Štapići za pričanje

Udba, politička emigracija, naše godine kojima smo opsjednuti, 1941., 1991., 1945., 1995..., generali, pukovnici i pokojnici, politika, želja za što većom moći, sve su to teme o kojima na jedinstven, neponovljiv, literarno maestralan način progovara Ivica Đikić. Sedam priča u Štapićima za pričanje natopljeno je pitanjima o zlu i njegovu izvoru, o mračnim dubinama ljudske duše, o životnim nesrećama i biblijskome ljudskom bijesu. I sasvim je svejedno piše li Đikić o svojem djetinjstvu izmaštanim i udaljenim likovima, o Slobodanu Praljku, ili pak još jednu priču o Blagi Antiću, nezaboravnom špijunu iz njegove serije Novine, jer svi su ti likovi itekako višedimenzionalni i njihove sudbine tiču se i nas kao čitatelja. Štapići za pričanje ovdje nisu samo naslov, već su i magičan aparat koji ovaj istinski pripovjedač ima duboko u sebi. Svaka priča u Štapićima za pričanje dolazi iz različite poetike, ali sve zajedno ulaze u jedinstven đikićevski svijet, svijet u kojemu su protagonisti i njihov unutarnji nemir pokretači ne samo radnje već i svega što će se neukrotivo i neobuzdano sručiti na njih same i njihovu okolinu.

“Šćapić mora biti neprimjetan poput zraka, poput pripovjedača: ne smije ničim skretati pažnju na sebe, on je samo sredstvo svođenja raspršenih misli u korito, u jednu liniju, makar i krivudavu.

(...)

Šćapiće su zamijenila prvo nalivpera pa onda kemijske olovke. Nitko u razredu nije imao takve olovke. Nisu mi, naravno, služile samo za pisanje, nego i za pričanje sa samim sobom, za razgovor nekog drugog mene s imaginarnim sugovornicima.“