Tajne konklava

i spletke kardinala

Special cijena 84,11 kn Redovna cijena 93,45 kn
  • Jezik izvornika: talijanski

  • Prijevod: Mirna Čubranić

  • Broj stranica: 104

  • Godina izdanja: 2011.

  • ISBN: 978-953266338-9

  • Naslov izvornika: I Segreti dei Conclavi

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 180 mm

  • Težina: 185 g

Rita Monaldi i Francesco Sorti, slavni spisateljski par, otkrili su pisma i spise opata Melanija u nekim pismohranama, privatnim i javnim, u kojima su ležali, od sviju zaboravljeni, s povjesničarima dosad nepoznatim tajnama.
Među rukopisima koji su se čudom vratili na svjetlo dana nalaze se i Tajne konklava, koje se sad prvi put objavljuju u sadržajno sintetiziranom i stilski osuvremenjenom izdanju. Ovaj rukopis opata Atta Melanija ujedno igra i ključnu ulogu u romanu Secretum bračnoga para Monaldi i Sorti.
Napisane 1700. prigodom smrti pape Inocenta XII. i posvećene Luju XIV., Tajne konklava suma su mudrosti o papama, konklavama i kardinalima, malo remek-djelo cinizma i ironije, u kojem se Attovo neumoljivo povijesno sjećanje i njegova nepristrana obrana državnih interesa združuju s oštrim opaskama o ljudskoj prirodi i moralnom popudbinom bez ikakvih iluzija. Lišen stilskih briga, gotovo u obliku aforizama, autor uvijek prelazi na ono bitno: njegovo djelo namijenjeno je da bude čuvano u tajnim odajama Kralja Sunca.

30.10.2011.

'Spašavamo čitatelje od smeća kakvo piše Dan Brown'

T-portal, Gordan Duhaček, 31.10.2011.

Uoči zagrebačog gostovanja na tribini Razotkrivanje u razgovoru za tportal talijanski bračno-spisateljski par Rita Monaldi i Francesco Sorti govori kako je pisati udvoje, koja je granica između povijesti i fikcije u njihovim romanima, zašto nikad neće pisati o Berlusconiju, kako je Marcel Proust utjecao na njihov književni stil, a ne libe se kritizirati i svoje suvremenike U Zagreb uskoro dolaze Monaldi i Sorti, jedan od najzanimljivijih suvremenih europskih književnih tandema. Njihov roman 'Imprimatur' je postao međunarodni bestseler, ali i prvi dio literarne sage u nastajanju. Nakon 'Imprimatura' je kod nas objavljen i 'Secretum', oba u prijevodu Frakture, kao i romani koje Monaldi i Sorti pišu o Salaju, neuobičajenom liku čiji je očuh bio Leonardo Da Vinci. Ono što ova djela izdvaja od knjiga poput 'Da Vincijevog koda' jest činjenica da je dvoje autora provelo čitavo desetljeće kopajući po arhivima te su u tom procesu otkrili i neke neugodne informacije za Katoličku crkvu. Druga velika razlika jest i njegovanje visokog književnog stila, a o svemu tome će Monaldi i Sorti opširnije govoriti na svojem zagrebačkom gostovanju u Muzeju za umjetnost i obrt 7. studenoga kada će predstaviti novo izdanje 'Tajne konklava' (Fraktura).Gospođo Monaldi i gospodine Sorti, vi ste spisateljski tim, što je donekle neuobičajeno kada je riječ o književnosti. Kako se piše u jednoj takvoj suradnji? Jeste li, nakon što ste odlučili zajedno pisati, odmah našli odgovarajući način suradnje ili ste se namučili dok ne dođete do prave ravnoteže? SORTI: Razlog zašto pišemo zajedno je vrlo jednostavan: ne bismo mogli pisati odvojeno. Osmišljavanje zapleta, stila, biranje između različitih opcija u velikoj magmi romana od osamsto stranica je nešto što uspijevamo učiniti zajedno. Kao autori, postojimo samo u svom jedinstvu. Moglo bi se reći da smo dvoglavo čudovište ili poput onih članova gudačkih kvarteta koji cijeli život sviraju zajedno i nikad nisu odsvirali nijednu notu sami. Primjerice, Woodford i Woodbridge su trijumfirali na sva četiri teniska Grand Slama u dublu, a nikad nisu igrali pojedinačno. MONALDI: Na početku je znalo biti teško naći pravu melodiju. Prije nego smo zajedno napisali ‘Imprimatur’ Francesco je dug niz godina kao novinar pisao o financijama i ekonomiji, pri čemu se koncentrirao samo na činjenice i tehničke stvari. Njegov stil je tada bio, zbog posla, suh i dosadan. Savjetovala sam mu da provede intenzivnu terapiju: pročitati sve knjige Proustova ‘U traganju za izgubljenim vremenom’. To intenzivno čitanje je trajalo tri godine. Nakon toga je Francesco imao jedan frojdovski san, u kojem je sanjao da je on sam Marcel Proust, te mi je opisivao na vrlo poetski način oblake na nebu! Dakle, terapija je uspjela.Pišete većinom povijesne romane, ali ne baš tipične. Je li lakše smjestiti neku izmišljenu priču u stariji povijesni kontekst, poput renesanse, nego u suvremenost? SORTI: Gledajte, pa mi u svojim knjigama pišemo o sadašnjosti! U 'Secretumu' su mnoge rečenice koje izgovara kardinal Mazarin zapravo direktni citati Giulija Andreottija, najdugovječnijeg talijanskog političara poslije Drugog svjetskog rata. Razlika je u tome što ne volimo smještati svoje priče u sadašnjost. Prošlost je ključ za pisanje o sadašnjosti. Doista zavidimo autorima koji nalaze inspiraciju u našim mizernim vremenima. Igor Stravinski je jednom rekao: 'Kada netko od mene naruči kompoziciju, očajan sam ako mi ne kaže što želi.' Kreativnost traži granice, a danas skoro nema granica. MONALDI: Danas možete komunicirati sa svakim na svijetu, a preko Google Viewa možete vidjeti i kako izgleda kuća u kojoj žive. Preko interneta je moguće trenutno doći do brojnih informacija. Sve je to jako ugodno, ali depresivno kada se piše fikcija. Mnogo je zanimljivije sljedeće: zima je, rat, ulice su blatnjave, a vaš je zadatak dati hitno pismo pukovniku koji se od vas nalazi tri dana jahanja, no vaš je konj iscrpljen i na rubu smrti. Nema mobitela, nema auta, nema vlakova, nema zrakoplova. Jedini i apsolutni protagonist je čovjek.Jeste li ikad razmišljali neku svoju priču uokviriti političkom karijerom aktualnog talijanskog premijera Silvija Berlusconija? MONALDI: Njegova priča je puna činjenica, ali Berlusconi je prazan.Misterije i kriminal su uvijek prisutni u vašim romanima. Postoje li neki pisci krimića ili avanturističkih romana čija djela vi uživate čitati? MONALDI: Ne stidimo se utjecaja i u svojim knjigama imenujemo autore koji nas inspiriraju. Primjerice, u 'Imprimaturu' su to Dumas, Conan Doyle, Manzoni. U 'Secretumu' su to pak Proust, Karl Kraus i Pirandello.Kako pristupate fikcionaliziranju stvarnih povijesnih ličnosti koje se pojavljuju u vašim djelima, poput Leonarda da Vincija ili renesansnih papa. Koliko su oni kreacija vama poznatih povijesnih činjenica, a koliko vaše mašte? MONALDI: Pokušavamo biti precizni koliko je to ljudski moguće. Po tom pitanju smo nemilosrdni. Lica tih likova opisujemo na osnovi njihovih portreta ili karikatura. Njihov način govora reproduciramo na osnovi njihovih pitanja. Vrijeme neke šetnje provjeravamo na osnovi gradskih planova iz tog vremena. Pejzaže opisujemo po posebnim uputama za poštu iz tog perioda. Ipak, nismo nikad gurali u prvi plan velike povijesne figure, jer bi to bio neoprostiv kič. U 'Imprimaturu' su protagonisti sekundarne povijesne ličnosti, poput Atta Melanija, koji je danas zaboravljen. Pape, kraljevi, kardinali i prinčevi se pojavljuju usput, ali nikad nisu u prvom planu. Istina, u seriji o Salaju se pobliže bavimo Leonardom, no pristupamo mu s jakim satiričkim odmakom. Salajev skurilni način izražavanja umanjuje sve, pa i njegovog očuha Leonarda, koji je inače jedna od nacionalnih legendi Italije koje treba demistificirati.Čitajući 'Imprimatur' i 'Secretum' primijetio sam da ne idealizirate povijest. Vaši likovi se ne bave samo rješavanjem misterija, nego su i suočeni s moralnim dvojbama. Kako gledate na moralni svijet svojih romana? SORTI: Dobar roman je uvijek pitanje moralnog izbora, kao i politički stav. Naravno da dobrota i pravda rijetko kada pobjeđuju, pa živimo na Zemlji! To je važna lekcija, iz koje se uvijek može učiti. Ne volimo kad se kritičari bave isključivo zapletom i akcijskom stranom naših knjiga, te ih tako svode na čistu zabavu. Čitatelji se znaju navući na kriminalističke romane kao na drogu i jedino ih zanima napetost. Nedavno sam na Amazonu među komentarima na Homerovu 'Ilijadu' našao i sljedeću izjavu: 'Ne sviđa mi se, nije bilo uzbudljivo.' Možete li vjerovati? Čitatelji danas baš i ne razumiju različite književne žanrove, za što krivim kritičare. Važno je povući crtu između umjetničke proze i knjiga za zabavu masovne publike. Zabava, naravno, ima pravo postojati, ali se prema njoj treba odnositi kao takvoj.Na čemu trenutno radite? Koliko dugo traje priprema i istraživanje za jednu vašu knjigu? MONALDI: U proljeće smo završili 'Mysterium', četvrti naslov u sagi započetoj s 'Imprimaturom'. Istraživali smo tri godine u Beču, Rimu i Parizu, čak smo imali tim od deset ljudi koji je radio za nas, ali je svejedno to bio vrlo iscrpljujući i vremenski zahtjevan rad po arhivima. Svaka knjiga u tom serijalu je jako zahtjevna stvar. Nakon toga slijedi pisanje, tijekom kojeg također treba potvrđivati činjenice, razriješiti sumnje, pronaći odgovore na moguće nelogičnosti. Ponajviše pišemo tijekom noći, kada je lakše doći u dodir s duhovima povijesti, bez smetnji svakodnevice.Jedna od najboljih stvari kod vaših knjiga je stil, koji zna biti vrlo barokan i raskošan. Koliko se brinete o tome da ne napišete samo napet krimić, nego i umjetnički upečatljivu knjigu? Pazite li da likove, lokacije i događaje opisujete na način koji je prijemčiv čitateljima s razvijenim estetskim senzibilitetom? SORTI: Hvala na ovom pitanju! Naš cilj je spasiti čitatelja od smeća kakvo piše Dan Brown. Jezik je srž našeg rada. Postoje mnoge stranice u našim knjigama koje su napisane isključivo zbog zvuka jezika. Ne volimo kompromise, nego pišemo knjige kakve i sami volimo čitati. Stil je takav da svaka rečenica mora biti formulirana s jezičnim bogatstvom, punoćom i plemenitošću. MONALDI: Hvala bogu da postoje giganti prošlosti, na čijim ramenima mi, kao patuljci sadašnjosti, možemo stajati. U ključnim trenucima su nas spašavali Shakespeare, Ovidije, Dante i Biblija. Naravno da uživamo u kopanju po arhivima, kako bismo saznali jesu li čaše u sobi jednog lika bile prozirne ili od zelenog stakla, ali se svi podaci na kraju moraju pretočiti u nešto poetsko. U fluidan književni zvuk. Proust je odlično rekao da za taj cilj vrijedi žrtvovati ne samo jednu noć, nego mnogo njih.

8.11.2011.

Berlusconi im nije tiskao roman da se ne zamjeri Crkvi

T-portal, 08.11.2011.

Rita Monaldi i Francesco Sorti, autori poznatog serijala povijesnih romana o opatu Attu Melaniju 'Imprimatur', 'Secretum', 'Veritas' i upravo izašlog 'Mysterium', u Muzeju za umjetnost i obrt (MUO) u Zagrebu održali su tribinu pod 'Razotkrivanje' na kojoj su predstavili knjigu feljtona 'Tajne konklava'. Riječ je o njihovoj šestoj zajedničkoj knjizi objavljenoj 2005., a talijanski bračno-spisateljski par u Zagrebu se nalazi povodom izlaska hrvatskog prijevoda, koji će hrvatskoj publici premijerno biti predstavljen na sajmu knjiga Interliber koji se održava od 8.-13. listopada na Zagrebačkom velesajmu. 'Tajne konklava' temelje se na pismima i spisima stvarne povijesne ličnosti opata Melanija, pronađenim u privatnim i javnim pismohranama. 'Knjiga je nešto kao Attov tajni izvještaj napisan za francuskog Kralja Sunca u kojoj on opisuje tehniku manipuliranja konklavama kako bi se odabrao papa koji bi više odgovarao Francuskoj', kazao je Sorti. Autorski dvojac nije ovu knjigu napisao, već samo pronašao i priredio a autor je bio Atto, ističu. 'Rukopis se nalazio u knjižnici Senata u Parizu. Mi smo odabrali najvažnije pasuse, uredili knjigu i izbacili dijelove koji bi bili teško razumljivi suvremenom čitatelju'. Taj rukopis opata Melanija ujedno igra i ključnu ulogu u romanu 'Secretum'. Klasična filologinja specijalizirana za liturgijski jezik Katoličke crkve Rita Monaldi i teoretičar glazbe Francesco Sorti u nas su najpoznatiji po prva tri dijela serijala o opatu Melaniju, diplomatu i špijunu, koji bi u konačnici trebao imati ukupno sedam nastavaka. Romani 'Imprimatur', 'Secretum' i 'Veritas' u hrvatskom su prijevodu izašli u izdanju izdavačke kuće Fraktura, a plan je autora da u kombinaciji s preostala četiri nastavka tvore zagonetnu latinsku rečenicu: 'Imprimatur secretum, veritas mysterium. Unicum...'. Ili: 'Čak i kad je tajna objavljena, istina ostaje nepoznata. Ostaje samo...'. Još se ne zna kako ta rečenica završava, odnosno, kako glase naslovi posljednjih dvaju romana, budući to autori ne žele otkriti. Zna se jedino da svaki od nastavaka prati povijesne intrige svoga doba. Četvrti roman toga serijala 'Mysterium' upravo je objavljen, a na hrvatski će prijevod domaći čitatelji morati pričekati do studenoga 2012., kazao je na tribini Seid Serdarević iz Frakture. Romani su plod desetogodišnjeg istraživanja po knjižnicama i arhivima slijedom tragova 'priča' koje povijest i neke povijesne ličnosti prikazuju u drugom svjetlu od dosad prihvaćenih povijesnih tumačenja. Odluke o godinama u koje smještaju događaje opisane u knjigama biraju, kažu, na temelju intuicije. Monaldi i Sorti autori su još jednog serijala čiji je glavni junak Salaj, štićenik i posvojeni sin Leonarda da Vincija. Prva dva romana iz tog serijala, koji bi u konačnici trebao imati četiri nastavka, na hrvatskom su također u nakladi Frakture izašla pod naslovom 'Salajeve sumnje' i 'Salajevo jaje'. Govoreći o likovima u svojim romanima i onome što ih pokreće u pisanju, Monaldi i Sorti ustvrdili su da su razne povijesne činjenice zapravo rezultat krivotvorenja pravih povijesnih istina. 'Neke povijesne istine važne za tijek povjesti čovječanstva u Europi zaslužuju biti otkrivene', kažu. Pritom ih je, naglašavaju, više od aspekta povijesnih istina zanimala čista laž. 'Dobijamo dojam da je povijest puna čitavog niza izmišljotina'. Ne tvrde da njihovi romani nude čitavu istinu, budući da im se kad god dođu do nekih zaključaka učini da ispod istine koju su razotkrili leži još jedan, dublji sloj. No, važnija od same istine je potraga za istinom, ističu. 'Sa svojim čitateljima želimo podijeliti otkriće činjenica, otkriće istine. Ali, u tom procesu razotkrivanja i pisanja, osim što smo nešto naučili, mi smo prije svega naučili razmišljati svojom glavom', kažu. Upravo je to ono na što žele navesti i čitatelje. 'Treba razmišljati vlastitom glavom, promatrati vlastitim očima i gledati sve s rezervom. To je ono što nastojimo ispričati svojim čitateljima'. Nakon što njihov prvi talijanski izdavač Mondadori, koji je u međuvremenu prešao u vlasništvo talijanskog premijera Silvija Berlusconija, nije na vrijeme tiskao novo izdanje 'Imprimatura', romana koji u negativnom svjetlu prikazuje papu Inocenta XI, autori su premijera optužili da je knjigu zabranio kako se ne bi zamjerio Katoličkoj crkvi i svojim prijateljima katolicima u vladi i parlamentu. Tvrde i da su im knjige sustavno bojkotirane u talijanskim medijima i kod knjižara. Danas sa svoje dvoje djece žive između Rima i Beča, a svoje knjige više ne tiskaju u Italiji, već Nizozemskoj.

10.11.2011.

Sorti: Naučili smo sumnjati u povijesne činjenice

Vjesnik, Ines Kotarac, 9.11.2011.

Što se više o nečemu govori, više je tajni skriveno ispod. Najbolji način da se pristupi povijesti jest da se bude pronicljiv i oprezan, s tim da smo dosad uvijek imali sreću i s našom intuicijom, kazao je talijanski pisac Francesco Sorti, koji je sa suprugom Ritom Monaldi gostovao na Interliberu Tko je propustio gostovanje Rite Monaldi i Francesca Sortija, talijanskoga bračnog i spisateljskog para, prije koju godinu, imao je priliku to nadoknaditi na ovogodišnjem Interliberu, gdje su nastupili već prvog dana sajma. U njihovu nizu romana preko kojih ih je hrvatska publika najprije upoznala - »Imprimatur«, »Secretum« i »Veritas« – središnji je lik opat Atto Melani, dvostruki špijun i kastrat koji je radio u službi mnogih moćnih osoba. »Politika je puna prljavih igara, a Melani je bio majstor u tome«, kazao je Francesco Sorti. Monaldi i Sorti poznati su po tome da kopaju po arhivima i na svjetlo dana izvlače i povjesničarima nepoznate dokumente. Fascinantno je da idu do takvih pojedinosti da uspijevaju pronaći kakve je čarape tko nosio ili iz kakvih je čaša tko pio. »Naučili smo sumnjati u povijesne činjenice. Što se više o nečemu govori, više je tajni skriveno ispod. Najbolji način da se pristupi povijesti jest da se bude pronicljiv i oprezan, s tim da smo dosad uvijek imali sreću i s našom intuicijom«, kazao je Francesco Sorti. Njihov noviji niz romana za glavnog lika i pokretača radnje ima Salaja (»Salajeve sumnje« i »Salajevo jaje«), posinka Leonarda da Vincija, čovjeka iz puka, zavodnika, lopova, lažljivca i proždrljivca. »U Italiji je Leonardo da Vinci samo jednu stepenicu ispod Boga, a nas živcira kada divljenje prema nekomu postane čista retorika«, kazali su spisatelji te objasnili da Leonardovi izumi nisu funkcionirali. On nije znao ni latinski ni grčki jezik, te nije mogao čitati mnoge važne tekstove, pa postoji mogućnost da je on samo precrtavao tuđe crteže ne znajući čemu to sve služi. Rita Monaldi kazala je da su njihova dva stila pisanja homogena jer uvijek razmišljaju kako bi pojedini segment napisao onaj drugi, no ne može se reći da se oko svega slažu.

16.2.2012.

Nakon ove knjižice čitatelj se upita kako je Benedikt XVI. postao papa...

najboljeknjige.com, Marija Blažević Zalokar, 14.02.2012.

Stotinu i osam svezaka rukopisa Atta Melanija netragom je nestalo. Jedan dio onoga što je iza njega ostalo, ipak je nekim slučajem sačuvano, pronađeno je u nekoliko privatnih i javnih pismohrana i po prvi put ugledalo svjetlo dana u ovakvom obliku baš u “Tajnama konklava”. To je činjenica koja gotovo ostavlja bez daha. “Tajne konklava” prozor su u vrijeme prije Inocenta XII.; izvještaj iz prve ruke o lakomosti kardinala, spletkama koje su se odvijale oko konklava, o interesima kraljeva i službenim i neslužbenim klanovima koji su žarili i palili u to vrijeme. To je neprocjenjiv dokument koji opisuje politiku izbora pape, demistificira čitav proces i otkriva što se sve odvijalo iza kulisa. Pisane kao dokumenti, lišene gotovo svih stilskih figura, “Tajne konklava” ipak mjestimice podsjećaju na komediju slučaja. Iako, možemo biti sigurni da se ta komedija u jednom vremenu ipak odigrala i da su akteri bili itekako stvarni. Zapravo, zadivljujuće je kako Atto Melani bez ustezanja i lažnog ili iskrenog strahopoštovanja opisuje spletke onih koji su birali pape i onih koji su željeli biti izabrani. Tako je izbor samog Inocenta XII. gotovo apsurdan rezultat spletkarenja, jer njega, zapravo, nitko nije želio za papu. Atto Melani u svoje je vrijeme bio itekako slavan. Kastriran je u ranoj dobi i kao vrsnom pjevaču bila su mu otvorena vrata mnogih dvorova. Pod vodstvom kardinala Mazarina on postaje špijun. Nakon smrti kardinala, zaštitu pronalazi u kralju Luju XIV., kome su tajne konklava i upućene. Atto Melani je, naime, bio jedan od rijetkih koji je s Kraljem sunca smio rabiti prisan ton. Cijeloga života volio je samo jednu ženu, ali tu ljubav nikad nije realizirao, koliko zbog činjenice da ga je kastracija fizički onemogućila u tome, toliko i zbog toga što je ljubav njegovog života bila Marija Mancini, nećakinja kardinala Mazarina i prva ljubav Luja XIV. Njihova ljubav je proživljena tek kroz 40 godina dugo dopisivanje. Melani se rodio kao siromah, a umro je kao bogataš, pod plemićkim grbom. Petnaest godina je proveo u Rimu gdje je bio u službi kardinala Giulija Rospigliosija. Sam Rospigliosi postaje papa Klement IX. Atto je bi prisutan na konklavi kao asistent, ali je nepoznato je li imao utjecaja na sam izbor. “Tajne konklava i spletke kardinala” čitatelju ne pružaju onaj nezamjenjivi užitak u čitanju. Ne odvode ga u neki drugi svijet, niti osuđuju ili opravdavaju protagoniste. One su jednostavno neprocjenjiv dokument koji otkriva da se iza imena velikih duhovnih vođa često kriju “sitne duše”. Iznad svega, “Tajne konklava” nude pogled na političke prilike davnoga vremena, otkrivaju čovjeka koji je očigledno lišen svih iluzija i koji je pomiren s realnošću, čovjeka koji prilagođavao najbolje kako je znao, naučio što je mogao i opstao, pa čak se i uzdigao u nemilosrdnim prilikama. Bez hvalospjeva veličinama, bez nabrajanja postojećih i nepostojećih vrlina velikana, Atto Melani gotovo hladnokrvno iznosi činjenice i razbija sve iluzije koje smo ikad mogli imati oko izbora vjerskih poglavara. Na stotinjak stranica, zajedno s ilustracijama, ova malena knjižica donosi nam djelić povijesti i tjera nas da se ozbiljno zapitamo što se krije iza izbora, recimo, Benedikta XVI. Ostaje nam samo da se nadamo da će netko od “insajdera” i to zabilježiti i ostaviti u nasljeđe budućim generacijama. Iz velikog poštovanja i zahvalnosti prema čovjeku iza kojeg je ostalo ovo neprocjenjivo nasljeđe, i s nadom da će ostali svesci ipak jednom biti pronađen, dajem ovoj, po obujmu malenoj knjižici ocjenu 5, jer je riječ o djelu koje je dokumentiralo, u jednakoj mjeri, konklave za izbor pape i nepromjenjivu ljudsku lakomost i sklonost da se učini sve što je potrebno da bi se domoglo titule.