Stoner

Special cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Patricija Vodopija

  • Broj stranica: 288

  • Godina izdanja: 2016.

  • ISBN: 978-953266696-0

  • Naslov izvornika: Stoner

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 385 g

Kada je 1965. objavljen, Stoner Johna Williamsa prošao je gotovo posve nezapaženo. Danas, pola stoljeća preporuka poslije, remek-djelo američkog romanopisca voljom se oduševljenih čitatelja pretvorilo u svjetsku književnu senzaciju. No u čemu je tajna zavodljivosti priče o tihom profesoru engleske književnosti, o njegovu “malom” životu na malome sveučilištu u Missouriju? Je li u njegovu nesretnom braku ili u njegovoj izvanbračnoj ljubavi? U njegovu odnosu s kćeri, ili u njegovoj strasti prema književnosti, zbog koje će kao mladić napustiti roditeljsku farmu, opčinjen čarolijom jednog Shakespeareova soneta? Tajna je, jednostavno, u Stoneru. William Stoner nije junak na kakve smo navikli i koje je lako reklamirati. Nije najhrabriji, ni najbolji u svome poslu, nije najuspješniji, ni najsretniji, a opet – ljudski život teško da se može proživjeti hrabrije, punije, sretnije i bolje od onoga kako je živio Stoner. Stoner je iznimna knjiga o naizgled nimalo iznimnom čovjeku, u kojoj ćemo se, uz malo sreće, prepoznati.

Najveći američki roman za koji nikada niste čuli!
The New Yorker

Stoner Johna Williamsa nešto je još rjeđe od velikog romana – to je savršen roman, ispričan tako dobro i napisan tako lijepo, toliko dirljiv da vam oduzima dah.
The New York Times Book Review

Predivna, tužna, neizmjerno uvjerljiva priča o jednome ljudskom životu... Bestseler najplemenitije vrste – onaj koji su gotovo u potpunosti stvorile preporuke čitatelja.
— Ian McEwan

Čuo sam da Stonera nazivaju “knjigom za pisce”. Ne znam što bi takvo što moglo značiti. To je knjiga za svakoga, demokratična u tome kako vam slama srce.
— Colum McCann

To je jednostavno roman o tipu koji ode na fakultet i postane predavač. Ali ujedno i jedna od najnevjerojatnijih knjiga na koje ćete ikada naići.
— Tom Hanks

John Williams: Stoner

Vanja Kulaš, Jutro na Trećem – HR Treći program, 1. 4. 2016.

Prvotno objavljen 1965. godine, roman Stoner američkog prozaika, pjesnika i sveučilišnog nastavnika Johna Williamsa u matičnoj je zemlji tada popraćen solidnim kritikama, rasprodan u skromnoj nakladi i potom - zaboravljen. Pola stoljeća kasnije Amerika slavi ovaj tekst, no valja reći - ipak suzdržanije od razgaljene Europe, gdje ga prva, u vlastitom prijevodu, predstavlja cijenjena spisateljica Anna Gavalda. Nakon francuskog izdanja, zakotrljat će se književni i recepcijski “fenomen Stoner”, a zahvaljujući izdavačkoj kući Fraktura i vrlo lijepom prijevodu Patricije Vodopije, uzbuđenje oko ove nesvakidašnje knjige samo što nije obuzelo i domaću publiku.

Godinama zanamaren, na rubu američkog kanona, ovaj profinjen, spokojan, a istodobno duboko uznemirujuć roman kružio je potiho među probranim bibliofilima, kao da je karmički preuzeo teret nevidljivosti od svog eponimskog protagonista. Predmetna proza za koju propaganda kao ni ondašnja kritika očito nisu učinile dovoljno, kultni je status u međuvremenu zaslužila čitateljskim preporukama.

Williamsov klasičan, starinski romaneskni tekst svakako je jedan od onih koji protresaju, no lakše ga je pounutriti i voljeti, no o njemu racionalizirati i govoriti.

Ako ga tek linearno prepričamo, dobit ćemo roman lika i to, čini se, nimalo osobitog; pripovijest o jednoj običnoj, no zbunjujućoj egzistenciji, od prosjeka daleko nesretnijoj, a moguće i ponešto sretnijoj – ovisno o čitateljskom osjećaju teksta, kao i životnom iskustvu.

Fabula otpočinje smrću i gotovo trenutačnim zaboravom jednog naoko ni po čemu izuzetnog pojedinca koji radni vijek provodi kao predavač na malome američkom sveučilištu. William Stoner kod čitatelja će uskomešati oprečne reakcije – od bijesa i prezira spram tog nepopravljivog gubitnika do empatije, pa i posvemašnje identifikacije.

Stoner nije heroj, ali ni kukavica, kako ga mnogi kritičari prvoloptaški etiketiraju. Živi tegobnu kolotečinu koja skicozno ocrtana doista nalikuje starozavjetnoj paraboli o žrtvi i trpljenju, no on pritom ne zatomljuje svoje strasti, ne odustaje od sitnih užitaka. Poput kakvog biblijskog lika, profesor stoički podnosi ulančane nevolje, osobne i poslovne, ipak, od onih je, rijetkih, koji sami sa sobom žive u miru - teškoće mu pričinjaju isključivo drugi, njegovo obiteljsko i akademsko okružje. Nadalje, privilegiran je činjenicom da je unatoč nenaklonjenim mu životnjim okolnostima na vrijeme osvijestio svoje afinitete i potencijale, u čemu je, srećom, prepoznat i od sveučilišnih autoriteta. Odrastajući u teškoj bijedi na otužnoj farmi svojih roditelja, nigdje se nije osjećao tako sigurno kao na fakultetu – upravo će ondje, na Katedri za englesku književnost, dočekati mirovinu, a predavačkom i istraživačkom radu utjecat će se pred životnim problemima.

Znanstvenik specijaliziran za srednjovjekovnu književnost, ponešto inhibiran i društveno marginaliziran, William Stoner se - ako mu čitatelj to svojom percepcijom dozvoli - na svršetku knjige i svoga života promeće u svojevrsnog pobjednika, tihog junaka. Unatoč objektivnim nedaćama i subjektivnim ograničenjima, nije posustajao, činio je koliko su mu okviri mogućeg to dozvoljavali. Stoner ne uzmiče pred neprijateljem u malim, naoko beznačajnim, ali zato egzistencijalno riskantnim bitkama. Iako se na prvu doima inertnim, on se itekako pomiče, istina, mehanički, ali samo naizgled nemotivirano. Pod prividnom ravnodušnošću pulsiraju emocije - za knjige i znanost, prema kćeri, ali i mladoj doktorandici s kojom proživljava sublimne trenutke kakve ne nalazi u mrtvom braku. No, od kćeri će ga nasilno udaljiti njegova posesivna i labilna supruga, a od ultimativne ljubavi teror malograđanskog licemjerja.

Kontinuitetom jedne prosječne, ali ispunjene akademske karijere ispisuje se – bez imalo patetike - duboka ljudska drama, kronika patnje i poniženja, ali i rezignacije čovjeka koji se od života nikad ništa nije usudio očekivati. Kroz četrdeset godina Stonerova sveučilišnog djelovanja, prelamaju se zbivanja prve polovice 20. stoljeća. Knjigom će, doduše podaleko od njezina fabularnog tijeka, protutnjiti oba svjetska rata, velika depresija i prohibicija... jer čini se kako se globalne i lokalne erozije Stonera pretjerano ne dotiču.

Upravo je hipnotična mirnoća pripovijedanja ovog realističnog romana, koje ostaje odmjereno i fluidno čak i pri dramatičnim akcentima u pravocrtnom, no ne i posve predvidljivom tijeku jednog rutiniziranog življenja.

Stoner je neveseo roman, no ne i deprimirajuć, bezdogađajan, ali nimalo dosadan. Roman koji ispunjava nelagodom, ipak - ne tjera na bijeg. Kronikalni prikaz ništavila – pogrešnih procjena i fatalnih promašaja - pritom silno zavodljiv. Williams nas u svom bezvremenom tekstu suočava s relativnošću sreće. Promišlja o alogičnosti i iracionalnosti ljudskog uma. Slavi rad – umni i fizički, čak i kada ne donosi konkretne plodove, „tek“ osobno ispunjenje. Ironizira okoštalost akademskog sustava, ali i zdvaja nad humanističkim vrijednostima u nestajanju.

 

Veliki američki roman za koji nikad niste čuli

Mia Mitrović, 24express, 15. 4. 2016.

Fotografija starijeg muškarca sa šerbedžijanskom bradicom na koricama romana Stoner, kao i sam njegov naslov, neupućenog bi čitatelja mogli navesti na pomisao kako se radi o knjizi nalik onima kakve su pisali Irvine Welsh ili Bukowski. Međutim, to nije roman o nekom hašomanu, nego o povučenom sveučilišnom profesoru Williamu Stoneru, a napisao ga je sveučilišni profesor John Williams. Kad je objavljen u Americi 1965., unatoč dobrim kritikama, prodao se u svega 2000 primjeraka. Pedesetak godina kasnije Stoner je dobio novi život nakon što je razgrabljen u Francuskoj, a potom i diljem Europe. Nakon loga lovorike su počele pljuštati i od američkih čitatelja, a to je stvorilo stonerski hype neviđenih razmjera. Iako sumnjamo da će postići besmrtnu slavu Mobyja Dicka i Krika i bijesa, romana također uskrslih desetljećima nakon objave, Stonera vrijedi pročitati jer je to možda najbolje napisan roman koji govori ni o čemu, odnosno o jednom sasvim običnom životu. I baš to čini ga uzbudljivim.

Naslovni junak seljački je sin sa Srednjeg zapada (neka vrst američkog Ivice Kičmanovića) koji dolazi studirati agronomiju na sveučilištu u Missouriju kako bi svojim znanjem kasnije pomogao siromašnim roditeljima u obrađivanju škrte zemlje. Međutim, nakon slučajnog susreta s mističnom snagom Shakespeareova Soneta 73 (“U meni možeš gledat ono vrijeme...”) na predavanju ćudljivog profesora engleske književnosti doživljava epifaniju te ostatak života provede kao predavač, u sretnoj vezi s mrtvim pjesnicima i vrlo nesretnom braku s Edith, razmaženom djevojkom iz visokog društva.

Roman prati jedan miran život i teče kao spora rijeka. Iako se Stoner od svijeta izolirao pod kupolu sveučilišta, nije od njega uspio pobjeći. Oženio je ženu koju ne voli i od nje se nikad nije razveo, unatoč višegodišnjem psihičkom zlostavljanju koje je trpio. Nije se zauzeo ni da spasi kćer Grace od pogubnog utjecaja nestabilne majke pa se ona propila u ranim dvadesetima. Istinski je volio jedino svoju ljubavnicu, mladu nastavnicu Katherine, no nije je ni pokušao spasili od nepravednog progona sa sveučilišta koje je pretrpjela zbog njegovih razmirica s kolegom.

Stonerova inertnost i pasivni odnos prema životu nevjerojatno je potresan pa kod čitatelja izaziva duboku tjeskobu jer njegova biografija podsjeća na sudbine junaka iz najdepresivnijih ranih balada Đorđa Balaševića. Ljubav prema akademskoj karijeri i knjigama Stonera nije spasila od surove stvarnosti i u sukobu s njom izvukao je deblji kraj. Stoga, čitanje ovog romana izaziva osjećaj sličan gledanju “Big Brothera” - čitatelju je drago što nije u koži životom izmučena junaka, iako duboko suosjeća s njim.

Također, jedan od velikih kurioziteta Stonera je način na koji je pisac obične, svakodnevne situacije uspio učiniti uzbudljivima pa se kao rasplet trilera čitaju stranice koje opisuju Stonerove svađe s frigidnom suprugom, kojekakve čajanke, akademska nadmudrivanja s kolegama te usmeni ispiti i seminarski radovi problematičnih studenata. Kroz čitav Stonerov život kao da odjekuje Shakespeareov Sonet 73, čije su teme prolaznost mladosti i misterija smrtnosti, a roman je ugođajem i tematikom na neki način njegovo prozno raščlanjenje. Sonet 73 lajtmotiv je vijeka jednog čovjeka koji je svoj život više promatrao nego što ga je živio.

 

Roman pisan za današnje vrijeme

Jasenka Leskur-Staničić, Slobodna Dalmacija, 17. 4. 2016.

U izdanju Frakture nedavno je u knjižare stigao roman “Stoner“ američkoga pisca Johna Williamsa, knjiga koja je zbog svog neobičnog puta na tržištu postala svjetski književni fenomen. Prvi put objavljen 1965. godine, roman je prošao gotovo nezapaženo, prodan je u manje od dvije tisuće primjeraka, no pola stoljeća kasnije roman doživljava puni uspjeh i postaje planetarni hit. I to ne zahvaljujući ulaganju u oglašavanje ili nagradama, što je uobičajeni izdavački put za novi naslov, već samo - čitateljima.

Na jedan način priča oko ovog zaboravljenog romana američke književnosti mogla bi se povezati s događajima oko Oskarom nagrađenog dokumentarnog filma “U potrazi za Sugar Manom“ Malika Bendjelloula, koji je američkoj javnosti ukazao na nedovoljno prepoznat talent kantautora Sixta Rodrigueza i dao novo svjetlo na njegovu neobičnu karijeru. Po gotovo istom obrascu kao što su Rodriguezovi obožavatelji na neameričkom tržištu, konkretno u Južnoj Africi, potakli novi medijski interes za njegovu glazbu, “Stoner“ je najprije oduševljenje čitalaca doživio u Europi, da bi se na velika vrata “vratio“ preko Bare kući.

Pisci ga vole

Za to je u velikoj mjeri zaslužan urednik u “The New York Review of Books” Edwin Frank kojemu je roman preporučio jedan knjižar u New Yorku. Kupci su mu, naime, redom zahvaljivali na preporuci, a potom se roman svidio i samom Franku koji se sa Stonerom osobno povezao jer mu je majka predavala srednjovjekovnu književnost na sveučilištu u Missouriju, jednako kao i glavni lik romana. Sve dalje dogodilo se čitanjem i preporukama, a najveći obožavatelji “Stonera“ bili su književnici: irski pisac John McGahern otvorio mu je put na britanskom tržištu, nakon čega je krenuo interes po tamošnjim, ali i nizozemskim knjižarama, a potom je i britanski pisac Julian Barnes u Guardianu 2013. napisao opsežan osvrt kako ga je “osvojio roman za koji nikad nije čuo“.

No, tiraže u stotinama tisuća primjeraka počele su nakon što je francuska književnica Anna Gavalda otkrila Johna Williamsa zahvaljujući oduševljenju irskog pisca mlađe generacije Columa Mcanna, koji je ovu zaboravljenu knjigu “kupio u više od sto primjeraka kako bi ih mogao dijeliti prijateljima“. Zbog toga je nagovorila svoga izdavača da otkupi prava za francuski prijevod. Po istoj “špranci“ – dakle preporukom - “Stoner“ je došao do Seida Serdarevića iz Frakture, a potom i do hrvatskog prijevoda koji je napravila Patricija Vodopija.

O čemu govori roman “Stoner“?

William Stoner, naslovni i glavni lik romana, prvo je student, a potom profesor na Odsjeku za engleski jezik i književnost Sveučilišta u Missouriju, dijete seljaka koje je otac poslao na Poljoprivredni fakultet kako bi se vratio i pomagao mu na zemlji. No, Stoner na drugoj godini otkriva studij književnosti i postaje profesor na istom Sveučilištu. Roman je topla, ali iznimno tužna priča o dječaku koja prerasta u priču o snalaženju u akademskoj zajednici, priča o jednom “običnom” životu i snu o sreći, priča o (ne)uspjehu i strastvenoj posvećenosti nečemu u što se vjeruje.

Oplemenjujuća tuga

No, tuga ovoga romana ne treba plašiti, ona je oplemenjujuća, poručuje prevoditeljica Patricija Vodopija:

- “Stoner” je tih, nepretenciozan i dubok roman - smatra ona. - U prvi će se mah možda učiniti da vam je pred očima tek sumorna svakodnevica, ali čim vas njegova polagana, snažna struja zahvati, nećete joj se više moći othrvati. Kao i njegov protagonist, jezik romana na prvi je pogled miran i skroman, faktičan i suhoparan, no ispod površine ključaju zapretene emocije, a poetski proplamsaji provlače se kroz cijelo djelo. Česte su začudne kombinacije riječi, čime se stvaraju jedinstvene slike koje svojom neobičnošću daju draž tekstu. Uživala sam prevodeći ga i činilo mi je posebno zadovoljstvo tragati za što ljepšim izrazima, jer riječi i njihovi sklopovi iznimno su profinjeni i probrani – smatra Vodopija, koja dodaje da je razmišljala o činjenici da Williams zapostavlja motivaciju važnog ženskog lika, Stonerove supruge Edith.

- No, upravo u toj neispričanosti Edithine priče pronašla sam posebnu dimenziju ovoga romana jer čar književnosti često leži u onome što je neizgovoreno. Nagovješćujući pitanja, ali ne dajući odgovore, autor je pružio čitateljima slobodu da sami ispredu svoju verziju – zaključuje prevoditeljica.

Edwin Frank, koji ga je otkrio, smatra da je “Stoner“ suvremeni klasik, važan jer izravno propituje američki san o uspjehu te da se Europljanima svidio “jer uspješno kombinira prikaz običnoga života s egzotičnim osjećajem američke osamljenosti“. Također drži da preostali čitatelji književnosti u današnjem vremenu traže upravo knjige poput “Stonera”.

 

John Williams: Stoner

Dragan Jurak, Moderna vremena Info, 19. 4. 2016.

Stoner“ je objavljen 1965., kritike su bile vrlo dobre, ali prodaja nikakva, mizerna, na internetu se spominje brojka od dvije tisuće primjeraka. U roku od godine dana roman je nestao iz knjižara, i zaronio u sjenu američke književnosti. U toj titanikovskoj tami ostao je gotovo četrdeset godina, sve do novog izdanja iz 2003., i onda još jednog iz 2006. godine s pogovorom Johna McGaherna. Danas je „Stoner“ američko i svjetsko otkriće, must read.

Sveukupno od smrti Johna Williamsa (1922.-1994.) prošle su već dvadeset i dvije godine; ubrzo će i stogodišnjica rođenja; a njegov roman prebacio je već pola stoljeća. No nikada Williams i „Stoner“ nisu bili toliko živi i prisutni u američkoj i svjetskoj književnosti kao što su sada.

Što se to u međuvremenu dogodilo? Zašto je „Stoner“ zaronio 1965. i izronio 2006.? Šezdesetih je Williamsov roman očito bio književni demode. Nije ni čudo. Koga je u vrijeme seksualne revolucije, desetljeću Freuda, Marxa i Beatlesa, mogla zanimati priča o životu jednog, po ničem osobitog profesora, prosječnog ali marljivog, s malograđanskom suprugom s kojom je cijeli život bio u nesretnom braku, i voljenom ljubavnicom koje se odrekao zbog profesure.

Sam Williams već na prvoj stranici ovako sažima život profesora Williama Stonera: „Stonerovi kolege, koji ga nisu osobito cijenili za života, danas ga rijetko spomenu; starijima je njegovo ime podsjetnik na svršetak koji ih sve očekuje, a mlađima tek zvuk koji ne budi u njima uspomene niti predstavlja identitet s kojim se mogu poistovjetiti, privatno ili poslovno.“

Dakle, već na prvoj stranici Williamsov roman bezglasno vrišti – „ne čitajte me!“ „Stoner je nitko!“ U vrijeme koje je slavilo promjene, Williams je pisao o mjenama. U vremenu koje je slavilo heroje, on je za junaka odabrao običnog čovjeka. U vrijeme koje je fetišiziralo mladost i brzo izgaranje, iznad svega bunt, Williams je pisao o starenju i polakom sagorijevanju, istrajavanju i posvećivanju... Mogli bi tako unedogled, no jasno je: iako je izašao šezdesetih „Stoner“ nije bio roman šezdesetih. On u šezdesetima nije ni podstanar. Kritika je očito prepoznala da se radi o dobrom i značajnom romanu, ali ljudi nisu marili za njega, nisu se mogli prepoznati u njemu; niti su mogli prepoznati svoj svijet u njemu.

Danas je sve drugačije. „Stoner“ je prihvaćen poput siročića šezdesetih. Nekad odbačen, danas prigrljen. Roman s aureolom zaboravljenog i zametnutog remek-djela. Roman koji nas uvjerava u romantični ideal umjetnosti koja će, zaboravljena na smetlištu, zagubljena u podrumskim arhivama, prije ili kasnije propupati, bez kiše, bez svjetla, bez skrbi i pažnje – samo snagom svoje izuzetnosti, koja ne dopušta da bude zaboravljena, zametnuta, nepropupala.

I naravno, „Stoner“ se danas očito obraća publici koja se u njemu prepoznaje; koja u njegovom svijetu prepoznaje svoj vlastiti svijet. U čemu leži ta novootkrivena magija „Stonera“ možda je najbolje opisao Tom Hanks, jedan iz dugog špalira fanova, rekavši: „To je jednostavno roman o tipu koji ode na fakultet i postane predavač. Ali ujedno i jedna od najvjerojatnijih knjiga na koje ćete ikada naići.“

Pišući, naime, o jednom naizgled običnom životu Williams je uspio zapisati – čitav život; ne samo u biografskom smislu određenog životopisa, već i u totalu života kao takvog. Današnje vrijeme otvoreno je za takve ideje. Još od „Seinfelda“ ideja „ničega“ i narativa „o ničemu“ izrazito je privlačna. Seinfeld i suradnici su ideju sitcoma „o ničemu“ koristili za humorističku seriju o neoženjenim i neudatim sredovječnim njujorčanima kojima se u životu „ne događa ništa“ – ali im se zapravo događa život. Nema brakova, ne čuje se tapkanje malih nožica, ali je zato tu vječna mladost u vječnoj sredovječnosti.

Ako „Stonera“ gledamo kao roman „o ničemu“ Williamsova taktika je malo drugačija. Početak nas vodi na krivi trag. Ispod mirne površine kriju se velike strasti. A najveći romantični uzleti nisu u oslobađanju, nego u odricanju i istrajavanju. To je dakako samo osnovni kroki. Williams postavlja nekoliko razina romana. Prije svega odlično portretira brak, začet u vremenu prije Kinseya izvještaja o seksualnom životu Amerikanaca, i obilježen seksualnom i bračnom frustracijom. U tom smislu izvanredan je i lik Stonerove supruge, za koju u svom već znamenitom pogovoru književnik John McGahern kaže da njen tip buržujske supruge nikada nije tako nemilosrdno razotkriven kao ovdje.

Gospođa Stoner je odgajana da bude ženica, dražesna supruga, kućanica i statusni simbol svog supruga. S jedne strane njen odgoj je „po namjeri prohibitivan“, s druge „gotovo u cijelosti seksualan“. Williams odlično primjećuje to proturječje, tu napetost. Od buržujske žene traži se da bude vječno dijete, i da ujedno bude na potpunoj seksualnoj usluzi suprugu. Stonera isprva privlači ta izgubljenost, ali naposljetku bipolarna programiranost supruge uništava brak, već od prvih bračnih noći, kada Stoner osjeća „čvrsti otpor njezina tijela“, ali istodobno i „snagu volje kojom otklanja taj otpor“.

Na kraju, „promašeni život“ profesora Stonera prelama se kroz propušteno bračno partnerstvo sa suprugom, i odbačenu ljubav s ljubavnicom. No iza Stonera i njegova „promašenog života“ ostaju dva još promašenija i tragičnija života: onaj supruge, i onaj ljubavnice. Štoviše, kada bi trebali procijeniti tko je bio u pravu u prosudbi „Stonera“, šezdesete ili naše vrijeme, možda bi se u mnogočemu mogli prikloniti šezdesetima. Ali u jednoj stvari šezdesete su podbacile. Možda i nije problem što nisu prepoznale Stonera, ali je svakako problem što nisu prepoznale lik njegove supruge, a djelomice i lik njegove ljubavnice.

 

Brojne nepravde i trenuci sreće

F. B., booksa.hr, 20. 4. 2016.

Posljednjih dana, pa i tjedana, među posjetiteljima kombinata Booksa opažamo dvije dominantne skupine knjiških červeka: Borbaše i Stonerse.

I jedni i drugi predano čitaju ne mareći za bilo što drugo. Borbaši, dakako, brste drugi tom Knausgårdova šestoknjižja Moja borba, a ovi drugi Williamsov opjevani, davno zaboravljeni, pa iznova rođeni roman Stoner. U zraku se osjeća silna napetost kao da smo na poprištu nekog od filmova Sergija Leonea, ali ne zato što bi između dva čitateljska ganga moglo doći do sukoba (kako se znalo događati u ne tako davnoj prošlosti kad su našu literarnu ubožnicu u velikom broju ophajali Franzenovci i Tarttsi).

Ovdje napetost dolazi iz samih knjiga. Obje su, naime, od one rijetke vrste romana koje ne možete samo tako pustiti iz ruku. Kroz ovakva štiva napreduje se u galopu, bez odmora se juriša do posljednje stranice. Dakako, morali smo i sami provjeriti u čemu je stvar. Ovaj put listonoša Sebastijan prvo nam je dostavio Stonera.

John Williams (1922.-1994.) rodio se i odrastao u Texasu, kratki roman Nothing But the Night objavio je 1948., a godinu kasnije i zbirku poezije The Broken Landscape. Uslijedila je pauza sve do 1960. kada mu izlazi drugi roman Butcher's Crossing kojeg uspoređuju s Moby Dickom.

Godine 1965. izlaze Stoner i knjiga poezije The Necessary Lie. Legenda kaže kako je prvo izdanje Stonera prodano u manje od 2000 primjeraka. Tek za svoj posljednji roman, Augustus (1972.), dobit će laskavo priznanje – National Book Award.

Priča sa Stonerom nastavlja se reizdanjima 2003. i 2006., a pravi uzlet započet će 2011. – kad francuska spisateljica Anna Gavalda prevodi Stonera. Nakon uspjeha u Velikoj Britaniji, The New Yorker će proglasiti Williamsovo djelo najvećim američkim romanom za kojega nikada niste čuli. Fascinantan je ovaj put dug skoro pedeset godina. Usmenom predajom, gotovo pola stoljeća od prvog izdanja, Stoner će napokon dospjeti do najšireg kruga čitatelja, a od ove godine imamo ga priliku čitati i u hrvatskom izdanju.

Tko je William Stoner? Pukim slučajem došao je s komadića škrte zemlje gdje bi po svoj prilici i skončao da okružni agronom jednog dana nije posjetio njegova oca i savjetovao mu da pošalje sina na Poljoprivredni fakultet Sveučilišta Columbija. Mladi William poslušao je oca i nastavio sa školovanjem. Živi u bijednoj sobici kod rođaka u zamjenu za mukotrpan rad na zemlji i oko stoke.

Jedan od predmeta koji je bio obavezan slušati je i pregled engleske književnosti kod profesora Archera Sloanea – čovjeka, pokazat će se uskoro, koji će imati jednu od ključnih uloga u Stonerovu životu. Književnost koja ga u početku uznemirava i stvara tjeskobu postat će njegova najveća ljubav i strast. To je ono što želi u životu, ali kao da se ne usudi priznati samome sebi, pa će ga iskusni Sloane jednostavno pozvati i gurnuti prema željenom cilju. Idi, to je tvoj život – i Stoner zna da se više ne može vratiti na roditeljsko imanje. Mora krenuti za svojom sudbinom, a otac će to stoički prihvatiti.

I tako započinje jedna velika priča o čovjeku kojega će možda zaboraviti baš kao što će godinama ostati zaboravljen i ovaj roman, ali ta priča je iznimna, jer unatoč svemu što je morao otrpjeti, William Stoner proživio je i trenutke istinske sreće.

Iako odguravan, često i ponižavan na poslu od strane zlobnog kolege Lomaxa (čak i u literaturi rijetko viđen zlobnik), Stoner je ipak radio ono što je najviše volio – predavao je književnost.

Strpljiv poput drevnih mudraca William Stoner izdržat će brojne nepravde, a neke od njih trajat će desetljećima i on će ih svejedno i dalje trpjeti. Pa zašto, crni Williame? Je li u pitanju kukavičluk ili je možda uživao u ulozi žrtve? Odmičući dalje, stranicu za stranicom, čitatelj će uvidjeti kako taj obični, čestiti profesor izrasta u neku vrstu heroja i uopće ne pronalazi ni trunke zadovoljstva u onome što ga pogađa.

Promišljajući o onima koji mu zagorčavaju život, on razumijeva da ono što ih nagoni na destrukciju, osvetoljubivost, pa i mržnju, u isto vrijeme uništava i njih same. I umjesto da uzvrati istom mjerom – Stoner ih iskreno žali. Rado i bez pobune plaća određenu cijenu u zamjenu za male komadiće sreće, periode zadovoljstva i nezaboravne ljubavi.

Stoner je roman velik u mnogo čemu, najveći možda u načinu na koji će u čitatelju probuditi cijeli spektar emocija i na kraju vam slomiti srce, pa čak ako je i od kamena, slomit će vam i to kameno srce. E, kad vam komad fikcije, jedan roman od 280 stranica, uspije učiniti takvu 'štetu', onda ne preostaje čovjeku ništa drugo nego s poštovanjem skinuti šešir autoru, a kad smo već kod toga – skinimo odmah, o istom trošku, šešir i prevoditeljici Patriciji Vodopiji koja je također odradila sjajan posao.

Od sve sile pohvala i preporuka izrečenih na račun ovog, u svakom detalju, velikog i iznova otkrivenog romana najprecizniji je nekako, čini mi se, bio Colum McCann: “Čuo sam da Stonera nazivaju 'knjigom za pisce'. Ne znam što bi takvo što moglo značiti. To je knjiga za svakoga, demokratična u tome kako vam slama srce.”

Točno tako, Stoner je roman za svakoga i slomit će vam srce. Sve ako je već slomljeno, nema veze, Stoner će ga dokrajčiti, ili kako bi to Baron još ljepše rekao: “Ne znam kako je uspio, ali znam da je uspio.”

 

Zaboravljeno čudo

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 23. 4. 2016.

Posmrtna slava žudnja je i utjeha svih neuspješnih pisaca, no takvi raspleti događaju se iznimno rijetko. Roman “Stoner” Johna Williamsa pola stoljeća bio je jedna od najbolje čuvanih tajni američke književnosti. A onda se, zaslugom nekolicine utjecajnih čitatelja koji su ga “otkrili”, glas o njemu počeo širiti do masovne publike. Danas se diljem svijeta prodaje pod egidom “najboljeg američkog romana za koji nikada niste čuli”, a o Johnu Williamsu ispisuje se tekstovi koji ga predstavljaju kao zaboravljenog klasika.

Građanskim zanimanjem sveučilišni profesor, ovaj autor za sobom nije ostavio osobito velik opus. Kao romanopisac debitirao je 1948, u dobi od 26 godina, knjigom “Nothing but the Night”, za koju kritičari vele kako je bila presudno obilježena njegovim traumatičnim iskustvom vojnika u Drugom svjetskom ratu. Djelo je objavio mali nakladnik i prošlo je potpuno nezapaženo. Dvanaest godina trebalo mu je da se odvaži objaviti drugi roman, “Butcher's Crossing”, za svoje vrijeme vrlo neobičan vestern, koji je dosljednim inzistiranjem na sirovome realizmu u književnoj formi na neki način anticipirao poetiku Sama Peckinpaha. Da je publiciran potkraj desetljeća imao bi lijepe šanse postati hitom, no Williams nije imao sreće s tajmingom. Štono bi se reklo, prerano je kukuriknuo.

Godine 1965. izlazi mu treći roman “Stoner”, koji je dugo, kao poklonjena bombonijera, išao iz jedne u drugu nakladničku ruku. Čak sedam izdavača odbilo je rukopis, što je Williamsa do te mjere obeshrabrilo da je ozbiljno razmišljao o odustajanju od književne karijere. Tek u osmom pokušaju imao je nešto više sreće. No, kad je roman konačno objavljen, nije se uspio nametnuti ni kritici ni publici. Prvo izdanje tiskano je u - za američke prilike - mršavih dvije tisuće primjeraka. Na drugo je trebalo čekati skoro punih pola stoljeća.

Tek je s trećim romanom “Augustus” iz 1972. Williams dočekao kakvu-takvu afirmaciju. Ovo epistolarno djelo ambijentirano u Rimsko carstvo kritika je dočekala unisonim komplimentima, a knjiga je na koncu, zajedno s još jednim naslovom, podijelila prestižno priznanje National Book Award. Ovaj pisac “koji je poznat po tome što je nepoznat”, kako ga je opisao jedan njegov prijatelj, objavio je za života još samo dvije zbirke pjesama.

Kako objasniti iznenada probuđeni interes za “Stonera”? Na ovo pitanje teško je ako ne i nemoguće odgovoriti bez da pokušamo shvatiti kako je knjiga uopće uspjela proći nezapaženo u vremenu kad je izvorno objavljena. Sredinom šezdesetih američka – kao, uostalom, i europska sveučilišta – bila su poprišta uzbudljivih gibanja koja su propitivala stari vrijednosni poredak i ocrtavala konture, barem se tada tako činilo, nekoga novog svijeta. John Williams svoju je priču situirao na “pravo” mjesto - u akademsku zajednicu – ali u “krivu” epohu – u razdoblje od prvoga svjetskoga rata do sredine pedesetih. Savršeno ravnodušan prema društvenim potresima koji su mu se zbivali pod prozorom, napisao je neobično običnu priču o, na prvi pogled, temeljitom luzeru.

Već u prvoj kartici teksta pisac nam sažima neuzbudljivi život Williama Stonera. Radni vijek proveo je na sveučilištu, nikada se nije uzdigao do statusa redovnog profesora, niti je uživao naročiti ugled. Svakim sljedećim poglavljem pisac kao da podebljava sumorni saldo svojega junaka. Živio je u očajnome braku sa ženom s kojom jedva da je i komunicirao. Imao je kćer koja će zbog odrastanja u disfunkcionalnoj obitelji, postati alkoholičarkom već u svojim dvadesetima. Imao je i ljubavnicu s kojom je, međutim, razvrgnuo vezu podlegavši ucjeni fakultetskih kolega. Konačno, veći dio karijere trpio je poniženja, jer je bio u nemilosti pročelnika odsjeka.

Prikazan ovako, u kratkim crtama, Stoner se doima kao rijetko tragična figura čovjeka kojemu je ama baš sve u životu pošlo krivo. No, na neki čudan način, koji imamo zahvaliti blistavome Williamsovom talentu slojevitog portretiranja, on to ipak nije bio. Vodio je ispunjen život, zaokupljen poslom kojemu se strastveno predavao, unatoč činjenici što je i sam bio svjestan ograničenosti vlastita talenta. Bio je dosljedan kao malo tko, premda ga nije resila naročita hrabrost niti se znao snalaziti u konfliktnim situacijama. Konačno, volio je, i kao ljubavnik i kao otac, uživajući u tome da mu obje ljubavi budu bezuvjetno uzvraćene.

Stoner” je knjiga kojoj je teško pronaći makar i približna parnjaka. John Williams nije, naravno, ni prvi ni zadnji pisac, kojemu su ljudi iz društvenog partera draži od onih iz lože. Cijele palete knjiga ispisane su o malim, ni po čemu iznimnim osobama, onima kojima je suđeno prebrzo izblijediti čak i iz privatnih, a kamoli tek iz nacionalnih uspomena. Takvi se libri obično pišu s ambicijom da njihovi junaci do zadnje stranice narastu u očima čitatelja. Williamsov Stoner, međutim, ne raste, nego dostojanstveno, bez gorčine i žaljenja, trpi svoj usud.

Knjige s čijim se junacima ne možete identificirati nisu vrijedne čitanja. A teško mi je zamisliti makar i jednog čitatelja koji u zamršenome klupku proturječnih osobina Williamsova junaka neće pronaći barem djelić sebe.

 

Daleko od askete
Premda se, na prvi pogled, može činiti kako je Williams (1922.-1994.) pišući o Stoneru zapravo pisao o sebi, ta ocjena ne može biti promašenija. Sa svojim junakom dijelio je samo kruh sveučilišnog predavača, a u svemu drugome bio mu je sušta suprotnost. Četiri puta se ženio i definitivno nije bio asketski tip radoholičara. Previše je pio i pušio, što mu je koncu došlo glave: preminuo je od emfizema pluća.

Naklon Patriciji
Uspjelim se može smatrati samo onaj prijevod koji se doima kao izvorni književni tekst. Moramo povjerovati da je neko djelo moglo biti domišljeno i napisano upravo na našem jeziku da bismo taj napor ocijenili vrijednim. Ta je zadaća, naravno, iznimno teška, a još težom biva kad se prevodi djelo autora koji uživa u reputaciji blistavog stilista kao John Williams. Utoliko je važnije podcrtati sjajan prevoditeljski posao koji je potpisala Patricija Vodopija.

 

Stoner: nema te nevolje koju ne bi prihvatio i nosio je do kraja života

Miljenko Jergović, Jutarnji list, 30. 4. 2016.

Sve se češće oko nas dogodi da netko komentira neki tekst, a da ga nije pročitao. U facebook komentarima ispod članaka na web-portalima, tim septičkim jamama iz kojih je izvro i u koji uvire sav naš fašizam, bezimena horda komentira isključivo imena i prezimena potpisanih autora, a na ono što su zaista napisali. Na rijetkim književnim promocijama, u televizijskim emisijama o knjigama, po kavanama i fakultetskim aulama, govori se, brblja, grmi i gnjevi oko nepročitanih knjiga, o kojima se, međutim, sve zna. Neke među tim knjigama su kultne: o njima se tek i bez čitanja prekoviše toga zna. Eto, recimo, “Stoner”, objavljen prije samo nekoliko tjedana u izdanju Frakture i prijevodu Patricije Vodopije, već je postao ljuti kult.

Nekoliko stvari se o njemu kaže: da je napisan i objavljen davno, još 1965. godine, da je potom zaboravljen, a onda prije nekoliko godina otkriven; da je to knjiga za pisce, ali da u njoj mogu uživati i, recimo, čitatelji; da je 1965. bilo jedno vrijeme kojemu Stoner nije pogodovao, a danas je drugo vrijeme kojemu “Stoner” pogoduje... A zašto je ta knjiga baš tako dobra, e to nam ne znaju reći. Zato što je nisu pročitali ili zato što ne razumiju što unutra piše.

Stoner” je priča o životu profesora književnosti. Pedesetak godina privatne povijesti ispričane na jedva dvjesto i pedeset stranica. Čitatelju se učini da je ovo kratka priča, short story, jer je “Stoner” upravo tako pisan. U skici i u obrisima, i iz perspektive sveznajućeg pripovjedača, i to onoga radikalno tradicionalnog, koji ni na trenutak ne posumnja, ne zamagli mu se prizor pred očima, ništa mu ne ostane u slutnji ili neznanju. On sve zna o duševnim stanjima i proživljavanjima ne samo glavnoga junaka, nego i svih drugih likova. Umnogome, John Williams pripovijeda priču kao da mu je prethodno usmeno ispričana, i to je dalo sigurnost njegovu sveznanju. Ono što o Stoneru zna vrlo je duboko, intenzivno, ali i sažete i svedeno.

Svoga glavnog junaka uglavnom naziva po prezimenu. Samo u slučajevima kada ga imenuje njegov cjeloživotni prijatelj Gordon Finch, koji ga zove Bill, ili Stonerova žena Edith, koja govori Willy. Pisac i ovim sugerira svoju distancu prema glavnom junaku, tačku gledišta koja je netipična, a privlačna: iako o Stoneru zna sve, ima u tom znanju i nečega izvanjskog, dalekog i gotovo leksikografskog – kao da ne piše roman, nego piše dugu natuknicu o jednome, kako već na početku kaže, nevažnom, lakozaboravljivom čovjeku, kojega se malo nakon njegove smrti više nitko nije sjećao, ali istovremeno i nečega duboko sudbinskog, skoro i objektivnog. Na Stonera on gleda iz onih dalekih daljina koje čine mogućim da sve o njemu zna, a da prema njemu ništa ne osjeća, osim, možda, neke blage, općeljudske sućuti, kakva se osjeti za slučajnog prolaznika.

Stoner je slabić. I moralan čovjek. Tako slab i moralan podsjeća na epizodiste iz Starog zavjeta. Njegova strašna sudbina, nagovještena na samom početku života, u prvim recima knjige, istovremena je posljedica njegove slabosti i moralnosti. On je čovjek bez izraženog dara. Nepodnošljivo običan, i po toj je običnosti nalik svojim roditeljima, siromašnim farmerima iz neke američke nedođije. Otac sina šalje na studije agronomije, jer tako znaju što činiti s gladnom zemljom, kako je dohraniti. A on nakon dva semestra ode na književnost. Nitko se tu ne naljuti. Svi rade svoj posao i teže svome kraju.

Stoner ženi Edith. Ona je iz bolje kuće. Njezin im otac daje kredit da kupe kuću. Ona je nesretna, aseksualna i agresivna. Kada primijeti da on nešto voli, ona mu to upropasti. Nikako da zaboravi da bi s tetkom putovala u Europu, e da nije naišao on i oženio je. I do smrti neće vidjeti Europu. Poželi dijete. On ga napravi. Rodi se kći o kojoj se ona ne brine. Nije u stanju. Nešto bi drugo u životu. Onda joj se svidi njegova radna soba, i odluči je preuzeti za svoj atelje. Nije umjetnica, ali bi htjela biti. Preseli ga na hladnu zastakljenu verandu. Neka to od sada bude njegova radna soba. Pokunjen, pristaje na sve. Na svoj život Stoner počinje gledati sa strane, kao da se događa nekom drugom.

Na fakultetu ga zlostavlja Lomax. Daroviti i iskompleksirani invalid. Kripl. Naleći će mu na kosti sve do mirovine i do kraja života. Neće ga se osloboditi, kao što se neće osloboditi ni Edith, premda je već prve bračne noći znao da će sve sa njom biti nesreća i mučenje. Za Stonera život je nepopravljiv i konačan.

Što je tako dobro u ovom romanu? Prije svega sažetost i svedenost. Portret čovjeka, koji je istovremeno freska jedne američke epohe. Iste one koju je slikao Edward Hopper. Taj likovni genij američke samoće vjerojatno je najbliži Stonerov srodnik. Književnih srodika i uzora on, zapravo, niti nema, iako se niz američkih pisaca bavio dušama koje su srodne Stonerovoj: Henry James, John Steinbeck, Saul Bellow, Richard Yates... Ali svejedno nikakve veze između njega i njih.

Ima i nečega iritantnog u iznenadnoj slavi ovoga romana, čiji je autor umro 1994, ne dočekavši “Stonerovo” uznesenje. Naročito je iritantno kada ga hvale u Hrvatskoj. Mora da ga i nisu pročitali kada ga toliko hvale. Očekivanije bi bilo da po njemu pljuju. Najprije, da je neki drugi pisac, a ne nekakav američki pokojnik, ispisao tako monstruozan a toliko tipičan ženski lik kakva je Edith, na njega bi bilo bačeno prokletstvo kritičarčica i profesoričica zarezovske škole, koje bi s punim feminističkim uvjerenjem na licu mjesta likvidirale i pisca i njegova glavnog junaka. Ne bi se bolje proveo ni “Stonerov” sveznajući pripovjedač, a i o demonskom liku iskompleksiranog invalida također bi se moglo štošta reći. Općenito, loše bi prošao Williamsov roman u ovoj maloj slavenskoj provinciji južno od Braunaua eh da ga nije napisao Amerikanac...

Ali možda je u pitanju, ipak, širi problem, nešto što se tiče i svih drugih provincija našega globaliziranog svijeta. U svim ideologijskim čitanjima, bilo da su u ime ove ili one svjetonazorske i revolucionarne matrice, bilo da su u ime teorijskih škola i dogmatskih sustava, “Stoner” bi prošao vrlo loše. Naprosto zato što je pisan u vrijeme kada pisca nije naročito brinulo to hoće li od glavnoga ženskog lika načiniti bezosjećajnog monstruma koji će mužu uništiti život. Ali ako ga se čita onako kako su se odvajkada čitala književna djela - bez upisivanja izvanjskih ideja i stavova, i tetoviranja romana ideologijom - dakle, ako ga se čita iz čistog užitka u tekstu ili s vjerom da je čitanje sam život, “Stoner” se ukazuje kao književna čarolija. Tobožnje otkriće jednoga davno napisanog i objavljenog romana bilo je nužno upravo stoga što će takvu knjigu malo tko čitati iz ideološke i dogmatske perspektive. Naime, kome treba da ideološki diskvalificira jedan skrajnuti i nekanonizirani roman i jednoga manje važnog pisca. Makar taj roman bio i genijalan.

Napokon, ni taj ženski lik nije tako prost kako se u prvi mah čini. U njega je upisana ona ljudska nesreća kakvu mnogi među nama prepoznaju na svojim bližnjima (češće nego na samima sebi), na onima s kojima su proveli komadić života i od kojih su se rastavili, umjesto da, poput Williama Stonera, do kraja isprate svoju sudbinu. Edith je na njega doživotno bijesna, jer vjeruje da joj je ukrao život onakav kakav je mogao biti. Ubija je njegova ravnodušnost, pristajanje i nespremnost na konflikt. Kažnjava ga svakom svojom velikom životnom odlukom: i time da moraju imati kuću, iako će se on doživotno mučiti kreditom koji ne uspijeva otplatiti; i time da moraju imati dijete, za koje se ona nikada neće brinuti; i time da mu je oduzela radnu sobu, i time što ga je prežalila... Ali koliko je Stoner žrtva, toliko je i ona žrtva. Samo što ni jedno ni drugo nisu pali kao žrtve “društvenih odnosa” - kako bi to voljeli loši književni tumači - nego su zaginuli od svoje sudbine, onako kako je to znalo biti u antičkim tragedijama i kako jest sve do danas, u književnosti i u životu.

Stoner” je američki roman. Teško da je mogao biti napisan bilo gdje u Europi, a na Balkanu je posve nemoguć. Možete li, recimo, zamisliti da netko u kontinuitetu proživi svoj život od 1910. do 1956, a da ga se nijedan društveni događaj - s izuzetkom velike ekonomske krize iz 1929. - gotovo nimalo ne tiče. Kada je 1916. trebalo poći u Veliki rat, Stonerovi fakultetski drugovi javljali su se kao dragovoljci, samo da bi vidjeli Europu. On se nije javio. Ali taj rat nije proizveo životni niti društveni diskontinuitet, kao što ga neće proizvesti ni onaj sljedeći. Amerika se od naših krajeva razlikuje po tome što se tamo ljudski životi mogu rasprostrijeti od rođenja pa sve do smrti. Kod nas to nije moguće, jer se mi rađamo u jednoj državi, živimo u drugoj i umiremo u trećoj. To ostavlja posljedice na život, ali još i više na proznu naraciju. Čovjekov život u nas se ne može ispričati u kontinuitetu, a da se ne laže.

Stoner” nije bio zaboravljen pa nanovo otkriven. Ne postoje takve knjige. “Stonera” je samo jednoga dana pročitao njegov čitatelj. Nakon čega su se uzbihuzurili mnogi koji ga nisu čitali. Biva to.

 

Pohota i učenje

Olga Vujović, wish.hr, 2. 5. 2016.

Na omotnici hrvatskog izdanja romana „Stoner“ američkog književnika Johna Williamsa (1922.-1994.) stoji citat iz „The New Yorkera“:“Najveći američki roman za koji nikada niste čuli“.

Takvi citati u meni bude nelagodu, no kako je ovaj roman na hrvatski jezik prevela izvanredna Patricija Vodopija, a objavio nakladnik u kojeg imam veliko povjerenje („Fraktura“ , Zaprešić), savladala sam prvobitnu odbojnost, posegnula za romanom i – nisam se pokajala. Glavni junak romana objavljenog 1965., William Stoner, predstavlja čovjeka koji traga za ispunjenjem, čuvajući se moralnog pokleknuća.

Kao farmerski dječak odlazi na Poljoprivredni fakultet, no susret sa Shakespearovim sonetom i ekstravagantnim predavačem Archerom Sloaneom odvodi ga u svijet književnosti i svijet poučavanja. Tada spoznaje da je to njegova sudbina, mada ga je zaskočila. Nije bio spreman niti za sudbonosni susret s djevojkom,ali je odmah prepoznao da s njom želi osnovati obitelj. Za razliku od sreće koju je osjećao u poslu, obiteljski se život izjalovio – njegova mu je žena u svemu odmagala, narušavajući čak i skladan odnos koji je imao s kćeri. I naravno da je našao srodnu žensku dušu izvan kuće – mladu nastavnicu koju je ljubio i s kojom je mogao razgovarati o književnosti. Njihov se život sastojao od „pohote i učenja“. Principjelnost u poslu stajala ga je sukoba s nadređenima i njegov naoko miran život odjednom se urušava. Stoner nije epski junak, ali se bori časno za ono što mu prema njegovom mišljenju pripada – komadić zadovoljstva u radu koji voli, kutak mira s osobom koju voli.

Roman „Stoner“ pisan je finim starinskim načinom, bez jezičnih ekstravagancija i nepotrebnih zastranjivanja. Lik glavnog protagonista vrlo je jasno ocrtan na samom početku i njegovi su postupci dosljedni i očekivani. On gradi svoj život na „normalan“ način , s upornošću i privrženošću onome čemu teži. Ovaj roman odlikuje ono što je svojedobno predavač na Odjelu komparativne književnosti, profesor Milivoj Solar navodio kao najbolju odliku romana – želja da saznamo što će dalje biti. Ta je želja u ovom slučaju najviše vezana uz Stonera, čovjeka čija mirnoća, trezvenost, postojanost i pristojnost izazivaju divljenje. Zbog toga što te osobine u svakodnevici tako rijetko susrećemo, mi navijamo za njega, u nadi da će uspjeti barem djelomice ostvariti svoje snove. Ako uspije njemu (makar u romanu) , možda će i nama (barem malo u životu).

 

Sasvim običan život: “Stoner

Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 21. 5. 2016.

Stoner” američkog pisca Johna Williamsa roman je koji je prvi put objavljen 1965. godine. Međutim, tada nije doživio svoju popularnost kod čitalačke publike, ostavši kao i mnoge druge knjige na literarnim marginama. Pedeset godina kasnije ovaj roman je voljom meni nepoznatog pronalazača reaktueliziran, da bi u vodećim američkim književnim časopisima bio proglašen jednim od najvećih američkih romana u dvadesetom vijeku.

No, prije nego pokušam kazati nešto više o samom romanu, čini mi se zanimljivim ovdje razmotriti pitanje kako knjige postaju prepoznate u široj čitalačkoj javnosti, te kako književni mehanizmi u tom pogledu djeluju.

Književnost nađe put

Nesumnjiva je činjenica da istinski vrijedna književnost, bez obzira na to da li je gušili ideološki mehanizmi ili kritičarska nenaklonost vremena u kojem nastaje, uvijek nađe svoj put. Tačnije, da je književnost žilav element, koji i kad rukopisi gore i kad se progone, uspijeva da se izmigolji, pritaji negdje između dvije vremenske krajnosti, kako bi sačekala povoljniji momenat da se poveže sa čitaocem. Jasno je, naravno, da ne postoji neki unaprijed smišljen sistem za to preživljavanje književnosti, ali je isto tako očito da je literatura epifanijskim nekim strujanjima prožeta. I da može u trenutku kada se sazviježđa na tom nebu preobrate pokrenuti neka drugačija isijavanja.

Pored navedenog, u svemu tome postoji i ono pitanje kanonskog problema. Ako bismo se rukovodili samo onim što je u zvanične književne kanone ušlo, onda bismo sasvim sigurno ostali osiromašeni za niz važnih književno-umjetničkih djela. Jer kanon u većini svojih slučajeva jeste prije svega ideološka stvar, bez obzira na to da li se radilo o politički desnom ili lijevom kanonu. Nema razlike. Kanon, dakle, jeste svojevrsno nasilje nad književnošću. Nema boljeg primjera za to od odsustva književnosti koju pišu žene iz kanonskih okvira. Mjesto koje je ženama namijenjeno u književnosti sasvim jasno pokazuje o kvalitativnom u kanonu. Da stvari nisu patrijarhalnim mehanizmima već vijekovima postavljene tako kako jesu, mi bismo danas sigurno imali posve drugačiju sliku književnosti. Zamislite samo za koliko perspektiva smo ostali zakinuti, jer se književnost, te ljudi koji je pišu (posebno žene, a potom i muškarci) morala prilagođavati društvenim kretanjima i njihovoj ubitačnosti.

Vratio bih se sada na pitanje kako to da jedna dobra i estetski vrijedna knjiga, što Williamsov “Stoner” čini mi se jeste, ostane neprimijećena pedeset godina. Ne mislim da se svijet pretjerano promijenio u tom razdoblju, posebno ne u vremenu mjerenom na skali književnosti. Prije svega, jer univerzalistički momenat koji bi umjetnički relevantna književnost trebala posjedovati ni u kom smislu ne bi trebao biti određen kontekstom. On, kontekst, svakako ima svoju sferu uticaja, ali kada se književnost od njega ogoli, ostaje ono što je njena čista umjetnička baza, koja ima jednak uticaj na čitaoca ma gdje se nalazio i ma šta znao o mjestu i vremenu nastajanja knjige koju čita. Ako književnost nema taj momenat, bojim se da nema ni umjetničku univerzalnost, te je veoma izvjesno da će ostati na deponiji neuspjelih književnih pokušaja.

Ako pođem od pretpostavke da roman “Stoner” ima potrebne univerzalne kvalitete, onda je jasnije da su na njegovu marginaliziranost uticali neki drugi faktori, a moguće i autorova nenametljivost u pogledu “proslavljanja” vlastitog djela. Ako se sjetimo da je Kafka svom prijatelju Maksu Brodu naredio da njegove rukopise spali, onda je nedvojbeno da ta autorska samozatajnost sigurno može biti jedan od faktora privremene anonimnosti velikih književnih dosega. Konačno, William Faulkner bi sličnim povodom kazao: “Da me nije, neko drugi bi napisao moja dela, Hemingvejeva, Dostojevskog, svih nas. Dokaz za to je činjenica da ima bar tri kandidata za autorstvo Šekspirovih komada. Međutim, važni su Hamlet i San letnje noći, a ne ko ih je napisao. Umetnik uopšte nije važan. Važno je samo što stvori, jer ništa novo ne može se kazati. Šekspir, Balzak, Homer svi oni pisali su o istim stvarima, i da su živeli hiljadu, po dve hiljade godina duže, izdavačima posle njih niko ne bio potreban.”

Shakespeare kao pokretač

Vratimo se inicijalnoj stvari ovog teksta. “Stoner” je, najjednostavnije rečeno, priča o životu univerzitetskog profesora Williama Stonera. Ali ne priča o komadu njegovog života, već autorov pokušaj da obuhvati život ovog književnog junaka u cijelosti. Naravno da je iluzorno pomisliti da se život na taj način može sagledati, ali književnost i ne teži bilježenju svih stvari životnih i njihovom hronološkom redanju. Williams, dakle, uz fleksibilno kretanje po životnoj putanji svog junaka, sa nekoliko ključnih tačaka kao lomnim mjestima, pripovijeda o Stonerovom životu od njegovog početka do njegovog kraja. Kao mladić Stoner, početkom dvadesetog vijeka, napušta težački život na očevoj farmi kako bi se školovao za agronoma na Univerzitetu u Missouriju. Tokom jednog predavanja, budući su studenti imali obavezan kurs engleske književnosti i jezika, zahvaljujući jednom Shakespeareovom stihu kojeg je izgovorio njegov profesor, Stoner biva dubinski inficiran književnošću. Ubrzo napušta agronomiju, te se posvećuje studijima engleske književnosti. Potom slijede njegov profesorski rad, ženidba sa ekscentričnom djevojkom, rođenje kćerke, problemi u braku, sukobi sa kolegama i studentima na poslu, ljubavna avantura sa mladom studenticom i smrt kao posljednji potpis na jedan život. Dakako da ovako simplificirano ispričana fabula, kretanja kroz život protagoniste romana, ne govori ništa o kvalitetama ovog djela. Međutim, upravo iz “običnosti” života Williama Stonera, koji nam Williams pripovijeda pomalo u foknerovskom maniru, sa melanholičnom atmosferom koja prožima cijeli ovaj narativ, rađaju se najdojmljivije stranice ovog romana.

Williams je uspio svojim romanom “Stoner” pokazati život u svojoj punini, ali bez nekih spektakularnih fikcionaliziranja i montaže mašte. Nije pri tome ni u kom pogledu iznevjerena umjetnička namjera u ovom romanu, jer autor nije pisao memoaristiku. Ali je upravo tim insistiranjem na mirnoći, na toku romana, kao toku života, postignut efekat krajnje uvjerljivosti ovog djela. Takođe, to dubinsko poniranje u sam život ima još jednu dimenziju. Autor romana “Stoner” jasno je u kompozicionom postavljanju ove knjige odredio da je književnost ta koja je centralna u životnoj stihiji njegovog junaka. Sve što ključno određuje životna račvanja Stonerova obilježeno je prisustvom književnosti. Stoga, ovaj roman, pored prikazivanja čovjekovog života kao možda najveličanstvenije teme umjetničkog djela, jeste velika pohvala književnosti. Njoj kao utješiteljskoj saputnici čovjeka. Majestetičnom prostoru u koji se možemo skriti i zavaravati da sve oko nas ima neki dublji smisao. Književnost je, na koncu, ogledalo čovjeka, pokušaj da se demijurški proizvede život. Ili da se domisli bar čestica njegovog razloga. Ako nam za takvo što uopšte treba razlog.

 

O romanu za koji donedavno nisam čuo

Stipe Grgas, Vijenac, 25. 6. 2016.

Roman Stoner postao je svojevrsni globalni književni fenomen koji kritika u SAD-u i Engleskoj danas izvlači iz zaborava. Iako roman Johna Williamsa ni na koji način ne mijenja kanon američkoga romana dvadesetog stoljeća, riječ je o djelu koje itekako nuka na razmišljanje i empatiju.

Na naslovnici Frakturina izdanja romana Stoner otisnut je kratki tekst Tima Kreidera koji je u listopadu 2013. čitateljima The New Yorkera djelo Johna Williamsa predstavio riječima: „Najveći američki roman za koji nikada niste čuli!“. Ako imamo na umu da su adresati njegove tvrdnje bili informirani čitatelji časopisa koji pomno prati zbivanja na američkoj književnoj sceni, onda se hrvatski čitatelj, kojemu je upućen citat na Frakturinoj naslovnici, ne treba osjećati prozvanim, niti treba biti posramljen zbog svoje neobaviještenosti ako nije nikada čuo za Williamsov roman. Uvjerio sam se u to raspitavši se kod kolega koji se kao i ja bave američkom književnošću, a koji kao ni ja nisu čuli ni za pisca ni za rečeni roman prije halabuke koja je popratila njegova novija izdanja.

Činjenica koja može opravdati amerikanista koji ne poznaje djelo najavljeno navedenim superlativima ispada da je paradoksalne naravi jer se pokazuje da je možda upravo usredotočenost na zbivanja na američkoj književnoj sceni pridonijela tomu da amerikanistima promakne rastući interes za Williamsov roman. Naime, u komentaru o „neočekivanoj uspješnici“ u Guardianu (13. prosinca 2013.), engleski romanopisac Julian Barnes napisao je kako je malo njegovih američkih znanaca uopće znalo za roman Stoner i da je obnovljeno zanimanje za djelo, štampano davne 1965., uglavnom europski (i izraelski) fenomen. Brojke o prodanim primjercima romana koje Barnes navodi kao i najava kineskog izdanja sigurno su utjecale na odluku da se tekst učini dostupnim hrvatskom čitatelju. Odluka je izdavačke kuće Fraktura stoga hvalevrijedan potez da se naša sredina upozna s fenomenom koji kao da zaokuplja globalnu književnu scenu. Međutim, nipošto ne želim kazati da je roman Stoner na bilo koji način minorno štivo koje je dospjelo u žarište interesa komercijalnom promidžbom. Naprotiv, uobičajilo se obnovljeni interes za roman pripisati sudu i ukusu čitateljstva. Ja osobno, i kao čitatelj i kao amerikanist, smatram da Williams u ovom romanu stvara svijet koji itekako nuka na razmišljanje i empatiju, ali ću dodati kako mislim da Stoner nije „najveći“ roman kako ga primjerice promovira spomenuta naslovnica.

Roman Johna Williamsa ne mijenja ni na koji način kanon američkoga romana dvadesetog stoljeća. Pročitavši ga nisam imao potrebu da revidiram vrijednosne sudove o romanima koji mu kronološki prethode. Williamsov roman isto tako ne nalaže preispitivanje recepcije američke proze koja je nastala od datuma prvog objavljivanja Stonera. Kao što sam autor stoji uz mnoga poznatija imena američke proze, tako i njegov tekst supostoji uz različita formalno-tematski izazovnija djela američke proze. Znakovito je da je irski pisac John McGahern, čiji pogovor prati i hrvatsko izdanje romana, ključna osoba zaslužna za otkrivanje i najnoviju promociju romana. Započinjući osvrt tvrdnjom da je Stoner „klasični roman o sveučilišnom životu te životu srca i uma“ McGahern izriče vlastitu poetiku koja, želim istaknuti, nije imala sluha za eksperimentiranje na tragu Joycea ili Becketta. Na sličan način u romanu Stoner ne nalazimo odjeke američke modernističke prakse ni anticipaciju nadolazeće postmoderne. Kao što sveučilište u Missouriju funkcionira kao „azil“ do kojega dopiru samo odjeci svjetskih zbivanja, Williamsovo pripovijedanje, karakterizacija njegovih likova, njegov jezik obilježeni su tradicionalnim postupcima. To navodim ne zato što smatram da recikliranje tradicionalnih postupaka a priori oduzima od vrijednosti teksta, nego naprosto da indiciram vlastite preferencije.

Priča o promašenom životu

Od romana očekujemo zanimljivu priču. Roman Stoner pripovijeda o ne baš blistavoj karijeri fakultetskoga nastavnika engleske književnosti na sveučilištu na američkom Srednjem zapadu. Na tu okosnicu nakalemljuju se zgode i nezgode iz privatnoga života koje profesionalni životni put, mogli bismo slobodno reći vokaciju, usidravaju u gustoću egzistencijalnih nadanja, razočaranja, u rutinu konformizma i u pustolovinu prijestupa. U tim sekvencijama romana Williams odvaguje vrijednost srca i uma, poslužimo li se McGahernovim riječima, sučeljava mijene tijela i napore mašte/razuma. Meni su najdomljivije posljednje stranice romana, gdje glavni lik na samrti promišlja „o svom promašenom životu“. U mjeri u kojoj je izvjesnost nadolazeće smrti uprizorena kroz do tog trenutka izgrađenu svijest glavnoga lika ona isto tako ima univerzalnu relevantnost i čitatelj će s bolom prepoznati općeljudsku kob. Williamsovi opisi ljubavi i mržnje, opisi potrebe za drugim osobama kao i njegov opis pakla koje voljene osobe mogu predstavljati u ljudskim odnosima, sve to kao i spomenuti opis umiranja zacijelo su motivi i teme koje će bez posredovanja doprijeti do svakoga čitatelja.

Aluzije na američki prostor

No ako su takve općeljudske teme pridonijele popularnosti