Sofia se uvijek odijeva u crno
17,12 €
-
Jezik izvornika: talijanski
-
Prijevod: Ana Badurina
-
Broj stranica: 208
-
Datum izdanja: veljača 2016.
-
ISBN: 978-953266693-9
-
Naslov izvornika: Sofia si veste sempre di nero
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 305 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 17,12 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Upoznajte Sofiju Muratore. Istina je, Sofia se uvijek odijeva u crno, ali fascinantnu junakinju Paola Cognettija nećete zapamtiti po jednoj boji – Sofia u sebi krije čitavu dugu.
U deset priča ovoga iznimnog romana jedan od ponajboljih mladih talijanskih pisaca uspio je oko lika milanske djevojke zavrtjeti čitav svijet: od djetinjstva provedenog u građanskoj i naoko običnoj obitelji, preko puberteta obilježenog psihološkim smetnjama pa sve do otkrića seksa i iscjeliteljske ljubavi prema kazalištu – Sofia nam otkriva istine o muškarcima i ženama, o tijelu i duši, o traženju i mimoilaženju s drugim bićem, s ljubavi.
Sofia se uvijek odijeva u crno roman je koji ne bježi od politike, ni od povijesti, ali svojim preciznim i intenzivnim pismom, koje iza prividne jednostavnosti nosi izvanrednu emotivnu snagu, njegov nam autor ponajprije želi približiti intimni svijet žene. A Sofia, ta nespokojna i divlja djevojka, kadra preživjeti vlastite neuroze i iskoristiti iznenadne trenutke prosvjetljenja, nalik je na junakinje Salingera ili Carvera: natjerat će nas da je slijedimo kroz trenutke ljepote i boli, tjeskobe i iskupljenja, sve dok ne pronađe vlastiti put, pokazujući nam usput i ono što bi možda moglo poslužiti i nama.
Predivan roman. Nespokojan i nezaboravan ženski lik.
– La Repubblica
Sofia je malena gnjevna Bovary, crna poput svoje odjeće, malena Karenjina koja iznevjerava samo sebe.
– Il Giornale
Izvanredna priča, jedna od onih koje ti se urežu u srce.
– La Gazzetta del Mezzogiorno
Paolo Cognetti pravi je pisac, zna što želi i što radi.
– Internazionale
Kad pobuna prijeđe u očaj, roditelji su vjerski fanantici
Tamara H. Kanjera, 24express, 8. 4. 2016.
Paolo Cognetti je dobro poznat na filmskoj i literarnoj europskoj sceni. Ovaj autor srednje generacije (rođen u Milanu 1978.) prekinuo je studij matematike i američke književnosti (!) i po završetku studija filma s prijateljem osniva producentsku kuću koja se uspješno bavi snimanjem dokumentaraca. U pisanje se baca 2004. zbirkama kratkih priča koje su osvajale nagrade te osebujnim putopisima iz New Yorka.
Roman neobična naslova Sofia se uvijek odijeva u crno prati i razigrana struktura koja od čitatelja zahtijeva koncentraciju i angažman kako bi kronološki posložili priču no istodobno je pitak i čita se u jednom dahu. Cognetti ne prati linearni tijek vremena dok sklapa priču o osebujnom i dojmljivom ženskom liku kroz deset poglavlja iz raznih životnih razdoblja i faza. Buntovna, divlja, emotivna i karizmatična Sofia osvaja nas već kao osmogodišnjakinja usred burnog braka svojih roditelja. Pričajući o njima i o smrti majke svoga prijatelja Oscara, opsjednutog piratima, kroz dječju perspektivu promatra odrasle: „Zašto djeca zure u ljude? Zašto odrasli uče djecu da ne smiju zuriti u ljude? Zašto ne bismo smjeli zuriti u sve ono što nas zanima?“ Sofijina rastrzanost u toj neskladnoj obitelji s ocem Robertom, projektantom automobila u Alfi i majkom Rossanom, nesuđenom slikaricom koja pati od depresije, ogleda se u njezinoj pobuni i stalnim nepodopštinama: „U petom razredu uvjerila je profesore da je njezino ime u imeniku pogrešno, jer je ona samo na probnom smještaju s obzirom da sam postupak posvojenja još nije zaključen. S četrnaest godina pobjegla je od kuće nakon što su joj zabranli da tjedan dana izlazi iz kuće. Ispostavilo se da su je prijatelji skrivali na tavanu... Bili su uvjereni da je Roberto nasilni fašist, a Rossana vjerski fanatik.“ Kad Sofijina pobuna prelazi u očaj pokušat će samoubojstvo, a tijekom vremena provedenog u bolnici na psihološkom promatranju u njoj se rodi želja da postane glumicom. Tada joj utočište, razumijevanje i slobodu pruža očeva sestra Marta, novinarka i radikalna aktivistica, s kojom vodi ozbiljne razgovore i upoznaje vrijeme slobodne ljubavi i političkog aktivizma. U vrijeme studentskih rimskih dana s dvije karakterno posve različite cimerice zateći će je i smrt oca, ali i preispitivanje o tome kakva je ona glumica kad ne zna plakati ni u životu! Kad kao mlada glumica dobije pismo curice s kojom je dijelila sobu u bolnici to je vraća u mučno doba u kojemu je došlo i do njezina obračuna s Bogom, jer je shvatila da molitve ne pomažu i da je gotovo retoričko pitanje imamo li slobodu ili je Bog taj koji je unaprijed odlučio što će biti s nama?
Cijeli roman pisan je u trećem licu, no u zaključnom poglavlju u prvom licu mladi pisac (neka vrst autorovog „alter ega“ koji na kraju i napiše ovo što čitamo) priča o zajedničkom životu s prijateljem Jurijem, mladićem podrijetlom iz Jugoslavije, i njegovom djevojkom Sofijom. Ona će u njegovu filmu glumiti Lejlu, djevojku koja mrzi biti sama i kad se seli nosi samo ono što stane u jednu torbu: „Stoga je dobar dio svog vremena posvećivala povratcima, ponovnim odlascima po stvari i adrese, odmatanju niti zapetljanih naokolo po gradu“, baš kao Sofia. I sve sjeda na mjesto! Kroz roman se provlače burna politika i povijest Italije, kojima je obilježen Martin život u opreci s urednim građanskim životom njezina brata. Usred toga nalazi se Sofijin karizmatičan lik i istančano prikazana intima žene koja uvijek stoji na rubu, ali uspijeva u zadnji tren ne skočiti pred jureći vlak.
Paolo Cognetti - Sofia se uvijek odijeva u crno
Jagna Pogačnik, HRT1 – Dobro jutro, Hrvatska, 3. 5. 2016.
Talijanski pisac mlađe generacije, Paolo Cognetti autor je dobro poznat na filmskoj i književnoj sceni; osim dokumentarnim filmovima, od 2004. uspješno se bavi pisanjem kratkih priča i putopisa po New Yorku, bloga i romana.
'Sofia se uvijek odijeva u crno' roman je kod kojeg je čitatelj suočen s nelinearnom strukturom jer nema kronološki tijek dok pripovijeda priču o jednom neobičnom ženskom liku. Riječ je zapravo o deset poglavlja, priča iz Sofijina života i deset njezinih životnih faza koje se tek na kraju stapaju u cjelinu. Buntovna, divlja i emotivna, što se već u naslovu naglašava bojom njezine odjeće, Sofia nas iznenađuje svojom drukčijošću još kao dijete, već kao osmogodišnja djevojčica u vrijeme burnih svađa njezinih roditelja. U tom je dijelu u kojem se pripovijeda o braku njezinih roditelja i njezinom prijatelju Oscaru koji se kao dječak suočava sa smrću majke, korištena infantilna perspektiva pripovijedanja, a posebno su zanimljivi oni dijelovi u kojima Sofia razglaba o odraslima i njihovom licemjerju - recimo, nije joj jasno zašto ne bi smjela u nekoga zuriti i zašto bi djeci bilo zabranjeno zurenje ako ih nešto zanima i ako su znatiželjni?
Sofijino djetinje nezadovoljstvo njezinim obiteljskim prilikama (otac je projektant automobila, a majka nesuđena slikarica koja pati od depresije) narasta i manifestira se u njezinim stalnim nepodopštinama i nekoj vrsti jasne pobune - uvjerava svoje profesore već u 5. razredu da je njezino ime u imeniku pogrešno jer ona zapravo čeka posvojenje, a već sa 14 godina bježi od kuće nakon što je dobila kaznu zabrane izlazaka; skriva se na tavanu prijatelja koje je uvjerila kako su njezini roditelji zli fanatici.
U jednom trenutku njezina pobuna i neprihvaćanje određenih pravila prelazi u potpuni očaj, pa Sofia pokušava samoubojstvo, nakon čega će se naći u bolnici i tamo osvijestiti svoju želju da postane glumica. Nakon toga, pod utjecajem očeve sestre novinarke, ulazi u fazu političkog aktivizma, ali istovremeno slijedi i faza propitivanja sebe kao glumice, 'osobe koja ne zna plakati ni u stvarnom životu'. Ključan motiv je pismo koje kao glumica dobiva od djevojčice s kojom je dijelila bolničku sobu i mučne trenutke kad je preispitivala i svoj odnos prema vjeri i Bogu.
Čitav je roman pisan u 3. licu, osim završnog poglavlja kojeg piše mladi pisac koji progovara o svom druženju s prijateljem i njegovom djevojkom Sofijom koja se u međuvremenu skrasila u New Yorku - to je okvir romana.
Kroz roman se provlači burna talijanska politika i usred te pozornice izgrađen je dojmljiv i karizmatičan lik, ocrtana intima jedne žene koja uvijek živi na rubu, ali se uvijek s tog ruba i vraća. Oko lika milanske djevojke pisac uspijeva zavrtjeti brojne teme: djetinjstvo, građanska obitelj, pubertet obilježen psihološkim smetnjama, do otkrića ljubavi prema kazalištu. Sofia nam otkriva istine o muškarcima i ženama, o tijelu i duši, o traženju i mimoilaženju s drugim bićem, o ljubavi. Premda se Sofija uvijek odijeva u crno, njezin je život daleko od monotone iste boje; ona je nespokojna i divlja, ali i kadra preživjeti vlastite neuroze i iskoristiti iznenadne trenutke prosvjetljenja sve dok ne pronađe vlastiti put.
Kako je rekao jedan talijanski kritičar: 'Sofia je malena gnjevna Bovary, crna poput svoje odjeće, malena Karenjina koja iznevjerava samo sebe.'
Talijanska djevojka samo je okvir za priču o Italiji, autima, modi...
Bojana Radović, Večernji list, 10. 5. 2016.
“Sofia je malena gnjevna Bovary, crna poput svoje odjeće, malena Karenjina koja iznevjerava samo sebe”, ovu usporedbu s mitskim likovima svima dobro poznatih romana napisao je književni kritičar Il Giornaleea za roman “Sofia se uvijek odijeva u crno” Paola Cognettija (prijevod Ana Badurina). Roman je to specifične strukture. Zapravo se poglavlja Sofijina života, a ima ih deset, mogu čitati i kao kratke priče. Stoga je ovo knjiga kojoj se lako, uvijek iznova, vraćati.
Kroz te priče, ili poglavlja romana, pratimo crtice iz života jedne sasvim neobične žene, a priča ne prati vremenski slijed. Sofia je kao dijete bila srčana i emocionalna, mala prznica koja je skrivala svoju nježnu stranu. S 14 godina pobjegla je od kuće, gdje se njezini roditelji stalno svađaju. Ali njezin je povod bio sasvim obična zabrana izlaska. Nakon bijega uslijedio je pokušaj samoubojstva, ali i znakoviti susret u bolnici, nakon kojeg ona odlučuje postati glumica. Kada to i ostvari, put je iz Italije vodi u New York, megalopolis u kojem se lako izgubiti, ali koji ne može nadvladati sve njezine posebnosti. Na tom dijelu priče autor iznenada mijenja perspektivu: nakon svih poglavlja u kojim nam priča o Sofiji u trećem licu jednine, glas predaje svom alter egu. Završno poglavlje romana priča mladi pisac, koji se u New Yorku druži s novostečenim prijateljem i njegovom djevojkom Sofijom...
Cognetti je talijanski književnik mlađe generacije koji kroz ovu priču o jednoj neobičnoj djevojci priča o Italiji, automobilima, cipelama, svijetu...
Paolo Cognetti: “Sofia se uvijek odijeva u crno”
Mira Petrović, InTheAftermathdot.wordpress.com, 11. 8. 2016.
„Zašto djeca bulje u odrasle? Zašto odrasli uče djecu da se ne smije buljiti u druge? Zašto ne bismo trebali buljiti u ono što nas zanima?“
„Rođenje je brod koji kreće u rat“, govori medicinska sestra maloj Sofiji rođenoj prije vremena. Jednostavna rečenica koja ne sadrži niti jednu novu istinu, a opet, toliko je istinita.
Može se reći da zapravo cijeli roman Sofia se uvijek odijeva u crno talijanskog autora Paola Cognettija (Manuale per ragazze di successo, Una cosa piccola che sta per esplodere) funkcionira upravo na takav način. Ideje su već izrečene, a likovi prepoznatljivi. Na trenutke oni ne nude nikakvo iznenađenje i gotovo su čak i stereotipni, ali proza se tako lijepo odmotava da je to čisti užitak sudjelovanja u životima onih koji su u djelu prezentirani. Kao kad se nađete na nekom velikom okupljanju mješovitog društva, a netko prepričava događaje koji će vas zasigurno promijeniti, samo ako imate dovoljno strpljenja pažljivo slušati. Jer sve priče su danas više manje iste – važan je način na koji ih se pripovijeda s jedne strane, te otvorenost i prihvaćanje s druge. A Cognetti je u svojoj ulozi pripovjedača poprilično autentičan, i taj njegov precizan a intenzivan stil je ono što ovaj roman uzdiže na visoku razinu.
Pomalo eksperimentalan i potpuno nelinearan, roman je podijeljen u deset poglavlja koja nude fokalizacije različitih likova, mada sve egzistira oko Sofijine pojave koja, bez obzira na to što je u centru, ponekad kao da nije dovoljno prisutna (isto kao što je unatoč crnoj boji odjeće ona kao osoba puna boja). Drugim riječima, Sofia je tu, a nije tu – kao da i proza želi pokazati izmicanje njezinog karaktera; uranjanje u tuđe živote i onda nasilan izlazak, budući da je jedino čega se ona boji napuštanje, praznina, tišina – ona se više od svega boji biti sama te se uvijek prva odlučuje na odlazak, koji ne mora nužno značiti i nedostatak povratka.
Još jedan strah koji je obilježava i nije ništa manje bitan je taj da će se pretvoriti u svoju majku – depresivnu mjesečarku, slikaricu neostvarenih umjetničkih potencijala sklonu depresiji i stalnom horizontalnom položaju, punu očaja, tuge i anksioznosti, kojoj čak i pomisao na ručak donosi paniku. Ta žena, koja kao da nije ni na nebu ni na zemlji, u stalnoj je potrazi za smislom koji joj konstantno izmiče, te je kao takva za Sofiju zastrašujuća slika mogućnosti nje same – ja kao potencijalni razvoj majčine osobnosti od koje ona bježi, zbog čega se već sa sedamnaest godina pokušava ubiti. Nakon čega ostavlja roditelje i odlazi kod tete, očeve sestre, političke aktivistkinje i buntovnice (još jedan zanimljiv lik kojeg ovdje neću spojlati).
Upravo u tom poglavlju posvećenom zajedničkom životu Sofie i njezine tete posebno je zanimljiva jedna od mnogobrojnih Sofijinih teorija koje su nešto poput kratkotrajnog bljeska, bačene pred čitatelje kao plamen ideja da ih razviju do kraja na koji god način im se sviđa. Ta teorija se odnosi na problem posjedovanja i funkcioniranja države na bazi obitelji i braka, to jest, na sistemima kontrole koji ističu važnost zamjenica moja, moje, moj; zbog čega nije ni čudno da danas sve što ljudi žele raditi je imati a ne biti, konstantno frustrirani, zatvoreni u kalupe koji ih štite od života kojemu se boje otvoriti.
Sofia se otvara i zato pati. Ona je osoba koja se ne brine za sebe i koja se sudara s namještajem, koja sama sebi može najviše naškoditi. Koja od početka nije tipično dijete koje se skriva u vlastitoj obitelji. Obitelj je samo prikriveno dobro od kojeg bi bolje bilo odustati. U osnovnoj školi ona tako izmišlja da čeka na posvojenje; a zatim bježi od kuće kod roditelja svojih prijatelja koji joj (što je najbolje!) povjeruju da joj je otac Roberto tiranin a majka Rossana luđakinja. Njoj je lakše pisati sastav o psu nego o svome ocu koji je figura koja izmiče, stalno u poslu u kojem pronalazi odmor od teške obiteljske situacije i supruge koju ne razumije, zbog čega pronalazi ljubavnicu, doduše, s vlastitim kovčegom problema za koje oboje imaju dojam da ih u zajedništvu nadilaze, a na kraju im se uvijek vraćaju. S tim čovjekom – koji ne traži puno od ljudi, „samo malo društva“, i koji je nešto poput lista na vjetru po tome što se provlači uokolo dok ga okolnosti raznose – Sofia kasnije uspijeva nanovo izgraditi odnos, pogotovo nakon što se otac razboli od raka. Svejedno, ona za njim ne može plakati kad umre, jednako kao što ne može plakati kad je to kao glumicu zatraže. Bol je ipak nešto posve osobno što se proživljava u nutrini, bez vanjske publike.
Smrt je prisutna u romanu od prve stranice, zapravo od uvodnog citata Sylvie Plath, a već u prvom poglavlju kod Sofijinih roditelja dolazi maleni Oscar, sin Robertovog prijatelja čija supruga u bolnici umire od raka. To je jedini period kad Rossana funkcionira te se za Oscara brine bolje nego za vlastitu kćer, spremna zanemariti vlastiti jad i vlastite mušice. Oscar i Sofia postaju prijatelji i međusobni pomagači, oni su pirati koji smišljaju nova pravila i igre bez kraja i konca, pričaju o raju i Bogu i molitvama, nešto što je Oscaru neobično i nepoznato a Sofia je voljna sve objasniti pa je tako Raj svakome drugačiji, ovisno o tome tko što voli (njezinome ocu bi bio nešto nalik na stazu Formule 1 s Ferrarijem kojeg bi vozio cijelu vječnost). No kad Oscarova majka umre a Oscar ode s ocem, Roberto i Rossana opet se svađaju, a Sofia zaključuje da su molitve uzaludne te odustaje od vjere.
Svako poglavlje zapravo funkcionira na način da je u središtu obrada druge teme na putu do zrelosti. Od djetinjstva i djetinjih iluzija, vjere, obitelji, ljubavi, seksa, politike, pa sve do konačnog pomirenja s vlastitom osobnošću – s identitetom koji nalikuje „sestrama u svađi“, jednoj koja vuče naprijed i drugoj koja se ne miče s mjesta. Svako poglavlje je isto tako puno sitnih mudrosti i zanimljivih digresija (odnos plemena Sioux prema davanju imena svojim članovima, povijest automobilske industrije i serija otpuštanja, sindikalne borbe i prava radnika, studentski život i neuzvraćene ljubavi, neostvarene priče, drugi život koji svi žive u svojoj mašti kao protutežu običnoj svakodnevici). Samim time, roman nikad nije banalan; on je jednostavan za čitanje, ali daleko od simplificirane podloge. Upravo suprotno – on razotkriva svu kompleksnost emotivne snage na kojoj se baziraju događaji, likovi i ideje, tako da se u konciznom obliku prelijeva sva širina i silina života koji buja u svakome čovjeku, bez iznimke; u običnim situacijama i nekad više nekad manje vrhunskim poduhvatima, svaka osoba je „netko tko te predstavlja nekom drugom“, „otvara ti vrata“ pa te potom ostavi promijenjenog, drugačijeg a opet istog, s novim dijelom sebe koji si otkrio kroz susret s tom drugom osobom.
Pa ipak, nekad se čini da od tolike količine događaja i likova dobijemo dojam samo djelomične prisutnosti, čak i od strane same Sofie koja je u centru a opet na margini, toliko da se nekad čini kako svaki lik ima gotovo ravnopravnu zastupljenost koja nije do kraja razrađena – nešto što se može ocijeniti kao nedostatak, piščeva omaška, ili pak shvatiti kao nedorečenost u kratkoj priči, osmišljavanje vlastite radnje od strane onih koji čitaju, manipulacija onim što je ponuđeno. Je li to možda svrha ispremiješanih događaja? Da mozak napravi vlastitu rošadu i osmisli drugačiji tijek zbivanja u tom praznom prostoru koji Cognetti ostavlja? To je na vama da otkrijete.
U svakom slučaju, ovaj kratki roman je nešto što vrijedi pročitati jer će vrijeme učiniti pametno utrošenim, a sadržaj će se osjetiti na vlastitoj koži. Zanimljivo štivo u kojem ima i ljepote i boli, i tuge i crnila, i smijeha i tjeskoba i čežnji i pogrešnih odluka zacementiranih u elegantnoj prozi. Za sve one koji vole bogatstvo sadržaja i podsjetnik na velike životne istine, koje nisu niti malo pretenciozne već vješto ubačene, i koji cijene priče malih ljudi praćenih ritmom odmotavanja bez suvišnih podataka. A roman ima dobar ritam, što je veliki plus. Za mene je pisanje bez ritma oduvijek bilo nešto kao hrana bez začina.
Ima par zanimljivih pitanja u romanu koja idu ovako nekako: „Zašto djeca bulje u odrasle? Zašto odrasli uče djecu da se ne smije buljiti u druge? Zašto ne bismo trebali buljiti u ono što nas zanima?“ Upravo tako. U društvu vlada tiranija srama ondje gdje ga ne bi trebalo biti, spuštanje pogleda i zaslijepljenost mobitelom, mutavost. Sofia ne prestaje buljiti u ljude oko sebe. Ne prestaje tražiti. I ta poruka otvorenosti je ono što bi vjerojatno svatko trebao primijeniti u svome životu, pa čak i pod cijenu boli.
“Za Sofiju, pokušaj samoubojstva zapravo je pokušaj posjedovanja života”
Petra Miočić, PročitajTo.com, 23. 9. 2016.
Sofia Muratore jedna je od najzanimljivijih junakinja novije europske književnosti. Hirovita, mušičava i iskričava, Sofia je prepuna života čak i kada od njega odustaje, a njezin nam je literarni tata, talijanski pisac mlađe generacije Paolo Cognetti za nedavnog gostovanja na zagrebačkom Festivalu svjetske književnosti u razgovoru otkrio kakva se to duga krije u njemu, zašto se Sofia odijeva u crno i što to kratke priče imaju, a klasičnim romanima nedostaje.
U intervjuima često ističete kako se Vaš život može podijeliti na dva razdoblja. U prvom ste bili student matematike i zaljubljenik u planine, dok ste sada, u drugome, umjetnik izražene sklonosti prema gradskom životu. Pitam se gdje je nastao rez, kada ste prestali biti matematičarom, a postali umjetnikom i postoji li nešto što ste ponijeli sa sobom iz prvog u drugo razdoblje? Je li matematičar nekako pomogao piscu?
Da, rez nije tako čist, jasan i jednostavan. Sanjao sam o tome da postanem pisac još kao tinejdžer, no pisanje mi se činilo tako teškim te sam iskušao i druge načine izražavanja u životu. Nekoliko sam godina eksperimentirao, pokušao sam razumjeti sebe i vidjeti što bih mogao postati u životu, ali uvijek sam sanjao o tome da postanem pisac. Čak i kad to nisam mogao izreći i kada je bilo teško čak i sanjariti, ta je želja bila prisutna u mome srcu. S druge strane, od matematike sam posebno zadržao strast prema zagonetkama i njihovu rješavanju. Za mene je pisanje kratkih priča kao rješavanje jednadžbi gdje su problemi likovi.
S druge strane, istražujući kako postati piscem, uz matematiku, studirao sam i film. Pišući za film naučiš prikazati čak i stvari koje ne vidiš jer na filmu sve mora biti vidljivo, lik se mora kretati u prostoru i gledatelj to mora moći vidjeti, dok se u romanu lik mora kretati u prostoru i pokazati čitatelju kako se stvari odvijaju. Zato je kod Sofije toliki naglasak stavljen na tijelo, na prostore; mislio sam da sve o čemu razmišljam mora biti vidljivo na stranicama romana, vidljivo čitateljima.
Kroz knjigu se proteže ljubav prema gradovima. Ta je ljubav bila izuzetno snažna u razdoblju između mojih dvadesetih i tridesetih, no doživio sam promjenu u životu i sada više ne osjećam toliku privrženost gradu pa se na tu opčinjenost gradovima danas osvrćem kao na mladenačku ljubav.
Spomenuli ste bavljenje filmom. Kad se priča pojavi u vašem umu, kako odlučujete hoćete li je napisati ili snimiti? Je li za neke priče papir bolji medij od filmskog platna?
Više ne pišem za film, a ta se dva procesa doista nikad nisu odvijala istovremeno. Dok sam radio na filmu, zapravo sam više snimao dokumentarne nego igrane filmove. Osjećao sam da su dokumentarci moj način promatranja svijeta i otkrivanja priča, života i ljudi, dok je pisanje bilo moj način izmišljanja priče. Za mene film pripada području stvarnog, ne imaginarnog.
Promotrimo li Vašu bibliografiju čini se kako, čak i kada pišete romane što je slučaj sa Sofijom, oni se sastoje od povezanih kratkih priča. Zašto uvijek kratka priča? Što ona ima, a klasičnom romanu nedostaje?
Čini mi se kako su kratke priče suvremeniji način pripovijedanja i predstavljanja književnosti. Tipično je za naše doba da ne ispričamo cijelu priču, već se držimo tek jednog njenog djelića. To je jedan od razloga zašto odabirem kratke priče.
S druge strane, osim njihove književne modularnosti, mislim da kratke priče mnogo bolje pristaju stvarnosti, stvarnosti ljudskog života i našeg razumijevanja života drugih. Mogu, primjerice, znati ili nazrijeti samo mali komadić vaše priče i potom ga pokušati zapisati.
Pri pisanju Sofijine priče bio sam fasciniran idejom skupljanja tih kratkih fragmenata, no to ne znači da se njihovim sabiranjem stvara šira slika. Naravno, s jedne strane ona ipak postoji, ali i dalje je poput slagalice u kojoj neki komadići nedostaju. To su stvari koje o tuđim životima ne znamo i možemo ih samo zamišljati.
Koliko su priče i pripovijedanje važni u vašem svakodnevnom, privatnom životu?
Volim se osamljivati, nisam usamljen, ali većinu vremena provodim sam ili samo sa svojom djevojkom i našim psom. Ponekad osjećam kao da se moja veza s drugima ostvaruje samo putem pisanja. Kada pišem, živim priče kakve u stvarnosti nemam prilike doživjeti. U ovim je godinama, primjerice, pisanje o vezama i odnosima više osvrtanje na prošlost, razmišljanje o onome što se dogodilo, nego o nečemu što se događa danas. Možda ću se u budućnosti ponovno poželjeti posvetiti sadašnjem trenutku, ali zasad za tim nemam potrebe i osjećam se dobro kada makar djelomice mogu biti izvan stvarnosti.
Jednom ste pisanje priče usporedili s gledanjem kroz prozor. Što je bilo pred vašim prozorom kad ste prvi put ugledali Sofiju?
Sofia je bila tip djevojke u kakvu sam se zaljubljivao kao tinejdžer. Ona je potpuna suprotnost meni, ja sam kao dječak bio vrlo ljubazan, drag, pristojan prema odraslima, bio sam dobar učenik i pun poštovanja prema roditeljima. Djevojke poput Sofije bile su mi potpuna suprotnost i zato su me fascinirale i privlačile, zaljubljivao sam se u njih jer se u njima odvijala borba kakvu ja nisam mogao razumjeti. Pišući o Sofiji pokušao sam shvatiti zašto su te djevojke bile takve, odakle je dolazio sav taj silan bijes, što je bilo izvor njihove pobune.
Jeste li nakon pisanja romana uspjeli razumjeti?
Da, mislim da ih sada bolje poznajem. Pisanje je proces razumijevanja svijeta i ljudi, a ovu sam knjigu pisao jako dugo, gotovo pet godina i bilo je to pet godina provedenih s njom, pet godina tijekom kojih sam je upoznavao. Od samog sam početka htio priču posvetiti samo njoj, nisam namjeravao pisati o njezinim rođacima, ali nakon pisanja dvije ili tri kratke priče našao sam se kako pišem i o drugim, jednako složenim, likovima. Dakle, shvatio sam da će mi to oduzeti mnogo više vremena jer morao sam govoriti i o njezinu ocu, njezinoj teti, majci i odjednom je to postao mnogo dulji proces no što sam isprva planirao. Postoji slika koju sam preuzeo od Alice Munro, koja pisanje ne vidi poput ravne crte već poput kuće u kojoj otvarate vrata, jedna po jedna i zavirujete u njezine sobe. A te sobe su ljudi oko Sofije, rubovi njezina života i bio je to zapravo pravi istraživački pothvat i način istraživanja njezine osobnosti.
U pripovijesti o Sofiji neobično je i to što čitatelj glavnu junakinju upoznaje nekoliko trenutaka po njezinu dolasku na svijet. Zašto je bilo ključno da čitatelj promatra Sofijino odrastanje od najranijih dana?
Ta Sofijina prisutnost proizlazi iz potrebe za stvaranjem lika medicinske sestre koja se u romanu pojavljuje čak i prije Rossane, Sofijine majke. Moja je ideja da smo svi mi djeca mnogih stvari, ne nužno samo naših roditelja. Dakle, Sofia je dijete svoga vremena, svoga grada, čak i dijete iskustva što ga s njom na početku priče dijeli medicinska sestra neobične životne priče. Htio sam naglasiti kako smo mi djeca svoga vremena prije nego što postanemo djeca svojih roditelja, a Sofia je, usto, i dijete jedne priče.
Na koricama hrvatskog izdanja stoji kako se Sofia uvijek odijeva u crno, ali u njoj se nalazi cijela duga. Vrlo zanimljiva rečenica koja u korelaciju dovodi naš vanjski izgled i naša unutarnja stanja. Određuje li nas vanjski izgled u određenoj mjeri i možemo li ga katkad koristiti umjesto štita, kao što je Sofia učinila s crnom?
Mnoga su značenja skrivena u crnoj boji. Prva je referenca na Sofijino držanje. Naime, prvo što primijetite, upoznavši Sofiju, njezino je neprijateljsko držanje. Samim time i crna boja odražava njezin neprijateljski stav prema svijetu. Ali crna također odražava i sva mjesta na kojima se skriva, čini to u kadi, u ormaru, a skriva se i iza crne boje. Pišući, nastojao sam shvatiti i Sofijinu potrebu za nestajanjem, nevidljivošću. Mnogi ljudi vole biti viđeni, vole da ih se promatra i poznaje, no njoj je najvažnije ostati skrivena od svijeta. I naposljetku, crno je boja pobunjeništva, posebice političke pobune. Dakle, kako se priča nastavlja, a Sofia odrasta, crno je također boja pobune protiv dobrog ponašanja, to je boja gusara, anarhije, a ima i političku konotaciju pobune protiv društvenog uređenja.
Prije nekoliko smo dana obilježili Svjetski dan prevencije samoubojstava, a tom se teškom temom i Vi bavite u ovom romanu. Je li se Sofia, poput mnogih drugih, na taj čin odlučila kako bi preuzela kontrolu nad svojim životom i umrla živa? Odakle zanimanje za tu temu?
Mene zapravo privlače pisci čiji su životi okončani samoubojstvom. Ne inspirira me, naravno, sam čin samoubojstava već osobnosti iza čina. Ovo nije baš u skladu s prevencijom samoubojstava, ali o tom činu razmišljam kao o slobodnom načinu umiranja; ono nije nešto što se jednostavno dogodi nego o tome odlučujete i možete ga kontrolirati. Sofia nije zapravo željela umrijeti; za nju je, paradoksalno, pokušaj samoubojstva zapravo pokušaj posjedovanja života. Kao da kažete „Sada preuzimam život u svoje ruke i odlučujem što ću s njime.“ Dakle, paradoksalno, samoubojstvo je zapravo čin prepun života.
Sofia se boji biti sama, mrzi tišinu, ali uživa u grmljavini i pljuskovima kao i svemu što proizvodi buku. Trebaju li i nama u životu „pljuskovi i grmljavine“ da nas prodrmaju, održe na životu i pomognu nam da ne umremo od dosade?
Da, najveći i možda jedini pravi strah u Sofijinu životu jest da ne postane poput svoje majke. S jedne strane osjeća veliku privlačnost prema majčinu modelu ponašanja, osjeća sličnosti s majkom, majka voli tišinu, depresivna je, a majčina je depresija Sofiji izrazito privlačna. Ta je depresija poput rupe u koju se zavlači, a istodobno je se užasava, poput ljudi koji osjećaju vrtoglavicu, no ipak će se nagnuti i pogledati preko ruba. Kada citira pjesmu Sylvije Plath o horizontalnosti, Sofia govori o nečemu što vrlo dobro poznaje, o toplom osjećaju ostanka u sobi, u krevetu, o osamljenosti, izostanku potrebe za tuđom prisutnošću... Postoji nešto jako toplo u toj sobi, skrovištu njezine majke. Ona je poput rupe, nalazi se u Sofijinoj zoni sigurnosti i samim time postaje i njezino skrovište, čime i Sofia postaje rastrgana. S jedne je strane privučena tom toplinom, tim poznatim mjestom, dok s druge strane želi otići. Oluje, pljuskovi i zvukovi predstavljaju taj odlazak jer majčina je soba izolirana od zvukova. Sofia u njoj ništa ne čuje i mora otići u vanjski svijet želi li čuti pa i želi li živjeti.
Rossana, Sofijina majka, je između ostalog proučavala i feminizam, no koristila ga je ne kako bi se izgradila već kako bi pobjegla od sebe i svog života. Čitajući Vlastitu sobu Rossana mašta o posjedovanju jedne takve, vlastite sobe. Naposljetku je i dobiva no postaje i njezinom zatočenicom. Je li ta soba više prokletstvo nego dobitak i je li kažnjena njezinim posjedovanjem?
Mislim da je Rossana jedini lik u romanu koji je potpuno podbacio, ne kao žena nego kao ljudsko biće. S jedne strane, za to je sama kriva jer je slaba, ali s druge strane trpi snažan društveni pritisak i u određenom se trenutku života prestaje boriti, predaje se i potpuno propada. Iako ona nije jedina oštećena junakinja u romanu jer na neki je način svaki od likova slomljen, razlomljen ili razbijen, svaki je od likova dosegao svoju točku lomljenja, ali usporedite li ostale likove s Rossanom, primijetit ćete kako su oni vrlo strastveni prema određenim stvarima, prema životu. U Rossani se pak osjeti samo nedostatak te strasti i možda je upravo stoga ta vlastita soba za nju ujedno i zatvor, tamnica.
Zanimljiv je i upliv religijskih elemenata u knjizi: Sofia koja se kaje zbog pokušaja samoubojstva, njezina teta koja, iako neprakticirajuća vjernica, u crkvi pokušava pronaći utjehu. Kolika je religija prisutna u vašem životu? Jesu li ti trenuci odraz vaših osobnih osjećaja ili nastoje pokazati stav talijanskog društva prema religiji?
U mom je životu religija igrala vrlo važnu ulogu, imao sam jako katoličko obrazovanje. No u jednom sam se trenutku svog mladenaštva oslobodio te stege, doživio sam trenutak pobune protiv religije i od tog sam se trenutka počeo osjećati vrlo slobodnim. U Sofijinu životu osjeća se težina ideologija; kršćanstva njezine majke, komunizam njezine tete, čak i radne etike njezina oca koja je također poput religije. Sve su te ideologije imale jak utjecaj na područje odakle Sofia dolazi i izviru iz doba iz kojeg dolazi i Sofia, u njemu su vrlo prisutne i uskoro potom završavaju. Sofia je zbunjena i nastoji pronaći nešto čemu će posvetiti život. Pronalazi smisao, novu religiju, strast u osobnim odnosima, prijateljima koja sama odabire.
No čini se kako s druge strane bježi od vezivanja. U jednom trenutku kaže svojoj teti kako ne želi imati dečka jer, kada bi imala dečka koji bi bio njezin, tada bi i ona morala biti njegova, a to bi stubokom narušilo njezin integritet. Radi li se o tome, o gubljenju integriteta, svaki put kada se radi o ljubavi ili možemo nešto i dobiti zauzvrat?
To je vrlo teško pitanje. Vjerujem da je Sofia bila vrlo prestrašena jer istovremeno i želi ući u vezu i predati se nekome i boji se da će se naći zatvorena u kavezu, u zatočeništvu. Stoga ima vitalnu potrebu za odlaskom k drugima, ali istodobno se i boji to učiniti. Kako priča završava kada je Sofiji 27, ne znamo što se s njom poslije događa. To je priča o djeliću, a ne o cjelini života. To je njezino iskustvo, do dvadeset i sedme godine, veze su nešto u čemu uživate i onda iz njih bježite, one su nešto što je namijenjeno brzom završetku. Moguće je da, kao i Sofia, i mi izvan knjige na isti način doživljavamo veze u toj životnoj dobi.
Kažete „ne znamo što se dogodilo sa Sofijom“. Čitatelji ne znaju, ali znate li vi?
Ponekad sanjarim o tome, razmišljam o njoj i ponekad bih volio znati što joj se poslije dogodilo. Ne u trenutku kada napušta kuću u Brooklynu, u dobi od 27 godina nego poslije, možda u njezinim četrdesetima. Ako razmišljam o njoj, mislim da ću je pronaći uronjenu u život posve različit od onog u kojem sam je ostavio.
Koliko ima Paola Cognettija u Sofiji Muratore?
Moguće je da sam ja Sofia. Šalim se, i Sofia i ja se bavimo filmom u nekom trenutku života, volimo New York i rođeni smo iste godine, ali ipak postoje određene razlike. Ja nisam odrastao u predgrađu, u obitelji više srednje klase, nisam jedinac, imam sestru, nemam takve obiteljske priče, nisam imao takvu majku i stoga je priča moje mladosti bitno različita. Ali ponekad se u životu dogodi da upoznate nekoga čija se priča bitno razlikuje od vaše, a opet ga prepoznajete kao sebi sličnog. Upoznati nekog takvog pravo je olakšanje, nekog toliko različitog, a opet dovoljno sličnog da s njim možete ostvariti takvu vezu. Na samom kraju, Sofa u razgovoru s Pietrom kaže kako joj se čini da se poznaju od djetinjstva. Isto i ja osjećam prema Sofiji, kao da dijelimo život, a da toga nismo ni svjesni.
Mnogi su Vaši likovi ženski pa Vas stoga često nazivaju vodičem u tajne ženskog uma. Koliko je teško bilo ući u ženski um, ženske cipele, pogledati svijet iz perspektive suprotnog spola?
Mislim da je posrijedi veliki nesporazum jer zapravo ne postoji muški i ženski um, nema pravih razlika među muškim i ženskim umom. Postoji samo ljudski um i pisanje je, poput glume, nevjerojatno i zanimljivo jer pokušavate ući u određeni um, određenu osobnost, razumjeti je i pisati o njoj. Ali ne radi se o muškarcima i ženama. Primjerice, pisao sam lik Roberta, Sofijina oca, i za mene je to bilo mnogo teže nego pisati o nekoj ženi jer njegovo je iskustvo tako bitno različito od mog i njegov život s mojim nema dodirnih točaka.
Odakle fascinacija New Yorkom?
Isprva je to bilo zbog moje ljubavi prema američkoj književnosti, osjećao sam se kao da sam, otkrivši New York, pronašao prijestolnicu svoje mašte, središte priča koje volim. A onda sam pronašao grad koji volim, koji se odlikuje raznolikošću, slobodom da budem drukčiji, da budem svoj, veliki potencijal koji u ovom gradu susreti imaju. To je za mene ljepota grada, a New York je grad u svoj svojoj punini.
Jednom ste se na pisanje referirali kao na otvaranje vrata u mračnu sobu ili kao na skok u crnu rupu. Jeste li pišući svih ovih godina uspjeli malko odškrinuti vrata i proviriti u tu sobu? Proždire li vas još ta crna rupa ili iz nje crpite i nešto pozitivno?
Nije to nešto što me proždire, više je kao nešto što svatko od nas ima, nosi u sebi, nešto iz naše mladosti što zapravo ne razumijemo u potpunosti. Činjenica je da u centru svoje osobnosti nosimo nešto iz svoje mladosti što ne poznajemo dovoljno dobro, za nas je to tajna, misterij koji nastojimo razriješiti. Usto, fascinira me psihoanaliza i put kojim mnogi ljudi idu, kopaju i kopaju rupe unaokolo i pokušavaju u njih pustiti nešto svjetla ne bi li ih bolje razumjeli. Mislim da postoje sličnosti između pisanja i psihoanalize jer i u pisanju stvarate tu stazu, ali ovog puta to činite sami. Sami ste dok pišete, ali istovremeno ste u odnosu s čitateljima i ti vam ljudi postavljaju pitanja o kojima možda i niste razmišljali pišući. Ta su pitanja zapravo naše spisateljsko svjetlo koje osvjetljava tu rupu.
-
Čini se da gravitiram Mediteranu
Čitateljski svijet Ane Badurine
Prevoditelji ne čitaju samo iz užitka, zabave ili želje da nešto nauče, prevoditelji su i profesionalni čitatelji. Nije rijetkost da nam posao, zbog rutine i ponavljanja, prestane pričinjavati zadovoljstvo, ali strast prema čitanju i ljubav prema knjizi najčešće su, srećom, izvan te kategorije. To najbolje pokazuje primjer Ane Badurine, koja i dalje, nakon više desetaka prevedenih n
Slične knjige
