Stol od trešnjevine

Special cijena 125,10 kn Redovna cijena 139,00 kn
  • Jezik izvornika: njemački

  • Prijevod: Anda Bukvić Pažin

  • Broj stranica: 208

  • Godina izdanja: 2016.

  • ISBN: 978-953266842-1

  • Naslov izvornika: Kirschholz und alte Gefühle

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 300 g

Gradovi i uspomene, povijest i ljudi – sve je to sada pred njom, na stolu od trešnjevine.

Za Arjetu Filipo fotografije rasprostrte po stolu njezine bake nisu samo u trenutku zarobljena sjećanja, one su i priče – o gradu pod opsadom, o Istri, o moru njezina djetinjstva i mladosti, o obiteljskoj tragediji i odlasku početkom devedesetih, koji je promijenio sve.

Fotografije Pariza, gdje je studirala i u novom jeziku zapo­čela novi život, one na kojima je Arik, slikar u kojega se zaljubila protiv vlastite volje, i ostali koji će joj značiti: mudri pticoznanac Mischa Weisband, Hiromi, s kojom je krojila Pariz, i Nadežda, s kojom je podijelila ljubav i bol, prijatelji zauvijek.

Sada, u Berlinu, taj stol od trešnjevine, to dragocjeno drvo koje je naplavila povijest, raskrižje je na kojem se sve priče susreću da bi ispisale Arjetu, da bi joj otkrile tko je.

U Stolu od trešnjevine, romanu za koji joj je dodijeljena Nagrada Europske Unije za književnost, Marica Bodrožić snažno i uvjerljivo pripovijeda o mladoj ženi koja traži uporište u svijetu punom pukotina. Želi li doista živjeti u sadašnjosti, Arjeta Filipo morat će se uhvatiti ukoštac s dugo potiskivanom prošlosti i iskrivljenim zrcalima svojih sjećanja.

“Jedan od najizuzetnijih i najorigi­nal­nijih glasova suvremene književnosti njemačkoga govornog područja.”
Claudio Magris o Marici Bodrožić

“Marica Bodrožić zaključila je drugi dio trilogije o potrazi za sjećanjem. Stol od trešnjevine roman je s intenzitetom bez presedana.”
FAZ

“Kroz blistave i snažne slike Marica Bodrožić pripovijeda o svemu što je Jugoslavija bila, i što progonstvo jest.”
Süddeutsche Zeitung

Marica Bodrožić - Stol od trešnjevine

Jagna Pogačnik, HRT - Dobro jutro, Hrvatska, 28. 3. 2017.

'Stol od trešnjevine' poetsko je djelo koje detaljno istražuje sjećanja i uspomene. Glavna junakinja Arjeta Filipo je mlada žena, kostimografkinja u kazalištu, koja je otišla iz svoje domovine nakon rata u bivšoj Jugoslaviji. Za vrijeme preseljenja u novi stan, u Berlinu, pronalazi neke stare fotografije koje joj pomažu razumjeti dijelove života koji su se dugo činili nejasni. Roman je strukturiran kroz sedam dana u kojima putuje kroz prošlost i sadašnjosti, ali i različite europske gradove. Arjeta se može rastati od mnogih stvari, ali ne i bakinog stola. Dok sjedi na naslijeđenom komadu namještaja u svom novom berlinskom stanu, gledajući fotografije, sjećanja izlaze na površinu: čini se kao da stol od trešnjinog drveta želi ispričati sve priče kojima je svjedočio tijekom godina. Fotografije koje gleda postaju priče o djetinjstvu, obitelji (gubitak oca, braće blizanaca, djeda, strica Milana i njegove žene koji su jedva izvukli živu glavu i završili u izgnanstvu), gradu pod ratnom opsadom u kojoj je ostala majka, Istri i moru.

U priči koju kriju fotografije Pariza, gdje je studirala, križaju se priče drugih ljudi s kojima se u to vrijeme upoznala i družila - slikara Arika u kojeg se zaljubila i njihovoj vrlo traumatičnoj ljubavi, prijateljice Hiromi i Nadežda koje su joj bile odane i u najgorim trenucima, mudrog pticoznanca Mische, prijatelja s raznih krajeva svijeta. Reminiscencije koje se javljaju za bakinim stolom, na neki način Arjeti samoj otkrivaju tko je ona u trenutku kad traži uporište u svom životu. Suočavanje s dugo potiskivanom prošlošću, sjećanjima koja su provučena kroz njezin subjektivni filter koja joj jedina mogu pomoći da nastavi živjeti u sadašnjosti. Njemačka kritika je naziva jednim od najizuzetnijih i najoriginalnijih glasova suvremene književnosti njemačkoga govornog područja. Snažne poetske slike o sudbini žene koja je ostala bez domovine i iz daljine pokušava skupiti krhotine svog identiteta.

Život nije sunčani sat

Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 16. 9. 2017.

U posljednje dvije decenije napisan je niz romana koji tematiziraju bjelosvjetske egzoduse stanovništva sa prostora prethodne Jugoslavije. Dakako, to je i sasvim logično uzme li se u obzir koliko je ljudi napustilo ove prostore, te koliko su krvavi i razarajući bili ratovi koji su se ovdje vodili. Danas, čini se, postoji cijela jedna paralelna linija postjugoslovenske književnosti, koja zapravo jeste prevedena književnost. Radi se, dakle, o svim onim autoricama i autorima koji su početkom ili tokom ratova sa svojim porodicama emigrirali, a potom na drugim jezicima propisali o onome što se ovdje događalo u još uvijek bliskoj prošlosti, da bi te njihove knjige potom bile prevedene na jezik (ili jezike) na kojem se ta povijesna drama izvorno odigrala. To je, priznaćete, samo po sebi za pisca veoma zanimljiva, a često koliko god mučna bila i plodonosna pozicija. Poznato je da je emigracija stara tema, provlači se kroz cijeli dvadeseti vijek kao jedno od ključnih središta nastajanja književnosti. U godinama poslije našeg raspada emigracija je postala možda najvažnija odrednica naše književnosti. Iz vimena emigrantskog iskustva muzlo se dugo i još uvijek iz njega kapa toliko da pojedini pisci spremaju i po desetu svoju knjigu o grozomornim danima izgnanstva.

Emigrantsko iskustvo

Ponekad se, pomalo komično, čini da mnogih pisaca uopšte ne bi ni bilo da nije postojalo iskustvo emigracije. Bilo je istina u tome i uspjelih i neuspjelih knjiga, a opšta im je odlika da nastoje različitim autorskim postupcima uobličiti vlastitu perspektivu na minule događaje sa svim onim sadržajem koji je svako nosio u vlastitom prtljagu, u svom komadu kolektivne memorije. Upravo kolektivna memorija, raspad jednog svijeta, i nasilan ulazak u jedan posve izobličen drugi svijet, postaje centar književnog propitivanja onoga što je bila ovdašnja apokalipsa. Sva ta nesnađenost, izbačenost iz vlastite elise, urušenost u kretanju, nemogućnost da se povežu razoreni krajevi sebe i vlastitog života. Međutim, u različitim autorskim nastojanjima da se nađe pogodna pripovjedačka perspektiva kojom će se pokušati ispričati priča o jednom rasapu na dvije polovice, one prije i one poslije, jedna od najčešćih grešaka je bilo upravo ponavljanje opštih mjesta kolektivne memorije.

Jasno je da se zbog činjenice da je riječ o knjigama koje su o jugoslovenskoj katastrofi pisane na stranim jezicima, a potom prevođene u kontekst u kom su na neki način i mišljene, moralo nužno informisati neupućenog čitaoca o onome šta zapravo jeste “naša priča”. Težnja književnoj univerzalnosti, dakako, ovdje bi trebala biti imperativna, jer ta “naša priča” bez obzira na to koliko bila naša, morala bi u uspjeloj književnosti biti bar djelimično opšteljudski razumljiva. Ali, problem nastaje kada se takvom informativnošću opterećena knjiga prevede na naš jezik. Ukoliko autor upotrebu opštih mjesta jugoslovenskog socijalizma, o tome kako se živjelo, provodilo, voljelo, šta se slušalo i kupovalo, uzima nekritički, dakle ne u svrhu građenja kompozicije knjige, nego onako podsjećanja radi da se “evo i ja toga sjećam”, onda imamo niz knjiga u kojima iznova i iznova čitamo iste stvari. I književnost koja se bavi životom u emigraciji, sa prozorom u socijalističku prošlost, često, dakle, zalazi na stranputicu zanemarivanja književnosti kao specifičnog sistema. Kojem anegdotalnosti i drame egzistencije jesu bliske i važne, ali ipak nisu jedino važne.

Roman “Stol od trešnjevine” Marice Bodrožić, napisan izvorno na njemačkom jeziku, možda je jedan od najuspjelijih primjera, u okviru te domaće a prevedene književnosti, kako se u dobro promišljenom narativu može upotrijebiti ikonografija jugosocijalizma, ratna drama jugoslovenskih krvoprolića, ali i iskustvo emigrantskog života dok tamo negdje traje sav užas rata. Ono što ipak ovaj roman razdvaja od dosta drugih ostvarenja sa bliskim koordinatama jeste što Bodrožić, čini se, shvata pišući ovaj roman da za uspjelu književnu obradu stvarnosnih događaja i drama ipak nije najvažnije samo stvari istresti onakvima kakve jesu bile. Upravo ih promišljena književna obrada, perspektiva, dobro karakterizirani likovi i doziranje stvari čine neuporedivo dragocjenijim, izdvajajući ih književnošću u prostor pa, možda, besmrtnog.

Unutrašnji rasap

Pripovijedajući u prvom licu kroz svoju junakinju Arijetu Filipo, djevojku koja u osvit pakla i ognja jugoslovenskog raspada dolazi na studije u Pariz, Bodrožić u romanu “Stol od trešnjevine” gradi slojevitu priču, koja u svojoj pozadini obuhvata dramu raspada države i porodice, ali prevashodno nastoji otvoriti pitanje unutrašnjeg rasapa junakinje koja se našla spašena od rata i obuhvatiti njene lomove koji nastaju u novom životu. To ovom romanu daje onu nužnu egzistencijalnu dramu, koja opet jeste neka vrsta posebnosti svakog uspjelog romana.

Riječ je u ovom slučaju o romanu razuđene kompozicije, u kojem je vremenska linija često promjenjiva i kreće se naprijed-nazad. Dajući ovom romanu specifičan ritam, u kojem se različite vremenske dimenzije prepliću u hirovitim raspoloženjima. Arijeta nam u sedam dana, kao sedam poglavlja ovog romana, pripovijeda sada već iz Berlina za svojim stolom od trešnjevine o svom životu u Parizu, o fatalnoj ljubavi sa slikarom i fotografom Arikom koji njen život, u čijem mizanscenu često blješte fleševi drame u opsjednutom gradu u kojem su njeni roditelji, u potpunosti okreće u drugom pravcu. U toj dramatičnoj ljubavi, koja je prožeta nestalnošću i nestabilnošću, i njenim posljedicama Bodrožić pronalazi prostor da razvija autentičnu priču kojom će nastojati suprotstaviti u svojoj junakinji najmanje dva svijeta. Jedan onaj koji ona živi u Parizu uz ljubavnika koji nestaje i vraća se (i dijete koje daje na posvajanje), koji još čine prijatelji Micsha Weisbend, Nadežda i Hiromi, i drugi onaj koji dolazi kroz lik junakinjine majke, koja je poveznica sa onim tragičnim događajima koji huče cijelim tokom ovog romana. Poprište je to jedne slojevite drame, nemogućnosti junakinje romana da izađe iz odnosa koji je u svojoj osnovi postavljen na nemirno i mračno tlo, a opet sa druge strane gušećeg osjećaja da ona ipak živi dok tamo, u opsjednutim gradovima, neprestano ginu ljudi, kao što su poginula njena dva brata.

Konačno, u pomalo filmskom završetku ovog romana (imajući na umu rasplet sa Arijetinim ljubavnikom Arikom), kao nekom sabiranju slika sjećanja na stolu od trešnjevine, u koje su se slučile sve one krhotine jednog prošlog života, svi oni razoreni gradovi, zločini i zločinci, povampireni fašizam, tranzicijska stvarnost, život u evropskim gradovima, saznajemo da je Arijeta ipak našla način krenuti ponovo, stvarati iznova život. Nepesimističan kraj ipak ima i prizvuk onoga što je neminovnost čovjekove raspolućenosti. Saznaćemo iz “Stola od trešnjevine” da tragedija nije samo naša. Tragedija je, sudeći prema likovima koji kroz ovaj roman prođu, opštečovječanska. I Mischa Weisbend decenijama ne želi progovoriti ni riječ na maternjem njemačkom, jer ga je nacizam otjerao u logor. Da bi, ipak, ponovo pronašao taj jezik u sebi. Sve je, neminovno, obnavljanje. I sve je propadanje. Čovjek je, nesumnjivo, u toj bespoštednoj borbi tužni pajac koji bez obzira na sve i dalje želi biti živ i biti igra. U tom pogledu roman Marice Bodrožić, iako u njemu ima onih mjesta koja jesu toposi i mnogo puta ponovljena sjećanja, pa i ako ima pomalo melodramatičan i tevenovelski kraj, jeste uspjela knjiga, koja u pitanje razumijevanja i književnog uobličavanja onoga što se ovdje desilo sigurno unosi jednu drugačiju i dakako umjetnički vjerodostojnu perspektivu.