Svježe obojeno
6,64 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 192
-
Datum izdanja: studeni 2014.
-
ISBN: 978-953266586-4
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 270 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Nagrada Vladimir Nazor za književnost za 2014. godinu
Gledajući TV-emisiju o iskopavanju masovne grobnice, Klara unaprijed zna da su tamo dva dječja kostura, a njezina majka zna da je došao čas da joj kaže sve o njihovu bijegu iz Bosne. Klara i njezina majka u Švedsku su došle kao izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, a danas, dvadesetak godina poslije, ne prestaje njezina opsjednutost dječjim lutkama u izlozima, premda se svoga djetinjstva tek mutno sjeća. Nakon što joj umre majka, Klara na osnovi njezinih priča piše tekst o svom spasu iz rata, koji je nazvala Bijeg u Egipat.
U romanu Svježe obojeno Mlakić uspostavlja izravni dijalog s romanom Cesta Cormaca McCarthyja ispisujući jedinstvenu, dosad neispričanu priču o ratu u Bosni. Svježe obojeno govori o mnogim pitanjima: odnosu roditelja i djeteta, sreće i patnje, prošlosti i sadašnjosti, ali Mlakić najviše progovara o bešćutnosti sadašnjeg vremena. Svježe obojeno roman je koji nam kazuje da bez poznavanja prošlosti, bez otiska svoga kažiprsta na svježe obojenoj površini kao znaka nas danas i jučer, ipak ne možemo krenuti dalje.
Roman o vremenu u kojem apokaliptične scene postaju svakodnevicom
Jutarnji list, Jagna Pogačnik, 21.1.2015.
Josip Mlakić jedan je od najznačajnijih srednjegeneracijskih pisaca bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti, koji unatrag petnaestak godina (njegov roman “Kad magle stanu” koji je među prvima promijenio sliku proze koja tematizira rat, ove godine slavi svoj petnaesti rođendan) ispisuje zbirke priča i romane koji čine kvalitetan pripovjedni opus, na kakav ne nailazimo često u bibliografijama domaćih pisaca.
Premda je prije tri godine načinio iskorak od za njega tipične, ratne, tematike i ponudio žanr antiutopije u kojoj je uobličio frustracije radikalnog liberalnog kapitalizma, odnosno svijeta u kojem planet Zemlja ne postoji u sadašnjem obliku jer su emocije i knjige postale balastom, i tamo je Mlakića zanimalo prije svega jedno - ljudske drame i jaki pojedinci koji ne pristaju na neljudska pravila situacije i/ili sustava u kojem su se našli. Upravo su takvi pojedinci i Klara i njezina majka, junakinje Mlakićevog novog romana, čija će se recepcija sigurno graditi i na usporedbama sa sjajnim romanom “Cesta” Cormaca McCarthyja, kako je to aludirano već u bilješci na koricama knjige. I doista, razloga za takvu usporedbu (pa, i kompliment) ima i sigurno je da Mlakić to nije postigao slučajnošću. McCarthyjevi otac i sin putuju cestom nakon što je ekološka katastrofa Ameriku pretvorila u postapokaliptičnu cestu, dok se Mlakićeve majka i kći u istoj situaciji nađu u bosanskoj ratnoj kataklizmi.
I jedni i drugi, naoružani tek s ponešto hrane i jednim pištoljem, kreću u borbu za opstanak kojoj odrasli sudionici pridodaju još jedan važan segment, obranu vlastite djece od potpune neljudskosti vanjskoga svijeta, što proizlazi iz neizmjerne snage ljubavi i potrebe da se zaštite barem vlastiti potomci i njihova nada u bolji svijet. Upravo zbog toga majka će pribjeći laži kojom želi zaštititi šestogodišnju Klaru i zadržati privid normalnosti, te čitavu situaciju predočiti kao igru za koju su se spremale i u kojoj sada moraju pobijediti, bez suza i panike i bez očeva kojih u toj igri nema.
Dio se zbiva u Švedskoj
Roman “Svježe obojeno” uklapa se u kontekst autorovog dosadašnjeg opusa, ali ga i nadograđuje, usložnjava i u njemu iskušava neke nove pripovjedne postupke. Kao i u nekim ranijim romanima odlučuje se na izmjenu i sučeljavanje dviju vremenskih perspektiva, od kojih je jedna vrijeme rata, a druga poslije njega. Toj je vremenskoj, pridodana i izmjena prostorne perspektive, budući da se dio romana zbiva u Švedskoj, kamo su nakon svoje “igre” izbjegle majka i kći, a dio u Bosni, gdje su upravo započela ratna razaranja i zločini protiv čovječnosti.
Majka i kći protagonistice su potresne priče o traumatskom iskustvu, kao i opsesiji kćeri plastičnim lutkama u izlogu prodavaonica odjeće, koja svoje korijenje ima u ratnim strahotama koje je, prije svega podsvjesno, doživjela kao djevojčica.
Mlakić tako romanom otvara teme ratnih zločina, masovnih grobnica, posljedica rata na fizičko i psihičko zdravlje pojedinca, prognaništva, ali svemu skupa uspijeva dati i univerzalni okvir, ono po čemu su njegovi romani prepoznatljivi i ono zbog čega su cijenjeni u stručnoj javnosti. “Svježe obojeno” se može čitati kao roman o odnosu roditelja i djeteta u trenutku kad roditelj počinje osjećati nemoć i strah, kao i roman o vremenu u kojem apokaliptične scene postaju svakodnevicom.
Forma 'romana u romanu'
Mlakić se uspješno poslužio i formom “romana u romanu”, jer središnji dio čini Klarin tekst “Bijeg u Egipat”, kojim je nakon majčine smrti zapisala (jedna od glavnih tema Mlakićeve pripovjedne proze!) krhotine vlastite traumatske prošlosti i pokušala odgovoriti na vlastite traume i opsesije. Kao i glavni lik iz romana “Kad magle stanu”, kojem je to preporučio psihijatar, Klara intuitivno vlastitu prošlost koja onemogućava sadašnjost, pokušava ispisati i zaokružiti u pisanu cjelinu, ne bi li se barem djelomice oslobodila trauma, ali i ponudila svjedočanstvo i dokument vremena.
Reference (od Biblije, preko Mc Carthyja do A. Christie), uklapanje žanrova, kao i odlično upakirana simbolika (motivi leptira, svježe obojene površine i dr.) dodatno pojačavaju sjajnu atmosferu, što je i inače odlika Mlakićeva rukopisa. On funkcionira kao pisac prepoznatljivog i kultiviranog stila i dubinskog promišljanja tematike kojom se bavi, bez obzira koji narativni registar odabrao i kojom se pripovjednom vizurom poslužio i svaki put iskazuje veliki pripovjedni talent, što je vidljivo i u njegovom novom romanu.
Snažna antiratna poruka
Vijenac, Strahimir Primorac, 2.4.2015.
Gotovo cijeli svoj prozni opus posvetio je Josip Mlakić temi rata u Bosni i Hercegovini i njegovim posljedicama. Iz tih tekstova – počevši od romana objavljenih 2002. Kad magle stanu i Živi i mrtvi pa sve do Ljudi koji su sadili drveće (2010) – zrači jedinstvena i snažna antiratna poruka: rat je najveće zlo koje se ljudima može dogoditi. U pojedincima on budi rušilačke, zvjerske nagone, dovodi ljude u rubne situacije, sije strah, tjeskobu i očaj, ponižava čovjeka i potire njegovo dostojanstvo, ugrožava njegovu egzistenciju i lišava ga života. A u psihi onih koji prođu i prežive takve kataklizmičke prizore ostavlja teške, često trajne ožiljke. Upravo tom temom, posljedicama preživljenih ili viđenih ratnih strahota, koju je u „muškoj“ inačici (ratni veterani) obradio u već spomenutim Ljudima koji su sadili drveće, Mlakić se bavi u svom novom romanu, Svježe obojeno, ali sada u njezinoj „ženskoj“ varijanti.
Roman je, formalno, podijeljen u tri dijela. Posrijedi je jedan oblik okvirne priče u kojem se prvi dio (U labirintu) i treći (Svježe obojeno) zbivaju u sadašnjem vremenu u neimenovanom švedskom gradu (vjerojatno Stockholmu) i imaju neutralnoga pripovjedača. Drugi dio (Bijeg u Egipat), koji obuhvaća gotovo tri četvrtine ukupnog teksta romana i zapravo je njegova središnja os, zbiva se u nekom, također neimenovanom, predjelu BiH petnaestak godina prije, u ratno vrijeme. Govori o višednevnom bijegu majke i njezine šestogodišnje kćeri Klare iz njihova napadnutog sela k djedu u gradić E. I u tom je dijelu pripovjedač u trećem licu jednine, ali nije identičan onomu iz prološkog i epiloškog dijela: čitatelj zna da je narator Klara, jedna od protagonistica romana, studentica u vrijeme kad je pisala tu priču o traumatičnom bijegu. Ali ta je njezina pripovjedačka pozicija relativna, pa i upitna, jer Klara je tekst napisala prema majčinim zapamćenjima i njezinu pričanju, tako da je narator (i) majka. Ona pak, vjerojatno iz želje da je zaštiti, neke važne stvari nije ispripovijedala kćeri niti joj je željela objasniti pojedine svoje izjave ili postupke, a sama je Klara u doba opisanih zbivanja bila djevojčica i jedva se čega sjećala.
U prvom dijelu romana čitatelj doznaje neke osnovne podatke o protagonisticama, studentici fizike Klari („najboljoj u svojoj generaciji“) i njezinoj majci, koja umire od raka. Došle su u Švedsku kao izbjeglice iz BiH i ostale tamo jer se majka nije željela vratiti. Ključni detalj koji je pokrenuo „labirint od riječi“ (referencija na princip izgradnje priče u Agathe Christie) bio je trenutak kad je Klara zatekla majku kako na televiziji gleda dokumentarnu emisiju o iskopavanju masovne grobnice negdje u Bosni. Djevojka je osjetila kako joj je tu nešto poznato – znala je točno što će se dogoditi u sljedećim trenucima: da će se na bijeloj plahti uskoro pojaviti dva dječja kostura.
Pretpostavljala je, ali nije bila sigurna, da je to što je vidjela bilo vezano uz njezin i majčin „bijeg u Egipat“, kao što nije bila sigurna je li istoga podrijetla njezina neobična sklonost da promatra „plastičnu djecu“, koja su joj se javljala čak i u snovima. Da bi razriješila svoje sumnje, jedne olujne noći razbila je izlog tekstilne trgovine u kvartu i na dječjoj lutki provjerila otpornost plastike. Nakon toga napisala je svoju/majčinu priču o bijegu, isprintala je i odnijela iskusnom policajcu za kojeg je doznala da je nakon rata tri godine radio u Sarajevu.
Tekst je naslovila Bijeg u Egipat, upravo onako kako je njihov put iz napadnutog i zapaljenog sela do djedove kuće u gradiću E. nazivala njezina majka aludirajući na poznati biblijski motiv. No za razliku od evanđelista Mateja, koji bijeg u daleku zemlju radi spasa malenog Isusa od Herodova pokolja nevine djece naznačava tek u nekoliko rečenica, ne govoreći ništa o tegobama – o tome koliko je trajao taj put, s kakvim su se nedaćama susretali, jesu li im životi bili u opasnosti, kako su se prehranjivali – majka pripovijeda Klari neposredno prije prerane smrti upravo o mukama, strahovima i strahotama koje su morale proći. Otkriva joj i na koji ju je način tada štitila od okrutne stvarnosti u kojoj su se našle: nije smjela znati što se događa, bijeg je za nju trebao biti igra s dva osnovna pravila – da ne smije plakati i da ih nitko ne smije vidjeti dok ne dođu do djedove kuće.
No one upoznaju – svaka na svoj način, primjereno životnoj dobi – i pravo, brutalno i besmisleno lice rata. Djevojčica iskazuje veliku privrženost i osjetljivost prema stradanju životinja, kao uostalom i majka, ali ona mora ostati racionalna: u svom selu vidjele su kako iz zapaljenih staja bezglavo jure konji, krave, svinje; u neku napuštenu kuću u kojoj su se zaustavile dolutao je psić s ozlijeđenom nogom, kojem nisu mogle pomoći; u šumi su oslobodile srnu koja se uhvatila u postavljenu zamku. Majka je pak suočena sa surovostima učinjenim ljudima: nailaze na srušene, zapaljene, u brzini napuštene i opljačkane kuće, u jednom selu kršćanske, u sljedećem muslimanske; nalazi bolesnu, nepomičnu staricu u krevetu čiji je unuk otišao po doktora „pa da i mi bježimo“, ali je majka shvatila da se unuk neće vratiti čim je na slici prepoznala mladića čiji je leš vidjela u šumi.
Roman završava simbolički važnom sekvencijom Klarina sna. Ona je djevojčica koja prolazi između visokih zidova obojenih krvavocrveno, a oko nje je mnoštvo ljudi. Očekivala je otiske prstiju po zidovima, „ali svi su prolazili pokraj zidova ne osvrćući se. Svi su znali? Ili nisu? Ili su znali, a nisu željeli znati?“
Dojmljiva nadogradnja osmišljenog opusa
Bibliovizor - Treći program HR, Božidar Alajbegović, 11.4.2015.
U knjizi Luđakinja o nama, inače u cijelosti posvećenoj strasti prema čitanju, pisanju i književnosti, španjolska spisateljica Rosa Montero iznosi nekoliko različitih, svojih i tuđih klasifikacija pisaca. Jednu od zanimljivijih među njima napisao je Isaiah Berlin koji je pisce podijelio na lisice i ježeve. Pritom ježevima on naziva autore koji se sklupčaju i vječno se vrte oko iste teme, dok su lisice „nemirne živine koje bez prestanka proganjaju uvijek nove teme“. Naravno, ne radi se o vrijednosnoj nego opisnoj podjeli koja podrazumijeva da ne znači da se ponavljaju oni koji promišljaju uvijek o istoj temi, već oni često produbljuju svoje područje, „kao da svrdlom buše drvo“.
Josip Mlakić svakako je jedan od pisaca koje bi se na temelju ove podjele svrstalo u ježeve. Naime, riječ je o autoru kompaktnog, ujednačenog i vrlo kvalitetnog opusa koji broji već osam romana i tri zbirke kratkih priča, a sve te knjige tematski su osovljene oko rata u Bosni. Pritom su fabule nekoliko njegovih romana smještene u sam epicentar ratnih zbivanja, dok se u pojedinim romanima autor bavi uzrocima, posljedicama, ratnim zločinima ili prognaničkim sudbinama neposrednih ratnih stradalnika. Tako čak i u dvjema romanima u kojima je Mlakić napravio vremenski odmak od nedavne bosanske ratne klaonice (roman Tragom zmijske košuljice izmješten je u prošlost, a roman Planet Friedman u distopijsku budućnost) asocijacije i simbolika povezane s bosanskim ratnim iskustvom također nisu izostale. Josip Mlakić zna da je rat najdrastičnija i najpogubnija katastrofa koja čovjeka može zadesiti i da njegove posljedice sve neposredne i posredne sudionike ratnih zbivanja obilježavaju do kraja života. Također, on je svjestan i da utjecaji rata na čovjekovu egzistenciju svojom brojnošću i različitošću čine gotovo nepresušan izvor motiva i problema pogodan za umjetničku obradu, u srži koje je kod Mlakića uvijek pacifistička, antiratna poruka i upozorenje.
No, iako redovito problematizira rat i njegove posljedice na čovjeka posredno ili neposredno uključena u ratna zbivanja, Mlakić mahom iznalazi načine za stilske ili izvedbene inovacije, tj. upušta se iskušavanje pripovjednih mogućnosti i modela u kojima se još nije oprobao, čime uspješno izbjegava upadanje u zamku ponavljanja, automanirizma i predvidljivosti. Ponekad tako posegne za udvojenom pripovjednom perspektivom (roman Živi i mrtvi), ili piše simulirajući ljetopisni, kroničarski žanr (Tragom zmijske košuljice), ili se pak poigrava postulatima žanra (npr. horora u romanu Živi i mrtvi, trilera u Čuvarima mostova i dramaturgijom vesterna u romanu Ljudi koji su sadili drveće). U romanu Psi i klaunovi autor je pak za pripovjedača uzeo desetogodišnjeg dječaka, a u recentnome romanu Svježe obojeno kao novum u odnosu na dosadašnji opus koji je za junake redovito imao muškarce, Mlakić za noseće protagoniste uzima dvije žene.
Roman Svježe obojeno trodijelno je strukturiran – uvodna i zaključna poglavlja smještena su u sadašnje vrijeme, u Švedsku, gdje su prije gotovo dvadeset godina tadašnja djevojčica Klara (koja je danas u sredini svojih dvadesetih) i njezina majka došle kao izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, dok središnji, opsegom veći dio romana donosi Klarin tekst u kojemu ona iznosi svoju priču o njihovom bijegu iz ratnoga pakla. Dobar poznavatelj Mlakićeva opusa tu će ponovo prepoznati jedan od njegovih čestih motiva, korištenih u većem broju njegovih romana – motiv junakovih bilježenja vlastitih iskustava u formi romana u romanu. U Švedskoj Klara studira fiziku i brine se o majci koja boluje od raka u terminalnoj fazi. Televizijski izvještaj o pronalasku masovne grobnice na prostorima prije gotovo dva desetljeća zahvaćena ratnom stihijom Klaru pokreće na zapisivanje svojih sjećanja, a ti se zapisi naposljetku ispostavljaju učinkovitim autoterapijskim sredstvom. Pomoću pisanja Klara osvještava svoju ratnu traumu i prepoznaje njezine tragove koji bitno obilježavaju i njezin sadašnji, mirnodopski život, i te se bilješke koje je nazvala „Bijeg iz Egipta“ na koncu pretvore u instrument otpočinjanja novoga, tjeskobom manje otežanoga života. Tako turobnošću ispunjen roman Mlakić ipak okončava osjetnom dozom optimizma.
Svakako valja naglasiti da središnji dio romana, u kojemu Mlakić prati bijeg majke i šestogodišnje kćeri iz napadnutog sela u nekoliko desetaka kilometara udaljeno mirnije područje, donosi možda i najdojmljivije stranice o nedavnome ratu na ovim prostorima uopće napisane. Mlakić za protagoniste uzima dvoje krajnje ranjivih bića primoranih na bijeg iz vlastitoga doma i lutanje ratom zahvaćenim šumskim prostorom, s tek nešto sitno hrane na raspolaganju, izloženi gladi, hladnoći, vjetru i neprestanoj kiši. Sve te strahote Mlakić oslikava nesvakidašnjom uvjerljivošću i dojmljivošću, ponovo vrlo sugestivno rabeći i u prijašnjim romanima korištene deskripcije krajolika i vremenskih prilika kao sredstvo naglašavanja emocionalnog i fizičkog stanja protagonistica, i uspješno dosežući najviši stupanj čitateljeve empatije i identifikacije sa životno ugroženim junakinjama.
Uz već i na koričnoj bilješci istaknutu analogiju s postapokaliptičnim romanom Cesta Cormaca McCarthyja, Mlakić razvija još cijeli niz filmskih i književnih referencija i asocijacija. Tako npr. motiv labirintičnog lutanja šumom (ali i Klarin osjećaj mentalne zarobljenosti u labirintu potisnutih sjećanja i trauma) autor eksplicitno povezuje s romanima Agathe Christie, biblijske referencije prisutne su već u naslovu središnjeg dijela romana (Bijeg iz Egipta) a možda i najdojmljivija analogija jest ona s Oscarom nagrađenim filmom Roberta Benignija Život je lijep. Jer, baš kao što je Benignijev protagonist strahote zatočeništva u nacističkome koncentracijskom logoru svome sinčiću pokušavao ublažiti prikazujući sve to kao svojevrsnu igru i natjecanje, tako i Klari njezina majka njihovo lutanje šumom i skrivanje od vojnika predočava kao igru, kako bi kćeri umanjila traumu i olakšala joj patnje koje ih na njihovom putu neprestano prate.
I ovaj je roman, kao i ostali autorovi prethodni, prepun vrlo uvjerljivih dijaloških dionica kojima Mlakić i inače vrlo uspjelo dočaravanje atmosfere tjeskobe, prijetnje i emocionalne nabijenosti podiže na još višu razinu. Bez suvišnih riječi, minimalističkim stilom i pročišćenim iskazom Mlakić u središnjome dijelu rukopisa ispisuje dirljivu i iznimno dojmljivu priču o pobjedi života nad smrću, o nadnaravnoj snazi roditeljske ljubavi ali i ponovo upozorava na krajnje dehumanizirajuću i pogubnu narav rata. Pritom to čini bez dociranja i bez upiranja prsta u krivce, izbjegavajući etničke i vjerske odrednice svih likova (pa tako i vojnika) i sve likove (osim djevojčice Klare) ostavljajući neimenovanima, čime antiratna poruka romana doseže značajke univerzalnosti. Brzom izmjenom kratkih i brojnih poglavlja postignuta je dinamizacija radnje i filmičnost, što je, uz vrlo uvjerljive i funkcionalne opise prirode i vremenskih prilika, te korištenje „manje je više“ poetike i skladno inkorporiranu simboliku (u ovom slučaju vezanu uz motive lutaka i otisaka prstiju na svježe obojenoj površini) i inače prepoznatljiva odlika Mlakićeva rukopisa.
Roman Svježe obojeno svrstava se u sam vrh Mlakićeva stvaralaštva, kojega odabir drukčijih u odnosu na dosadašnje protagoniste čini još raznovrsnijim. Pritom romanom koji u srži ima upozorenje o djeci i ženama kao najvećim stradalnicima svih ratova Mlakićev opus postaje još zaokruženiji i kompaktniji, i zapravo se zbir svih njegovih pomno osmišljenih knjiga već pretvorio u vrlo značajan opus posvećen posvemašnjem sveobuhvatnom umjetničkom sagledavanju svih mogućih implikacija i posljedica rata na čovjekov život.
Ratne drame
Roberta Nikšić, Motrišta, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja br. 86, studeni - prosinac 2015.
Dva lika, majka i kći prepuštene same sebi u ratu i bolesti, nositeljice su radnje novoga romana Josipa Mlakića. Djevojka pritisnuta bremenom nedorečenih sjećanja i majčinom bolešću, a majka paralelnim svijetom vijesti iz prošloga svijeta i života, iz Bosne, bolesna nasmrt.
U iščekivanju smrti u Švedskoj, u svojim posljednjim danima, otkriva kćerki detalje iz prošloga života. Otkrivaju se kulise i na scenu stupa rat. I njih dvije u srcu užasa – igraju se. Jedina taktika preživljavanja straha jest zamisao o igri koju ce spontano prozvati Bijeg u Egipat.
Jednoga jutra probude se u svome napuštenom selu koje počinje gorjeti, potpuno same, i kreću do slobodnog teritorija. Pomno isplanirana igra počinje. Put izbavljenja šumom, gorom, noću, kišom, kroz napuštena i opustošena sela, dok se smjenjuju bol- no lijepi opisi prirode kojom se kreću i skrivaju, sa slikama napuštenih kuca. Svijet im samo nakratko poprima gotovo idilične konture – samo u spoju sa majčinim sjećanjima i mirisom lipova čaja, toplog kruha i vatre u privremenim zaklonima, nečijoj u brzini napuštenoj kući. Olakšanje usred ratnoga košmara sjećanja su na djetinjstvo i roditeljsku kuću kao jedini obrambeni mehanizam od straha i gubitka prisebnosti. Lagano se tad gubi granica između njenog trenutnog svijeta i onoga njoj jedino bitnog – svijeta djetinjstva u kojemu se za nju sve vrijedno već dogodilo. Osim kćerke koju ustrajno štiti od istine svijeta u kojem plamti rat, skrivajući sve podsjetnike od nje – leševe na koje nailaze putem i kanonadu topova koju utišava lažima.
Uvodi svakodnevne rituale: lipov čaj, kruh, palačinke, kako bi održala privid normalnosti i igre. Šestogodišnja djevojčica je zaigrana, ljubopitiva, njen svijet i dalje nastanjuju radost i igra, poetična priroda usred sveprisutne smrti. No, olovni prsti rata ipak će je dodirnuti, osjećat će ih puno kasnije, u drugome svijetu, pojavljivat će se kroz opsesiju plastičnim lutkama. Ona naslućuje da je to trag Bijega iz Egipta kojim je trajno obilježena. Stoga se i vraća u prošlost, tragovima njihova izbavljenja, spoznati istinu. Samo – gdje je istina? Ovdje, u knjizi, u srcu zločina.
Put kojim idu, uz napuštene životinje i blago, bezdušno opljačkana sela i bezdušno orobljene ljude, prirodu prepuštenu samu sebi, vodi ih do samoga ratnog crescenda – scene masovnog zločina, bez i jednog glasa, potpune ravnodušne tišine, čijim su svjedocima, sklonjene u vlažnom podrumu i same u klopci, danima, a scene se, uvijek iste, iz dana u dan, ponavljaju. Tu je istina – one zaklonjene u podrumu, bespomoćne poput čestice u snopu svjetlosti, dok vani orgija pakao, pretura po utrobi zemlje čeljustima rovokopača i sije je bespomoćnim ljudskim tijelima što nalikuju na beživotne plastične lutke. Kada se scena pakla premjesti na neku drugu lokaciju, one izranjaju iz podruma, svaka sa svojom istinom: kao starica, prerano posijedjela tridesetogodišnjakinja, i djevojčica što naslućuje početak rata. Krajolik patnje zamjenjuje Švedska, neki novi virtualni svijet, hladan i iluzoran, i potraga za istinom, kako bi se staro i izblijedjelo sjecanje svježe obojilo i potvrdilo vlastitim otiskom prsta.
Djevojka završava potragu za istinom ispisujući svoja i majčina sjećanja. Pisanje i nije nego potraga za istinom, ovdje kao priča o njih dvije potpuno same, ogoljene i bespomoćne pred razaranjima, a opet tako velike u svojoj bespomoćnosti, hrabre, žilave i solidarne sa svima koji im se nađu na putu kao kontrapunkt ratnom nemilosrđu. Nepokorene prilikama, izmiču ratnim prstima što ljudima upravljaju kao lutkama. U rat, mješavinu straha i užasa, upliće se njihova ljudskost kao nježnost opisa mirisa i branja lipova cvata u djetinjstvu, miris kruha što unosi toplinu i život u mrtve napuštene kuće, ispraćaj starice i suze nad tubom patnjom. Šak ni svijet u pogrebnom odijelu nije lišen dobrote i ljepote.
Sjećanjem ispisujući svoju priču, djevojka ispisuje univerzalnu priču, bolno nam poznatu i proživljenu na vlastitoj koži, samo u različitim varijantama i različitim stupnjevima boli. Preko noći, ostati bez svega, samo sa beskrajnim strahom u kostima i pod kožom, i sa spoznajom da je čovjek samo beznačajno zrnce prašine zarobljeno u svom vremenu i prostoru, zbijeno u nekom memljivom podrumu mimo svoje volje i bez pitanja i pardona, tek lutka u nečijim rukama, svi smo to preživjeli i pregrmjeli.
A kakvi smo postali? Je li nas sve to učinilo ljubiteljima mira? Gdje je istina našega svijeta? Ta, i lavinu drugih pitanja, pokreće ova knjiga, jednostavna u izrazu, ogoljena do srži, bliska, bez moralnih prodika.
Liječimo li svoje ratne drame mržnjom ili sućuti?
Da smo se, nekim slučajem, rodili na nekome drugom mjestu i s nekim drugim imenom, možda bi skončali u nekoj bezimenoj jami? O čemu razmišljaju oni što kopaju takve jame ili oni što bespogovorno izvršavaju svoje dužnosti, ma kakve one bile?
Svatko za sebe može čuti različita pitanja ili odgovore, svatko čuje ono što želi čuti i vidjeti, književnost ima tu moć, a i zadaću, propitivati našu stvarnost i liječiti naše deformacije, iako se, naizgled, čini nemoćna. Svježe obojano je živa memorija, stara rana iz ovoga našeg dijela svemira, zabavljenog svojim traumama, a tako sveobuhvatna.
Samotni egzodus majke i kćeri, bez zaštite mnoštva i bez oslonca drugih, subverzivan je postupak. Nema u ovoj priči mnoštva koje bi ih zaštitilo, jer najava je to vremena u kojemu živimo, u kojemu smo prepušteni samima sebi i sami sebi krivi ako ne uspijemo pronaći svoj put. Jer – one su same, tako same, i u ratu i u miru. Nema tu ni boga koji bi ih vodio, jer on je tek poluga za zlatno tele idolatrije kojemu se klanja suvremeni svijet: sveti i nedodirljivi profit i njegovi krilati neoliberalni kerubini: uspjeh i moć. Klanjanje njima izaziva tektonska kretanja nesretnika iz područja boga rata.
Uništavanje prirode i otuđenost čovjeka od nje. Svježe obojeno – bosanska je inačica toga. I kada se vojska nesretnika, recimo iz Sirije, skrije u zaštitničko krilo Europe, iste one što je prodavala oružje bogu rata, postat će njeni robovi, na isti način kao pridošlice iz Bosne, s početka romana. Robovi što ruju i čiste snijeg, i sve drugo što treba očistiti, za minimalac. Za privid mira i blagostanja. Dok bogovi rata tutnje, negdje u daljini, rujući utrobama zemlje.
Slične knjige
