Sve dok
19,78 €
-
Broj stranica: 392
-
Datum izdanja: ožujak 2021.
-
ISBN: 978-953358317-4
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 565 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
“Htio bih zabilježiti još koju riječ o onome što me se tiče, što je činilo moje pisanje, moj život, što je mene činilo, što jesam. Sustižu me slike, oblikuju se misaone cjeline. Tražim odgovore, tražim ih u sebi samom i u razgovoru s odsutnima, u riječima i knjigama, u promišljanjima o neznanom i sjećanjima na proživljeno, svuda i uvijek ih tražim, nanovo nalazim, pa ponovno pitam.”
“U nastojanju da kažem svoje izabrao sam esej, a poradi njegove otvorenosti i bliskosti umjetničkom djelu... U svojim se ogledima njihov pisac i sam ogleda. Htio sam oteti filozofiju od akademske krutosti, sačuvati njenu misaonu intrigantnost, a podariti joj slobodu u izrazu. A nadasve mi je bilo do istine, kako iskazati ono što je bit onoga što mislim.”
Sve dok zbirka je ispovjednih eseja Predraga Fincija, koja nam donosi “kronologiju” jednog života, jednog čovjeka, filozofa i umjetnika. Života koji ima svoje prije i svoje poslije te granicu između njih koja je nevoljko prijeđena, ali njezin je prelazak doveo do ponovnog susreta – s ishodištima svojega svijeta.
“A kada pređemo državnu granicu, kada pređemo iz jedne zemlje, iz jedne kulture u drugu, onda shvatimo snagu svih onih granica koje su u nama, granica koje nikada nećemo preći, koje će u nama zauvijek ostati jer nas opisuju, a postanemo svjesni i onih granica kojih se oslobađamo, jer smo tek s one strane svake granice, svakog ograničenja mi, tek tada potpuno kod sebe i sa sobom.”
“Na svojemu misaonom putu uvijek sam se susretao s tri meni najvažnija pitanja: pitanjem subjekta, osjetilnog i onostranog.”
“Htio bih još nešto reći prije kraja, kao što je red, jer ni iz posjete bez ‘zbogom’ ne bih otišao.”
Od Gavrila Principa do filozofa iz predgrađa
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 2. 5. 2021.
Predrag Finci trebao je biti glumac. Zapravo je to i bio. Prvu glavnu ulogu na filmu odigrao je s 22 godine, i to pod paskom redatelja koji danas uživa u časti klasika hrvatskog i jugoslavenskog filma. Nažalost, dotičnoga prati i jednako zaslužena reputacija autora koji nije snimao samo velike filmove, nego i velike promašaje. Fadil Hadžić, jer o njemu je ovdje riječ, izabrao je Fincija za protagonista "Sarajevskog atentata“, u najboljem slučaju osrednjeg naslova iz svoga šarenog opusa. Međutim, strast za uživljavanjem u tuđe živote uzmaknula je pred strašću za uživljavanjem u tuđe umove, pa je Finci postao filozof, školovan na širokome potezu od Sarajeva preko Pariza (kod Mikela Dufrennea) do Njemačke (kod Wernera Marxa). U tome je zanimanju ostao do dana današnjega, ali su se zato u međuvremenu okolnosti oko njega, a i on sam, dramatično izmijenile.
'Stvari u kofer, pa kroz noć'
Kao i svakom čovjeku njegove generacije (a rođen je 1946.) i s ovih prostora, život mu je nemilosrdno sasječen na dva poluvremena. U sarajevskom slučaju ta je nemilosrdnost bila drastična. Finci je vrlo ekonomično opisuje: "Sve je bilo baš onako kako sam priželjkivao: sretno oženjen, dobar posao, solidna primanja, lijepa karijera. Živio u gradu u kojem mi se i pradjed rodio, svi moji prijatelji otud, a i stan dobio. Smjestio se, udomio. U stanu s dragom redao slike, sakupljao knjige, a u kuhinji sve što nam treba, ne moram nigdje ako mi se ne ide. A onda nekoliko najnužnijih stvari u kofer pa kroz noć.“ Danas je umirovljenik s britanskom putovnicom i londonskom adresom (u ruralnom predgrađu), i dalje piše, a "Sve dok“ je 25. njegova knjiga.
Tko prelista njezin sadržaj mogao bi pasti u iskušenje da zaključi kako se radi o svojevrsnom pojmovniku. Ovaj libar to uistinu i jest, samo što naglasak ne bi trebalo stavljati na drugi dio te sintagme, dakle, na "pojmovnik“, već na pridjev "svojevrsni“. Jer, izabrane riječi čije značenje Finci razmatra s akribijom leksikografa i propituje savršeno u skladu sa svojom filozofskom spremom tek su miljokazi na njegovome životnom putu od idiličnog djetinjstva i bezbrižne mladosti preko drame golog preživljavanja, a potom i preseljenja u drugi, po mnogo čemu bolji svijet (koji, međutim, ima strašnu manu da nikad neće biti prvi), pa sve do zrelih godina koje su ga blagoslovile pomirenošću sa samim sobom.
Pomireni 'mješanac'
"Sve dok“ su, dakle, memoari prerušeni u pojmovnik, zbirka rinfuznih uspomena koje je Finci valjano kontekstualizirao, pa osobna sjećanja učinio zanimljivima i važnima ne samo onim čitateljima koji dijele slično iskustvo ili barem osobnu povijest pripadanja nekome prostoru i epohi, nego i publici formatiranoj u drugim kulturama i vremenima. Konačno, i sam je Finci osoba koju je teško smjestiti u čvrsto fiksirani identifikacijski pretinac.
Na jednom mjestu kaže da se ne može smatrati Židovom, jer se to može biti samo po majci, a njegova je Hrvatica. S druge strane, iz sasvim suprotnih razloga ne može se držati ni Hrvatom, jer se ta nacionalnost nasljeđuje po ocu, a njegov je Židov. Finci stoga zaključuje da je pitanje njegova porijekla neka vrsta sofizma: "I to nerješivog. S tim osjećajem živim i nije mi loše. Svaki 'mješanac' već samim svojim postojanjem dokazuje lažnost nacionalističke teze o 'nepomirljivim razlikama'.“
Tome se nema što dodati, osim možda gorke činjenice da dokazana lažnost nema naročitu praktičnu težinu i smisao, jer Finci se nikad neće vratiti u svoj zavičaj, gdje i dalje ritam života određuju nacionalistički manijaci, među kojima i neki njegovi pradavni kavanski znanci koji su se u međuvremenu realizirali kao zločinci. To, međutim, samo dodatno podcrtava važnost ove knjige.
Nije, naravno, pametno živjeti u prošlosti, ali je još manje pametno ignorirati činjenicu da smo u njoj živjeli. O važnosti "retrovizora“ Finci ovako govori: "Ljudi sve više pamte samo ono što je sada, prošlost im sve manje postoji, budućnosti još nema, a možda je, kako stvari stoje, neće ni biti.“ Kud ćeš važnijeg razloga za čitanje ovakve knjige?!
Sve dok: držati na sigurnom mjestu, poput lijeka!
Vanja Kulaš, portal Lupiga, 21. svibnja 2021.
Zbirka tekstova naslovljena vrlo poetično, prije svega vremenski neodređeno, čak pomalo i prijeteće priložnom oznakom „Sve dok“ (Fraktura, ožujak 2021., uredila Sanja Jovičić), a primijetit ćete, fonetski bliskom riječi svjedok, doista svjedoči o koječemu – o protoku vremena i ideja, o emocionalnim prekidima i društvenim mijenama koje nas lome, a tek poneke iznova oblikuju, o ponavljanim počecima koje, doduše, često ne priželjkujemo, ali kako bilo, valja nam ih vedro prihvatiti. Sve to spletom najprije izuzetno sretnih, a onda silno nesretnih okolnosti iskusio je Predrag Finci (Sarajevo, 1946.), autor ovih relativno kratkih proza, mjestimice zgusnutih, na mahove široko razvedenih i to na ukupno četiristotinjak stranica. Svako je djelo autobiografija, rekao je svojevremeno Finci u jednom intervjuu.
Zapisi koji su tu pred nama, objedinjeni u njegovoj redom dvadeset i petoj knjizi, ponajprije su to, autobiografske reminiscencije, autorefleksivni fragmenti, intimistička promišljanja, filozofski eseji, anegdotalne pripovijesti, ukratko, evociranje zgoda iz privatnog, intelektualnog i profesionalnog življenja, zrelosno sumiranje cjelokupnog životnog iskustva. Navedeno je u pozamašnom (mikro)esejističkom svesku izloženo pripovjedački suvereno, šarmom načitanog, bjelosvjetskog kozera, čije je ishodište u mitskoj Bosni, također u filozofiji; pripovijedanje je to introspektivno i samozatajno, više sebi okrenuto, unutra usmjereno, bez samonametnutog imperativa da se svidi, da zabavi. Autentična ispovjednost predmetnih proza, prvenstveno, a potom i učenost, ali od one rijetke vrste, nepretenciozne i pristupačne, navest će čitatelja da se u njima zadržava duže nego to njihova više ili manje svedena forma zahtijeva.
„Htio sam oteti filozofiju od akademske krutosti, sačuvati njenu misaonu intrigantnost, a podariti joj slobodu u izrazu. (...) U nastojanju da kažem svoje izabrao sam esej, a poradi njegove otvorenosti i bliskosti umjetničkom djelu, njegove komunikativnosti i misaone forme koja pruža mnogo slobode i dozvoljava svojem piscu da iskaže vlastitu osobnost“, ovako u knjizi svoju autorsku potrebu pojašnjava Predrag Finci.
Autorove refleksije o mnogim područjima i retrospektivni zapisi u „svojevrsnom trenutku polaganja računa, potpunog, završnog kazivanja“ prelomljeni su na dvije velike cjeline naslova „Prije“ i „Poslije“, kao što je uostalom stvar i s njegovim životom koji je u ratnim zbivanjima prepukao na ono što je bilo, u rodnom Sarajevu, i ono što i dalje jest, u londonskom progonstvu. Jedina konzistentnost takve prognaničke – najprije naprasno prekinute, pa polako nanovo uspostavljane egzistencije jest tekst, spasonosno utjecanje pisanju. Izgradio je Finci u tom višedecenijskom razdoblju impresivan opus; zanimljivo, predanije počinje pisati upravo u egzilu kad ostaje bez svoje sarajevske katedre, a tamošnji studenti bez njega, svog profesora estetike. Otad, u očito produktivnim poratnim desetljećima Finci objavljuje u pravilu jedan naslov godišnje.
Te ispovjedne bilješke, krajnje osobni eseji – "eseji", naglašava Finci, "a ne autoportret od riječi", istodobno "razgovori s odsutnima" – međusobno se uvelike razlikuju u tonalitetu, od prizivanja nekadašnje mladenačke drčnosti do povremenog, ali sveprožimajućeg osjećaja kumuliranog razočaranja, ali ponajviše smirenosti i mudrosti sedamdesetogodišnjaka, i to ne bilo kakvog. Ove guste retke ispisuje punokrvni filozof, do rata zaposlen na sarajevskom Filozofskom fakultetu, u ranoj mladosti glumac, danas Lupigin kolumnist, a cjeloživotni pjesnik i prozaist. Školu nije shvaćao ozbiljno, eskivirao je obaveze i ljutio nastavnike, disleksija mu je prekasno dijagnosticirana, a usprkos svemu prometnuo se, kako vidimo, u sveučilišnog nastavnika, znanstvenika, javnog intelektualca.
Piše tako Finci o svojoj Engleskoj u kojoj se uspio udomaćiti i pripitomiti je, o Shelly, svojoj najboljoj londonskoj prijateljici, "usvojenoj sestri" koju je prerano izgubio. Tu su ogledi o ljubavi i braku, o suštinskoj razlici između prijatelja, poznanika i kolega, o pisanju i umjetnosti, o uredničkoj i izdavačkoj odgovornosti, o selidbama i kolekcioniranju, o sinefiliji i gastronomiji, o preferansu i šahu, o sarajevskim kavanama i formativnim druženjima, o nijansama između pojmova foreigner, stranger i outsider, o toj Drugosti koja ga u tuđini zauvijek obilježava.
„Prošlost mora biti prizvana da bi bila“, bilježi nadalje Finci i prisjeća se kako ga je vijest o Titovoj smrti zatekla u vlaku na povratku iz Njemačke, a zatim razmišljanju o mučnim godinama koje su uslijedile raspadu Jugoslavije suprotstavlja jednu sasvim drugačiju, idiličnu sliku, naime Čeha i Slovaka kako zajedno jedu i pjevaju kad se svi zateknu u jednom češkom restorančiću u predgrađu Londona.
„Odrastanje je usvajanje svijeta“, stoji negdje u tekstu, a Fincijevi povratci djetinjstvu i dječaštvu ovoj su se čitateljici od svega u knjizi učinili nekako najbližim, najpamtljvijim. Otac Predraga Fincija bio je direktor Bosna filma, kasnije Muzeja revolucije, današnjeg Istorijskog muzeja Bosne i Hercegovine, pa je dječak prisustvovao snimanju jednog filma, što ga međutim nije impresioniralo.
„Sjećam se i da je snimanje filma 'Hanka' (1955. op.a.) trajalo dugo, nekoliko godina, pa sam ponekad s majkom dolazio na 'objekte', glumci mi već postali dosadni, a i snimanje. Pokušavao sam se sprijateljiti sa seoskom djecom, ali nije išlo, jer ja nikako nisam usvajao igru klisa, a njima je moj kaubojski pištolj bio smiješan, pa mi je najdraže bilo sjesti pored Ramiza, koji bi prostro deku i na njoj poredao bombone, kekse, flašice s pićem (rakija, vinjak), poneki sok, sendviče, kruške, jabuke, rasjekao lubenicu, meni tiho siktao: 'Prestani više, već sam ti dao dvije napolitanke, moram i ja nešto zaraditi', a ocu ljubazno odgovarao: 'Ma ne smeta mali, lijepo se mi družimo'. Onda jednom u tadašnjem Vjesniku u srijedu izađe karikatura mog oca: sjedi kod vračare, ona gleda u kuglu, a otac pita: 'Možete li mi reći kada će se završiti snimanje 'Hanke'? Bilo mi je drago da mi je otac u novinama. Njemu nije [… zbog predugog snimanja filma mogao je kao odgovorno lice biti uhapšen.]“
Predrag Finci, da zaključimo, promišlja ovdje o raznorodnom sklopu motiva i tema koje ga dugoročno zaokupljaju, ogledajući se pritom s filozofskim autoritetima. O kontemplativnom povlačenju pojedinca u zreloj dobi, a koji je nekoć bio društveno hiperaktivan te još ponešto o agendi ove knjige Finci piše: "Iz autobusa niz ulicu, pa u park. Biram tihe ulice, puste staze, udaljene krajeve. Tako svaki dan. Ne zaustavljam se, mimoilazim mjesta gdje bih mogao susresti poznanike. Odvojim se od svijeta, sveg me ispuni tišina, osvoji samoća. I kad bi netko nešto da me pita, uteknem. Ne bih dangubio, jer ne mogu izaći na kraj ni s onim pitanjima koja me odavno more, a kakav god odgovor nađem, navale još ozbiljnija, još teža. Zato se ne zadržavam, žurim. Žurim za svojim uspomenama, slikama, idejama. Preostalo mi je još mnogo toga da u sebi razvidim, poredam, barem za sebe zapišem, a ne znam hoću li stići, hoću li se moći još jednom 'vratiti u osnovu', dokučiti što je ishodište mog svijeta i mene sama..."
„Sve dok“, fragmentirana zbirka Predraga Fincija važna je literarna činjenica u koju se ne mora zagristi odjednom, a čini mi se ni izlistavati je po redu. Vrijedi ovu knjigu imati kod kuće, držati je na sigurnom mjestu poput lijeka. Isprva će joj se čitateljski organizam možda i opirati, jer ponegdje je gorka i teška, ali djeluje s odgođenim oslobađanjem i dugoročno čini dobro baš svima, i čitatelju i svom autoru.
Predrag Finci: Sve dok
Dario Grgić, Nemo, časopis za kulturu i društvo, 23. veljače 2023.
Predrag Finci jedna je od bolje čuvanih javnih tajni susjedne nam države Bosne i Hercegovine. Radi se o sveučilišnom profesoru koji je isprva započeo glumačku karijeru, odigravši kod Fadila Hadžića ni manje ni više nego ulogu Gavrila Principa. Završivši studij dramaturgije upisuje filozofiju u Sarajevu, studira i u Parizu kod Mikela Dufrenna, a šegrtovao je i kod Wernera Marxa. Isti je to onaj Werner Marx kojega u svom tekstu „Kao da nas samo još jedan Heidegger može spasiti” opisuje Marijan Cipra. Cipra piše da se na njegovu antipatiju prema Heideggeru upravo izvanredno nakalemila još jača odbojnost prema Werneru Marxu, koji se na predavanjima odlučno obračunavao s tehnikom, a bilo je manje-više svima poznato da je svoju egzistenciju osigurao položajem, karijerom i – što je osobito važno – dioničarstvom u američkoj suvremenoj i kapitalističkoj tehnologiji. Ovo navodim kao primjer djelovanja koji je stjecajem prirodnog razvoja osobina i životnih okolnosti nešto posve suprotno životnim opredjeljenjima Predraga Fincija. Koji predaje estetiku na sarajevskom Filozofskom fakultetu sve do rata, nastavljajući time izvrsnu sarajevsku estetičku školu (Ivan Focht, Kasim Prohić) kada seli 1993. u London, gdje, kako nas izvještava Internet, djeluje kao slobodni pisac i gostujući istraživač UCL-u (University College London) do odlaska u mirovinu 2011. godine. Na engleskom je objavio nekoliko knjiga, od kojih se najzanimljivijom čini „Why I Killed Franz Ferdinand and Other Essays”, naslov koji u njegovu slučaju, zbog spomenutog glumačkog angažmana, nije samo dosjetka. Najvažnije Fincijeve stvari objavljuje izdavačka kuća Art Rabic, evo naslova: „Kratka a tužna povijest uma” (2016.), „O kolodvoru i putniku” (2016.), „Elektronička špilja” (2017.), „O književnosti i piscima” (2018.), dok zagrebački Antibarbarus objavljuje „Koristi filozofije” (2017.), a kod beogradskog Factuma izlazi knjiga „Ukratko” (2018.). Finci je dosad objavio preko dvadeset knjiga, probajte to usporediti s produkcijom naših sveučilišnih profesora filozofije pa će vam sve biti jasno – većina ih se provuče s nekoliko naslova, uglavnom preinačenih stručnih radova koje nisu u stanju čitati ni njihove kolege, zbog posvemašnje stilske nevještine, dignute na tako visoku razinu opće mutnoće i neproničnosti, da je posve razumljivo što se čitateljstvo suzdržava od uživljavanja u takve tekstove. Finci je nadasve drugačiji od takvih prevladavajućih egzemplara, on piše s namjerom prenošenja, a ne skrivanja misli (ili prikrivanja gorke činjenice da misli nema, niti će je biti), on je mek u saopćavanju zaključaka, s primarnom prosvjetiteljskom idejom upućivanja amatera u filozofiju kao alat, kao jedno dobrodošlo dopunsko pogonsko sredstvo spoznaje. On piše vlastitim riječima, a ne kao većina (ako ne i svi) koji to rade ovako: kako da ja sad nakon Kanta, a u svjetlu najnovijih Derridinih otkrića… Nikada ne silaze sa štula. Nikada ne izađu s ove strane maske čarobnjaka iz Oza. E pa probajte. Ako zbog ičega, a ono stoga jer nije moguće misliti tuđim iskustvima. A Finci nije samo pokušao, kod njega stvar nije stala na namjeri. Knjiga „Sve dok” žanrovski je teško odrediva, mogla bi to biti i filozofska čitanka, i knjiga uputa iz filozofiranja za početnike, i autofikcija, a sve to onako kako djed unuku priča priče, posadivši ga na koljena, pa mu sad sve mirno pripovijeda, istovemeno pripovijedajući i sebi. Knjiga je sastavljena iz dva dijela, „Prije” i „Poslije”, podijeljena je u glose, prva je „Dom”, posljednja „Post scriptum, posljednji”. Da vidimo što se događa u knjizi jednog rijetko, kada je domaće i susjedsko spisateljstvo u pitanju, načitanog čovjeka koji, k tome, nije izgubio ambiciju razmišljanja o svemu za svoj račun – a kažu da je upravo tako svoje filozofiranje označio prvi veliki gradski filozof Sokrat, jer i Finci je prije svega – gradski filozof. Da je očuđavanje prirođeno mišljenju, čitatelj može vidjeti već u prvoj glosi, gdje je „dom” oznaka za izlazna vrata svijeta, a knjiga počinje nelagodom, pisac se vozi autobusom, putnik mu kaže: mislio sam da ste Iranac, on odgovara, nisam, i stišće gumb za zvonce kojim signalizira da želi izaći iz autobusa. „Odavno sam suviše sa sobom da bih slušao one koji me ne zanimaju” piše dalje, objašnjavajući svoju životnu strategiju koju bismo mogli okarakterizirati danas nepopularnim „udubljivanjem”, nasuprotnim suvremenoj plošnosti, plitkosti i ishitrenosti. Kao tri za sebe najvažnija pitanja Finci nabraja: pitanje subjekta, osjetilnog i onostranog. A za ispovjedni esej se odlučio jer je filozofiju htio otrgnuti od akademičnosti, ovdje je imao širok prostor za izražavanje istinski svojih misli, esej mu je kao forma bio najpribližniji onom osjećaju koji je pronalazio u sebi dok je mislio o u knjizi zahvaćenim problemima. Esej, kaže, a ne „autoportret od riječi”. Pa je onda, a u skladu s rečenim, da se Finci prije svega obraća onima koji su, kao on, bez obzira na škole, zadržali temeljni odnos prema mišljenju kao nečemu što se upražnjava za vlastitu dušu, ili poput one posvete Salingera, upućene „neprofesionalnim ljubiteljima književnosti”, anegdota o čovjeku kojega je jednom u djetinjstvu vidio u knjižari kako traži filozofske knjige, zapravo programatska. On piše o „nepoznatom zaljubljeniku u filozofiju” i zaključuje kako „postojanje takvih anonimnih entuzijasta omogućava postojanje i razvoj duhovnih vrijednosti”, upravo oni formiraju kulturu i oblikuju duh sredine. Kao najvažniju djelatnost Finci imenuje čitanje: „Iz lektire nastaje pisac. Sve nekako mislim da sam se iz lektire nanovo rodio.” No ne samo iz lektire, nego iz kombinacije onoga što su vidjeli drugi i vlastitog pogleda: kada opisuje moment početka rata, pa konstatira pojavu ljudi koji su ostavljali dojam da su izmiljeli iz zemlje, pojavivši se niotkud, potpuno nepoznati „sugrađani” kolosalne krvoločnosti, onda znamo da ovo pisac mora sam vidjeti, ma koliko isto ovo puta pročitao kod drugih. Piše Finci i o svojem opijanju, o kavani (iako bi ovdje trebalo reći: kafana ili krčma) kao krucijalnom poprištu velike bitke između čovjekovih mnogostrukih Ja. Tko god nije pio da postane netko Drugi, da si postane tuđ, gubio je vrijeme, koje je možda i ovako gubio. No Finci je s opakom navadom (vrlo opasnom) stao, iz straha da ga s druge strane, što god ona bila, ne sačeka njegovo uništeno Ja. Finci piše „sporo”, osjeti se da je godinama predavao mlađima i neiskusnijima od sebe, pa se tragovi toga osjete i u njegovu pismu. Sve objašnjava, evo sad jedne riječi koja se rijetko čuje, „natenane”, mic po mic, školnički vjeran postupnom napredovanju prema onome što želi prenijeti na čitatelja. Još k tome poseže često za aoristom, prezrenim glagolskim vremenom, pa se pojačava ova atmosfera u kojoj djed (ali u naponu snage) nešto prenosi blesavim unucima. Istovremeno su mu cijeli dijelovi teksta nostalgično-melankolične rekonstrukcije nekadašnjih zgoda i nestalih međuljudskih odnosa, na tim mjestima ponajbolje se osjeti o kako se zapravo pažljivom, brižnom piscu radi. Ima kod njega i simplifikacija: kada iz alkohola, krivice i optužaba izvlači svoju ljubav prema literaturi Franza Kafke – pa neće biti da je baš tako, pogotovo kod ovako velikog čitača. No nije za odbaciti ni ovakva argumentacija koja zaključke izvlači iz osobnog iskustva. Pogotovo što je Finci svjestan da „nije baš tako” kako je sam napisao o Kafki, da se važno „isključiti” ne bi li se čovjek približio tuđem djelu. Reminiscencije na prošlost odreda su usporedive s dječjim crtežima, sve je savršeno jednostavno, kao da se kroz nju Finci jedino i usuđuje približiti davnini. No to ne znači da je on uronjen u obiteljoljublje, u jednu od najbesmislenijih fama ikada, dapače, konstatira kako mu nitko od „vanjske familije” nije blizak, da nikada među njima nije imao prijatelja, da nitko nije bio „njegov“. Sličan odnos ima i prema naciji. Židovsko-hrvatskog porijekla, ujevićevski kazano, samo se mogao prostosrdno čuditi vandalizmu, pogotovo kada je započeo ovaj zadnji rat. Finci je, paradoksalno, najneuvjerljiviji kada piše o filozofiji, važnosti mentorstva, nastojanju da se govori iz „iskona”, da se bude „autentičan” – većina diplomiranih profesora filozofije, da parafraziramo Sartrea koji se tako izrazio o svojim kolegama, a nažalost, ipak ne i filozofa s vlastitom izgrađenom filozofijom, skrene na ovu stranputicu, no u Fincijevu slučaju to je samo jedno bljeđe poglavlje. Naši filozofi, i to svi odreda, u tekstovima u kojima objašnjavaju kako se i zašto dobro baviti filozofijom zvuče kao da u razloge još uvijek nisu uspjeli uvjeriti ni same sebe. No kada piše o ljubavi ili prijateljstvu, on nepogrešivo pronalazi ton, a kreće se uvijek između potpune, gotovo brutalne otvorenosti i unutarnjeg rafinmana. Terminologija koju rabi daleko po komunikativnosti odskače od poznatih nam autora filozofske provenijencije, Finci je htio biti čitan, a ne samo s poštovanjem motren na polici kao jedan u nizu „teških“ i za prosječnog čitatelja prenapornih pisaca. Intima je njemu bila u prvom planu, sve ostalo u drugom, pa su i teoretiziranja u strogoj svrsi glavnog iskaza, a njega bismo mogli podvesti pod ne toliko ljubav prema mudrosti koliko pod isto ovo stanje, ali spram života. Knjiga završava kombinacijom sjećanja na jedan davni film, naslov mu je „Daj ruku đavolu“, irskog teroristu igra James Cagney, Finci opisuje nebo iz filma i komparira ga s onim koje gleda u blizini studija u Londonu, gdje je tada živio. On zna da to nije (ali i jest) isto nebo, pa premda više ništa nije isto, prve noći prepoznaje ovo nepostojeće nebo, kaže da gleda to nebo, da je našao nebo iz svojih snova, da je iz svoje zemlje došao do svoga neba. I podvlači da nisu u pitanju metafore, da je život ozbiljniji od toga. Ovo je takva knjiga, i teško je od autora i tražiti više od ovog stizanja na mjesto koje postoji i ne postoji, baš kako bi to jednom filozofu i pristajalo, da bude ondje gdje je bitak tako jasno neodređen i određen, kao u ovoj knjizi snova i sjećanja. Čitati.
Slične knjige
