Suverena čitateljica

Special cijena 45,00 kn Redovna cijena 50,00 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Patricija Vodopija

  • Broj stranica: 144

  • Godina izdanja: 2010.

  • ISBN: 978-953266189-7

  • Naslov izvornika: The Uncommon Reader

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 180 mm

  • Težina: 230 g

Suverena čitateljica kratak je roman jednoga od najomiljenijih suvremenih britanskih autora Alana Bennetta i idealno štivo za sve ljubitelje knjiga. Bennett nas pitko, moćno i s tipičnim engleskim humorom uvlači u najuzbudljiviju avanturu svih vremena – avanturu čitanja. Čini to kroz lik britanske kraljice, koja postaje knjigoljubac te radosna čitateljica koja bez knjiga ne može živjeti jer jedna knjiga vodi sljedećoj, i još jednoj, i još jednoj...
Suverena čitateljica velika je mala knjiga o subverzivnoj moći čitanja, o ljubavi prema knjigama, knjiga koja je zaludila milijune diljem svijeta i koja će i najzagriženije protivnike čitanja pridobiti za knjige.

2.5.2011.

Apologija književnosti i čitanja

Božidar Alajbegović, Vijenac, 7.4.2011.

U nakladničkoj kući Fraktura ne smatraju važnom isključivo kvalitetu štiva koje objavljuju već brinu i o kakvoći prijevoda, uveza, grafičke obrade teksta, dizajna korica. Tako primjerice prvo što upada u oči kod njihova izdanja hrvatskog prijevoda romana Alana Bennetta The Uncommon Reader jesu korice presvučene crvenim plišom, s amblemom kraljevske krune i istaknutim velikim slovima E i R između kojih je uguran rimski broj II. Naravno, to asocira na monarhizam i navodi na pomisao kako bi čitateljica iz naslova mogla biti kraljica, i to Elizabeta II. Ona to, i jest, a tekst o samoj knjizi počet ćemo od njezina naslova. Iako izbjegava doslovnost kod prijevoda naslova, prevoditeljica Patricija Vodopija mudro je odabrala riječ Suverena, iz već navedenog razloga. Izvorni naslov The Uncommon Reader (što bi u doslovnom prijevodu bilo Neobična čitateljica) višeznačan je i potvrđuje lucidnost svoga tvorca. Naime, osim što takvim naslovom Alan Bennett apostrofira nesvakidašnjost, odnosno, uzvišenost položaja čitateljice iz naslova, bolje poznavatelje engleske književnosti taj će naslov neizostavno asocirati na Virginiju Woolf i njezinu zbirku eseja The Common Reader (objavljenu i u nas 2005. u izdanju Centra za ženske studije). Riječ je o esejima u kojima Virginia Woolf piše o ženama u engleskoj književnosti, razmatrajući ulogu književnosti u oblikovanju identiteta i analizirajući njezinu važnost u životima pojedinaca, a upravo te teme u srži su Bennettova kratkog romana.

Za sve su bili krivi kraljičini psi. Jednoga dana otrčali su u dvorište palače, a nakon kratke potrage kraljica ih je našla kako laju na furgon parkiran u vrtu. Bila je to putujuća knjižnica, tzv.bibliobus, a ispričavajući se knjižničaru zbog pasjeg laveža, kraljica je osjetila obvezu posuditi neku knjigu. Čitanje je dotad nije posebno zanimalo. To je smatrala hobijem, a za hobije nije imala vremena. Osim toga, „čitati znači ne raditi. A ona je bila žena od akcije“. Ipak, iz pristojnosti je posudila jednu knjigu (roman Ivy Compton-Burnett) i otad je sve krenulo nizbrdo. Tako je barem smatrao kraljičin tajnik, Sir Kevin. Alan Bennett jedan je od najpoznatijih engleskih dramatičara, a kako svaka dobra drama neizostavno ima antagonista, tu je ulogu autor dao liku kraljičina tajnika. Nakon prve pročitane knjige kraljica je postala opsesivni knjigoljubac, čitala je nezasitno i u tolikoj mjeri da je zbog toga počela zanemarivati svoje dužnosti, koje je počela smatrati gubitkom vremena. A zanemarujući svoje dužnosti ona je znemarivala i svoga tajnika, koji je kraljičin pomoćnik pri njezinim obvezama, a sad je kraljičina pozornost, usmjerena na štivo koje je neprestano u njezinim rukama. Dakle, povrijeđena taština pravi je razlog tajnikove netrpeljivosti spram kraljičine čitalačke strasti, zbog čega on poduzima određene zakulisne igre (npr. od slanja sanduka s knjigama u krivom smjeru kako kraljica prigodom posjeta Kanadi ne bi imala što čitati). No njegove zakulisne igre naposljetku će mu se obiti o glavu. Dakako, ne doslovno (iako bi koje stoljeće ranije njegova glava doslovno do šla na panj), kao kaznu on je dobio jednosmjernu kartu za Novi Zeland (odakle je podrijetlom) i mjesto visokog povjerenika, što je za njega osobno usporedivo s glavom na panju, ali s produljenim vremenom djelovanja.

Ismijavanje pompoznosti i snobizma kraljičina osoblja tek je jedan od satiričnih elemenata romana, ali mnogo blaži od oštra žalca s kraja romana, kad na red dolazi britka kritika aktivne uloge premijera Blaira u iračkom ratu. Bennett ne propušta izraziti žaljenje zbog smanjenja važnosti monarhije, koja kao da je postala tek „dezodorans vlade“, prisiljena sudjelovati, makar samo pasivno, u odlukama vlade koje su često nerazborite, a katkad i sramotne, pa se kraljica, često osjeća „poput mirisne svijeće čija je svrha namirisati režim“. Bennett također duhovito ismijava i taštinu pisaca, te umjetnika općenito, u urnebesnoj epizodi kraljičina prijema za pisce, fijasko kojega je navodi na zaključak kako je književnike bolje upoznavati na stranicama njihovih knjiga negoli uživo. No, unatoč satiričnim elementima, Suverena čitateljica ponajprije je apologija čitanja i ljubavi prema književnosti, a posredovanjem kraljice Bennett donosi niz zanimljivih razmišljanja o književnosti, čitanju, pisanju – od analize demokratičnosti književnosti („Knjige ne mare tko ih čita ni čita li ih tko uopće. Svi su čitatelji jednaki, uključujući nju (kraljicu, op. B. A.) samu“) pa do teze kako književnost ima moć da uzvisi naše osjećaje, da nas spašava od moralne krutosti i potiče osjetljivost za kompleksnost života i ljudskih osjećaja. Čitanje naime kod kraljice budi plemenite osjećaje, ona počinje osjećati empatiju i razvija sposobnost stavljati se u tuđu kožu, pa tako počinje biti obzirnija prema svojim služavkama. Također, čitajući, ona počinje realnije sagledavati svijet i kompleksnost međuljudskih odnosa, ali i osvještavati klasne razlike, dotad joj nepojmljive jer se „toliki jaz proteže već između monarha i njegovog najuvaženijeg podanika da se društvene nejednakosti niže na ljestvici doimaju udaljenim poput zvijezda“.

Kako čitanje neizostavno vodi pisanju, a kraljica sebe smatra ženom od akcije, ona pasivnu ulogu čitateljice naposljetku odlučuje zamijeniti aktivnom ulogom spisateljice. No to će, uroditi neočekivanim ishodom i imati nesagledive posljedice za cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo.

Iako za protagonista ima stvarnu osobu, Suverena čitateljica je fikcija; Alan Bennett piše bez kritičkog odmaka spram konzervativne kraljevske elite jer mu namjera nije bila napisati kritičku knjigu političke satire o dekadentnosti britanskoga monarhizma, već šarmantnu, duhovitu priču o književnosti, ljudskim odnosima, ali i o starosti, neispunjenim snovima i protraćenu vremenu. Inače, Alanu Bennettu to nije prvi stvaralački izlet u tematsko područje britanskog monarhizma; riječ je o 77-godišnjem britanskom književniku koji je prema vlastitoj drami napisao scenarij za Oscarom nagrađen film Ludost kralja Georgea, gdje je također pokazao da mu je draža humorna blagost od oštre kritike i ozbiljnije analize.

 

Suvremena čitateljica – kad Kraljica zasjedne u obranu čitanja

Petra Miočić, Pročitajto.com, 3.9.2015.

Zašto čitaš? Pa koliko to čitaš? Imaš li ti uopće život izvan tih svojih knjiga? Svaki se je, ili gotovo svaki, strastveni čitatelj u nekom životnom trenutku, a najčešće udobno smješten s knjigom u ruci, susreo s nekim od tih popularnih pitanja. Za čitanje nesenzibilizirana okolina čitatelja vidi kao onog čudnog, pasivnog preživljavatelja, sporednog glumca vlastite životne predstave, onog kojem su knjige oduzele primat na životnoj pozornici. A čitatelj se često zapita ne bi li mu u drugačijoj, ozbiljnijoj i sofisticiranijoj okolini bilo lakše. Jer, nema sumnje, što je društvo više i knjiga je cjenjenija. Britanski dramatičar Alan Bennett na tu bi se tvrdnju, vjerojatno, od srca nasmijao. Jer višeg društva od kraljevskog nema, a njegova Suverena čitateljica više je no jednom gorljivo obranila svoje pravo na čitanje.

Otkrivanje novih horizonata, vraćanje davno potisnutim interesima ili širenje perspektive nije neuobičajeno među umirovljenicima, osupnutim iznenadnom i besramnom količinom slobodnog vremena što ih zatiče po svršetku radnog vijeka. Nisu, stoga, rijetki niti društveni i/ili kreativni programi namijenjeni umirovljenicima, a često su njihovi pokretači upravo knjižnice. Slobodno vrijeme i knjiga idu, zna se, ruku pod ruku, a za otkrivanje novih ili brušenje već stečenih čitateljskih ukusa uvijek je pravo vrijeme. No, Bennettova čitateljica nije to zapravo željela postati, a knjižnica u čiji je prostor zašla posve slučajno, opterećena smanjenim troškovima, povećanim izdacima i prijetnjom zatvaranjem što neumoljivo visi nad njom, osim skromnog fonda i ljubazne usluge dobro informiranog knjižničara nije imala mnogo za ponuditi. Ona to, isprva, nije ni tražila. Jer čitanje je hobi, a Kraljica za hobije vremena nema. Osim povremene igre s najdražim joj psima, njen je raspored potpuno određen ispunjavanjem dužnosti što ih je preuzela zasjevši na britansko prijestolje. No jednog su je dana psi, sasvim nehotice, svojim lavežom doveli na ulaz u westminstersku pokretnu knjižnicu, dobar joj je odgoj nalagao da uđe i ispriča se zbog neprimjerenog psećeg ponašanja, a ljubaznost knjižničara nije joj ostavila izbora i po prvi je put u životu posudila knjigu u knjižnici. Bio je to posve kurtoazan čin, bez ikakve namjere da knjigu i pročita, no jedna je knjiga vodila drugoj i Kraljica je uskoro, poduprta preporukama Normana, kuhinjskog radnika čiji vanjski izgled nije dopuštao promoviranje u paža i praćena izbezumljenim pogledima ostalih dvorjana, nadišla oskudan knjižni fond bibliobusa i u potpunosti se posvetila izradi popisa za čitanje, nabavci novih knjiga i širenju čitateljskih vidika.

Kraljičine izbore se ne propituje. Protiv njih se ne prosvjeduje, a posebno im se ne prigovara. No samo su vladarici strastveno zadubljenoj u svijetove između korica knjige mogle promaći uzdignute obrve na, grimasom neodobravanja iskrivljenim, licima njene dvorske svite. U trenutku kada je Kraljica tron zamijenila udobnim naslonjačem, a pred naočale za čitanje, umjesto službenih spisa, zakonskih i podzakonskih akata postavila knjigu, dvorom se, kao epidemija, proširio val antagonizma prema novom kraljičinu hobiju. Ta što će Kraljici knjige pa ona je iskusila pravi život! Nije li, uostalom, njena dužnost vladati, a kako zemljom može vladati netko nesposoban da ovlada vlastitom strašću?

Da je Bennett Suverenu čitateljicu smjestio u neki od ranijih trenutaka britanske povijesti, dvorsko bi neodobravanje kraljičina čitanja poprimilo kudikamo praktičniju notu jer dobro informirana, uključena i zainteresirana vladarica u mnogo manjoj mjeri ovisi o procjenama svite savjetnika i stručnjaka. Suverena čitateljica u suvremenom društvu tek je duhovita i blago prijekorna packa snobizmu, elitizmu i lažnim, nakaradno izmjenjenim vrijednostima suvremene dvorske svite. Ipak, mnogo više no kritici, ovaj je kratak, ali upečatljiv roman usmjeren pohvali. Pohvali čitanja kao oplemenjujuće i nadgrađujuće više no hobističke aktivnosti, pohvali čitanja kao onoga što rastvara barijere; nacionalne, rasne, dobne i klasne, kao aktivnosti koja će kuhinjskog radnika dovesti u središte kraljičina zanimanja. Zajedničkim snagama, Bennett i Kraljica britkim doskočicama, upečatljivim mislima i pametnim citatima ustaju u obranu prava na čitanje i na sebe preuzimaju najtežu zadaću na svijetu; u svoje tvrdnje uvjeriti i strastvene čitatelje s tisućama pročitanih stranica u rukama i čitanju nesklonu masu uvjeriti u važnost i ljepotu što ga taj usamljenički čin u sebi krije.

Ovom, opsegom malom knjigom Bennett je dao golem doprinos bitci za promicanje čitanja, veći no što će ga donijeti mnoge znanstvene studije i publicistička djela. Iz zabave se, kao i iz slučajnih susreta, često razvijaju ozbiljne, čak i sudbonosne odluke. Iako se knjiga ne sudi po koricama, možda će neki nečitatelj posegnuti za tankom, omalenom knjižicom umotanom u crveni pliš i ukrašenom dojmljivim, zlatnim slovima i možda će ga baš tada bezvremenski, iskričav i pravilno doziran britanski humor, kao upečatljiv vodič na putu knjige. Taj će isti humor dvorjanima, pa bili oni i fikcionalni, pokazati da od monarha zadubljenog u fikciju, pa i od britanskog monarha čija je inspiracija veliki francuski autor, uvijek može gore. Vladarica s perom u ruci ili neupečatljiv vladar, dvojba je koju Bennett ostavlja svakom od čitatelja za razmišljanje.