Šoferi
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 304
-
Datum izdanja: svibanj 2017.
-
ISBN: 978-953266865-0
-
Naslov izvornika: Šoferi
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 395 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Usred ratnih godina, ranih devedesetih dvadesetog stoljeća, jedno od najpoželjnijih zanimanja bilo je ono vozača ili prevoditelja u snagama Ujedinjenih naroda. Značilo je to relativno visoke plaće, sigurnost i sređenost za razliku od kaosa, siromaštva, pretvorbe i ostalih zala koja su se događala. Ovo je priča o njima, o vozačima, o trojici njih, o ljudima koje su svi gledali s podozrenjem i zavišću. Tri čovjeka, tri svijeta, tri sudbine. Hrvoje – snalažljiv, premazan svim mastima, Tommy – mlad, neukrotiv i nevjerojatnih vozačkih sposobnosti, te Rudolf – profesor, iskusan i smiren, s velikim znanjem jezika.
Trojac ubačen u vrtlog sitnih i krupnih makinacija svjetskih mirovnih organizacija pokušava izvući najbolje za sebe i svoje. Kroz bezbroj peripetija, u tankom limbu gdje nestaju i Dobro i Zlo, Ludwig Bauer piše roman koji kroz dosad neviđenu optiku gleda našu nedavnu prošlost. Šoferi stalno rade na rubu života i smrti, a njihov život prepleće se sa životima osoba koje prevoze, oni su i lokalni vodiči i rame za plakanje.
Šoferi govore o našim željama, nadanjima i razočaranjima, ali jednako tako i o onima koji dolaze na poprišta sukoba te ne žele i ne umiju razumjeti ništa, već samo zadovoljavaju formu i u njoj pronalaze svoj materijalni interes. Stoga uvijek pazite što govorite pred šoferom, jer on nije vezan ispovjednom tajnom.
Šoferi rade za UN i gledaju strance kako zarađuju na našem ratu
Bojana Radović, Večernji list, 13. 8. 2017.
Rane devedesete. Zagreb. Glavni grad zemlje u ratu. Oni koji nisu na bojišnici sve teže i teže žive. San svih je domoći se posla za snage Ujedinjenih naroda, koje su ovdje kao promatrači sukoba. Glavni junaci novog romana Ludwiga Bauera “Šoferi” trojica su muškaraca koja su ostvarila taj san. Ali san im, unatoč plaći u stranoj valuti, brzo postaje noćna mora.
U tako postavljenom okviru priče autor donosi sasvim novi pristup temama iz Domovinskog rata. Njegovi su junaci s jedne strane oni koje je rat zaobišao (naravno, u trenutku kada ih čitatelj susreće), a s druge ljudi koji su najdublji mogući način uvučeni u sva ratna zbivanja jer, razvozeći poslodavce, doznaju stvari koje su u tim trenucima ostalima potpuno nedostupne. No roman istovremeno nudi i priču o nekima od stranaca koji su prošli kroz Domovinski rat, o ljudima ogrezlim u birokratizirane procese, sklonima korupciji, prijevarama, pa i krađama... onima kojima je rat na nekom (njima neshvatljivom) Balkanu tek prilika da u džep strpaju veliku plaću isplaćenu u dolarskim novčanicama. Bauer jasno daje do znanja što misli o tim “strvinarima” rata, a dovoljno je reći da roman kulminaciju doživljava u danima neposredno prije i nakon pokolja u Srebrenici.
Ma koliko zvučalo čudno u prvi mah, rat je ovdje tek svojevrsna moćna pozadina radnje. U njenom su središtu trojica vozača čije karaktere i priče autor gradi pomnom pažnjom. Oni su ljudi s vrlinama i manama, pokušavaju preživjeti, skrbiti za obitelji i bližnje, nadvladati demone i pogreške iz svoje prošlosti. Upravo zbog takvog autorskog pristupa, junaci “Šofera”, dok im kroz život tutnje granate i vijesti s TV-a, a pod njima škripe gume, postaju književni heroji kakve još nismo sreli u dosadašnjim djelima koja su napisana na temu Domovinskog rata.
O ratu iz perspektive triju šofera Ujedinjenih naroda
Marinko Krmpotić, Novi list, 1. 2. 2018.
Domovinski, kao i svi ostali ratovi koji su devedesetih vođeni na području države koja se nekad zvala Jugoslavija, još će godinama biti inspiracija brojnim autorima, a ugledni hrvatski knjževnik Ludwig Bauer toj je temi pristupio s originalnog stajališta ponudivši pogled na krvavi raspad te države kroz oči triju likova koji prvi dio agresije na Hrvatsku, ujedno i najteže dane rata, promatraju kao vozači Ujedinjenih naroda.
Hrvoje, Tomislav i Rudolf su Hrvati koji su umjesto odlaska na ratište radije odabrali sigurniji i puno bolje plaćen šoferski posao u UN-u, a putem njihovih ispovijedi čitatelj dobija uvid u stanje u kojem se u tom trenutku nalazi Hrvatska, pri čemu je svaki od spomenutih likova svojevrsni simbol određenog dijela tadašnjeg hrvatskog društva.
Životne priče
Rudolof je intelektualac (profesor engleskog) u kasnim srednjim godinama, koji zbog godina i obitelji u kojoj je jedan sin invalid, ne može na ratište, ali prihvaća posao opasniji od profesorskog, jer mu novac, kao i mnogima njemu sličnim, nužno treba. Tomislav je mladi intelektualac s prekinutim fakultetom i krizom braka, koji ne želi poginuti u ratnom kaosu, a Hrvoje predstavlja onu »poduzetničku« Hrvatsku koja dolazak novog društvenog sustava koristi da bi što prije zaradila, pa tako on u nekoliko mjeseci rada u UN-u pokušava do zarade švercom, trgovinom droge, organiziranjem prostitucije te na kraju čak i poslom iscjelitelja! Uz njihove šoferske dane autor nam govori i o njihovim životnim pričama pa tako dobivamo i odraz života u Hrvatskoj prije početka rata, što svakako pridonosi cjelovitosti prikaza ratne i predratne Hrvatske.
Krivnja i ljudskost
Naravno, budući da se većina zbivanja odvija u zagrebačkom sjedištu mirovnih snaga UN-a, detaljno je prikazana i njihova uloga u početnim danima rata, kako onaj dio u okviru kojeg UN-ovi predstavnici – pogotovo oni iz zapadne Europe – s podozrenjem i prezirom gledaju na »divlja balkanska plemena« koja se kolju svakih četrdesetak godina, tako i dio vezan uz njihovu tzv. objektivnost, koja se svodila na to da se govori samo o žrtvama, ali nikad i o počiniteljima, da se, je li, nekoga ne bi povrijedilo.
Taj, uz rat najdirektnije vezan dio ovog romana, vrlo vjerno prikazuje sliku zbivanja u UN-ovom informativnom centru, koji umjesto objektivnosti inzistira na ravnomjernosti krivnje, što je temelj odnosa suvremene Europe prema »divljim balkanskih plemenima«, a sjajno ga na kraju romana pri najavi zatvaranja tog »novinarskog« centra oslikava čelni čovjek tog odjela riječima: »Objektivnu istinu nitko ne želi znati«, misleći pritom ne samo na Europu, već i na zaraćene strane.
Uz pitanje odnosa Europe prema zločinima (spominje se pri samom kraju i tragedija Srebrenice) roman postavlja i niz drugih zanimljivih pitanja, poput onog o tome koliko je svatko od nas pred sobom kriv zato što je u kontekstu rata izgubio dio svoje ljudskosti, odnosno je li u redu smanjiti kaznu ratnom zločincu zato što je njegov zločin počinjen u ratu.
Životnosti radnje i stila Bauer je doprinos dao time što u trima različitim cjelinama o istim zbivanjima pričaju tri spomenuta lika, čime dobivamo različite osobne poglede, a notu objektivnosti pokušao je ostvariti »prijenosom« riječi muslimanske starice o kojoj UN info-tim radi TV-reportažu o tome što se zbilo u Srebrenici.
Kaotičnost zbivanja tog doba Bauer prati i izokrenutom kompozicijom, pa tako roman počinje dijelom koji se zove Svršetak, a završava Uvodom, autora Rudolfa, koji, između ostalog, kaže: »Književna je istina zapravo laž, opsjena i varka, ali varka u korist prevarenoga. Književna se istina razlikuje od stvarnosti jer teži biti točnijom i istinitijom od nje. Tako valja čitati ovu knjigu«, konstatira Rudolf Geiger.