Spas Italije

Spašavanje nacionalnog blaga koje su oteli nacisti

Special cijena 161,10 kn Redovna cijena 179,00 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Saša Drach

  • Broj stranica: 448

  • Godina izdanja: 2015.

  • ISBN: 978-953266674-8

  • Naslov izvornika: Saving Italy

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 234 mm

  • Težina: 820 g

Proslavivši se Odredom za baštinu, Robert M. Edsel u Spasu Italije na jednako uzbudljiv način iznosi povijest spašavanja talijanskoga umjetničkog blaga, koje je nakon kapitulacije Italije 1943. bilo ugroženo ne samo od ratnih razaranja već i od neviđene nacističke pljačke. Gdje su završili Hitleru omiljeni Adam i Eva, kako je Leonardova Posljednja večera jedina ostala na zidu nakon izravnog pogotka, je li Michelangelova Davida spasila grobnica od cigle te što je Göring trebao dobiti za rođendanski poklon, samo su neke od napetih Edselovih istinitih priča o Italiji pod njemačkom okupacijom i savezničkom napredovanju prema sjeveru nakon toga. Prateći svoje junake od Sjeverne Afrike do Firence i Pise, Spas Italije niže dosad nepoznate ratne epizode u kojima se glavni junaci bore da iz ruševina i ratnoga kaosa spase neka od najvažnijih umjetničkih djela u povijesti čovječanstva.

“Dramatična priča puna života.”
— Andrew Nagorski, Washington Post

“U ovoj se knjizi nalaze važne lekcije za tvorce politike i sve one kojima je stalo do čuvanja svjetskoga umjetničkog blaga za buduće generacije.”
— Timothy Potts, J. Paul Getty Museum

Iza kulisa velike nacističke pljačke umjetnina po Italiji

Patricia Kiš, Jutarnji list, 19.11.2015.

Odred za baštinu, formiran za vrijeme Drugog svjetskog rata, nije uvijek bio posve razumljiv svim vojnicima i časnicima, pa su neki od njih protagoniste Odreda nazivali i “plašljivim tragačima za Venerinim brežuljkom”. “Konačno, teško je bilo narediti nekom prljavom, umornom i frustriranom terenskom zapovjedniku, a još manje nekom vojniku, sretnima što su pronašli neku zgradu s krovom u koju se mogu skloniti, da ju napuste i odu nekamo drugamo, samo zato jer je riječ o važnoj staroj građevini koja bi mogla značiti nekom povjesničaru umjetnosti”, tumači u novoj knjizi “Spas Italije. Spašavanje nacionalnog blaga koje su oteli nacisti” Robert M. Edsel.

Robert M. Edsel, bivši poslovni čovjek koji se nakon duljeg, višegodišnjeg boravka u Firenzi zainteresirao za temu spašavanja umjetnina od nacista, poznat nam je kao autor “Odreda za baštinu”, knjige koja je dugo bila na listi bestsellera The New York Timesa, a o čitavoj je priči George Clooney kasnije snimio film. Knjiga je dugo i kod nas bila vodeća na listama čitanosti. “Spas Italije” objavila je, kao i prethodnu knjigu, Fraktura, a preveo ju je Saša Drach.

Profesor s Yalea

Dok se “Odred za baštinu” fokusirao na direktore američkih i britanskih muzeja i povjesničare umjetnosti koji su bili preraspodjeljeni u sjeverozapadnu Europu, sada se bavi područjem Italije. Na naslovnici svih svjetskih izdanja nalazi se Michelangelov “David” - teško je naći bolji simbol talijanske povijesti umjetnosti, a, uostalom, u knjizi se objašnjava kako je kip za Drugog svjetskog rata spašen zahvaljujući svojevrsnoj grobnici od cigle u koju su ga smjestili oni koji su brinuli da baština ne strada.

Kao i u prethodnoj knjizi, i u ovoj se događaji prate kroz pojedince koji su se dobrovoljno javili, kako bi u sveopćem kaosu koji je nastao pokušali spasiti baštinu. U slučaju nove Edselove knjige u Italiji. Dva su glavna protagonista. Prvi je profesor s Yalea Dean Keller, tada su mu bile 42 godine, povučen obiteljski čovjek, osjećajan i marljiv, kako je opisan u knjizi, koji je u Americi ostavio suprugu Kathy te maloljetnog sina. Sinu šalje pisma i crteže, iz kojih kasnije Edsel rekonstruira mnoge događaje. Drugi je protagonist 29-godišnji Fred Hartt, zvijezda u usponu Yaleove galerije, sušta suprotnost Kelleru - privlačio je pozornost i bio je vrlo impulzivan.

U trenutku kada je Edsel započeo novu knjigu, od svjedoka iz ovog odreda koji je djelovao na području Italije bio je živ samo Salvatore Scarpitta, no i on je poprilično bolestan: “Bio sam vrlo mlad, i vrlo kritičan, ali mi smo s povijesti umjetnosti i s tim umjetnicima zaista osjećali snažnu povezanost...”, rekao mu je.

Neobična skupina

Naći će se u knjizi još čitavo mnoštvo likova, pa kako Edsel opisuje: “Tijekom Drugog svjetskog rata zadaća spašavanja i očuvanja talijanskog umjetničkog i kulturnog blaga dopala je neobičnu skupinu ljudi, među kojima su bili i vojni zapovjednici i talijanski djelatnici u kulturi, i predvodnici Katoličke crkve, i njemački diplomati, ali i povjesničari umjetnosti, kao i nacistički časnici SS-a, operativci OSS-a i partizani. Oni su se upletali u spašavanje na različite načine. I nitko se od njih nije ponašao onako kako bi se očekivalo”. Nije to bila uvijek borba koju su svi razumjeli. Dok su milijuni umirali, sudbinu umjetnina Italije lako je bilo vidjeti kao puku sporednu bilješku. Knjiga započinje u Milanu, 16. 8. 1943. Saveznička je vojska bombardirala grad iz zraka, i bomba je pala par metara od Leonardove “Posljednje večere” te umalo uništila jednu od najvažnijih slika, no srećom, bila je sakrivena iza vreća pijeska. General Dwight D. Eisenhower naredio je da se treba minimalizirati destrukcija kulturnog blaga i da se osnuje odbor. Nacistička propaganda imala je svoje viđenje Odbora tvrdili su da se “organizacija sastoji od lopova i Židova”, te su poslali i obavijest kako je “sa Siciliije otplovio brod s vrijednim umjetničkim djelima, od kojih će neka biti smještena u Britanskome muzeju, a neka po privatnim zbirkama”. Ironično, i Nijemci su imali stručnjake kako bi se izbjegla destrukcija onih umjetničkih djela koje su ocijenili vrijednima, ili koje su pokrali.

‘Puno djela, malo djece’

Pod vodstvom Hitlera, nesuđenog umjetnika, poznato je, umjetnost je postala propagandno oružje nacističke ratne politike, a kako se tumači u knjizi: “Hitler je povećavao svoju zbirku. Njegovi agenti za njega su katkad legalno kupovali umjetnine, katkad nasilu, a katkad su ih i konfiscirali“. Umjetnine je panično sakrivao pod zemljom. Za razliku od njega, Mussolini nije bio ljubitelj umjetnina, pa se tako u knjizi može pronaći kako je rekao da “Italija ima previše umjetnina, a premalo djece”.

Hermann Göring je, pak, dijelio Hitlerovu strast prema umjetninama, no na svoj način: “Pohlepa je rijetko našla tako plodno tlo kao kod Göringa, koji kao da je postojao samo zato da bi mogao nezaustavljivo zgrtati.” Umjetnine su kod njega bile brojke – 32 Rubensove slike, 26 Jana Bruegela starijeg, 60-ak Lucasa Cranacha. Zbirka je bila neselektivna, više ga je zanimala količina od kvalitete. Za razliku od Hitlera, on je sam sudjelovao u kupnjama. “Uzbuđenje koje je pratilo lov na pojedine umjetnine postalo je neodvojivo od sreće koja je pratila svaku kupnju”, opisuje. Od 1940. do 1942. Göring je više puta posjetio skladište EER-a u kojemu su se nalazile pokradene umjetnine te ih vlakom slao u Njemačku.

Göringova pohlepa dobro će se vidjeti na primjeru krađe umjetnina iz benediktinske opatije Monte Cassino, koja je mogla završiti gore da nije bilo njemačkog satnika i liječnika te također ljubitelja umjetnina (inače, u Göringovovoj diviziji), Maximilliana Beckera. Naime, kako se opisuje, čuvar umjetnina u Monte Cassinu Beckeru je povjerio da su on i kolega čuvali 187 sanduka punih umjetnina iz Nacionalnog muzeja Napulja, Pompeja, Herkulaneja i slično, a među vrijednim umjetninama isticale su se Tizianova “Danaja”, Caravaggiovo “Bičevanje Krista”, “Slijepac vodi slijepca” Pietera Bruegela starijeg... Bila je to prava umjetnička utvrda. Osim toga, u samoj opatiji bilo je 40.000 isprava i povelja od devetog stoljeća, tisuće pisanih dokumenata, 1200 iluminiranih rukopisa... Stolari i izbjeglice u opatiji su izrađivali sanduke za umjetnine, tovarili ih u kamione i prevozili na tajna mjesta. Međutim, Becker je shvatio da divizija odabrane umjetnine namjerava dati Göringu kao poklon za rođendan. Saznao je da je skladište umjetnina u Vili Spoleto kraj Rima, a kad je stigao, sanduci s umjetninama već su bili polomljenih pečata. Na njegove apele za spas umjetnina na početku nisu obraćali pažnju, no pridružili su mu se i redovnici iz Monte Cassina te je divizija bila prisiljena umjetnine dopremiti u Vatikan. Veliki dio bio je spašen, međutim, ustanovljeno je kako neke slike još nedostaju - dva su kamiona skrenula u Berlin Göringu.

Deset izgubljenih

Dio kritike zamjera Edselu što se, uz iznimke, fokusira na američke časnike koji su spašavali baštinu. Uistinu, tek se negdje na sredini knjige spominju Giovani Poggi, upravitelj galerija u Firenzi, te Pasquale Rotondi, upravitelj galerija regije Marche. Umjetnine su sakrili, uz ostalo, u utvrdi Sassocorvaro, staroj pola stoljeća, kod Urbina. Debeli zidovi čuvali su slike Tiziana, Rubensa, Giorgionea. Kad tamo više nije bilo mjesta, pronalazili su nove načine da štite umjetnine, Rotondi je Giorgioneovu “Oluju” sakrio ispod svojeg kreveta. Neke je slike, među kojima i Bellinijeve i Mantegnine, umotao u deke da sliče na uspavanu djecu na stražnjem sjedištu auta. Postoji i anegdota kako je Rotondijeva supruga napila lokalnog SS časnika, dok je on u pozadini tovario slike na kamione.

Na kraju je popis deset umjetnina koje su za rata ukradene, a kojima se još ne može ući u trag. Među njima su Rafaelova “Madona s velom”, Botticellijev “Portret nepoznatog mladića”, El Grecova kopija Correggiove “Noći”...