Svjetlost iz davnine
Special cijena
16,61 €
Redovna cijena
18,45 €
-
Jezik izvornika: engleski
-
Prijevod: Mia Pervan
-
Broj stranica: 272
-
Datum izdanja: lipanj 2014.
-
ISBN: 978-953266566-6
-
Naslov izvornika: Ancient Light
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 350 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Billy Gray bio je moj najbolji prijatelj, a ja sam se zaljubio u njegovu majku.
Sunčana jutra ukradena na stražnjem sjedalu automobila, zabranjena poslijepodneva u ruševnoj kolibi usred šume – pedesete su godine prošlog stoljeća, a u irskome obalnom gradiću petnaestogodišnji se dječak tajno sastaje s tridesetpetogodišnjom majkom svojega najboljeg prijatelja. Trajalo je nepunih pet mjeseci, ali Alexanderu Cleaveu promijenilo je život. Čak i nakon što se zauvijek oprosti od svoje prve ljubavnice, sve što će mu se otad događati bit će u znaku te rane ljubavi, njezinih prvih sumnji i pitanja: “Zašto je odabrala mene?”
Kad se pola stoljeća poslije, nakon tragičnoga gubitka kćeri jedinice, umirovljeni glumac Cleave još jednom pokuša vratiti priči o sebi i gospođi Gray, otkrit će da je malo toga u njoj onakvo kakvim se činilo. Jer ono što gledamo sada, baš kao i ono što ljubomorno čuvamo u sjećanju – daleka je prošlost, svjetlost udaljene zvijezde, a upravo to varljivo i drevno svjetlo Banvilleovu će romanu dati nesvakidašnju ljepotu i dubinu kojom osvaja.
Oživljavajući davno nestala lica, osvjetljavajući nadanja i strepnje mladosti i zrele dobi, roman Svjetlost iz davnine prati trag žudnje samo da bi nam otkrio moćnu zagonetku ljubavi.
“Dobitnik nagrade Booker napisao je roman koji su mnogi skloni proglasiti remek-djelom.”
Sunday Independent
“Prosvjetljuje, zabavlja, razara... Slično Loliti Vladimira Nabokova... Beskrajno lijepa i neizrecivo duboka meditacija o ljubavi, gubitku i smrti.”
Financial Times
“Izvanredan roman – prepun čežnje i tuge.”
Sunday Telegraph
“Banville savršeno hvata duh adolescentske dobi: tijelo koje žudi za seksualnim iskustvom i um u kojemu se magli granica između erotike i emocije... Sjajan roman od kojega zastaje dah!”
Independent on Sunday
“Svjetlost iz davnine ima sve što tražim od ljubavne priče: seksi je, uvjerljiva, skameni te, zabavi, rastuži i ne možeš je zaboraviti.”
Evening Standard
Projekt je realiziran uz potporu Europske Unije.
Ljubavna priča zastrta varljivim sjećanjima
24express, Tamara Horvat Kanjera, 8.8.2014.
Kad se glumac Alexander Cleave (glavni lik i romana Eclipse i Shroud) oporavlja od tragičnog gubitka kćeri jedinice i nakon 50 godina prisjeća zabranjene ljubavi s gđom Gray, majkom najboljeg prijatelja, krećemo na dirljivo, neočekivano i nezaboravno putovanje. Prilično sablažnjiva avantura (njemu je bilo tek 15 godina!) potrajala je tek nekoliko mjeseci, ali nikad nije preboljena i nadmašena. No prebirući po sjećanju, Alexander otkriva da su uspomene varljiva stvar i da je zapravo malo toga bilo onako kako nam to pamćenje prikazuje. A kad mu u rasvjetljavanju okolnosti oko kćerine smrti i potrazi za gđom Gray pomogne filmska agentica, shvatit će da je veći dio života živio u zabludi. Banville plete roman precizno ulančavajući naizmjence epizode iz prošlosti i sadašnjosti. Njegov raskošan i profinjen izričaj, u izvrsnom prijevodu, koji dojmljivo prenosi izbrušenost Banvilleova izraza, potvrđuje autora kao jednog od najboljih irskih pripovjedača današnjice. Dok Alexander uranja u zbivanja iz daleke i bliže prošlosti, zaokupljen istodobno tamnim stranama vlastite tuge i egzistencijalnom tjeskobom mlade glumice s kojom snima film, čitanje i otkrivanje svih nijansi ljudskog bića koje rekapitulira svoj život, predstavljaju pravi užitak. Tako i sami bivamo uvučeni u čudesnu pripovijest o moći i tajanstvu ljubavi, gubitaka, pogrešnih odluka, krivo posloženih sudbina.
Banville je u nas poznat po fascinantoj Bookerom nagrađenoj prozi More i modernističkom romanu Knjiga dokaza iz trilogije s Freddijem Montgomeryjem, a rado je čitan i kao pisac kriminalističkih romana pod pseudonimom Benjamin Black.
Povratak u majčinu utrobu
booksa.hr, Ivan Tomašić, 27.8.2014.
U početku bijaše majčina utroba. Iz nje je izašao maleni Alex, koji je redom sretao Meg, lutkicu s tavana, pa gđu Gray, majku njegova najboljeg prijatelja Billyja, pa njegovu sestru Kitty, pa nakon nje Lydiu, ženu koja će mu roditi Cass, kćerku koja će poginuti u Italiji, a koju će, na neki uvrnuti način, zamijeniti Dawn, rastrojena kolegica glumica.
Ovaj je popis, iako nepotpun, okosnica pripovjednog košmara u koji nas uvlači John Banville, jedan od najvažnijih suvremenih irskih pisaca. Banville je 2005. dobio Bookera za roman More, kladionice su mu svojevremeno davale neke (doduše male, u omjeru 40:1) šanse za Nobela, a upravo su Svjetlost iz davnine kritičari s punim pravom nazvali njegovim remek djelom.
Pripovjedna svijest koja veže sve gore navedene djevojke, dame i gospođe u jednu jedinstvenu priču je Alexandar Cleave, sad već ostarjeli kazališni glumac. O pripovijedanju o sebi, svojim mukama i svom prošlom ja – 'ja' u stalnom na(e)stajanju – kaže: “Uspomene što ih izdvajam (...) mogu se činiti nezaobilaznima (...), ali one su nasumce odabrane; možda jesu reprezentativne, možda čak neobično zanimljive, no ipak su odabrane nasumce.”
Dakle, ništa novo, selekcija se naglašava kao literarni postupak, a od cjelovitosti se sjećanja odustaje praktički i prije nego što je prisjećanje počelo. Isto tako na samom početku, manirom vrsnog pisca kraćih formi, Banville u Alexova usta stavlja sljedeću (prvu) rečenicu: “Billy Gray je bio moj najbolji prijatelj, a ja sam se zaljubio u njegovu majku.” - koja ima potencijala, ako se bude dovoljno radilo na kanonizaciji ovog teksta, postati jednako poznatom kao Tolstojeva iz Ane Karenjine, Joyceova iz Uliksa ili Krležina iz Povratka Filipa Latinovicza.
Kako proces čitanja odmiče, postaje sve jasnije da Cleave ima velikih problema s evociranjem uspomena. Tome je tako iz više razloga. Jedan je taj što je od središnjeg događaja kojeg prepričava, a to je afera koju je kao petnaestogodišnjak imao s gđom Gray, prošlo pola stoljeća. Međutim, nedoumice i rupe u sjećanje bujaju u tolikoj mjeri da je očito da one tu nisu slučajno, tj. da nisu samo puka naznaka onog što vrijeme radi čovjeku – one postaju odraz pripovjedne težnje uspostavljanju rastrojenog identiteta.
Naime, Alex je cijeli život proveo glumeći u kazalištu, dakle cijeli je život bio netko drugi, i od toga je živio. Kao što je nekad gđu Gray, kako sam kaže, otkrivao kroz sebe, isto tako na vidjelo izlazi u kojoj mjeri taj proces vrijedi i u obrnutom smjeru. Njegov je slučaj specifičan utoliko što se radi gotovo isključivo o ženama (dok se, primjerice, pripovjedačev otac spominje na jednom jedinom mjestu).
Bilo da se radi o njegovoj majci, kćerki ili bilo kojem iz niske ženskih likova iz romana, one našem pripovjedaču nikad nisu samo prijateljice, kolegice, kćerke ili ljubavnice: one su uvijek sve od toga pomalo, uz obaveznu dozu majčinskog. Upravo bi taj element trebao jamčiti kakvu takvu egzistencijalističku sigurnost u ovom nestabilnom svijetu. Međutim, nikakve sigurnosti tu nema.
Kao što je poznati srpski bard Bora Čorba napisao: “Majko širi noge obadvije/ Da se vratim gde sam bio prije”, tako i stari Alex uzvikuje svoj retorički vapaj duž cijelog romana. Svjestan koliko je to uzaludno, istovremeno traži i druge načine da se koliko-toliko zbroji: sastavlja sjećanja, iznova se suočava s traumama, manirom vještog pisca krimića (kurioziteta radi spomenimo da ih je Banville, pod pseudonimom Benjamin Black, dosad napisao osam komada) gradi napetost, krajnje erotizirano i lirično opisuje prirodu, godišnja doba i svakodnevicu priobalnog mjesta kojem se ni imena ne zna (jednom prilikom označeno kao Ultima Tule, što je u srednjovjekovnoj geografiji bio naziv za mjesto onkraj poznatog svijeta).
Vrlo ritmično izmjenjuje pripovjedni i doživljajni svijet, čas ih spaja tamo gdje za tim ima potrebe, čas ih razdvaja, dajući u svemu tome prostora skepsi i autorskom komentaru već napisanog, upravo ispisivanog, već proživljenog i upravo proživljavanog.
U sjajnom prijevodu Mie Pervan, s preciznim i nenametljivim kulturološkim opaskama koje čitatelju ne-anglistu uvelike olakšavaju užitak, imamo priliku vidjeti kako vrhunski pisac, što Banville zasigurno jest, naoko opušteno i lako, ali ustvari vrlo pomno i promišljeno, omogućava svom pripovjedaču da se skloni, kad već ne može u toplinu majčine utrobe, na drugo najsigurnije mjesto na svijetu – u jezik.
Nepouzdanost sjećanja
Vijenac, Božidar Alajbegović, 11.12.2014.
Irski pisac John Banville (69) jedan je od najvažnijih živućih europskih književnika.
Nakon romana More (prev. Mia Pervan, Hrvatsko filološko društvo, Disput, 2006) i Knjiga dokaza (prev. Marko Maras, Novela Media, 2009) nedavno smo dobili hrvatski prijevod još jednog autorova sjajnog romana, naslovljena Svjetlost iz davnine (prev. Mia Pervan, Fraktura, 2014). Pričom o ljubavnoj vezi petnaestogodišnjeg dječaka Alexandera i od njega dvadeset godina starije žene, gđe Gray, inače majke dječakova školskog prijatelja, irski se stilistički virtuoz bavi brojnim temama, ali se ipak najviše fokusira na problematizaciju sjećanja te propitivanje pouzdanosti naše memorije i veze između procesa prisjećanja i književnoga stvaranja.
Roman odlikuje prilično složena struktura jer osim što donosi sjećanja ostarjeloga glumca na dane odrastanja obilježene ljubavnom vezom sa starijom ženom, autor prikazuje i protagonistovu aktualnu stvarnost i recentne događaje koji su katalizator tih reminiscencija. No, uz vrijeme odrastanja, njegova prisjećanja zahvaćaju i nešto bližu prošlost, onu otprije deset godina, kad je njegova kći počinila samoubojstvo, što je trajno promijenilo njegov i život njegove supruge.
Sva ta sjećanja potaknuta su ponudom da junak odigra jednu od glavnih uloga u filmu, nimalo slučajno naslovljenu Izmišljanje prošlosti. Osim što protagonist u toj filmskoj priči zasnovanoj na stvarnome životu jednoga čovjeka pronalazi jasne poveznice sa svojim životom, sam je naslov filma možda i odveć doslovan autorov signal o tematici koja ga zapravo najviše zanima – analiza mehanizma prisjećanja i zapitanost u kolikoj je mjeri sjećanje autentičan prikaz stvarnih proživljenih iskustava i događaja, a koliki je udio nesvjesne, fikcijske nadogradnje u svakom prisjećanju. Jer, kako junak veli, „i Gospa Memorija se gdjekad razigra“. No takvo sižejno oblikovanje autoru omogućava da prikazu doživljaja svijeta petnaestogodišnjaka i rekonstrukciji načina razmišljanja tog adolescenta kontrapunktira način na koji isti taj čovjek promišlja život i svijet pedesetak godina poslije, s polustoljetnom iskustvenom popudbinom.
John Banville iznimno je minuciozan i pedantan pripovjedač; tematizirajući ljubavnu vezu dječaka i 35-godišnje žene on dvoje ljudi stavlja u etički vrlo upitan odnos i zatim lucidno i detaljno analizira sve aspekte tog odnosa. Iako pripovijeda iz pozicije prvoga lica jednine muškarca koji se prisjeća vlastite nedopuštene erotske veze s prijateljevom majkom, Banville analizira i položaj te žene, stavlja se u njezinu kožu i nastoji dokučiti na koji je način ona doživljavala tu vezu te analizira sve opasnosti te veze za ženu, ali i porive, nagone i razloge koji su je nagnali da se u takvu vezu upusti.
Pritom se kao vrlo zanimljiva nadaje analiza nesvjesnog autodestruktivnog poriva te žene, njezine nesvjesne želje da bude raskrinkana, poriva za provokacijom i subverzivnim izazivanjem zgražanja koje bi se javilo među (malo)građanstvom njihova primorskog irskog mjestašca kad bi skandalozna veza bila razotkrivena. Naravno, sve to protagonist promišlja danas, iz pozicije iskusna šezdesetogodišnjaka, dok je tada, sredinom pedesetih prošloga stoljeća, hormonima vođenu adolescentu jedino važno bilo uživati u najskrovitijim tajnama puti prekrasne, zrele žene.
I junakova glumačka profesija izvor je lucidnih autorovih promišljanja kojima je virtuoznim stilom napisan. Pritom se kao vrlo zanimljivo izdvaja razmatranje identitetne raspolućenosti na koju je osuđen svaki glumac, zbog prisiljenosti na neprestane izmjene ulazaka u lik i izlazaka iz lika te vraćanja u svoj, naoko stvaran identitet. Jer, osim nesavršenosti i varljivosti sjećanja, fluidnost identiteta pokazuje se kao preostala najvažnija tematska okosnica ove izvrsne knjige. Na koncu se mnogokoji opisani događaj pokaže kao retrospektivna stvarnost upitne pouzdanosti, ili barem pogrešno protumačena zbilja, dok se malokoji lik ne ispostavi kompenzacijskom zamjenom za nekog drugog, svojevrsnom utjelovljenom utjehom za neki davnašnji gubitak – junakinjina mlada kolegica s filmskog seta prometne se u protagonistovu zamjensku kćer, a jedna od najdojmljivijih scena otkriva i pravu motivaciju junakove ljubavnice da se upusti u ljubavnu vezu s vršnjakom svoga sina – u njemu je zapravo vidjela zamjenu za svoje mrtvorođeno dijete (što knjigu garnira i dodatnim elementom provokativnosti), a ta je seksualna veza također bila strašću ispunjeno sredstvo borbe protiv vlastite prolaznosti, zbog svijesti o neizlječivoj bolesti koja ju je osudila na preranu, vrlo skoru smrt.
Posegnuvši za inverzijom fabularne situacije Nabokovljeva slavnoga remek-djela, John Banville odvažno se upušta u prustovsko nadahnuto traganje za izgubljenim vremenom jednoga djetinjstva. Osim što se stilistički naslanja na pismo dvojice književnih velikana, on roman premrežuje eksplicitnim i implicitnim analogijama s njihovim djelima i pritom stvara prekrasno napisanu, vrlo složenu, elegičnu romaneksnu opservaciju seksualne žudnje, ljubavi, nepouzdanosti sjećanja, prolaznosti, straha od smrti i identitetne fluidnosti. Implicirajući kako se kod svakog prisjećanja zapravo radi o fikcionalizaciji davnašnjih iskustava izvučenih iz riznice memorije, Banville stavlja i znak jednakosti između sjećanja i književnosti, kao što su to već prije učinili npr. Paul Auster u Otkrivanju samoće i Kazuo Ishiguro u romanu Bez utjehe.
John Banville : Svjetlost iz davnine
mvinfo.hr, Višnja Vukašinović (Pentić), 31.3.2015.
Najbolji romani Johna Banvillea mogu se svesti na jednostavnu premisu: povratak na mjesto nesreće. Pripovjedač, koji je kod irskog pisca ponekad ironičan, ponekad ohol, ponekad sitničav, a uvijek preosjetljivi rob određene duhovne fiksacije, na to se fatalno mjesto ne vraća kroz prostor već kroz vrijeme. U prošlosti postoji događaj ili događaji u čijoj je vlasti pripovjedačeva sadašnjost, odnosno koji su početak i uzrok njegove trenutne nesreće. Banvilleov svijet stoga je prvenstveno onaj tuge, melankolije i neumoljive čežnje u kojoj su njegovi junaci zatočeni poput utvara osuđenih na vječnu potragu za izgubljenom autentičnošću.
Na mjesto nesreće se ne vraćaju kako bi rekonstruirali koban događaj (jer su duboko svjesni kako je takvo što nemoguće), niti kako bi mu pripisali konačno značenje (koje za njih mora ostati čarobno u svojoj nespoznatljivosti), već kako bi vječno živjeli u za njih jedinom bitnom trenutku – onom nedostižne prošlosti. Jer njihovo je sadašnje ja tek utvara onoga prošloga koja mora da je bilo istinitije, življe, autentičnije – vibriralo svim onim što im sada nasušno nedostaje. Vrijeme prošlo i zauvijek izgubljeno jedino je u kojem vrijedi živjeti ili riječima Banvilleova junaka iz romana “More” (The Sea, 2005): “Prošlost kuca u meni poput drugog srca.“ Opetovano rekreiranje prošlog dvostruk je zadataka koji od povratnika zahtjeva iracionalno idealiziranje nepostojećeg i besramno poricanje prisutnog – sadašnje postaje tek sjena prošlog. Kafkijanski je to svijet u kojem se esencijalni nedostatak samopouzdanja potmulo transformira u vječni osjećaj krivnje.
“Gospode, imam dojam da mi je opet petnaest godina“, uzvikuje na početku romana “Svjetlost iz davnine” (Ancient Light, 2012) pripovjedač, glumac Alexander Cleave, nezasitno se vraćajući pola stoljeća unatrag, u doba kada je sretno ljubio (barem u seksualnom smislu) majku svog najboljeg prijatelja Billyja Grayja. Razlog zbog kojeg se gospođa Gray, ljepuškasta majka dvoje djece i supruga seoskog optičara, svakodnevno upušta u erotske eskapade s pubertetlijom čija je emocionalna zrelost obrnuto proporcionalna njegovoj potenciji, do kraja nam romana ostaje nepoznata. Tome je tako jer jedina perspektiva koju nam Banville nudi jest ona šezdesetogodišnjeg, tugom i gorčinom izjedenog i ne odveć uspješnog glumca u kojeg se taj pohotni dječarac pretvorio.
I dalje obdaren neukrotivim hirovima, pohotama i egocentričnom strašću, on živi kroz rekreiranje uspomena na ljeto ljubavi s gospođom Gray dajući tek trunak pažnje mrskoj mu sadašnjosti pa njegova supruga ostaje najsporedniji lik među sporednim likovima ovog pozamašnog romana. A ta je sadašnjost obilježena gubitkom kćeri koja je prije deset godina poginula trudna na ligurskoj obali, u mjestu Portovenere, što se nalazi nasuprot grada Lerici gdje se utopio pjesnik Shelly. U trenutku smrti Cass je imala dvadeset i sedam godina i bila trudna, a identitet djetetova oca ostao je nepoznat. Od djetinjstva je patila od Mandelbaumova sindroma, rijetkog mentalnog poremećaja zbog kojeg je bila emocionalno nestabilna. Cass smo imali prilike izbliza upoznati u romanu “Mrtvački pokrov” (Shroud, 2002) koji se završava njenim sunovraćenjem u morski ponor, dok smo njenog oca prvi put upoznali kao pripovjedača romana “Pomrčina” (Eclipse, 2000) pa tako Svjetlost iz davnine zaključuje mračnu trilogije o njihovoj obitelji.
U završnom dijelu Alexandera Cleavea zatječemo kako se, deset godina nakon gubitka obožavane kćeri, osim čestim putovanjima u burni pubertet, tješi i iznenada mu ponuđenom glavnom ulogom u filmu u kojem treba odigrati partnera zanosnoj mladoj divi Dawn Devenport. Za razliku od supruge koja u Cleavu generira minimum interesa i maksimum straha, njegova mlada filmska partnerica ima daleko više uspjeha u odvlačenju pažnje s pohotne prošlosti na daleko manje uzbudljiviju sadašnjost.
Njene su čari dovoljno jake da Cleavea povremeno otmu iz čvrstog stiska gospođe Gray, ali on i dalje ostaje pasivni fantazist koji se zadovoljava spekulacijama i zamišljajima: “Upoznao sam mnoge velike glumice, ali nikad prije nisam bio tako blizu pravoj pravcatoj filmskoj zvijezdi, pa sam imao dojam da je ova Dawn Devenport točna replika vlastite javne osobe, znalački dotjerana i živahna, ali da joj ipak nedostaje on a unutarnja iskra, da je bezbojnija, malčice neurednija, ili tek ljudskija – ukratko, da je obično ljudsko biće. I nisam znao bih li time trebao biti razočaran, hoću reći raz-čaran.“ Kao zaljubljenik u duhove, zamišljaje i fantazme Cleave inzistira na tome da sadašnjosti pripiše istu onu nestvarnost koja krasi prošlost. Jer sve realno predstavlja prijetnju njegovu krhku, a taštu identitetu.
Banville nije odolio dopustiti si malo nimalo suptilne intertekstualne igre pa se film koji snimaju zove – Izmišljanje prošlosti i utemeljen je na istoimenoj biografiji stanovitog Axela Vandera – kontraverznog književnog kritičara i teoretičara koji je bio rijetka ptica. Kao prvo, pravi se Vander rodio u Antwerpenu te poginuo tajanstvenom smrću početkom rata nakon što je sudjelovao u pokretu otpora, a potom je drugi, lažni Vander, preuzeo njegov identitet nastavivši s kritičarskim i novinarskim radom preminulog. Uskoro odlazi u Sjedinjene Države gdje gradi zavidnu sveučilišnu karijeru i stječe slavu zbirkom eseja Alias kao relevantna činjenica: nominativ u potrazi za identitetom. Vander je, tvrdi njegov biograf, vjerojatno otrovao suprugu nakon čije smrti seli u Torino gdje i umire. Alex Cleave stoga s puni pravom, nakon što je završio s čitanjem biografije, zgroženo zaključuje: „I sad ja moram glumiti toga Vandera! A, joj.“
No, u konačnici, motivacija osobe koja je život provela pretvarajući se da je netko drugi ipak nije teško shvatljiva jednom glumcu. A pojam alias nije stran ni samom Banavillu koji uz ambicioznu umjetničku prozu za koju je višestruko nagrađivan objavljuje i kriminalističke romane pod imenom Benjamin Black. U priči o Vanderu krije se još jedna metatekstualna spačka – naime autor njegove opširne biografije krije se iza inicijala J. B., a njegov literarni stil John Banville kroz usta svog pripovjedača ovako opisuje: “Pod lakirovkom, prostudiranom elegancijom i dendijevskim razmetanjem krije se čovjek razdiran strahovima, tjeskobom, ogorčenošću, ali čovjek povremeno jetke duhovitosti i oka za ono što bismo mogli nazvati mračnim naličjem ljepote.“
Je li ikad bilo strožeg opisa vlastitih literarnih postignuća – ili ipak nije riječ o autoironiji već o spomenutoj jetkoj duhovitosti koja nije uperena k seciranju vlastitih nedostataka već ka zabavljanju čitatelja. U navedenoj biografiji nije teško prepoznati onu Paula de Mana koja je svojedobno harala svjetskim medijima. Priča tu ne prestaje jer je Axel Vander, uz Cass Cleave, glavni junak romana “Mrtvački pokrov” kojeg Banville drži svojim najuspjelijim djelom i koji je oblikovan kao Vandererova biografija. Opisuje li onda irski pisac stil svog najuspjelijeg djela?!
Sve se dodatno usložnjava činjenicom kako glavni lik “Svjetlosti iz davnine” zapravo ima zadatak utjeloviti glavni lik najuspjelijeg Banvilleovog romana te kako su obojica na neki način glumci što je optimalan kanal za Banvilleu omiljenu temu konstrukcije identiteta. Čak su i njihova imena anagrami Axel-Alex pa je teško zaobići čitanje kako je riječ o zrcaljenju dvojice ljudi čiji je identitet satkan na vječnom pretvaranju i izmišljanju. Alex Cleave ovako će dočarati nemogućnost fiksiranja identiteta: “A nije da sam sebe ikad smatrao proizvodom ili čuvarom cjelovitosti: dovoljno sam dugo na svijetu i dovoljno sam razmišljao da bih mogao svjedočiti o rascjepkanosti onoga što smo nekad smatrali cjelovitim bićem. Kad god iz vlastite kuće izađem na ulicu, imam dojam da je zrak šuma isukanih sječiva što me neopazice komadaju stvarajući brojne inačice one samosvojne osobe kakvom sam se prikazivao ukućanima i kakvim su me doista smatrali.“ Stvarnost je šuma isukanih sječiva koja probadaju krhku utvaru identiteta sazdanog na nizu lažnih pretpostavki, prešućenih strasti, potisnutih žudnji, zanemarenih potreba, vječnog negiranje i preziranja sebe koje je stoga prisiljeno neprestano navlačiti maske i kostime.
A to vječno negiranje sebe i preživljavanje bez uporišta u samopouzdanju moguće je isključivo upornim fiksiranjem na fantazije, zamišljaje, fiksacije – čak je i ono sada i ovdje prisutno tek kao igralište nezasitne mašte. U tom je smislu simptomatičan dio romana u kojem nas Alex Cleave, nakon što nam otkriva svoju strast prema hodanju i promatranju, uvodi u sentimentalnu priču što ju je ispreo oko skitnice kojeg godinama viđa na ulici i kojeg je nazvao Trevor iz Trinityja. Na temelju svojih brojnih voajerskih opservacija poput kakva vještog romanopisca minuciozno je razradio kletu sudbu svog junaka Trevora okitivši je s pregršt plastičnih detalja te cijelu sagu zacementiravši nevinim zaključkom kako Trevor sigurno ima osobu koja za njega brine: “Siguran sam da mu je to kći. Da, odana kći, sigurno.“ U jednom jedinom potezu Banville okrutno razotkriva pravu prirodu amaterskih fabulacija svog nemoćnog junaka za kojeg je nepoznati skitnica rekvizit kojim imaginacija gradi kulu utjehe nemirnoj, izmučenoj svijesti. A istu funkciju za njega ima i prošlost koja mu služi kao svojevrsna arkadija neiscrpnih mogućnosti samo-oblikovanja ličnosti, a prikladno je da se tako zove grad u kojem se Vander sklonio u Americi i u koji se Cleave zaputio na kraju romana.
Još je to jedan povratak na mjesto nesreće koje se zahvaljujući mogućnosti fabulacije pretvara u mjesto iskupljenja. Poput svjetionika, odnosno poput svjetlosti iz davnine, prošlost obasjava sve što se događa sada zakrivajući ga mrenom nedovršenosti. To neiscrpno područje osobnog modeliranja omogućuje vječnu obnovu rascijepljenog identiteta koja nikada ne završava kažnjavanjem krivca jer glavni osumnjičenik smo mi sami i stoga se presuda ne može izreći. Jedino što ostaje jesu maske što ih pružaju prošla odnosno nepostojeća ja – izmišljena ili zamišljena. U kojem trenutku smo pogriješili, kada se točno sve promijenili i otišlo u smjeru nepovratnog pita se pripovjedač svjestan da je odgovor nedostižan i, u konačnici, posvema nevažan.
Visoko estetizirani čin samo-izmišljanja pod krinkom samo-propitivanja kojem svoje junake iz romana u roman podvrgava Banville oslobađa ih konačne osude dopuštajući im da zauvijek maštaju na optuženičkoj klupi.
Slične knjige
-
Bejrutsko Društvo paklenog plamenaSpecial cijena 7,00 € Redovna cijena 19,78 € -
To smo bili miSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
-
-
Kad su padali zidoviSpecial cijena 7,00 € Redovna cijena 18,45 € -
-
-
Čovjek bez osobina III.Special cijena 23,77 € Redovna cijena 26,41 € -
