Što nas ne ubije

149,00 kn
  • Jezik izvornika: švedski

  • Prijevod: Željka Černok

  • Broj stranica: 448

  • Godina izdanja: 2015.

  • ISBN: 978-953266643-4

  • Naslov izvornika: Det som inte dödar oss

  • Vrsta uveza: Meki uvez

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 625 g

Larssonov nasljednik David Lagercrantz smjelo se uhvatio ukoštac s Lisbeth Salander i Mikaelom Blomkvistom, dobro nam poznatim protagonistima trilera Muškarci koji mrze žene, Djevojka koja se igrala vatrom i Kule u zraku. Strah, napetost i nove prijetnje s kojima se suočavaju primorat će beskompromisnoga lovca na istinu i genijalnu ekscentričnu hakericu da ponovno udruže snage.

Frans Balder, ekscentrični genij i jedan od vodećih svjetskih informatičkih stručnjaka, iznenada se vraća u Švedsku iz Silicijske doline, gdje je radio u jednoj od najmoćnijih svjetskih kompanija. Od bivše žene uzima autističnog sina, zatvara se u svoj osigurani dom i posve se osamljuje. Istovremeno je nepoznati haker provalio u najčuvanije svjetske servere, one američke nacionalne sigurnosne agencije NSA, koja svakodnevno prati milijarde telefonskih poziva i poruka elektroničke pošte. U Hakerskoj republici slave, jer samo je jedna osoba na svijetu to mogla učiniti – neponovljiva Lisbeth Salander. No ona ništa ne čini ako za to nema duboke razloge, koji su uvijek povezani s njezinom željom da zadovolji pravdu.

Mikael Blomkvist u dubokoj je poslovnoj krizi jer već odavno nije napisao reportažu koja će potresti stupove društva i časopis Millennium, koji ima nove vlasnike, vratiti na staze slave. Jedne večeri dobiva poziv od Baldera i iako je skeptičan prema informatičaru, odlazi na razgovor.

U nastavku svjetski slavnog serijala Millennium, koji potpisuje novi autor, jedan od najboljih suvremenih švedskih pisaca David Lagercrantz, oživljava se svijet koji je stvorio Stieg Larsson. Junaci koji su promijenili književnost opet su s nama, jednako živi i beskompromisni. Što nas ne ubije triler je koji su obožavatelji Larssonova djela dugo iščekivali, roman koji kao i prethodni zadire u aktualne i bolne teme. Lisbeth Salander i Mikael Blomkvist ponovno su zajedno u avanturi od koje zastaje dah!

“Vjerujem da likovi poput Lisbeth Salander i Mikaela Blomkvista zaslužuju živjeti dulje. U vremenu u kojem živimo, pod sustavnim nadzorom američkih obavještajnih službi, potrebni su nam hakeri kao što je Lisbeth Salander.”
David Lagercrantz

Čitaj u e-izdanju!

Najiščekivanija knjiga godine

Paticia Kiš, Jutarnji list, 28.8.2015.

Lagercrantz može odahnuti, svi hvale njegov nastavak Larssonove trilogije

Frans Balder oduvijek se smatrao lošim ocem”, rečenica je kojom započinje roman “Što nas ne ubijeDavida Lagercrantza, četvrti nastavak serijala “MillenniumStiega Larssona. Priča, naime, počinje tako da se Frans Balder, ekscentrični genij i jedan od vodećih svjetskih informatičkih stručnjaka, iznenada vraća u Švedsku iz Silicijske doline, gdje je radio u jednoj od najmoćnijih svjetskih kompanija. Pokušava popraviti loš odnos s djetetom te od bivše žene uzima autističnog sina, zatvara se u strogo osigurani dom i osamljuje. Istovremeno je nepoznati haker provalio u najstrože čuvane svjetske servere, poput NSA-inih. Istrazi se priključuju Lisbeth Salander i Mikael Blomkvist.

O Lagercrantzovu djelu “Što nas ne ubije“ gotovo svi svjetski mediji pišu kako je riječ o najiščekivanijoj knjizi godine (uz novi roman Harper Lee). Naravno, to nije njegova zasluga, već Stiega Larssona, koji je preminuo od srčanog udara 2004. u pedesetoj godini života, a čija je trilogija “Muškarci koji mrze žene”, “Djevojka koja se igrala vatrom” i “Kule u zraku” prodana u osamdeset milijuna primjeraka u pedeset zemalja svijeta te je zaradila oko 20 milijuna funti. Riječ je, ujedno, o najprodavanijim europskim knjigama posljednjeg desetljeća.

Dobar početak prodaje

Nova knjiga jučer je, na desetu obljetnicu izdanja prve knjige (Larsson nije doživio niti njen izlazak) izašla iz tiska istodobno u dvadeset zemalja u početnoj nakladi od 2,7 milijuna primjeraka. Na hrvatski ju je prevela Željka Černok. Izdavač Fraktura priredio je i poseban program pa su se jučer čitav dan kod Tiska na glavnom zagrebačkom trgu ljubitelji švedskog krimića, i posebno “Millenniuma”, mogli snimiti zajedno s fotografijom glavne protagonistice romana te držeći u ruci natpis s nekim rečenicama iz knjige, primjerice “Bila sam prisiljena srediti neke stvari”, “Naravno sve je anonimno” ili “Ti si entropični faktor kaosa”.

Prema prvim podacima, u samo jedan dan u Hrvatskoj je prodano nešto više od 900 primjeraka. Izdavač Seid Serdarević kaže: “Ova brojka veseli u kriznim vremenima. Bilo bi izvrsno kada bi postojalo više knjiga koje bi izdavaštvo povukle sa stagnacije u kojoj se nalazi. Upravo su hitovi koji su ujedno i dobra književnost najbolji put ka tome.”

Nakon što je Larsson umro, mnogi su pokušali osporiti novi nastavak, prvenstveno njegova udovica, neudana supruga Eva Gabrielsson, koja je među ostalim rekla za švedski list Aftonbladet da je “neukusno na njegovim knjigama pokušati zgrnuti još više novca”. Izbor Lagercrantza nazvala je ni više ni manje nego – idiotskim. Također se sporila i s obitelji pokojnog pisca, tvrdeći da on s njima nije bio blizak (što je sigurno dobrim dijelom i istina jer je odrastao s bakom i djedom). Iako je ostavio neke zabilješke za nastavak, tvrdila je, one su sporadične, ne mogu se iskoristiti.

Tako je i bilo. Švedski književnik i novinar David Lagercrantz, široj publici najpoznatiji kao ghostwriter bestseller knjige “Ja, Zlatan Ibrahimović”, napisao je novu knjigu bez Larssonovih citata. Ako je suditi po prvim kritikama - vrlo dobru. Nije lako uskočiti u tuđu kožu. Njemu je to uspjelo.

Utjecajna Michiko Kakutani u New York Timesu piše: “Ljubitelji neobičnog para Stiega Larssona, genijalne punk hakerice Lisbeth Salander i istraživačkog novinara Mikaela Blomkvista, neće biti razočarani posljednjom od njihovih avantura. Unatoč manjim nespretnostima, Salander i Blomkvist preživjeli su autorski prelazak nedirnuti, i oni su neodoljivi kao i uvijek.”

Slično misli i kritičar Guardiana Mark Lawson: “Lagercrantz je uspio konstruirati elegantan zaplet oko različitih koncepata inteligencije (...) Najveća narativna odluka bila je ponovno spojiti Salander i Blomkvista, i on to uspjeva vrlo dobro. Pitanje da li će se nijh dvoje ikad sresti uživo, postaje važan aspekt u gradnji napetosti priče.”

Posveta Larssonu

Zaplet se vrti oko Fransa Baldera, vodećeg stručnjaka u umjetnoj inteligenciji, uvučenog u globalnu intrigu koja povezuje švedsku sigurnosnu policiju, rusku mafiju, cyber lopove, industrijske špijune Silicijske doline, nacionalne sigurnosne interese SAD-a. Oba su lika motivirana željom za pravdom, Blomkvist iz idealizma, Lisbeth Salander iz želje da nadiđe nesretno djetinjstvo uz oca sadista Zalu, bivšeg sovjetskog operativca, sada povezanog s kriminalom.

Ono u čemu će se većina kritičara složiti jest da je jedan od najkompleksnijih likova u knjizi onaj osmogodišnjeg Augusta, sina Fransa Baldera. Dječak je autističan, a trpio je, prije nego što ga je Balder uzeo sebi, i nasilne ispade majčina ljubavnika. Gotovo uopće ne priča, genijalac je u matematici i u crtanju. Nakon što postane svjedokom očeva ubojstva, Lisbeth ga uzima pod svoju zaštitu, i zajedno tragaju za počiniteljima.

Lagercrantz: Pisao sam u bipolarnom, manično depresivnom stanju, bojao sam se da neću biti na razini prethodnika

David Lagercrantz prije izdanja knjige nije smio davati intervjue, a pisao je u izolaciji, i na kompjuteru bez interneta, kako bi se zaštitio od hakera. Malo što se moglo saznati od njega bilo je da mu ta izolacija teško pada, jer je inače pričljiv po prirodi, da je opčinjen načinom na koji Larsson briljatno spaja priče te da mu se lakše bilo uživjeti u lik Blomkvista nego Lisbeth, na samim počecima pisanja romana (“Sanjao sam da sam Blomqvist, on je dobar dečko sa izvrsnim vrijednostima”). Intrigantan mu je bio i odnos dva glavna lika, koji kaže “uvijek mora ostati nedorečen”.

Na konferenciji koju je održao u Stockholmu rekao je da je “bio prestrašen” te da je pisao u “bipolarnom, maničnodepresivnom stanju”. “Nisam bio najlakša osoba za suživot jer sam čitavo vrijeme mislio samo o knjizi”, rekao je ovaj otac troje djece, i nastavio “Smrtno sam uplašen da neću biti na razini Larssona”. Dodao je da je napravio najbolje što je mogao te da su mu Larssonov otac i brat omogućili nesmetani pristup svemu.

Larsson je, podsjetimo, bio borac protiv rasizma i desničarskog ekstremizma, politički aktivist Komunističke radničke lige, osamdesetih godina prošlog stoljeća osnovao je program Zaustavite rasizam te je bio čestom metom napada ekstremista. Bio je novinar, grafički dizajner i urednik. I nemirna duha. “Upravo zato jer je Larsson bio tako ćudljiv, nestao je stereotip čistog, svijetlog Skandinavca, zemlje gdje ljudi voze Volvo i kupuju Ikea namještaj, i vratila se priča o zemlji dugih zima koju progone duhovi Strindberga i Bergmana”, zaključila je Kakutani.

 

Novi roman o Lisbeth Salander čita se kao da je Larssonov

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 29.8.2015.

Je li moralno dvojbeno „dovršavati“ tuđi opus, preuzimati likove koje je umrli pisac ostavio za sobom, pa ih onda, mimo njegove volje, pretvarati u protagoniste nekih novih zapleta? U najmanju ruku, jest.

Može li iz te drske pustolovine proizići knjiga koja će biti dostojna reputacije djela slavnog pokojnika? Teorijski gledano, može, premda mi na pamet ne pada ni jedan primjer koji bi govorio u prilog toj mogućnosti.

Toliko i ne treba čuditi što je cijela europska književna javnost dugo i napeto iščekivala izlazak romana „Što nas ne ubije“, četvrtog toma Millennium sage Stiega Larssona, koji je švedski nakladnik „Norstedts“ naručio od pisca opće prakse Davida Lagercarantza. Ugovor s njim potpisan je u prosincu 2013., a već u siječnju ove godine autor je naručitelju isporučio debelu sveščinu romana.

Zašto se, međutim, toliko čekalo objavljivanje knjige? Najpošteniji odgovor glasio bi: zbog gramzivosti. Vlasnik autorskih prava odlučio se roman istodobno plasirati u jedanaest zemalja i tako nacionalno odbrojavanje do njegova izlaska pretvoriti u pravu kontinentalnu vrućicu.

Bez interneta na računalu

Naravno, trebalo je pričekati da prevoditelji (u našem slučaju Željka Černok) odrade svoj posao. Pritom im nije bio zadan nimalo komotan rok, jer je odlučeno da se knjiga mora pojaviti na tržištu u kolovozu 2015., točno deset godina nakon izlaska „Muškaraca koji mrze žene“, prve knjige serijala.

Rad na ovom projektu umnogome je nalikovao na složenu špijunsku operaciju. Da ni jedan detalj radnje ne bi prije vremena procurio u javnost, Lagercrantz je pisao na računalu koje nije spojeno na Internet. Slična načela konspiracije trebala su slijediti i svi partnerski nakladnici. Pa tako, primjerice, prijelom knjige u PDF-u glavni urednik zaprešićke „Frakture“ Seid Serdarević nije mailom slao u tiskaru, nego je štampadurima osobno donio memory stick.

Sva nagovaranja potpisnika ovih redaka da dobije rukopis na čitanje makar dva-tri dana prije službenog izlaska knjige bila su uzaludna. Od svih prijateljskih sentimenata jači je bio strah od ugovornih penala ako nešto, nedajbože, procuri u javnost prije vremena.

I evo, knjiga je konačno na kioscima. Da ne bih i dalje podgrijavao nervozu znatiželjnika, odmah ću vam reći skromno mišljenje o kvaliteti posla što ga je Lagercrantz obavio. Unatoč svim sumnjama, pa i predrasudama što sam ih prilježno mjesecima njegovao, moram skrušeno priznati da se roman „Što nas ne ubije“ sjajno nosi s izvornom trilogijom. I ne samo to: Lagercantz se do te mjere uvukao Larssonu pod kožu da čitatelj lako zaboravi kako knjiga nije djelo izvornog kreatora serijala, nego literarnog najamnika koji je pristao na rizičnu pogodbu nastavljanja priče o Lisbeth Salander.

Mikael opet u krizi

Što nam, dakle, Lagercrantz nudi? Prije nego što odgovorim na ovo pitanje, možda nije na odmet osvježiti pamćenje i podsjetiti čime su se bavila prva tri romana u seriji.

Prvijenac „Muškarci koji mrze žene“ „otvara“ se presudom Mikaelu Blomkvistu, novinaru i suvlasniku časopisa „Millennium“. Njega čeka odlazak na odsluženje tromjesečne kazne zbog klevete, a njegov list našao se na korak do gašenja.

Da bi ga spasio, prije odlaska u zatvor on prihvaća ponudu ostarjelog magnata da pokuša istražiti zagonetku staru više od trideset godina. U tome ću mu pomoći Lisbeth Salander, enigmatična djevojka traumatične prošlosti, koja se u virtualnom, računalnom svijetu snalazi puno bolje nego u stvarnome životu. Njihova istraga dovest će do neočekivanog obrata.

Drugi roman, „Djevojka koja se igrala vatrom“, sav je fokusiran na lik Lisbeth Salander. Nakon što je neko vrijeme putovala svijetom, ona se vraća u Švedsku gdje biva optužena za trostruko ubojstvo. Tri paralelne istrage pokušavaju odgovoriti na pitanje njezine krivnje. Jednu vodi policija, drugu Mikael Blomkvist, treću Dragan Armanskij, Lisbethin povremeni poslodavac, a svi odgovori zakopani su duboko u njezinoj prošlosti.

Treći roman, „Kule u zraku“ počinje u bolnici gdje je Lisbeth hospitalizirana i pod policijskom paskom. Repovi davne zavjere, započete još kad je imala dvanaest godina, i dalje joj prijete, a njezine detalje razobličit će Mikael Blomkvist.

Što nas ne ubije“ opet se zbiva u teškim danima za časopis “Millennium” koji ima sve manje oglašivača. Suvlasnik lista, velika medijska korporacija, pritišće redakciju da s kolosijeka istraživačkog novinarstva skrenu na ležernije teme, a Mikael Blomkvist odavno nije napisao reportažu dostojnu vlastite reputacije, pa polako postaje predmetom sprdnje mainstream medija.

Ekscentrik i autistični sin

Tih dana u Švedsku se iz Silicijske doline vraća Frans Balder, jedan od najvećih informatičkih eksperata na svijetu. Ekscentrični genijalac dao je otkaz u moćnoj američkoj kompaniji, od bivše supruge uzeo njihova osmogodišnjeg autističnog sina, pa se osamio u svome domu pod jakim mjerama osiguranja. Istodobno, hakerska zajednica slavi Lisbeth Salander koja je uspjela provaliti u najčuvanije svjetske servere, one američke nacionalne sigurnosne zajednice NSA.

Na tim pretpostavkama Lagercantz je izgradio priču koja vas od prve stranice larssonovskom lakoćom uvlači u meandre zapleta. Do kraja prvog poglavlja toliko će vas usisati da vam neće pasti na pamet odložiti knjigu, pa nastaviti čitanje nekom drugom prilikom.

Lagercrantz je, izvan svake sumnje, izvanredan literarni obrtnik. Oponašati maniru slavnoga predšasnika možda i nije naročiti problem. Larsson je, naime, bio vrlo ekonomičan, precizan i pregledan pripovjedač bez sklonosti ikakvim stilski obilježenim eskapadama. Puno je teže dosegnuti njegovo majstorstvo građenja priče sa skoro dvadesetak važnih likova i cijelim nizom bočnih zapleta. I upravo na toj točki treba skinuti šešir pred Lagercrantzom koji je uspio istkati gustu mrežu odnosa među svojim junacima i preplesti njihove priče podižući napetost svakom novom stranicom.

Nadalje, on je ostao dosljedan larsonovskoj strasti da uz besprijekornu trilersku građu čitateljima isporuči i barem nekoliko slojeva društveno-kritički intoniranih komentara. „Što nas ne ubije“ može se čitati i kao niz uvezanih studija: o rizicima nekontroliranog razvitka umjetne inteligencije, granicama slobode u vremenu apsolutnog nadzora svih oblika komunikacije, sudbini novinarstva...

Ti su pasaži, međutim, toliko skladno uklopljeni u kriminalistički zaplet da se ni jednoga trenutka ne doimaju kao pretenciozno moraliziranje i didaktička gnjavaža.

Moralno upitan posao

Naposljetku, finale romana dovoljno je „otvoren“ da pruža lijep broj mogućnosti za daljnju eksploataciju ove unosne franšize. Aveti traumatične prošlosti Lisbeth Salander, koji su bili pogonsko gorivo sva četiri nastavka serijala, još nisu pospremljeni u prošlost i pružaju neću reći neiscrpan, ali još uvijek vrlo izdašan materijal za građenje novih zapleta. Koji će, nimalo se sumnjam, Lagercrantz nastaviti pisati. Jer, „Što nas ne ubije“ od one je vrste rukopisa kojima je uspjeh upisan u DNK, koji naprosto vapi za novim nastavcima.

„Pravovjernim“ čitateljima čija je naklonost prema djelu Stiega Larssona velika i bezuvjetna, jedinu će mrvicu gorčine ostaviti sam kraj knjige, onih nekoliko redaka što ih pisci posvećuju ljudima koji su ih zadužili tijekom rada na romanu. Lagercrantz je tamo iskazao poštovanje Larssonovu ocu i bratu (bez čijeg dopuštenja ne bi ni smio nastaviti rad na serijalu), ljudima iz izdavačke kuće te nekolicini osoba koje su ga uputile u neka specijalistička znanja.

I tu se valja vratiti na sam početak ovog prikaza. Bilo bi lijepo da je čovjek koji se prihvatio moralno suspektna posla pokazao toliko takta pa je makar jednom rečenicom zahvalio čovjeku koji je stvorio “Millennium sagu”. Lagercrantz je, međutim, u zahvalama izabrao prešutjeti Larssona.