, “Taksim” pripovijeda priču koja je važna baš nama, ovdje i sada, tjedan-dva uoči svečanog prvojulskog antiklimaksa hrvatske eurointegracijske bajke.
Glavni lik, pripovjedač i dominantni fokalizator radnje Pawel i njegov suputnik Wladek kotrljaju istrošeni, rasklimani “Fiatov” kombi od Poljske, preko Slovačke, Rumunjske, Bugarske i Srbije, prema Turskoj: oni su preprodavači jeftine polovne odjeće, šverceri suvišne krame koji će u nekom trenutku krijumčariti čak i ljudski kargo, ilegalnu radnu snagu nepoznatih robovlasnika. Itinerar njihova puta punktira koordinate neke “druge Evrope”, blatnjavog terena svakodnevne, deziluzionirane improvizacije života, nižući bezimenim postajama ovog postsocijalističkog romana ceste slike jedne abortirane tranzicije. Pawel i Wladek podižu svoj štand u siromašnim zaseocima, pokraj ciganskih potleušica, putujućih lunaparkova i trošnih svratišta, oni susreću deklasirani polusvijet apatičnih striptizeta, sitnih lopova i krupnih nasilnika, a kroz sumorno valjanje mračnih epizoda tog puta neprestano pulsira brutalno nasilje: svađe i krađe, ubojstva i premlaćivanja, nož koji se zariva u grlo dječaka i monstruozna scena goleme krmače koja proždire živog čovjeka...
Negdje na rubovima ovog kolopleta smrada, neimaštine i užasa skicirana je i primjerena slika onoga što zovemo “našim krajevima”: “Kad sam prvi put putovao kroz Slavoniju i onda kroz Bosnu”, priča Pawel, “nisam se mogao načuditi. Bila je 2002. godina, do Bruxellesa sat i pol avionom, do Budimpešte pilom za tri, a ondje ruševine, iščupani krovovi, natpisi – tko zna, možda ispisani krvlju – ‘Ovo je Srbija’, ‘Ovo je Hrvatska’, rezanje glava, čerečenje, kao u doba Tamerlana: svi muškarci viši od metar i četrdeset na rub jame i sretan put...” Poučno je, možda, uoči zadnjeg čina ovdašnjeg dvadesetogodišnjeg bijega s Balkana, notirati da smo čak i u ovako mračnom katalogu tranzicijskih poraza ostali zabilježeni među gorima od najgorih.
Naravno, kad bi se Stasiukov roman svodio tek na evidenciju tih pojedinačnih kapitulacija, ne bi dobacio do krajnje točke vlastite ambicije dosljedne fikcionalne dekonstrukcije “evropskog sna”. On ih, međutim, upisuje u nenametljivo sugeriran, ali konceptualno sasvim jasan okvir: putovanje kontrasmjerom ideološki programirane tranzicije pretvara se u ironijsko rekodiranje temeljnih “sloboda kretanja roba, ljudi i kapitala” EU-a, šverc i trafficking u konstitutivno naličje svemoćnih tržišnih mehanizama...
A trg Taksim? On se, rekli smo, pojavljuje tek u završnoj sekvenci romana, i to kao pozornica za slutnju nekog drukčijeg života, naznaku povoljnijeg – pa makar i privremenog – raspleta. Ipak, na njemu vidimo i “velike blindirane marice s vodenim topovima”, policijske aute “s prozorima prekrivenima metalnom žicom”, regularnu pandursku patrolu. To je prizor iz drugog plana, doduše, ne osobito značajan za radnju romana; pročitan danas, međutim, dodaje Stasiukovoj projekciji još jednu nijansu tame.
Punokrvna, brutalno realna i brutalno okrutna tranzicijska priča
www.najboljeknjige.com, Ilina Cenov, 18.7.2013.
“Ujesen se vidi da će taj grad umrijeti. Oni koji su trebali otputovati, odavno su već otputovali. U sumrak se osjeća miris spaljena lišća. Dim se miješa s maglom i zastire periferiju. ... Katkad se uzduž i poprijeko vozim kroza nj i vidim da nema ni mjesta ni razloga zbog kojih bih se zaustavio. Četiri raskrižja, jedan kružni tok, semafori trepću žuto već u deset navečer. Kad puše sjevernjak, nosi smrad mrtve tvornice. Svi su već otputovali. Ostali su samo oni koji ne znaju kako.“
Ovo je početak sjajnog romana suvremenog poljskog pisca Andrzeja Stasiuka, intrigantnog naziva “Taksim“. I to je sasvim dovoljno da bi vam u potpunosti bilo jasno kamo će vas dalje odvesti ovo literarno putovanje. Naime, iz bezimenog grada bezimene poljske provincije, iz te mrtve ishodišne točke, dvojica poslovnih partnera Władek i Pawel (ujedno i pripovjedač), svakih nekoliko dana kreću na poslovno putovanje. “Poslovno putovanje“ jest zapravo eufemizam za ukrcaj u prastari kombi, koji jedva da je u voznom stanju, pakiranje rabljene (i dobrano islužene) odjeće iz Zapadne Europe, te odlazak prema bezimenim provincijama Slovačke, Mađarske i ostalih zemalja Istočne Europe, u nadi da će tamo uspjeti tu svoju robu nekome uvaliti.
Dvojica sredovječnih “kraljeva dronjaka“ svoju robu prezentiraju kao vrhunsku rabljenu odjeću iz “Pariza-Londona-New Yorka“. Pri tome neodoljivo podsjećaju na još jedan, moglo bi se reći brandirani par istih takvih kraljeva, na nezaboravnog Delboya i Rodneyja iz kultne britanske TV serije “Mućke“. Ali moram vas upozoriti na činjenicu da je u romanu “Taksim“ malo toga smiješno. Kad se Władek zaljubi u Evu, prodavačicu karata u slovačkom lunaparku (koju je otac prodao debelom kriminalcu Sijedom), naš se dvojac upliće u opasan svijet krijumčarenja ljudima, a sve kako bi Władek pokušao otkupiti voljenu ženu.
Ovako prezentiran kratak sadržaj mogao bi vas navesti na pomisao da je roman “Taksim“ uzbudljiva kriminalistička priča. Međutim, ta je pretpostavka daleko od istine (što je u mom slučaju vrlo pozitivno jer nisam neki ljubitelj krimića). Naime, ovaj je roman prava, punokrvna, brutalno realna i brutalno okrutna tranzicijska priča. Da se poslužim leksikom osnovnoškolske lektire, glavni su likovi, Pawel i Władek, tipični primjerci tranzicijskih gubitnika. I jedan i drugi za sobom vuku nekakve natruhe prošlosti (iako nam pisac to ne objašnjava detaljno, jasno je da su to neke tužne, čudne i tragične priče). Oni su otuđeni i usamljeni. Oni nemaju nikoga. Toliko su otuđeni da čak i jedan o drugome ne znaju gotovo ništa, a zajedno su skoro svaki dan. Potucaju se po bespućima u istrošenim trenirkama, očajno demodiranim kožnim (kožnim??) jaknama i kineskim tenisicama. Piju nekakve sumnjive imitacije viskija, puše jeftine cigarete. Preživljavaju. Od danas do sutra. Od jeseni do proljeća...
Zamislite najstrašniju, još ne tako davno komunističku, periferiju. Oronule, trome i mrtve gradove. Zamislite opustjela, blatnjava sela. Zamislite divlje tržnice, koje niču na nekakvim pustopoljinama (sjećate li se možda jedne takve tržnice u našem susjedstvu, bosanske Arizone?). Dodajte im čudne likove i još čudniju, mahom kinesku robu (ako ćemo biti brutalno iskreni, nazvat ćemo ju čistim smećem). E sad, zamislite da je sve to još malo gore od onoga u vašoj mašti i dobit ćete, opet osnovnoškolskim rječnikom, mjesto radnje ovoga romana.
Naši gubitnici, jer nikako ih ne mogu nazvati junacima ovoga romana, žive u očajnoj zabiti, koja se zove grad valjda zato jer se netko zabunio. Putuju po istim takvim očajnim zabitima, periferijama zemalja Istočne Europe. Vrlo često pisac ne imenuje gradove i mjesta kroz koja prolaze, a kad ih i imenuje to prosječnom čitatelju zasigurno ništa ne znači. Jer Medziborje, Smilno, Jedlinka, Strumykiwke ili Dubrynycze sasvim sigurno nisu turističke destinacije u koje bismo hrlili.
Wladek i Pawel ljudi su s margine. Ljude, koje na svojim putovanjima susreću, također mirne duše možemo smjestiti na istu tu marginu. Pa čak i još malo niže od toga. Stasiuk se svojski potrudio ponuditi nam gotovo nevjerojatnu galeriju likova, koju zaista već duže vrijeme nisam srela u književnosti. Ima tu i ozbiljnih kriminalaca, krijumčara ljudima i oružjem, vlasnika cirkusa, upravitelja oronulih lunaparka (prizor zatvorenog lunaparka ujutro osobno mi je jedan od tužnijih prizora...), kurvi, priglupih snagatora, prevrtljivih Roma i njihove musave djece... Svi su oni sivi, izmučeni, siromašni i jadni.
Uglavnom, široka lepeza likova, koji su mahom nespremni dočekali kapitalizam i koje je u čvrst stisak uhvatilo ono najgore od tranzicije. Oni kao da dezorijentirano lutaju, nikako se ne snalazeći u promjeni, koja je nastala nestankom komunizma i ubrzanim širenjem Europske unije. Nikada se niti neće snaći. Jedina su iznimka Romi, koji kao da izvan svih tokova bezvremenski žive posve isti svoj “svjetski konfekcijski svemir: žute, crvene, zelene i plave boje, goruće fosforne, poput vatre koja vodi prema iskušenju. Ispod toga provirivala su čokoladna tijela, smeđa koža u poderotinama i sjaj tisuću i jedne noći u rastvorenim patentnim zatvaračima.“
Pisac nigdje nije precizno naveo kada se konkretno radnja ovoga romana zbiva, ali to je vrijeme oko 2008. godine. Dakle, vrijeme neposredno nakon proširenja EU na zemlje Istočne Europe (2004. i 2007.godine). Stasiuk odlično opisuje sve one tranzicijske probleme, s kojima se i mi sami ovdje na Balkanu surećemo. Samim time nam je u mnogočemu poznato i blisko ono o čemu piše. To je vrijeme zalaza islužene zapadoeuropske second hand odjeće i vrijeme jednog novog globalnog osvajača – Kine i njezinog ganc novog smeća.
“Kina je poput milostivog kršćanina odijevala gole. Gledala je sve to ispod spuštenih kapaka, ali je odijevala. Bila je potrebna velika Kina da bi se odjenulo europske bijednike.“ I sami smo tužni svjedoci da su nam tržnice i trgovine prepune kineskih proizvoda, “umjetnih i ledenih na dodir“. Stasiuk ide tako daleko da njegov Pawel dobiva na dar kinesko božićno drvce, s kineskim kuglicama, u kineskoj tegli s kineskom zemljom... Sve je “kinesko i lako zapaljivo“, potencirajući tako još i više taj jad i siromaštvo tranzicijskog društva. Ne nužno svojom voljom, rođeni su neki novi istočnoeuropski potrošači, osuđeni na jeftino i toksično smeće.
Na omotu ovoga romana navodi se da je to “melankolično-meditativni roman ceste“. I to je posve točno, jer naši su “junaci“ na gotovo neprekidnom putovanju od nikuda ka nikamo (možda prema boljem svijetu i životu, koji izgleda, nikako ne nalaze...). Ne ulazeći podrobnije u teoriju književnosti, jer mi ista nije struka, ovaj bismo roman mirne duše mogli nazvati i romanom atmosfere. Naime, Stasiuk nas je svojim sjajnim, lirskim, ponekad bogatim, ponekad prostim i okrutnim rečenicama, duboko uronio u atmosferu očaja, bezizlaznosti, melankolije, izgubljenosti i tuge, kojom najčešće odišu današnja tranzicijska društva. Ovdje moram svakako pohvaliti i odličan prijevod Siniše Kasumovića. Iako ne znam poljski, u prijevodu se osjeti sva ljepota Stasiukovih rečenica, pretvorenih, gotovo prepjevanih na hrvatski jezik.
Jedina (uvjetno rečeno) zamjerka ovome romanu jest povremena nejasnoća. Primjerice, pisac često novo poglavlje započinje vrlo neodređeno riječima “on je...“, tako da čitatelj provede neko vrijeme, pokušavajući shvatiti tko je taj “on“. Također, moram napomenuti i fragmentarnost u pisanju te nepostojanje konvencionalne i tradicionalno razgranate radnje, koja bi možda mogla zbuniti i iznenaditi ponekog čitatelja. Čas je zima, a čas ljeto. Čas smo u nečijem sjećanju, a čas u sadašnjosti. Roman se zapravo sastoji od niza priča s ceste, odnosno svega onoga što su Pawel i Władek doživjeli i vidjeli. No, bez obzira na te ranije spomenute nejasnoće, Stasiuk je napravio odličan posao. Fragmentarnost radnje uvelike pridonosi dinamičnosti i ritmičnosti romana.
Da parafraziram poznatog pisca Andreï Makinea, ovo je roman za čitatelje koji od literature traže puno više od uzbudljivih događaja. Ovo je roman za one koji uživaju u onome što nam ne može ponuditi svaki čovjek koji sebe naziva piscem, a to je istančan stil. “Taksim“ je literatura za zahtjevne književne sladokusce. A što i očekivati od pisca koji o svom pisanju kaže: “Nastojim biti pošten. Sve što pišem, pišem za sebe, a ne za neku imaginarnu publiku. Za mene, pisanje je vrlo privatan put prema spasenju.“ Rezultat? Upečatljiv, beskompromisan, hrabar i drugačiji roman.
Palac gore za Stasiuka, ali svakako i palac gore za izdavačku kuću Fraktura, koja recesiji i krizi usprkos, još daje šansu neosporno dobroj literaturi, bez nužne kalkulacije o njezinoj komercijalnosti.
Kraljevstvo dronjaka
Vreme br. 1187, Teofil Pančić, 3.10.2013.
Doći će vrijeme kad više ništa nećeš moći napraviti s takvim stvarima. Jednostavno ćeš unaprijed znati kada će, poslije koliko kilometara, otići u kurac. (...) Naravno,postojat će bogatije i jeftinije verzije, za više i manje kilometara, ali uvijek za jednokratnu upotrebu. Baš kao i to kinesko govno, koje sada moraš svugdje kupovati jer nemaš drugog izbora. Raspada se poslije jednog tjedna ili mjeseca jer kosooki mora imati posao, milijarda kosookih mora šljakati, moraju nešto raditi kako se ne bi pobunili.
Da mi neko postavi – načelno suvišan, praktično idiotski – zadatak da izaberem jednog, ali samo jednog jedinog pisca čije bi delo bilo najbolja i najobuhvatnija paradigma istočne Evrope ogrezle u postkomunističku pometnju, nekoga ko najbolje “hvata” bluz slobode bez prosvećenosti i tržišta bez blagostanja, svega onoga što žedno i gladno lapće kapljice i mrvice okrajaka bogatog Zapada, mislim da se ne bih dugo premišljao pre nego što bih rekao: Andžej Stasjuk. Rođen (1960.) i odrastao u Varšavi, za vreme komunizma bežao od škole, vojske i ko zna još čega, što ga je koštalo i zatvora, Stasjuk već dugo, po svom atipičnom i naizgled ekscentričnom, ali vrlo promišljenom izboru, živi u seocetu Čarne, na potkarpatskom krajnjem jugoistoku Poljske, a taj podatak nije tek nekakva biografska marginalija, nego je jedan rasni “geopoetički” faktor koji na razne važne načine deluje na njegovo delo: Stasjuk je, naime, nekovrsni osmatrač i merač kucajućeg bila istočnoevropske periferije, svega onoga što obično promiče ispod radara nadobudnih prestoničkih “tranziciologa”, domaćih ili međunarodnih. To gde Stasjuk živi, naime, kilometarski je valjda manje udaljeno od Subotice negoli od Varšave, kamoli od Baltika, cela istočna Slovačka mu je u prvom komšiluku, Mađarska je kao na dlanu, zapadna Ukrajina je odmah iza ugla, ni Belorusija nije daleko, a do Češke, Srbije, Rumunije ili Hrvatske je tek koji sat vožnje. Zašto je to važno? Čitaocima Belog gavrana, Puta za Babadag ili Galicijskih priča to ne moram posebno da objašnjavam. Novi Stasjukov roman Taksim gotovo da je neka vrsta “sinteze” svega ranije objavljenog, piščev tour de force – a ne France... – vožen i gažen po sumornim vijugavim džadama zabačenog evroistoka.
Taksim je priča u čijem je fokusu Vladek, ali je pripoveda Pavel. Ko su, dođavola, Vladek i Pavel?! Oh, ta Niko i Ništa sa “istorijskog” stanovišta, tek samoproglašeni “kraljevi dronjaka”, putujući prodavci džidža-bidža, pre svega krpica za provincijske žene sa svih strana svih granica između onih večitih ištvanbiboovskih “bednih malih istočnoevropskih država”, vagabundi koji torbarenjem retkih preostalih ostataka nečega not-made-in-China ne samo da zarađuju za nešto nalik na život, nego su i medijumi kroz čije oči savršeno jasno vidimo svet kao veliku buvlju pijacu, a šta je ako ne buvlja pijaca najtačnije stanje stvari – a ne metafora, odavno je to prevazišlo metaforu! – tog Međusveta između tvrđave Zapada, ruskog carstva u dekadenciji i kineskog carstva u nadiranju... Naslov je knjiga, dakako, dobila po čuvenom stambolskom trgu, koji će se uistinu i pojaviti u razrešujućem finalu romana, ali sve do tada nećemo se micati izvan okvira onog Međusveta koji počinje na bečkom istočnom kolodvoru, a završava se negde u Ukrajini ili u Vlaškoj niziji. Nešto, dakle, poput Velikićeve Bonavie: naslovna se odrednica čini sasvim besmislenom sve do kraja, kada se pokazuje o čemu se radi. To čime se oni, naime Pavel i Vladek, bave nije “normalan posao”, ali zapravo nije ni kriminal; ne, to je –šverc. U njihovom/našem kraju sveta “normalnog posla” ili ponestaje, ili od njega nema vajde, a kriminal je nešto ili glamurozno zapadno, ili tmasto, socijalno i poludivlje jugoistočno, balkansko, kavkasko, rusko, šta li...
Naravno i dakako: Stasjuk nije ni istoričar ni sociolog nego pisac, i to od najfinije građe, doslovno je svaka od tristotinak strana ovog izvanrednog romana moćna, precizna, superiorna lekcija iz pisanja i pričanja, ovaj roman doslovno trucka i podrhtava na točkovima kamiona, i miriše, jako i nezaboravno, na mašinsko ulje, benzin, užegli sendvič, toplu kokakolu, uštavljenu kožu “šoferske” jakne, na znoj i krv i nešto malo sperme, na lipe i breze pored druma, na nervozne mafijaše zagasitih imena, na prosuto pivo i cvrčeće kobaje, na mađarski jezik i rumunske šuške, na palanačke žene, ocvale i zapuštene a opet neuništivo, vučije i mačije poželjne, na očajničku ljubav nimalo romantičnih gubitnika, na Karpate i Balkan, na Cigane i pijane ruske carinike... Ukratko, na naš svet, na nas. Tamo gde Andžej Stasjuk nije domaći pisac, tamo počinje pravo inostranstvo, ali to je negde daleko, čak tamo na onoj strani ulice gdje stanuju djevojčice kojima miriše koža, a te djevojčice nećeš videti blizu Pavelovog i Vladekovog kamiončića, jok more, a i da ih vidiš, džaba bi bilo, one su zalutale iz neke druge knjige, i tamo će se vratiti. Taksim je najbolji srpski roman u poslednjih mnogo godina. Srpski?! Pa da, naravno; doduše, i albanski, bugarski, rumunski, slovački, hrvatski, mađarski, rusinski, ukrajinski... pa čak i poljski, naravno.