Sonnenschein

Special cijena 140,81 kn Redovna cijena 156,45 kn
  • Broj stranica: 480

  • Godina izdanja: 2007.

  • ISBN: 978-953266013-5

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 595 g

Lebensborn-djeca, deportacije Židova, logori smrti, pitanje neutralnosti Švicarske u Drugome svjetskome ratu, SS komando-odredi i povijest Gorizije susreću se u romanu Sonnenschein. Daša Drndić napisala je veličanstven roman o velikoj, bolnoj i prešućenoj temi Drugoga svjetskoga rata, o djeci otetoj od roditelja i odgajanoj da postanu arijevci. Kroz povijest jedne židovske obitelji iz Gorice i sudbinu mlade žene Haye Tedeschi razotkriva zablude, osobne promašaje i tragedije u kojima se zrcale najcrnje nemani čovjekova bića koje su više no ikada isplivale upravo u dvadesetom stoljeću. Daša Drndić u Sonnenscheinu, svom najboljem romanu, bez okolišanja, bez skrivanja, iznimno vještim slaganjem stvarnih dokumenata, fotografija, popisa, iskaza svjedoka vremena i velike priče o traganju za izgubljenim djetetom, osvjetljava dio duboko skrivene osobne i nacionalne povijesti.

Roman je 2007. godine dobio nagradu Fran Galović za najbolju knjigu zavičajne tematike i nagradu Kiklop za prozno djelo godine. U engleskom prijevodu Ellen Elias-Bursać pod naslovom Trieste osvojio je nagradu Independent za najbolju stranu beletrističku knjigu po izboru čitatelja (Independent Foreign Fiction READERS Prize) za 2013. godinu.

23.7.2008.

Začitavanje: 'Sonnenschein'

booksa.hr, Boris Postnikov, 23.07.2008.

'Sonnenschein' Daše Drndić hrabra je, moćna i etična knjiga koju treba čitati. I to nema nikakve veze s ljetnim i sličnim književnim modama.

U beskrajnim prostranstvima semiretardiranih masmedijskih rituala diktiranja mode i ukusa, jedan mi je osobito drag. Prakticiraju ga redakcije kulturnih rubrika od L.A.-a do Osake. Pojavljuje se s prvim danima ljeta, neizbježno poput kolona kod naplatnih kućica. I vi ste zasigurno ove godine, kao i bilo koje prethodne, proučili barem pet novinarskih varijacija na tu ingenioznu temu: što čitati na plaži? Pravila su uvijek ista: da je aktualno, da opušta, da 'nije preteško'...

Pa opet, nema urednika, novinara i medijskog pregaoca koji, tamo s prvim temperaturnim šokovima, ne osjeti nesavladivu potrebu da baš po tom monotonom receptu skuha vlastiti bućkuriš naslova. Kvragu, rekoh sebi, kad je već tako, da se oprobam i ja. Dakle, ovo 'Začitavanje' posvećeno je preporuci ovogodišnje knjige za plažu. A moj vam je savjet da, uz kostim, mlijeko za sunčanje i pincetu za vađenje bodlji morskog ježa (nikad se ne zna!), na obalu ponesete roman Daše Drndić Sonnenschein (Fraktura, 2007.).

Dobro, šta je sad ovo, pitate vi: nit' je aktualno, nit' opušta, a i djeluje, ono, poteško... Polako, polako. Razmislite: ima li išta prirodnije nego na plus četrdeset čitati knjigu koja se zove 'Sunčev sjaj'? Ako vam taj nije dovoljan, ima i ozbiljnijih argumenata: Sonnenschein je, kratko i jasno, najbolja domaća prozna knjiga prošle godine, a ni 2008. nam, barem za sada, nije donijela bolju. Pritom spada u onu notornu ladicu djela 'za kritičare i uski krug publike', što znači da je, sram vas širokopublički bio, vjerojatno još uvijek niste pročitali. A evo zašto biste trebali.

Daša Drndić piše mimo, onkraj i bez obzira na(spram) svih aktualnih trendova, smjerova i strujanja. U njenom pismu sabiru se literarna iskustva majstora poput Bernharda, Kiša, Magrisa, Borgesa... imena čija je vrijednost opasno devalvirala u posljednjih desetak godina herojskog tržišno-medijskog samoosvješćivanja otužne nam tuzemne književne burze. I dok burzovni dioničari i mešetari podešavaju svoje literarne izričaje prema kriterijima čitkosti i dopadljivosti, ona priziva provokativne geste (post)modernističke tradicije: kolažira tekst i razigrava ga, miješajući dokumente i fikciju, umećući citate, fotografije, notne zapise, zemljopisne mape, obiteljska stabla, matematičke formule... Na kraju sve to sklapa u moćni tekstualni stroj koji proizvodi i humor i horor, i cinizam i sarkazam, i patos i stravu.

Priča romana jednostavna je: pripovijeda je starica Haya Tedeschi, prisjećajući se svoga života, kopajući po uspomenama i dokumentima u rodnoj Goriziji, provincijskom talijanskom gradiću, negdje u ljeto 2006. Bila je dijete u židovskoj obitelji. Početkom Drugog svjetskog rata Tedeschijevi prelaze na katoličanstvo, a Haya, tada već djevojka, postaje ljubavnicom nacističkog časnika. S njim i zatrudni, ali Kurt Franz, budući ratni zločinac, ostavlja je jer, usprkos svemu, “Tedeschi ist ein jüdischer Name”. Ona rađa, a sina joj nakon samo sedam mjeseci ukradu. U finalu romana doznajemo da je bio kidnapiran kako bi ga se uključilo u zloglasni projekt Lebensborn, kojim su nacisti htjeli potpomoći razvoj arijske rase, omogućujući djevojkama da rađaju vanbračnu djecu njemačkih vojnika, ali i otimajući buduće visoke, mišićave i plavokose kćeri i sinove domovine.

U ovu okvirnu priču umetnute su brojne digresije: ispovijesti upravitelja koncentracijskih logora i njihovih žrtava, groteskne epizode o Borghildi, lutki kreiranoj za ispunjenje seksualnih maštarija nazi-vojnika i čuvenom Salonu Kitty, berlinskom bordelu korištenom za špijunažu, životna povijest karizmatičnog matematičara i ljevičara Renata Caccioppolija, kojeg utjecajna obitelj šalje u ludnicu kako bi ga spasila od odmazde režima...

Drndićeva kroz tekst provlači lajtmotiv po kojem se 'iza svakog imena krije priča', bori se protiv zaborava suvremenika, ravnodušnosti pasivnih promatrača, pokvarenosti, tromosti i neučinkovitosti prononsiranih institucionalnih čuvara ljudskih vrijednosti, poput Crvenog križa ili Katoličke crkve, pa je svojevrsni vrhunac romana monumentalni memento Židovima ubijenim ili protjeranim iz Italije između 1943. i 1945. – na stotinjak stranica popisano je oko 9.000 njihovih imena. A iza svakoga se krije priča...

Sonnenschein je hrabra, moćna i neuobičajeno etična knjiga koju treba čitati. I to nema nikakve veze s ljetnim i sličnim književnim modama.

30.1.2012.

Trieste, By Dasa Drndic (trs Ellen Elias-Bursac)

The Independent, Daniel Hahn, 29.01.2012.

Haya Tedeschi, a retired maths teacher, sits in her rocking chair, a red basket at her feet. The scraps it contains – letters, photographs, cuttings – tell her story and the story of her time, eight turbulent decades in the heart of Europe, a place that shimmers with history.

Haya was born in Gorizia (also variously Görz, Gorica, Gurize), though her family also spend time in Venice, Albania, Naples, Milan and Trieste. All around, wars are fought, borders and territories contested. Her own little story never holds the focus for long, budding and sprouting into others – here a sketch of Francesco Illy, there the horrors of San Sabba and Treblinka, gas chambers and euthanasia programmes, or the life of a dissenting Italian mathematician.

Each part is fleeting. We rarely linger long enough to experience a moment or to savour it, but with this lack of depth comes the simultaneous impression of a vast, sometimes overwhelming richness.

At one point the narrative is interrupted – “Behind every name there is a story” – for a full list of the 9,000 Jews deported from Italy or killed there. All 159 Alhadeffs; 71 Anticolis: Abramo, Adelaide, Adolfo, Alberto, Alfredo. Haya's kin are here: 44 Tedeschis. I notice that among the crowd of names nestle a couple of Hahns. Behind each name lies another potential life-story, another Haya.

Drndic's fictional world is vast, but also stifling. There is the brutal solidity of the present, and there is the swirling fluid mess of memory and time, “melting in her mind like chocolate”. (There are occasional moments of prose here, from writer and translator, beautiful enough to make you want to read them aloud.)

Haya's life-story flounders in the sea of other stories, voices, lives: the big picture filled out with transcripts of Nuremberg cross-examinations; photos and footnotes; long sequences of potted biographies of SS guards; maps, poems, song lyrics (rarely in English), the music for snatches of tunes. It is a jumble, frequently hard to digest and often difficult to engage with as endless fragments flit by. And yet they accumulate, these fragments; they begin to add up to something remarkable, too. In this documentary fiction, the private and public happen at once, large and small scale, imagined with just the same biographical precision. Haya sits dazzled in the cinema, lost in the unbelievable glamour on the screen; meanwhile, neighbours are disappearing.

Trieste is aching with vivid absences, losses, disappearances. By the time our focus falls on Haya's search for her long-missing son in the book's final act, and we hear “Hans” speak, this one story is freighted with all the pain and detail of its myriad predecessors. It's a worthy pay-off. The picture Trieste offers is cumulative – so is its effect. For a reader with a taste for tidy narrative, its wilfulness can be maddening, and yet the multifarious elements that comprise Haya's story and its grand context are an incredibly dense and potent mixture, too.

25.3.2012.

Jedan sat bogaćenja s londonskom publikom

Glas Istre, Boris Vincek, 23.03.2012.

Spisateljica Daša Drndić sljedećeg će četvrtka biti gošća rovinjskog programa “Pisac u prolazu” koji se održava u kavani hotela Adriatic u 19.30 sati. Nedavno je sudjelovala na londonskom Jewish Book Weeku, gdje je predstavila engleski prijevod dokumentarnog romana “Sonnenschein” o prešućivanim temama Drugoga svjetskog rata, a koji je pod nazivom “Trieste” objavila nezavisna nakladnička kuća MacLehose Press.

- Čitalačkoj smo publici predstavili prijevod moje knjige “Sonnenschein” u engleskom izdanju nakladničke kuće Quercus, a naslovljene “Trieste”.

Naslov romana promijenjen je u “Trieste”. Pretpostavljam da je to bila odluka izdavača, no zanimalo me kako gledate na nju?

- Izdavač ima pravo mijenjati naslov po vlastitom nahođenju. U početku sam se bunila i rekla da mi taj naslov zvuči kao da se radi o turističkom vodiču, međutim, pokazalo se da je za englesko govorno područje on intrigantan, da priziva brojne povijesne i kulturološke asocijacije, pa je tako odjeknuo i u Italiji.

Za kritiku znamo da je reagirala pozitivno, no kakva je bila reakcija publike - jeste li imali kontakte s engleskim čitateljima?

- Uzajamno smo se slušali. Imali su oni meni štošta za reći, kao i ja njima. Doživjeli smo jedan sat bogaćenja. Približavali samo naizgled udaljene svjetove. Rastali smo se rukujući se i uz osmijehe iza kojih su se krile osobne priče, tragedije i boli. Ispalo je da je jedan od dvaju mota knjige - “Iza svakog imena krije se priča”, na toj promociji doslovno oživio.

Pisanjem o prešućenim (i ne) zločinima Drugoga svjetskog rata neposredno se referirate i na zločine zadnjih balkanskih konflikata - hoćete li i o njima pisati na izravan način ili ćete posao dokumentiranja i uobličavanja u literarnu formu tih povijesnih zločina prepustiti nekim drugim piscima i generacijama?

- Proces denacifikacije spor je i dugotrajan te zahtijeva angažman čitave javnosti, povijesne, političke, kulturne i umjetničke. U Hrvatskoj se u vezi s ustaškom ideologijom i zločinima ustaša još uvijek tu i tamo manipulira, i to u cilju očuvanja nekih, po meni, moralno upitnih pozicija. Evo, u knjizi koju sam upravo završila malo sam se prebacila na ustaše, to će možda čitateljima u ovim krajevima biti bliže. I, nadam se, iritantnije.

13.8.2012.

Daša Drndić: Nepripadanje donosi slobodu

Slobodna Dalmacija, Siniša Kekez, 12.08.2012.

Daša Drndić autorica je devet zapaženih romana (Umiranje u Torontu, Cannzone di guerra, Leica format, Sonnenschein, April u Berlinu, neki su od njih). Prevođeni su na engleski, francuski, nizozemski, mađarski, poljski, slovački i slovenski jezik. No to je samo dio opusa ove donedavne sveučilišne profesorice, prevoditeljice (s desetak prevedenih knjiga), autorice 20-ak radiodrama, priča posijanih po različitim časopisima i novinama. Daša Drndić dobila je niz domaćih i inozemnih nagrada, među ostalim i Kiklopa, te je kao stipendistica boravila u Berlinu, Salzburgu, Beču, Amsterdamu...

Kao anglistica bila je Fulbrightova stipendistica, magistrirala je dramaturgiju, a na riječkom je Filozofskom fakultetu doktorirala i predavala britansku književnost i kreativno pisanje. S njom se o knjigama i piscima, hrvatskim i inozemnim posebnostima zaista ima što razgovarati, baš kao i o plivanju, birokraciji, kuhanju i skupoći rovinjske tržnice ili o ljubavi.

Uskoro vam izlazi novi roman. Kako će se zvati i o čemu je u njemu riječ?

- Nisam sigurna da je ta knjiga roman u “klasičnom” smislu, iako ima “priču”. Možda bi trebalo kontinuirano preispitivati književne forme i oslobađati ih “stega” zacementiranih kanona. Svijet se u svim svojim vidovima danas mijenja dosad neviđenom brzinom. No, formu mojoj knjizi već će odrediti (nametnuti) netko izvana jer većina se inače obožava kretati unutar zadanih, okoštalih gabarita, unutar onoga što je ograničeno, oivičeno; tako je lakše, manje napora, manje razmišljanja, manje odgovornosti. Ta bi se knjiga, odnosno proza, trebala pojaviti do kraja rujna u izdanju “Frakture” i zove se “Belladonna”. U njoj pokušavam dotaći pojave koje nam ovako ili onako kroje život: obitelj, gradove–zemlje u kojima živimo, bolesti, starost, politiku, prošlost, sadašnjost, ratove, a sve vezano za život psihologa Andreasa Bana.

Sudeći po broju knjiga koje ste napisali, a i kilometrima koje, kažete, preplivavate ovo ljeto, reklo bi se da ste – prema hrvatskim standardima, kojima ste uvijek izmicali - vrlo produktivni? A opet su vas na sveučilištu umirovili?

- Voda je valjda jedan od arhetipskih elemenata. Nekada sam se bavila plivanjem i ono me i danas veseli. Donosi (kratkotrajnu) slobodu. Malo gledaš u dubinu, malo u svijet izvan. Onaj svijet dolje mračan je i tajanstven, ali izazovan i primamljiv, onaj na površini blješti, često isprazno. Što se “produktivnosti” tiče, sve više vremena provodim u takozvanom praznom hodu, u nepomičnosti u kojoj mi za sada uglavnom moždane vijuge talasaju. Iz tog i takvog stanja onda izađe neka knjiga. Znači, “radim” ne radeći. Prema tome, nitko me nije umirovio, jer uopće nisam mirna. Što se riječkog fakulteta i njegova kadra tiče, to je ozbiljnija i ne baš lijepa priča, nešto od nje našlo se u toj “Belladonni”. Kao i nešto o akademskom ustroju općenito, prilično apsurdno i bezrazložno, nalik onom vojničkom.

Ljeto ne provodite u Rijeci, već u Rovinju, svome ljetnom domu. Kako je imati toliko domova (Zagreb, Beograd, Rijeka, Rovinj...) i isključuje li to mogućnost imanja jednoga, pravog doma?

- Zaboravili ste Split. I s njim imam vidljivih i nevidljivih spona, od obiteljskih do jezičnih. Jedan moj djed, Vjekoslav Ožegović, bio je blagajnik “Hajduka” 1920., vlasuljar u kazalištu i anarhist, moja nona Anka u Splitu je imala krojački salon s četrnaest radnica, moj barba, Branko Ožegović, bio je dugogodišnji novinar “Slobodne”, majka Timea, dakle, bila je Splićanka, drugi moj djed, Edo Drndić, 1921. iz Istre, tada pripojene Italiji, emigrirao je u Jugoslaviju i došao u Split. Otac, Ljubomir, maturirao je u Splitu. Brat Gojko (zvali su ga Kennedy) kao junior igrao je vaterpolo za “Jadran” i “POŠK”. U Splitu mi i danas živi bliska rodbina. Bila je tamo na Špinutu jedna siva vila...

Ali, to su uglavnom apstraktni “domovi”. Imam stan u Rijeci i mali zajednički porodični prostor u Rovinju. Domovi dolaze i odlaze, kao i poznanstva, kao i pojedini prijatelji, neke zauvijek nosimo u sebi i dio su našeg krvotoka, neki se naprosto istroše. Što su to jedan, pravi dom; jedna, prava zemlja, čak i jedan, pravi jezik? Iako je jezik možda najdragocjenija osobna bagaža koju posjedujemo, laka za (pre)nošenje, a teško uništiva. Jezik je pun tajni, prevrtljiv i neuhvatljiv, svojeglav i neukrotiv.

Uostalom, tko je taj koji određuje što je “pravo”? Može se čovjek nikada ne maknuti iz svoje sredine, a opet ne živjeti potpuno u njoj, može se seliti cijeloga života i ne maći se iz svoje kale. Ukratko, (djelomično) nepripadanje donosi slobodu. Slobodu da se bude subverzivan i kritičan; bespogovorno pripadanje, bilo čemu, bilo komu, osobi, zemlji, vjeri, ideologiji, partiji, stranci, prošlosti, pa i jeziku, znači gubiti sebe, pristati biti okovan (poslušan), slijep i nespreman na promjene. Ali takva sloboda, ipak relativna, donosi i samoću. Onda se te usamljene duše nekako nađu, jer ima ih, okupe se u nekoj umobolnici našeg vremena, i u njoj, toj ludnici, pokušavaju otkriti kako da prežive.

Gradovi su vam bitni, od Rijeke, Toronta, Berlina... Otkud tolika vezanost za prostor, gradove? Znači li to da ne biste mogli živjeti na selu?

- Mogla bih boraviti na selu, nakratko. Ali, moji unutarnji prostori stapaju se s onim gradskim. Veličina grada nije tu presudna. Ima gradova koji su dosadni, stegnuti, palanački zatrovani. U takvim gradovima postoji opasnost da čovjek oboli, recimo od astme. Ali, da ne filozofiramo, gradove čine ljudi, oni su njihovi organi. Ipak, u globalu, gradovi ne mogu vječno ostati zatvoreni jer su podložni “napadima” njima stranih elemenata koji, htjeli to gradovi (ljudi u njima) ili ne, donose ono što je novo, intrigantno, uzbudljivo. I tako, s vremenom, bedemi oko gradova sami se od sebe urušavaju i otvaraju se moćni prostori raznolikosti i drugosti. Otvoreni gradovi, ne imitacije, pulsiraju, unose nemir, a bez nemira nema kreacije. Selo je, unatoč prirodi, šumama i oranicama koje ga okružuju, po meni, zatvoren, statičan prostor. U njemu zna biti previše “mira” koji, kad se nakupi, ili kad mu se netko ili nešto suprotstavi, može grunuti u veliko zlo. Ne govorim, naravno, doslovno o selu i gradu. “Gradovi” mogu biti sela i “sela” gradovi.

Boravili ste u različitim gradovima, Toronto, Amsterdam, Berlin.. Kakve su dojmove ostavili?

- Ovisi o tome u kojem ste “svojstvu” u nekom gradu. U Torontu sam boravila dvije godine kao emigrant na socijalnoj pomoći, pa vi vidite. U Amsterdamu i Berlinu po mjesec-dva, kao pisac na pristojnoj stipendiji. Nakon dvadesetak godina boravka u Rijeci donekle joj poznajem dušu. Svi se ti gradovi provlače kroz moje knjige i slike o njima su subjektivne, kakve bi bile? Berlin mi je najuzbudljiviji, Berlin me skroz naskroz prodrmao.

Ne bojite se javno osporiti lažne mitove i autoritete? Je li Hrvatska teška sredina za takav stil razmišljanja i ponašanja? Jeste li se možda umorili od takve borbe?

- Nisam se umorila. Kad se umorim, “umir(ov)it” ću se. Ali, pas koji laje, ne ujeda. Nemam nikakvu moć mijenjati ono što mislim da je nepravedno, lažno i birokratski apsurdno. Imam jedino riječ, a ona ipak, i kad je “prejaka”, ne ubija. Tako, preostaje mi da postavljam pitanja. Hrvatska jest teška sredina za buntovništvo, ali ni Zapad nije naročito spreman na radikalne promjene. Možda je nešto bolje ušminkan, možda su na Zapadu raznorazne perverzije, gadarije i pohlepe bolje kamuflirane, ali, općenito, cijeli nam je svijet u stanju raspada i pojedinac se nalazi u opasnoj klopci iz koje ne vidim kako će izaći ako se ne pobuni. U suprotnom, završit ćemo doslovno u ludnicama 19. stoljeća, skroz obespravljeni, manipulirani, žigosani, stegnuti u one košulje koje su nam već navukli preko glave.

U Rijeci ste predavali danas osobito popularno kreativno pisanje, koje sada postaje dio akademskog svijeta. Može li se pisanje naučiti?

- Bio je to jedini sveučilišni kolegij kreativnog pisanja u Hrvatskoj – i to na engleskom jeziku. Dobili smo neke izvanredne tekstove. Vodila sam i radionice kreativnog pisanja. Iz jedne takve “izašli” su Tea Tulić i Enver Krivac. Kolegiji ili radionice kreativnog pisanja ne postoje da bi se nekoga naučilo pisati, nego, prvo, čitati i valorizirati pročitano. Potom, da bi se polaznicima, kroz razne vježbe, ukazalo na neke “trikove” i zamke koje bi bilo dobro izbjegavati prilikom pisanja, odnosno da im se olakša tumaranje i tapkanje po, za njih neistraženim “predjelima”. Pisanje je u krajnjoj liniji rad, praksa i na koncu – zanat. Nemojmo mistificirati.

Kći vam je studirala u inozemstvu. Donosi li takav studij kvalitetnija znanja i je li se teže uklopiti nakon njega?

- Moja kći diplomirala je grafiku na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Rijeci. Na dvogodišnji poslijediplomski studij filmske kamere primljena je na Baltic Film and Media School u Tallinnu, u Estoniji. Od Riječkog sveučilišta dobila je jedan kredit, koji sada otplaćuje, ja sam podigla drugi, koji sam otplatila. U Hrvatskoj nema takvog studija, a ovaj u Tallinnu bio je među rijetkima koje smo mogle “pokriti”. Trenutačno ne skrbim za nju, jer je primljena na jedno administrativno mjesto na određeno vrijeme. Taj posao nema veze s njezinim strukama. U slobodno vrijeme snima dokumentarne filmove. Nakon četrdeset godina rada, moja hrvatska penzija iznosi 1690 kuna, srpska još toliko. Ta penzija omogućava mi besplatne vožnje riječkim gradskim autobusima i kupovinu kruha s deset posto popusta. Ali ja uglavnom pješačim i ne jedem taj kruh. Hvala Hrvatskoj.

Volite puno i čitati. Što je na vašem rovinjskom kantunalu i u plažnoj torbi?

- Pokraj kreveta: Roberto Bolaño – Nazi Literature in the Americas, László Krasznahorkai – Satantango, Antal Szerb – Putnik i mjesečina, Péter Nádas – Parallel Stories, Semezdin Mehmedinović – Autoportret s torbom i Kafka, uvijek Kafka. Na plaži ne čitam. Pijem kavu, družim se i plivam.

Pored toliko književnih i plivačkih obveza, stignete li i volite li što skuhati? Miješaju li se na vašem štednjaku različite kuhinje?

- Obaveze se smanjuju, mala zadovoljstva koja ipak čine život, povećavaju se. Volim kuhati, ali za druge, za one koji su mi dragi. Volim jesti, volim čitav taj ritual oko hrane, od nabavljanja do nazdravljanja. Fešta za oči, nepce i dušu. Kad negdje otputujem, sad sve češće posjećujem tržnice, sve manje muzeje. Da, miješa se tu svašta: za kontinentalce – bakalar na brodet ili na bijelo, katkada crni rižot, i razne pašte, može i ona brzinska sa “šporkom” šalšom od pomidora, pa rožada, pa fritule; za Mediterance – prebranac i gibanica, žito sa šlagom. Onda, tu je i “siromašna” Istra – posutice sa slanim srdelama, fuži (kupovni) i tingul od kokoši, kroštule. O, koje veselje – kad se ima novaca. Kad se nema – može se naprosto toćat kruh u dobro maslinovo ulje i pit istarska malvazija ili gusti teran iz rinfuze. Pa opet štima.

 

Amerika i Engleska čitaju Dašin roman o šutnji

Slobodna Dalmacija, Eda Vujević, 30.1.2014.

Roman hrvatske književnice Daše Drndić, “Sonnenschein”, koji je lani u Velikoj Britaniji izišao u prijevodu Ellen Elias-Bursać pod naslovom “Trieste”, ovih dana pobire lovorike i u Sjedinjenim Državama.

Lani je u Engleskoj dobio nagradu Independent za najbolju stranu beletrističku knjigu po izboru čitatelja za 2013. godinu. Roman koji je izdala zaprešićka “Fraktura” 2007. godine dobio je nagradu “Fran Galović” i Kiklopa za prozno djelo godine.

Važni strani jezici

Kritika je u Americi vaš roman dočekala aklamacijom. Jeste li očekivali takav prijem?

- Nisam ništa očekivala. Više sam čekala. Uz dozu znatiželje i s minimalno emocija. No, kako je ipak teško za jednu malu i svijetu uglavnom nepoznatu književnost da se probije na tako veliko tržište, ovo što se dogodilo s mojom knjigom možda će otvoriti put još nekim radovima napisanim na ovom “egzotičnom” jeziku.

Doduše, neke knjige iz Hrvatske i iz “regije” “putuju” preko oceana, nije ovo prva. U Americi su tiskane knjige Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić, Miljenka Jergovića, Slavka Goldsteina, Vedrane Rudan, nedavno Roberta Perišića, zatim Danila Kiša, Aleksandra Hemona i tako dalje, da sad ne nabrajam. Ovo s mojom knjigom zvuči, onako – pompozno, pa neki benevolentno, neki baš ne, puste mašti na volju i zamišljaju kako se tu radi o nekoj velikoj zaradi. Ma, kakvi. Možda, baš možda, kapne koja stotina eura, i to kroz dulje vremensko razdoblje.

Mladen Stilinović je imao rad gdje je eksploatirao tvrdnju: Umjetnik koji ne govori engleski, nije umjetnik. Kakav je vaš dojam o svome “prodoru na englesko tržište”?

- Nisam ja nigdje prodrla, tu sam, u Rijeci. “Sonnenschein” je krenuo na put prvenstveno zahvaljujući profesionalnom i angažiranom radu izdavača i urednika Seida Serdarevića i njegove ekipe na toj knjizi. Tako je knjiga doputovala u Veliku Britaniju.

S obzirom na to da je u Engleskoj prošla relativno dobro, za njezinu daljnju anglosaksonsku sudbinu pobrinuo se engleski nakladnik, kupio joj kartu i poslao u Ameriku. Što se Stilinovićeve opaske tiče, ona zvuči simpatično, premda “govoriti” neki jezik prilično je fluidni pojam.

Znati neki jezik znači kontinuirano pratiti njegove promjene i sva njegova lica, od onog sofisticiranog, recimo književnog, preko argoa, dijalekata, pa do onog uličnog; znači poznavati kulturu ili kulture zemalja u kojima se određeni jezici govore, njihovu politiku i društvene okolnosti. I, naravno, ne mora to biti engleski jezik.

Poznavanje stranih jezika naprosto svakome olakšava pristup drugome i drugačijem, otvara čudesne prostore, obogaćuje i, u krajnjoj liniji, čini nas tolerantnijima i boljima. Uz to, apsolutno smanjuje mogućnost da podlegnemo manipulaciji bilo kojih institucija ili vlasti. A o prevođenju književnih i ostalih djela napisano je mnogo stručne literature, pa ne bih sad o tome.

Pobuna ima cijenu

Vaš je roman ocijenjen kao “briljantno umjetničko i moralno ostvarenje”. U kakvom odnosu su danas umjetnost i moral?

- Jedna od tema “Sonnenscheina” je ona o šutljivoj većini, o bystanderima, o nama koji vidimo (ili ne želimo vidjeti) što se oko nas zbiva i o tome šutimo. Jednostavno rečeno, o nama koji gledamo svoja posla. Ali to gledanje svoga posla kad-tad obije nam se o glavu.

S druge strane, dizati glas protiv većine, odnosno protiv jačeg, najčešće ima cijenu. No, stvar je lične odluke, svakog od nas pojedinačno, za što ćemo se opredijeliti. Za kakve snove, košmarne ili mirne. Umjetnost i moral, pitate.

Po meni, i ne samo po meni, zadaća je umjetnosti da bude subverzivna, ne da tetoši i da gladi, nego da uznemirava, da ljuti, zgražava, pa ponekad i da plaši. Nažalost, takve je umjetnosti danas sve manje. I stoga sve je manje ljudi spremno suočiti se sa svojim osobnim, ali i kolektivnim nemoralom, lažima i strahovima.

Moj znanac kaže da je zapadna civilizacija zrela za “jednu malu, slatku, nuklearnu katastroficu”.

- Ne bih bila tako radikalna, ali u daljini se ipak čuje kako se ovom i ovakvom svijetu približava katastrofa. Za sada je to potmulo kotrljanje, kada će nas taj nekakav val “udariti”, poklopiti, ne znam, ali da se svijet općenito urušava, urušava se. Fizički, ekonomski, materijalno i duhovno. Ljudski.

Lani ili preklani je Gerhard Richter je rekao kako je to apsurdno da je jedna njegova slika prodana na dražbi za 15 milijuna eura.

– Da, apsurdno je. Je li rekao i što je učinio s tih 15 milijuna eura?

Ne postoji zdravo društvo

Ne. Sumnjam da je baš on sve pobrao. No, možemo li išta mijenjati?

- Pa, mijenja se, svijet se mijenja. Treba samo dotjerati cara do duvara, a to će potrajati. Za sada “car” je još uvijek moćan, iako sve češće pobolijeva. Kako će se to dogoditi, ne znam. Da li mirno, u što sumnjam, ili bučno, veoma bučno. Pokazalo se da nijedno “carstvo” nije vječno. Dokle god postoje oni koji postavljaju pitanja, odnosno oni koji misle i govore, šanse za bolji i pravedniji svijet postoje.

Pišete knjige prožete dokumentaristikom. Što mislite, kad ćemo u Hrvatskoj imati takve knjige – literarno i moralno uvjerljive – a koje su prožete dokumentaristikom ovog zadnjeg, Domovinskog rata?

- Ima knjiga, čak vrlo dobrih, koje se bave Domovinskim ratom. Ali u vezi s tim ratom ima i mnogo tajni, mnogo neraščišćenih računa, ima laži i prijevara. Dok raznorazni dokumenti ne postanu dostupni, dok se preživjeli svjedoci ne prestanu – možda opravdano – bojati govoriti, teško da će pisci, pa i ostali umjetnici, recimo filmaši, moći stvoriti nekakvu širokokutnu sliku.

Hrvatska, u globalu, još uvijek – ili ponovno – u pojedinim aspektima svog življenja diše prilično ostrašćeno, što je nekako retrogradno, passé, pa čak i redikulozno. Tako se ne dolazi do katarze. A katarza je potrebna da bi se duboko udahnulo, zbacilo kojekakve pogane terete s leđa i krenulo naprijed. Da bi se koliko toliko ozdravilo.

Premda, apsolutno zdravo društvo nigdje ne postoji, niti će ikada postojati. Jer, postoji sjećanje, a ono se s vremenom transformira, da ne kažem deformira i tako se iz istine pretvara u laž.

Zato autoritarna društva ne trpe ili/ili situacije, pa predano rade na eliminaciji, odnosno transformaciji osobne i kolektivne memorije. Aveti prošlosti koje se sustavno uguravaju u boce ili metu pod tepih, ne ostaju tamo zauvijek. Samo čekaju svoj trenutak, zaskoče nas i onda naprave rusvaj.

Društveni bezizlaz

Što sad pišete?

- Ne pišem. Skupljam materijale, razmišljam, promatram. Čitam. Slušam. Pripremam se. Tražim ključ. Blokiraju me nepravde koje se čine onima koji su najmanje krivi (premda ne i lišeni odgovornosti) za bezizlaze koji im se događaju. Čekam da se smirim, jer sadašnja situacija u Hrvatskoj, gotovo na svim planovima, prilično je iritantna, toliko iritirajuća da izaziva ljutnju. U takvom raspoloženju nije dobro pisati.

Možda otkrijete skriveni talent za pisanje ljubića?

- Sumnjam. Imam preča posla – preživjeti.

 

Djelo europske visoke kulture: NY Times donio osvrt na knjigu Daše Drndić

Novi list, Svjetlana Hribar, 3.2.2014.

Jučerašnje (papirnato) izdanje New York Timesa, na stranicama posvećenim recenzijama knjiga (NYT Sunday Book Review), donosi osvrt na knjigu »Trieste« Daše Drndić.

Opsežan tekst naslovljen »U klinču ludila« potpisuje Craig Seligman, koji ne štedi riječi hvale za knjigu, koja je nakon engleskog izdanja, odnedavno dostupna i američkoj čitateljskoj publici.

Seligman odmah u početku kaže da se radi o djelu europske visoke kulture i konstatira da »Drndić ne piše kako bi zabavila, niti da uputi u svoju temu – holokaust je suviše neukrotiv da bi podučavao. Ona piše kako bi svjedočila i kako bi bol ostala.«

Pišući o knjizi, Craig Seligman analizira odnos književnice prema glavnom liku i konstatira da »nesentimentalna Drndić prema Hayi ne iskazuje simpatije koje čitatelj možda očekuje. Ona je osuđuje.«

»Obitelj Tedeschi«, piše Drndić, »civilna je obitelj, bystanderska i šutljiva, a kad ne šuti, učlanjuje se u fašizam. Bystanderi: Šezdeset godina ti slijepi promatrači busaju se u prsa vičući nevini smo jer nismo znali, ... ti podobničari, ti omogučivači zla...«

Uz djelove teksta posvećene sadržaju, Seligman podrobno analizira autoričine postupke – uvođenje popisa imena 9.000 Židova za čiju smrt Italija snosi odgovornost; citiranje transkripta sa suđenja; izjave svjedoka; biografske crtice, fotografije... ali na kraju konstatira da je i prijevod Ellen Elias-Bursać izvrstan – »ne postoji ni jedna rečenica u knjizi za koju bi čovjek rekao da je rođena u drugom jeziku!«

(Tekst recenzije knjige Daše Drndić može se pročitati na linku http://www.nytimes.com/2014/02/02/books/review/trieste-by-dasa-drndic.html?smid=fb-share&_r=0)

Roman hrvatske književnice Daše Drndić »Sonnenschein«, izvorno je objavila zaprešićka »Fraktura« 2007. godine. Autorica je za ovu knjigu dobila nagradu »Fran Galović« i Kiklopa za prozno djelo godine, a lani je – u prijevodu Ellen Elias-Bursać, a pod naslovom »Trieste«, objavljen u Velikoj Britaniji, gdje je dobio nagradu Independent-a za najbolju stranu beletrističku knjigu po izboru čitatelja za 2013. godinu. Osvrt u New York Timesu uistinu je važna potvrda njena spisateljskog rada, o čemu Daša Drndić kaže:

– Da, lijepa je to vijest, pozitivna kritika u prestižnim novinama. Možda američku čitalačku publiku donekle trgne, možda joj otvori prolaz ka suvremenoj literaturi evropskih zemalja u kojima se govore neki »egzotični mali« jezici. Voljela bih to vidjeti kao blagu subverziju koja će prodrmati katkada nekritičke hvalospjeve djelima napisanim na dominantom engleskom, francuskom i njemačkom. Ali neće... , kaže Daša Drndić, koja se ovih dana vratila u Rijeku iz Pariza, gdje je provela tri mjeseca na stipendiji koju umjetnicima dodjeljuje Ministarstvo kulture Francuske i grada Pariza.