Sve teče...
Special cijena
5,98 €
Redovna cijena
6,64 €
-
Jezik izvornika: ruski
-
Prijevod: Fikret Cacan
-
Broj stranica: 212
-
Datum izdanja: studeni 2010.
-
ISBN: 978-953266192-7
-
Naslov izvornika: Vse tečet
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 315 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 6,64 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
“Pa ipak je stoljeće ruske povijesti odredilo da Lenjin, koliko god to divlje i čudno zvučalo, sačuva prokletstvo Rusije: vezu njezina razvoja s neslobodom, s kmetstvom. Samo oni koji napadnu temelj nad temeljima stare Rusije – njezinu ropsku dušu – mogu se zvati revolucionarima.”
Sve teče... jedan je od najpotresnijih i najsnažnijih romana o životu u Sovjetskom Savezu, o užasima boljega i pravednijega svijeta. Vasilij Grossman u romanu-eseju napisanom početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, a u SSSR-u prvi put objavljenom tek za perestrojke, rastočio je kroz život i razmišljanja Ivana Grigorjeviča, čovjeka koji je kao i mnogi nevin proveo tridesetak godina u gulagu, ideju revolucije i borbe za pravdu koja se izgubila u gladi u Ukrajini, u zatvorima u Moskvi i Petrogradu te zauvijek nestala u Sibiru.
4.2.2011.
Predstavljena knjiga 'Sve teče...' Vasilija Grossmana
www.dnevno.hr, Hina, 02.02.2011.
Prevoditelj Fikret Cacan sažeo je poruku romana u jednoj Grossmanovoj minijaturi o smislu života - koja na pitanje što bi bio smisao života odgovara da je smisao život sam te da nema te ideologije koja može 'stati za vrat' životu. Knjiga “Sve teče...” ruskoga pisca židovskih korijena Vasilija Semjonoviča Grossmana - potresan roman o životu u bivšemu Sovjetskom Savezu predstavljen je utorak navečer u Židovskoj općini Zagreb u organizaciji Kulturnoga društva Miroslav Šalom Freiberger. Zaprešićka “Fraktura” nakladnik je toga romana za koji izdavač Seid Serdarević kaže da je njegov autor velika književna figura, zanimljive i potresne sudbine koji je u Sovjetskom Savezu postao od heroja persona non grata. U tom romanu-eseju autor je kroz život i razmišljanja Ivana Grigorjeviča čovjeka koji je, kao i mnogi, nevin proveo tridesetak godina u gulagu, rastočio ideju revolucije i borbe za pravdu koja se izgubila u gladi u Ukrajini, u zatvorima u Moskvi i Petrogradu te zauvijek nestala u Sibiru. Junak romana vraća se kući iz zatvora nakon trideset godina i shvaća da su ga prijatelji i obitelj izbrisali iz sjećanja. Književni kritičar Velimir Visković podsjetio je da je roman napisan još 1963. rekavši da ga je zanimalo kakav će biti njegov odjek u vremenu s kojim ne korespondira. Uz primjedbu da nije literarno dotjeran, za Viskovića je roman važan zbog svevremenske opomene koji nosi - da ni jedna ideologija ne može postati tako sveta da u njoj ljudski život postane tek moneta. Književni kritičar Zdravko Zima napomenuo je da glavni junak odlazi u zatvor zato jer je na jednome studentskom skupu izjavio da se bez slobode ne može živjeti, a denuncirao ga je najbolji prijatelj. Istaknuo je da roman govori o fenomenu zla, a pisac zgranut dimenzijama zla postavlja pitanje kako je to moguće. Pišući znanstvenom objektivnošću Grossman odgovorajući na to pitanje nikada ne prelazi u patetiku i nalazi ga u ljudskoj prirodi, istaknuo je Zima. Dodao je da Grossman ne daje odgovor zašto je život Ivana Grigorjeviča tako tragičan već nam nudi riječi glavnoga junaka - “oni si izdavali, klevetali i odricali se njega zato što inače ne možeš drukčije preživjeti, nego ćeš propasti, i oni su ipak bili ljudi”. Prevoditelj Fikret Cacan sažeo je poruku romana u jednoj Grossmanovoj minijaturi o smislu života - koja na pitanje što bi bio smisao života odgovara da je smisao život sam te da nema te ideologije koja može “stati za vrat” životu. Vasilij Semjonovič Grossman rođen je 1905. u Berdičevu, a umro 1964. u Moskvi. Završio je kemijski fakultet. Najveći uspjeh postigao je knjigom “Treblinski pakao” u kojoj piše o holokaustu Među ostalim, autor je romana “Život i sudbina” koji je konfisciran 1961. ali je sačuvana kopija došla na Zapad.
4.2.2011.
Potresni prikazi Staljinova terora
Vjesnik, Neven Svilar, 02.02.2011.
Objavljen prijevod romana »Sve teče« ruskoga književnika Vasilija Grossmana, čije djelo uspoređuju s onim Lava Tolstoja
Vasilij Grossman jedan je od najvažnijih ruskih pisaca, koji u Hrvatskoj, na žalost, nije onoliko poznat koliko je to na Zapadu, što bi se trebalo promijeniti prijevodom znamenitog romana »Sve teče« koji je objavila izdavačka kuća Fraktura. Ovaj ruski pisac židovskih korijena rođen je 1905. u Berdičevu, a umro 1964. u Moskvi. Završio je kemijski fakultet i radio kao inženjer u Donskom bazenu sve do 1934. godine, kada objavljuje novelu o životu rudara »Glyukauf« i pripovijest »U gradu Berdičevu«, koje ubrzo uočava kritika i književna elita, među njima i veliki Maksim Gorki. Nakon toga ponosni i sretni Grossman odlučuje se baviti pisanjem profesionalno. Roman »Stepan Kol'chugin« predložen je za Staljinovu nagradu, no ubrzo biva maknut s liste po naputku samoga Staljina (koji se uvijek miješao u književnost državši rusku literaturu u svojim uzdama), zbog »simpatije prema menjševicima«. Grossman piše brojna pisma i molbe te je roman ipak objavljen 1938. godine. Vasilij Grossman jedan je od pisaca iz Sovjetskog Saveza kojih Zapad nije postao svjestan brzo, kao što je to bilo kod, primjerice, Aleksandra Solženjicina. Štoviše, književna sudbina te dvojice kroničara staljinističkog terora na određen je način suprotna. Solženjicin je bio slavljen na Zapadu i obasipan počastima, među ostalim i Nobelovom nagradom, a u Rusiji je bio osuđen na »damnatio memoriae« i potpuno isključenje iz društva. S druge strane, Vasilij Grossman je u jednom trenutku bio jedan od najpopularnijih pisaca u SSSR-u, čiji su se tekstovi s nestrpljenjem iščekivali u književnim časopisima, dok na Zapadu i nije bio poznat. Prema riječima urednika knjige »Sve teče« Seida Serdarevića iz Frakture, Grossman je u jednom trenutku bio i najpoznatiji ratni reporter na istočnoj fronti, te su »zabilježene i situacije da armija čeka pojavljivanje Grossmana kako bi napokon mogli krenuti u vojnu akciju«. Borio se na bjeloruskoj i ukrajinskoj fronti, a za sudjelovanje u bici za Staljingrad nagrađen je Odličjem crvene zvijezde. Također, Grossman je jedan od prvih koji je ušao u konclogor Treblinka, gdje je svjedočio svim strahotama pogroma, a njegovi tekstovi o tome poslužili su i na suđenjima nacističkim vođama u Nürnbergu. O tom stravičnom iskustvu napisao je poznati roman »Treblinski pakao«, kojim postiže velik uspjeh. Grossman je autor golemog opusa, a njegovo veliko i možda i najpoznatije djelo »Život i sudbina« također bi trebalo biti objavljeno krajem ove godine u Hrvatskoj. Prevodilac knjiga »Sve teče« i »Život i sudbina« Fikret Cacan kaže kako je Grossman početkom 50-ih počeo osjećati promjenu političke atmosfere prema njemu, vrhunac čega je bio upad KGB-a u njegov stan netom nakon što je predao na tiskanje roman »Život i sudbina« i zapljena svih tekstova, pisaćeg stroja te čak i praznih papira s potencijalnim otiscima slova. Srećom, romani »Život i sudbina« i »Sve teče« sačuvani su jer je tekstove Grossman predao na čuvanje svomu prijatelju, pjesniku Semjonu Lipkinu, a tekstove je poslije mikrofilmirao fizičar Andrej Saharov. Poslije ih je na Zapad prenio književnik Vladimir Vojnovič. Knjiga »Sve teče« je na Zapadu prvi put objavljena 1980. godine u Švicarskoj, dok je u Rusiji objavljena 1988. godine, nakon što je Gorbačov proglasio »glasnost«. Grossman je danas u svijetu poznat kao kritičar staljinističkih čistki, no to je samo dio njegova djela, i to kasnoga opusa. Neki kritičari uspoređuju Grossmanovo djelo s onim Lava Tolstoja, što nikako nije besmislena usporedba. Tolstoj je u svom epohalnom djelu »Rat i mir« pisao o ratu Rusije i Napoleonove Francuske kao epohalnom događaju koji je promijenio rusku, ali i europsku povijest. S druge strane, Grossman je na taj način pisao u svome epskom romanu »Za pravu stvar«, u kojem govori o bitki za Staljingrad. Nasuprot tomu, roman »Sve teče« ili roman-esej, kako ga nazivaju neki kritičari, pisan je na potpuno drugačiji način. Nastajao je u nekoliko navrata između 1955. i 1961. godine, što je djelomično utjecalo i na određenu fragmentarnost romana i njegovu neobičnu formu. Iako je riječ o sjajnom i iznimno potresnom djelu u kojem Grossman bez imalo patetike preko lika konformističkog intelektualca Vanje progovara o stravičnim zbivanjima u Rusiji nakon Drugoga svjetskog rata, poput masovnih deportacija, anti-židovske histerije i sveopće atmosfere straha i ludila, kritika se pomalo razilazi u ocjeni kvalitete romana. Velimir Visković tako tvrdi da roman nosi velike nezgrapnosti u svojoj strukturi, s u najmanju ruku nesavršenim prijelazima iz romaneskne u esejističku formu. Zdravko Zima tvrdi da je riječ o namjernom i svjesnom oblikovanju romana koji na koncu ima neku vrstu prstenaste forme. S pozitivnom ocjenom slaže se i Fikret Cacan, koji kaže da je riječ o vrhunskom književnom djelu, a esejistički dijelovi koji nisu uzglobljeni u roman u zapadnoj tradiciji, gdje se takve esejističke ekspedicije ostavljaju na volju samim učenim protagonistima, u roman su ukomponirani u tradiciji ruske književnosti. No, nema sumnje da je riječ o vrhunskom književnom djelu u kojem autor, kako kaže Zdravko Zima, »izuzetno hladno i promišljeno, u maniri sinoptičara koji staloženo najavljuje promjenu vremenskih uvjeta i nadolazak ciklone«, piše o tragediji koja je obilježila dvadeseto stoljeće. Objavljivanje prijevoda romana »Sve teče« bez ikakve dileme jedan je od najvažnijih književnih događaja s kraja prošle godine, baš kao što će to biti i Grossmanov »magnum opus«, veliki roman »Život i sudbina«. Život i sudbina Vasilija Grossmana bili su tragični i on je umro 1964. godine od raka ne znajući hoće li njegova djela u kojima opisuje strahote staljinističkog ludila ikada doći do čitatelja. No, romani su tu, pred nama.Neven Svilar
14.4.2011.
Vasilij Grossman : Sve teče...
Moderna vremena Info, Dragan Jurak, 11.04.11
Esej-novela o povratku Ivana Grigorjeviča u poststaljinovu Moskvu nakon trideset godina robije, očito je nezavršena, tek ovlašno romaneskno uokvirena, radna verzija. No Grossman je ovu svoju atomsku bombicu stavio ravno pod temelje države koja je ukinula svaku individualnu slobodu i svaku ideju zajednice. Grossman piše o masovnom “holodomoru” u Ukrajini, o masovnim progonima tridesetih, o antižidovskoj kampanji pedesetih, sve same “bajke iz 1001 polarne noći”. Vasilij Grossman : Sve teče... Nevjerojatna vijest pojavila se tridesetih godina u sibirsko-logorskom podzemlju Staljinove Rusije, začudivši jednako zatvorenike Gulaga koliko i progonitelje, isljednike i čuvare. U jednom režimskom logoru uskrsnuo je mladić po imenu Borja Romaškin, osuđen na deset godina tamnice, koji je uistinu izrađivao letke u kojima optužuje državu za obračun s nevinim ljudima, koji je te letke doista tiskao na pisaćem stroju i lijepio ih noću po moskovskim ulicama! Cijeli represivni sustav kao da je na tren stao u čudu. Za vrijeme istrage Borju Romaškina dolazili su promatrati deseci suradnika ministarstva državne sigurnosti, među kojima i nekoliko generala - “sve je zanimao dečkić zatvoren zbog nečega”. Milijuni i milijuni su završavali u logorima na pravdi Boga Staljina. Nije bio važan razlog, samo broj. Industrija represije tražila je žrtve a ne krivce. Ako je netko doista nešto činio protiv Države on je u logoru mogao postati problemom, crnom ovcom, smetnjom u sistemu. Zato je moskovski školarac postao znamenit - nije završio nevin u logoru, tu ne bi bilo ništa čudno, ništa neprirodno, upravo suprotno, završio je kriv u logoru! Reklo bi se, živa komedija. Generali su Borju Romaškina gledali kao marsijanca, kao opasni virus. Je li to moguće? Tiskao i lijepio letke! Priznao i bez mučenja! Kriv izvan svake sumnje! Što to sada znači? Hoćemo li sada morati krivce početi hvatati? Hoće li krivnja postati presudna? U eseju-noveli “Sve teče...” Vitalij Grossman piše kako su i u logoru svi znali za tog Borju Romaškina. Postao je toliko slavan da je glas o njemu dopro i do logora udaljenih tisuću kilometara: prava legenda logorskog (ne)života... O čemu se tu radi? Početkom stoljeća Tolstoj je pisao kako je bolje pustiti deset krivih nego li kazniti jednog nevinog. Staljinovo podzemlje je taj humanistički aksiom okrenulo na glavu. U sustavu gulaga bilo je milijune nevinih - i tek tu i tamo pokoji Borja Romaškin... Maksim Gorki je sovjetsku književnost zamislio kao “povijest tvornica i instituta”. U drugoj polovici pedesetih ta je književnost počela govoriti o uhićenjima i saslušanjima, logorima i smrti, o jednome Borji Romaškinu i milijunima drugih. Solženjicin se vratio iz logora i počeo pisati “Jedan dan Ivana Denisoviča”, usporedo s njim Vasilij Grossman, heroj bitke za Staljingrad, počeo je pisati “Život i sudbinu” i “Sve teče...”. Solženjicin je imao više sreće. Zahvaljujući rušenju Staljinova kulta roman je objavljen 1962., a potom i preveden na mnoge svjetske jezike. Kod Grossmana stvari su se zakomplicirale. Godine 1961., po nekim izvorima 1959., KGB upada u piščev dom i zapljenjuje rukopis “Život i sudbina”, te uz njega i novelu “Sve teče...”. Ideološki šef Politbiroa Mihail Suslov priopćava Grossmanu da se njegov roman, zbog istina koje govori, ne može objaviti sljedećih 200-300 (“zašto bi vaš roman pridružili atomskim bombama kojima nas neprijatelj želi uništiti”). Ali Grossman nema 300 godina na raspolaganju. Umire 1964. u 59-toj godini života. Za razliku od Solženjicina, svoj životni roman “Život i sudbina” i svoju novelu “Sve teče...” (koju je nakon zapljene ponovo napisao) nikada nije držao u rukama. No ni Suslov nije uspio. Rukopis “Život i sudbina” prokrijumčaren je iz zemlje na mikrofilmu i objavljen 1980. u Švicarskoj. Nakon dolaska Gorbačova na vlast roman se 1988. objavljuje i u SSSR-u, a 1989. pojavljuje se i “Sve teče...”. Esej-novela o povratku Ivana Grigorjeviča u poststaljinovu Moskvu nakon trideset godina robije, očito je nezavršena, tek ovlašno romaneskno uokvirena, radna verzija. No Grossman je ovu svoju atomsku bombicu stavio ravno pod temelje države koja je ukinula svaku individualnu slobodu i svaku ideju zajednice. Grossman piše o masovnom “holodomoru” u Ukrajini, o masovnim progonima tridesetih, o antižidovskoj kampanji pedesetih, sve same “bajke iz 1001 polarne noći”. Na tapeti je Staljin koji je svoj karakter utisnuo u karakter države, ali i Lenjin, koji nije “razlikovao slobodu od ropstva”, koji “nije srušio, nego učvrstio vezu ruskog razvoja s neslobodom, s kmetstvom”... Strašna je to ljubavna drama između Rusije i Lenjina. Gotovo od početka osuđena na patnju, i iznevjeravanje same sebe. Kada se vratio iz Švicarske “on je postao njezinim izabranikom zato što je on izabrao nju i zato što je ona izabrala njega”. Ostalo kao da je bila sudbina prokletih ljubavnika, kao da se nije mogao izbjeći zločin iz strasti: “Ona je pošla za njim - on joj je obećao zlatne planine i rijeke pune vina, i ona je pošla za njim prvo rado, vjerujući mu, po veseloj pijanoj cesti, osvijetljenoj zapaljenim vlastelinskim kurijama, a zatim posrćući, ogledajući se, plašeći se puta koji joj se otvara, ali sve čvršće i čvršće osjećajući željeznu ruku koja je vodi.” “Sve teče...” je teška presuda režimu koji je oživio sjene “ruskog ropstva i azijskog bezakonja”, pisana uživo, doslovce pod nosem režima, i sa staljinizmom koji je tada tek prelazio na jedan finiji, brežnjevljevski nivo. Historijski i literarno ta golema evropska postprosvjetiteljska katastrofa (treća uz I i II svjetski rat) danas je uvelike, ako ne i u potpunosti obrađena. Čitave biblioteke sagrađene su na Staljinovim zločinima. U povijest su ušle žrtve i krvnici a ne “instituti i tvornice”. Ali patnja je još uvijek tu. Od Grossmanova ljubavničke drame, zapravo ljubavničkog trokuta Lenjin-Rusija-Staljin, i još dan-danas se ledi krv u žilama. Vasilij Grossman: “Sve teče...” Preveo Fikret Cacan Fraktura, 2010. (Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA)
Slične knjige
-
Zvjezdana kartaSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
Zatočenik NebaSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
-
