Svjedok vatre

Special cijena 35,91 kn Redovna cijena 39,90 kn
  • Jezik izvornika: švedski

  • Prijevod: Željka Černok

  • Broj stranica: 500

  • Godina izdanja: 2013.

  • ISBN: 978-953266694-6

  • Naslov izvornika: Eldvittnet

  • Vrsta uveza: Kiosk meki uvez

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 620 g

U Birgittagardenu, domu za problematične tinejdžerice, jedne su noći ubijene dvije osobe, Elisabet Grim, medicinska sestra zaposlena u domu, i Miranda Ericsdotter, jedna od štićenica. Vicky Bennet, koja je nakon niza neuspjelih udomljavanja nedavno došla u Birgittagarden, iste noći netragom nestaje, a u bijegu krade auto u kojem se nalazi četverogodišnji dječak. Premda pod internom istragom, u rješavanje slučaja uključuje se pronicavi policijski inspektor Joona Linna. I dok na svaki način pokušava pronaći Vicky i spriječiti još veću tragediju, ne prestaju ga proganjati duhovi, ne samo oni koje je prizvala potencijalna svjedokinja, navodna vidovnjakinja Flora Hansen, nego i crne sjene iz njegove prošlosti.

Treća knjiga iz serije o inspektoru Jooni Linni Svjedok vatre napet je triler koji se teško može pustiti iz ruku. U svakom slučaju, Lars Kepler, odnosno bračni par Ahndoril, koji djeluje pod tim pseudonimom, ponovno je uspio stvoriti napetu atmosferu s neočekivanim obratima i intrigantnim likovima koji čitatelja ne ostavljaju na miru, nego samo povećavaju želju za što skorijim sljedećim nastavkom. Knjige s potpisom Lars Kepler bez sumnje su najbolji i najčitaniji suvremeni švedski trileri.

Briljantan triler.
Norrköpings Tidningar

Svjedok vatre jest poput pada u bujicu, uhvati te i jedva uspijevaš doći do daha.
Dagens Nyheter

Rijetko se nailazi na nešto toliko intrigantno kao što su djela Larsa Keplera.
Barometern

Ovo je vožnja u punoj brzini, a kočnicu je do samoga kraja nemoguće pritisnuti.
Skanska Dagbladet

Inspektor Joona Linna uspijeva nam oteti sate za spavanje.
Pier Mario Fasanotti, Mobydick

Ovaj je roman poput odlaska na ronjenje, morate izaći na površinu da biste udahnuli, no istodobno ponovno želite uroniti u ovu zamršenu, misterioznu i mračnu priču.
Giulia Mozzato, Wuz.it

Ovo je najdijaboličniji par sjevernjačkih “crnih” romana.
Luca Crovi, Il Giornale

Lars Kepler vratio se intimnom zločinu i opet otima sate sna

www.najboljeknjige.com, Tanja Tolić, 10.11.2013.

Na krevetu u sobi za izolaciju leži djevojčica. Lice joj se ne vidi jer ga je prekrila rukama. Ispod glave, na jastuku, mrlja je od krvi u obliku srca. Taj će prizor zateći Joona Linna u domu za problematične tinejdžerice Birgittagården. Čini se da je Mirandu Ericsdotter, kao i medicinsku sestru Elisabet Grim, koja leži krvava u šupi, ubila druga problematična djevojčica Vicky Bennet. Njezin je krevet, naime, natopljen krvlju, ispod jastuka je pronađen krvavi čekić, a Vicky je pobjegla kroz prozor. No Joonu Linnu muče dvije stvari: najprije, Miranda, za razliku od Elisabet, nije ubijena čekićem, nego kamenom i, drugo, lažna vidovnjakinja Flora Hansen nacrtala je crtež na kojem se vidi ono što nikako nije mogla vidjeti. Osim ako doista ne razgovara s duhovima.

U prvom nastavku švedskog krimi-serijala, “Hipnotizeru”, inspektor Joona Linna suočio se s obiteljskim krvoprolićem; u drugom, “Paganinijevom ugovoru”, borio se protiv industrije oružja; u trećem, upravo objavljenom “Svjedoku vatre” (Fraktura, 2013.), opet se vraća intimnoj atmosferi zločina - nema međunarodnih kriminalaca, mafije, švercera oružja i hrabrih aktivistica, nego se glavnina jeze odvija u par kuća zaklonjenih šumom.

Lars Kepler, odnosno bračni par Ahnodril koji pod pseudonimom piše ove fantastično jezovite krimiće o finskom inspektoru u švedskom okruženju, ponovno se vraća i “prokušanom” receptu - središnji likovi opet su djeca, djevojčice s problemima u ponašanju, vrsta zločina koja, nas odrasle, najviše plaši jer je neshvatljivo kako zlo može obitavati u djetetu, simbolu nevinosti.

Dom Birgittagården prokleto je vrzino kolo: iako su sve te djevojčice slatke, zaista dobre, kako kaže jedan od glavnih likova u romanu, socijalni radnik Daniel, s dvije od tih cura, upozorava bogatašicu Elin, “nikada, ali nikada ne smiješ ostati nasamo”. Najstarija Caroline jedina je među njima koliko-toliko pribrana i želi promijeniti svoj život, Nina će završiti na psihijatriji nakon što otkrije mrtvu Mirandu, Almiri je bolje ne okrenuti leđa, Lu Chu je toliko slatka da je to ponekad zastrašujuće, najmlađa crvenokosa Tuula patološka je kradljivica i, moguće, ozbiljno poremećena, a tu je još i Indie... Je li neka od njih možda ubojica?

U pozadini svakog romana Larsa Keplera nalazi se uvijek neka velika tema koja se prepliće oko zločina poput DNK - u prvom romanu je to bila hipnoza i pitanje može li se pod hipnozom lagati; u drugome je to bila muzika i pitanje savršenog sluha; sada je tema spiritizam i dvojba je li moguće doista razgovarati s preminulima i od njih doznati informacije o ubojstvu.

No... ono što se mnogo više od spiritizma nameće kao tema trećeg romana jest dvojba da li se zločinci rađaju kao ubojice ili psihopate možda oblikuju njihovi roditelji? Može li usputna rečenica, krivo shvaćena primjedba, u djetetu probuditi nagon za nasiljem? Osobno, ne vjerujem u to. Ne vjerujem, naravno, niti da se rađamo zli, rekla bih prije da nasilje rađa nasilje, iako je, srećom, mnogo primjera gdje nasilje doživljeno u djetinjstvu čini upravo suprotno - iz njega se, čudom empatije i suosjećanja, rađaju brižna i dobrostiva srca koja se bore protiv nasilja.

U “Svjedoku vatre”, na margini ubojstava koja istražuje Joona Linna, odvija se, po meni, mnogo veća tragedija - Alexandra Coelho Ahndoril i njezin suprug Alexander Ahndoril mnogo više govore o tome što prolaze “problematična” djeca iz razorenih obitelji kad završe u sustavu državne socijalne skrbi. Tragedija je da oni koji su od malena izloženi nasilju često završe u krugu koji je, umjesto da ga spriječi, institucionalizirao nasilje. Posebnost je Švedske, što nisam znala, da domovi za djecu više nisu u državnom vlasništvu, nego u vlasništvu privatnih kompanija koje na domovima pokušavaju zaraditi pa brigu o djeci svode na minimum kako bi uštedjeli na troškovima. U tom se segmentu Lars Kepler jako približio svojem literarnom uzoru, Stiegu Larssonu, koji je također većinu svoje napete priče o Lisbeth Salander usmjerio na kritiziranje navodno idealnog skandinavskog sustava socijalne skrbi (iako je i takav, faličan, i dalje bolji od hrvatskoga).

Druga tema u pozadini istrage ubojstava nuspojave su antidepresiva koje štićenice doma piju. I to je uistinu strašno: te odbačene curice, na jednom mjestu, opisuju kako na njih djeluju svi ti razvikani lijekovi - kako iznenada postaju nemirne, agresivne, nabijene bijesom, a onda se ruše na krevet kao krpene lutke, obavijene snom zaborava. Ne znam što na to ima reći farmaceutska industrija, ali u “Svjedoku vatre” proizvođači lijekova, i oni koji ih propisuju, doista su prikazani kao “tihi zločinci”.

Sve do kraja romana nećemo saznati tko je svjedok vatre i zašto je vatra bitna, no... pedesetak stranica prije završetka otkrit će se da zapravo imamo dva svjedoka vatre. Konačno ćemo doznati i kakvu to strašnu tajnu krije Joona Linna, a roman završava cliffhangerom koji obećava pakleni četvrti dio (već napisani “Sandmannen”) - čini se da će Joonu Linnu sustići strava iz njegove prošlosti.

Lars Kepler piše telegrafskim stilom - nema unutra mnogo opisa osjećaja, barem ne ispisanih sladunjavo; tu su tek kratke rečenice i poglavlja, stil lišen bilo kakvih ukrasa, sveden na temeljno, kao da na svijetu postoji točno određena količina riječi i njima treba raspolagati ekonomično da se ne bi prebrzo potrošile. Začudo, u tome ima više emocija nego u mnogim romanima ispisanima pjesničkim stilom.

Osobito se to osjeća u sjajnom liku Vicky Bennet - djevojčice za koju navijamo, jer i Joona za nju navija, iako se istodobno i bojimo: optužena je za dvostruko, posebno okrutno ubojstvo i vrlo vjerojatno je ona ubojica. No dok Vicky opisuje kako je nanosila zlo, počinjemo razumijevati kako se zlo rađa - da se vratimo na onu dvojbu otprije - i u tome bračni par Ahndoril otkriva zašto su sjajni pisci, iako je ovo “samo” krimić. Za gostovanja u Zagrebu u siječnju 2012. ispričali su kako žele da njihov čitatelj razumije sve njihove likove, čak i psihopate. Ako slijedimo priču romana, onda je jasno - zlo rađa zlo, ili zlo je posljedica zanemarivanja, ili zlo je nuspojava tvrdoglavog žmirenja na istinu i nepotrebnog popuštanje u odgoju. Vrijedi razmisliti o tome.

Svjedok vatre”, kao i prethodna dva nastavka, uistinu je proklet roman jer vam, kako piše u jednoj od kritika, krade sate sna. Koliko god samu sebe nagovarala da sporije čitam, njihove krimiće uvijek progutam, pa se ujutro probudim krvavih očiju poput vampira i ostatak dana hodam svijetom s pola glave (druga polovica redovito ostane s Joonom Linnom i patetično žaluje što je već gotovo).

Jako uzbudljivo, jako napeto i jako strašno. Obavezno pročitati!

 

'Sve pišemo zajedno, svaka rečenica i ideja plutaju konstantno našim zajedničkim svemirom'

Aktual, Tamara Borić, 30.12.2013.

U Birgittagärdenu, domu za problematične tinejdžerice, jedne su noći ubijene dvije osobe, Elisabet Grim, medicinska sestra zaposlena u domu, i Miranda Ericsdotter, jedna od štićenica. Vicky Bennet, koja je nakon niza neuspjelih udomljavanja nedavno došla u Birgittagärden, iste noći netragom nestaje, a u bijegu krade auto u kojem se nalazi četverogodišnji dječak. Premda pod internom istragom, u rješavanje slučaja uključuje se pronicavi policijski inspektor Joona Linna. I dok na svaki način pokušava pronaći Vicky i spriječiti još veću tragediju, ne prestaju ga proganjati duhovi, ne tamo oni koje je prizvala potencijalna svjedokinja, navodna vidovnjakinja Flora Hansen, nego i crne sjene iz njegove prošlosti.

Treća knjiga iz serije o inspektoru Jooni Linni “Svjedok vatre” napet je triler u Hrvatskoj nedavno objavljen u izdanju Frakture. U svakom slučaju, Lars Kepler, odnosno bračni par Alexandra i Alexander Ahndoril, koji djeluje pod tim pseudonimom, ponovno je uspio stvoriti napitu atmosferu s neočekivanim obratima i intrigantnim likovima koji čitatelja ne ostavljaju na miru, nego samo povećavaju želju za što skorijim sljedećim nastavkom. Knjige s potpisom Lars Kepler bez sumnje su najbolji i najčitaniji suvremeni švedski trileri.

Lars Kepler pseudonim je književnice Alexandre Coelho Ahndoril i njezina supruga Alexandera Ahndorila. Pod tim pseudonimom 2009. objavljuju kriminalistički roman Hipnotizer, a 2010. jednako uspješan nastavak Paganinijev ugovor. Alexandra Coelho Ahndoril rođena je 1966. u švedsko-portugalskoj obitelji. Odrasla je u Helsingborgu. Književna je kritičarka i trenutačno piše doktorsku disertaciju o Fernandu Pessoi. Njezin prvi roman Zvjezdani dvorac, objavljen 2003., nagrađen je nagradom Catapult. U Švedskoj je prodan u više od 10.000 primjeraka. Druga knjiga Brigitta i Katarina objavIjena je 2006., a treći roman Master 2009. U svojim djelima bavi se istraživanjem čovjekova sukoba sa znanosti, religiiom i politikom. Živi sa suprugom i tri kćeri u Stockholmu. Alexander Ahndoril švedski je dramaturg i romanopisac. Rođen je 1967. u Stockholmu. Autor je osam romana i petnaest kazališnih komada. Njegov je najpoznatiji roman Redatelj (2006.), priča o redatelju Ingmaru Bergmanu. Za Aktual su dali intervju u kojem pričaju o švedskom krimiću, životu u toj skandinavskoj zemlji te najavljuju nove knjige.

AKTUAL: Pročitala sam vašu prekrasnu knjigu “Svjedok vatre”, upravo je objavljena u Hrvatskoj. Jeste li uzbuđeni što vas mogu čitati i hrvatski obožavatelji?

Hvala vam. Naravno da smo uzbuđeni i nadam se da će Hrvati uživali u “Svjedoku vatre” jednako kao što smo mi uživali pišući knjigu.

Što za vas znači činjenica da su vaše knjige prevedene na različite jezike?

To je san svakog pisca, da dođe do čitatelja širom svijeta. Knjiga je svojevrsno mjesto susreta čitatelja i pisca.

lako je riječ o trileru, knjiga je vrlo emotivna, puna dubokih misli. Nije baš u potpunosti nalik onome što možda očekujemo od skandinavskog krimića. Što vas je inspiriralo za radnju? Jesu li likovi nastali na temelju ljudi koje poznajete?

Nikad ne pišemo o ljudima koje poznajemo, ali sve ono što pišemo na neki je način osobno. Uvijek osjećamo jaku povezanost s našim likovima i duboko nas fasciniraju. Oni trebaju reći nešto našim srcima, a ne samo ispuniti svoju ulogu kao dio radnje. Vrlo često pišemo o svojim obiteljima, zanimaju nas veze između ljudi koji se nisu odabrali, recimo to tako, a ipak dijele djetinjstvo, sjećanja i imaju snažne, riječima neopisive veze. “Svjedok vatre” govori o mediju, ženi koja je navikla lagati ne bi li dobila neki novac od klijenata - ali odjednom vidi nešto - duh ubijene djevojke. Kad napokon počne pričati istinu, nitko joj ne vjeruje.

Zašto ste odlučili pisati seriju, romane o Jooni Linni? Što nam možete reći o Linni? Postoji li on negdje u stvarnom životu ili samo u vašim glavama?

Joona je fikcija, ali u isto vrijeme netko nama apsolutno stvaran. Likovi su plodovi piščeve mašte, ali otkud zapravo dolaze? Ne znamo - samo se nekako pojave sa svim svojim zahtjevima. Žele postati dijelom priče, žele da pričamo o njima i upotpunimo njihove sudbine.

Kad je riječ o Jooni Linni, od početka smo znali da smo naišli na pravog heroja. Lika koji je jednostavno prevelik za jednu knjigu. Vrlo je tvrdoglav čovjek koji se prisiljava gledati stvari od kojih svi drugi okreću glavu - nasilje ili žrtve. On je na neki način suprotnost klišeiziranim skandinavskim detektivima, koji su uglavnom alkoholičari, rastavljeni i pomalo patetični. Joona Linna ne sudi. On slijedi pravila koliko god je to moguće, iako je njegov put kao istražitelja ubojstva neusporediv u Skandinaviji. On je isto tako osjećajan, ali nikad ne odustaje, ne može ostaviti slučaj neriješen, za njega ne postoji zaboravljeni slučaj. Njegova obveza prema drugima za njega je vrlo osobna.

Ime Joona je finska verzija Jone, biblijskog proroka koji je bačen u more i progutao ga je kit. Metaforički rečeno kit je slučaj na kojem Joona radi dok ga ne riješi.

Radite li intenzivno istraživanje za svoje romane? Kako to radite, koga kontaktirate, tko vam daje savjete?

Istraživanje traje tijekom cijelog procesa pisanja i uključuje sve, od posjeta lokacijama da naučimo što više o policijskom poslu, taktici, oružju, istraživanje mjesta zločina, forenzike, tehnike ispitivanja, pravni sustav, različite vrste eksplozivnih sredstava i tako dalje. Imamo mnogo kontakata i iznimno mnogo čitamo. Jako se razlikuje istraživački posao kad počnete pisati, ali istraživanje je izazovno i uzbudljivo te često vodi do novih neočekivanih zapleta u radnji.

Zašto ste odlučili pisati zajedno? Tko je došao na tu ideju?

Zajednički je rad najveći užitak dosad. Biti pisac usamljeno je, a s obzirom na to da smo počeli dijeliti maštu i glas, sad vise nismo usamljeni. Naša je namjera od samog početka bila prenijeti filmičnu atmosferu u riječi, s velikom brzinom i snažnom prisutnošću trilera. Ali nismo nikad zamišljali kako te teško pisati romane. Velika je prednost u tome što nas je dvoje i što pišemo zajedno. Smišljanje radnje od kojih ti srce brže lupa, pisanje o zločinima zbog kojih se bojimo mraka - bilo bi puno teže da smo sami. I lijepo je biti zajedno i kao par raspravljati o uzbudljivim zapletima.

Je li lakše ili teže raditi u paru?

Za nas je potrebno i predivno - nikad ne 'zapnemo', sve pišemo zajedno, svaka rečenica i ideja plutaju konstantno našim zajedničkim svemirom. Uvijek razgovaramo o likovima, i to kad idemo po najmlađu kći u školu, kad idemo u kupnju ili u kino.

Kako radite? Svatko napiše jedno poglavlje ili sve radite zajednički?

Sve radimo zajedno. Imamo dva računala i konstantno prebacujemo tekst jedno drugome. Nema rečenice ni u jednoj od naših knjiga koju nismo napisali oboje.

Što vam je, kad je ovaj roman u pitanju, bilo najteže napisati?

Bolna je bila scena kad Elin Frank ponovno vidi Vicky. Provela je mnoge godine u tuzi zbog toga što je napravila toj djevojci koja joj je mogla biti kći, da je nije tako jako razočarala. Empatija je srce svega onoga što radimo.

Zašto ste odlučili početi pisati kriminalističke romane? Znam da pojedinačno pišete različite žanrove, ali zajedno samo krimiće. Je li ista situacija kod kuće, je li i ondje zločin?

Posve drugačije zapravo! Smatramo da tre baš imali stabilno tlo da bi bio kreativan i uživao u pričama poput naših. Ali prije nego šio smo se sjetili da koristimo pseudonim za zajednički rad, suradnja nije baš išla dobro. Pokušali smo pisati zajedno više puta, ali su se ti pokušaji gotovo odmah pretvorili u svađanje i raspravljanje, bez obzira na to koliko se volimo. Korištenje pseudonima poslalo je nužno da bismo mogli pisati zajedno, da bi se osjetili slobodni od svojih individualnih glasova i uživali u kreativnosti koju dijelimo.

Što mislite, zašto skandinavska krimi literarna scena ima toliko jak utjecaj na cijeli svijet? Je li Skandinavija tako brutalna ili je samo riječ o autorima?

Mi imamo jako dugu tradiciju kriminalističkih romana, a žanr je jako bogat i pun različitosti. Teško je reći zašto je utjecaj bio tako snažan, ali novi val krimića vjerojatno ovisi i o popularnosti Stiega Larssona.

Druga stvar koja stoji iza uspjeha mogla bi biti činjenica da je švedsko društvo s jedne strane egzotično, a s druge, pak, tako blisko i poznato - u nekakvoj privlačnoj mješavini - u očima mnogih ljudi u drugim zemljanu. Vjerujemo da je treća stvar činjenica da u Švedskoj postoji visoka jednakost između muškarca i žene. To je reflektirano u fikciji općenito - oba spola su uključena (posebno kad je riječ o Stiegu Larssonu i Larsu Kepleru).

A možda je sve to zapravo jedna velika slučajnost - nemamo dobar odgovor. Švedsko društvo bije glas da je gotovo savršeno i to stvara znatiželju kad se predstavljaju novi i mračniji pogledi na svijet.

U Švedskoj je prekrasno živjeti. Nismo u posljednje, moderno vrijeme bili uključeni ni u kakve ratove, gospodarstvo je dobro, imamo besplatno obrazovanje, njegu o djeci i zdravstveno osiguranje. Ali u isto vrijeme u Švedskoj ima mnogo mraka i duhova. Nešto se događa ispod površine gotovo savršenog društva. Najpoznatiji švedski političar, naš premijer Olof Palme, ubijen je usred Stockholma. Švedska je najveća izvoznica oružja na cijelom svijetu, po glavi stanovnika, imamo serijske ubojice i rasističke zločine i tako dalje. Naše dobrostojeće društvo klizi nam kroz prste i to je taj opasni duh u društvu.

Što Šveđani najradije čitaju?

Ne znamo, ali sudeći prema odgovorima od naših čitatelja, uživaju u brzoj radnji naših knjiga, kompleksnost radnje i iznimnu napetost kroz cijelu priču.

Što trenutačno pišete?

Pišemo knjigu broj pet o Jooni Linni.

Kako ste se upoznali?

Upoznali smo se na tulumu. Bila je to ljubav na prvi pogled.

Na što ste najponosniji?

Na naše tri kćerke. One su najveće čudo u našim životima.