Sve čega se ne sjećam
Special cijena
16,61 €
Redovna cijena
18,45 €
-
Jezik izvornika: švedski
-
Prijevod: Željka Černok
-
Broj stranica: 272
-
Datum izdanja: listopad 2017.
-
ISBN: 978-953266907-7
-
Naslov izvornika: Allt jag inte minns
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 360 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Po kvartu se svašta priča, no pravo je pitanje: tko je zapravo Samuel? Činjenice kažu da je dijete Šveđanke i Sjevernoafrikanca, da se nakon završenog pravnog fakulteta zaposlio u Državnom uredu za migraciju, da je volio samo jednu ženu, Laide, i imao samo dvoje bliskih prijatelja, Panteru i Vandada. Redovito je posjećivao svoju baku te je, baš kao i ona, slabo pamtio i zato je sastavljao beskrajne popise... No onda su kočnice bakina auta otkazale, a svima se svijet u sekundi zauvijek promijenio. Stoga kad u svojem berlinskom egzilu na stubama sretne uplakanu Panteru, tajnoviti pisac osjeti neodoljivi poriv da posjeti sve koji su Samuela poznavali i složi mozaik od njihovih sjećanja.
Sve čega se ne sjećam jednog od ponajboljih suvremenih švedskih pisaca Jonasa Hassena Khemirija priča je o ljubavi i sjećanju, ali i o problemima koji postoje u švedskom društvu ma koliko se ono gledano izvana može činiti idealnim. Preveden na više od dvadeset jezika i dobitnik najprestižnije švedske Nagrade August, ovaj je roman dokaz da je Khemiri uistinu sjajan pisac.
“Energična proza inovativne strukture, Sve čega se ne sjećam potvrđuje da Jonas Hassen Khemiri nije samo jedan od najboljih švedskih pisaca, nego i golemi talent našeg doba.” – Vendela Vida
“Dovraga, ova knjiga pravo je remek-djelo.” – Patrik Lundberg, Aftonbladet (Švedska)
“Divno istraživanje o čovjekovoj motivaciji – zašto volimo, mrzimo, čeznemo i odbijamo jedni druge. Khemiri piše s jasnim osjećajem za perspektivu, a njegova čista, konceptualna proza zaokuplja nas od početka do kraja.” – Nikita Lalwani
“Sve čega se ne sjećam zadivljujuće je čitalačko iskustvo.” – Menaiset (Finska)
Jonas Hassen Khemiri u Zagrebu predstavio svoj roman 'Sve čega se ne sjećam'
Hina, Jutarnji list, 6. 9. 2018.
Nagrađivani švedski književnik Jonas Hassen Khemiri boravio je u srijedu u Zagrebu, gdje je kao gost 6. Festivala svjetske književnosti nakladnika Frakture predstavio svoj roman "Sve čega se ne sjećam", te u razgovoru koji je vodio književnik Andrija Škare otkrio što ga motivira kao pisca, odakle dolaze njegovi romani i kako je njegovo imigrantsko podrijetlo utjecalo na njegovo odrastanje u Švedskoj.
U susretu sa svojim hrvatskim čitateljima u dvorani Mueller Kina Europe, Khemiri je istaknuo kako dosta toga što mu se događa u stvarnom životu 'završi' u njegovim romanima: "Kao književnika zanimaju me različite stvari, a puno toga što pišem ima dosta autobiografskih elemenata: to ja radim – u svojim romanima opisujem svoj život, a onda to nazovem fikcijom!", rekao je.
Svaku knjigu započinje s nečim što ne razumije, s pitanjem na koje ne zna odgovor, napomenuo je pisac. Pritom se služi različitim alatima, neprekidno nastojeći iskušavati nešto novo: "U prve dvije knjige koje sam napisao, a napisao sam ukupno pet romana i šest kazališnih komada, bavio sam se jezikom i ljudima koji ne mogu promijeniti to tko su u stvarnom životu, u zbilji, pa su na neki način izumili novi jezik, u nastojanju da se odmaknu od svojih života".
U sljedeća dva romana više ga je zanimalo istraživanje što čini 'pravi' roman, "koliko toga morate napisati da bi roman bio realan i stvaran, koliko obilježja i svojstava lika morate ispisati da bi roman postao roman". "Upravo sam objavio novi, peti, roman, koji je opet posve drugačiji", dodao je.
Njegov debitantski roman "Et ögga rött" (2003.) dobio je odlične kritike te je prodan u više od dvjesto tisuća primjeraka osvojivši titulu najprodavanije knjige u Švedskoj 2004. Za svoj drugi roman "Montecore: en unik tiger" također je dobio brojne pohvale za originalnost, te je uz Nagradu za književnost P. O. Enquist i Nagradu Švedskog radija za najbolji roman, nominiran za najvažnije švedsko književno priznanje, Nagradu August, koju je i dobio za roman "Sve čega se ne sjećam" (2015.).
Roman je na hrvatskom objavljen u izdanju Frakture i prijevodu Željke Černok, koja je prevela i njegov kratki roman "Zovem svoju braću" (2012., Ljevak), nastao na temelju eseja koji je tjedan dana nakon terorističkog napada u središtu Stockholma 2010. napisao za švedske novine. Djela su mu prevedena na više od dvadeset jezika, a napisao je i šest drama koje se izvode na stotinjak svjetskih pozornica, uključujući i newyorški Broadway, te je prvi švedski pisac čija je kratka priča objavljena u prestižnom časopisu The New Yorker.
Sin Šveđanke i Tunižanina, Khemiri (1978.) je originalni analitičar suvremenog multikulturalnog društva, čija je knjiga "Sve čega se ne sjećam" ocijenjena literarnim remek-djelom koje toga pisca potvrđuje kao jednog od najboljih suvremenih švedskih književnika.
Roman kao mjesto okupljanja, ljubavi i prisjećanja
Taj roman, otkrio je pisac, trebao je biti roman o ljubavi: "Želio sam pisati o ljubavi i istodobno sam se plašio zaljubiti se, iz straha što će se dogoditi, što će mi te emocije učiniti. Mislim da sam ih nekako htio držati podalje od sebe, a jedan od načina kako stvari možete kontrolirati je da ih definirate, stavite u sustav". Takav jedan sustav bila bi knjiga o ljubavi - no, dok ju je pisao, izgubio je prijateljicu, "i čitav je roman postao nešto sasvim drugo".
Iz te je smrti proizašla središnja tema romana - a to je pitanje što je to što ostavljamo za sobom kada umremo, jer "jedna stvar koja se dogodi kad netko umre je da oni koji su ga poznavali počnu braniti svoje različite verzije te osobe". "Dok sam pisao taj roman, umrla je jedna moja prijateljica, i svi mi koji smo je se sjećali kao da smo se borili za to da definiramo tko je ona stvarno bila. Svađali smo se oko stvarno glupih stvari", pojasnio je Khemiri.
Zato u romanu miješa pripovjedačke glasove kroz čije se isprepletene priče poput slagalice stvara slika osobe koja je umrla a koja je na neki način glavni lik. To je ujedno povezano s pitanjem sjećanja, memorije – što je također tema romana: s jedne strane, pisac propituje različite načine prisjećanja određenih stvari, događaja, ljudi. S druge strane, kroz lik bake koja naglo gubi pamćenje bavi se promišljanjem toga koliko sjećanja definiraju identitet neke osobe te mijenjamo li svoj identitet s gubitkom pamćenja, uspomena.
Roman je za njega također bio "način da stvorim okupljalište za ljude različitog podrijetla", što je, kako je rekao, bila neka vrsta reakcije na činjenicu da se Stockholm u tom smislu jako promijenio u odnosu na vrijeme njegova odrastanja.
Politički angažiran pisac
Khemiri je 2013. napisao otvoreno pismo švedskoj ministrici pravosuđa kritizirajući projekt REVA koji je policiji dao odriješene ruke u potrazi za imigrantima te olakšao deportacije iz Švedske. To je pismo, prvotno objavljeno u Dagens Nyheteru, postalo najviše dijeljeni članak ikad na društvenim mrežama u Švedskoj te je prevedeno na dvadeset jezika za čitatelje brojnih svjetskih novina.
Pisac je objasnio da je pismo napisao jer ga je situacija s tim projektom podsjetila na to koliko se, kao rođeni Šveđanin, odrastajući često osjećao kao da nije dio te zemlje, naprosto zbog toga što ga oni koji su na vlasti nisu vidjeli kao ravnopravnog građanina, primjerice u odnosu policije, zbog čega se osjećao kriminaliziranim.
Izravni poticaj bio je komentar švedske ministrice koja je izjavila kako su ljudi koji tvrde da se zbog toga projekta osjećaju kriminalizirani zapravo samo paranoični. "Predložio sam joj da izmijenimo sjećanja i uspomene, kako bih ja mogao bolje razumjeti primjerice patrijarhat, a ona što je to što je promijenilo moje osjećaje prema mojoj domovini", rekao je Khemiri.
No, danas ima sasvim druge prioritete, otkrio je: "Danas imam dvoje djece i sada znam ono što nisam znao prije pet godina, a to je da je jedino što mi je potrebno jedna prostorija bez interneta. Moj način pisanja vrlo je jednostavan: ostavim djecu u vrtiću, odem na neko mjesto gdje nema interneta i pokušam pisati, pronaći onu vibrantnost, onu energiju koja mi je potrebna za dobru priču".
U pisanju je najvažnija iskrenost
Petra Miočić, Vijenac, 13. 9. 2018.
Švedski pisac Jonas Hassen Khemiri (1978.) jedna je od najvećih zvijezda na šestom Festivalu svjetske književnosti, održanu u Zagrebu i Splitu od 2. do 8. rujna u organizaciji nakladničke kuće Fraktura. „Znate, ja zapravo i nisam pisac. Uzimam događaje iz svog života, zapisujem ih i onda ih nazivam fikcijom“, skromno je, premda posve neutemeljeno, Khemiri ustvrdio 5. rujna u dvorani Müller zagrebačkog kina Europa, koja je bila premalena za sve koji su došli. Jer ako se netko ima pravo nazivati piscem, to je svakako on, jedan od najpopularnijih švedskih pisaca i autor čiji su romani i zbirka kratkih priča prevođeni na desetke jezika, a drame izvođene na velikim svjetskim pozornicama, pa i onoj brodvejskoj. Khemiri je i prvi švedski pisac čiju je priču (u rujnu prošle godine) objavio ugledni New Yorker.
Sjećanje i neprilagođenost imanentne su teme njegovih dvaju na hrvatski prevedenih djela; kratkog romana Zovem svoju braću (2012) što ga je u ljeto 2017. objavila Naklada Ljevak i monumentalnog, Augustom nagrađena romana Sve čega se ne sjećam (2015) objavljena tek nekoliko mjeseci poslije u izdanju zaprešićke Frakture (oba je romana sa švedskoga jezika prevela Željka Černok).
O pitanjima identitetske osviještenosti, važnosti stvaranja kohezivnog društvenog tkiva i ulozi koju u tome imaju riječi, književnost i kultura s nagrađivanim švedskim piscem razgovarali smo uoči njegova drugog posjeta Zagrebu.
Čitateljev je dojam, nakon pročitana dva vaša na hrvatski jezik prevedena romana, Zovem svoju braću i Sve čega se ne sjećam, da oni dijele opću atmosferu nepovjerenja, nesigurnosti i straha u društvu. Jesu li ti osjećaji postali opća mjesta modernih poimanja suvremenoga ljudskog društva? Možemo li čak otići tako daleko i nazvati ih ishodišnom točkom, kamenom temeljcem modernosti?
Nisam siguran u kojoj mjeri, i na koji način, moji romani podliježu takvoj interpretaciji teksta kao primjera suvremenosti ili modernosti. Znam kako mnogi od mojih likova očajnički i bez prestanka tragaju za nekim oblikom grupe, društva kojem bi se mogli priključiti. Naravno, ukoliko takva grupa ne postoji, prisiljeni su izmisliti je. Sjećam se kako sam, dok sam bio mlađi, neprestano tragao za skupinom koja bi bila posve moja, u kojoj bih u potpunosti mogao biti ono što jesam. Posve je razumno zaključiti kako nikada nisam pronašao takvu okolinu. Tada sam počeo čitati i shvatio kako i ne trebam druge ljude i grupe kako bih se osjećao manje usamljenim. Za to mi je bila potrebna samo članska iskaznica mjesne knjižnice.
Možemo li ustvrditi kako su članovi društva sposobni međusobno se povezati samo onda kada je društvo pogođeno u neku od svojih neuralgičnih točaka, kao što je ona koju opisujete u romanu Zovem svoju braću? Jesmo li jedni za druge sposobniti mariti tek kada se suočimo s mogućnosti gubitka?
Sklon sam mnogo inspiracije crpsti iz situacija natopljenih strahom i panikom. Događaj kojim započinje roman Zovem svoju braću stvaran je događaj, a riječ je o neuspjelom pokušaju terorističkog napada u Stockholmu. Mnogo je ljudi počelo pisati i govoriti stvari poput „zlo je napokon stiglo u Švedsku“. To me zainteresiralo i počeo sam se pitati gdje je to „zlo“ bilo prije nego što je stiglo u Švedsku.
Kako se u vama stvorila ideja o iznošenju priče spomenutoga romana na taj poseban način? Jeste li i vi sami, čuvši novosti, imali potrebu nekoga nazvati?
U vrijeme napada dobio sam stipendiju i živio u Berlinu, ali bio sam u Stockholmu, u posjetu preko vikenda. Isprva sam samo posvuda vidio policijske uniforme i plava svjetla. Zaintrigiralo me to što se zbog svih tih uniformi i sirena nisam osjećao sigurno. Prijatelji su me počeli nazivati. Kada sam saznao za napad, moj je prvi instinkt bio nazvati mlađu braću i pružiti im neku vrstu umirujućih savjeta. Problem je bio u tome što nisam znao što im reći. Ili, bolje rečeno, za svaki sam smišljeni savjet mogao smisliti i drugi savjet koji bi ih usmjerio u posve suprotnom smjeru. U tom je trenutku rođen Amor, netko tko naziva i naziva, ali se, barem se tako čini, ne može doista povezati sa svijetom i stvarnošću.
Jedno od pitanja koje Amor postavlja u romanu jest i Zašto se skrivati? Doista, zašto se kriti? Od čega? Je li taj kolektivni, i istovremeno tako nepotreban, osjećaj srama upisan zbilja duboko u osobni identitet?
Jedan ti nagon kaže da se sakriješ stoga što pojednostavnjivanja i diskriminacije bole. Drugi je nagon, pak, učiniti se vidljivim kako bi bio siguran da simplifikacije i diskriminacije nikada neće pobijediti. Pokušao sam se poslužiti objema strategijama i nisam siguran koja od njih bolje funkcionira.
Na koliko različitih načina takvi događaji utječu na općedruštvenu, ali i kulturnu sliku zajednica koje pogađaju?
Mislim da su sve strane iskoristile taj događaj. Ljudi priklonjeni desnici uzvikivali su kako je to upravo ono što se događa kada se dopusti imigracija. Ljudi priklonjeni ljevici odgovarali su uzvikivanjem kako nitko, osim počinitelja, nije bio ozlijeđen. Više me zanimalo napisati tu jednu izdvojenu, osobitu priču o Amoru, nego usredotočiti se na društvo kao cjelinu. Nakon toga jedna od tema koja mi se u pisanju neprestano vraćala, a to je što se događa kada netko nestane, otišla je, napustila me. U romanu Zovem svoju braću Amor je, u fizičkom smislu, vrlo osamljen. Živi u izolaciji, svi su otišli, prijatelji, obitelj, i on ih mora pozvati da se vrate natrag, povremeno koristeći svoj telefon, a mnogo češće to čini u mašti.
Vaš protagonist, Amor, nastoji se ponašati normalno. No možemo li govoriti o normalnosti u tako iščašenu društvu kao što je ono koje opisujete?
Još je važnije pitanje što je normalnost. I tko je dovoljno moćan da oblikuje norme ponašanja? Sva se društva bore kako bi shvatila koji ih kohezivni elementi drže na okupu i mislim da se Amor, zbog izgleda i jezika kojim govori, osjeća kao izopćenik, kao višak. Uvjeren je kako ga svi vide kao terorista. Tada odluči provesti 24 sata ponašajući se normalno u najvećoj mogućoj mjeri. No što se više trudi ponašati normalno, to čudnijim postaje. Na svršetku priče više nismo sigurni tko je skloniji paranojama, društvo ili Amor. Oboje. Možda je to točan odgovor.
Mogu li, u takvoj klimi, radikalne političke struje biti utišane ili je svaki pokušaj ulaženja u takvu bitku unaprijed uzaludan? Je li književnost jedan od mehanizama za ulazak u takvu bitku?
Nikada svoje djelovanje nisam promatrao kao nešto u tom smislu političko. Svakako, mnogo pišem o političkim događajima, ali to je samo stoga što takvi događaji, na jednostavan i neupitan način, utječu na svakodnevne živote mojih likova. Ali iz istih razloga mnogo pišem i o ekonomiji, podzemnim željeznicama ili plesnim pokretima. Ako netko uspije moj rad iskoristiti kako bi stavio naglasak na neku političku ideju, onda smatram da nisam uspio u svome naumu.
Mogu li riječi biti oruđe za slamanje radikalnih mehanizama ili će oni biti samo dodatno raspireni, a njihovo djelovanje olakšano budu li im se riječi drugih odveć suprotstavljale?
Prije desetak godina sudjelovao sam na nekom glazbenom festivalu u Göteborgu. Mutno se sjećam tog događaja, ali pamtim žute trake na kojima je bilo ispisano: „Ne postoje zvukovi. Ali postoji nešto još gore: tišina.“ Na isti način razmišljam o tom pitanju. Tišina nikada nije, ili barem jako rijetko jest, odgovor.
U svome pismu Beatrice Ask, između ostalog, kažete: „Rado bih na jedan dan preuzeo tvoju kožu da vidim kako je to biti žena u patrijarhalnom političkom sustavu“ implicirajući time kako je i ona Druga u nekim ulogama koje igra. Koliko različitih razina Drugosti postoji i postoji li među njima također svojevrsno stupnjevanje? Je li svaka Drugost različita na isti način?
Moja je glavna ambicija i osnovni cilj bio tim pismom prikazati koliko na nas utječu naša sjećanja na diskriminaciju. I kada bi se ona mogla prisjetiti mojih iskustava, opetovanog praćenja od strane zaštitara ili bezrazložnog policijskog uhićenja, njezino bi se poimanje ove zemlje promijenilo. Na isti je način, i iz istih razloga, meni teško razumjeti sve one trenutke u vlastitom životu kada sam povlašten kao muškarac. Različiti su slojevi Drugosti vrlo složeni i zato sam pokušao pisati o njima. Zanimljivo je istraživati što se događa kada se rasne, klasne i spolne razlike sudare.
Kakvi su bili ishodi tog vašeg pisma? Oni politički, ali i, još važnije, oni koji utječu na članove društva i potiču društvenu promjenu?
Društvenu je promjenu teško izmjeriti u postocima. Ali pismo je prevedeno i objavljeno na više od dvadeset jezika, New York Times je objavio njegovu englesku inačicu, a švedski se premijer o njemu morao očitovati u najvažnijoj televizijskoj političkoj emisiji. Zašto? Pa jedan od razloga jest stoga što je postalo viralno, postalo je jedan od najviše puta podijeljenih tekstova u švedskoj povijesti. Drugi razlog leži u tome što se velika većina Šveđana mogla povezati s tim osjećajem da ih se promatra kao nekoga tko nije sasvim dio ove zemlje. Tako su podijelili članak i počeli dijeliti vlastita iskustva povezana s diskriminacijom koristeći oznaku #bastabeatrice. Za dobrih sam dana sklon misliti kako je to pismo mnogim Šveđanima, različita podrijetla i dobi, pomoglo da shvate da nisu sami i da osvijeste činjenicu kako moramo osuvremeniti poimanje toga tko jest dio ove zemlje. Za loših dana mislim da pismo nije promijenilo ništa. No na osobnoj je razini učinilo da se osjećam manje usamljenim sa svojim iskustvima pa pretpostavljam da je i to mnogo.
Čini mi se kako u vašem četvrtom, a na hrvatski jezik drugom prevedenom romanu naslovljenu Sve čega se ne sjećam sjećanja drže središnje mjesto. Što vas u postupku oblikovanja sjećanja toliko fascinira? Činjenica da su sjećanja formativna točka našeg identiteta, čak i kada su odsutna ili posuđena? Do koje su mjere sjećanja, u tom smislu, oslobađajući, a koliko otegotni element?
U trenutku kada sam počeo pisati roman moja je baka počela gubiti pamćenje. Ona je bila vrlo utjecajna osoba u našoj obitelji, gotovo njezina središnja točka, i kao takva nimalo naviknuta tražiti pomoć. Budući da je također imala i mnoga pravila i poglede na svijet, kao i neka vrlo bolna sjećanja, sjećam se kako sam mislio da će joj laknuti sada kada je pustila prošlost od sebe. Možda će joj demencija pomoći da se osjeća slobodnije. U stvarnosti je gubitak sjećanja i osobnosti stvorio užasnutu osobu koja se uspaničila kad je prestala prepoznavati svijet oko sebe. Mislim da je njezin strah od gubitka uspomena utjecao na moj roman. I sama je činjenica da Samuel u romanu također ima baku koja odbija prihvatiti da njezine uspomene nestaju na neki način odavanje počasti mojoj baki.
U tom romanu također je prisutna misao kako je mnogo toga zapravo upisano duboko u naš identitet, poput seksualnosti. No možemo li govoriti o nečemu duboko upisanu u trenutku kada smo tako željni i spremni eksperimentirati sa svakim dijelom svojeg identiteta, pa i s onima najdublje ukorijenjenima?
Riječ brat jako se često pojavljuje u mome pisanju, a postoje i mnogi drugi, pomalo queer momenti, u kojima se intimnost i privlačnost mogu shvatiti dvosmisleno. Mislim da su ograničenja lingvističke intimnosti među muškarcima zapanjujuće. U Švedskoj je, primjerice, prilično teško izreći volim te među muškarcima. Odrastajući, mnogi su dječaci iz moje okoline govorili volim te vrijeđajući prijateljevu majku – negdje se u tom postupku krije i kompliment. Ne postoji način da to kažem tebi izravno pa ti to moram reći na različite načine, koristeći razne vrste jezika. Možda jednostavno svojom tjelesnom prisutnošću, dovođenjem svoga tijela tebi, svojim bivanjem ondje. Možda je to jedini način na koji mogu govoriti o intimnosti i nešto se slično tomu događa i u Zovem svoju braću i Sve čega se ne sjećam.
Iako se pisac pojavljuje tek pri samu svršetku romana Sve čega se ne sjećam, čitatelj od njegova početka stječe dojam snažne piščeve nazočnosti. Krije li se iza tog upisivanja u likove nemogućnost odmicanja od sebe sama ili potreba da se duboko i bez zadrške uroni u onoga koga se stvara? Ili je posrijedi kombinacija toga dvoga?
Nisam sasvim siguran. Možda opetovano pojavljivanje pisaca u mojim tekstovima meni omogućuje da se preoblikujem i u druge likove. Možda je to moj način da ponekad sama sebe prisilim ponešto riskirati, a ne samo se skrivati iza svijeta fikcije. Pišući Sve čega se ne sjećam, znam da sam u jednom trenutku morao činjenicu da upravo ja pišem taj roman učiniti stvarnom, nakon što sam izgubio bliska prijatelja. I taj je prijatelj snažno prisutan u knjizi, iako čitatelj toga postaje svjestan tek primičući se kraju.
Samuel, oko kojega se i zapleće radnja romana Sve čega se ne sjećam, isprva je poštovan jer „nije pravi Šveđanin“. Što je pravi Šveđanin danas? Postoji li još nešto takvo?
Nadam se da roman na to pitanje odgovara mnogo bolje nego što bih ja to ikada mogao učiniti.
Često govorite o važnosti postojanja različitih perspektiva i pogleda na neku osobu i njezine postupke. Koliko je, prema vašem mišljenju, ta svjesnost o drugim i drukčijim perspektivama prisutna i važna? Koliko je važna vama dok pišete?
U svom sam se životu često osvrtao na vlastitu sposobnost razumijevanja svakoga i nesposobnost zauzimanja jasnih perspektiva. Nadam se da, kada pišem, tu sposobnost mogu pretvoriti u vještinu. U pisanju je naposljetku najvažnija iskrenost. Iskrenost u otkrivanju vlastitog pogleda na svijet i mislim da se stoga moji likovi neprekidno prisjećaju istih događaja na različite načine.
Biste li rekli da je i kolektivno sjećanje, sve ono čega se društvo sjeća i ono što je odlučilo odstraniti iz svog sjećanja, također prisutno u potki romana Sve čega se ne sjećam?
Često se uhvatim kako pišem o događajima koji nisu automatski dio mitosa moje zemlje. To je slično onomu kako likovi u romanu pokušavaju u sjećanje prizvati određene aspekte Samuelove osobnosti i aktivno zaboraviti druge. Ponekad se ona najistinitija verzija nas samih može iščitati iz događaja koje svim silama nastojimo zaboraviti.
U razgovoru ste jednom kazali kako su mnoga od vaših mladenačkih sjećanja zapravo preuzeta iz knjiga. Koliko su ona oblikovala vašu autorsku osobnost? Za kojim ste piscima i djelima najčešće posezali?
U svakom sam razdoblju svoje čitalačke povijesti imao druge junake. Kad sam bio mlad, čitao sam Susan E. Hinton i Astrid Lindgren, potom sam otkrio Williama Faulknera, Vladimira Nabokova, Marguerite Duras i švedskog autora po imenu Stig Dagerman. Sjećam se da sam čitao knjige i osjećao se kao da je svijet fikcije stvarniji i od mog svakodnevnog života. U knjigama sam mogao susresti ljude koji su mi bili bliži od ljudi iz moje škole i okoline. Danas mi se takva iskustva rijetko događaju. No ponekad, dok pišem, imam isti osjećaj. Kao da su uspomene koje stvaram u romanima stvarnije od onih iz svakodnevnog života.
U jednom od intervjua, govoreći o važnosti čitanja, istaknuli ste kako ono mora biti opasno. Zašto?
Čitanje ne mora biti ništa. Može biti radosno, može oslobađati ili duboko ražalostiti ili, kod zbilja dobrih knjiga, sve od navedenog. Ali u školama nas često uče kako će te knjige i čitanje pretvoriti u bolju osobu, a to je bio siguran način da se većina mojih prijatelja odbije od čitanja. To je valjda bolje nego reći da je čitanje riskantna aktivnost, da određeni tekst ništa neće izliječiti, da knjige mogu biti jednako manipulativne i opasne kao diktatori. Čak i oprezne.
Naposljetku, gostovanje na Festivalu svjetske književnosti nije i vaš prvi posjet Hrvatskoj. Jeste li se, od svoga posljednjeg posjeta Zagrebu, kada ste ovdje boravili kao gost Katedre za skandinavske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta, imali prilike upoznati s hrvatskom književnošću i pročitati neka od djela hrvatskih autora?
Da, posljednja hrvatska autorica čiju sam knjigu pročitao bila je Dubravka Ugrešić. U švedskom prijevodu, naravno.
Jedan od vodećih švedskih pisaca
Jonas Hassen Khemiri studirao je književnost na štokholmskom sveučilištu i međunarodnu ekonomiju na ekonomskom fakultetu, a potom je neko vrijeme proveo u New Yorku, kao pripravnik u Ujedinjenim narodima. Iako često ističe kako, kao i većina istinskih pisaca, piše neprestano, makar i samo u glavi, ističe također da mu je o rodnom Stockholmu najlakše pisati kada se iz njega odmakne, stoga se i boravak u New Yorku može promatrati kao razdoblje njegova autorskog osvještavanja i ostvarivanja.
Već prvim romanom, naslovljenim Ett öga rött (Jedno crveno oko) objavljenim 2003. – pričom ispričanom u obliku dnevničkih zapisa petnaestogodišnjega Halima koji se, po majčinoj smrti, s ocem seli izvan Stockholma i nastoji se, inherentnoj mu neprilagođenosti unatoč, uklopiti u novo društvo i novi život – profilira kao jedan od najsnažnijih mladih glasova suvremene švedske književnosti. Roman je, ostvarivši prodaju od 200.000 primjeraka, postao najprodavaniji švedski roman 2004. Isti je roman nagrađen i nagradom Boras Tiding za najbolji debitantski roman, a Khemirija su kritičari proglasili nasljednikom J. D. Salingera i P. C. Jersilda, dok su neki njegova Halima uspoređivalI s Adrianom Moleom.
Već se u tom prvom romanu Khemiri bavi propitivanjem problematike odnosa jezika i moći i jezika kao instrumenta moći, stvarajući temelje koncepta što će ga kritičari poslije prepoznavati kao „kemirijski jezik“ i opisati kao „potpuno razvijen, zaigran, fiktivni i metaliteraran stil čiji se korijeni jasno ocrtavaju u europskom postmodernizmu dvadesetog stoljeća“.
Osim razvoja koncepta vlastitog jezika, kroz njegovo se književno stvaralaštvo može pratiti i razvoj temata, literarnih opsesija koje ga na tom putu prate. Tako će u drugom romanu Montecore: en unik tiger (Montecore: tigrova tišina), finalistom prestižne švedske književne nagrade August, mladi pisac Jonas, prazan prostor između objave prvog i pisanja drugog romana ispuniti traganjem za ocem kojeg ne pamti, ali ga, kroz sjećanja njegova navodnog prijatelja iz djetinjstva Kadira pokušava rekonstruirati u sjećanju.
Iako ga kritika rado svrstava u red političkih pisaca podijeljenog identiteta, a publika u njegovim djelima s likovima mahom migrantskoga podrijetla traži ključ za političko čitanje, Khemirijeve su teme u srži zapravo dubinski identitetske. I kada piše o Amoru koji u svijetu bez ljubavi pokušava, samo dan nakon napada koji društvo čijim je članom pogađa u neuralgičnu točku, ostati sabran i, katkad stvarnim, a češće fiktivnim pozivima braći, za sebe stvoriti dojam normalnosti kao i kada, kroz fragmentirane priče prijatelja i znanaca pokušava rekonstruirati lik Samuela, onoga koga više nema, Khemiri zapravo traga za pripadnošću, za osjećajem sigurnosti iščezlim iz otuđenoga suvremenog svijeta. Također, autorski propituje latentne granice fluidnih identiteta pitajući se gdje počinje jedan, a završava drugi i možemo li, ne osvijestimo li cjelinu, iz autorove, čitateljeve ili posve osobne perspektive, tvrditi da smo poznavali fragmente. U obama se njegovim, nama dostupnim, djelima osjeća posvemašnja prisutnost Drugoga, ali ne kao političke prijetnje, već kao onoga što, upravo stoga što nije zrcalno našem identitetu, u jednakoj mjeri budi fascinaciju i strah.
Tribina Razotkrivanje s Jonasom Hassenom Khemirijem
Festival svjetske književnosti 2018.
5. 9. 2018., Kino Europa - dvorana Müller, Zagreb
Slične knjige
-
-
-
Nevidljiva žena i druge pričeSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
Najbolje doba našeg životaSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
Priče sa satnim mehanizmomSpecial cijena 5,00 € Redovna cijena 17,12 € -
Poderana koljenaSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
Nevidljivo moreSpecial cijena 14,21 € Redovna cijena 15,79 € -
Uvjerljivo drugiSpecial cijena 15,41 € Redovna cijena 17,12 € -
Eksperiment Irene TotSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 €