Svaki dan, svaki sat

Special cijena 132,21 kn Redovna cijena 146,90 kn
  • Jezik izvornika: njemački

  • Prijevod: Latica Bilopavlović Vuković

  • Broj stranica: 272

  • Godina izdanja: 2012.

  • ISBN: 978-953266384-6

  • Naslov izvornika: Jeden Tag, jede Stunde

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 400 g

Makarska, šezdesetih godina. Sve počinje novom novcatom torbom. Ima bijele i plave pruge te žutu ribu u sredini, a pripada Dori, koja upravo kreće u vrtić. Luka još nikad nije vidio ništa tako lijepo! Petogodišnjak je toliko očaran njome da zaboravi disati, te se onesvijesti. Dora ga poljupcem budi i oni postaju nerazdvojni – sve do jednoga rujanskog dana nekoliko godina poslije, kad se Dora s roditeljima odseli u Pariz. Nakon šesnaest godina iznova se susretnu, i to u gradu ljubavi. Dora, koja je ostvarila svoj san da postane kazališna glumica, odlazi s prijateljima na otvorenje izložbe. Umjetnik je Luka... Iako nema sumnje da mogu biti sretni samo zajedno, život kreće nepredviđenim tijekom.
Prvijenac Nataše Dragnić, koja piše na njemačkome, odmah je po objavljivanju postigao izniman uspjeh, a prava za prijevod prodana su u čak 28 zemalja. Svaki dan, svaki sat bezvremena je i moderna ljubavna priča: bezvremena u svojem vjerovanju u predodređenost s kojom dvoje ljudi dijeli sudbinu, a moderna u svojoj spoznaji da je život mnogo kompleksniji. Ljubavni roman kakav bi trebao biti – nabijen emocijama, pun poezije i napetosti.

“Tužna i lijepa ljubavna priča.”
Elle

“More, barke, nonice, makarske kale i trgovi prate neobičnu dječju ljubavnu priču, koja se prekida kad se Dorini roditelji odsele u Pariz, a nastavlja kad se ponovno iznenada sretnu upravo u gradu ljubavi.”
Glorija

“Bogat, lepršav, elegantan roman Svaki dan, svaki sat pokazuje svijet u kojem je ljubav jača od volje.”
Simon Van Booy

“Natašu Dragnić uspoređuju s Paolom Giordanom, Davidom Glattauerom, Davidom Nichollsom i Annom Gavaldom.”
divisione la republica

9.5.2012.

Neki su tvrdili da je moj roman između ozbiljnog i zabavnog štiva

Večernji list, Denis Derk, 08.05.2012

Neki su književni agenti tvrdili da je moj roman između ozbiljnog i zabavnog štiva i da ne znaju kome bi ga ponudili, veli Nataša Dragnić koja je roman “Svaki dan, svaki sat” prodala u 28 zemalja. A napisala ga je na njemačkom. Splićanka Nataša Dragnić koja dvadesetak godina živi u Njemačkoj ovih je dana predstavila roman prvijenac „Svaki dan, svaki sat“ u Zagrebu i Splitu. Ta poliglotkinja i glumica roman je napisala na njemačkom jeziku, a već prije njegove objave prava su prodana u čak 23 zemlje, pa i našoj Frakturi. Topla, emotivna priča o nemogućoj ljubavi s makarske rivijere osvojila je njemačke, ali i talijanske čitatelje, a autorica je zadovoljna i prijevodom na hrvatski koji potpisuje Latica Bilopavlović Vuković.Bi li roman bio isti da ste ga pisali na hrvatskom? Nije isto pisati na hrvatskom ili na njemačkom. Jezik diktira i način na koji mislite. Njemački mi nije materinski, ali mi daje slobodu koju ne bih imala na hrvatskom. Mogu kombinirati stvari koje na hrvatskom ne bih mogla, premda dobro poznajem strukturu njemačkog jezika, ali me ona ne sputava. Na hrvatskom sam dosta pisala u mladosti.To su pjesme, kratke priče? Pjesme i kratki romani. Oni su svi imali veze sa mnom. Uvijek sam obrađivala nešto što me trenutačno mučilo. Onaj tko me zna u toj će me prozi lako prepoznati.Sada će svi pitati koliko u vašem romanu ima vas? To svi pitaju. Je l' vi to pitate?Vidim da ste i glumica, pa ne znam kolike su vaše sličnosti s vašom glavnom junakinjom Dorom, također glumicom? Ne samo u Dori, nego u svakom od mojih likova ime mene.I u muškim likovima? I u njima. Većina ljudi ima problema s Lukom koji je slab, nije jak muškarac.Žene su jači karakteri? U ovom slučaju Dora je jači karakter. Mislim da se baš zbog toga ljutimo na Luku jer smo svi to prošli, svi smo nekada bili slabi, to je ljudski. Znam da čitatelji imaju problema s Lukom i često ne shvaćaju zašto Dora i dalje voli Luku. Ali svima nam se u životu dogodilo da radimo stvari koje ne možemo objasniti.Je li takva ljubavna priča moguća i negdje izvan Mediterana? Ona je svuda moguća. Roman sam smjestila u Makarsku jer sam vezana za more. Poznajem Makarsku jer sam tamo radila, poznajem hotele, nisam morala puno istraživati. Mislila sam da u stvarnosti takva ljubav nije moguća, jer ne poznajem nikoga tko je nešto tako doživio. No nakon objave romana dobila sam jako puno pisama čitatelja, zapravo e-mejlova, jer više nitko ne piše pisma, koji vele otkud vi mene poznajete, vi ste ispričali moju priču. Neke od tih priča završile su sretno. Parovi su se našli nakon puno godina ili čak desetljeća i završili zajedno. Neki još čekaju taj trenutak.Koja je tajna velikog interesa za vaš roman koji je prodan u 28 zemalja? Vidim da idete u Italiju? U Italiji sam već bila jer je knjiga izašla lani i bila je veliki bestseler. Sada u svibnju izlazi u Španjolskoj, Americi, Velikoj Britaniji i Kanadi. Iz pisama izdavača koji su kupili prava za objavu knjige čitam da je to prekrasna priča napisana posebnim jezikom i stilom. To je roman ne samo o nesretnoj ljubavi, nego o čežnji za ljubavi koja je nama ljudskim bićima srž postojanja. Bez te čežnje ne postojimo. Dora i Luka doživljavaju životnu ljubav koja počinje od dvije, pet godina života i ne prestaje. Stil ovog romana nije moj stil, nego stil ovog romana.Kakve su brojke o prodaji knjiga? U Njemačkoj je u deset mjeseci prodano više od 20.000 primjeraka što je za prvijenac od osobe za koju nikada nitko nije čuo izvrsno. U Italiji je prodano 25.000 primjeraka knjige u pola godine. U Njemačkoj se još nikada nije dogodilo da se prvijenac nepoznate osobe bude prodan u 23 zemlje i prije nego se roman pojavio.Sada se spremaju i džepna izdanja? U Njemačkoj izlazi 9. svibnja.Interes za ovakvim temama očito postoji? Puno čitam i ne mogu se sjetiti knjige u kojoj ljubav ne igra neku ulogu. Čak i u krimićima. Ljubav ne mora biti glavna priča.Vi u ovoj knjizi niste opterećeni poviješću, ne bavite s politikom. Zanima vas samo ljubav i poezija Pabla Nerude? To je biografski trenutak. Od djetinjstva sam bila zaljubljiva, zaljubljivala se na tisuće puta, uvijek nesretno i Pabla Nerudu sam rano otkrila. On je za mene bio izvor utjehe. To sam prebacila na Luku.Koji vam je autor proze drag? Uvijek sam puno čitala. Nitko ne može pisati, a da puno ne čita. Kada bih spomenula Dostojevskog kojeg obožavam, ili Manna, Gidea i rekla da su oni na mene ostavili pečat, bilo bi to krivo. Ja sigurno ne pišem kao Dickens. Broj pisaca koji su utjecali na mene je toliko velik, a i oni su jako različiti.Ne znam koliko ste pisali roman, no zanima me kada ste se odlučili na njegovu objavu? Kako sam puno podučavala jezike, nisam imala vremena za pisanje romana, što iziskuje puno vremena u komadu. Zato sam pisala kratke priče. Jedna faza romana, prva trećina, razvukla se na nekoliko godina. Kako je došla kriza, negdje 2008. ostala sam bez angažmana za podučavanje i to je bilo dobro jer sam imala vremena napisati roman do kraja. Tada sam trebala odlučiti hoću li pisati za sebe i staviti rukopis u ladicu ili ću ići u biznis objavljivanja. Prvo sam se informirala o tom poslu objavljivanja koji ima svoja pravila. Tako sam prošla nekoliko tečajeva informiranja kako čovjek pristupa izdavaču, agentu. Nabavila sam priručnik koji postoji o tome. Meni nije trebao tečaj pisanja, nego pomoć za kontakt s izdavačem.Je li vas prvi izdavač prihvatio? Ne. Prvo sam se obratila izdavaču koji se zove Mare i bavi se knjigama o moru. Urednica mi je poslala odgovor koji nije bio standardni. Sva je bila oduševljena, no onda je došlo ali i rekla je da ne može iz trbuha donijeti odluku o objavi mog rukopisa. Shvatila sam da svaki urednik ima svoj subjektivni osjećaj u trbuhu. Onda sam odlučila naći literarnog agenta, no to je jednako teško kao i naći izdavača. Većina agenata me odbilo, rekavši da je moj tekst između ozbiljne i zabavne književnosti te da ne znaju kome bi to ponudili. Sadašnjeg agenta to nije mučilo. U roku od dva mjeseca našao je izdavača i to jako dobrog, koji je na istom nivou kao Fraktura u Hrvatskoj. Seid je bio jedan od izdavača koji je kupio prava prije nego je knjiga izašla.Je li netko otkupio prava za film? Ne. Ali ona su kod mene. Javili su se neki ljudi. Sigurna sam da će se, kad knjiga izađe u Americi, javiti producenti. Neki su se producenti s engleskog područja javili dok knjige još nije bilo i tražili engleski tekst. Sada će ga biti. Ne znam volite li filmove. Kojeg biste režisera izabrali? Filmove volim i više nego kazalište. Ali nemojte me to pitati. Ne znam. Više sam razmišljala tko bi glumio Doru i Luku. A to isto ne znam.Koliko vam nedostaje more? Jako.A što vam najviše fali od mora? Pa more. Ja sam s mora. Kada dođem u Split, ni ne odem do mora, ne moram ni otići do rive jer znam da je more tu. More je dio mene. To je kao da vam stalno nedostaje jedan dio, a kada dođete do mora, ne morate ga stalno dodirivati. Nisam ribar ni pomorac, ne mogu živjeti od mora i samo zbog mora se neću vratiti iz Njemačke. Ali cijelo ljeto provedem na Braču. Puno sam na moru.

9.5.2012.

Piscima nije lako ni u Njemačkoj

Slobodna Dalmacija, Siniša Kekez, 09.05.2012.

Nataša Dragnić je Splićanka koja je prije 17 godina zagrebačku adresu zamijenila njemačkom. Ova poliglotkinja i nesuđena diplomatkinja radila je kao podučavateljica njemačkoga jezika u Erlingeru, smještenom na pola puta između Münchena i Frankfurta. Njezin roman “Svaki dan, svaki sat” i prije objave prodan je u desetak zemalja, do sada je u Njemačkoj otišao u 20 tisuća primjeraka, a prodano je 28 izdavačkih licencija. Autorica intenzivno promovira knjigu diljem Europe, novi roman već je kod izdavača. Pravi trenutak za intervju u njezinu rodnom gradu. Kako je došlo do tolikog broja prijevoda i koliko je u Njemačkoj to uobičajeno? - Ne samo da nije uobičajeno nego je jako rijetko, posebno za prvijenac. Njemački autori teško se prodaju vani zato što postoji predrasuda da su teški i komplicirani pa ih nitko ne voli čitati. Tek ako su u Njemačkoj dobili nagrade, onda ih “kupe” stranci. Najsretnija okolnost je bila što moja urednica privatno poznaje književnu skauticu, Njemicu koja u New Yorku vodi izuzetno uglednu literarnu agenciju. Kada ona kaže da je nešto dobro, svi to hoće imati. To je i Frakturina skautica, njoj se to svidjelo, ona je izdavačkim kućama za koje traži tekstove rekla da je knjiga dobra i oni su počeli kupovati. Prava su otkupljena za 27 zemalja i za katalonski jezik. Čak 23 licencije prodane su prije nego je knjiga objavljena u Njemačkoj, a hrvatski prijevod je osmi objavljeni po redu. Ovaj mjesec izlaze španjolski i katalonski prijevodi te prijevodi u Kanadi, SAD-u i Velikoj Britaniji. Portugalski prijevod izlazi najesen... Neki prijevodi me više uvuku u cijeli projekt, a negdje saznam da je prijevod objavljen tek kada dobijem primjerke, kao npr. iz Kine. Agenti su važni Odmah ste krenuli s romanom, priče niste objavljivali? - Priča imam puno, ali Nijemci, za razliku od Amerikanaca, ne vole kratke priče. Knjiga priča u Njemačkoj objavi se tek kao četvrto-peto djelo. Tamo je normalno startati s romanom, nitko vas neće uzeti s knjigom kratkih priča. Napisali ste ljubavni roman u koji ste unijeli i jaku osobnu notu. Je li za uspjeh važnije poznavanje zanatskih pravila ili doza osobne strasti? - Ovo nije žanrovski ljubavni roman, to je literarno, a ne žanrovsko djelo, naprosto, roman koji je ljubavna priča. Rukopis mi je odbilo desetak agenata, rekli su da im se jako sviđa, no da sadržaj pripada zabavnoj literaturi, a da su stil i jezik “posuđeni” iz ozbiljne literature te da ne znaju kome bi to ponudili. Kad se počne čitati, onda roman zahtijeva posebnu pažnju i sudjelovanje čitatelja. Imam puno muških čitatelja koji mi se oduševljeno javljaju i kažu da je to ljubavni roman za muškarce. Niste ga imali intenciju tako pisati? - Nisam imala nikakvu intenciju niti sam ciljala na određenu čitalačku grupu. Ne počinjem pisati prije nego što u glavi ne složim kompoziciju i perspektivu. Sa sadržajem sam fleksibilna. Nakon toga nema mijenjanja i prva je verzija zadnja. Zbog moga posla pisanje je trajalo dvije-tri godine, ali stvarni rad na knjizi trajao je valjda neka četiri mjeseca. Zašto je baš Makarska pozornica romana? - Trebalo mi je more kao mjesto radnje, zbog mentaliteta malog mjesta. Split mi je bio prevelik, a u Makarskoj sam radila dva ljeta pa mogu reći da je poznajem. No morala sam istražiti je li u Makarskoj 60-ih bilo kino, gdje se mogao kupiti sladoled... U čemu je, po vašem sudu, ključ uspjeha romana? - Priča o dvoje ljudi koji se ne mogu naći, a stvoreni su jedno za drugo, nije nešto neobično, takvih priča ima puno. Ovdje je različit način na koji je priča ispričana. Kakve su bile kritike romana? - Dobre. Svi recenzenti naglasili su način na koji je roman pisan i jezik. Moj jezik je neobičan, volim iznenaditi čitatelja, da bude aktivan, da ga izvedem iz kolotečine čitanja. To je moj stil. Roman ste bez problema napisali na njemačkom? - Njemačkim sam ovladala na zahtjevnoj germanistici u Zagrebu. Došla sam s gotovim jezikom, moj privatni i radni jezik bio je njemački za strance, družila sam se s Nijemcima, meni je njemački postao jezik na kojem razmišljam i sanjam pa je bilo prirodno da pišem na njemačkom. Prijevod na hrvatski prepustila sam drugome. Kod mene bi to trajalo tri godine i opet ne bih bila zadovoljna. Koliko je velik vaš njemački izdavač? - Moj matični nakladnik je DVA. Značajan je, pogotovo za stručnu literaturu, a prije desetak godina kupio ih je Random House. Zadovoljna sam jer mi izdavač nije velik, a dio je zaista velike tvrtke. Kako ste došli do njih? - Moj agent ih je pronašao. Ja sam najprije našla agenta, a on izdavača. Koliko znam, u Hrvatskoj nema literarnih agenata, a u Njemačkoj ih ima sve više. Još nije kao u Americi, gdje se ne može ništa uraditi bez agenata. U Njemačkoj može, ali s agentom je lakše. Moj živi i radi u Münchenu, samostalan je, ali otkako sam ja došla, morao je angažirati pomoć, ha-ha-ha. Je li vam uspjeh donio i opipljive materijalne probitke? - U svakom slučaju se isplatilo, samo što se od toga ne može dugo živjeti ni u Njemačkoj, a ne samo u Hrvatskoj. Jedino veliki bestseler autori mogu živjeti od prodaje svojih knjiga. U Njemačkoj knjiga košta 20 eura, autoru ide deset posto, no kada platim agenta i porez, ostane mi jedan euro. Koliko knjiga moram prodati da bih od toga mogla živjeti? No iznimno sam zadovoljna prodajom jer nisam bila poznata u kulturnom životu, a sada me zovu na čitanja i predstavljanja knjige. U svibnju izlazi džepno izdanje, ali se i tvrdi uvez jako dobro prodaje. Žmegačevo pismo Imate uspješan roman, radite li već na novom rukopisu? - Sljedeći roman je već gotov i izlazi na proljeće iduće godine kod istog nakladnika. Riječ je o obiteljskoj priči koja se proteže na dvadesetak godina, a bavi se odnosom triju sestara. Niste imali strah od iduće knjige? - Ne, jer pišem već 40 godina i ovo mi nije ni prvo ni zadnje što sam napisala. Sada mi je lakše pisati jer sam postala profesionalna književnica. Želim dati sto posto svoje energije i vremena ovome jer mislim da zaslužuje. Na splitsku promociju na ‘Bookvici’ došlo je dosta vaših kolega. Kakve su reakcije bile u Zagrebu, jesu li došli profesori? - U Zagreb mi je došla moja profesorica Tamara Marčetić. Njoj i profesoru Viktoru Žmegaču poslala sam knjigu na njemačkom, koja im se jako svidjela. Profesor Žmegač mi je napisao prekrasno pismo kojim je pohvalio roman. Pismo držim na radnom stolu kao poticaj.