Svetkovina
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 144
-
Datum izdanja: srpanj 2020.
-
ISBN: 978-953358235-1
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 245 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 10,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Rijetko se pojavi pripovjedač – u ovom slučaju pripovjedačica – s moćnim,
snažnim glasom kakav ima Magdalena Blažević. Njezine kratke priče
natopljene su bremenom boli, tuge, čemera i ženske perspektive, one dolaze
iz srca tamnog vilajeta, no bez ikakve sumnje pripovijedaju univerzalno
žensko iskustvo. Djevojke i žene u mikrokozmosu Svetkovine
junakinje su i žrtve, one su te koje stvaraju svijet, bez njih ništa nije
moguće, ali jednako tako one ne mogu svoj svijet obraniti pred muškim
nasiljem, ratobornošću, primitivizmom. Žene Magdalene Blažević i djevice su
i vještice, one su te koje omogućavaju da se svijet rađa i stvara, da se
održava, ali i da se urušava.
U prvijencu Svetkovina autorica je brižno probrala dvadeset pet
priča, koje kroz različita, prije svega ženska iskustva govore o
međuljudskim odnosima, o obiteljskim tajnama, o smrti, o rijeci koja odnosi
živote, o ludilu, seksualnosti i putenosti. Stilski izbrušene i filigranski
precizne, ove priče ulaze u zakutke čovjekovih misli, one dijelove koje
kontrolira id, bez kojih nema vrhunske umjetnosti. Svetkovina je
niska opala: Magdalena Blažević uspijeva u svakoj priči iznova, poput toga
dragoga kamena, pokazati sve boje spektra, a ne samo dominantnu crnu.
Nemilosrdna sam prema svojim junakinjama kao i prema sebi
Gea Vlahović, 24express, 21. 8. 2020.
U svojim pričama spaja elemente horora, bajke i folklora gradeći gotovo distopijski zastrašujući svijet boli, tuge, čemera i patnje, svijet čije su glavne protagonistice uvijek žene, sputane patrijarhalnim primitivizmom i ekonomskom bijedom, ali čije tijela usred emocionalne pustoši i ledene hladnoće svoje prljave i odbojne stvarnosti živo i vrelo pulsiraju seksualnošću i putenošću.
Mostarska književnica Magdalena Blažević (1982.) nesvakidašnja je pojava na regionalnom književnom nebu. Diplomirana kroatistica i anglistica, čiji je dnevni posao prevoditeljice u jednoj mostarskoj tvrtki, majka troje djece, pasionirana fotografkinja i velika obožavateljica poezije, u književnost je zakoračila preko noći i odmah se pozicionirala kao jedan od najsnažnijih novih literarnih glasova. Kritiku i publiku osvojila je izuzetno atmosferičnim kratkim pričama, gusto istkanim literarnim draguljima u kojima moćnim glasom iznimne književne stilistkinje pripovijeda autentično bosansko žensko iskustvo. Svoju prvu priču objavila je upravo u BestBooku, književnom podlistku Expressa, u kojemu je godinama objavljivala književne kritike, da bi potom počela objavljivati u nizu književnih časopisa i na brojnima književnim portalima, kao što su Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut i drugi. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Priče su joj prevedene na nekoliko jezika i objavljene u newyorškom časopisu Adelaide Literary Magazine, ruskim Artikulacijama te u makedonskom Blesoku. Stilski izbrušenim, filigranski preciznim rečenicama bremenitim mračnom tjeskobom ruralne Bosne druge polovice 20 stoljeća, Blažević u svojim pričama spaja elemente horora, bajke i folklora gradeći gotovo distopijski zastrašujući svijet boli, tuge, čemera i patnje, svijet čije su glavne protagonistice uvijek žene, sputane patrijarhalnim primitivizmom i ekonomskom bijedom, ali čije tijela usred emocionalne pustoši i ledene hladnoće svoje prljave i odbojne stvarnosti živo i vrelo pulsiraju seksualnošću i putenošću. Lirski natopljen mikrokozmos proze Magdalene Blažević upravo je dobio i svoje prvo ukoričenje u obliku zbirke priča Svetkovina, koju je objavila zaprešićka Fraktura. To je ujedno i povod za razgovor s autoricom u kojemu, između ostalog, otkriva da već piše i prvi roman.
Objavljivati ste počeli relativno kasno i odmah se nametnuli snažnim izrazom i moćnom rečenicom, kratkom, ali pregnantnom atmosferom i emocijom. Pišete sigurnom rukom, bez viškova, bez zdvajanja. Vaše su priče slikovite, filmične, koncentrirane u pokret, zvuk, emociju ili bolje – njihovo odsustvo. Ne mogu ne pitati odakle je iskočio taj vaš, toliko sugestivan literarni svijet? Za koga pišete, za čime tragate?
Pišem za svakoga tko želi čuti priču, ima strpljenja za nju i sposoban je razumjeti moje junakinje. Pričama tragam za čovjekovom pokretačkom snagom, onom koja nas budi iz uljuljkane svakodnevice, zbog koje osjetimo da smo živi. To su oni snažni osjećaji kojima se ljudi ne mogu oduprijeti i tu se sudaraju dva svijet – prvi, koji ih vuče da zadovolje svoju požudi i želje i, drugi, u kojemu moraju poštovati društveno nametnute norme. Naposljetku, pišem iz potrebe. Književnost je jedino istinsko područje slobode. Pisati sam počela prije tri-četiri godine, kad je nastala prva verzija moje zbirke kratkih priča, koju sam nakon nekoliko čitanja bacila u smeće jer nije bila dobra. Nisam je željela prepravljati nego sam je počela pisati ispočetka, Na svakoj sam priči radila dugo, i po mjesec dana ako je bilo potrebno, sve dok nisam bila zadovoljna tekstom. Čitala sam mnogo i birala vrhunsku suvremenu književnost, pogotovo domaće autora i autorice kratkih priča. Osim što je čitanje čovjekova potreba, ono je za pisca alat bez kojeg ne može stvoriti vlastiti tekst. Unaprijed sam imala viziju zbirke tako da nisam lutala i bilo mi je mnogo lakše pratiti unaprijed zacrtani okvir, iako vas pisanje često odvede neočekivanim putem. To svakako dopuštam kad osjetim da je dobro, ali mora se ispoštovati struktura priče jer pisac, kako kaže Orhan Pamuk, ne smije biti samo naivan te se prepuštati idejama i emocijama, nego i sentimentalan, te voditi računa o strukturi i formi. Izašlo je tek nekoliko priča kad sam dobila nekoliko ponuda od izdavačkih kuća za objavu zbirke. Odabrala sam Frakturu jer je jedna od najboljih, što mi je nametnulo i veliku odgovornost da sve što napišem bude najbolje što ja u tom trenutku mogu dati.
Mislim da sugestivnost svijeta Svetkovine proizlazi upravo iz autentičnosti onoga o čemu pripovijedam. To je moj svijet, odlično ga poznajem i dio je mojeg identiteta. od njega ne bježim, nego mu se u potpunosti prepuštam, prizivam ga u sjećanje i djelomično izmaštavam. Ništa ne cenzuriram, nego pokušavam bili nemilosrdna, kliko prema svojim junakinjama, toliko i prema sebi. Sa svakom novom pričom želim pomaknuti tu granicu, Sve ono što u stvarnom životu ne bih priznala, u pričama otkrivam. To je jedini način da tekst koji napišete nešto vrijedi.
Spominjete svoje junakinje – u središtu svih vaših tekstova uvijek su žene. Tko su te žene o kojima pišete, što vas privlači k njima, koliko je njihovih sudbina izmaštano, a koliko istinito i kako ih nalazite?
Prije nego što sam počela pisati kupila sam fotoaparat i otišla u selo slikati sva ona mjesta koja su me opčinjavala. Rijeka, polje, pruga, šuma i stare napuštene kuće čiji su me prozori opčinili. Tamo gdje je sve srušeno, izgrizeno miševima i isprano snjegovima i kišom, stoje prozori s čipkastim zavjesama ili vitrina s vezenim stolnjacima i ukrasnim šalicama. Sve su to okidači iz kojih nastaju priče. Razgovarala sam mnogo sa ženama iz svojega sela i okolice tako da na diktafonima imam sate i sate materijala koji preslušavam i iz kojega biram ono iz čega može nastati književnost. Ponekad se na prvu čini da će nešto postati odlična priča, ali na papiru ne funkcionira. Ne žalim za takvim stvarnima, priču bacim u smeće i tražim dalje. Najbolje priče dugujem baki, maminoj majci, kojoj sam neizmjerno zahvalna. Nije ni svjesna kakve dragulje mi je podarila. Danas svijet iz Svetkovine ne postoji, ali je u mojem sjećanju on magijsko mjesto kojim vladaju religija, praznovjerje, folklor… Zatvorena zajednica koja ne prihvaća nikoga tko je drugačiji i ne uklapa se u stereotipe. Tu se djeca odgajaju strogo i fizički kažnjavaju svakodnevno. Djetinjstva su uopće jako teška, obilježena strahovima svih vrsta, a posebno u okruženju koje ne priznaje ništa što izlazi iz zadanih okvira. Tamo je teško biti i dječak, a još teže djevojčica, kojoj se od najranije dobi nameće osjećaj krivnje za svako izražavanje želje ili iskazivanje seksualnosti. Ona se sputava do te mjere da je naposljetku i sama negira. Svaki ženski prijestup te vrste kažnjava se obilježavanjem i odbacivanjem. svetkovina govori o prevarenim, posrnulim, očajnim i hrabrim ženama koje su posvuda oko nas. To su one koje možda sad sjede s vama za stolom, leže pored vas, a da vi o njihovim životima zapravo ne znate mnogo.
Pa opet, dodir muškarca za svako od njih predstavlja pravu – svetkovinu…
Zbirka nosi naslov prema jednoj od priča. Žena iza Svetkovine zarobljena je u lošem braku i brine se o djetetu. Uljuljkana je u svakodnevicu i ne vidi izlaz. Neprestano žudi za dodirima, za nježnošću i seksom. Izmaštala je muškarca kojeg želi pored sebe Preko dana obavlja sve što se od nje očekuje te nestrpljivo čeka da muž i dijete zaspi kako bi se u miru mogla prepustiti fantazijama. To je njezin spas, jedini način da preživi. Njezina svetkovina.
Mislim da ste ovom zbirkom izrazu „putenost“ dodali novu nijansu – vaše su protagonistice putene, fizički prisutne žene, čak i kad su suhe kao prut, iako je ta njihova tjelesnost zapretena, skrivena. Kako žene u vašem okruženju reagiraju na žene iz vaših priča, prepoznaju li se u njima? Jeste li vi unutar korpusa suvremene bosansko-hercegovačke književnosti poželjan ili nepoželjan književni glas? predstavlja li vaše pisanje, prema tome, i čin hrabrosti?
U prostoru i vremenu u koji su priče smještene seks, trudnoća, abortus ili požuda su apsolutne tabu teme. Sve što se radi – radi se potajno, daleko od muških očiju. Muškarcu je dopušteno da glasno izražava svoju želju, dok je za ženu to sramota. I danas je slično. Svetkovina se bavi onim najintimnijim. Mračnim hodnicima tijela i uma. U pričama sam birala junakinje koje su poduzele nešto da zadovolje svoju želju, da se riješe neželjene trudnoće, da dobiju muškarca kojeg žele i, naposljetku, podnesu kaznu koju ne mogu izbjeći. One ne mogu naći smirenje jer se u njima sudaraju različiti svjetovi koje pokušavaju pomiriti, ali uviđaju da je to jednostavno nemoguće. Rastrgane su između svojih želja i obaveza koje najčešće nemaju veze jedne s drugima. Čak i kad im razum govori što je dobro za njih, tijelo ih ne sluša. Budi se nagonska želja koju ne mogu kontrolirati. Sigurna sam da se čitateljice mogu prepoznati u nekim pričama ili njihovim segmentima, mogu čak i. muškarci, jer priče o ženama neminovno govore i o muškarcima. Neki će moj glas prepoznati kao poželjan, ali sam sigurna da će biti i onih kojima se priče zbog njihove tematike neće svidjeti. Tako mora biti. Ne mislim da sam hrabra zato što dajem ženama glas, nisam to učinila prva, ali se trudim da taj las bude autentičan i potpuno iskren.
Može li književnost imati i iscjeliteljsku ulogu? Kažu da je potrebno dobro poznavati svojeg neprijatelja da bismo ga mogli pobijediti. Na koji je način vas osobno obilježilo i odredilo odrastanje i tom podneblju i mentalitetu e predstavlja li pisanje za vas i neku vrstu obračuna s osobnim demonima prošlosti?
Djetinjstvo je najvažnije razdoblje u čovjekovu životu, oblikuje vas zauvijek. Tad se u vas upisuje sve ono što vas okružuje i s čim ste u doticaju. Generacije mojih roditelja koji su odrastali u 60-ima živjele su u strašnom siromaštvu i strogoći. Jednostavno nije bilo drugog izbora. Da bi obitelj s mnogo djece preživjela, a tad je seoskim sredinama u prosjeku u obitelji bilo po šestero djece, svi su morali raditi, pa i djeca. I taj se rad stavljao ispred njihova obrazovanja. Dječake su slali u školu jer se smatralo da će se oni brinuti o obitelji i da moraju steći neke vještine, a djevojčice će ionako postati majke i domaćice pa ne vrijedi ulagati u njih. Moje obje bake su nepismene, ni dana nisu išle u školu, dok su majku htjeli nakon osnovne škole ostaviti kod kuće, ali ona se oduvijek znala izboriti za sebe pa je završila gimnaziju. Iako je moja generacija imala mnogo više, i mi smo osjetili strogoću u odgoju, jer ni naši roditelji nisu znali drugačije. Naučeni su da je to jedini pravi način da se dijete izvede n pravi put. Selo je okrutno mjesto za život, ti vas ne štede ni od čega. Vidite stvari koje današnja djeca koja žive u gradovima mogu vidjeti samo na filmovima. Ali smatram da je to za pisca jako dobro iskustvo, Ja sam tim motivima opsjednuta.
A imaju li moje priče iscjeliteljsku moć? Trenutačno to ne mogu reći jer sam neke rane nanovo otvorila i još se borim da ponovo zacijele, ali možda će dugoročno imati takav iscjeliteljski učinak.
Rođeni ste 1082., dakle bili ste dijete u vrijeme rata. Trpe li vaša i kasnije generacije njegove posljedice na isti način kao one koje su se formirale u Jugoslaviji?
U Svetkovini postoje dvije ratne priče. Jedna od njih, „Kapa“, moja je najvažnije priča, ne znam je li i najbolja, ali je sigurno najvažnija. Ona govori o događaju iz ljeta 1993. godine, kad 13-godišnja djevojčica biva ubijena u dvorištu kuće. Meni je tad bilo 11 godina i već godinu dana kasnije i svoj sam dnevnik zapisala tu priču, prema vlastitim sjećanjima i iskazima očevidaca jer sam se bojala da ću je zaboraviti. Strašno se bojim zaborava. Znala sam da će doći vrijeme da je zapišem u ovom obliku, Od nje sam napravila roman koje sad uređujem. Tu govorim o bliskim osobama iz obitelji i o sebi, Do danas nisam doživjela ništa tako emotivno. Svi mi koji smo proživjeli rat, aktivno na ratištu ili iza kulisa, danas smo ruševine od ljudi, iako toga nismo ni svjesni. Kad sam prije razmišljala o djetinjstvu mislila sam da smo bili sretni, ali nismo. Bili smo nesretni i vidjeli smo više tuge nego što bi djeca smjela vidjeti. Od toga se ne možete oporaviti.
Živite u zemlji nekoliko nacionalnih identiteta, vodeći dužnosnici Republike Srpske već godinama najavljuju pokretanje procesa odcjepljenja srpskog entiteta od BiH, Hrvati traže osnivanje trećeg entiteta u kojemu bi oni bili većina. Ima li takva BiH budućnost?
Nažalost, Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj nema smisla pisati satire. Živimo tragikomediju koju je teško izmisliti. Jedino što nas može spasiti i ujediniti je kultura.
Može li Mostar ponovno postati multietničko kulturno središte Hercegovine kakvo je bilo prije rata devedesetih? Kome danas „pripada“ Mostar?
Za mene je to preteško pitanje, vjerujem da na njega ne mogu sa sigurnošću odgovoriti ni politički analitičari. Mnogo toga u Mostaru ne funkcionira. Veliki problem predstavlja smeće na ulicama i pretrpani kontejneri, dodajte na to ljetne vrućine i dobili ste katastrofu. parkovi se ne održavaju, osim jednog u središtu grada dječja igrališta su uništena. Kako se penjete stepenicu po stepenicu, jasno vam je koliko toga se mora primijenit. Ne mislim da je to slučaj samo s Mostarom, nego s većinom gradova u Bosni i Hercegovini. A kome pripada Mostar? Pripada svima koji u njemu žive, nažalost i onima koje ne rade za njegovo dobro.
Ima li ipak „svjetla na kraju tunela“?
Želim vjerovati da ima, ali nakon ovog posljednjeg rata neprestano čekamo da se dogode ta neka bolja vremena. prošlo je gotovo trideset godina, a mi se i dalje vrtimo u krug.
Magdalena Blažević : Svetkovina
Mirko Božić, Moderna vremena Info, 2. 11. 2020.
Pročitaj kritiku na mvinfo.hr
Tribina Dvostruki portret: Magdalena Blažević i Jamal Ouariachi
Festival svjetske književnosti 2020.
11. 9. 2020., Knjižara Fraktura, Zagreb