Štajga ili put u maglu
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 240
-
Datum izdanja: ožujak 2021.
-
ISBN: 978-953358360-0
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 360 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 12,50 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Andrija, šef željezničkoga kolodvora u Vinkovcima, popularne štajge, svakodnevno balansira između dvije pustoši, one na
željeznici, ali i one u vlastitoj kući. On je dragovoljac Domovinskog rata
sa svojim traumama i tugama, živi svjedok vremena kad su Vinkovci, a s
njima i Slavonija, bili “pupak svijeta”, ali jednako tako i svjedok
propasti ne samo željeznice već i grada. Njegovi sinovi odlučili su
prekinuti generacijsku tradiciju rada na željeznici i uputili se na rad u
inozemstvo ili sezonski na more. A njegov brak s Katarinom na svakodnevnoj
je kušnji učmalosti, dosade i nemogućnosti da se učini promjena.
Štajga ili put u maglu roman je o Hrvatskoj danas, o zemlji koju napuštaju mladi, u kojoj sve
završava kao na slijepom peronu, o ljudima koji moraju pronaći sebe da bi
mogli shvatiti druge. O ljubavi, koju treba njegovati poput krhke biljke, o
obitelji koja nestaje. Ivana Šojat ispisala je posvetu željeznici i vremenu
u kojem je gradić u panonskoj ravnici imao perspektivu, ljudima koji su
zaspali i zapeli u noćnoj mori, ali koji imaju nadu da će se iz nje
probuditi.
“Što se više udaljavamo od te mladosti, to nam se češće vraća misao o
uništenju, o onome što smo propustili.
Sve što teglimo u sebi, sve što je preko nas prešlo. Oblikuje nas to. Ne
znamo kakvi bismo bili bez toga. Zato nismo ono što smo propustili. I teško
nam je, teško nam je o tome govoriti. Ne može čovjek govoriti o
neostvarenom. Sve žalopojke o neostvarenom su nagađanja.
‘Ne možemo sanjati budućnost’, kažem Kati, koja u sanjarici iz kredenca
traži pojmove ‘vlak’, ‘vojska’, ‘alkohol’, ‘opijanje’, ‘željeznica’,
‘pjevanje’, ‘kavana’.
Kata me ne sluša. Slovka pojmove za dešifriranje magijskih poruka što ih
snovi dovlače iz budućnosti.”
Književnost svojim kazivanjem može učiniti mnogo dobra, ali i neopisiva zla
Gea Vlahović, Moderna vremena Info, 13. 4. 2021.
Razgovor pročitaj na mvinfo.hr
Povodom dvadeset godina Frakture... Ivana Šojat
Lucija Butković, F-magazin, 17. kolovoz 2022.
Dvadeseti rođendan nakladničke kuće Fraktura idealan je trenutak da predstavimo neke od naših najboljih autorica i autora. Prozaistica, pjesnikinja, prevoditeljica i kolumnistica Ivana Šojat jedna je od protagonistica velike Frakturine priče, čijeg se romana Ezan – moćne ispovijedi turskog vojnika pred smrt, na koncu 16. stoljeća, brušene jezikom povijesti, ali i univerzalnog ljudskog duha – prisjećamo u našoj Lepezi ljetnih hitova. S Ivanom smo razgovarali o književnoj kritici, novom romanu i važnosti tihog promatranja svijeta.
Otkad ste stupili na književnu scenu, vaš je rad zapažen, nagrađen i kritički vrednovan. Kako kritika mijenja vaš pogled na vlastiti tekst? Mislim prvenstveno na spoznajni aspekt, prostor razumijevanja i "širenja" teksta. Je li, primjerice, Unterstadt za vas isti roman kao 2009., kad je objavljen?
Kritika mi daje uvid na način kako drugi gledaju moj tekst, što iz njega iščitavaju, što im privlači pozornost, a što ne primjećuju. Često se, naime, događa prilično čudan raskorak između mog i čitateljskog fokusa. Zapravo, nespretno sam ovdje posegnula za pojmom "čudan" – svatko, doista svatko (bez obzira na naobrazbu) svaki tekst čita iz vlastita iskustvenog kuta, ali i kroz prizmu nekih svojih svjetonazorskih postavki. Ista je sudbina okrznula i Unterstadt, koji je mnogima antipartizanska propaganda zato što ga nisu u potpunosti iščitali. Unterstadt je glas protiv zla u svim oblicima. I ponovno bih ga napisala jednako. Ponovno bih uprla prstom u činjenicu da se čovjeka kao pojedinca ne smije trpati u koševe, ladice, vagone kolektivnog, da su najveća zla počinjena u ime kolektivne krivnje i kolektivne odmazde.
U intervjuu s Geom Vlahović 2021. najavili ste novi roman radnog naslova Rogus. Tema progona vještica – kao što ste sugerirali – vrlo je aktualna, pa i u našoj recentnoj književnosti. Recimo, u Mladenki kostonogi Želimira Periša ona je otponac snažne ženske priče, ali i vješte stilske igre, oslonjene na poetiku postmodernizma. Kako je Rogus strukturiran i zašto ga je bilo važno napisati?
Meni je svaka moja knjiga važna za napisati, jer (koliko god to pretenciozno zvučalo) uvijek pišem s jasnom nakanom i uvijek se bavim temom koja mi se čini izuzetno važnom, neispričanom do kraja. Volim secirati, razmatrati događaje i pojave iz nekog kuta iz kojeg još nisu bili razmatrani. Naime, skloni smo progone vještica strogo vezivati uz inkviziciju i Crkvu, a progoni koji su se događali u 17. i 18. stoljeću vodile su civilne institucije. Doduše, sve se to odvijalo pod "blagoslovom" Crkve, koja ih nije ni pokušala spriječiti, no sam postupak vodili su velikaši. Mučenje (uglavnom) žena bilo je svojevrsna zabava za bogate i "uglađene". Rogus (lomača) bit će dvoglasje: ženski glas iz sadašnjosti i mučki glas iz onog doba (1748.), u liku zapisničara koji zapisuje suđenje, mučenje i presudu "vještici" Anici.
Za potrebe vašeg zadnjeg romana Štajga ili put u maglu, kao što navodite, promatrali ste život kolodvorā. Što znači takvo intenzivno promatranje u smislu razvoja teksta, a što u smislu razumijevanja čovjeka, njegove dnevne dinamike i duha?
Stava sam kako pisac aktere koji mu grade naraciju mora poznavati kao samoga sebe. U onolikoj mjeri koliko i sami sebe uopće možemo poznavati – nikad se, naime, ne poznajemo do kraja, jer uvijek ostaju situacije koje nismo doživjeli i u kojima se nismo mogli ogledati, svjedočiti o sebi samome u njima. Izuzmemo li psihopate i psihički do neprepoznavanja potpuno izmijenjene osobnosti, i u stvarnim bismo se okolnostima trebali moći poistovjetiti s drugim, shvatiti njegove poteze, razumjeti tijek njegovih postupaka. U tom smislu uvijek prvo pomno promatram. Često treba dugo šutjeti i gledati prije nego što ćeš otvoriti usta ili se latiti olovke.
STAVA SAM KAKO PISAC AKTERE KOJI MU GRADE NARACIJU MORA POZNAVATI KAO SAMOGA SEBE. U ONOLIKOJ MJERI KOLIKO I SAMI SEBE UOPĆE MOŽEMO POZNAVATI – NIKAD SE, NAIME, NE POZNAJEMO DO KRAJA, JER UVIJEK OSTAJU SITUACIJE KOJE NISMO DOŽIVJELI I U KOJIMA SE NISMO MOGLI OGLEDATI, SVJEDOČITI O SEBI SAMOME U NJIMA. (...) ČESTO TREBA DUGO ŠUTJETI I GLEDATI PRIJE NEGO ŠTO ĆEŠ OTVORITI USTA ILI SE LATITI OLOVKE.
Budući da se intenzivno bavite i prevođenjem s francuskog i engleskog jezika, možete li opisati taj "prijenos" teksta, postupak izgradnje u drugom jeziku?
Smatram kako je nužno prvo upoznati autora, promotriti ga. Svaki autor ima svoju prepoznatljivu rečenicu, sintagmu, humor, cinizam, ironiju, senzibilitet, a potom treba pronaći kako bi sve to trebalo zvučati na drugom jeziku, kako će na drugom jeziku ta rečenica, taj izričaj ostaviti isti dojam, ne pogubiti srž. Prevođenje je izuzetno odgovoran poziv. Ne posao, nego poziv.
Ove godine slavimo 20. rođendan Frakture – možete li izdvojiti nekoliko autorica u čijim ste knjigama uživali, a izašle su u našoj nakladi?
Svakako bih izdvojila Slavenku Drakulić, Dašu Drndić, Evelinu Rudan, Marinu Vujčić, Magdalenu Blažević… Zapravo imamo mnogo sjajnih književnica, moćnih književnih glasova. Ponosna sam zbog toga.
BestBook & Fraktura knjiga mjeseca: Ivana Šojat, Štajga ili put u maglu
17. 5. 2021., Knjižara Fraktura, Zagreb