Spaces of Identity in the Performing Sphere

Special cijena 235,31 kn Redovna cijena 261,45 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 304

  • Godina izdanja: 2011.

  • ISBN: 978-953266311-2

  • Vrsta uveza: Meki uvez

  • Visina: 210 mm

  • Težina: 360 g

Zbornik Spaces of Identity in the Performing Sphere ( Prostori identiteta u sferi izvedbenog), koji su uredili spisateljica i sveučilišna profesorica Sibila Petlevski te znanstveni asistent Goran Pavlić, sadržava sedamnaest radova vezanih uz novu teatrologiju, multidisciplinarni pristup i fenomen izvedbenosti. Zbornik čine radovi izloženi na istoimenoj konferenciji održanoj od 11. do 14. veljače 2010. u Zagrebu. Glavni cilj ovog projekta bio je uspostava temelja interdisciplinarnog polja istraživanja kojim bi se shvatio fenomen diskurzivne subjektivnosti izvedbenih umjetnosti. Za razliku od dosadašnjih pristupa, koji su uglavnom bili usmjereni samo na jedan aspekt te problematike, autori su koherentnim i sustavnim pristupom pokušali konceptualizirati do sada nedovoljno istražena pitanja iz područja izvedbene teorije i izvedbenih umjetnosti.
Autori su: Sibila Petlevski, Darko Lukić, Kim Skjoldager-Nielsen, Ivan Lozica, Aleksej Kišjuhas, Leonida Kovač, Nadežda Čačinovič, Miloš Lazin, Goran Gretić, Hrvoje Jurić, Željko Uvanović, Lucia Leman, Monika Bregović, Blaženka Perica, Boris Čučković, Matjaž Potrč i Goran Pavlić. Zbornik je objavljen na engleskom jeziku.

Decentirana izvedba identiteta

3. radio HRT-a, napisao Andrej Mirčev, Agata Juniku objavila je tekst recenzije

Krajem prošle godine, Akademija dramske umjetnosti i Fraktura izdale su zbornik „Spaces of Identity in the Performing Sphere“, što su ga po istoimenoj međunarodnoj konferenciji održanoj u Zagrebu uredili Sibila Petlevski i Goran Pavlić. Bilješke uz ovu knjigu za Odeon je napisao Andrej Mirčev. Svoj tekst je naslovio : „Decentrirana izvedba identiteta“. Zbornik radova Spaces of Identity in the Performing Sphere u izdanju Frakture i Akademije dramske umjetnosti Zagreb, što su ga uredili Sibila Petlevski i Goran Pavlić, zamišljen je i realiziran kao interdisciplinarna čitanka koja otvara novu perspektivu u teorijskom traganju za drugačijim paradigmama prostora u (izvedbenim) umjetnostima nakon tzv. prostornog obrata. Tekstove nastale u okviru međunarodnog istraživačkog projekta Discursive Identity in the Performing Arts: Bodies, Personae, Intersubjects, a izlagane na konferenciji Spaces of Identity in the Performing Sphere (Zagreb, 2010.), povezuje slična intencija pronalaženja i formuliranja diskurzivnih strategija i epistemoloških praksi kojima se mapiraju kompleksne relacije između izvedbe, identiteta i prostora. Budući da ovako postavljenom trostrukom sadržajno-kategorijalnom problemu nije moguće prići oslanjajući se samo na jednu disciplinu i metodološku operaciju, neophodno je bilo ustanoviti raznorodne vizure na temelju kojih se naznačene relacije mogu locirati na čvorištima različitih disciplina kao što su: teatrologija, povijest umjetnosti, književnost, filozofija, antropologija, političke znanosti i sociologija. Formuliranjem novog područja istraživanja koje omogućava ne samo transdiciplinarni, već i transkulturalni dijalog, autori/ice zbornika otvorili su mogućnost za refleksiju "liminalnog prostora" koji bi na tragu Homija Bhabe mogli formulirati kao "Treći prostor", smješten u nedefiniranoj zoni nastajanja između varljivih i nepomirljivih binarizama. U vremenu retrogradnog političkog ekstremizma, krize kapitalističkih odnosa i jačanja desnih svjetonazora, dekonstruiranje identiteta (i prostora) kao nečeg fiksiranog, prirodnog i datog, doprinos je strategijama otpora i utoliko predstavlja izazov kritičkom mišljenju i procesima emancipacije. Također, ovakav pristup jamči dijalog s Drugim i drugačijim, što je neophodan proces u dinamici izvođenja identiteta. Performativne dimenzije narativa Dok su se s prosvjetiteljstvom i filozofijom njemačkog klasičnog idealizma stvorili uvjeti za identificiranje čovjeka kao razumskog bića kojeg odlikuju razboritost, koherentnost i etičnost, s misliocima poput Friedricha Nietzschea, Artuhra Schopenhauera, Sörena Kierkegaarda i Sigmunda Freuda na scenu je stupila misao koja iz racionalne sfere suštinu ljudskog izmješta u nesigurni i nestabilni neksus nagona, žudnje i iracionalnog. Ovaj kopernikanski obrat, kojim se svaki oblik koherentnog i autonomnog identiteta utvrđuje kao teorijska fikcija i proizvod ideoloških odnosa moći, otvorio je vrata postmodernističkoj kritici - koja će identitet shvatiti kao efekt performativnog ponavljanja i citiranja društvenih modela. Referirajući na polemiku između Jacquesa Derride i Johna Searla, Alan Sikes u svojoj će knjizi Representation and Identity from Versailles to the Present zaključiti kako postmodernu karakterizira stav da se "otkrovenje identiteta" ne događa kroz performativne prakse, već da su upravo performativni činovi ono što proizvodi i materijalizira identitete. Na tragu ove argumentacije, odnosno stava da se problemu identiteta mora pristupiti uzimajući u obzir njegovu performativnu dimenziju, nekoliko tekstova u zborniku eksplicitno je posvećeno tretiranju identitetskih politika u različitim medijima i umjetnostima. Prilog povjesničarke umjetnosti Leonide Kovač Ivana Sajko´s "Scenes with an apple": In the Interspace of Image, Text and Voice, fokusiran je na intermedijalnu izvedbu identiteta u dramskom tekstu Ivane Sajko, realiziranom kao radio-drama (a u međuvremenu i kao scensko čitanje sa glazbenicima koji uživo proizvode akustičnu kulisu). Situirajući svoj argument u kontekstu teza Judith Butler, autorica će već na početku teksta jasno naznačiti svoju intenciju: "(...) nastojat ću dekonstruirati pojam identiteta u procesu, u kojem pojmovi odabrani da artikuliraju identitet bivaju ostvareni kao politički." Ovdje je od odlučujućeg značaja ustvrditi autoreferencijalni protokol unutar kojeg dramska spisateljica razbija linearnu naraciju i čitatelja odnosno slušatelja konstatno vraća na medij i njegovu materijalnost. Na tragu Williama J.Thomasa Mitchella, Kovačeva će medij definirati kao "kompleksnu društvenu institiuciju koja artikulira identitet" i kao onaj kontekst unutar kojeg je moguće situirati potencijalni otpor, ostvaren autoreferencijalnim raskrinkavanjem medija, odnosno ukazivanjem na ključnu uloge koju medij ostvaruje u procesu posredovanja informacija odnosno poruke. Fokus na autoreferencijalnom postupku u ekonomiji teksta označava i dezintegraciju stabilnog pripovijedača, što za sobom povlači odustajanje od identiteta kao koherentnog i autonomnog pojma. Dinamikom "hibridne fokalizacije", koju će Leonida Kovač detektirati u kompliciranim tekstualnim strategijama, Ivana Sajko izvodi rastjelovljavanje identiteta, dovodeći tekst u direktnu tenziju s tišinom slike, unutar koje se "reproduciraju biokibernetički subjektiviteti". Umjesto čvrstih i fiksiranih pozicija, uspostavljaju se fluidne, krhke i fragilne relacije, bez jasnih distinkcija i tvrdih granica. Da se identitet mora misliti fluidno i performativno, dokazuje u svojem tekstu Continuity and Discontinuity i filozofkinja Nadežda Čačinović. Referirajući na tekstove Galena Strawsona, ona razvija hipotezu da identitet kao konstrukt ne mora ovisiti o narativu tj. da smisao našeg života nije isključivo determinirana formiranjem autobiografskog narativa. "Loša strana narativnosti" odnosi se na "konstrukciju lažnog kontinuiteta", usljed čega subjekt stječe utisak da je život linearni događaj koji se dijakrono razvija u vremenu. Pa ipak, činjenica da se u životu često suočavamo sa iskrivljenim i varljivim sjećanjima, koja ne korespondiraju sa povijesnim faktima, može biti jedan od argumenata protiv identiteta viđenog kroz prizmu kontinuiteta. Filozofkinja, stoga, može zaključiti da sjećanje nije skladište, "već mapa koja se stalno precrtava; mapiranje, re-kreiranje, brisanje, mobilizacija su svakako narativne procedure: i upravo to implicira mogućnost da nikada nije moguće ustvrditi stabilno jezgro istine." Izmještanje subjekta iz njegove ovisnosti o varljivim procedurama i narativima sjećanja otvorit će dimenziju sadašnjosti kao onaj trenutak u kojem se događa strukturiranje identiteta. Pozivajući se u ovom dijelu svojeg argumenta na Gillesa Deleuza, Nadežda Čačinović afirmira koncept imanencije, kojim pokušava ocrtati usidrenost života i subjekta u neposredni trenutak sadašnjosti, izmaknutoj od svakog mogućeg fiksiranja u diskursu ili mediju. Za razliku od klasičnog koncepta na temelju kojeg se identitet razumije kao rezultat narativnih postupaka koji tvore autobiografski kontinuitet subjekta, konceptom imanencije, osigurava se refleksija pojma života sastavljenog od "virtualnosti, događaja i singularnosti", čime se eksponira sfera nepredvidivog i kontingentnog, odnosno pokazuje se u kojoj mjeri identitet nije nešto nepromjenjivo i konstantno. Između memorije i karnevala Jedan od znakova postmodernističke revizije pojmova identiteta i prostora je epistemološko fokusiranje na modalitete upisivanja i arhiviranja vremena u konkretnim prostorima. Da je diskurs o memoriji i arhivama par excellence politički topos, razvidno je ne samo u teorijskom pokušaju razumijevanja kako se mogao dogoditi Holokaust, već i na mnogo recentnijem primjeru ratova na teritoriju bivše Jugoslavije, koji su dobrim dijelom bili uvjetovani lošim odnosom prema traumatičnoj prošlosti Drugog svjetskog rata, ali i ranijim konfliktima zbog kojih je prostor Jugoistočne Europe (pre)često doživljavan kao svojevrsno "bure baruta". U knjizi Kultura sećanja Todor Kuljić će, stoga, primjetiti: "Oživljeno kolektivno pamćenje, a ne istorijsko znanje, bilo je oružje u poslednjem građanskom ratu u Jugoslaviji." Uzimajući za primjer dokumentaristički teatar koji se razvijao u Njemačkoj 60-tih godina prošloga stoljeća, Monika Bregović ukazuje na estetički potencijal kreiranja alternativnih sjećanja, koja subvertiraju dominantne mehanizme identifikacije i na taj način omogućavaju izranjanje onog dijela prošlosti koja se potiskivala ili cenzurirala. Najbolji primjer takvog dramskog pisma je tekst Petera Weissa Die Ermittlung (Istraga, 1965.), nastao na temelju zapisnika sa suđenja odgovornima za zločin u Auschwitzu. Pisan gotovo u maniri objektivnog i faktografski "hladnog" izvještaja, tekst aktualizira sjećanje na traumatične događaje Holokausta, suočavajući, na jedan vrlo okrutan način, čitatelja sa zločinom i sadističkim postupcima nacista. Dokumentaristički teatar, međutim, ne svodi se samo na izvedbu potisnutog sjećanja, već ga odlikuje i svojevrsna emancipatorska gesta, usmjerena ka provociranju širih društvenih i političkih promjena, posebno značajnih ako se uzme u obzir kontekst revolucije, koja je izbila 1968. godine. U tom smislu, autorica teksta može zaključiti: "Dokumentaristički teatar nastao je iz želje da se Njemačku i cijeli svijet podsjeti na užase rata, ali je to također trebalo stimulirati refleksiju o promjenama društvene i političke realnosti." U svojem prilogu o političkim implikacijama karnevala, etnolog Ivan Lozica problematizira u znanosti opće prihvaćeno mišljenje o subverzivnom karakteru karnevala, što ga je furmulirao Mihail Bahtin u svojoj doktorskoj dizertaciji o Rabelaisu. Interpretirajući Bahtinovu tezu u kontekstu Agambenovih refleksija o biopolitičkim protokolima suvremenog društva utemeljenog na principu permanentnog izvanrednog stanja i Girardove teorije religijskog nasilja, Lozica pokazuje kako je karneval moguće pojmiti ne kao neprijatelja državnog poretka, već obrnuto, kao događaj koji u odnosu na vladavinu zakona ima ambivalentan učinak. Karneval je, misli Lozica, prijatelj države, stoga što: "pojačava uvjete pripadanja zajednici (u smislu vladajućeg poretka) te na taj način olakšava državi spriječavanje potencijalne krize - sve dok zajednica prihvaća postojeći poredak." Drugim riječima, učesnici karnevala su, zapravo, osobe koje nemaju realnu političku moć i stoga je karneval situacija u kojoj samo privremeno i prividno dolazi do preokretanja odnosno destabilizacije društvenih hijerarhija. Razlika između pojma zoe (goli život) i bios (politički život usidren u zajednici), što ga Lozica preuzima od Agambena, otvara prostor za distinkciju onih koji su integrirani u zajednicu i onih drugih, isključenih iz političkog života. Kao netko tko je osjetio učinak biopolitičkih, totalitarnih strategija na goloj koži, bivajući u višegodišnjem egzilu, Bahtin je, sugerira autor, u karnevalu upisao Drugost koju je sâm osjećao u odnosu spram zvanične kulture Staljinove Rusije. Njegova teorija o karnevalu, dakle, u direktnom je odnosu sa političkom teorijom otpora, ali kao takva, ona ne opisuje pravo stanje stvari, već predstavlja neku vrstu utopijskog snatrenja – smatra Lozica. Etika Drugosti U kontekstu dekonstruiranja subjektivnosti i obrazovanja diskursa koji će identitetske politike locirati u njihovim performativnim i biopolitičkim dinamikama, jedna od ključnih operacija bila je postkolonijalno relacioniranje identiteta s Drugim, točnije sa svim onim ne-zapadnim kulturama i manjinama, čija je marginalizacija bila ekvivalentna stupnju njihove eksploatacije. Pitanje što ga je indijska feministica Gayatri Chakravorty Spivak formulirala još 80tih godina prošlog stoljeća: "mogu li podčinjeni govoriti?", problem identiteta i reprezentacije situira u kompleksno polje moći, definirano nizom rodnih, političkih i klasnih asimetrija. Iako se na prvi pogled može učiniti začudnim povezivanje položaja žene, radnika i drugih potlačenih subjekata, epistemološka operacija koja je na djelu kod Spivakove ustvrđuje: "Za figuru `žene` veza između šutnje i žene može biti označena samim ženama; rasne i klasne razlike također se mogu podvesti pod te optužbe". Demaskiranje zapadnocentričke paradigme i fokusiranje na emancipacijske prakse istodobno je uvjetom postmodernističkog mapiranja onih identiteta koji se ne poklapaju s dominantnim društvenim modelima (bijelac, građanin) te ukazuje na njihov neopravdani univerzalizam i epistemološko nasilje koje se u ime tog univerzalizma (i normativnosti) sporovodi nad svim Drugim(a). Na premisama sličnim ovima koje smo do sada iscrtali, temelji se tekst profesora političkih znanosti Gorana Gretića European Space: Other-Foreigner-Enemy, koji reflektira kompleksne odnose i tenzije u multietničkom okruženju Europe. Polazeći od stava da je u osnovi svakog nacionalnog identiteta dijalektička napetost spram kategorije stranca (Drugog), Gretić osvjetljava proces aproprijacije na temelju kojeg se konstituira sebstvo. Posebno mjesto u toj argumentaciji zauzima fenomen nacionalizma, shvaćen "kao specijalna forma etnocentrizma", utemeljena na principima "zajedničkog podrijetla, jezika i sličnih navika". Fokus na onome što je moje ili naše uvjetuje ocrtavanje jasne granice, koja će "naš" teritorij odijeliti od stranog teritorija. Povlačenje granice ovdje se može shvatiti kao konstitutivni akt proizvodnje teritorijalnog i geo-političkog okvira, na temelju kojeg se događa izvedba (kolektivnog) identiteta. S druge strane, pokušaj strukturiranja i (samo)određivanja identiteta vrlo često korespondira s podizanjem granica, kao što je to bio slučaj 90tih kada je na temelju prava na samoodređenje nekadašnji jedinstveni prostor SFRJ podijeljen na šest republika (država). Iako Gretić direktno ne referira na Jugoslaviju, upravo se na temelju tog iskustva može zaključiti da je neophodan "suživot s Drugim, čak štoviše da je potrebno živjeti kao Drugi, s Drugim, čak i kada je taj Drugi potpuno različit (...)" Perspektiva koju u svojem prilogu otvara filozof Hrvoje Jurić problematizira izvedbu identiteta u kontekstu krupnih tehnološko-znanstvenih promjena, koje ne samo da su radikalno transformirale komunikaciju između ljudi, već su i granicu između biološkog bića i proteze učinile propusnom. U tom kontekstu, Jurićeva tvrdnja da je pitanje identiteta par excellence pitanje etike, podrazumijeva sljedeći stav: "Sfera ljudskog uvijek je mjesto diskriminacije, mjesto gdje je Drugi isključen, uprkos tome što je baš taj Drugi uvijek služio kao glavni kriterij u stvaranju `čvrstih` identiteta, bilo individualnih, bilo kolektivnih." Sagledan u jednom širem kontekstu koji se odnosi na biopolitičke i transhumane strategije nadzora, pojam idenetiteta i njegova izvedba postaju razvidni na primjeru instalacije Petera Weibela Crucifixion of Identity (1973.), koja će Juriću poslužiti kao primjer. Zamišljena kao križ veličine prosječnog starijeg muškarca, instalacija u središtu ima monitor koji reproducira video sliku, ali slika postaje vidljiva tek kada promatrač zauzme središnju poziciju spram križa. Kao simbol kršćanstva, križ u kombinaciji s nadzornom kamerom provocira delikatno pitanje strategija nadzora i normalizacije, koji obrazuju platformu ili, bolje rečeno, biopolitički dispozitiv unutar kojeg se događa izvedba identiteta. Na tom tragu, zaključit će Jurić, potreban nam je bio-etički diskurs, koji bi se mogao "suprotstaviti biopolitičkim manipulacijama, odnosno tehnološko-znanstvenim, ekonomskim i političkim manipulacijama ljudskog i ne-ljudskog života." U vremenu hipertrofirane realnosti, sve više izmještene u međuzonu internet komunikacije i lažnih facebook profila, ova teza dokazuje svoju plauzibilnost gotovo svakim klikom miša. Teatar na raskrižju civilizacija Kao medij koji osigurava susret i komunikaciju jedne grupe ljudi u zajednički dijeljenom prostoru i vremenu, teatar je moguće promatrati i kao mjesto (re)produkcije identiteta. Već sama činjenica postojanja glumca kao osobe koja na sceni ne govori u vlastito ime, već to čini u ime nekog fikcionalnog lika, sasvim jasno ocrtava značaj koji pojam identiteta i identifikacije ima za kazališnu izvedbu. Uočavajući naznačenu vezu, njemačka teatrologinja Erika Fischer-Lichte u svojoj će knjizi o povijesti kazališta sagledanog kroz modalitete oblikovanja identiteta, zapisati: "U teatru uvijek je riječ (u strukturalnom smislu) o kreaciji identiteta i promjeni identiteta." Transformacija dramske u postdramsku izvedbu, sagledana u kontekstu identitetskih politika, određena je procedurama decentriranja relacije uloga-lik-tijelo, odnosno praksom dekonstruiranja fiksiranih reprezentacija. U postmodernističke tendencije suvremenog teatra treba ubrojiti i otvaranje ka oblicima transkulturalne izvedbe, koji nisu izvorno europskog porijekla, već su dio teatarske tradicije Indije, Japana, Kine, Jugoistočne Azije itd. To otvaranje prema drugim civilizacijama i modelima izvedbe, zasigurno je moment koji govori u prilog tezi o teatru kao toposu (de)strukturiranja identiteta kroz relacioniranje s Drugim. Tekstualni prilog teatrologa Darka Lukića Socially Formed Performative identities: A Relationship between Non-verbal and Verbal Component of Performing Practices; A Theatrological Division Between the Culutures of East and West, kao polazište uzima podvojenu historiju izvedbenih umjetnosti, čija se podvojenost očituje u razlici Zapada i Istoka kada je riječ o verbalnom, odnosno ne-verbalnom teatru. Diferencijacija semiotičkih sustava u kojima se različito razvija teatar na Istoku i Zapadu korespondira s drugačijom funkcijom i vrijednošću koju tekst ima u odnosu na izvedbu. Dok je zapadnoj sferi sve do sredine 20. stoljeća izvedba bila centrirana oko logosa i izgovorene riječi, Istok ovu vrstu "tekstualnog apsolutizma" nije poznavao, kao što nije poznavao ni dualističko razlikovanje između duha i tijela. Druga ključna razlika odnosi se na ulogu koju je teatar imao u relaciji spram zajednice i društva, točnije, kao točka razlikovanja može se uzeti ritualna funkcija, odnosno izostanak iste. Iako bi pogrešno bilo zaključiti kako su ritual i teatar jedna te ista stvar, upravo je u re-evaluaciji ritualne dimenzije izvedbe moguće locirati nove impulse za razvitak teatra. Ovdje je sasvim dovoljno spomenuti djelovanje Antonina Artauda, Jerzya Grotowskog, Eugenia Barbe ili Living Theatrea pa da bude jasno u kojoj je mjeri okretanje ka ne-europskim kulturama i potraga za ritualnim izvorima teatra oblikovala teatarsku praksu 20. stoljeća. Locirajući upravo u odmaku od logocentrizma potencijale razvoja nove teatrologije, Darko Lukić posebice će se osvrnuti na "zanemareni aspekt vizualnog" u teatru, odnosno na činjenicu da reafirmacija pojma teatar implicira bavljenje problemom gledanja, koji je u osnovi etimologije theatron odnosno theatris. Novi teatrološki diskurs u kojem je fokus sa tekstualnih strategija premješten na materijalnost, fenomenologiju, ikoničku dimenziju i politički učinak izvedbe, razvidan je u tekstovima Kim Skjoldager-Nielsen, Miloša Lazina, Matjaža Potrča i Gorana Pavlića. Kao disciplina koja svoje utemeljenje zahvaljuje diferenciranju od studija književnosti, teatrologija je od samih svojih početaka zamišljena kao interdisciplinarna epistemološka praksa, koja može osigurati uvjete za dijalog različitih (umjetničkih) medija. Također, pokazuje se da teatrologija može biti model zacrtavanja pravca istraživanja, koji će reflektirati društvene, kulturološke, političke i ideološke implikacije izvedbe, tj. kompleksne intermedijalne promjene unutar sustava umjetničke (re)produkcije. U kontekstu zbornika i njegovog tematskog okvira, nova teatrologijska misao dobrim je dijelom utemeljena u intenciji formuliranja relacijskih paradigmi prostora, koje bi omogućile uvid u dinamiku izvedbe postmodernističkog identiteta i mapirale odnos između kategorije identiteta i prostora. Jedan od zaključaka u tom pravcu je teza po kojoj se analitičko ocrtavanje teatarskog prostora može ostvariti samo na temelju fenomenološkog stava, zasnovanog na neposrednom iskustvo živog tijela. Uzimajući u obzir Bachelardovu poetiku prostora i teoriju glume Branka Gavelle, Goran Pavlić ontologiju prostora teatarske izvedbe locirat će u intersubjektivnoj tenziji koja postoji između tijela (glumaca međusobno, ali i glumaca i publike) i koja determinira "teatar kao kolektivnu umjetnost par excellence." Konstitutivna uloga publike, na tragu Gavelline teorije o kazalištu kao suigri, dakle, pokazuje se odlučujućim trenutkom u nastojanju da prostor izvedbe razumijemo u njegovoj relacionoj, relativnoj i društveno-kolektivnoj dimenziji. S te nas pozicije dijeli još samo jedan korak do relacijske estetike Nicholasa Bourriauda, koja umjetnost izmiče iz autonomne sfere te uvodi u kompleksno polje društvenih antagonizama, gdje se umjetnički čin izjednačava sa društvenim efektom koji proizvodi. Zaključne napomene Nadilazeći okvire i formu uobičajene recenzije, ovaj je tekst postao "žrtvom" analitičke strategije, kojom se tema eksponira iz različitih vizura i na temelju čega ona postaje nekom vrstom izlike za artikuliranjem vlastite pozicije. Možda je riječ o učinku "toksičnog mema" - sintagme kojom Sibila Petlevski objašnjava djelovanje "informacijskih virusa" u kontekstu samo-replicirajućih modela ponašanja? Je li moguće da je čitanje zbornika pokrenulo bujicu teksta koji, recenzirajući štivo, u njemu sagledava i izvodi vlastitu opsesiju prostorom identiteta u sferi izvedbe? Pisanje je nedvojbeno otvorilo prostor intersubjektivnog dijaloga u kojem je bilo moguće sagledati i problematizirati ne samo autore koji su se pojavili u tekstu, već je, istodobno, taj proces zrcalo okrenuo i prema onom koji piše i koji tim pisanjem provocira nelagodu svog disritimičnog i nomadskog identiteta. Odbacujući poziciju sveznajućeg i koherentnog naratora, priznajem na kraju da sam tekstove iz zbornika koristio kao partituru za "maničnu koreografiju" u liminalnom polju između disciplina. Namjera se, dakle, poklapa s pokretom dislociranja fiks(ira)nih identiteteta tj. njihovom replikacijom u prostoru spontaniteta, potencijalnosti i transgresivnosti. Umjesto homogene-stabilne spacijalnosti ustrojene i disciplinirane biopolitičkim taktikama ekonomskog potčinjavanja i nacionalističkog zaglupljivanja, pred nama se ocrtavaju fragilni toposi žudnje i nekog istrzanog trajanja odnosno sjećanja koje se odupire imenovanju, bježeći od točke nedogleda u orgijastičku tjelesnost u kojoj su poništene granice između života i sna, Mene i Tebe, Njega i Njih. I možda je to taj prostor identiteta za kojim sam cijelo ovo vrijeme tragao, a koji se tek sada nazire: točka koja će obuzdati ovu logoreju, osiguravajući dijalog u tišini onog neidentificiranog, neizgovorenog, nevidljivog. U današnjem Odeonu slušali ste tekst „Decentrirana izvedba identiteta“ što ga je - inspiriran zbornikom Sibile Petlevski i Gorana Pavlića „Spaces of Identity in the Performing Sphere – napisao Andrej Mirčev. Autorica Odeona: Agata Juniku.