Stanzia Grande
19,78 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 368
-
Datum izdanja: studeni 2016.
-
ISBN: 978-953266811-7
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 570 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Kada na obiteljskoj zabavi u vrtu obiteljske vile, negdje u Istri, nestane mala Francesca, čitatelj i ne sluti da je taj nestanak zapravo pravi početak Francescine priče koja je priča o Trstu i Istri, o nepojmljivoj, neizrecivoj i nesalomljivoj ljubavi, o padu jednoga anđela te veličanstvenoj Stanziji Grande na vrhu Savudrijskog zaljeva.
Miješajući fantastično i realno, natopljeno povijesnim i arhivskim, opisujući bogatstvo Trsta, njegove palače, operne kuće, noći u kojima su se na kocki gubila i osvajala imanja, brodovi, bogatstva i žene, Damir Zlatar Frey pred nama oživljava moćno doba jedrenjaka, vrijeme uzgoja dudova svilca, vrijeme kada je Trst bio najveća i najvažnija mediteranska luka, vrijeme kada su se u Istri gradile stancije. No prije svega ovo je roman o ljubavi, o ženi, o njezinim čarima, o ljubavi koju prema njoj osjećaju svi oko nje: i obitelj, i Mario Morpurgo de Nilma, njezin budući suprug, ali nadasve anđeo koji postaje vrag koji je opsjeda te oko nje i svih junaka plete svoje konce.
Stanzia Grande roman je o jednoj vili koja je sagrađena iz ljubavnoga gnijezda, ali i o prokletstvu koje je u njoj zametnuto. Ovo je priča koja spaja anđeosko i demonsko, koja poput jina i janga pokazuje kako jedno bez drugoga nije moguće. Brišući granice vremena i prostora, Damir Zlatar Frey ispisuje posvetu Istri i ljubavi koja sve natkriljuje.
“Čitav je Kristalni kardinal opis nesretnog, emotivnog čovjeka koji strastveno traga za srcem, ne nužno kardinalovim, nego ljudskim, ali mu ljudsko srce uporno izmiče pretvarajući ga u osobu bez prošlosti.”
Denis Derk, Večernji list
“Frey je odlučio napisati sve, a bez obzira je li to što je napisao više ili manje utemeljeno na istinitim događajima, činjenica je da je Kristalni kardinal knjiga koja ostavlja snažan dojam, postavlja pitanja i provocira u stilu kojeg Zlatar Frey godinama koristi u svom kazališnom radu. Nedvojbeno je da je Zlatar Frey književno nadaren i da zna, istina kroz vrlo slojevit i često (pre)metaforičan tekst prepun snovizija i maštarija, ispripovijedati priču o svom životu i dobu u kojem je odrastao.”
Marinko Krmpotić, Glas Istre
“Naš napaćeni narod ne zanima teatar zato što kopa po kantama za smeće”
Nina Ožegović, 24express, 28. 10. 2016.
Nakon velikog uspjeha sa svojim prvim ispovjednim, vrlo provokativnim romanom “Kristalni kardinal”, u kojem je razotkrio pedofiliju u Crkvi, Damir Zlatar Frey napisao je novu prozu “Stanzia Grande”. U tom romanu od 500 stranica opisuje potresnu ljubavnu priču između Francesce i Marija, a zanimljivost i važnost romana je u tome što se temelji na stvarnim likovima i događajima. Radnja se događa najviše u Istri, u Umagu i na stanciji Grande, pored Savudrije, a dijelom i u Trstu, čime ovaj koreograf, redatelj, scenograf i pisac potvrđuje svoju fascinaciju Istrom. On u romanu pred čitatelje slaže cijelu fresku povijesnih likova i događaja Istre od kraja 19. stoljeća do danas. Roman objavljuje zaprešićka Fraktura, a bit će promoviran 22. studenoga u 19 sati u kafiću Velvet. Njegov prvi roman “Kristalni kardinal” upravo je predstavljen u Sloveniji, u Cankarjevu domu u Ljubljani, a autor otkriva da postoji zanimanje za još dva prijevoda, no zasad ne želi ništa unaprijed otkrivati. Jedino otkriva da će u ožujku u osječkom HNK početi pripremati prema Lorci veliku kazališnu predstavu “Krvava svadba”. “Ponosan sam što u trenutku, kad svi iz Slavonije bježe, ja bježim u Slavoniju”, poručuje Frey dodajući kako je zahvalan što je dobio mogućnost da pobliže upozna Osijek i taj dio hrvatske duše.
Kojom se temom bavite u svojem novom romanu ‘Stanzia Grande’?
To je vrlo emotivna ljubavna priča između Francesce i Marija, koja se događa u tri različita vremena: počinje 2000. godine, u danima kad je umro istarski pisac Fulvio Tomizza, zatim se seli u 1817., a onda se vraća u 2016. godinu, u razrušenu stanciju Grande kraj Savudrije. U središtu je anđeo koji je dobio zadatak da siđe na zemlju i postane anđeo čuvar glavne junakinje Francesce. Međutim, on se zaljubio u biće koje je došao čuvati na ovom okrutnom svijetu. Prijatelj ga je upozorio da će ga zbog ljubavi prema Francesci stići kazna i da će pasti, no anđeo je vjerovao da Bog neće kazniti njegovu ljubav. Dogodilo se najgore: pao je u demona te počeo opsjedati njezino srce, dušu i mozak. Zagospodario je cijelim njezinim bićem. Glavno pitanje romana je što je anđeosko, a što demonsko, te je li ljubav zaista božanski blagoslov ili demonska obmana. U romanu kažem da ni jedan rat nije ostavio za sobom toliko mrtvih i toliko žrtava koliko je ostavila ljubav. Želio sam pokazati da je moguće zaljubiti se tako snažno da oboliš od ljubavi i postaneš invalid, nesposoban za život. To se dogodilo mojim junacima – Francesci i Mariju, koje je bol zbog razdvojenosti totalno paralizirala.
Knjiga ima 500 stranica i u njoj se pojavljuju brojni likovi, a radnja se događa u različitim gradovima, od Istre pa do Trsta. Kako ste pronašli inspiraciju za takvu priču?
Jako sam se uzrujavao zbog prijevoda ‘Kristalnog kardinala’ na slovenski te sam postao težak sebi i svima oko sebe. Tada mi je moj urednik Seid Serdarević rekao da pustim svoj roman da živi svoj život i počnem pisati novi. Pitao sam se hoću li imati snage za novi roman i da se ponovno suočim s ljudima iz branše koji svakog novog, pogotovo onoga koji nije iz svijeta izdavaštva i književnosti, žele maknuti iz tog svojeg kruga. Zamolio sam Svemir da mi pošalje temu i dobio sam poruku. Otišao sam na stanciju Grande pored Savudrije, koja je poznata svima u Istri, i satima sam sjedio na pragu te devastirane kuće, među gušterima i zmijama, i razmišljao o povijesti te kuće i ljudima koju su je podigli. Odjednom su oživjeli svi ti likovi, cijela obiteljska stabla, i počeli su me voditi. Ta predivna, potresna ljubavna priča počela je pisati mene, a ne ja nju. To je bilo nevjerojatno i vrlo intenzivno životno iskustvo koje je trajalo dvije godine.
Što se promijenilo u vašem životu nakon što ste objavili prvi roman ‘Kristalni kardinal’ i sad napisali drugi? Dakle, skočili ste iz svijeta kazališta u svijet književnosti.
U unutrašnjem razvoju doživio sam skok, kao kad se popnete na neki vrh s kojeg vidite svijet bolje i jasnije, ali sam stekao i jako puno neprijatelja i osvetnika, pogotovo u Crkvi. Crkva je izuzetno jaka i opasna organizacija u Hrvatskoj, a kako sam se ja usudio razotkriti pedofiliju u njezinim redovima, morao sam platiti. Ja sam vjerojatno jedan od njezinih najomiljenijih trofeja. Razapinjali su me na sve moguće križeve, prijetili mi, čak i fizički, napadali su moju kuću, telefon nisam smio ni dotaknuti, živio sam u paklu dva, tri mjeseca. Dovoljno je pogledati komentare na internetskim stranicama ispod mojih intervjua i tekstova o tom romanu pa da se vidi da su pisani zato da me otruju. Vrata koja su mi do tada bila odškrinuta zatvorila su se do kraja. No život je neuništiv te sam, zahvaljujući unutrašnjoj snazi, preskočio sve ograde i izdržao sve napade. Nakon toga su mi se promijenili interesi i perspektive.
Znate li je li se u Crkvi nakon izlaska vašeg romana ‘Kristalni kardinal’ počelo raspravljati o pedofiliji među svećenstvom, je li netko sankcioniran?
Najnoviji odgovor došao je od poljskog biskupa koji je izjavio da djeca rastavljenih roditelja, koja su željna ljubavi, provociraju svećenike i navode ih na pedofiliju. To je rečeno za propovjedaonicom i on sigurno neće nikome odgovarati za to što je rekao. S druge strane, ta je knjiga ohrabrila ljude da glasno, bez zadrške, otvaraju teške teme. U tom smislu ona obavlja svoju inicijalnu funkciju: ohrabruje ljude da mogu, bez obzira na najcrnja i najbolnija iskustva, izgraditi častan život. Jedan me je čitatelj upitao u pismu ‘Zašto sam čekao do 60. godine da pišem o svojem iskustvu?’. A tko bi me ozbiljno shvatio da sam o tome govorio s 20, 30, pa i 40 godina? Nitko! Ja sam se, za razliku od njega, morao boriti za svaku koricu kruha da bih stekao uvjete da jednog dana sjednem i napišem tu knjigu. Nije jednostavno napisati takvu knjigu. Mislim da vrijeme ‘Kardinala’ tek dolazi. Ta tema ne može zastarjeti, neotključana bol je uvijek bol.
Spomenuli ste da je svijet okrutno mjesto. Koji su vas događaji najviše pogodili?
Mene i moj život obilježio je manjak odnosa, koje nisam imao prilike učiti i preko njih sazrijevati kao ličnost, nego sam bio bacan od jednog do drugog iskustva. Danas puno govorimo o obitelji, ali nitko ne spominje da obitelj donosi i pakao. Postoje ljudi koji posijeku pola šume ili pobiju životinje te nitko ne reagira. Onda se čudimo što je muž napao ženu sjekirom. To je sve odraz loših odnosa. Mi nemamo dobar odnos ni sami sa sobom, a kako ćemo onda imati dobar odnos s drugima?
Kako biste ocijenili odnose u kazalištu? Jeste li dobivali podršku ili kritiku?
Kad sam radio u Sloveniji, osjećao sam se zaštićeno i imao sam dojam da se ono što radim nekoga tiče. U Hrvatskoj sam se uvijek osjećao nepoželjno, i kao umjetnik i kao čovjek, pogotovo onda kad sam se borio za svoje mišljenje. Način na koji vidim kazalište u Hrvatskoj zanima jako mali ljudi. Kad pogledate što se reklamira u kazalištu, čovjeku se diže kosa na glavi. Nema mjesta za angažirano kazalište, koje će se baviti unutarnjim svijetom. Nema skandinavskih drama, one su preteške za naš izmučeni narod koji kopa po kantama za smeće. Današnje kazalište je na rubu cirkusa i zabavljaštva. U osnovi kazališta je njegov artizam, kopanje i bušenje, sve dublje i dublje u bol ovoga svijeta te iznošenje te boli na svjetlost kako bismo o njoj pričli i zatim prepoznali tu bol kod svojih bližnjih i nebližnjih.
Premda puno radite u Puli, Mariboru, Trstu i Ljubljani, boli li vas ipak što vas ravnatelji zagrebačkih kazališta ne zovu da radite u Zagrebu?
Svejedno mi je. Zahvalan sam za to iskustvo ravnodušnosti jer mi ono donosi mir, stabilnost, snagu i znanje. Živim jako lijepo, Trst, Koper i Pula su mi pred nosom, a u tim kazalištima rade divni ljudi i predstave nastaju u drukčijoj klimi. Tako mi je svejedno kaj ja ne bum delal u Zagrebu! Mislim da sam Zagrebu dao nekoliko divnih predstava, recimo, Slavenka Drakulić nikad ne bi postojala na kazališnoj sceni da ja nisam prema njezinu tekstu ‘Božanska glad’ napravio predstavu, koja je dobila sve moguće nagrade. Postavio sam i Genetove ‘Sluškinje’, koje su također bile veliki uspjeh. No takvom čovjeku treba postaviti nogu!
Prati vas glas da ste težak i zahtjevan kao redatelj. Kako to objašnjavate?
O meni su svašta izmišljali. Govorili su da sam preskup i pretežak zato što sam tražio da svi rade. Primjerice, kad sam u ZKM-u radio ‘Događaj u gradu Goga’ tijekom mandata ravnatelja Lea Katunarića, imao sam skandalozni obračun s glumcima već prvog dana zato što sam želio da se tijekom čitaćih proba ne puši. I postao sam omražen. U Varaždinu sam doživio da je glumac u deset sati ujutro stavio litru rakije na stol, valjda da kolegama podgrije unutarnju vatru. To nisam dopustio, a on je smišljao svašta samo da mi se osveti. Nevjerojatno je što ljudski um u svojoj zloći i osvetoljubivosti može smisliti! Kad sam počeo surađivati s jednim glumcem, svi su me upozoravali da predstava nikad neće izaći jer on, kad mu je teško, uzme bolovanje i ode u Vrapče na odmor. I zaista sam s njim prošao pravu halvariju. Kad sam vidio da ga je jedna stranka službeno predložila za ministra kulture, umalo sam pao u nesvijest! Katastrofa! Nigdje na svijetu nisam doživio toliko zla i osvetoljubivosti kao ovdje. Naravno da sam zato nepoželjan u Hrvatskoj i treba me strpati u zatvor, bez obzira na to što su moje predstave uspješne i nagrađivane, jer mučim glumce. Nasreću, postoje divni glumci koji su me duhovno obogatili. Zahvaljujući takvim glumcima volim raditi predstave u kazalištu.
Zadnjih tjedana vodila se velika borba oko toga tko će biti novi ministar kulture. Ultradesnica i neke braniteljske udruge zagovarale su ostanak Hasanbegovića, a istodobno su napadali Ninu Obuljen, pokušavajući je potpuno difamirati u javnosti. Kako to komentirate?
Čovjek bi rekao da smo najkulturniji narod u Europi s obzirom na to koliko se bavimo pitanjem ministra kulture, a za kulturu se izdvaja samo 0,49 posto i pritom se novac dijeli svojem inicijalnom krugu. Mislim da je Nina Obuljen zdrav i razuman izbor. A ovoga Hasanbegovića ne bih ni komentirao. On je za mene ‘to’, ‘to zlo’. Zanima me hoće li on i krug oko njega odgovarati za zlo koje su napravili? Kad bih ja napravio toliko zla jednom društvu, zatvorili bi me na doživotnu robiju. Žena koja je napravila velike dugove u HNK hoće opet biti na funkciji. Fenomenalno! Zašto nitko ne proziva štetočine? Gdje je kraj tom ludilu?
Kako ocjenjujete rad Hasanbegovićeve administracije, jeste li na vlastitoj koži osjetili neke rezove?
Javio sam se na natječaj Ministarstva kulture za dodjelu potpore za projekt ‘Stanzia Grande’. Pouzdano znam da sam prošao kod bivšeg saziva Povjerenstva za poticanje književnog stvaralaštva, međutim, kad je u ministarstvo sjeo novi ministar, preko mojeg imena stavljen je križ. U pismu su mi napisali da se nadaju da ću knjigu realizirati bez njihove potpore te da se i dalje javljam na natječaje Ministarstva kulture. Ali to nema smisla kad oni prepravljaju rezultate natječaja! Ja bih sad trebao sakupiti troje svjedoka iz tog Povjerenstva i tužiti Ministarstvo kulture te u ime istine raskrinkati njihove laži. To bi bio jedini način da se konačno nešto pokrene u Hrvatskoj. Drugo, taj čovjek je smanjio dotaciju međunarodnom festivalu Zlatni lav, koji ovdje na granici promovira ‘la convivenza’, suživot Hrvata, Slovenaca i Talijana, sa 100 na 30 tisuća kuna. Dakle, htio ga je ukinuti, a dao mu je nešto sitno kako mu nitko ne može reći da nije dao ništa. Odlučio sam da je bolje prositi po ulicama, nego s njim raspravljati o tome. I zato je on ‘to’.
Mislite li da se politika previše upliće u kazališni život?
Dovoljno je napraviti analizu svih ravnatelja zagrebačkih kazališta pa da se vidi kojim putem i kako su došli na te funkcije. Može se analizirati i novo radno mjesto savjetnika u jednom kazalištu. Umjesto da taj bivši ravnatelj ode, izmišlja mu se novo radno mjesto kako bi i dalje ostao u igri. Do kada će se tako namještati poslovi? Tko bi to trebao urediti? Policija? Na pitanje kako je to moguće. treba odgovoriti društvo, a ne ja, čovjek sa sela, jer to nije moj svijet. To je problem naših odnosa u kulturi i politici gdje vlada kaos. A kad je u pitanju kaos, onda je sve moguće. Meni je važno da ja nisam ovisan o njihovim izborima i da ne spadam ni u jedan njihov izričaj niti poetiku, niti u ono što oni žele reći jer oni ionako ne znaju što žele reći. Teško je biti rečenica u ustima koja ne znaju artikulirati riječi, a kamoli izreći jednu rečenicu. Ja neću biti ta rečenica. Mislim da je najveća sreća ako se uspiješ izboriti s kim ćeš raditi, što ćeš raditi i gdje ćeš raditi.
Damir Zlatar Frey svoju je priču smjestio u Stanziu Grande, ladanjsku kuću plemića Fabrisa u Savudrijskom zaljevu
Hina, Jutarnji list, 23. 11. 2016.
Istaknuti kazališni redatelj i dramski pisac Damir Zlatar Frey predstavio je u utorak u Zagrebu svoju novu knjigu “Stanzia Grande”, u kojoj kroz priču o povijesnoj vili na vrhu Savudrijskog zaljeva, miješajući fantastično i realno, fikciju i povijest, ispisuje posvetu Istri i Trstu u doba njegova najveća sjaja, ali i posvetu nesalomljivoj snazi ljubavi.
Knjiga je objavljena u izdanju nakladnika Frakture, čiji je glavni urednik istaknuo kako je riječ o romanu koji fantastično, točno i lijepo spaja sve Freyeve ljubavi: njegovo zanimanje s jedne strane za onostrano te, s druge, “na ono što je najvažnije u tom romanu, a to je ljubavna priča”.
“Treća i ne najmanje bitna je priča o Istri, koja je također, uz glavne junake romana, jednako važna”, kazao je Seid Serdarević na predstavljanju u Velvet Cafeu u zagrebačkom Dežmanovom prolazu.
Frey je u toj knjizi, istražujući arhive, kroz povijest jedne fantastične, zanimljive zgrade nedaleko Umaga koja je prešla put od grandioznosti do razaranja i potpune zapuštenosti, iznio jednu fascinantnu priču druge polovice 19. stoljeća, priču o usponu jednog grada, trgovačkih putnika, trgovine, Trsta i Istre, gdje se i događa veći dio radnje romana, napomenuo je Serdarević.
“Taj se roman čita kao zanimljiva povijesna knjiga, ali što je još važnije, kao ljubavna priča. Brišući vremensko-prostorne granice između doba suvremenosti, 19. stoljeća i druge polovice 20. stoljeća, koji se u knjizi preklapaju, oslikava se jedna ljubavno-vremenska freska, jedna velika posveta Istri i ljubavi”, poručio je.
Damir Zlatar Frey (1954.) dramski je i operni redatelj, koreograf, dramski pisac, kostimograf i scenograf, podjednako prisutan i u Hrvatskoj i u Sloveniji, u kojoj se umjetnički formirao i ostavio dubok trag.
Njegova umjetnička uprizorenja tekstova autora kao što su Slavko Grum, Ivan Cankar, Oscar Wilde, Slavenka Drakulić, Ugo Betti i drugi, odlikuju se osebujnim karakterom koji mu je priskrbio niz značajnih priznanja, među kojima su i odličje Predsjednika RH za doprinos kulturi Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, Marulova nagrada, Nagrada hrvatskog glumišta, Prešernova nagrada, Zupančićeva nagrada, Nagrada grada Ljubljane te Borštnikova nagrada. Godine 1986. utemeljio je ljubljansku Koreodramu, a 2000. i Međunarodni festival komornog teatra Zlatni lav u Umagu.
Napisao je još autobiografski roman “Kristalni kardinal” (Fraktura, 2014.). Njegova knjiga “Stanzia Grande” najavljena je kao roman o jednoj vili sagrađenoj iz ljubavnoga gnijezda i o prokletstvu koje je u njoj zametnuto, u kojemu autor, brišući granice vremena i prostora, ispisuje posvetu Istri i ljubavi koja sve natkriljuje.
Priča smještena u povijesnu istarsku vilu
Zlatar Frey svoju je priču smjestio u Stanziu Grande, ili Villu Cesare, sagrađenu u 19. stoljeću u Savudrijskoj vali, spomeniku kulture danas uglavnom u ruševnom stanju. Ladanjsku kuću piranskoga plemića Fabrisa namijenjenu uzgoju dudova svilca kupio je i nadogradio 1877. tršćanski brodovlasnik Carlo Cesare.
Kuća je istaknuti primjer istarske ladanjske arhitekture 19. stoljeća, u vrijeme kada je Trst bio najveća i najvažnija mediteranska luka, a u Istri su se gradile stancije.
Autor je istaknuo kako je riječ o jednoj od najljepših građevina u Istri, oko koje kruže priče “kao oko ljudi”. “Priča se da je ukleta – o prokletstvu Stanzije Grande svi pričaju, ali nitko ne zna zašto je ukleta, samo znaju da je loše prošao svatko tko je došao u dodir s njom”, kazao je.
U svojim je istraživanja za knjigu krenuo “tragom tog prokletstva”, “iz kojega se pružala prekrasna mogućnost – baš kao kad radiš predstavu – stvaranja jednog sasvim novog svijeta”. “Bio je to jedan izuzetno lijep i istodobno jako težak izazov”, rekao je Frey.
Knjiga počinje nestankom male Francesce na obiteljskoj zabavi u vrtu obiteljske vile negdje u Istri. Taj nestanak pokreće lavinu koja predstavlja pravi početak Francescine priče, koja je zapravo priča o Trstu i Istri.
Miješajući fantastično i realno, natopljeno povijesnim i arhivskim, opisujući bogatstvo Trsta, njegove palače, operne kuće, noći u kojima su se na kocki gubila i osvajala imanja, brodovi, bogatstva i žene, Zlatar Frey u knjizi oživljava jedno moćno doba, jedrenjaka, uzgoja dudova svilca, ali s naglaskom na ljubavnu priču.
Autor je istaknuo kako je istražujući povijest Stanzie Grande naišao na niz dokumenata iz kojih je iščitao brojne istinite priče, “toliko snažne da bi svaka od njih mogla biti zasebna priča”.
“Ali ja sam želio stvoriti svoju priču, svoju obitelj, dati joj ime i povesti ju na put potrage za odgovorom na jednu stravičnu priču koja se uvukla pod kožu svim likovima: oni putuju kroz tri vremenske zone pitajući se, stalno i uvijek ispočetka, da li je zaista ljubav božanski blagoslov ili je ona vražja obmana”, kazao je Zlatar Frey.
Spisateljicu Ivanu Šojat najviše se dojmilo to što u knjizi Frey “ne može sakriti da je veliki redatelj koji se podrobno, sjajno, bez rupa i zamjerke, prvo informira o vremenu, okolišu, interijerima i svemu što se tiče onoga što će režirati, odnosno pisati”.
“U toj knjizi, Frey je obavio sve poslove jednog autorskog dramskog tima: on je i savršeni scenograf i savršeni kostimograf, a napisao je djelo od kojeg bi postao predivan film. Izrežirao je jedno predivno djelo, omnibus koji u sebi sadrži cijeli niz tematika”, kazala je Šojat.
Istodobno je on putopisac krajolika, o kojemu piše s puno ljubavi i koji u tančine opisuje, “tako da dok čitate imate okus te zemlje u ustima”.
“Njegovi opisi su impresije koje vrlo vješto transcendentalno prenosi na čitatelja. Osim što je putopisac, Frey je i historiograf a, ono što je najvažnije, on govori o dva paralelna svijeta: o svijetu kojega opipljivo doživljavamo i o svijetu nadrealnog, onostranog”, napomenula je.
Frey u knjizi govori i o dvije vrste ljubavi – ljubavi koja zahtijeva, koja želi posjedovati, koja je nakaradna i koja je razlogom pada jednoga anđela, te o ljubavi koja daje, iz koje rastemo i iz koje se rađaju sveci, a koja svijet čini mjestom na kojemu ipak možemo živjeti i opstati, dodala je Šojat.
Spisateljica i dramaturginja Maja Gregl osvrnula se na snažne elemente nadrealnog utkane u Freyeve riječi i slike, istaknuvši kako je autor knjigu literarno protkao, gotovo do savršenstva, mnoštvom slika i simbola: “Ima tu svega, i linije ljubavi, linije srca i linije onostranog, ima tu i Bertoluccija, filmskih prizora”, kazala je Gregl.
“Stanzia Grande” je “istarska bajka”
Bojana Ćustić Juraga, Glas Istre, 28. 11. 2016.
“Stanzia Grande”, novi roman velikog redatelja Damira Zlatara Freya, ovih je dana objavljen u nakladi Frakture, a nakon zagrebačke premijere vraća se i u Istru, gdje je i nastao i kojom je inspiriran. U Puli, u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula, knjiga će biti predstavljena u utorak, 29. studenog u 19 sati, a dan kasnije, u srijedu, 30. studenog u 19 sati, u MMC - Galeriji grada Umaga. S Damirom Zlatarom Freyem, čije su kreativno ishodište Babići Gornji, razgovaramo ususret istarskim predstavljanjima ovog višeslojnog romana, koji uz priču o Francesci i njenim ljubavima donosi i “priču o Trstu i Istri, o nepojmljivoj, neizrecivoj i nesalomljivoj ljubavi, o padu jednoga anđela te veličanstvenoj Stanziji Grande na vrhu Savudrijskog zaljeva”.
- “Stanzia Grande” je ljubavni roman, ali i roman o ljubavi prema Istri. Značajno mjesto u romanu imaju Savudrija, Bujština, Vodnjan i njegovi sveci, austrougarski Trst... Još jednom svojim stvaranjem potvrđujete da iznimno volite Istru?
- To je život, a ja ne mogu o sebi misliti izvan Istre. Očito sam se prejako vezao, i mentalno i emotivno. A kada čovjek počinje unutar sebe tražiti ideje i priču, onda su i one tako čvrstim nitima vezane uz zemlju.
- Istra je Vaše stvaralačko ishodište?
- Mislim da je ovdje riječ o jednom uzajamnom procesu vrlo duhovne naravi, izmjeni energije - ti daješ zemlji neku energiju, ona daje tebi inspiraciju, a može u tebi čak i probuditi ovako dramatičnu priču poput ove koju donosi “Stanzia Grande”.
- U središtu romana je ljubavna priča Francesce i Marija, odnosno paralelna priča o Francesci i anđelu koji postaje vrag. U romanu se isprepliću fantastično i realno. Kažu da se anđeli pokatkad umiješaju u ljudske sudbine, a moglo bi se reći da ste Vi priču okrenuli i da su se i ljudi umiješali u sudbine anđela?
- Ja sam se zapravo bavio propitivanjem ideje ljubavi. Svi smo puni lijepih riječi o ljubavi, ali čini se nekako kao da na svijetu, uz tako često spominjanje ljubavi, nedostaju djela ljubavi. Jer ako se nešto toliko uzdiže kao ljubav, a na zemlji, u životu ima toliko patnje i muke, tu nedostaje neka veza. Moja je preokupacija bila postaviti pitanje je li ljubav zaista božanski dar ili je sotonska obmana. To me jako zanimalo i to se kroz ovaj roman provlači: anđeosko i božansko koje je toliko zaokupljeno čovjekom. Zanimalo me je li moguće da se čovjek u nekom smislu zaljubi u anđela, odnosno je li moguće da se anđeo zaljubi u čovjeka i da pristane da izgubi sve ono što mu je svemir dao, i svu tu moć stavi na kocku zbog fizičkog iskustva ljubavi. Upravo se uz promišljanje te teme događa dramatični sraz u romanu.
- Roman je inspiriran stvarnom savudrijskom Stanziom Grande?
- Da. Moram reći da je meni osobno ovaj roman jako važan zbog toga jer mi je falila jedna priča. Prije dvije godine pišući svoj prvi roman “Kristalni kardinal” otkrio sam dijete u sebi, a “Stanzia Grande” moja je bajka za tog dječaka. Toliko je romana nadojeno iskustvima ovoga aktualnog vremena da s tim pričama nikako nisam mogao uspavati to dijete u meni, umiriti ga, pobuditi mu maštu. Za njega sam morao napisati bajku. “Stanzia Grande” je “istarska bajka”, bajka ovoga podneblja inspirirana tom zapuštenom savudrijskom stanzijom koja me fascinirala. Zapravo me uznemirilo to da svi pričaju o nekom prokletstvu te kuće, a nitko zapravo ne zna iz čega ono proizlazi. Puno sam vremena potrošio i obilazio ljude da dođem na trag priče o prokletstvu te kuće. Svi govore da je Stanzia Grande prokleta, ali nitko ne zna zašto. Nigdje nema nikakvog podatka o tome, ali snažne su priče o tome da je prokleta i da svako onaj tko u nju takne doživi veliku strahotu, tragediju. Čak sam i ja u jednom trenutku mislio da ću krenem li pipkati po tome doživjeti ne znam što. No, onda su me moji anđeli oko mene brzo umirili govoreći da time što skidaš stigmu s jedne kuće zapravo čistiš tu energiju, da si onda u funkciji anđela i da ti se ništa ne može dogoditi, jer ako je priča pozitivna ona će te i ovako štititi.
- U “Kristalnom kardinalu” progovorili ste o iznimno bolnim događanjima i emocijama koje su pratile Vaše odrastanje i umjetnički razvoj. Svi koji Vas poznaju znaju da je tema anđela nedjeljivi dio Vašeg života i stvaranja. Tako da je to fantastično, neki će reći nadrealno, kod Vas u stvari potpuno prirodno?
- Prirodno je. Ja među ljudima tražim anđele. Vjerujem da su anđeli među ljudima, a “Stanzia Grande” je potresna priča o tome kako se anđeo može zaljubiti u osobu kojoj dolazi kao anđeo čuvar. On je pao kao žrtva te ljepote, te ljubavi. Kao tematsku okosnicu romana upotrijebio sam priču o Asmodeju (Ashmedai). To je anđeo koji je pao u demona, a spominje se u starozavjetnoj knjizi o Tobiji, kao demon koji je opsjeo Saru, Raguelovu kći, i ubio njenih sedam supruga, kako bi je imao za sebe. Tada joj je u pomoć priskočio mladi Tobija koji ju je uz pomoć arhanđela Rafaela oslobodio demonske napasti. Na temelju ovog biblijskog motiva nastala je ova moja priča jer duh koji je ubio Francescu ubija svakog onog koji bi je na bilo koji način mogao odvojiti od njega... Otkrit ću vam i jednu tajnu. Nigdje u romanu ne spominjem ime anđela, a sada ću vam otkriti - anđeo se zvao Duma. To je anđeo snova. Mene je posjetio Duma i ispričao mi je svoju priču. I Duma je doživio taj pad.
- Cijeli roman obiluje arhivskim podacima?
- Zapravo je zanimljiva i cijela priča oko nastanka tog djela. To je i razlika između “Kardinala” i ovog romana. “Kardinala” sam lakše pisao, on je naprosto išao iz mene, to sam sve osobno prošao, a ovdje je trebalo prikupiti građu Bujštine, Umaga, cijelog ovog dijela Istre, tu je i Vodnjan koji ima jako važnu ulogu u ovom romanu, potom Trst, povijest Židova u Trstu, povijest tih brodova... Bilo je jako puno studijskog posla na temelju kojeg je kasnije nastajao roman. Ja sam zapravo sjedio na pragu te stancije, zapuštenog spomenika kulture, i gledao zmije i pauke koji su plazili po sasušenom korovu u koji je kuća obrasla i upravo je tu krenula ta priča. Shvatio sam da ću priču morati napisati. Baza postoji, ali budući da nema sjećanja, nema zapisa, već postoji samo neka ideja koja se prepričava od usta do usta, trebalo je stvoriti priču i ja sam je modelirao. Francesca nije postojala, postajala je u nekom drugom svijetu iz kojeg mi se javila... Svi likovi su mi se javili iz neke druge dimenzija. Ovo je jedan new age roman.
- Roman obiluje vizualno raskošnim prizorima. Bolji poznavatelji Vašeg kazališnog stvaranja u njima će pronaći i brojne prizore iz Vaših predstava ili neke detalje koji su ovdje još minucioznije oslikani, jer pisanje je, naprosto, u odnosu na kazalište drugi medij. Imam osjećaj kao da zapisujete slike iz Vaših snova? Možete li zamisliti prenošenje Vaših romana na filmsko platno?
- Ja to mogu, no naša je stvarnost drugačija. Puno ljudi koji su do sada pročitali “Stanziju Grande” reklo mi je da bi njena ekranizacija sigurno bila filmski hit, jer je jako slikovita. Sinoć sam se bavio Lorcom, čitao sam po stoti put njegove pjesme i onda sam, budući da sam Lorcu otkrivao kao mlad i potom mu se vraćao s uvijek s nekim novim iskustvom, nekako intuitivno došao do zaključka da sam se naučio izražavati tako slikovito jer sam odrastao uz tako slikovitog, dobrog pjesnika. Ta Lorcina slikovitost je strašno djelovala na mene i vjerojatno su plodovi pokretanja tog svijeta u meni ove stvari koje sada radim.
- Pisanje, posebno proze, romana, za Vas je relativno novi medij. Koliko Vas to zaokuplja? Kako i kada pišete?
- Jako se dobro osjećam pišući, u ovoj za mene ranoj fazi. Nedavno mi je u Osijeku naša velika književnica Ivana Šojat ukazala na jednu zanimljivu činjenicu, kada mi je rekla: “Sad se i oko vas vjerojatno dosta pletu ljudi koji pišu, ali takva je sudbina pisca.” Što više pišeš i napreduješ to više gubiš ljude koji su se time prije tebe bavili. Primjećujem da se određeni krugovi ljudi polako distanciraju, nekako ih smeta ta vrsta mene koju je zapravo nemoguće zaustaviti. Ono što Bog probudi u čovjeku to ne može čovjek zaustaviti. U to sam siguran. Inače, nakon “Kardinala” u prvo vrijeme nisam namjeravao pisati. No, kada se roman počeo prevoditi na slovenski, to mi je bio strašan teret. Tada je moj urednik Seid Serdarević vidio da se previše mučim s time hoće li taj prijevod biti dobar ili neće i kazao mi: “Život knjige je nešto posve drugo nego život predstave. Meni bi bilo puno bolje da ti tu energiju, umjesto da kontroliraš kako su stranice prevedene, usmjeriš u pisanje novog djela. Mi kao kuća, Fraktura, zainteresirani smo s tobom i dalje raditi.” I to mi je bilo super. Prvo sam ostao paraliziran - što sada, a onda odeš u prirodu i zamoliš da ti nebo pošalje ideju i ja sam je, evo, dobio.
- I u ovom Vašem romanu kazalište ima posebno mjesto. Zanimljivi su opisi kazališne scene Trsta. Tu je i crtica o zagrebačkoj Akademiji danas, rasprava o ravnateljima kazališta i kulturnih institucija u doba Tita?
- Sve te priče iz doba Tita, o Rankoviću, Titu, priče o Tomizzi i tome kako su ga ljudi vidjeli, sve sam to zapisivao i čuo od ljudi tijekom onih dugih, ponekad i cjelonoćnih ćakula uz dobro vino. Ja nemam te političke mudrosti niti znanja da bi sve te stvari znao, ali sam prenosio te priče. Iz tih sam “zapisa” zapravo dobio te modele, živu materiju koja ide od usta do usta, koja se ljudi tiče, bez obzira koliko se to nekom svidjelo ili ne. To nije napudrana istina za upotrebu dnevne politike, to su žive priče.
- Slijede li nakon Istre i nove promocije “Stanzije Grande?”
- Nakon Pule i Umaga, u siječnju će knjiga biti predstavljena u Osijeku, Varaždinu i Rijeci.
- Počeli ste s pripremama za novu predstavu u Osijeku?
- U Osijek ću prenijeti predstavu koju sam napravio prije 25 godina, Lorcine “Krvave svatove”, koje sam tada postavio u Trstu.
Kad se u analni seks mladog para umiješa demon
Mia Mitrović, 24express, 9. 12. 2016.
On je voli toliko da će se odreći svega, pa makar to značilo poniranje u bezdan i vječno prokletstvo, no ona voli drugog i tako u nekoliko inkarnacija, kratak je rezime romana “Stanzia Grande' kontroverznog redatelja Damira Zlatara Freya. Nakon velikog uspjeha prvijenca “Kristalni kardinal”, Frey se odvažio na nešto sasvim drukčije: napetu ljubavnu sagu prepunu uzbudljivih dijaloga, strasti i magije smještenu u temeljito istražen povijesni kontekst koji slavi negdašnju moć Trsta i Istre krajem 19. stoljeća. “Istra je oda životu kojom je sam Bog opjevao svoje umijeće i sretan je onaj koji tu pjesmu čuje”, piše o Istri u “Stanziji”. Frey je čarobnu pjesmu istarske crvene zemlje, izgleda, itekako dobro čuo.
Kako je u Terri magici sve moguće, protagonisti njegova romana čine najneobičniji ljubavni trokut hrvatske književnosti. U trokutu su crvenokosa ljepotica, Židov i jedan zaljubljeni goecijski demon, zapovjednik 79 paklenih legija. Njihova međusobna ljubav, mržnja i požuda, između ostalog, rezultirat će jednom od najbizarnijih erotskih scena ikad zabilježenih u hrvatskom romanu (spoiler: u analni seks mladog para umiješa se i demon).
“Stanzia Grande” ispričana je u prvom licu kroz glas Asmodeja, nekad visoko tangiranog anđela koji se zbog ljubavi prema smrtnici odrekao svog božanskog statusa pa je prognan iz anđeoske hijerarhije i bačen u najdublji ponor bezdana. Predmet njegove ljubavi je Francesca, prelijepa kći tršćanskog brodovlasnika koja s njime komunicira od ranog djetinjstva. Međutim, ona se zaljubi u Marija Morpurga de Nilmu, bogatog trgovca židovskog podrijetla. Otac joj zabranjuje brak sa Židovom, pa njena veza s demonom jača, sve dok je Mario ne istrgne iz njegova zagrljaja. Nakon početnog žara, demon se ponovno umiješa u njihove živote pa njihov ljubavni zanos završi u vatrometu ljubomore, osvete i kletve, koja od tada progoni luksuznu vilu Stanzia Grande, koju su, na bogatstvu stečenom proizvodnjom svile, ponad Savudrije sagradili Francesca i Mario kao zavjet svoje ljubavi. Roman završava u Zagrebu 2016., kad nova Francesca s dečkom odlazi na studij glume u Zagreb, a demon Asmodej tamo ima pune ruke posla...
Osim povijesnoga konteksta i veoma maštovite ljubavne priče koja propituje je li ljubav potekla od Boga ili vraga, Frey donosi jasnu, necenzuriranu kritiku trenutnog stanja u Lijepoj Našoj. Na tapetu su tako došle ideološke podjele, pljačkanje i uništavanje kulturnih dobara kroz sve sisteme, stanje u hrvatskom glumištu i poseljačivanje Zagreba, za koji piše da je “grad koji jede tuđe mladosti”.
“Stanzia Grande” pisana je stilom kao da su se jednog sunčanog popodneva na pikniku u Istri slučajno sreli Jane Austen i dobro raspoloženi Nick Cave te zajedno odlučili napisati roman. Rezultat je romantična, fantazmagorična avantura na od sunca sprženoj istarskoj crvenici dostojna animirane ekranizacije Hayaoa Myazakija ili nekog drugog majstora japanske anime (jer u Hrvatskoj ne postoji redatelj koji bi znao ekranizirati ovako maštovit predložak). Iako se Frey potpuno uživio u stil pisanja karakterističan za velike romane 19. stoljeća, pa obiluje beskrajnim opisima interijera luksuznih kuća u kojima se radnja događa te povremeno davi nepotrebnom trivijom o povijesti Istre i Trsta poput kakva dosadnog turističkog vodiča, “Stanzia Grande” je duhom nevjerojatno bogato štivo pažljivo ispisano poetskim rečenicama i zapažanjima koja tjeraju na razmišljanje što ga čini, za hrvatske prilike, začudno kvalitetnim romanom vrijednim čitanja.
'Stanzia Grande' je gotički roman, crn, mističan i surov
Sandra Pocrnić Mlakar, NajboljeKnjige.com, 31. 3. 2017.
Dramski i operni redatelj, scenarist i koreograf Damir Zlatar Frey nedavno je na pozornici osječkog HNK postavio autorsko djelo “Krvavi svatovi”, prema tragediji Federica Garcíje Lorce, dok je književnik Damir Zlatar Frey predstavio svoj roman “Stanzia Grande”. Tko poznaje kazališni opus Damira Zlatara Freya bit će uvjeren da je Frey redatelj koji piše, dok bi ga onaj tko prati njegovo književno stvaralaštvo jednako tako mogao smatrati spisateljem koji režira.
“Stanzia Grande” drugi je Freyev roman, nakon “Kristalnog kardinala” objavljenog 2014. godine, kojim je Frey kritičarima dokazao svoju spisateljsku nadarenost. U “Stanziji” tema je ponovno velika, štoviše veća od života – ljubav koja traje i preko smrti, a anđela pretvara u demona koji bi i vječni život ponudio kako bi se približio tjelesnom užitku. Zlatar Frey toliko samouvjereno i živopisno opisuje strasti, uživanje u jelu, ljubavi i raskoši, a i demonske kušnje tako da čitatelj, kad zaklopi knjigu, ostaje fasciniran svemirom koji se u njoj nalazi.
Je li trebalo hrabrosti da svijetu ogrezlom u materijalizam predstavite nesretno zaljubljenog palog anđela koji bi se zbog ljubavi odrekao vječnosti? Kako je publika prihvatila roman ”Stanzia Grande”?
- Znao sam da me čeka dugo i teško putovanje. Na tom putu strahovao sam samo hoću li izdržati sve to vrijeme koje je bilo potrebno da se otvori mentalni prostor i u njemu izraste priča. Hoću li imati dovoljno snage, volje, strasti koja je potrebna da bih pratio likove od njihovog nastajanja, njihovo doba odrastanja, zrelosti, odluka i posljedica.
Poznajem anđele, odrastao sam s njima i često sam bio svjedok njihovog posrtanja na vratima vječnosti. Ljubav jest jedan od najsnažnijih nagovještaja vječnosti i mi koji baštinimo vječnost odupirući se gravitaciji, privlačnoj sili Zemlje, konstanti koja je umu nedokučiva i koja nam neprestano odriče tu istu vječnost, u svojim višim sferama u koje nas baš ljubav uzdiže, bivamo neodoljivo privlačni anđelima, kao oni koji su prihvatili tijelo i došli u život živjeti fizički oblik ljubavi. Toliko smo im privlačni da su skloni dati sve da bi dobili ništa… Za čovjeka to nije ništa novo jer on često umjesto svega daje ništa. Drugim riječima, čovjek još nije naučio da zavođenje nije ljubav i to je opasno područje za anđele. Sve u svemu sve su to skliska stepeništa palača kvantne fizike.
Budući da je ”Stanziju” teško dobiti u knjižnici, da postoje predbilježbe i red za čitanje, mogli bismo zaključiti da je postigla velik uspjeh kod čitatelja.
I prije ”Majstora i Margarite”, ”Vještica iz Eastwicka” i ”Stanzije Grande”, ženska opsjednutost bila je za književnike atraktivna tema, tim intrigantnija što je u njihovoj blizini uvijek fatalni demon. Nije li pravi izazov za književnika zapravo šarm demona, koji izaziva suosjećanje, dok ženski lik ostaje zasjenjen, iako je pokretač radnje?
- Mišljenja sam da roman ”Stanzia Grande” nudi čitatelju mogućnost izbora, naime hoće li putovati ruku pod ruku s anđelom ili s demonom. Kasnije se pokaže da je taj izbor zapravo varka, da ne postoji, jer duboko u anđelu spava demon, a u demonu anđeo. Ta se matrica ponavlja u svemu gradeći kolosalne kulise među kojima se emitira život kao takav. Nema glavnih i manje glavnih likova u takvom svijetu jer jedan proizlazi iz drugoga pa tako ne postoje sjene ni zasjenjenja.
Od kazališnog redatelja očekivali bismo više dijaloga, no ”Stanzia Grande” roman je klasične strukture, s raskošnim opisima i unutarnjim monolozima, koji ni po čemu ne odaje da ga je pisao kazališni redatelj navikao na didaskalije. Što redatelju u vama znači pisanje, a kako pisca obogaćuje redatelj?
- U kazalištu sam naučio baratati ekonomijama, odnosima, tišinama i zvukom, balansom teksta i muzike, izgovorenog i nijemog, osvjetljenog i tamnog, anatomijama likova, odnosa, znakova i prostora. Nije me zanimalo otkrivati neku novu formu, već sam nastojao u teškom i strogom klasičnom okviru posijati svoju priču.
Ali ”Stanzia” ima samo elemente klasičnog romana, čvrstu radnju, dugo trajanje radnje.... Ona je istovremeno i moderni roman jer je kao takvu nose ulazak u svijet podsvijesti, unutrašnji monolog-solilokvij, psihološko vrijeme različito od stvarnog vremena… Težište modernog romana je na likovima, a oni su u ”Stanziji” zakon. Zatim tema... traganje za životnim smislom, promišljanje o sebi, o svijetu, ali i aktualnim društvenim pitanjima – to je sve ”Stanzia”.
Ovdje nema temelja za razgovor o jednostavnosti koja karakterizira klasični roman! Moderni roman, naprotiv, ide u dublja značenja uz upotrebu simbola, metafora i čitave palete stilskih figura – to je metajezik! Dakle ”Stanzia Grande” nosi značajke klasičnog i suvremenog romana jer je višeznačne strukture, slojevita do neslućenosti, potpuno otvorena za čitatelja i njegov vlastiti doživljaj i razumijevanje, s izričitim izbjegavanjem apsolutnog kraja.
Nehotice sam se dotaknuo nečega što volimo zvati novodobnim gotičkim romanom. Da ne bude zabune, ja nikada nisam imao namjeru napisati gotički roman, ali on je ispao baš takav – romantičan, crn, raskošan, mističan, dijaboličan, dramatičan, surov u ljubavi, svojoj istini i surov u strasti. Vodeći se ekonomijama i njihovim djelovanjem, nastao je skladan odnos “raskošnih opisa” i dijaloga.
Kada se roman prenosi u medij filma ili kazalište, upravo su ti opisi didaskalije i stepenice u unutarnje monologe, odnose ili dijaloge kojima ovaj roman obiluje. Redatelj je uvijek u odnosu sa suradnicima, bilo da su to glumci, skladatelji, kostimografi ili scenografi koje nagovara na svoju ideju ili ih, drugim riječima, uči svijetu koji želi oživiti. Pri tom postupku odvija se proces u kojem redatelj puno energije ulaže u druge, da bi se ona na koncu njemu vratila ili ne.
Pisac je sam, obraća se samom sebi, osluškuje, prati procese u sebi, bilježi ih i slaže u niz, rađa, oživljava i usmrćuje prema svojem izboru i sudu. Istiskuje iz sebe događaje, likove, stvara odnose, zaljubljuje se u svoje likove, dijeli njihove sudbine… Sve je u njemu i on je u svemu. Biti taj koji stvara jest veliki privilegij i blagoslov. Zahvalan sam na tom blagoslovu.
Nisam se povodio idejom prijenosa na film ili u kazalište. Ovakvi su projekti jako skupi. Mislim da kod nas nema novca za tako nešto. No usprkos tome ”Stanzia Grande” je već prenesena u novi medij i slušatelji Hrvatskog radija moći će je od 14. travnja slušati kao radiodramu u pet polusatnih nastavaka. Adaptaciju i dramatizaciju napravila je urednica radiodrame na Hrvatskom radiju Maja Gregl, kojoj je u radu pomogao mladi pisac Siniša Matasović, a seriju radiodrame ”Stanzia Grande” u kojoj nastupaju glumice i glumci hrvatskih kazališta režirao je Dejan Šorak.
Istri u doba stanzija i suvremenom Zagrebu zajednička je dekadencija i dokolica koje postaju plodno tlo za demonske nasade i hipertrofiju ega. Kako objašnjavate poraznu činjenicu da svijest o ljudskoj cjelovitosti i odgovornosti nije sazrela ni do danas, unatoč svim anđelima i demonima koje smo tijekom povijesti upoznali?
- Čovjek se još bavi sporednim alatima i nije mu na kraj pameti da se bavi sazrijevanjem vlastite svijesti niti da se suočava sa senzacijama kad pred njegovim vlastitim očima mali obični ljudi dobivaju krila, podižu se i lete, ili iz stražnjica onih drugih proviruju dugi crni repovi. Mnoga čuda više ne vidi i ne osjeća današnji čovjek. Ironično, najviše ga zabavlja kada ismijava samoga sebe i ljude koji ga okružuju.
Čovjeka ushićuju igračke koje je stvorio, utakmice, natjecanja, nadmetanje, trgovina svakakvom robom, pa i ljudskim tijelima, slavi se doba bogatih, jačih i moćnih, odlučuje o tuđim životima i sije smrt svemu i svima koji stoje na putu uspona i penjanja na tron pobjednika. Čovjekov pravi cilj i njegovo pravo novodobno zanimanje jest dobitnik, pobjednik, moćnik, gazda.
Svake noći odlazimo leći u nadi da će jutro promijeniti sve. Ali ne: samo od sebe se ne mijenja ništa... I dalje medije zaposjedaju seljačine, mediokriteti, varalice, usidjelice, instant-književnici i instant-urednici, koji i ne čitaju knjige koje uređuju, samozvani kritičari društva i njihovi nepismeni sljedbenici. Provincijalna stada stvaraju, uzvisuju, nameću i slave idole, koji ne trebaju znati ništa, stvoriti ništa, ne raditi suvislo ništa. Bez imalo stida pred neukim svijetom nazivaju i kite sebe primamljivim, prestižnim titulama.
Mlate jezicima praznu slamu kao da je lajanje vrlina. Laju, laju, laju i u sve se razumiju. I dalje se prodaje magla, tvrdi se da je bijelo crno, a crno žuto. Osvećuje se, kolje, kamenuje, muči i ponižava sve drugačije. One koji se izmiču politikama, lobijima i bilo kakvom čoporu i nagonu stada naziva se izrodima, podmeću im se zamke, protiv njih se vode hajke i podmukle otrovne potjere.
O pijandurama se i dalje šuti ili šapuće i javnu riječ dijele oni koji nikad nisu stvorili ništa osim potkradali selo, grad, državu za svoj umrtvljeni duh, prodavali dupe sad lijevo, sad desno ne bi li nepovratno oteli javno dobro, lokal, stan, livadu, komad zida, za svoju osobnu malu kaljužu u što su pretvorili svoje živote. Je li ovo maskenbal ili stara kaljuža jače smrdi? Više nego dovoljno razloga za što brži bijeg u neki drugi svijet…
Istra je u romanu ”Stanzia Grande” rajski plodna ”Terra rosa”, dok je Zagreb ”grad koji guta tuđe mladosti”. Čime je Zagreb kod vas zaslužio takvo predstavljanje? Nije li za svaki veliki grad tipično da ”guta tuđe mladosti”?
- Nije za svaki grad tipično da guta mladost. Postoje gradovi koji rastu iz nečije mladosti, rađaju se i rastu iz ljudi za ljude. Postoje gradovi koji privlače i poštuju različitosti i upravo te ljudske različitosti bogate gradske krvotoke i stvaraju parkove neslućenih mogućnosti. Postoje gradovi koji zadivljuju svojom prošlošću, samosviješću o njoj i kulturom.
Zagreb je postao grad došljaka, no nije to glavni problem, problem je to da ti dojdeki nikada nisu poštovali, prihvatili i razvijali one vrijednosti koje su se godinama taložile u srcu grada, već su nametnuli jednom lijepom srednjoeuropskom gradu duh provincije iz koje su došli. Ne mareći za nasljeđe koje su tu našli, nametnuli su i još uvijek nameću zakon kamenjara i makije.
Tu se radi o naoko bezopasnoj poetici kozjih staza i brabonjaka, provincijalnoj ambiciji, lukavosti, prevarama, dovitljivostima, iz kojih izbijaju uhodane staze plemenskih klanova, borbi i osveta nad svakim tko je drugačiji, bolji, cjelovitiji od njih samih. Svakodnevno se sučeljavaju duše staklenih koncertnih palača, blještava svjetla pozornica i primitivni zakoni blatnih staza zanemarenih goveda koja napuštena lutaju livadama žderući lošu savjest svojih gospodara nasukanih na vrućem asfaltu. Oni kao da nisu došli potražiti svoju sreću u kulturnom talogu i pameti grada, nego su zgazili taj talog i okupirali grad, uzeli ga, oteli od drugih koji su bili tu da bi imali oni. Oni nisu donijeli ništa, a uzeli su sve.
Kada ga ne brani nitko drugi, grad se brani sam, udara, lomi, grize, jede – u samoobrani je dopušteno sve, pa i to da se jedu i pojedu i nečije mladosti. No nije sve tako kataklizmično oko nas. Vidite, uvijek postoji izbor i on je često indikativan, pa tako na primjer vi pitanje izvlačite iz toga što o gradu govori stanodavka koja podstanarima opisuje totalnu okupacija grada u koji ulaze razne Štefice i Manduše i za tjedan dana postaju Stefany i Many, koje kradu i prisvajaju tuđa prezimena, a odbacuju svoja do bola smiješna, seljačka i nakaradna, pa kad su već u gusarskom pohodu, istim potezom prisvajaju tuđe sudbine, snove i muževe…
Mene koji sam sve to doživio u realnom životu nepojmljivo se više doima Zagreb viđen srcem i očima glavne junakinje, a o tome se, citiram, kaže: “Francesca se nije dala zavesti jezikom svoje zagrebačke gazdarice gospođe Fekonjice, njezine je priče slušala samo iz pristojnosti jer je njoj Zagreb bio lijep, pitom, nasmijan i otvoreni grad. U prvo vrijeme svaki je slobodni sat provodila u nekom od zagrebačkih muzeja, posjećivala velike knjižnice, obožavala je operu i našla sebe izvan teških priča o dojdekima. 'Zašto bi samo oni koji su rođeni ovdje imali ekskluzivno pravo na grad? Volim otvoreni život i otvoreni grad, a Zagreb volim baš zato što je to', rekla je samoj sebi, zagrizla u mekani perec pa po Gundulićevoj krenula put Akademije dramske umjetnosti.”
Priželjkujete li uprizorenje romana ”Stanzia Grande” u kazalištu ili na filmu?
- Naravno da bi bilo zanimljivo vidjeti Francescu, Marija Morpurga de Nilmu i Asma, palog anđela, na filmskom setu negdje u Istri, Trstu ili Zagrebu. Naravno da bi me usrećile sudbine silnih parobroda koji susreću gradove i ljude u svojim pustolovnim životima. Zamislite samo veliki zlatno-plavi jedrenjak Francesca kako uplovljava u tršćanski Canal Grande i cijeli Trst na nogama je, u gužvi, kako bi ga vidio vlastitim očima. Bila bi to freska o ljubavi i skupocjen projekt bez obzira na to radilo se o filmu, operi ili drami.
Možda postoji trenutak u kojem će se netko zaljubiti u tu ideju, likove, njihove živote i sudbine, silne vrtloge i rojeve suncokreta kojima su bili okruženi Stanzia Grande, Savudrijsko brdo iz kojega je izrasla i onaj greben iznad mora.
Slične knjige
