Svjetlo za duhove

Special cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Alenka Mirković-Nađ

  • Broj stranica: 304

  • Godina izdanja: 2013.

  • ISBN: 978-953266504-8

  • Naslov izvornika: Ghost Light

  • Vrsta uveza: tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 370 g

Svjetlo za duhove. Drevno praznovjerje među ljudima od pozornice. Kada kazalište utone u mrak, jednu se svjetiljku uvijek mora ostaviti upaljenu, kako bi duhovi mogli izvoditi vlastite komade.

Godine 1907. u dublinskom kazalištu Abbey susreće se dvoje ljudi čija će veza protresti grad šaptom i glasinama. Molly Allgood mlada je, lijepa i buntovna glumica skromna podrijetla, ali s talentom i snom o slavi. Ne nedostaje joj udvarača, ali iza zastora svoga života uvest će samo jednoga, pjesnika i mučaljivoga genija Johna Syngea.
No između sredovječnog pisca i glumice ne stoji samo razlika u godinama, staleškoj pripadnosti i vjeroispovijesti – njihovoj turbulentnoj, ponekad okrutnoj, a ponekad nježnoj vezi protive se obje njihove obitelji, društvo i, konačno, sudbina sama.

Dok, mnogo godina poslije, luta zimskim Londonom i rukama starice prebire po svome albumu s uspomenama, Molly iznova budi duhove – rasplamsava dva iznimna života i strast koja ih je pokretala.

Predivna predstava sjena koju nam donosi Irac Joseph O’Connor, jedan od ponajboljih europskih pisaca današnjice, ljubavna je priča zasnovana na istinitim događajima, a svjetlo ovoga romana sačuvalo ju je od zaborava.

Svjetlo za duhove Josepha O’Connora jednostavno je briljantno djelo – predivno napisana ljubavna priča te istodobno komadić irske društvene i političke povijesti.”
The Guardian, Knjige godine

“Ne mogu se sjetiti knjige koja me u posljednje vrijeme toliko oduševila, tako uspjele na svakoj razini. Svjetlo za duhove pravo je čudo.”
Peter Carey, dvostruki dobitnik Nagrade Man Booker

“Tour de force... Komplicirana i prekrasna ljubavna priča. Pripovijedanje u kojem se osjeti potez genija.”
The Sunday Business Post

“Očaravajuće... Dirljivo... Rapsodično džojsovski... Opako komično... Čitatelji će biti oduševljeni.”
The Sunday Telegraph

“U svojim prethodnim romanima Zvijezda mora i Redemption Falls Joseph O’Connor izgradio je svoj jedinstveni stil: na širokom pripovjedačkom polju poigrava se izmišljenim dokumentima i prepušta se pustolovinama u tekstu. Svjetlom za duhove to umijeće dovedeno je na višu razinu... O’Connorov tekst liričan je i dirljiv, riječima Molly Allgood: ‘Skoro pa bi ga poželio zapjevati.’”
The Financial Times

“Ne mogu zamisliti da bi se ove godine moglo pojaviti mnogo boljih – ili hrabrijih – romana od Svjetla za duhove.”
Colum McCann

Čitaj u e-izdanju!

Junakinja irske drame u dnu stepeništa

Zarez, Marko Lucić, 8.5.2014.

Svjetlu za duhove napokon zaranjamo u unutarnji život mitske vilinske Irkinje u kojemu se obrće stoljetni odnos između Pygmaliona i njegova kipa.

Joseph O'Connor već je veliko ime irske književnosti. Deset godina je prošlo od njegova prvog poznatijeg romana Zvijezdu mora(Star of the Sea, 2004.). koji se pod paravanom zaplela iz krimića bavi različitim klasnim i nacionalnim perspektivama na jednome od "brodova-lijesova" koji su u doba velike gladi u Irskoj 1840.-ih neke odnosili u smrt, a neke u neizvjestan iseljenički život u Americi. O'Connorova zagledanost u odsudne trenutke rane moderne irske prošlosti nastavila se sve do romana Svjetlo za duhove(2010.)

Geniji i vile u kazalištu Abbey

John Millington Synge, irski dramatičar i prozaist najpoznatiji po dramama Playboy of the Western World (1907.) i Riders to the Sea (1904.), u O'Connorovu biografskom romanu nije protagonist, osim u sjećanjima i refleksijama glavne junakinje, glumice Molly Allgood koja je glumila u njegovim predstavama i bila zaručena s njime do njegove rane smrti 1909. godine. Njihova je veza potrajala tek nešto vise od godinu dana. Osamljenički živeći u Londonu, između konjaka, prosjačenja i rijetkih glumačkih angažmana u BBC-jevim radio dramama. Molly se živo i strastveno prisjeća svojih malobrojnih trenutaka sa Syngeom dok mnogo dulji ostatak njezinog života i karijere stoji kao kulisa igre duhova u njezinom sjećanju. Tajanstveni prozor preko puta njezine uboge izbe, iza alkoholne izmaglice i otrcane zavjese krije najvažnijeg duha - trezvenog i predanog pisca Syngea za čijeg života Molly nikad nije mogla zaviriti u samotne trenutke noćnog rada, kojim je ovaj zaradio kanonski status u književnosti na engleskom jeziku.

Molly je pak, kao što u romanu vidimo, svoj ulazak na pozornicu legendarnog dublinskog Abbey Theatrea, kao i ostale glumice mogla zaraditi dopuštajući da je se pretvara u mitem koji je u preporodno doba bio popularan među pripadnicima više, protestantske zemljoposjednike klase. Toj su grupi pripadali pokretači i prvaci Abbey Theatrea, lady Gregory, Yeats i Synge. Oni su naumili prikazati onu Irsku koju su slabo ili nikako poznavali: katoličku, gaelsku, siromašnu i ruralnu. Prije nego što je rođena "strašna ljepota", odnosno politički i oružani oblik otpora većine Iraca u Yeatsovoj Uskršnjoj pjesmi nakon krvavog irskog ustanka 1916. godine, na pozornici Abbeyja forsirala se umiljatija i podatnija ljepota, između ostalih i ljepota prisutna u vilinskom liku Irkinje s katoličkog Zapada čiju priprostu autentičnost treba pretvoriti u vrhunsku umjetnost. O'Connor u jednom prizoru razotkriva tanki pokrov idealizma i lažne solidarnosti te ogoljuje duboke nejednakosti u AbbeyTheatreu. Vjerojatno vođen klasno-nacionalnim refleksom spojenim s romantičarskom poetikom genija. Yeats kao lik u romanu, nakon Syngeove i Mollyne prepirke oko "pravilnog" irskog naglaska na jednoj kazališnoj probi, svodi glumce na pravu mjeru i ukazuje im na njihovu beznačajnost pred Syngeovim "genijem". Približavajući im se "poput bojnog broda što se približava pobunjenoj koloniji" (str. 112), Yeats glumicama i glumcima održava ponižavajući govor u kojemu ih naziva "oblizanim šećerlemamama", "droljama", "mrljama ostavljenim na klupi u crkvi" i "neodređenom vlagom" koja se ima odvući "natrag u kupusišta gdje [im| je i mjesto" (str. 113).

Katolkinja Molly Allgood iz siromašne dubilnske četvrti, dodatno "poirčena" pseudonimom Maire O'Neill, u svom je prvom razgovoru sa znatno starijim Syngeom, međutim, uljudno prepoznata tek rođenim imenom. Prekinut u zanesenosti pred Nelsonovim stupom u sadašnjoj O'Connell Street u Dublinu, pisac je nakon prvotne zbunjenosti njezinim pseudonimom rekao: "Sada znam tko ste" (str. 66). Kako se razvijala veza, neodobravana od strane obiju obitelji, fikcionalni Synge je draganu sve češće od milja oslovljavao s "Changeling", nazivom za neodređeno zapadnoeuropsko mitološko biće, najčešće potomka trolova ili vilenjaka koje oni podmeću u zamjenu za oteto ljudsko dijete.

Nelsonovi stupovi

Synge kao da je nastojao privesti Molly vlastitim željama i koncepcijama ovladavajući njezinim imenima, kao sto se u magiji i radi. Napokon ju je pretvorio u Pigeen, junakinju svoje najpoznatije drame Playboy of the Western World, sjedinivši je s onim najvrednijim što je ikad imao, svojim djelom. On je umro u trideset i osmoj godini, time na svoje ime nabacivši dodatnu glazuru romantične slave, uzevši od Molly onoliko koliko je mogao. Molly je morala svu korespondenciju sa Syngeom predati njegovoj obitelji koja je se sramila i tako je ostala živjeli s duhom kojeg nikad nije valjano upoznala - nije proniknula u unutarnji život voljenog bića pa ga je nastojala otkrivati maštom nakon njegove smrti i oživljavati ga kao što je Pygmalion oživljavao svoj voljeni ženski kip (odnosno, Henry Higgins u Pygmalionu G. B. Shawa iz 1912.). Čini se kao da roman i na značenjskoj razini višoj od pojedinih aluzija prožima referenca na Joyceovu novelu The Dead iz zbirke Dubliners (1914.), s time da su se stvari ovdje obrnule. U Joyceovoj noveli, bogat i obrazovan protestant Gabriel nikako nije mogao "valjano" posjedovati svoju ženu, zapadnjakinju i katolkinju Grettu, ni duhovno niti tjelesno, baš kao što Irsku nije mogao smatrati svojom. To mu je u punini osvanulo kad je na zabavi ugledao Grettu na vrhu stepeništa kako pjeva tradicionalnu irsku pjesmu o tragičnoj ljubavi, Lass of Aughrim - činilo mu se da je on u tom prizoru stran i suvišan. Na povratku sa zabave nazdravivši kipovima engleskog maršala Wellingtona i irskog revolucionara Daniela O'Connella, nadao se da se nakon intimnog pomirenja s domovinom može nadati intimnoj privrženosti svoje žene, koju prije nije imao. Na kraju je ostao još dalji i otuđeniji od nje, jer se njegova novoprobuđena strast pokazala plitkom i sasvim tjelesnom. U Svjetlu za duhove, Synge je proživio prekrasne mjesece savršene bliskosti s Molly u napuštenoj irskoj seljačkoj kolibi. Tamo je prisno visjela slika Daniela O'Connella, uokvirivši njihovu ljubav u irskoj idili. Pjesmu koja je u filmskoj adaptaciji The Dead Johna Hustona (1987) pjevala Gretta, ovdje je pjevao Synge. Kad se pokazalo da je iz te kolibe Syngeova obitelj prethodno protjerala zakupnike i tako navukla mržnju stanovništva, pogođena ali zaljubljena Molly htjela je istjerati njihov odnos načistac, suprotstavivši svoje spominjanje ljubavi Syngeovom iskazu "realističnog" poimanja odnosa muškarca i žene u kojemu "romantika" ne stoji dobro. Usto ne priznavši svoju krivnju za izgon zakupnika, ali i opravdavši taj majčin potez, Synge je nagnao Molly da ga napusti. Kasnije je, međutim, svojim suzama pred znatiželjnom dublinskom javnošću i dugim pismima ponovno postao blizak s njome, konačno i neopozivo pa i nakon smrti. U Mollynim imaginarnim razgovorima sa Syngeom i drugim duhovima godinama kasnije, "Nelson je odjebao" (str. 88), kao i većina političke potke koja je nužno pratila njihov odnos u intertekstualnom svijetu irske književnosti, duboko prožetom nacionalnim pitanjem. Uvrijeđenost političkih Iraca na premijeri Playboya 1907., pošto su na pozornici vidjeli Irca koji se hvali patricidom i Irkinju koja mu se zbog toga divi, kulminirala je neredima, tučnjavom i policijskom intervencijom. Ipak, taj događaj, najspominjaniji u povijestima književnosti kad je riječ o Syngeu, u Mollynoj svijesti neočekivano je stao na jednu i pol stranicu, praćen Mollvnim suosjećanjem za sunarodnjake, ali i pomirenjem sa zarađenim statusom izdajnice koji ona Syngeu nikako ne želi zamjeriti.

Nasuprot tome, primarno pripovjedno vrijeme u Londonu početkom 1950-ih u kojemu Molly još zakratko živi itekako je obilježeno nacionalnim pitanjem. Na zidu preko puta njezine zgrade nalazi se oglas za najam stana u koji se "ne primaju Crnci, Irci i psi". Jedno kratko poglavlje u cijelosti se sastoji od pisma čitatelja Timesa u kojemu se on žali na irske propalice i pijance koji zagađuju London. Povod za ozlojeđenost čitatelja bio je prizor pijane starice naslonjene na Nelsonov stup (onaj na Trafalgar Squareu) - vjerojatno se radilo o Molly.

Zapadnije od zapada

Molly nije stigla niti mogla zaviriti u još jedan važan dio života svoga ljubljenog – u njegova duga putovanja po irskom Zapadu, ponajviše po Aranskom otočju, gdje je vjerojatno prikupio materijal za svoje dvije najpoznatije drame, priču o nekažnjenom patricidu za Playboya i teška iskustva irske porodice čiji sinovi pogibaju na moru za Riders to the Sea. Synge je nedugo prije smrti svoje boravke na Aranu uobličio u putopis Aran Islands (1907).Tamo se njegovi susreti s autentičnom irštinom uklapaju u intimističko pripovijedanje i romantičarske preokupacije nježnog duha (ili "genija", kako bi Yeats rekao), u samoći suočenog s divljinom prirode. U Svjetlu za duhove, Molly se u fikcionalnom nikad poslanom ljubavnom pismu javlja Syngeu iz Galwaya. gdje sa sestrom uči irski jezik baš kao što ga je i Synge učio na Aranima, u Galwayskom zaljevu. Daleko od svih nevolja miljea i povijesti, tamo se Molly (i kao Changeling, Maire i Pigeen) na jednoj litici u mašti sjedinjuje s ljubljenim, promatrajući ocean i slušajući galebove baš kao što je i Synge činio.

O'Connor je očito htio prirediti romaneskno pomirenje duhova irske prošlosti, čak i danas nemirnih. Nezavisni dokaz tome je i njegova intencija izložena u pogovoru romana. Po vlastitom priznanju, preinačio je dostupne činjenice o Molly i Syngeu u znakovitim detaljima. Molly nije rođena u toliko lošim financijskim uvjetima. Syngeova majka, žestoka protivnica njegove veze s Molly, prikazana kao stroga protestantkinja koja kazalište smatra "lažima" i "uvredom Bogu", "ipak je složeniji lik". Klasno-nacionalna potka O'Connorovog pripovjednog svijeta ipak je, izgleda, jedino mogla biti ovako pojednostavljena, jer utemeljujuća djela irskog književnog kanona zajedno sa svojim kasnijim tumačenjima ovdje ne ostavljaju praznine te obvezuju na takvo čitanje. Čak i non serviam društvenim i političkim silnicama vremena jednog takvog samoizabranog izopćenika kao što je James Joyce samo ga je "preko Holyheada doveo do Tare" (1).

(1) Rečenica iz Joyceovog Portreta umjetnika u mladosti glasi: "Najkraći put do Tare je preko Holyheada". Tara je mitska planina u Irskoj, a Holyhead je luka iz koje su isplovljavali brodovi za Kontinent.

 

Introspektivan roman o irskom teatru i paru nesretnih ljubavnika

najboljeknjige.com, Ilina Cenov, 16.7.2014.

London, jesen, 1952. godine. Ostarjela i osiromašena glumica Molly Allgood (umjetničkog imena Maire O'Neil) prebire po svojim sjećanjima. Ni sama ne zna kako je to moguće, ali već joj je punih 65 godina. Nezahvalno životno doba za jednu glumicu. Posla nema, samim time ni prihoda. Molly životari u svom hladnom sobičku. Doslovno nema što jesti. Jedina joj je utjeha jeftin džin, kojim tone u "izmaglicu mamurluka".

Usamljena glumica prisjeća se svoje ljubavne priče s Edmundom Johnom Millingtonom Syngeom, svjetski poznatim irskim dramatičarem. Synge i Molly bili su po svemu različiti. Njihovo porijeklo, njihova vjera, njegova bolest i godine, a na kraju i njegova prerana smrt. U doba Mollyne mladosti, i njihove beskrajne ljubavi, tih 16 godina razlike među njima činilo se nesavladivom preprekom. Ali, s vremenskim odmakom od gotovo 50 godina, više ništa nije važno, a ponajmanje godine. "Što su godine? Tlapnje. Mrlje od tinte na kalendaru."

Molly nas u svojim sjećanjima vraća u Dublin 1908. godine, u vrijeme cvjetanja irskog teatra. Synge, Yeats, Alberta Gregory i poznato kazalište Abbey. Vrijeme kreativnosti, umjetničkog stvaralaštva, kontroverznih tekstova i još kontroverznijih kazališnih komada. To je vrijeme buđenja ljubavi Molly i Syngea. Ona ponovno emotivno proživljava sve uspomene na tu prekratku ljubavnu vezu, na njihov buran odnos, svađe i pomirbe. Prisjeća se svojih glumačkih i Syngovih dramaturških uspjeha.

Njihova ionako teška i osebujna ljubavna veza, njihov "sitni trenutak iz Tolstoja", bila je dodatno opterećena neodobravanjem suradnika, prijatelja, obitelji, ali i irskog establišmenta. Konzervativno irsko društvo smatralo je da će "ljudi poput Syngea i njegove drolje iz jeftine stambene četvrti uvijek prodati svoju zemlju osvajaču. Ponekad za novac, drugi puta za moć: ovoga puta za slinu što je, hihoćući se u kazalištu, gospodar lena briše s gubice".

Irski pisac Jospeh O'Connor u svom sjajnom romanu "Svjetlo za duhove" opisao je i sažeo jedno vrlo zanimljivo razdoblje irskog teatra, kroz ljubavnu priču slavnog irskog dramatičara J. M. Syngea i irske glumice Molly Allgood. Sam se pisac, međutim, ograđuje od istinitosti svega što je napisao, te kaže kako je riječ o književnom djelu, "koje si u pogledu činjenica često uzima silnu slobodu", te da bi ga pojedini biografi Syngea i Molly možda poželjeli i "prebiti štihačom". Kako god bilo, ne uzimajući za strogi povijesni fakt sve što je O'Connor napisao, ovdje je riječ o vrlo neobičnom, posebnom i drugačijem romanu. Iz više razloga.

Ono što prvo određuje ovaj roman, već nakon nekoliko pročitanih redaka, jest pisanje u drugom licu jednine. To će vam, garantiram, biti i užasan problem sljedećih dvadesetak stranica i moguće izgovor da zaklopite ovaj roman i šutnete ga na najvišu policu. Ali nemojte to učiniti. Nakon dvadesetak stranica, odnosno kad se "probije" to izuzetno neobično i pomalo artificijelno pisanje, pred čitateljem se otvara izniman literarni doživljaj. Čitatelj odjednom shvaća zašto O'Connor piše u drugom licu jednine (a to i sam pisac pojašnjava u jednom intervjuu).

Naime, riječ je o Mollynim sjećanjima, o njezinom obraćanju samoj sebi. I zaista, kad pomislim na način kako razgovaram sama sa sobom (a to činim vrlo često), uvijek se obraćam sebi u drugom licu jednine. Poznato? Pisac je definitivno riskirao s tim neobičnim načinom pisanja, ali time je dobio izuzetnu i nenadmašnu uvjerljivost.

Ovaj roman je posve netradicionalan. Njegova struktura, s obzirom da je riječ o sjećanjima jedne usamljene i konstantno supijane glumice, pomalo je kaotična. Pisac ne pridaje ni malo važnosti vremenskom kontinuitetu. Kako lete Mollyna sjećanja (a znamo da se sjećanja ne mogu kontrolirati, i da gotovo uvijek preskačemo događaje, prema nekom principu asocijacija), tako i čitatelj "leti" kroz prostor i vrijeme. Jasno je što se točno događa i zašto, te o kojem je vremenu i mjestu riječ, ali se radnja čitatelju ne otvara po nekom "očekivanom" redoslijedu. Osobno, to me nije nimalo smetalo, jer je O'Connor na uštrb tradicionalnosti i možebitne predvidljivosti, dobio uvjerljivost i neku novu dinamiku opće poznatih događaja, barem Ircima.

Likovi u Mollynim sjećanjima žive i ona nema potrebu potanko ih opisivati, jer su oni sastavni dio njezina života. Bez obzira na to, čitatelju se čine intimno poznata. Kako se probijamo kroz stranice, neprestano nas prati osjećaj kako o njima znamo sve više i više. Ulazeći u dubok unutarnji svijet jedne glumice, u njezin buran i kaotičan život i karijeru, pisac nas zbližava ne samo s Molly, već i s ljudima koje je sretala kroz život. Tako nam je savršeno jasno da je za Molly Synge bio ljubav njezina života. Isto tako znamo da je za Syngea, ona bila njegova (jedina) muza.

Saznajemo još štošta. Otkrivamo Syngeovu neurotičnost i ljubomoru, saznajemo da je bio glasan (zamišljam ga kao velikog, glasnog tenora). Saznajemo i da je bio genij, ali kako to s genijima najčešće biva, i vrlo čudan čovjek, zatvoren u nekom svom osebujnom svijetu, u koji Molly nije uvijek imala pristup. Saznajemo i to da su njih dvoje intenzivno živjeli svoju ljubav, usprkos svim razlikama i kritikama. Ipak, Mollyina očekivanja od te veze ostala su neispunjena. Naime, Synge se nikada nije uspio suprotstaviti svojoj dominantnoj i strogoj majci, koja je za svog sina imala planove, bitno drugačije od životnog zajedništva s glumicom iz siromašne četvrti. Synge je imao još jednu omraženu životnu suputnicu, Mollynu suparnicu, koja se nije nikada odvajala od njega. Bila je to njegova bolest, od koje je naposlijetku i umro u 37. godini.

Molly se kasnije udala, rodila dvoje djece, sin joj je poginuo u Drugom svjetskom ratu, ali ne saznajemo nikakvih detalja o tom dijelu njezina života. Sudeći po Mollynoj usamljenosti i napuštenosti i njezinoj dugogodišnjoj alkoholiziranosti, možemo samo pretpostaviti da poslije Syngea nije ostvarila veće umjetničke uspjehe niti potpunu obiteljsku sreću.

"Svjetlo za duhove" prvenstveno je roman atmosfere. Vrlo intiman i duboko introspektivan, daje nam uvid u emocije i život jedne žene. Roman uvlači čitatelja magnetskom snagom u svoje stranice, u svu melankoliju i žudnju, svu tugu i sjetu žene, koja podvlači crtu pod račune svoga života, ne štedeći samu sebe. I to je ono što je važno. Radnja je ovdje više-manje sporedna, i zapravo je tek svojevrsni instrument za prenošenje i lakše razumijevanje tog osjećaja usamljenosti, napuštenosti i životne neostvarenosti. Sveprisutnost atmosfere je ono što je autor želio postići i u čemu je uspio u potpunosti. Zapravo, u ovome romanu, osim likova imamo i Atmosferu, pretvorenu do savršenstva i najsitnijih detalja u dominantan i nezaobilazan lik.

Usprkos ljubavnoj priči, koja je okosnica "Svjetla za duhove", ovdje se ni u kom slučaju ne radi o klasičnom "ljubiću". Upravo suprotno. Poetične rečenice Mollynih razmišljanja i gotovo eterično pisanje zadovoljit će i zahtjevniju književnu publiku, koja od romana očekuje puno više od same radnje. Ipak, valja pripomenuti kako se ovdje radi o štivu koje posjeduje određen stupanj pristupačnosti i navodi čitatelja da s lakoćom uroni u ljepotu O'Connorove pisane riječi.

"Svjetlo za duhove. Drevno praznovjerje među ljudima od pozornice. Kada kazalište utone u mrak, jednu se svjetiljku uvijek mora ostaviti upaljenu, kako bi duhovi mogli izvoditi vlastite komade." I upravo je ta jedna ostavljena svjetiljka srž ovog romana. To je svjetiljka za duhove Molly i Syngea, osebujne ljude od teatra, odavno mrtve. Ovim romanom dvoje neobičnih umjetnika i dalje živi svoju prekratku, burnu, uzaludnu i tragičnu ljubavnu priču. Oni su i dalje na "daskama koje život znače" i žive teatar. A zahvaljujući ovom sjajnom romanu, i mi možemo s njima...

 

Roman o osujećenoj ljubavi

Vijenac, Božidar Alajbegović, 18.9.2014.

Svjetlo za duhove roman je zasnovan na istinitim događajima o zabranjenoj ljubavnoj vezi slavnoga irskog dramatičara Edmunda Johna Millingtona Syngea (1871–1909) i osamnaest godina od njega mlađe glumice Molly Allgood (1888–1952, umjetničkog imena Maire O’Neill), vezi koja je morala ostati tajnom ne samo zbog razlike u godinama nego i zbog razlika u staleškoj pripadnosti i vjeroispovijedi te zbog protivljenja obiju obitelji.

S detaljima te ljubavne priče, ali i životnih okolnosti i obiteljskog podrijetla to dvoje umnogome različitih ljubavnika autor čitatelja upoznaje putem Mollynih reminiscencija. Jer sjećanja su sve što ona, u staračkoj dobi, 1952, još posjeduje, pa već na prvim stranicama nailazimo na nesvakidašnje dojmljiv, stilistički virtuozan prikaz sjećanja i anegdota glumice, koja, provodeći staračke dane u siromaštvu, osamljena, u trošnome stanu, oživljava duhove prohujalih vremena i nanovo proživljava svoju najveću životnu avanturu – zabranjenu ljubav sa slavnim dramatičarom. Iako neimaštinom izmorena, tjelesno onemoćala i češće gladna nego sita, Molly je još vrlo bistra uma, čiju oštrinu brusi zamišljajući primjerice lica i prizore kojima je zrcalo u njezinoj trošnoj unajmljenoj sobi tijekom godina svjedočilo, ali i svakoga dana odrađujući neki plan, jer u protivnom „se poput puževa uvučemo u sebe, vrag u taj neorganizirani um zazove kojekakve misli i u tom uzmicanju izgubiš trideset godina“. Zato se njezini planovi svode na osmišljavanje kako provesti dan, gdje ubiti koji sat – možda u Nacionalnoj galeriji portreta u kojoj je zimi uvijek toplo, ili zapaliti svijeću u kakvoj crkvi, gdje zna biti i glazbe kada zboristi vježbaju Bacha ili kada orguljaš ima pokus. Najvažnije je ne prepuštati se sjeti (koja uvijek prijeti kad nas sjećanja preplave) i neprestano se podsjećati kako život obiluje blagoslovima. No, nažalost, također i razočaranjima. Jer samoća je nesnosna, bez ikoga s kim bi podijelio sobu, s kim bi razmijenio neku riječ, tko bi ti skuhao čaj kad si bolestan, dok iz ropotarnice srca izniču čežnje, povezane s prohujalim vremenom, pa se sjećanja poput valova pjenušaju među stijenama Mollyna uma, dok duhovi pred njom izvode kazališni komad njezina života.

Osim što kombinira iskaze sveznajućeg pripovjedača i pripovijedanje u drugome licu jednine (a što je zapravo Mollyno obraćanje samoj sebi) irski pisac Joseph O’Connor radnju naizmjenično seli iz listopada 1952, zadnjeg mjeseca Mollyna života, u 1908, zadnju godinu Syngeova života, koju je, već načet bolešću, proveo u ljubavnoj vezi s mladom glumicom. Koristeći se likom Molly kao fokalizatorom autor slavnoga dramatičara prikazuje kao sanjara „koji je živicu promatrao s pozornošću s kojom kakva debitantica proučava izlog draguljarnice“, pri čemu iskričav Mollyn duh taj i druge njezine iskaze, refleksije i zapažanja neprestano ispunjava cinizmom i sarkazmom, kao oružjem u borbi protiv sjete i gorčine zbog onemogućenosti u življenju života s čovjekom kojeg je voljela.

Kod njihove se veze radilo o pomalo pigmalionskom odnosu kultiviranog intelektualca i darovite, ali neobrazovane glumice; većinu vremena oni su provodili u šetnjama, Molly ne pretjerano dragima („Da se ljubav mjeri pohabanim potplatima, dosad bih bila udana žena“), daleko od grada, kako ih ne bi vidjeli znanci. Usto, generacijski i staleški jaz pratio je i onaj karakterni, pa vrijeme nisu provodili u isključivom stvarnom proživljavanju svojih osjećaja (kako je Molly željela) već i u neprestanom iznalaženju novih načina da se osjećaji pretoče u riječi.

Svoj kratki život (umro je u 37. godini) Synge je živio pod teretom neprihvaćenosti, „znao je što znači naći se s one strane zida, odvojen granicama koje nisi stvorio sam; biti prinuđen pronaći nekakvu, bilo kakvu, pukotinu kroz koju ćeš gledati ljude za čijim priznanjem žarko žudiš“. Jer, iako on i Molly svoju vezu nisu okrunili brakom, Syngea se njegova rodbina odrekla i nijedan član njegove uže obitelji do njegove smrti nije pogledao nijednu kazališnu adaptaciju njegovih drama.

Iako oslikava životne putanje dvoje stvarnih ljudi iz irske kulture, kojima pridružuje i još neke važne protagoniste povijesti irske umjetnosti (nobelovac William Yeats i Lady Gregory – osnivači slavnog Abbey Theatrea u kojem je Molly glumila), autor u pogovornoj bilješci naglašava kako si je u pogledu činjenica uzeo silnu slobodu pa Svjetlo za duhove ne treba čitati kao autentični dokument vremena. Riječ je o romansiranoj fikcionalizaciji epizoda iz života stvarnih ljudi čije karakterne osebujnosti i psihološke profile autor uvjerljivo nijansira, uz dojmljivu društvenu kontekstualizaciju obilježenu staleškim, vjerskim i političkim silnicama, odnosno vjerskim i međunacionalnim netrpeljivostima. Sugestivna tematizacija starosti, siromaštva i bolesti te vrlo maštovit prikaz struje svijesti i bogata unutarnjeg života ostarjele glumice dodatne su odlike romana obilno garniranog citatima, aluzijama i referencijama iz irske društvene, političke i književne povijesti.