Što čini jabuku?
Šest razgovora o pisanju, ljubavi, osjećaju krivnje i ostalim užicima
18,45 €
-
Jezik izvornika: hebrejski
-
Prijevod: Andrea Weiss Sadeh
-
Broj stranica: 176
-
Datum izdanja: siječanj 2021.
-
ISBN: 978-953358303-7
-
Naslov izvornika: What’s in an Apple?
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 305 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Što čini jabuku? najosobnija je knjiga jednoga od najutjecajnijih intelektualaca 20. stoljeća, Amosa Oza. Podnaslovljena kao Šest razgovora o pisanju, ljubavi, osjećaju krivnje i ostalim užicima, Ozova Jabuka nije tek knjiga iznimnih intervjua – u njoj je uhvaćena esencija cjeloživotnog dijaloga koji je veliki pisac vodio sa sobom i svijetom koji ga okružuje, ali i srž prijateljstva koje ga je povezalo s njegovom izraelskom urednicom Širom Hadad.
Kako je, u četrnaestoj godini i daleko od kuće, rođen pisac Amos Oz? Zbog čega je promijenio ime nakon majčina samoubojstva? Zašto je napisati roman isto kao sagraditi čitav Pariz od šibica i ljepila? Kako razmišlja o ljubavi i o seksu, o feminizmu i fanatizmu, prošlosti i budućnosti? Može li književnost promijeniti čovjeka, može li promijeniti svijet?
Emotivnost i toplina, spontanost i humor kojima su prožeta Ozova razmišljanja o djetinjstvu, odrastanju, važnim knjigama i autorima, o stvaralačkom procesu i nadahnuću istinski će zasjati dok s prepoznatljivom mudrošću i jasnoćom bude dodirivao pitanja ljubavi i braka, politike i vjere, roditeljstva, starenja i smrti...
Iskrena, bez tabua i lažnog srama, Što čini jabuku? Amosa Oza i Šire Hadad knjiga je prvih i posljednjih pitanja, onih na kojima su izgrađeni život i djelo jednoga od velikana našega vremena.
“… Što čini jabuku? Voda, zemlja, sunce, drvo jabuke i malo gnojiva. Ali ona nije nalik nijednoj od tih stvari. Napravljena je od njih, ali nije im nalik. Tako je i s pričom, i ona je sigurno načinjena od zbroja susreta, iskustava i slušanja.”
“Ova knjiga otkriva Amosa Oza onakvoga kakvoga smo poznavali mi, njegovi prijatelji: otvorenog i s nevjerojatnim smislom za humor i ironiju.” – David Grossman
Vrhunski razgovori o književnosti
Mira Muhoberac, Vijenac, 11. 2. 2021.
Jedan od najistaknutijih svjetskih književnika Amos Oz, izraelski pisac, profesor i novinar, rođen 4. svibnja 1939. u Jeruzalemu kao Amos Klausner, aktivist pokreta za rješavanje izraelsko-palestinskoga sukoba, napustio nas je u Tel Avivu 29. prosinca 2018., a već u svibnju 2019. njegova izraelska urednica Šira Hadad dovršila je knjigu Što čini jabuku?, podnaslovljenu Šest razgovora o pisanju, ljubavi, osjećaju krivnje i ostalim užicima. Knjiga autorski potpisana sintagmom Amos Oz sa Širom Hadad počela je nastajati u proljeće 2014, kad je urednica počela uređivati Ozov roman Judu i razgovarati o njemu u njegovoj kući, u dnevnom boravku pa u radnoj sobi. Deset sati snimljenih razgovora rezultiralo je knjigom koja otkriva Ozovu spisateljsku radionicu i nerv te egzistencijalne dvojbe, ali prije svega njegov golem talent za pripovijedanje čak u okvirima tzv. situacijskoga, razgovornoga diskursa, u svakodnevnom razgovoru koji u pisanom obliku postaje jednako fascinantna proza, dinamizirana intrigantnim novinarskim i uredničkim pitanjima.
Hrvatska ima sreću što ima izvrsnu prevoditeljicu s hebrejskoga Andreu Weiss Sadeh, koja je i ovu knjigu, sintezu memoarske, biografske, autobiografske, fikcijske i publicističke proze, na hrvatski prevela tako da se ne ispušta iz ruke, zahvaljujući zaprešićkoj Frakturi (siječanj, 2021).
U prvom poglavlju, Srce probodeno strelicom, Oz otkriva poveznicu između sebe kao trinaestogodišnjega dječaka kad je ugledao drvo eukaliptusa u dvorištu gimnazije Rehavia u Jeruzalemu s urezanim srcem sa svojim pisanjem i s naslovom knjige Što čini jabuku?. „Voda, zemlja, sunce, drvo jabuke i malo gnojiva. Ali ona nije nalik ni na jednu od tih stvari. Napravljena je od njih, ali nije nalik na njih. Tako je i s pričom, i ona je sigurno načinjena od zbroja susreta, pokušaja i slušanja. [...] kad pišem priču, jedna od stvari koja pokreće moju spisateljsku ruku jest znatiželja. [...] Strašno me zanima ući pod kožu drugih ljudi. [...] Jako puno skica pišem rukom. Ne prepisujem s tih skica, na tom komadu papira napišem neki dio teksta i onda ga stavim u ladicu, a zatim napišem tu istu scenu na drugi način. Kad u ladici imam četiri ili pet, ponekad čak deset verzija, sve ih izvadim i poslažem u dugom redu na stol, pa iz svake uzmem ponešto, a onda će i ta verzija možda biti prepravljena i s ova ću je dva prsta natipkati na računalu koje je ovdje preda mnom.“
U drugom poglavlju, Ponekad, Oz otkriva neke tajne o muškarcima i ženama, rasprostirući mizanscenu šutnje žena u njegovu djetinjstvu, dok muškarci govore, tragičan trenutak kad ih je majka napustila, tj. počinila samoubojstvo kad je imao samo dvanaest i pol godina, odrastanje u svijetu bez žena u kibucu, govori o tome da se odaja s tajnom u ljubavnim vezama otvara snagom dobro sastavljenih riječi i o cijelom spektru muških zavođenja i osjećaju romantike. Treće poglavlje, Tvoja vlastita soba, objašnjava promjenu prezimena Klausner u Oz (na hebrejskom „snaga“), kad je kao četrnaestogodišnjak iz vlastita doma otišao u kibuc, tek odškrinjuje život u obitelji Huldai (njihov sin Ron gradonačelnik je Tel Aviva), koja ga je udomila, povezuje početke objavljivanja priča u Kešetu, časopisu Aharona Amira, kad je bio u vojsci, sa životom u kibucu i odlaskom iz Hulda 1986., kad sa ženom Nily i djecom seli u Arad zbog astme njihova sina Daniela. Nastaje sve veći spisateljski zamah i grananje književne karijere.
Četvrto poglavlje, Kad ti istuku dijete, bavi se kritičkom recepcijom Ozovih knjiga, analizom pozitivnih i negativnih kritika i traženjem savršene kritičarke, ali i problemom sve većega nestajanja književne kritike u novinama, najviše zbog slabih honorara. U petom poglavlju, Ono što nijedan pisac ne može učiniti, koje započinje referencijama na intervju koji je Halit Ješuron vodila 1988. s Amosom Ozom, govori o niveliranju ugrađenih stajališta o komediji i tragediji, o Čehovljevim dramama i Shakespeareovu Othellu. Svoja predavanja književnosti i čitanja odabranih ulomaka u srednjoj školi i na Sveučilištu Tel Aviv Oz uspoređuje s poslom turističkoga vodiča: kao profesor upozorava učenike i studente koja su mjesta i staze u knjigama najbolje. „No kad čitate dobru književnost, dragocjenosti se ne nalaze u dubini nekog sefa u koji se treba provaliti. Dragocjenosti su posvuda. U jednoj jedinoj riječi. U spoju riječi. U interpunkciji. U melodiji. U ponavljanju. Posvuda. A možda najviše u razmacima između riječi, ili rečenica, ili odlomaka.“
Semafori odavno mijenjaju svjetlo bez nas završno je poglavlje, ujedno i simbolično, biblijski šesto razgovaranje i ucrtavanje fikcijsko-fakcijske proze o književnosti, u kojemu izraelski književnik otkriva da mu je Kafka bliži od Becketta i govori o poveznicama svojega opusa sa situacijama u svijetu. O odlascima i svjetlosti „koja je uvijek mila oku“.
Dobitnik uglednih književnih nagrada, književnik koji je na hebrejskome objavio dvadeset romana i zbirki pripovijedaka, s mjestom radnje najčešće u rodnom Jeruzalemu, i nekoliko esejističkih knjiga, Amos je Oz preveden na više od četrdeset jezika. Samo Fraktura objavila je njegove knjige Fima, Pozdrav fanaticima, Juda, Židovi i riječi,Prizori iz seoskog života, Među svojima, Rimovanje života i smrti, Pantera u podrumu, Iznenada u dubini šume, Priča o ljubavi i tmini, Kako izliječiti fanatika. Vjerojatno nema ljubitelja književnosti koji nije pročitao proze Moj Michael i Crnu kutiju.
Moj je savjet za knjigu Što čini jabuku?: svakako pročitati! I ponovno se zaljubiti u Ozove riječi, misli i šutnje između rečenica.
Što učiniti kad ti tuku dijete?
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 25. 2. 2021.
Kad manje od šest mjeseci nakon smrti velikoga pisca na tržište iziđe knjiga razgovora s njim, zlonamjernici mogu birati između dva mrzovoljna komentara. Ili će libar otpisati kao očajnički pokušaj da se na pokojniku zarade još neke pare ili će se libru narugati kao ukoričenom uputstvu za upotrebu opusa preminulog velikana.
Knjiga razgovora Amosa Oza i njegove urednice Šire Hadad ne dijeli se besplatno, pa je nema smisla braniti od tvrdnje kako je iza njezina objavljivanja stajao, među ostalim, i ozbiljan komercijalni predumišljaj. Nadalje, radi se o djelu u kojemu Oz vrlo iscrpno i s različitih strana osvjetljava svoj rad i razotkriva se kao pisac, pa nema dvojbe da će ovu knjigu mnogi čitatelji koristiti i kao dragocjeni orijentir za snalaženje u njegovom opusu. No oba ponuđena mrzovoljna komentara padaju u vodu pred jednostavnom činjenicom kako je Amos Oz genijalni pisac i kad govori, kad svoju pamet, odnosno talent povjerava u ruke nekom drugom – u ovome slučaju drugoj – da ih ona pretoči u tekst.
Jabučna analiza
Šira Hadad bila je njegova urednica, doktorica je književnosti i vrlo zaposlena televizijska scenaristica, no ovim se librom potvrđuje i kao izvrsna intervjuistica, potkovana u svim temama koje je svojim pitanjima načela, te dovoljno mudra i odvažna da od prilike do prilike uđe i u polemički klinč sa svojim sugovornikom, ne želeći mu uvijek i svugdje davati za pravo (kao, primjerice, u dijelu knjige koji se tiče ženskog pitanja, a gdje Oz ispovijeda svoj otpor prema radikalnom feminizmu uspoređujući ga s vjerskim fanatizmom), premda nema nikakve sumnje da ga iznimno poštuje.
Što čini jabuku? (prijevod potpisuje Andrea Weiss Sadeh) u neku je ruku i Ozova "zipovana" biografija, i autopoetički libar, i kolekcija piščevih misli o različitim temama i fenomenima, u rasponu od politike do seksa. Nema, međutim, nikakve sumnje da su i brojne epizode iz njegova života, koje se ovdje spominju i komentiraju, baš kao i neodoljivi pasaži o, recimo roditeljstvu ili starenju, ipak samo zavodljive digresije, dojmljiva odstupanja s osnovnoga kursa, odnosno od pitanja iz naslova: "Što čini jabuku? Voda, zemlja, sunce, drvo jabuke i malo gnojiva. Ali ona nije nalik ni na jednu od tih stvari. Napravljena je od njih, ali nije na njih nalik. Tako je i s pričom, i ona je sigurno načinjena od zbroja susreta, pokušaja i slušanja."
A dotična jabuka nikad nije jedna, veli malo kasnije Oz: "Znaš što, Šira, u svakoj su knjizi najmanje tri knjige: knjiga koju si ti pročitala, knjiga koju sam ja napisao, koja neminovno mora biti različita od te koju si ti pročitala, no također postoji i treća knjiga, knjiga koju bih ja napisao da sam imao dovoljno snage. Dovoljno široka krila. Ta treća knjiga najbolja je od sve tri."
Strah od Maxa Broda
Treća dovijeka ostaje nepoznanicom, a kritika se fokusira na onu drugu, koja se, u pravilu, mjeri metrom prve. Premda je Oz uživao u časti jednog od najvećih pisaca svoga, dakle, našega vremena, bio voljen od publike i čašćen od takozvane struke, i on je, štono se kaže, bio krvav ispod kože, i teško se nosio s lošim kritikama: "Vidi, dobre kritike su odlične, jer svatko od nas treba ohrabrenje. Ne znam trebam li ga ja više ili manje od ostalih pisaca, no potvrda mi je potrebna. To me osnažuje. Ali loše utječu snažnije od dobrih. Zamisli da tvoje dijete siđe u dvorište da se igra, a ti stojiš iza prozora i gledaš ga. Dođu neki klipani i počnu ga tući, a ti čak ne možeš ni otvoriti prozor ni viknuti, prisiljena si stajati iza prozorskog stakla i gledati kako ga tuku. Tako je i s lošim kritikama. Ako ti netko kaže nešto drugačije – ili je sazdan od materijala koji ja ne poznajem i ne razumijem ili ti ne govori istinu."
Amos Oz bio je, među ostalim, i veoma duhovit čovjek, o čemu zorno svjedoče i neke stranice ove knjige. No s pisanjem se nikad nije zafrkavao. Širi Hadad priznao je kako neiskorištene verzije rukopisa, a ponekad se radi o desecima i stotinama kartica, ne čuva nego ih uništava (reže u sitne komadiće i baca u zahodsku školjku), jer ne želi podijeliti Kafkinu sudbinu, da mu poslije smrti neki prijatelj poput Maxa Broda prevrne ladice, tamo pronađe tekstove kojih se pisac odrekao i onda ih objavi.
Začudo, ova knjiga osvijetlila je pisca Oza sa svih strana, osim s jedne. U njoj, naime, nema ni spomena o tome kako su pisac Amos Oz i urednica Šira Hadad surađivali, u kolikoj je mjeri i na koji način (je li uopće?) ona doprinosila konačnim verzijama njegovih knjiga, te kako se pisac nosio s njezinim kritikama.
Amos Oz i Šira Hadad - Što čini jabuku?
Josip Mlakić, 24express, 2. 4. 2021.
Zaprešićka Fraktura objavila je ovih dana knjigu “Što čini jabuku?”, koju autorski supotpisuju Amoz Oz i njegova izraelska urednica Šira Hadad. Šira Hadad doktorirala je književnost na Sveučilištu Columbia. Dugo je radila kao urednica suvremene hebrejske proze u nakladničkoj kući Keter, dok trenutačno radi kao samostalna urednica i piše scenarije za dramske serije. Knjigu je s hebrejskog na hrvatski prevela Andrea Weiss Sadeh. Knjiga ima podnaslov “Šest razgovora o pisanju, ljubavi, osjećaju krivnje i ostalim užicima”. Radi se zapravo o seriji razgovora koje je Šira Hadad vodila s Ozom o gotovo svim važnijim aspektima njegove proze.
Posebna vrijednost ove knjige sastoji se u tome što Šira Hadad ne podilazi Ozu, nego njihov razgovor često prijeđe u polemiku. “Oprosti mi što se smješkam”, kaže Ozu na jednome mjestu Šira Hadad. “Zašto ‘oprosti’? Pa nisam rekao ništa seksistički”, kaže Oz. “Nisi. Ali počeo si pričati o sebi u trećem licu jednine”, kaže mu ona.
Hadad zna biti i duhovita. Na jednome mjestu Oz govori o vlastitu spisateljskom egu, gdje kaže da ponekad jako zavidi nekim piscima, pogotovo piscima koji pišu bolje od njega, ali kako im ne zavidi zbog njihova “uspjeha”, zbog postignute slave, nego stoga što su se više od njega približili “savršenstvu”. Hadad mu na to kaže: “Ja ti vjerujem, ali dvojim hoće li ti povjerovati i ostali?”.
Pogotovo se taj polemički ton između pisca i njegove urednice odnosi na dijelove razgovora koji se tiču ženskog pitanja, u kojima Oz žestoko i neuvijeno govori o radikalnom feminizmu, koji uspoređuje s vjerskim fanatizmom, odnosno s tradicionalnim vjerskim puritanizmom, po kojemu je sve ono što se veže uz seksualnost “povezano uz iskonski grijeh”. Po njemu, militantni feminizam u svojim najekstremnijim oblicima sklon je tome da “erotiku žrtvuje na oltaru nekog posve drugačijeg ideala - pravde, slobode, jednakosti”. “Na svijetu postoji i fanatični feminizam”, kaže Oz, “i on nije mnogo bolji od ostalih vrsta fanatizma. Jedan njegov dio zaglavljen je u dogmatičnom odbijanju činjenice da razlike ipak postoje. (...) ... ne bih suzio ni razliku koja postoji između muškarca i žene. Da, naravno da bih suzio i iskorijenio nepravdu koja iz te razlike proistječe”. U tom dijelu razgovora Oz i Hadad dotiču se i muško ženskih odnosa, pozivajući se prije svega na Ozov roman “Priče o ljubavi i tmini”.
Oz, također, zna biti iznimno duhovit. Govoreći na jednome mjestu o pornografskim časopisima kaže: “Ono što sam mogao naučiti o djevojkama iz tih sirovih časopisa otprilike je isto ono što se može naučiti o Židovima iz Hamasovih udžbenika”. Ili na jednom drugome mjestu, gdje priča o filmu koji je rađen prema jednom njegovu romanu, “Moj Michael”: “Nakon što sam ga pogledao, sjećam se da sam rekao: ovo je tako lijepo i dirljivo, no meni je tako neobično, kao da sam napisao djelo za violinu, a onda ga odjednom odsviraju na glasoviru”.
Oz i Hadad su se u svojem razgovoru dotaknuli i pokreta Me Too. Oz na jednome mjestu povlači paralelu između Me Too pokreta i makartizma. “Makartizam je ugnjetavačko djelovanje moćne većine nad nejakom manjinom. Opasnost u kojoj se nalazi pokret Me Too dijametralno je suprotna. To je opasnost da se klizne niz padinu između razumljivog i opravdanog revolucionarnog žara i boljševičke svireposti: žrtvama je dopušteno da budu suci bez suđenja... (...) Ta je revolucija dobrodošla, ali njezine rubove, kao i kod svake revolucije, zasjenjuje fanatizam.”
Radi se u principu o autopoetičkoj knjizi koja nam daje uvid u majstorsku radionicu Amosa Oza i zbog toga je dragocjena. Ne samo ova, nego i druge autopoetičke knjige, od kojih neke, poput meni najdraže autopoetičke knjige, Carverovih “Krijesova”, objavljene 2006. godine, predstavljaju vrhunsku književnost same po sebi. “Što čini jabuku?” ne spada u tu kategoriju knjiga, ali je unatoč tome važna, pogotovo za pisce, jer progovara o gotovo svim aspektima pisanja. “Kad ti znaš da si završio pisanje knjige?”, pita ga na jednome mjestu Šira Hadad. “Kad je više ne mogu živu vidjeti. Onda prepustim rukopis u ruke urednika ili urednice”, odgovara joj Oz. Vjerujem da je svakom piscu blizak sličan osjećaj.
I sam naslov knjige povezan je s pisanjem. Oz u jednom svom odgovoru, govoreći o priči i pričanju, pravi usporedbu između jabuke i priče. “Uzmi na primjer jabuku. Što čini jabuku? Voda, zemlja, sunce, drvo jabuke i malo gnojiva. Ali ona nije nalik ni na jednu od tih stvari. Napravljena je od njih, ali nije na njih nalik. Tako je i s pričom, i ona je sigurno načinjena od zbroja susreta, pokušaja i slušanja.”
Oz na sjajan način govori i o pisanju općenito. Po njemu, pisanje je slično porivu za pričanjem priča, da se nešto spasi “od kandži vremena i zaborava”, odnosno da se “dâ druga prilika onome što se nikad više neće moći ostvariti”. “Sila koja pokreće piščevu ruku jest i želja da ne bude izbrisano, da ne bude kao da nikad nije ni postojalo.” A još jedna stvar koja je Ozu iznimno važna, “koja pokreće njegovu spisateljsku ruku”, je znatiželja. Pisanje je za njega vrhunaravna kategorija. O tome na najbolji način govori odnos prema nedovršenim rukopisima, od kojih je u jednom trenutku odustao, često i nakon višegodišnjeg rada. Priznao je u razgovoru kako je te rukopise uništio. Izrezao ih je u sitne komadiće i bacio u zahodsku školjku, ne želeći doživjeti Kafkinu sudbinu.
Oz govori i o književnoj kritici, često s gorčinom. Tu pomalo podsjeća na Miroslava Krležu, koji je jednom, govoreći o negativnim književnim kritikama, zapisao kako “žalosnije sudbine jedna književna kritika ne može doživjeti nego kad je književno djelo nadživi”. “Razumijem kritiku”, kaže Oz, “i ja sam napisao nekoliko takvih tekstova o knjigama. Ali knjiga koja se meni ne sviđa, nema sile na ovom svijetu koja me može natjerati da pišem o njoj. Čemu? Zar bih trebao upozoravati javnost da ne kupuje u toj trgovini jer tamo hrana nije svježa? Pa, radi se samo o jednoj knjizi! Još se nitko nije razbolio zato što je pročitao osrednju ili lošu knjigu. (...) Zapravo, pored svih užasnih i čudovišnih stvari koje ljudi čine svakoga dana na ovom svijetu - ubijaju, siluju, muče, potlačuju, ponižavaju, varaju - pisanje knjige tako je bezazleno. (...) Napisao si lošu knjigu? Pa, dobro, i što onda? Neka kritičar lijepo napiše, ovo je jedna loša knjiga i neka lijepo objasni zašto nije dobra. No ti porivi za nasiljem i pogledom koji ubija, poriv da u književnoj kritici smlavimo tog pisca, popišamo se na njegovu knjigu, čini mi se da neki književni kritičari to dovlače sa sobom iz nekih zakutaka svog privatnog života”.
Oz, također, u jednom od razgovora govori o životu, budućnosti i svojim strahovima, među kojima je i strah od smrti. “Ja se bojim. Najviše od svega pobjede bilo koje vrste fanatizma. Nisam očajan, zato što ne znam što će biti u budućnosti. Mogu se dogoditi užasne stvari, no isto tako se mogu dogoditi dobre stvari, takve o kojima se nitko nije usudio ni pomisliti.” Oz život uspoređuje s vožnjom automobila čije je prednje staklo potpuno zatamnjeno, a “vozaču” ostaje samo retrovizor u kojemu može vidjeti “dio puta” koji je ostavio iza sebe. Budućnost je nepredvidiva, tvrdi Oz, književnost je “licem i dalje okrenuta prošlosti”. “Gramatičko prošlo vrijeme voda je u kojoj živi riba zvana književnost.”
U knjizi se govori i o književnim utjecajima. Oz priznaje kako postoje filmovi i knjige koji su mu promijenili život. Navodi u tom smislu roman “Zločin i kazna” i zbirku pripovjedaka “Winesburg, Ohio” američkog pisca Sherwooda Andersona. Uz Andersonovu knjigu veže se jedna zanimljiva i lijepa priča. Prije desetak godina, kad je gostovao u Hrvatskoj, Oz je spomenuo Andersonovu zbirku kao knjigu koja je najviše utjecala na njega. Godinu-dvije nakon toga, 2012. godine, koprivnički Šareni dućan, ponukan Ozovim intervjuom, objavio je hrvatski prijevod ove knjige, izvorno objavljene davne 1919. godine. (O ovoj iznimnoj knjizi bit će riječi u nekom od sljedećih brojeva Expressa.) “Onaj kojemu u životu knjiga, film, slika ili glazba nisu barem nešto promijenili, uzalud je živio”, kaže Oz na jednome mjestu.
O politici Oz uglavnom iznosi odranije poznate teze iz zbirke eseja “Pozdrav fanaticima”, o idealizmu, kompromisima i fanatizmu. Zajednički nazivnik svih politika, “intelektualno plitke desnice i naivne ljevici”, jest taj što se politika pretvara u “ogranak industrije zabave”, odnosno da se radi o “sistematskom podjetinjavanju čovječanstva”.
Nekako u vrijeme kad je objavljen hrvatski prijevod knjige “Što čini jabuku?”, britanski Guardian objavio je članak o memoarima Ozove najmlađe kćeri Galie, književne kritičarke i dječje spisateljice, u kojima ona teško optužuje oca zbog zlostavljanja. Časopis Times of Israel prenosi riječi izraelskog književnika Yehude Atlasa, prijatelja Galije Oz, koji je ustvrdio da je odranije znao za te priče. “Teško je nama ljevičarima”, izjavio je Atlas, “Amos Oz bio je naš zlatni princ, ali čini se da čak i Mjesec ima tamnu stranu”. Drugo dvoje Ozove djece, Fania Oz-Salzberger i Daniel Oz, negiraju Galijine optužbe. “Cijeli svoj život poznajemo vrlo različitog Amosa, toplog i privrženog čovjeka koji je duboko i nježno volio svoju obitelj”, napisala je Fania. Daniel Oz je u podužem postu na Facebooku napisao da njegov otac “nije bio anđeo, nego samo ljudsko biće”. “Ali on je bio najbolji čovjek kojeg sam ikad imao privilegiju poznavati. Za razliku od nas, moja srednja sestra Galia sjeća se da je doživjela teško roditeljstvo i zlostavljanje od našeg oca. Siguran sam - odnosno znam - u njezinim izjavama postoji zrnce istine.” Da postoji određeni “nesporazum” između Galie i ostatka obitelji Oz, svjedoči i jedna druga izjava Fanije Oz-Salzberger: “Moj je otac mrtav i ne može stajati na optuženičkoj klupi i izjašnjavati se da je nevin niti može braniti one koje je volio. Mi smo samo svjedoci... (...) Stoga su to naša sjećanja, s našeg osobnoga gledišta, koje je ograničeno (kao i svačije). I svoje ću objašnjenje kontradikcije između naših priča zadržati za sebe”.
Može li nam knjiga “Što čini jabuku?” dati neki odgovor na ovaj obiteljski rašomon? Djelomično - može. Oz, po vlastitim riječima, nosi osjećaj krivnje zbog toga što nije ranije napustio kibuc u kojemu je živio, prvenstveno zbog djece: “Kad bih mogao vratiti vrijeme, otišao bih iz kibuca mnogo, mnogo ranije. Još prije no što je Daniel dobio astmu. Otišao bih, jer mojim djevojčicama nije bilo dobro u kući za boravak djece”. Također, Galia Oz se u knjizi spominje jako malo, za razliku od Fanie i Daniela, i to kao “najstroža obiteljska kritičarka” Ozovih djela. U zahvali na kraju knjige, što je znakovito, za razliku od supruge Amosa Oza, Fanie i Daniela, Galia se ne spominje.
BestBook & Fraktura knjiga mjeseca: Amos Oza i Šira Hadad, Što čini jabuku?
2. 4. 2021., Knjižara Fraktura, Zagreb
Slične knjige
