Stanje sumraka

Tabu III.

Special cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Broj stranica: 376

  • Godina izdanja: 2013.

  • ISBN: 978-953266516-1

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 485 g

Stanje sumraka, treći i završni dio trilogije Tabu, precizno i jasno povezuje sudbine likova i sve pripovjedne silnice iz romana Vrijeme laži i Bilo nam je tako lijepo! Viktor Tausk Sibile Petlevski, jednako kao i stvarna osoba, bio je vizionar, čovjek ispred svoga vremena. Sva pitanja na koja nemamo odgovore začela su se još za Tauskova tragičnog, zanimljivog i neizvjesnog života. Prošlost i sadašnjost, premrežene na najnevjerojatnijim točkama, pokazuju da je stanje sumraka konstanta u kojoj žive svi ljudi prepuni inhibicija, opterećeni političkim, rasnim, vjerskim, seksualnim i bilo kojim drugim kontekstima. Viktor Tausk amblematična je figura našeg vremena, čovjek spreman otkrivati nove svjetove, bez straha stremiti drugačijemu i drugome i, što je najvažnije, čovjek koji se usudio postavljati pitanja sebi i drugima.

Stanje sumraka jedan je od onih romana koji pred čitatelja postavljaju najveći izazov jer tjera da razmislimo o sebi i svojim bližnjima, o stanju svijeta u kojem živimo, o vremenu koje je stalno sumračno i u kojem nema majstora koji će upaliti luč, već mrak treba osvijetliti svatko sam za sebe.

Trilogija Tabu posvećena je hrabrima, koji ne pristaju živjeti u vremenu laži; ljudima koji se ne boje slobode.

Sibila Petlevski: Prosječni čovjek u Hrvatskoj, ali i u svijetu, voli ne znati

mvinfo.hr, Srđan Sandić, 28.2.2014.

Sibila Petlevski je znanstvenica, teoretičarka, umjetnica, spisateljica i profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti čija su djela prevedena na desetak svjetskih jezika i nagrađivana u domovini i inozemstvu.Povod ovom razgovoru je nedavno završena trilogija “Tabu” u izdanju nakladničke kuće Fraktura.

Srđan Sandić: Postoji jedna zgodna anegdota s vašom knjigom poezije koju ste napisali kao djevojčica....

Sibila Petlevski: Zbilo se to krajem sedamdesetih. Bio je raspisan anonimni natječaj za jednu nagradu koja se u sad već davnom, bivše-jugoslavenskom kontekstu doživljavala bitnom i prestižnom. Mislim da se zvala “Nagrada Kulturnih radnika Hrvatske Mladi pjesnici” - zapravo više nisam sigurna je li to točan naziv, ali znam da je kategorija “mladih” podrazumijevala pisce do 35 godina. Bitno je reći da nagrada nije bila novčana, ali je nudila puno više: jamčila je da će prvonagrađenome autoru biti objavljena knjiga poezije. U to vrijeme sam išla u osnovnu školu; imala sam samo jedanaest godina, ali već je bio dovršen rukopis moje prve zbirke pjesama i učinilo mi se da je natječaj za “mlade” prava prilika da nekome pokažem što radim i provjerim sviđa li se to ikome. I sviđalo se. Dobila sam prvu nagradu.

Nitko nije znao ni da sam to ja ni tko sam ja uopće, a najmanje kako izgledam. Možete zamisliti reakciju žirija i ljubomornih pjesnika kad sam se pojavila na svečanom uručenju. Drugoplasirani i trećeplasirani su bili zreli ljudi mlađega naraštaja. A tako su izgledali i svi ostali. Jedino sam ja bila jedanaestogodišnjakinja koja se oblačila kao jedanaestogodišnjakinja. I uz to sam još bila i skromna i dobro odgojena curica. Strašno! Tada se dogodila prva nepravda vezana uz moj profesionalni život. Rečeno mi je da sam premlada i i da će, s obzirom na tu činjenicu koja ih je iznenadila, organizatori objaviti knjigu drugoplasiranom pjesniku. “Ne brini, ti si dobila prvu nagradu, to se piše, to je tako, ali ti si još mala, imaš još puno vremena. Nemoj se ljutiti.” - tako je glasila prva presuda hrvatske kulturne sredine.

Uslijedio je još jedan dirljivi trenutak: turneja proslavljenih nagrađenika po knjižnicama. U tome nisam htjela sudjelovati, ali slučaj je htio da sam jednom morala - doslovce morala - doći. Pjesnici su čitali u knjižnici koja je bila u blizini moje osnovne škole, a u socijalistička vremena kultura je bila važna: djeca su organizirano vođena na predstave i recitale. Nekoliko razreda, među njima i moj, bilo je privedeno na čitanje Mladih pjesnika. Vodio nas je profesor hrvatskog jezika koji mi nije osobno predavao, ali svi smo ga znali: bio je drag čovjek koji je strastveno predavao književnost, toliko strastveno da bi, dok je govorio o svojim omiljenim temama, poprskao slinom sve koji su sjedili u prvoj klupi. Djeca su okrutna. Zvali su ga Špric-klapa. To manje govori o tom dobrom čovjeku, a više o tome kakav je bio odnos djece prema predmetu koji je on predavao.

Ukratko, došli smo u knjižnicu. Voditelj je najavio pjesnike. Prije nego što ih je najavio obratio se auditoriju s “Draga djeco!” Rečeno je - jer se to ipak moralo reći - da sam ja dobila prvu nagradu. Jasno i glasno je izgovoreno moje ime, ali voditelj je napomenuo da “nažalost nisam mogla doći na čitanje”. U prostoriji je bila gužva. Profesor je krenuo prema meni, ali ja sam mu rukom dala znak da neću. Nisam htjela odati da sam među djecom. Drugonagrađeni i trećenagrađeni su dugo i pomno čitali. Djeca su kopala nos, štipala se, smijala i gađala papirnatim lopticama iz puhalice. U kutu, okrenut prema prozoru, plakao je profesor Špric-klapa.

Koliko je ta anegdota promijenila smjer danas, odnosno koliko je ostala ista? Pričalo se da drugu nagradu za najbolji roman iz trilogije niste dobili “jer ste već jednu dobili”, da je to bilo argumentiranje unutar grupe koja je žirirala?

Moram priznati da sam bila iznenađena kad sam doznala da je roman Bilo nam je tako lijepo! ušao u finale nagrade za najbolji roman - nagrade koju sam dobila godinu dana prije za Vrijeme laži. Znala sam da hrvatski smisao za humor nije isti kao engleski, a da možda postoje i izvjesne razlike u pristupu “ozbiljnim stvarima”, pogotovo kad su u igri “ozbiljni novci”, i da se ne može dogoditi da isti autor, još manje ista autorica, za dva zasebna romana iz iste trilogije dvije godine zaredom dobije istu prestižnu nagradu. U Zagrebu još nije zamislivo to što je zamislivo u Londonu gdje je, na primjer, Hilary Mantel primila najprestižniju britansku nagradu za prozu - dva Bookera zaredom - za prvi roman i drugi roman iz sage o Tudorima.

Ali biti ću iskrena: bila sam počašćena ulaskom u finale i znala sam da nema šanse da po drugi puta osvojim tu nagradu. Nisam joj se nadala, nisam bila razočarana, nisam to doživjela kao nepravdu, nego kao veliko priznanje kompetentnog i brojčano velikog žirija koji se sastojao od ljudi različitih senzibiliteta, a sve to u okolnostima u kojima hrvatska kulturna scena još uvijek nije spremna razdvojiti književne i izvanknjiževne razloge.

Autorica ste preko dvadeset žanrovski različitih knjiga. Poezija, drame, proza, teorijski tekstovi... Umjetnica ste i znanstvenica. Pitanje koje slijedi je: otkud hrabrost? Mora li to “spisateljica” moći? Čini mi se da pisac ne mora, pa ne mogu a da ne pitam - bi li bilo lakše da niste žena? Bi li to nužno ukinulo taj multitasking koji se ženama “prirodno” dodjeljuje, a koje one još prirodnije reproduciraju?

Uvijek imam osjećaj da sam spora, da ne stižem napisati sve ono što me opsijeda. Namjerno spominjem riječ «opsjednutost» jer me u svemu što radim, bez obzira je li to umjetničko ili znanstveno područje, i bez obzira na žanr, vodi isto načelo: znatiželja i istraživačka strast. Vi to možete zvati «hrabrošću» ali ja drukčije ne mogu: kad vidim temu koja me zanima, moram je istražiti. Pod svaku cijenu. Ponekad pokušavam spojiti jedno i drugo, kao sada kad se u znanosti bavim temom prijenosa metodologija; idejom da kvalitativno istraživanje, posebno istraživanje u umjetničkoj praksi, može u metodološkom smislu obogatiti prirodne znanosti i da to “obogaćivanje”, sistemska teorija može opisati pomoću nekih novih, zanimljivih modela.

I na primjeru trilogije “Tabu” možete vidjeti da nastojim povezati stvari i tako dobiti na intenzitetu i kvaliteti “istraživanja”. Područje na kojem sam doktorirala je književna Moderna, pa mi je interes za prva dva desetljeća dvadesetog stoljeća pomogao i u književnoj obradi tema vezanih uz Freudov krug, kulturne, političke i društvene prilike i neprilike neposredno pred izbijanje Prvog svjetskog rata sve do tridesetih godina dvadesetog stoljeća.

Kognitivna psihologija bi štošta zanimljivoga rekla o tome “multitaskingu” kojega vi spominjete. Premda postoji pučko vjerovanje da, kad je riječ o sposobnosti obavljanja više poslova odjednom, ženski mozak ima prednost nad muškim, znanost ne nudi za to dostatne dokaze. Mislim da su na žensku sposobnost organiziranje većeg broja aktivnosti utjecali evolucijsko-adaptivni razlozi: žene su jednostavno morale raditi više stvari odjednom da bi istovremeno mogle dati život i same preživjeti u tjelesnom, duhovnom i intelektualnom smislu. U “multitaskingu” su, pojednostavljeno rečeno, na snazi dva procesa - jedan se zove “prebacivanje cilja”, a drugi “aktiviranje uloge” čime se misli na prebacivanje s pravila koja vrijede za jedan zadatak na pravila koja vrijede za drugi zadatak kojega smo se poduhvatili. Nema većih problema, sve dok istovremeno gledamo vijesti i pišemo sms-poruku, ali zapravo se skakanjem s jednog posla na drugi gubi energija i učinkovitost.

Volim sama organizirati svoja “skakanja s jedne teme na drugu”, a nikako ne podnosim kad mi okolnosti određuju kad ću prekinuti rad na romanu i početi se baviti ispunjavanjem sveučilišne papirologije. Nažalost, i kod mene je “multitasking” pitanje opstanka. Samo do pisanja književnih djela ne može se preživjeti.

Želite li se prisjetiti svog rada u PEN-u, Društva književnika, tog ekscesa, te sramote hrvatske kulturne javnosti, zbilje. Ipak, ne samo prošlosti, ako se prisjetimo nedavnog homofobnog ispada Predraga Raosa?

Prvo moram reći da nisam bila na press-konferenciji na kojoj je svoj performans izveo književnik Raos, ali sam zato uoči održavanja referenduma, na poziv LGBT centra u Zagrebu, držala predavanje pod naslovom “Rimbaudova kuća: dramaturgija roda u političkom dvorištu”. A što se tiče PEN-a, zaborav je u našoj sredini brz i temeljit, a opasnost od kolektivnih lažnih sjećanja je velika, pa ću se, kad za to dođe vrijeme, svojeg djelovanja u toj udruzi prisjetiti u knjizi memoarsko-beletrističkog tipa, što smatram najprimjerenijim okvirom za tu temu. Davna epizoda u Društvu književnika na koju ste aludirali u vašem pitanju, sramotna je, ali je samo epizoda i možda je u njoj najsramotnije to što su pripremljeni i dobro orkestrirani napad na mene mnogi pokušavali prvo prešutjeti, a onda prikazati ne kao politički napad, nego kao napad jednog primitivca na jednu ženu. Patroniziranje i minoriziranje je bilo i ostalo popularna taktika u obračunu s jakim protivnikom.

Ipak ću reći tek nekoliko stvari o mojim penovskim vremenima, kad ste već postavili pitanje. Pravi preokret i novo doba Hrvatskog PEN-a nastupilo je nakon rezolucije o manjinskim pravima donesene u Pragu 1994. godine. Budući da sam tada bila službeni delegat Hrvatskog PEN-a na svjetskom kongresu u Češkoj, štoviše da sam osobno dala poticaj za tu rezoluciju, napisala njenu prvu verziju rukom i sa svojim je kolegama javno branila - mogu reći da je taj dokument u kojem su se apostrofirala prava manjina ujedno bio i prvi dokument u kojem je, tada još dijelom okupirana Hrvatska bila prepoznata i priznata na jednom važnom svjetskom forumu u granicama koje Hrvatska ima danas. Dakako, taj aspekt praškoga dokumenta nije bio prepoznat, jer je dio kratkovidnih hrvatskih intelektualaca gledao isključivo kroz naočale tuđmanovske politike i nije ni tada, kao uostalom ni danas, bio spreman prihvatiti “drugo i drukčije” bez prijetnji i psovski.

Vremena su se poslije promijenila, i aktivnost PEN-a je bila usklađena s uvjetima tranzicijske demokracije, pri čemu je javni učinak vrlo raznovrsne i opsežne liste penovskih reagiranja u četiri godine mojeg predsjedničkog mandata ovisio o medijskoj procjeni važnosti tih reagiranja. Neka za hrvatsko društvo važna pitanja bila su tada marginalizirana, a druga, manje važna, su se mjesecima povlačila po novinskim stupcima. Sve što sam izrekla u te burne četiri godine govorilo je istovremeno i o uređivačkoj politici pojedinih redakcija, ponekad i o vlasničkoj strukturi i drugim strukturama utjecaja u pozadini medija.

Je li potrebno nabrajati polemike u te četiri godine mojeg predsjednikovanja? Počnimo od poziva na građansku solidarnost u slučajevima prijetnji javnim osobama. Te davne 2001. sam uputila “apel kulturnoj javnosti protiv zastrašivanja i prešućivanja”. Reagirala sam kao osoba, svojim imenom, ali i kao predsjednica PEN-a. Neposredni povod su bile prijetnje smrću upućene sveučilišnom profesoru koji se usudio producirati dokumentarni film o zločinima počinjenim nad civilima. Snimatelj toga filma nedugo prije umro je u okolnostima koje ni do danas nisu potpuno razjašnjene. Tada sam i sama primala telefonske i pismene prijetnje, pa čak i prijetnje o podmetnutoj bombi u prostoru u kojem sam okupila te iste godine, na književnom festivalu, pisce s raznih strana svijeta. Napisala sam da sam “zgađena atmosferom prijetnji, inercijom mozgova i slijeganjem ramenima”, ali danas je i to tema za kolektivni zaborav.

Sjeća li se još itko prosvjeda zbog uništavanja dosjea i dokumenata o prisluškivanju, izjava protiv naplaćivanja duševne boli koja je birokratskom inercijom nastavljala staru praksu sudske represije nad argumentiranom kritikom i općenito slobodom javne riječi. Sjeća li se još netko prosvjeda protiv zabranjivanja televizijskih priloga o temi deustašizacije? Izgovorene su, i vrlo brzo zaboravljene, mnoge do danas aktualne stvari o ustroju javne televiziji, o izmjenama zakona koji se odnose na medije, kulturu i znanost. Možda još neki pamte i pokušaj da se u kazneni zakon unesu izmjene koje bi sankcionirale nošenje fašističkih insignija, a možda se sjećaju i reakcije na kolebanje hrvatske politike u prvim danima intervencije u Iraku. Tempi passati! Lanjski snijezi! - tako će mnogi opisati stvari koje misle da su prošle i da se nikad više neće ponoviti.

Ali problem društva je upravo u tipskom ponavljanju istih ili vrlo sličnih situacija. Nove okolnosti uvijek su izlika za stare greške. Zato mislim da o tome treba pisati na beletristički, a ne na žurnalistički način.

Vratimo se vedrijim temama. Trilogija “Tabu” je završena. Od početka pisanja pa do kraja vam je bilo jasno o čemu želite govoriti? Ili su se ideje i spoznaje u procesu mijenjale tj. kakav je bio proces stvaranja?

Od samoga početka sam imala jasnu sliku o tome koju građu želim obraditi, koje me teme zanimaju, kako povezati životopis Viktora Tauska sa simptomatologijom čitavoga dvadesetog stoljeća i kako se u književnom smislu obračunati s klasičnom biografijom i napisati fikcionalnu trilogiju u kojoj je “smrtopis” bitniji od “životopisa”. Biografija kao slijed činjenica koje mogu biti više ili manje zanimljive, nikad me nije zanimala sama po sebi. Zato sam napisala “nekrografiju” - trilogiju pisanu iz perspektive jedne odabrane znakovite smrti - smrti Viktora Tauska - koja nam može puno toga reći o životu koji živimo danas, ovdje i sada.

Spoznaje se uvijek mijenjaju u toku procesa rada jer se istraživanjem dokumenata produbljuje znanje o događajima i fenomenima koji zatim dobivaju književnu obradu i postaju bitni samo i isključivo na osnovi te umjetničke obrade. Zato treba imati na umu da su sve činjenice u mojoj trilogiji točne i autentične, ali su zaključci o tim objektivnim činjenicama vrlo subjektivni. U tome se sastoji odgovornost pisca. A odgovornost pisca najbolje je nagrađena odgovornošću čitatelja. Čitatelji moje trilogije su malobrojni i hrabri jer liježu na “kauč za psihoanalizu” i prepuštaju se avanturi koja baš i nije tako popularna u naše vrijeme rastresite pažnje gdje su tabloidi idealna mjera koncentracije na štivo. Mnogi koji su pristali proći kroz moju psihoanalitičku književnu seansu od početka do kraja, javili su mi da im je “terapija” pomogla. Razlozi za čitanje uvijek moraju biti osobni.

Vrijeme laži”, prvi dio trilogije “Tabu”, roman je koji progovara o Viktoru Tausku, jednom od najzanimljivijih osobnosti hrvatske moderne. On kao da je paradigmatski primjer tog vremena / bremena?

Vikor Tausk je bio izuzetna ličnost - doktor juristike, liječnik i psihoanalitičar, dramatičar i pamfletist pokreta Mladih hrvatske Moderne, glazbenik i znanstvenik “opasnog” uma kojega se - sasvim sigurno i iz konkurentskih pobuda - pribojavao i sam otac psihoanalize Freud. Tausk je tipični predstavnik modernog senzibiliteta na prostorima Habsburške monarhije: židovski, hrvatski i europski intelektualac, čovjek čiji se otac Hermann, kao žurnalist i Pravaš Kranjčevićeva kruga, silno trudio integrirati u hrvatsku sredinu; čovjek koji se rano pobunio protiv tabua patrijarhalne obitelji i koji se najviše osjećao kod kuće na putu između gradova: u vlaku između Zagreba, Karlovca, Sarajeva, Beča, Berlina, Lublina i Beograda. Tausk je zanimljiv već i samom biografijom, ali već sam puno puta naglasila i opet ću: on je u doslovnom i u metaforičkom smislu spiritus movens moje trilogije koja je, bez obzira na silni istraživački rad koji joj je prethodio, ipak fikcionalno djelo, s određenim, fikcionalno motiviranim udjelom životopisnog i povijesnog materijala.

Obračun s ocem u sebi - motiv kojega bi se, s naknadnim poznavanjem Tauskove biografije i povezanosti s Freudovom školom i Freudom osobno, moglo tumačiti isključivo u psihoanalitičkom ključu - zapravo je dio opće simptomatologije moderniteta. Odatle valja interpretirati poetičke rezove unutar opusa Tauska kao pisca. Namjerno posižem za terminom opus, premda je Tauskova književna ostavština vrlo mala. Naime, to je autor koji je, uz ono malo poetskih, proznih i dramskih uradaka koji nisu bili posthumno spaljeni izričitom željom njihova tvorca, uspio dokazati ne samo uključenost u tada aktualna književna strujanja, nego i samosvojnost, čemu svakako doprinosi i pogled na Tauskove psihoanalitičke oglede, stručne i znanstvene tekstove na interdisciplinarnome razmeđu medicinskih, estetičkih, u užem smislu psihoanalitičkih i filozofsko-pravnih uvida.

Tausk se - odlaskom u Beč, prvo na studij prava, potom na studij medicine, u doslovnom i prenesenom smislu odlijepio iz gravitacijskog polja matične sredine, premda se u početku njegova osobna “secesija”, inzistiranje na raskolu starog i novog, doimala kao poetička gesta zažarenog pripadnika Mladih unutar pokreta hrvatske Moderne. Tauskova drama “Sumrak”, pisana 1905, kad je autoru bilo dvadeset i šest godina, nastaje u trenutku Viktorove odluke da napusti ženu i dvoje djece, ostavi unosni posao advokata u Bosni i posveti se istraživanju vlastitih umjetničkih potencijala u Beču i Berlinu. Dobar uvid u Tauskov životopis otkriva da je riječ o drami s prepoznatljivim motivima iz njegova bračnoga života.

Možda je - na osobnoj razini - sam čin pisanja toga autobiografičnog teksta imao terapeutski učinak na njegova autora, ali introspektivno poniranje pisca u vlastitu psihu zapravo je imalo ambiciozniiju svrhu - trebalo je iz pojedinačnog izvesti opće, na osnovi simptoma individualne krize ispisati dramu o društvu na razdjelnici epoha na kojoj se mora izvagati cijena starih naspram novih vrijednosti.

Drugi roman zapravo priča o potrazi za nekonvencionalnim oblicima sreće i našim zabludama u olakom prihvaćanju gotovih rješenja za sreću. Naslov knjige zapravo je citat iz oproštajnog pisma Jelke Gans Tausk i dvojice njezinih voljenih muškaraca, uoči njihova trojnog samoubojstva koje su izvršili kad su u Beču, u ožujku 1938, otvorivši prozor vidjeli nacističku paradu. Spomenute likove ste vrlo dobro opravdali...

U žanrovskom je smislu drugi dio trilogije najsličniji “pravoj biografiji” Viktora Tauska, ali vi ipak s pokrićem tvrdite da je Bilo nam je tako lijepo! roman o potrazi za nekonvencionalnim oblicima sreće. Ako ćemo na osnovi središnjega motiva procjenjivati koja je središnja ličnost toga romana, tada ispada da “glavni lik” Tauskova životopisa nije on sam, nego njegova sestra. Prikazala sam Jelku kao jedinu osobu iz Tauskova okružja koja uspijeva ostvariti sreću u životu, i to na način koji je bio nekonvencionalan za ono, a bogme i za ovo naše doba: kroz vedri ljubavni trojac koji nije imao potrebe mahati zastavom seksualnih sloboda, nego je svoj odabir branio u prostoru privatnosti. Jelka i njeni voljeni muškarci nisu samo uspjeli uz pomoć ljubavi ostvariti sreću u životu, nego su našli načina kako sreću sačuvati i preko groba, obraniti - pa makar i najradikalnijim zamislivim sredstvima - dignitet čovjeka vremenima u kojima je nacizam ugrozio ljudskost.

Njihovo samoubojstvo - koliko god to opasno zvučalo - bilo je učinjeno u ime jednog drugog režima - režima života koji slavi vječnu i nepokorivu ljubav? Kako se u istu nakon Holokausta smije vjerovati?

Primo Levi je pokazao da danas postoji “sram od činjenice da smo ljudi” - sram logora, sram od činjenice da se dogodilo ono što se nije trebalo dogoditi. Taj sram koji nadživljuje, koji je vezan za heterotopiju Auschwitza kao mjesta-nemjesta, odnosno kao “mjesta događanja nemogućeg” opisan je u Agambenovoj knjizi “Ono što ostaje od Auschwitza, svjedok i arhiva”. Autoritet svjedoka utemeljen je na njegovoj sposobnosti da govori u ime nesposobnosti da se govori. Svjedočenje - kaže Agamben - ne jamči činjeničnu istinu svedočanstva, nego krhku nemogućnost svjedočanstva da bude arhivirano; nužnost kojom, kao jezičko postojanje, svjedočanstvo izmiče i sjećanju i zaboravljanju. Padom s trećeg kata u praznu rupu lifta, Primo Levi je samo potvrdio smrt koja se dogodila četrdeset godina prije u Auschwitzu. Premda je on izašao iz Lagera, Lager nikada nije izašao iz njega.

U mojoj trilogiji tema samoubojstva je osvijetljena iz različitih rakursa. Doista, možete reći da je u romanu Bilo nam je tako lijepo! snaga ljubavi koja nadilazi društvene konvencije prikazana kao sila jača od politike u kojoj ima više zadovoljstva nego u umjetnosti i više ushita nego u znanosti (a sva ta tri polja djelovanja nosila su ljude dvadesetog stoljeća na krilima vjere u napredak sve dok njihova nadanja i vjerovanja nisu bila razbijena u krvi rata i bijedi poraća). Mi možemo samoubojstvo Gansovih interpretirati kao pobjedu ljubavi nad smrću, ali i kao odbijanje da se bude svjedokom vremena u kojemu bi svaka pozicija - i ona naizgled dobitna i ona naizgled gubitnička - samo potvrdila sram od činjenice da smo ljudi.

U trećem, završnom romanu moje trilogije, opisala sam jednu nevjerojatnu epizodu iz života psihoanalitičara Istvána Hollósa, mađarskog Židova kojega je Ferenczi doveo u Freudov krug 1913. Taj prizor se dogodio u Budimpešti, uz Dunov, u očekivanju kolektivnog smaknuća, kad su Hortijevci postrojili Židove u nekoliko redova za strijeljanje. Svi su ljudi u zadnji tren pomilovani. Spasila ih je riječ zagovora nekog stranog diplomata. Kad se sve završilo, István šalje Paulu Federnu pismo s nadnevkom 17. veljače 1946. u kojem opisuje čudnu euforiju koju je osjetio prije smaknuća, i ne daje za nju objašnjenja. Taj moment sam poželjela objasniti na svoj način. Istvána sam zamislila u pozi radnika koji stoji u redu za posao; svučen do pojasa, spreman, napetih mišića, kao da jedva čeka da dobije priliku biti strijeljan. Iznenada, nešto mu pada na um; on se probija naprijed, do svoje žene koja je postrojena među prvima i šapće joj na uho:

“Lijepo je. Osjećam se divno. Tako divno! Morao sam ti to reći”.
“No baš si izabrao pravi trenutak!” - odgovara mu ona.

Opis prizora je moj, ali je dijalog autentičan, jer ga mađarski psihoanalitičar navodi u pismu prijatelju, doduše, bez objašnjenja. Objašnjenje sam pokušala pronaći ja i u njemu je, kad bolje razmislim, glavna poruka trećeg dijela trilogije Tabu. To kroz što je u jednom kratkome trenu prošao István, bila je sinkopa duše, jer njegova je duša prohodala predjelima stanja sumraka, nadišla ravnodušje kakvo vlada u prostoru zamračenih osjećaja, čula i misli, i neočekivano - rekla bih i nezasluženo - dobila priliku uzdići se u sferu neke pojavnosti koja prekoračuje ljudsku zbilju i u kojoj vlada prekoljudska radost, nama potpuno strana, ali ipak blještava u svojoj fatalnoj privlačnosti.

Zapitala sam se je li to možda bio osjećaj kojemu se uzalud nadao jedan drugi, također stvarni lik iz mojega romana, anarhist Erdelevski, terorist is Odesse. Toliko je toga uništio, taj Erdelevski; u doslovnom i prenesenom smislu digao u zrak, kako u svojem životu, tako i u životu drugih ljudi, a sve uzalud! Najviše što je Erdelevski mogao postići bio je “drijemež sličan smrti” poslije klanja u kojem je sudjelovao, a nakon ptpunog otuđenja od ljudskih osjećaja. Radost mu je bila uskraćena. Ona je - iznenada mi je sinulo - dana samo žrtvi, a ne krvniku. Ona je poklon Vječnosti u kojem glupa žrtva - a svaka je žrtva glupa, banalna i uzaludna - dobiva priliku doživjeti epifaniju, uzdići se nad zbilju prkosnim veseljem, kao što se dogodilo Istvánu Hollósu toga lijepoga dana, uz Dunav.

Stanje sumraka, treći roman iz trilogije govori o Trećem svjetskom ratu koji se događa upravo sada, a da toga nismo svjesni, dok pogibamo od jedne vrste neletalnog oružja koje bi se - pjesnički rečeno - moglo nazvati nedostatkom osobne odgovornosti?

Već samo o tome pisala, ali opet ću ponoviti jer smatram da je bitno: propast “agore” kao prostora predviđenog za slobodnu demokratsku raspravu i zamjena antičkoga trga - “medijskim diskursom”, dovela je do toga da se “parrhesia”, sposobnost slobodnog govora i sposobnost individualnog prihvaćanja rizika društvenih sankcija zbog pokušaja prijenosa “istine” drugima, danas pokazuje kao zastario koncept koji čak više ne uspijeva ukazati ni na krizu demokratskih institucija, jer je kao takav, u kontekstu društva koje falsificira stvarnost, nerazumljiv i nepotreban. Odgovornost kritičkog propitivanja ne može se prebaciti na druge: ona ostaje u sferi individualnog, ovisi o stupnju do kojeg je “promatrač” spreman aktivirati se, dokinuti monopol na privid, i doprinijeti da se obnovi snaga javne diskusije koja ne podliježe površnosti “medijskog diskursa”. Dva citata na početku Stanja sumraka poslužila su mi kao motto koji uvodi u temu osobne odgovornosti. Ta tema, imate pravo, bitna je za interpretaciju kako Stanja sumraka, tako i trilogije u cjelini, ali i za razumijevanje (ili nerazumijevanje) mene kao autorice.

Prvi citat koji uvodi temu osobne odgovornosti je iz “Bajke o kraljevima” koju je Nikolaj Gumiljov napisao 1905. godine. U toj skaski u stihovima, Lucifer, dok prezire i ismijava čovjeka koji je pristao na pakleni novi poredak, zamračuje njegov vid u polutamu i s krajnjim cinizmom mu daje na poklon šestoga konja moderne apokalipse čije je ime Očaj. Tumači poezije tog ruskog simbolista (inače muža pjesnikinje Ahmatove, kojega su streljali u šumi Kovalevski pod optužbom da je sudjelovao u poznatoj “Tagancev konspiraciji” iz 1921. godine) - kažu da šestoga konja treba tumačiti kao “šesto čulo”. Premda se Gumiljov pojavljuje u mojem “Stanju sumraka”, samo putem četiri stiha, to je jedan od dva motta koji uvode glavnu temu trećega, završnoga dijela trilogije, a to je tema savjesti i pristajanja ili nepristajanja na poredak zla. Ogromne i još do kraja nespozdane moždane sposobnosti čovjeka, koje popularno zovemo “šestim čulom”, umjesto da budu iskorištene za napredak čovječanstva, služe za porobljavanje duha. “Mašina za navođenje misli” o kojoj je pisao Viktor Tausk, postaje mašinom za navođenje masa - ideološkim i političkim strojem, strojem za pranje mozgova.

Drugi motto sam prepisala s jednog bosanskog stećka iz 1389. godine. Tu piše nešto najpotresnije što sam ikada imala prilike pročitati. Mrtvi čovjek se obraća Bogu i kaže mu da je stalno mislio na njega; da je svaku noć sklapao oči s molitvom na usnama i da se s molitvom svako jutro budio; da ga je stalno čekao i da mu se stalno nadao. Kad se Bog nije ni pojavio ni obznanio, kad je nastala mukla tišina, čovjeka je obuzela sumnja da se nešto strašno dogodilo:

“I rodi se sumnja u duši mojoj, sumnji nesklonoj, da i Ti negdje, ko ja ovdi, uzalud ne čekaš spasenje od mene. I s tom teškom mišlju legoh pod ovi biljeg i tu miso usijekoh u tverdi kam, da oni koji pročitaju vide tko će od nas dvojice pervi dočekat spasenje.”

Poanta te bogumilske poruke je danas jednako aktualna kao i pred sedam stoljeća: ona govori o potrebi preuzimanja inicijative. Stoljećima se odgovornost prebacuje s pojedinca na neku drugu instancu, onostranu ili ovostranu, i sve dok bude tako, bogumilska dilema o tome tko će prvi dočekati spasenje - Bog ili Čovjek - ostat će nerazriješena.

Neapsolvirane polemike s početka dvadesetog stoljeća kao da su predvidjele ovo stanje u kojemu živimo. Tko su današnji proroci? Intelektualna elita kao da to nije?

Klasična umjetnost i književnost je odigrala važnu ulogu u povijesti zapadne umjetnosti jer su, kao što kaže Kenneth Haynes, «visoku kulturu sponzorirale elite». Ipak, do krize koncepta “klasične starine kao škole humanizma”, nije došlo samo novovjekim, posebno modernim i suvremenim narušavanjem sigurnosnih barijera “visokih” i “niskih” žanrova i “visoke” i “niske” kulture. Koncept “škole humanizma”, u kojemu je Nietzsche prepoznao dvoličje obrazovnog sustava svoga vremena, doživio je krizu manje iznutra, a više iz vana, jer se pokazalo da nije bila presudna promjena definicije “visoke kulture”, nego promjena definicije “elite”.

Elitizam današnjice jasno je i otvoreno (a ne više prikriveno i s potrebom igranja “intelektualnih” uloga) vezan uz kriterije zgrtanja dobiti, pa je sponzorstvo kulture praktički ukinuto u ime oslobađanja tržišnih mehanizama industrije zabave, a ulaganje u znanost i obrazovni sustav je narušeno davanjem prednosti projektima primijenjenih znanosti i dokidanjem projekata iz temeljnih znanosti čiji rezultati istraživanja nemaju neposrednu vrijednost u proizvodnji ili vojnoj industriji. To je ono u čemu smo mi u Hrvatskoj u skladu s Europskom unijom: sustavno uništavanje specifičnosti obrazovanja u području kulture i humanističkih znanosti u ime “korisnosti”. Ta tobožnja korist ostvaruje se u društvu utemeljenom na propagiranju siromaštva duha u ime “koristi” koju od takvoga osiromašenja trži za sebe - i samo za sebe - ekonomska elita.

Denis Diderot se u jednome pismu požalio na okolnosti svojega vremena i društva. “Biti koristan čovječanstvu!” - zavapio je u naletu malodušja. Zapitao se što to znači; može li itko biti siguran da njegovi napori - u Diderotovom slučaju prosvjetiteljski, enciklopedistički napori - idu dalje od jednostavne i banalne svrhe, a to je puko zabavljanje društva. Diderot se nadalje zapitao postoji li razlika između flautista i velikog filozofa. Zaključio je slijedeće: ljudi slušaju i jednog i drugog s užitkom, ili s prezirom, ali ostaju ono što jesu. To što ljudi jesu - njihova dubinska nepromjenjivost, sklonost predrasudama koje se u određenoj sredini stječu i prenose dalje na nove naraštaje - sasvim je sigurno motiv za malodušje, ali očito nije razlog za odustajanje, jer zbog čega se Diderot upustio u enciklopedističko sabiranje svih do tada dostupnih znanja - kao u jednu od najvećih i najambicioznijih avantura modernog vremena - ako to nije učinio upravo zbog onoga što čovjek jest; zbog njegove prirode, onakve kakva je bila i kakva je ostala neovisno od tempa civilizacijskoga napretka.

I sad napokon dolazim do prvoga dijela vašega pitanja koje glasi: Tko su današnji proroci? To su ljudi koji još uvijek žele biti korisni čovječanstvu - čak i pod cijenu da im se kaže da njihov trud nije potreban i da institucije na kojima predaju mladima više nisu potrebne. Današnji proroci su ljudi koji neće odustati ni kad im budu rekli da njihove knjige više nitko ne želi čita i da njihova znanstvena otkrića nisu više potrebna jer uče “obične” kako preživjeti u vremenu u kojem bi “ti obični” trebali pomrijeti da bi “elita” preživjela.

Jednom ste izjavili da bi svaka sredina za sebe trebala obaviti satove ili časove anatomije na Kišov način. Što ste mislili pod time i kakav se kapacitet za to podrazumijeva? Imamo li ga? Je li to možda promjena kulturne politike?

Kiš je dobro opisao one koji su ga napadali. Rekao je za njih da su “lažni knezovi i boljari sa lažnim krunama, ljiljanima, lorenskim krstom i svakojakim simbolima što su ih dali da im se utisnu na hartiju u vidu mandata, i koji proglašuju sebe čuvarima vladarskih pečata i narodnih predanja, čistote jezika i čistote folklornih običaja, a svoju nacionalnu pripadnost smatraju svojom duhovnom prćijom, kao da se pisac može roditi sa lozom, kao da se kulturna tradicija može posisati sa majčinim mlekom, kao da se duhovno plemstvo ne ostvaruje jedino duhom, koji je, bodlerovski rečeno, la noblesse unique, plemstvo jedino.” Zatim je citirao Eliota: “Tradicija se ne može naslediti, a ako vam je potrebna, morate je (gospodo) steći velikim trudom”. To se odnosilo na srpsku sredinu u jugoslavenskim vremenima, ali “sat anatomije” na Kišov način potreban je u svakoj sredini u svim vremenima.

Kažete “kulturna politika” - pa takvo nešto postoji samo u praznim, još neispunjenim formularima za prijavu kulturnih projekata, i u power-point prezentacijama rada gradskih poglavarstava i ministarstava. Tu se nema što mijenjati: mora se tek osmisliti. Kažete “kapacitet” i pitate me koji su ljudi sposobni obaviti sat anatomije, a da se pritom ne onesvijeste od smrada kad skalpelom zarežu u trbuh kulturne politike. Opet ću odgovoriti Kiševim riječima: kapacitet za promjenu imaju samo “plemenitaši duha” koji znaju da se pravo na kulturnu tradiciju ne nasljeđuje nego stječe, i to teškim radom.

Ide mi na živce prtiti lanjske snijege i opipavati jezikom zub tamo gdje boli: ali, priznat ćete, književni život bez polemika i sukoba ne bi bio život, nego puko životarenje uz pletivo u toplome zapećku, a ja nisam takvoga temperamenta i nije mi žao snositi posljedice. Najvažnija stečevina mojeg obiteljskog nasljeđa - ono što sam naučila u intelektualnome salonu roditeljskog doma kroz kojega su u najtežim političkim vremenima duhovnu snagu i potporu pronalazili disidenti poput Gotovca - bio je osjećaj slobode i spoznaja da se sloboda plaća. Ja sam svoju platila prilično skupo. Vodila sam desetogodišnji «obrambeni rat» protiv primitivizma i gluposti od sredine devedesetih do otprilike 2008, a u tome razdoblju sam smatrala da mi je dužnost boriti se za Hrvatsku međusobno solidarnih mislećih pojedinaca koji se ne boje javno izreći i potpisati stavove koje privato zastupaju.

Je li to bila borba s vjetrenjačama? Danas bih se, indignirana neslućenom provincijalizacijom moje domovine, strmoglavim padom interesa za javno dobro, sramotnom ulogom intelektualaca u padu vrijednosti znanja i umjetnosti, složila s onima koji su mi govorili da “uzalud trošim dah” i koji su me na posljednjoj sjednici PEN-a koju sam vodila, ispratili praznim, zombijevskim pogledima ljudi “kojih se, u stvari sve to ne tiče”. Bilo je gore suočiti se s bernhardovskom tupošću i shawovskom inercijom mozgova koji su nekad znali misliti, ali su zaboravili kako se to radi, nego primati psovke i prijeteća pisma šovinističkih jurišnika.

Tvrdite da tabu danas nije ono nedodirljivo nego ono neprikazivo. Ali vratimo se iz dvadeset i prvog u dvadeseto stoljeće. Može nam se učiniti da smo daleko odmakli; da su tabui - odnos prema vjeri, prema smrti, seksualnim i rodnim pitanjima - apsolvirani. Ipak imali smo referendum i najavu novog....

Hrvatska svojim primjerom potvrđuje staro pravilo koje je već dovelo do višekratnih kriza u europskoj povijesti dvadesetog stoljeća. Tragično je da upravo simptomi krize čine Hrvatsku idealnom predstavnicom Europe kakva je ona danas: Europe kao monetarne unije u rasulu. Društvo u kojem više nema srednjega sloja i koje se podijelilo s jedne strane na one siromašne i naglo osiromašene, a s druge strane na one bogate i brzo obogaćene, gubi potrebu za parlamentarnom demokracijom. Ako ćemo iskreno, naša zajednica više istinski ne razlikuje lijevu od desne opcije i žudi za krvavim “događanjem naroda”. Zato što je izgubio povjerenje u zakon, narod želi prekrajati Ustav, i to je razumljivo. Ali je teško shvatiti da ljudi nemaju potrebu pročitati tekst kojega žele mijenjati. Na taj način izražena slijepa Volja Naroda može ponuditi samo dva rješenja za probleme nastale u društvu: anarho-sindikalizam ili kripto-fašizam. Obje spomenute varijante “događanja naroda” traže danak u krvi, i obje su sudjelovale u pripremanju terena za svjetske ratove, pa mi je bilo zanimljivo potražiti romanesknu potkrjepu za stare, prokušane modele “direktne demokracije”.

Zanimalo me pitanje slobodne volje pojedinca i njeno uklapanje u masovna rješenja, bilo da se ta volja očitovala kao terorizam opravdavan idejom o društvenoj promjeni, kao populizam koji sprovodi nasilje većine nad manjinom, kao pristajanje na državnu diktaturu, ili kao odustajanje od bilo kojeg poretka. Kad sam pisala “Stanje sumraka” namjera mi je bila napisati roman u kojem bih čitatelju pružila mogućnost da sjedne u vremeplov i da prođe kroz široku panoramu događaja, od onih suvremenih kakve živimo danas, do onih koje su živjeli naši preci neposredno pred Prvi svjetski rat. To je proza u kojoj me nije bilo ni stid ni strah pokazati na odabranim primjerima da zavjere nisu «teorija» nego brutalna praksa u kojoj fatalni ritam zločina ukazuje da se u zaleđu svake političke vlasti skriva vladajuće načelo materijalne dobiti.

Već se desetljećima i stoljećima slični modeli nude za slične društvene situacije, dakako uvijek na štetu maloga čovjeka i za korist malobrojnih uživatelja poretka kojega je američki spiritualist Andrew Jackson Davis, još krajem devetnaestog stoljeća, nazvao poretkom “harmonizirajućeg Zla”. Pritom nije govorio o svojem nego o našem vremenu: mislio je na vrijeme naše neposredne budućnosti.

Imamo li šansu osloboditi se od manipulativnih strategija kojima smo neprekidno okruženi?

Treći dio moje trilogije između ostaloga, govori o tabuima manipulacije svijesti, o istinskim i lažnim rajevima droge, industrije zabave i industrije rata, o “svetoj kravi” slobode govora gdje danas svatko može reći sve - od monstruoznih bedastoća, preko govora mržnje do epohalnog znanstvenog otkrića i duboke filozofije života. Sve se može izgovoriti takoreći bez cenzure, jer više ona nije potrebna kad postoji mehanizam medijskog izjednačavanja svega sa svime. U hiperinflaciji podataka kojima nas mediji bombardiraju nitko nikoga ne uzima za ozbiljno, pa nije važno što se kaže nego je li to što se kaže “seksi”. Svaki “lik” s YouTubea može preuzeti na sebe ulogu Iskupitelja, pod uvjetom da ograniči svoju slavu na pet minuta. Mi danas najviše “lajkamo” militantno neznanje. To je ono što nam se sviđa. Prosječni čovjek u Hrvatskoj, ali i u svijetu, voli ne znati. Mediji ga čine ponosnim u neznanju. Neznanjem dobiva svojih pet minuta slave.

Medijsko širenje neznanja koje pripada u domenu agnotologije - znanosti za koju sam skovala hrvatski naziv neukoslovlje - dovelo je do situacije u kojoj se sustavno i podlo, s ciljem smanjivanja razine svijesti naroda, ali i čovječanstva u cjelini, pet po pet minuta, širi slava ljudske gluposti. Imamo šansu osloboditi se od manipulativnih strategija samo ako pred sebe stavimo zadatak da svaki dan učinimo nešto za što znamo da je dobro iako nije popularno, nešto što daje dobar primjer iako uključuje osobni rizik. To može biti nešto sasvim sitno, sasvim privatno, sasvim izvan medija, a ako se čini preko medija (posebno onih novih) onda to mora biti napravljeno na starinski način, s aristotelijanskom nadom da sve što može taknuti srce jednoga čovjeka u principu može dirnuti i čitavo čovječanstvo.

Kako se (hrvatski-regionalni) pisac treba / mora boriti protiv nametnute mu pozicije koja je sve, samo ne zahvalna? Samostalni umjetnik kao da je izgubio dignitet u značenju, u funkciji? Sredstva se ukidaju, što ostaje?

Danas se ne može izbjeći posljedice (kako one pozitivne, tako i one negative) koje su uzrokovane tehnološkim promjenama, drugačijom organizacijom tržišta, promjenama u području tzv. javnih politika, promjenama modela državnog i gradskog subvencioniranja, promjenama u odnosu nezavisne scene i kulturnih industrija, odnosom između umjetnika (kao “proizvođača” nečega što se nekad zvalo “djelom”, a što se danas zove “kulturnim proizvodom”) s jedne strane, i izdavača i distributera, s druge strane. “Samostalni umjetnik” današnjice teško može sačuvati samostalnost: da bi preživio mora se prilagoditi tržištu na kojem se najviše traže standardizirani, brzo i lako zamjenjivi “proizvodi” prosječne kvalitete.

Prilagodba načelu prosjeka koji prodaje umjetnost u velikim brojevima: to je prva mogućnost preživljavanja. Druga mogućnost: lov na europske projekte, pri čemu je najveći problem administriranje i startno financiranje. U ovoj zemlji svi spominju te EU projekte, a kao da nitko ne misli da bi trebala postojati neka “kasica” za posudbu početnih sredstava projekata u kulturi koja bi se potom višestruko vraćala od odobrenih EU fondova. Osim već spomenutog, u lovu na dobro financirane projekte umjetnik mora držati na pameti da ne može prijaviti sve što mu je srcu i duši milo jer se novac dodjeljuje za one segmente “kulturne i društvene tematike” koji su u strukturama koje dodjeljuju novac te godine popularani.

Treća mogućnost: uključiti se u neki projekt “alternativne kulture”, ali u vezi s financiranjem takvih projekata brzo ćete zamijetiti da se favoriziraju radionički “work-in-progress” radovi koji su sami po sebi zgodni, ali vas mogu dovesti u situaciju da nikad ne dobijete priliku zaokružiti svoju umjetničku viziju. Četvrta mogućnost: osloniti se na državne i gradske subvencije i vjerovati da su «kulturni sadržaji» još uvijek dio neke stranačke “političke platforme”. Peta mogućnost: nastaviti raditi sve što vas veseli i pritom naći neki drugi posao s kojim zarađujete za kruh.

Šesta mogućnost: raditi sve što vas veseli do posljednjeg daha barem tako dugo dok dignitet svoje umjetničke struke možete naći u istoj onoj kanti u kojoj tražite plastične boce. Sedma mogućnost: pasivni otpor. Osma mogućnost: aktivni otpor u vezi sa svim navedenim.

 

Stanje sumraka

ČitajMe.com, Jasenka Begić, 11.4.2014.

Stanje sumraka treći je, završni i obujmom najopsežniji dio trilogije Tabu. Autoričin dugogodišnji rad zaokružen je svojevrsnim remek-djelom (iako taj izraz vrlo rado postavljam ispred cijele trilogije), romanom namijenjenim svima koji progovara o svakom vremenu laži, totalitarizma, ovisnosti, cenzure i nasilja. Iako je autorica uspjela u namjeri da se sva tri dijela mogu čitati kao zasebne cjeline, ono što ipak pridonosi vrijednosti ove trilogije jest međusobna povezanost sva tri romana te motiva i fabularnih cjelina koji se u njima pojavljuju.

Ideje, teme i tabui koje je Sibila Petlevski otvorila i razrađivala u prva dva dijela, u ovome su dijelu, kako i priliči narativnoj kronologiji, kulminirali i zadobili svoju odgovarajuću formu; priča se zatvorila, a život i smrt Viktora Tauska ostali su zapečaćeni kao svjedočanstvo o vremenu i povijesti koji se nanovo i nanovo ponavljaju, usprkos društvenoj (ne)osviještenosti o tim ponavljajućim obrascima. Viktor Tausk zadobiva funkciju jednog od pripovjedača, biva izdvojen iz priče i progovara o onome čemu je prisustvovao, kao i o onome što je predviđao i predosjećao kao zaista rijedak tip genija i intelektualca. Također, njegova se prisutnost ne osjeća u onolikoj mjeri u kolikoj bi to možda bilo očekivano; ipak, svaki je dočarani lik, događaj i simbol s njim čvrsto povezan te svaka međusobna veza naposljetku progovara o određenoj društvenoj problematici – kao što sama autorica tvrdi, slučajnosti ne postoje, kako ni u životu, tako ni u književnosti.

U ovome su se dijelu posložili dijelovi slagalice, slagalice iza koje je osjetno podrobno i predano istraživanje. Autorica je kroz sva tri dijela uspjela zadržati snažnu pripovjednu struju, a tome je dodatno potpomoglo poigravanje s različitim žanrovskim odrednicama i najraznovrsnijim proznim elementima. Genijalnost pisma Sibile Petlevski, između ostaloga, uočljiva je u spretnom i majstorski planiranom povezivanju povijesnih događaja, naratoloških linija, karaktera i njihovih sudbina. Izdvojiti tek jedan segment kao posebno dojmljiv jednostavno bi bilo nemoguće – svi su jednako kvalitetno obrađeni, iznijeti, vrijedni i literarno bogati.

Ideja stroja za navođenje i kontrolu pojedinca i mase naznačena u prva dva dijela u ovome u potpunosti dobiva svoj prostor. Iako je njegova ideja kroz povijest funkcionirala u različitim kontekstima i kroz različite prakse, autorica se usmjerava na ono što on predstavlja u društvu danas. Služeći se pomalo orvelovskim motivima, autorica je željela ukazati na tragedije koje su izravna posljedica kontrole društva, u kakvom god se obliku ona pojavljivala. Sibila Petlevski nastavlja, jednako sigurno i jednako opravdano prozivati čovječanstvo i njegovu nesmotrenost, pasivnost i tabuiziranost. Stanje sumraka stanje je u kojemu, čini se, čovječanstvo ne može pronaći svjetlost upravo zbog pojava kao što je ”stroj za navođenje”; suvremeno društvo konstantno producira i ulaže u produciranje pojava koje ga automatski uništavaju, također stvarajući i neke nove oblike boli, ovisno o generacijskim trendovima i potrebama. Sva stečena znanja, tehnološki napredak, medicinska i umjetnička dostignuća neprestano padaju u zaborav kada god iskrsne rasprava o pokretanju novoga rata, nasilja i poticanju najrazličitijih oblika ovisnosti; razlog zašto je tomu tako ostaje konstantna enigma. Unatoč svemu što zna i posjeduje, čovjek dvadeset i prvoga stoljeća jednako je neosviješten kao i onaj s početka dvadesetoga: ratovi su se izmijenili, ali ljudska je glupost i dalje ostala potpuno jednaka. Sibila Petlevski stoga nas želi usmjeriti na nas same – ono što svakodnevno činimo utječe na naše nesvjesno potpomaganje razvitka stroja za navođenje.

Psihoanaliza, prema mnogima najplemenitija od humanističkih znanosti, praksa je koja usmjerava na dušu i njezin oporavak koji naposljetku ima za cilj kolektivnu dobrobit i osviještenost, te samim time – kvalitetniji i sretniji (su)život. U ovome je romanu posebno zanimljivo promatrati kako autorica uz pomoć psihoanalitičke teorije gradi narativnu strukturu te kako njezine same teze ugrađuje u priču. Zahvaljujući upravo svome znanju o psihoanalizi, autorica otvara prostor u kojem svaki čitatelj može pronaći sličnosti sa svojim životom te pritom, nada se, aktivno sudjelovati u svojem osobnom razvitku, ali i širim društvenim kretanjima.

Ovaj je roman izniman završetak jednako iznimne trilogije, dokaz je i potvrda da u hrvatskoj suvremenoj književnosti (još uvijek) djeluju autori i autorice koji svojim idejama i kvalitetom mogu parirati kretanjima na suvremenoj svjetskoj književnoj sceni. Imati Sibilu Petlevski kao jednu od najvrjednijih i najreprezentativnijih autorica našega vremena velika je čast, ne postoji količina pozitivnih komentara koji bi se mogli pridodati važnosti ove trilogije – ovo su djela koja svatko uistinu mora pročitati.

 

Pomaknuto stanje svijesti hrvatskoga društva danas

Večernji list, Denis Derk, 21.4.2014.

Nakon sedam godina rada hrvatska književnica raznorodnih interesa Sibila Petlevski završila je trilogiju o Viktoru Tausku, kako sama navodi, jednom od prvih psihoanalitičara iz Freudova kruga. Tausk je rođen 1879., a umro 1919. godine, a dio života proveo je i u Hrvatskoj. Prvu knjigu iz trilogije Tabu o Tausku “Vrijeme laži” Sibila Petlevski objavila je 2009., drugu “Bilo nam je tako lijepo!” 2001., a “Stanje sumraka” krajem prošle godine. Sama je autorica izjavila da je u prvom romanu iz trilogije Viktor Tausk jedan od junaka u žanru detektivskog romana, da je drugi roman napisan u žanru fikcionalizirane biografije, dok je u trećem Viktoru omogućila da progovori kao “jedan od pripovjedača”. A u tom trećem romanu književnica priča o junacima o kojima je pisala i u prethodna dva romana pa je preporučljivo pročitati oba ta romana kako bi “Stanje sumraka” bilo protočnije i razumljivije štivo. Jer proza Sibile Petlevski je zahtjevna, iznimno koncentrirana, puna podataka. Za njeno razumijevanje i praćenje u svakom je slučaju potrebna zavidna količina predznanja, ali i iskustvo čitanja ulančenih književnih uradaka.

Na kraju romana “Stanje sumraka” autorica donosi popis, kako sama kaže, stvarnih, izmišljenih i domišljenih likova. Nevjerojatan je to sklop ljudi i sudbina koji dokazuje da se autorica jako dobro pripremala za pisanje trilogije, u čemu nije trebala samo maštu, nego i puno istraživanja. Pišući završni roman, poslužila se terminom stanje sumraka iz psihijatrijske prakse koji se odnosi na pomaknuto stanje svijesti uzrokovano drogama ili PTSP-om. Tako su romani Sibile Petlevski iz trilogije Tabu dobili ne samo na autentičnosti nego i na aktualnosti, jer su problemi droge i PTSP-a i dalje dio hrvatske svakodnevice. A i kada piše prozu, Sibila Petlevski je prije svega pjesnikinja, što njenoj prozi daje dodatnu težinu, ali i određen rizik hermetičnosti.

 

Mašina utjecaja

booksa.hr, Vladimir Arsenić, 4.8.2014.

O drugom romanu trilogije Tabu Sibile Petlevski, koji nosi naziv Bilo nam je tako lijepo, pisao sam u februaru 2012. godine, bez uvida u ono što će činiti trilogiju samu, što će je uobličiti, pretvoriti je u manje ili više koherentan narativ. Gledano iz ove perspektive, ono što je rečeno u tom tekstu samo je delimično tačno, odnosno vredi samo za pomenuti roman i tek je jedno od mogućih značenja koje nudi ovaj pozamašni narativ.

Nasuprot drugom, treći deo trilogije Stanje sumraka se u stvari mnogo više oslanja na prvi, a povest o Trentonu Lewisu i njegovoj supruzi Bess, kao vrsta analogije, predstavlja sliku epohe. Tako se čitavo tekstualno zdanje može tumačiti i kao roman dvadesetog stoleća. Složena struktura, jezička izbrušenost i zaista ogroman tematski raspon svedoče da se radi o veoma dobrom i zahtevnom tekstu, još jednom u nizu obimnih romana (pored Jergovića ili Valenta, na primer) koji se pojavljuju u hrvatskoj književnosti.

Sibila Petlevski je odlučila da svoj roman svrsta u žanr koji je nazvala 'nekrografija' – odnosno pisanje (o) smrti, koje, za razliku od biografije, treba da nam objasni kako je Viktor Tausk, protagonista Tabua, umro, a ne kako je živeo. Ova naizgled problematična i paradoksalna žanrovska odrednica (opšte je poznato načelo da smo svi u smrti jednaki, setimo se samo srednjovekovnih karnevala) opravdana je ne samo činjenicom da se poznati psihoanalitičar ubio, dakle sam je izabrao način svoje smrti, već i time što je upravo smrt jedan od poslednjih tabua i, kako se čini, ukoliko ne dođe do neke naučno-tehnološke revolucije, tako će i ostati. Naravno, to važi samo za našu zapadnu civilizaciju i kulturu, ona se na drugim mestima drugačije posmatra. Važno je, međutim, napomenuti da se u trilogiji mahom radi o nasilnoj smrti, bez obzira ko to nasilje nad životom čini.

Dominantan utisak koji se stiče kada se celokupan tekst uzme u obzir jeste da se radi o veoma političkom narativu (s njim u vezi je i nasilje), gotovo radikalnom u svom zahvatu jer je sve potčinjeno upravo ovakvom čitanju, a posebno to važi za prvi i poslednji roman: Vrijeme laži i Stanje sumraka.

Čak bi se moglo reći da se njen središnji deo najviše bavi samim Viktorom Tauskom, dok se u potonjim radi o onome što je njegovo nasleđe. Ako je Viktor Tausk bio taj koji je u svom psihoanalitičarskom radu definisao 'uticajnu mašinu' kod shizofreničara (radi se, uprošćeno govoreći, o uticaju okoline i snažnih nadražaja i/ili trauma koji iz nje potiču na razvoj i dinamiku bolesti, iskazanu kroz metaforu mašinerije i razvijene tehnologije jer pacijent veruje da njime upravlja mašina), onda se njen rad demonstrira kroz pomenuta dva romana, i to najpre kroz likove Viktorovih pacijenata i njihove sudbine, u prvom delu, odnosno kroz lik Trentona Lewisa i njegove supruge Bess u zaključnom.

Sibila Petlevski se odlučila za ono što bismo nazvali duplom ekspozicijom ili jukstapozicijom. U tekstu dolazi do svojevrsnih prelivanja - promena fokalizatora bez upozorenja. Tako se postižu upravo ti efekti brisanja granica među likovima, njihovim povestima i vremenima. Sudbina Viktora Tauska samo je etalon, mera onoga što se događa, ona je paradigmatična u onom smislu u kojem se lično i političko kroz nju prelamaju, iako mi se čini da lično gubi primat pred političkim, da se lično pretapa u političko, a sam čin samoubistva je ilustracija tog prelaza.

Stiče se utisak da je time trilogija dobila dodatni delom i neočekivani zaokret koji se najbolje očituje kroz završetak. Poslednja izgovorena rečenica u knjizi koja se dva puta ponavlja (prvi put je to sećanje na oca, a zatim je i sam Viktor izriče) glasi: “Ja sam Židov”. U svetlu te rečenice čitava trilogija dobija novi, odnosno drugačiji smisao. Uz njenu pomoć postaje nam jasna i Natalija A, Viktorova pacijentkinja koja je videla posledice pogroma, ali i uloga Franca Lautnera, prototipa naciste i čitave priče oko njega, kao i Trentona Lewisa iz trećeg dela trilogije.

Pored toga, postaje jasno da Tabu treba čitati u svetlu srednjoevropskog židovstva kao jedne šire metafore koja u sebi sadrži različite narative: umetnost i psihoanalizu, antisemitizam, samomržnju i Holokaust i sve njihove podvarijante kako vezane za židovsko nasleđe tako i kroz metafore. Radi se, dakle, o čitavom spektru tema koje se provlače kroz tekst i koje tek ovako osvetljene dobijaju puno značenje.

Naizgled banalna rečenica, ona koje se sam Viktor Tausk na neki način stidi i izgovara je kao kranji argument, kao odgovor na zlo oličeno u demonskom pacijentu koji se neprekidno ponavlja, kao ono ničeansko večno vraćanje istog, u potpunosti menja ne samo njegovu percepciju stvarnosti, nego i naše čitanje. Moglo bi se reć da je to jedina prava 'uticajna mašina', 'Beeinflussungsmaschine', koja nam svima radi o glavi i kroz koju se očituju sve one 'teorije zavere' kojima se veoma detaljno bavi Sibila Petlevski pokazujući njihov nemilosrdni uticaj na naše živote kroz primere iz kliničke prakse sopstvenog romana.

Korišćenje dokumenata i istorijskih likova pojačavaju upravo ova značenja. Autorka kao da nam kaže: ako mi ne verujete, evo pogledajte spisak imena sa osnovnim biografskim podacima - ti su ljudi zaista živeli i to vreme je zaista bilo tu. I ne zavaravajmo se, ono je i danas ovde i ne planira da ode nikuda.

U tome je dakle veličina trilogije Tabu - u njenoj sposobnosti da pričajući o Viktoru Tausku znači nešto za današnje čitaoce, da funkcioniše kao neka vrsta metafore i da kroz priču o ponavljanju pokazuje kako to izgleda u našoj lošoj sadašnjosti koja je večna. Ono što pretrajava je Zlo i naše stanje večnog sumraka, trenutka koji stoji ali smo svi svesni da se neminovno pretvara u mrak, u mrklu noć, u onaj trenutak kada će pojedinac postati žrtva eksperimenta, drugim rečima, u trenutak kada će nestati slobode.

Zbog svega ovoga se njena trilogija može, a čini mi se i treba, čitati i kao kritika kapitalizma, bez obzira na to što ona ni na jednom mestu nije verbalizovana jer je nažalost kapitalizam naše zatečeno stanje, on je vrhunska mašina uticaja i mašina prinude, on je Prokrustova postelja u koju nas smeštaju svako veče, on je konačno, ono što od nas pravi čudovišta i/ili žrtve poput Bess ili Natalije.

Zbog toga ne treba da nas iznenadi što se tekst ne kreće linearno. Njega je naravno moguće rekonstruisati, izložiti ga nemilosrdnoj i često skučenoj logici uzroka i posledice, ali čitanje zahteva mnogo više od toga: koncentraciju, vraćanje na prethodne delove i/ili popis likova koji se dobija u svakoj knjizi. Iskustvo čitanja Tabua je postmoderno par excellence, iako se radi o tematici koja stoji u samom središtu modernosti.

Može se to ilustrovati analogijom sa Jugoslavijom koju je u trilogiji veoma lako naći i uspostaviti. Ta je država bila pravi primer moderniteta, vere da je bolji svet moguć, ma po koju cenu. Postjugoslovensko stanje, do kojeg smo došli dovodeći modernitet do usijanja u ratovima i klanjima, drugim rečima negirajući ga, paradigmatično je postmoderno stanje, decentralizovano i svesno postojanja mašina uticaja iako se time njihovog delovanja ne odričemo, odnosno ne umanjujemo ga, samo ga partikularizujemo.

Naravno da se analogija sa Jugoslavijom nameće i kroz druge segmente: Tausk je jedini 'jugoslovenski' psihoanalitičar koji je živeo i radio u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu, najbolje godine njegovog života odvijaju se na prelazu vekova, tačnije pre Prvog svetskog rata koji pokazuje mračnu stranu ljudskog i modernosti, i posle kojeg Viktor više nije isti, štaviše on se ubija jer ne može da izdrži 'mašine uticaja'.

Ono što nedostaje i ono što je, čini mi se, bilo započeto u prvom delu, a nije dobilo adekvatan nastavak u sledećim, jeste problematizovanje autorskog i pripovedačkog glasa. Naime, u Vremenu laži postoji jedan autopoetički, gotovo autoironizujući glas, dat kroz dijalog između Tvrtka i naratorke, koja bi trebalo da bude i podrazumevana autorka, ali se on gotovo do nevidljivosti gubi u nastavku. Pojavljuje se, doduše, na kraju knjige, međutim lišen ironije, već donekle patetično kroz direktno obraćanje protagonisti, sa uverenjem u trajanje (“Mi ostajemo. Za inat ničemu. Skoro nepromijenjeni.”) uprkos činjenici da je svet koji poznajemo ozbiljno doveden u pitanje, ako ne srušen i obrisan sa lica zemlje.