Sva je priroda divlja i surova

Special cijena 116,10 kn Redovna cijena 129,00 kn
  • Broj stranica: 336

  • Godina izdanja: 2015.

  • ISBN: 978-953266652-6

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 196 mm

  • Težina: 390 g

Kad sazna da se njezina prijateljica iz studentskih dana Jovana Jakšić vraća iz Kanade, odvjetnica Kastelić prisjeća se kraja osamdesetih u Zagrebu. Želeći dokučiti tko je ubojica koji je u to doba brutalno ubijao mlade djevojke iz provincije, a čija je žrtva bila i njihova kolegica iz studentskog doma, grozničavo zapisuje sve čega se uspijeva sjetiti. Njezin suprug, ugledni sudac, također se mora vratiti u dane mladosti. Na taj nevoljki povratak u prošlost prisiljava ga brat njegova najboljega poginulog prijatelja koji pokušava shvatiti prave razloge raspada svoje obitelji. Kastelići pritom nisu ni svjesni da niz zločina iz prošlosti upravo dobiva svoj suvremeni nastavak.
U svojemu nostalgičnom trileru Sva je priroda divlja i surova spisateljica s kanadskom adresom Ivančica Đerić opisuje vrijeme koje je samo na prvi pogled prošlo svršeno. Ovaj je roman intrigantan i uzbudljiv zbog živopisnih likova koji su negativci čak i ako nisu nikog ubili, sumračne atmosfere i duhovitih detalja. Povratak u prošlost Ivančice Đerić i njezinih likova nabijen je napetostima i neugodnim istinama iz predratnog razdoblja, koje s vremenom nisu iščeznule, jer isti je zrak nad regijom, na isti način umire sirotinja.
Iva Karabaić

“Resursi su opljačkani, ratni zločini neriješeni, a korumpirani slavljeni”

Tamara Borić, Nacional, 18.8.2015.

Tijekom Festivala svjetske književnosti, koji će se održati od 3. do 11. rujna, u Zagrebu će boraviti književnica Ivančica Đerić, čiji je roman “Sva je priroda divlja i surova” upravo objavljen u Hrvatskoj. Ivančica Đerić autorica je pet romana i dviju zbirki pjesama, a na Festivalu će gostovati 10. rujna, na tribini Pisac i njegov čitatelj. S obzirom na to da je Ivančica Đerić rođena u Sisku 1969., odrasla u Prijedoru u Bosni i Hercegovini, a diplomirala na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, jako je vezana za područje bivše Jugoslavije, iako danas živi u Kanadi gdje je i magistrirala i radi u informatičkoj industriji. Stoga radnju romana “Sva je priroda divlja i surova” smješta u Zagreb, u studentski dom gdje je krajem 1980-ih ubijena jedna studentica. Roman govori i o sukobima koji su prethodili ratu, ali i o desetljećima koja su uslijedila, a u povodu njegova izlaska Ivančica Đerić dala je ekskluzivni intervju Nacionalu.

NACIONAL: U romanu “Sva je priroda divlja i surova” radnju smještate u Zagreb, u studentski dom. U tom domu stanovali ste dok ste studirali pa dobro poznajete grad. Zašto je radnja smještena u Zagreb?

Htjela sam napisati roman o onom rubnom vremenu, kroz oči tada mladih ljudi, studentarije, to je taj kraj 1980-ih, početak 90-ih. Tada sam živjela u Zagrebu pa mi se učinilo prirodnim tu smjestiti priču. Ona govori o mladim ljudima koje to rubno vrijeme obilježava, oblikuje, mijenja, maltretira, navodi na preispitivanja osobne prirode, prisiljava da naprečac ili sazru ili to odbiju. Ili ih, kao u slučaju Jovane Jakšić, odvodi u emigraciju.

U vašim ranijim romanima glavni grad-junak bio je Tromuk.

Točno, to je za mene jedno sasvim postojeće, premda izmišljeno, mjesto u Bosni, koje je zapravo svako mjesto u Bosni. Htjela sam sada progovoriti iz nekog drugog kuta. Dosadno je uvijek sve gledati s iste točke.

Rođeni ste u Sisku, odrasli u Prijedoru, zagrebački ste student. Vezani ste uz područje bivše Jugoslavije, pa pišete i o tim 1980-im godinama, ali i o 1990-ima i ratu koji je uništio mnoge živote. Kako vi doživljavate te godine?

Oprostite mi što na to moram odgovoriti veoma kratko. Bile i ne ponovile se. Tko za njima žali, nešto mu fali.

Zašto ste otišli u Kanadu?

Otišla sam jer se nisam slagala s tim što se događalo, da je normalno ili nužno ubiti ili u logor zatvoriti susjeda samo zato što je taj susjed neke druge nacionalnosti. Ja nisam od onih koji misle da cilj uvijek opravdava sredstvo. Ne znam što o tome misle današnji mladi ljudi, jer živim daleko, ali oni mladi ljudi uz koje sam odrasla i s kojima sam studirala, ta nesretna generacija kojoj su oduzeli šansu za normalan život, ti dečki i cure žrtvovani od isfrustriranih staraca, ti moji školski drugari iz Prijedora, primjerice, ili sa studija u Zagrebu, nisu uopće htjeli rat. Nisu ga prizivali, nisu ga razumjeli, nisu ga željeli, nisu u njemu kanili sudjelovati. Nisu jedni druge smatrali strancima. Neki od njih u tom ratu su poginuli, a neki su se uspjeli izvući. Mnogi danas žive u inozemstvu. U Americi, Kanadi, Velikoj Britaniji, Njemačkoj ili Švedskoj. To su pošteni ljudi koje nitko nije ništa pitao, vjerovali su u nešto što je danas možda staromodno, ali je civilizacijski pozitivnije, da se susjeda ne ubija. To je istina koja se o njima sustavno prešućuje, vjerojatno nije popularna i često joj se ukida pravo na postojanje.

Kako je živjeti u Kanadi i s distance gledati na ovo područje?

Kanada je udobna zemlja u kojoj se ne događa previše povijesti. To vas uljuljka u nekakvo stanje, što ja znam, abnormalne normalnosti. U Kanadi pisca ne biste pitali mnogo o politici, jer ona je često neprimjetna, a kod nas je sveprisutna pa tako ja više govorim o politici, nego o lingvistici ili književnosti, iako mi je to posao.

U Kanadi postoji strah od toga da uopće nema nekog prepoznatljivog identiteta, često se postavlja pitanje što uopće znači biti Kanađanin. Drugih stvari im ne manjka. Kod nas je svega u manjku, osim jalovog inzistiranja na nekakvim apsolutnim odlikama našeg identiteta.

Što ovdje vidite kao najveće izazove?

Ljudi su iscrpljeni, resursi opljačkani, ratni zločini neriješeni, korumpirani slavljeni, dobrohotni ušutkani, a manijaci su postali heroji. Koristoljublje je religija, a službena religija odavno ne služi svojoj svrsi. Hrana je luksuz, a i udisanje zraka je skupo. I unatoč svemu, život hita dalje.

Ovih dana obilježena je 20. godišnjica Oluje. Jedan od vaših likova pogiba u Oluji. Kako gledate na prijepore između Hrvatske i Srbije oko Oluje?

O tome govori rečenica iz romana – pobjedniku uvijek nedostaje gen za sućut.

Gen za sućut je najvažniji. Mislim da mačo kultura uvijek inzistira na nekakvom sjećanju, čiju čistoću nitko ne garantira, koju, dapače, svaka vlast sustavno degradira. Sve je to nogomet ljudskim dušama. I sasvim je nepotrebno. Nikome nije nužna ta frenetična religija sjećanja, a svima bi godila jedna iskrena kultura suosjećanja. Ta kultura sustavno se suzbija umjesto da se njeguje, ona je uvijek prva žrtva političkog ping-ponga i to stvara frustraciju i potiče bijes koji više nemaš na kome iskaliti jer je, eto, rat gotov, a kao da nije gotov, to je jedna šizofrena situacija.

Djeca stoga uče različite povijesne podatke o istim događajima, govore navodno sasvim nerazumljivim jezicima, a žive u istoj ulici.

To je onaj klasični nezreli crno-bijeli svijet, dakle, nedostaju mu nijanse, a u takvom postupanju nema dugoročne sreće. Primjerice, nedavno sam o tome pogledala emisiju, o djeci u Mostaru koja se plaše prijeći Stari most, u strahu za vlastiti život boje se otići iz jednog kraja svoga grada u drugi, što je, dakako, jedan apsolutni debilitet nametnut novim generacijama.

Što je po vama bolje od tog, kako implicirate, neproduktivnog kulta povijesnog sjećanja?

Ono što je u čovjeku loše, ne zaslužuje zvona. Bolje je zaboravljati sve loše. Uopće, kanimo se kulta bilo čega, na primjer kulta epoleta i rodoljubnih epiteta, drevnih stoljeća, nekadašnjih veličina, čiji je Tesla, tko je kome uzeo ili vratio Dalmaciju, tko je mitoman a tko konjušar, što je bilo u Drugom svjetskom ratu i tako dalje. Što ja znam, moguće je da griješim, ali taj rat završio je 1945.

Kako biste ocijenili današnju situaciju u kojoj se Hrvatska nalazi?

Bitno je što o tome misle oni koji tamo žive. Ja mogu samo ponuditi jedno moguće viđenje. Neke paragrafe iz moje knjige koji možda upravo asociraju na tu temu, bez mnogo kreativnog napora, mogla sam prepisati i iz nekih novina. To je jedno legitimno viđenje stvarnosti, a svatko neka sam prosudi koliko oslikava trenutak u kojem vi i ja razgovaramo.

Ima li u Jovani Jakšić zapravo vas? Jer, i ona je otišla u Kanadu...

Ona ima svoju priču, ali dijelimo neke karakteristike, to posuđivanje je nekakav rutinski trik koji vam pomaže da ne morate, tijekom pisanja, izmisliti baš sve. Obje smo odrasle u Bosni. Preživjele smo izbjeglištvo, izolaciju, imigraciju i iritantnu regijsku infantilizaciju. Ona je recitirala poeziju, ja je pišem. Neke stihove koje sam napisala jako davno, s petnaest godina, iskoristila sam i u ovom romanu. Dopustila sam si taj mali iskorak u djetinjstvo. Države zaista nastaju i nestaju, ali pjesnici ostaju. U životu su često i važniji od državnih granica. Pomognu čovjeku, primjerice, da prevlada sve te granice, a da pritom u glavi ostane čitav.

Zašto ste počeli pisati?

Zato što u tome nisam imala izbora, čovjek se rodi ili ne rodi takav.

Što mislite o festivalima i takvom načinu promocije, aktivnom razgovoru s čitateljima?

Svaka prilika da se govori o književnosti je dobra prilika. Naravno, uopće uspjeti organizirati jedan festival književnosti, u ova Tweeter vremena koja pristaju samo na 140 slovnih znakova, jako je naporan posao. Skup, nezahvalan i često neprimijećen. Zagreb se može ponositi svojim festivalom književnosti.

U Hrvatskoj se ne može živjeti samo od pisanja. Može li se u Kanadi?

Rijetki su pisci koji žive od pisanja. To je tako, situacija koja je replicirana tamo, ovdje, svugdje i bilo gdje. No svatko tko u tome uspije, ima prešutnu podršku svih pisaca. Time dokazuje da barem u nekom, posebno privilegiranom trenutku, naša umjetnost još ima nekog odjeka. Uspjeh bilo kojeg pisca je dobra stvar, jer u svim piscima, kanadskim, hrvatskim, britanskim, bosanskim, srpskim ili španjolskim, održava vjeru da ćemo opstati. Cehovski, zanatski i ljudski.

Pratite li književnu scenu regije?

Da, ima kod nas odličnih pisaca i volim ih čitati. Nikada nisam vjerovala da je sve u svijetu bolje, a kod nas ništa ne valja te navodno ne znamo alfabet, nemamo dobru tematiku, ne znamo stilistiku, ne razumijemo suvremenu književnu logiku, nismo u skladu s trenutkom već u zaostatku koji je nenadoknadiv. To je apsolutni primjer kompleksa niže vrijednosti. Ja vjerujem da, gdje god da ste, postoje kreativni i kvalitetni umjetnici, zato me i žalosti kada u novinama pročitam da ljudi preferiraju isključivo strane pisce koji, ako ćemo iskreno, često nisu bolji od mnoštva domaćih autora. Svatko neka čita što želi, ali ne zaostajemo ni po čemu, mjereno kreativnim metrom. Sasvim je druga stvar što imamo manje novca, manja su nam tržišta, bavimo se tematikom koja drugima nije komercijalno isplativa. Uostalom, primarna uloga kulture i nije stvaranje novca, već novih uvida.

Koliko se europska scena razlikuje od američke i kanadske? Što najviše vole kanadski čitatelji?

Kanadska scena je dosta malena, tematikom odijeljena od europske, opsjednuta je pitanjima imigrantskog identiteta te onima srednje klase i autohtonih starosjedilačkih plemena. Tim redoslijedom.

 

Knjige mjeseca

Ines Šikić, 24express

Roman Ivančice Đerić govori o strahu koji označava odrastanje i o rubnim vremenima u društvu koja nas mijenjaju. U ovom trileru samo je jedan zločinac, ubojica koji masakrira djevojke za kojima nitko neće žaliti i koje nitko neće tražiti. No niti jedan od mnogih drugih likova nije potpuno nevin. Autorica zato uspješno uspijeva skriti tko je ubojica do posljednjeg poglavlja, ali ne postoji niti jedan lik za kojega ne pomislite kako bi mogao biti odgovoran za brutalno ubojstvo Andrijane Mišić, studentice koju je netko zadavio i dekapitirao 1987. godine u sobi u studentskom domu Moša Pijade u Zagrebu. O tom zločinu iz današnje perspektive piše uspješna odvjetnica Kastelić. Na događaje od prije gotovo trideset godina podsjeća ju dolazak stare prijateljice koja je za vrijeme rata izbjegla u Kanadu.

I dok odvjetnica mahnito zapisuje sve čega se sjeća iz svoje prošlosti i otkriva nam kako je i zašto postala osoba kakva je danas, njezin suprug, sudac Kastelić, priča svoju stranu priče. Ne zato što želi, nego zato što ga na to natjera brat njegova pokojnog najboljeg prijatelja pokušavajući doznati razloge raspada njegove obitelji. U njihovim ispovijestima doznajemo sve o njihovu studentskom životu u Zagrebu potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina te sve o međuljudskim odnosima koji ni danas nisu razriješeni. U tom su trileru glavni pripovjedači, dakle, supružnici Kastelić, no ubrzo postaje jasno kako su glavni likovi u romanu puno brojniji i kako slučajnosti ne postoje. Jer svi su oni nekako povezani, svjesno ili nesvjesno. U nekim su trenucima imali iste misli i propitivali iste stvari. Baš kao što to danas čine supružnici Kastelić. Đerić je napisala roman koji jest kriminalistički, ali su ti počinjeni zločini ovdje ne da nas uplaše nego da nam pokažu svoje posljedice. Ubojstvo studentice 1987. godine snažno je utjecalo na cijeli život odvjetnice Kastelić, iako djevojku uopće nije poznavala. No strah od toga da je ubojica ovdje, uvijek, da je pitanje vremena kad će se još više približiti i ponovno ubiti, paranoja koja se javlja u samoći studentske sobe i koja, napokon, tjera buduću odvjetnicu da postane pragmatična i brine se samo za sebe - taj strah traje 28 godina. Zločin na stranu, ali taj osjećaj izgubljenih godina i prolaznosti života pravi je noir u ovom romanu.

Sva je priroda divlja i surova” naslov je koji implicira brutalnost svojstvenu samo prirodi, nemilost koju ljudi često ne mogu ispoljiti. No povezanost surovosti prirode i ljudi u romanu se izjednačava, jer (neki) likovi u jeku brutalnih zločina shvaćaju kako je ključni problem ljudskog postojanja ‘nedostatak gena za sućut’. Tako nesvojstven prirodnom svijetu, mjestu gdje caruju instinkti, a ne razum. Još je zanimljivije to što se poanta u naslovu suprostavlja s omiljenom pjesmom suca Kastelića, u kojoj je ‘sva priroda divlja i slobodna’”.

Autorica je napisala roman koji proziva sustavnu, društvenu mizoginiju koja se na izravan način očituje u ubijanju djevojaka i u činjenici da nitko za to ne mari i nitko ne pokušava naći ubojicu jer “za njih nema tko lobirati” i koje nema tko osvetiti. Ubijanje muškaraca nikad nije tako lako kao ubijanje žena. Na drugi, suptilniji način, očituje se u načinu na koji, npr. sudac Kastelić doživljava svoju suprugu i njihov odnos. Iščitava se i u izjavama same odvjetnice, koja je svjesna svijeta u kojemu živi i zna kako ju društvo doživljava. Đerić je, ukratko, napisala kompleksan roman koji je mračan, napet i gorak, koji je kriminalistički koliko je i socijalni, povijesni i psihološki.

 

Brutalni zločini u vrtlogu nostalgije

Ines Šikić, 24sata, 18.9.2015.

Andrijanu Mišić netko je zadavio i dekapitirao u sobici studentskog doma Moša Pijade u Zagrebu 1987. godine. Gotovo trideset godina polsije toga se još živo sjeća odvjetnica Kastelić, koja je u to vrijeme živjela na istom katu kao i nesretna Andrijana. I koja se nepoznatog ubojice jednako boji kao i kad je provodila besane noći u skučenoj sobi s tadašnjom najboljom prijateljicom Jovanom Jakšić.

I nakon toliko godina, Jovana se vraća iz Kanade, gdje je otišla tijekom rata, a uspješna odvjetnica počinje zapisivati sve čega se sjeća iz vremena brutalnog ubojstva i tražiti način kako da konačno pronađe ubojicu. Njezin suprug, danas uspješni sudac, također se sjeća ubojstva u studentskom domu i prepričava gotovo iste događaje bratu njegova pokojnog prijatelja. “Sva je priroda divlja i surova” kriminalistički je roman u kojemu do kraja, do posljednjeg poglavlja, ne znamo tko je ubojica. Ne znamo ni zašto nam je potrebno znati sve o odvjetnici Kastelić, njezinu suprugu, njihovim prijateljima iz studenstkih dana, njihovim propalim vezama i šetnjama Cvjetnim trgom. No sve polako postaje jasnije i konačni je rezultat - otkrivanje ubojice i njegovih motiva - šokantan i jeziv. Riječ je zapravo o psihološko-socijalnom trileru u kojemu nitko od brojnih likova nije potpuno nevin, ali zapravo nije ni zločinac. Za gotovo svakoga od njih u jednom trenutku čitatelj pomisli kako je upravo on remenom zadavio studenticu davne 1987. godine i odrubio joj glavu. No ubojica je samo jedan i njegov je motiv za brutalne zločine specifičan. Kroz cijeli se roman, u kojemu se vrijeme radnje stalno mijenja od prošlosti do sadašnjosti, provlači mučna atmosfera straha. Dok odvjetnica prepričava događaje iz rujna 1987. godine, opisuje strah od ubojice i općenitu nesigurnost u vriemenu i društvu u kojemu živi. Strah od bliske budućnosti i one daljnje vrlo je izražen, a posebno je to istaknuto zbog vremena radnje - tek nekoliko godina prije rata, kad su već počele trzavice i kad se već poprijeko gledalo na ekavicu u Zagrebu. No roman ipak nije ratni i u njemu se rijetko spominju ratne traume u onom klasičnom smislu. Više je riječ o kontekstu koji on pruža za intimne priče likova. Kako vrijeme odmiče, tako odvjetnica Kastelić shvaća što sve treba učiniti kako bi odrasla i kako bi imala život koji želi. Strah od odrastanja nikad, zapravo, ne prestaje, kao ni žaljenje za starim i, u pravilu, boljim vremenima. Pa tako kroz žaljenje za starom prijateljicom Jovanom odvjetnica otkriva i svoj dio krivnje te traži način na koji će se za sve to iskupiti, odnosno propituje je li to uopće moguće. Tako oblikovana priča, koja je prvenstveno intimna, ali s druge strane i društveno važna i aktualna, tvori napeti triler u kojemu svi akteri konačno shvaćaju kako je priroda, pa i ona ljudska, divlja i surova, a ne samo slobodna.

 

Sve o nekoj zemlji nauči se čitanjem njene književnosti

Karmela Devčić, Jutarnji list, 19.10.2015.

Sva je priroda divlja i surova” naslov, ujedno i lajtmotiv romana Ivančice Đerić, zapravo je aluzija na ljudsku dušu, kvrgavu i bremenitu.

Autorica o njoj tek kratko kaže: “Gdje god da je upiješ, upoznaš, usvojiš, upotrijebiš, ili se s njom uhvatiš u koštac, sva je priroda divlja i surova. Nemam tu što dodati.” Rođena je u Sisku, odrasla u Prijedoru, novinarstvo završila u Zagrebu, zadnje 22 godine živi u Kanadi. Do sad joj je u Srbiji objavljeno pet romana i dvije zbirke pjesama, prevođena je na makedonski, slovenski, poljski, ovo je njezina prva knjiga u hrvatskom izdanju (Fraktura).

“S pisanjem krećem kad već imam tri meni najbitnije stvari - početak, kraj i naslov, moji su naslovi bazične poruke romana. Kraj je bitan, jer, želite li putovati negdje, morate znati kamo hoćete ići. Ponekad i sanjam tu zadnju rečenicu.”

Iznenaditi sebe

U tom njezinu zanatski posloženu radnom procesu kreativni kaos događa se unutar u početku zacrtanih obrisa: “Shvatila sam da ne želim znati tko je ubojica, jer ako ja to ne znam još dugo dok pišem roman, onda vjerojatno ni čitatelj koji ide kroz tkivo romana neće otkriti, bit će mu zanimljivije proći kroz tekst. Pokušala sam i samu sebe iznenaditi.”

Kako je pisati na jeziku sredine u kojoj ne živi, obraćati se čitateljima koje ne sreće na ulicama, koji žive s druge strane oceana? “To da pišem na jeziku koji nije jezik zemlje u kojoj živim je prvenstveno psihološki težak moment. Pomišljala sam početi pisati na engleskom, no moja priča se dogodila ovdje, sve ono o čemu me godinama zanimalo pisati zbilo se tu, i zato je bilo bitno pisati na tom jeziku. Sad je možda došlo neko drugo vrijeme, neki drugi sedimenti iskustva su se nataložili pa bih mogla pisati na engleskom, mislim da sam sad spremna. Jer nije potrebno samo istančano znanje jezika, već i osjećaj za taj jezik, životno iskustvo na tom jeziku.”

Đerić je u Kanadu otišla kao izbjeglica, prvo u Švedsku, pa u Kanadu. “Otišla sam s jednom torbom, bila sam mlada i pozitivno naivna, nisam mogla ni zamisliti da mi netko ne bi htio pomoći i do danas sam silno zahvalna i ljudima i sistemima koji su mi na tom putu pomogli. Zbog tog iskustva čini mi se da je cjelokupni svijet, pa i Kanada, pao na ispitu sirijske izbjegličke krize. U dobru je lako dobar biti, ali sad nisu dobra vremena i moramo se svjesno suprotstaviti tim lošim vremenima. Kanada već dugo ima konzervativnu vladu koja već desetak godina nastoji promijeniti mentalni sklop nacije, stvoriti zatvorenu i militantnu zemlju, nenalik onoj u koju sam se doselila. Kao i mnogi Kanađani radujem se što dolaze izbori i što ćemo takvu vlast, nadam se, uskoro mijenjati.”

Učenje Kanade

Kanadu je, osim na vlastitoj koži, “učila” kroz romane Robertsona Daviesa, Carol Shields, Margaret Atwood, Lawrencea Hilla... Jedna od, iz njezine perspektive, ponajboljih kanadskih institucija je biblioteka grada Toronta. “Funkcionira savršeno, možete dobiti knjige izdane u Latviji, Vijetnamu, Grčkoj, Hrvatskoj... Tamo sam stalno, police su im pune. Ta biblioteka mi pomaže ostati u kontaktu s književnom produkcijom iz naše regije. Zadnje sam od tamo uzela ‘Gnusobu’ Svetislava Basare i Ferićev ‘Kalendar Maja’. Prije nekoliko godina, tadašnji gradonačelnik Rob Ford, naumio je prekinuti financiranje knjižnice. Govorili su mu da je to šteta, jer eto, kanadska je književnost iznjedrila neka svjetski značajna imena poput Margaret Atwood, na što je on pokazao da ni ne zna tko je ona. Digla se prašina, snažan otpor i na koncu su građani spasili biblioteku i tako odali počast piscima i književnosti.”

 

Odličan egzistencijalistički triler

Božidar Alajbegović, Vijenac, 17. 3. 2016.

Od većinom nezanimljive hrpe naslova dosad objavljenih u ediciji Balkan noir, lišenih skretanja u nepredviđene (bilo fabularne bilo stilističke) smjerove, dojmljivošću se izdvaja roman Ivančice Đerić Sva je priroda divlja i surova. To je peti roman 47-godišnje autorice rođene u Sisku, a odrasle u Prijedoru, koja je diplomirala na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i magistrirala na Sveučilištu Carleton u Ottawi, a živi u Torontu, gdje radi u informatičkoj industriji.

Roman je dvoglasno ispripovijedan – radnju pratimo iz perspektive bračnog para Kastelić, uspješne odvjetnice i uglednoga suca. Otponac radnje jest dolazak u Zagreb, njima u posjet, Jovane Jakšić, njihove prijateljice iz studentskih dana, koja je u međuvremenu emigrirala u Kanadu. Iščekujući prijateljicu oni se prisjećaju svoje mladosti, trajno promijenjene slučajem ubojstva studentice u studentskom domu 1987, u kojem su tada stanovale Jovana i današnja odvjetnica Kastelić. Dok odvjetničina sjećanja pratimo u obliku njezinih zapisa, sučeva retrospekcija iznesena je kroz njegov razgovor s bratom najboljega mu prijatelja. Pritom oni sve vrijeme ostaju neimenovanima i određenima svojom profesijom, koja je, kako znamo, usmjerena istjerivanju pravde, u korijenu čega je uvijek traganje za istinom, što je i najvažnija sastavnica narativa romana. No istina uvijek ima više lica, kako će i rasplet priče pokazati, a pravda s njome često zna biti u raskoraku.

Krenuvši od 1987, naizmjeničnim nizanjem sjećanja oni pred čitatelja rasprostiru rekonstrukciju svoga mladenaštva i u priču uvode sve veći broj likova, čime se narativ značenjski i tematski širi u različitim smjerovima, a rukopis postaje sve složeniji i bogatiji. Udvojeno pripovijedanje u Ich-formi kreirano je na način egzistencijalističke proze – to su autorefleksije dvoje sredovječnih intelektualaca, razočaranih, pomalo ciničnih, koji s velikom dozom sarkazma promatraju svijet, ali ne samo sadašnjicu nego i svoje mladenaštvo, na koje se osvrću bez nostalgična samoobmanjivanja. Takav je diskurs duhovit, ironičan, vrlo životan, dojmljiv i uvjerljiv te iznesen uz česte igre riječima i stilističke bravure. Iako priču kreira po whodunit-matrici, autorica žanrovsku ukalupljenost izbjegava širenjem tematsko-motivskog raspona. Tako, osim što je to intrigantan triler, ujedno je to i društvenoanalitički roman, a vremenska raslojenost narativa u dvije fabularne linije – retrospektivnu koja je smještena u 1987. i bavi se studentskim danima para koji je u drugoj narativnoj liniji lociranoj u sadašnjost u emocionalno praznu, ali financijski vrlo stabilnu braku – omogućava autorici usporedbe kasnoga socijalizma i današnjega predatorskog kapitalizma.

Ivančica Đerić vješto kontekstualizira priču i uvjerljivo dočarava studentski život i socijalnu sliku kasnih osamdesetih, gotovo opipljivim čineći nemir i rastuću predratnu psihozu, uz to što upečatljivo oslikava široku galeriju aktera priče, kako prijateljstvom i ljubavnim vezama povezanih likova na studij u Zagreb pristiglih s raznih strana, tako i njihove roditelje, policijskog inspektora i brojne druge likove, koji svi imaju važnu ulogu u priči. Autorica vješto upravlja emocijama čitatelja, podmećući lažne tragove i suptilno odgađajući razrješenje identiteta ubojice sve do zadnjih stranica 330 stranica duga štiva. Pritom tematika seksualnosti i motivi tjelesnosti igraju važnu ulogu i roman čine iznimno karnalnim. No za to nisu „krivi“ samo studenti u ulogama protagonista, već i likovi odraslih kao da se razuzdanošću bore s neosviještenim strahom od rata koji nezaustavljivo dolazi. Štoviše, seksualna energija, i to ona neiživljena, nerealizirana, na kraju se pokazuje pokretačkom motivacijom u romanu počinjenih zločina.

Udvojeno se pripovijedanje pokazuje mudrim izborom jer je zbog trilerske komponente priče neke događaje zanimljivo sagledati iz različitih kutova. Osim toga, takvom dvostrukom subjektivnošću čitatelj dobiva zorniji uvid u odnos bračnoga para, čiji brak ne opstaje već dugo na ljubavi već su oni zajedno iz koristi, navike i inercije. Motiv ubojstva, osim što je korišten kao simbolička najava rata na pomolu, rabljen je i kao naznaka deziluzije mladih junaka, njihova gubitka nevinosti i naivnosti i osvješćivanja stvarne naravi čovjeka, ali i društva u cjelini, pa i naslov roman treba u tom ključu čitati, jer su odnosi iz prirode preslikani u društvenoj zajednici.

Krenuvši od 1987. godine pripovjedači razvijaju priču sve do današnjih dana pri čemu se u oslikavanju kasnog socijalizma uočava ironija i doza podrugljivosti (kao odraz prosperitetnog, snobovštinom zatrovana aktualnog načina života pripovjedača), dok se u predočavanju sadašnjosti osjeća strah, povezan s naglašavanjem socijalnoga darvinizma kao modusa operandi mlađih generacija. No i uočeni nedostatak sućuti u suglasju je s naslovnim motom romana koji implicira zlo kao neodvojiv dio ljudske naravi.

Ivančica Đerić površna je u tematizaciji homoseksualnosti, a najbolje su obrađeni prijateljstvo, ljubav i nasilje, i to osobito ono prema ženama. Tematski raspon dodatno je proširen uvjerljivom problematizacijom identiteta, krize srednjih godina, gubitka iluzija, neiskorištenim prilikama, gubitkom ljubavi, razočaranjem i preljubom. A sve je to zapravo tematski repertoar egzistencijalističke proze koje je ovaj roman svojevrsni baštinik, upakiran doduše u žanrovski okvir trilera, i to ga čini bliskim srodnikom romana Devet Andreja Nikolaidisa, s kojim je zasjeo na vrh edicije Balkan noir.