Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti

Special cijena 27,00 kn Redovna cijena 30,00 kn
  • Jezik izvornika: francuski

  • Prijevod: Ursula Burger Oesch

  • Broj stranica: 192

  • Datum izdanja: veljača 2007.

  • ISBN: 978-953266005-4

  • Naslov izvornika: Cette aveuglante absence de lumiere

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 295 g

Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti roman je o jednom od najstrašnijih zatvora. Ova potresna priča ispripovijedana u prvom licu, iako nije biografija, govori o dvadesetogodišnjem zatočenju grupe pobunjenika protiv marokanskog kralja Hasana II. Bolna, pamtljiva, duboka Salimova priča o zatočeništvu u malenoj ćeliji, o borbi da očuva ljudskost, da sačuva bit čovječnosti u sebi, da preživi ono što je nemoguće preživjeti jedna je od onih koje određuju sudbinu umjetnosti.
Tahar Ben Jelloun u romanu Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti ispisao je knjigu bez koje je nemoguće razumjeti strahote bilo koje diktature.
Nagrađen nagradom IMPAC 2004. godine, preveden na sve svjetske jezike, ovaj roman trajni je spomenik patnjama, ali još više slobodi i snazi vjere u čovjeka.

Autor je namjeravao stvoriti književno djelo koje polazeći od stvarnih događaja živi vlastitim životom i istinito zrcali ljudski život i njegove ubojite zakonitosti, bez milosti i civilizirane ideje pravde. U tome je i uspio.
Corriere della Sera

Zadivila nas je jezična jasnoća i ljepota romana, formalna suzdržanost koja mu daje profinjenu moć, predanost strahovitoj temi, strastveni prikaz ljudske duše i želje za opstankom.
Iz obrazloženja ocjenjivačkog suda Međunarodne književna nagrade IMPAC Dublin

Iako razotkriva varalice, ubojice i mučitelje odgovorne za Tazmamart, knjiga se odbija baviti njima. Iako je ispričana u prvome licu, nije autobiografija. Iako je formalno roman, lišena je, kao i njezin protagonist, svake utjehe života. (...) Ovo nije odavanje počasti ljudskome duhu, već pokušaj jednoga čovjeka da rasvijetli istinu drugoga.
The Guardian

Pripovijedajući ovu bolnu priču s poštovanjem i sućuti, nalazeći nadzemaljsku ljepotu u dostojanstvenoj patnji, otporu i duhovnosti, Tahar Ben Jelloun nastoji poraziti neznanje i okrutnost.
Booklist

Ova potresna priča o gubitku i poniženju zastrašujući je podsjetnik na gotovo bezgraničnu ljudsku sposobnost da čini zlo.
Publishers Weekly

Njegova je knjiga veličanstvena. (...) Ovo je djelo poema o rupi u zemlji koja ne ostavlja prostora za život, a ipak pripovjedača održava na životu, gurnutog u bestjelesno stanje, gdje mora uvijek ponovno izvještavati o tijelu i njegovu razaranju. “Sjećati se znači umrijeti.” Nadati se također. Između potisnutog jučer i nedostupnog sutra ipak ostaje majušna pukotina. Dovoljno široka za osamnaest duša živih mrtvaca. I za mračno jasnu knjigu.
Die Zeit

Tahar Ben Jelloun: Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti

Dragan Jurak, Moderna vremena Info, 28. 3. 2017.

Nitko nije znao zašto je podoficir Sebban početkom osamdesetih doveden u Tazmamart, tajni marokanski pustinjski zatvor. Visoki, snažni muškarac ništa nije govorio. Rekao je svoje ime, a onda zašutio. Tek bi na pitanje je li živ lupio dvaput o vrata samice. Govorilo se da je bio u kraljevskoj gardi. «Vjerojatno je napravio nešto strašno kad se zatekao ovdje. Možda je pokazao premalo poštovanja za neku princezu...».

Nakon nekog vremena iskočio mu je lakat, a meso je zahvatila gangrena. Tisuće žohara i drugih kukaca povukle su se iz drugih samica i koncentrirale u njegovoj. Proždirali su ga živog. Čuvari su se bojali otvoriti vrata. Pitali su je li još živ. Začuo bi se zvuk udarca nogom u vrata. Jedne noći više nije odgovorio. Sutradan su čuvari otvorili vrata ćelije i razbježali se. Žohari su prekrili tijelo. Kada ih se otrovalo čuvar je donio lopatu i kolica da ih se pokupi. Zatvorenik Aziz reći će da je Sebbanova smrt spasila ostale zatvorenike od žohara.

Potporučnik Aziz je sudjelovao u vojnom puču 1971. protiv marokanskog kralja Hassana II. Urotnici generali su strijeljani. Urotnici podoficiri osuđeni su na vječnu tamu, vodu i suhi kruh. U pustinjskom zatvoru organiziran je sustav polagane smrti u potpunoj izolaciji, bez prava na svjetlo. Ćelija, u biti grob s rupom za nuždu, bila je dužine tri metra i širine metar i pol. Visina joj je bila između metar i pedeset i metar i šezdeset. Ušavši u tu ćeliju Aziz se «rodio i umro». «Prije sam bio netko drugi. Ono što sam sada nema veze s tim drugim. Iz srama ne kopam po njegovom životu».

U jednom trenutku u zatvoru se našao i pas koji je, navodno, ugrizao nekog generala. Zatvorenici su ga znali čuti kako kruži ćelijom, udara repom o vrata. Glad i žeđ učinili su ga zlim. Ubrzo je umro od gladi i iscrpljenosti. Umirali su i zatvorenici: od ugriza škorpiona, konstipacije, slabosti ili ludila. Jedan zatvorenik uspio je počiniti samoubojstvo tako što se objesio ležeći na podu i odgurujući se nogama o zid. Ostali su živjeli, «putujući oko svijeta pod zemljom, zgrbljeni u ćeliji u obliku groba».

Kad bi sanjao, Aziz bi često sanjao majku u kuhinji. «Dva muškarca hvataju me za ruke i bacaju u rupu koju su iskopali. Vrlo brzo na mene stavljaju zemlju. Ne pomičem se. Ne pokušavam vikati. Pokopan sam ali čujem i vidim sve što se događa u kuhinji. Vidim majku gdje priprema jelo. Vidim sluškinju gdje pere pod... Smijem se sam i nitko me ne dolazi izvući odatle».

Svjetska javnost i zapadne institucije za ljudska prava saznale su za Tazmamart kada su krajem osamdesetih iz zatvora prokrijumčarene prve poruke. U rujnu 1991. zatvorenici su oslobođeni, a Tazmamart zatvoren. U Azizovom odjeljenju od 23 zatočenika oslobađanje je dočekalo samo četvoro. Nakon dvadeset godina, većinom provedenih u pustinjskom zatvoru, Aziz je izašao na slobodu. Bio je petnaest centimetara niži, imao je grbu, i luđački pogled koji je plašio liječnike.

Priču o stradanju Aziza Binebinea francuski pisac marokanskog podrijetla Tahar Ben Jelloun čuo je od Azizova brata. Negdje u isto vrijeme kada je Aziz zatočen u Tazmamartu, Jelloun je napustio Maroko i zatražio azil u Francuskoj. Godine 1987. za roman «Sveta noć» dobio je Goncourta kao prvi laureat iz Sjeverne Afrike u povijesti najuglednije nagrade za književnost na francuskom jeziku.

Rođen u Fezu (1944.) Jelloun je šezdesete proveo u Tangieru, gradu kroz kojeg su u to vrijeme prolazili mnogi pisci. Upoznao je Samuela Becketta, Rolanda Barthesa, Paula Bowlesa i Allena Ginsberga. Godine 1966. zatvoren je zbog sudjelovanja na demonstracijama u Casablanci. To mu je bilo jedino zatvorsko iskustvo u životu. Izvanredan roman o strahotama diktature i ljudskoj izdržljivosti počeo je pisati na temelju trosatnog razgovora s Azizom Binebineom.

Jelloun je bivšem zatvoreniku Tazmamarta izgradio veličanstveni literarni spomenik. «Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti» ravna je «Ispovijesti brodolomca», romana kojeg je Marquez napisao na temelju intervjua s brodolomcem Luisom Alejandrom Velascom koji je tjednima na splavi plutao Meksičkim zaljevom. Roman je dobio nagradu IMPAC 2004. No Jelloun je imao i nekih neugodnosti. Iako je potpisao ugovor o dobiti i odobrio prvu verziju rukopisa Binebine je optužio Jellouna za krađu priče. Zbog podjele novčane nagrade, ili nečeg sličnog, unesen je razdor u savršen spoj zatvorenika i pisca.

 

Tahar Ben Jelloun / Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti

Dario Grgić, Zarez, 18. 4. 2017.

Dramski pisac David Mamet je prije nekoliko godina održao predavanje u kojemu je definirao kako se stvara dramska struktura: ‘Nožem prvo kruh režeš, da ojačaš; onda se njime briješ, da za svoju ljubavnicu fino izgledaš; kad otkriješ da ima drugoga, srce joj njime vadiš.’ Ove oštre riječi citat su definicije bluesa koju je dao Huddie Ledbetter, a. k. a. Leadbelly, jedan od najpoznatijih blues i gospel pjevača, čija je biografija fascinantna na isti onaj naopaki način na koji privlači i zavodi biografija pisca Jeana Geneta. Oba su ova umjetnika bili višestruki prekršioci zakona, oba su u zatvoru doživjela pojavu šireg interesa javnosti za svoje djelo, i oba su oslobođena zbog pritiska te javnosti na vlasti. Leadbellyevu je pjesmaricu prije nekoliko godina obradila folk i jazz pjevačica Odetta; album ‘Looking For A Home’ riznica je Leadebellyevih portreta ljudi koje je upoznao griješeći, što je ovaj mišićavi frajer podjednako uspješno činio ma s koje se strane brave nalazio. No njegove su pjesme istovremeno i molitve, vapaji, preklinjanja za mrvicama Božje milosti. U janusovskoj prirodi njegovih pjesama tajna je njihove autentičnosti. Na suprotnom polu nalaze se zatvorenici koji su iza rešetaka završili uslijed represije sustava. Francuski pisac marokanskog porijekla Tahar Ben Jelloun, dobitnik Goncourtove nagrade za roman ‘Sveta noć’ (1987), u romanu ‘Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti’, slično Odetti, ‘obrađuje’ zatvorske patnje stvarnog čovjeka, potporučnika koji je sudjelovao u zavjeri protiv marokanskog kralja Hassana II. Jelloun je imao zatvorsko iskustvo, bio je šezdesetih nakratko zatvoren zbog sudjelovanja u demonstracijama, no ispisujući roman o mukama svoga junaka Aziza, dosegnuo je dimenzije koje su svi čitatelji Dostojevskog ili Zupana već jednom vidjeli. Aziz, kao i ostali sudionici u pobuni, završava u ćeliji u kojoj se ne može uspraviti; na podu je rupa u koju vrši nuždu; ima dva pokrivača, bespotrebna ljeti i nedostatna zimi. Sunce nakon zatočenja prvi puta vidi kada umre jedan zatvorenik. Na tom mjestu prvi puta primjeti promjene u sebi: cijena boravka na svježem zraku je nečija smrt i to ga ne uznemirava. Odlučuje zaboraviti prošli život: to je jedini put ka preživljavanju. Sjećanja bi boravak u zatvoru učinila nepodnošljivim. A onda, u prekretničkom trenutku, ne bi li sačuvao zdrav razum, ili barem njegove elementarne obrise, počne se prisjećati knjiga: čitavi su se odlomci pojavljivali sami od sebe. ‘Bilo je to poput neke Božje milosti’. Svojim je sudruzima prepričavao Balzacova ‘Oca Goriota’; oni su se čudili muškarcima koji se pudraju, a Aziz se upinjao objasniti im društveni kontekst u kojemu je Balzac pisao. Onda bi mu oni rekli: daj nam ispričaj koji vestern, treba nam malo akcije. Bila je to bitka ‘protiv degradacije našeg bića’. Kada je prepričavao Camusova ‘Stranca’ radio je razne preinake u priči, pretumbavao ju je, izokretao pa nanovo lijepio. Tada je shvatio da je priča o Mersaultu otporna na sve vrste iznevjeravanja. Paralelno s ovim prisjećanjem na pročitane knjige Aziz pušta da ‘vrijedna sjećanja putuju’. Da, kako Jelloun zapisuje, odu s one strane noći i sačekaju izlazak iz jame ne bi li onda ponovno zauzela svoje mjesto. Problem je bio u tome što je presuda bila doživotna. Njegovoj su rodbini rekli da je strijeljan. Zaručnica koju je imao u međuvremenu je postala junakinja u svijetu njegove mašte: tražio joj je u mislima adekvatnog muškarca, htio je da bude visok, plavokos, kultiviran. Nasuprot akciji Zupanova Levijatana, ili metafizičkim preokupacijama Dostojevskog, ovdje doslovno na svakoj stranici umire po jedna nada, koju Aziz, odnosno Jelloun, na put bez povratka šalje bez trunke žaljenja. Zasljepljujući nedostatak svjetlosti upravo je ova redukcija junakove svijesti ne na bitno, jer bitno je vani, nego na onaj komadićak svijesti, prisebnosti, snage, koji te neće izdati. Svođenje na posljednji neuron u posljednjem atomu, ovo svojevrsno dubljenje na ideji kod koje može osjetiti materijalno otjelotvorenje-fiksaciji koja mu pomaže. Kako stranice romana odmiču Jelloun ove vitalističke restrikcije izražava stilskim ekonomiziranjima: spočetka konstruiran naglašeno poetskim jezikom, roman ‘ Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti’, naglašenije poetska svojstva zadržava još jedino u prisjećanjima na knjige i filmove koje Aziz prepričava svojim drugarima. Pararealnost kao dimenzija ispunjena smislom nasuprot koje je ‘proza’ života. Onda je, uslijed pritisaka svjetske javnosti, oslobođen početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Iz zatvora je izašao petnaest centimetara niži, jedva se privikavajući na obične stvari. Na sve je pazio, od vode do kućnih papuča, kojima se nije mogao nadiviti. Sluh mu je bio neobično istančan: sve je čuo. Oči su sve upijale: ‘bio sam poput spužve’. Pravo je čudo, kada pročitate ovaj roman, da vlast iz njega nije uspjela istiskati tu sposobnost upijanja. Kada je izašao na sama je sebe gledao kao na čudnu vrstu novorođenčeta. Ponovno rođen, iako već posve formiran. Vitomil Zupan je pisao o Talijanu koji izašao na slobodu nakon pedeset godina zatvora. Na pitanje što ga je najviše iznenadilo rekao je: Žene na biciklima! Jellounovu je junaku doslovno sve izazivalo takvu vrstu povišene pozornosti.