Smrtni grijesi feminizma
Ogledi o mudologiji
19,78 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 400
-
Datum izdanja: veljača 2020.
-
ISBN: 978-953358203-0
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 565 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Kada je 1984. objavljena u kultnoj biblioteci &td, prva knjiga Slavenke
Drakulić Smrtni grijesi feminizma izazvala je buru u javnosti, a
ta se bura, za divno čudo, nije stišala do dana današnjeg. Ponovno
objavljivanje ovih tekstova koji su nastajali krajem sedamdesetih i
početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća pokazuje koliko su teme o
kojima je pisala jedna od pionirki feminizma na ovim prostorima i dalje
bitne, čak nezaobilazne. Kada tome dodamo novih dvadesetak tekstova
objavljivanih od prvog izdanja knjige do danas, bjelodano je da Slavenka
Drakulić ne samo da se konstantno bavi feminističkim temama već da im i
dalje pristupa jednako oštro, beskompromisno i aktualno.
Nasilje nad ženama ne jenjava, reproduktivna ženska prava ponovno su
ugrožena, djevojčicama kroz odgoj i obrazovanje šaljemo drugačije poruke
nego dječacima, ukratko, patrijarhat je žilav. Stoga je pitanje
ravnopravnog položaja žene u društvu i obrane njezinih prava vječno
aktualno, čini se kao da ga svaka generacija žena mora ponovno izboriti,
samo je pitanje jesu li mlade žene toga svjesne. Smrtni grijesi feminizma u ovom proširenom izdanju idealni su
prilog tom osvještavanju. Pokazuje se ne samo da su eseji Slavenke Drakulić
itekako aktualni već i da se bez njih ne može ni početi misliti o feminizmu
jučer, danas i sutra.
Žene su i dalje 'drugotne'
Jasenka Leskur Staničić, Slobodna Dalmacija, 13. 3. 2020.
Proteklog tjedna Zagreb je tijekom četiri dana bio mjestom okupljanja feministica koje su nizom tribina podsjetile na važnost feminističkog znanja i iskustva u borbi za slobodnije i pravednije društvo, kao i u borbi protiv ukidanja i ograničavanja ženskih, radničkih i prava manjina.
Na festivalu pod nazivom “Feminizam je za sve”, u organizaciji nakladničke kuće Frakture, najavljen je i dolazak pionirke feminizma na ovim prostorima, novinarke i spisateljice Slavenke Drakulić, koja, nažalost, nije mogla fizički prisustvovati festivalu. Na tribini “Feminizam za kućnu upotrebu” sudjelovala je preko Skypea iz svoga doma u Stockholmu. Naime, zbog svojeg zdravstvenog stanja uzima niz lijekova koji smanjuju imunitet pa spada u najrizičniju skupinu, te po preporuci liječnika izbjegava putovanja dok ne se ne zaustavi pandemija koronavirusa. Veli da su u Švedskoj svi oprezni te da se čini da je zdravstvena situacija pod kontrolom.
Razgovor sa Slavenkom Drakulić obavljen je “s distance”, a povod više je i objavljivanje proširenog izdanja knjige “Smrtni grijesi feminizma/Ogledi o mudologiji”, koja je njezina prva publicistička knjiga i jedan od prvih priloga feminizmu uopće u bivšoj Jugoslaviji. Godine 1984. izazvala je buru u javnosti, a ponovno objavljivanje tekstova koji su nastajali krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća pokazuje koliko su te teme na ovim prostorima i dalje bitne. Tu je i dvadesetak novijih tekstova objavljivanih u međuvremenu, iz kojih je razvidno da im ova spisateljica i dalje pristupa jednako beskompromisno.
Knjiga “Smrtni grijesi feminizma” izlazi u proširenom izdanju nakon 36 godina, a u Zagrebu se čak četiri dana govorilo o feminističkim temama. Kako komentirate ove dvije činjenice u svjetlu aktualnih ženskih prava u Hrvatskoj?
– Najprije bih napravila razliku između današnjih ženskih prava i ženske stvarnosti. Ravnopravnost je, naime, naslijeđena iz socijalizma i prava nisu mijenjana, što je dobro jer su promjene koje se naslućuju opasne. Na primjer, novi zakon o pobačaju je odgođen i osnovano je pitati se hoće li biti ograničavajući kao, na primjer, u Poljskoj? Pritisak konzervativnih snaga i Katoličke crkve na vlast u ovoj zemlji je velik i teško da neće djelovati na zakonodavstvo. Ženska stvarnost je nešto drugo, što je lako uočiti kod traženja posla, na primjer. Kod nas ne postoji princip pružanja jednake šanse kandidatu koji je iz povijesnih razloga imao manje, to jest da u situaciji kad muškarac i žena imaju iste kvalifikacije posao dobije žena. Upravo obrnuto, dobit će ga muškarac. Dobit će ga i kad je žena bolje obrazovana, jer se poslodavci boje trudnoće iako će reći da su domoljubi – ali ne ako će ih to koštati. Da ne posežemo za najgorim primjerom patrijarhalnosti i mizoginije, podacima o nasilju u obitelji. U ovom je društvu ženama, bez obzira na zakone, namijenjena tradicionalna uloga i to ih vraća korak nazad u prošlost. Ako smo vjerovali da to nije moguće, pokazalo se da ipak jest.
Što se tiče moje knjige, gledam na to kao na objavljivanje povijesnog dokumenta, tako da se lakše može vidjeti koliko jesmo ili nismo odmaknuli u ta tri desetljeća otkad je objavljeno prvo izdanje knjige. Frakturina serija knjiga i feministički festival je prosvjetiteljski i hrabar potez za ovo društvo.
Možete li se podsjetiti početaka feminizma u bivšoj Jugoslaviji, odnosno koji su bili ciljevi ženskih mreža u tadašnjim društvenim odnosima? Koji događaj posebno pamtite?
– Način udruživanja i djelovanja bio je tada posve drugačiji jer nismo mogle registrirati svoje udruženje. Utočište nam je u Zagrebu pružilo sociološko društvo pa smo u njegovu okrilju održavali tribinu “Žena i društvo”. Bilo nam je jako važno povezivanje s drugim grupama u bivšoj Jugoslaviji i osvještavanje javnosti o ženskim problemima preko medija, koji su biti dosta otvoreni tim temama.
Meni je u sjećanju ostao susret na prvoj međunarodnoj konferenciji o ženama “Drug-ca žena” u Beogradu 1978. Naime, bile su pozvane i feministkinje iz Francuske, Njemačke, Italije... I dok smo mi bile dotjerane, našminkane, u visokim petama – naše su gošće izgledale posve drugačije. Odjevene u ležernu odjeću, bez šminke i u cipelama bez peta djelovale su, za naše tadašnje pojmove, pomalo zapušteno. One se također nisu mogle načuditi našem izgledu, iz njihove perspektive izgledale smo poput oličenja ženskog stereotipa. Nisu shvaćale da u socijalizmu, u kojem je bilo teško doći do dobre šminke, odjeće ili cipela, ženstveni izgled nije imao isto značenje. Pa se razvila polemika o štetnosti visokih potpetica, što nam se tada činilo bizarnim.
Svjesne smo da se feministička scena u međuvremenu promijenila, no istovremeno je ostala ista. Što je specifično za položaj žena u postkomunističkim zemljama?
– Problemi su, nažalost, ostali isti: izostanak spolnog odgoja u školama, neplaćeni rad žena u obitelji, seksizam i uznemiravanje na poslu, nasilje u obitelji... Rekla bih da izloženost tržištu rada stvara novu situaciju, na primjer, razliku u plaćama ili tzv. pay gap. Žene su za isti posao u cijelom EU-u plaćene manje od muškaraca, prosječna je razlika 16 posto, u Hrvatskoj također. Ali se razlikuje od zemlje do zemlje, pa tako Slovenija ima daleko manju, a Austrija daleko veću razliku. To se dramatično odražava i na mirovine pa su umirovljenice u EU-u daleko siromašnije od umirovljenika.
Drugi je problem “staklenog stropa”, nedostatak žena na upravljačkim mjestima u kompanijama, ali i u politici. Ali po meni najveći je problem ekonomski, sve manje ulaganja u javno zdravstvo i socijalu, zbog čega opet najviše pate žene.
Svjedočimo opet kršćanskom aktivizmu pred rodilištima i ponovnom nasrtanju na žensko pravo na zdravstvenu skrb i izbor. Je li to iskustvo rezervirano samo za žene iz nekadašnjih socijalističkih društava?
– Općenito govoreći, zakoni su u socijalizmu bili emancipatorski za žene. Ali još pamtimo situaciju u Rumunjskoj, gdje su se žene morale podvrgavati ginekološkim pregledima jer je pobačaj bio zabranjen. Rezultat su bili ilegalni pobačaji i neželjena djeca koja su završavala u domovima.
Zanimljivo je da danas u cijeloj istočnoj Europi žene trpe pritisak nacionalizma i Crkve, a dodatno i demografske krize zbog odlaska mladih na Zapad. One su na braniku domovine, vojnikinje zadužene za rađanje i očuvanje nacionalnog identiteta. I tako će biti dok se same ne suprotstave toj ulozi jer u tome im nitko drugi neće pomoći.
Dojam je ove godine da se – nakon višegodišnjeg medijskog ignoriranja međunarodnog Dana žena kao nečeg iz “nepoželjne prošlosti” – taj praznik dostojno zabilježio. Zašto Dan žena nikad neće biti Valentinovo, niti Majčin dan?
– Primijetila sam i to mi je drago. Iako smo početkom osamdesetih mi, ondašnje feministkinje, bile protiv ovog praznika. Pa i ja sam pisala protiv toga da se samo jednom godišnje formalno ženama odaje priznanje za njihov neplaćeni rad. A i tada smo svjedočili komičnim i žalosnim scenama jer su ga uglavnom slavili muškarci. Ovaj bi datum trebalo obilježiti zato da se podsjetimo na povijest borbe za ženska prava i da osvijestimo probleme s kojima se žene susreću. Jer iako smo formalno ravnopravne, u stvarnosti smo “drugotne”. Nažalost, svaka nova generacija iznova mora osvještavati da u svakom trenutku može ostati bez stečenih prava i da ona nisu izborena zauvijek.
U Hrvatskoj je nedavno donesena presuda ženi iz Siska koju su 1992. silovali hrvatski vojnici te joj je na ime nanesene “nematerijalne štete” dosuđeno ponižavajućih 50.000 kuna. Istovremeno, političarima se toliko, ako ne i više, dosuđuje u parnicama protiv novinara na ime “duševnih boli”.
– Na toj se sramotnoj presudi dobro vidi ne samo razlika između prava i pravednosti nego i prevladavajući sustav vrijednosti. Žene-žrtve rata ionako su kod nas u ponižavajućem položaju, a žrtvi hrvatske vojske može biti samo gore. Rat još ionako služi samo za stjecanje političkih bodova i bogaćenje bez straha od progona. Takozvane “duševne boli” koje, kao, trpe javne ličnosti i političari koji traže odštetu od novinara proizvod su njihova zaštićenog statusa u društvu. Međutim, sami smo za to krivi.
Bivša predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović najavila je da će se posvetiti temi ženskih prava. Iako je njezin izbor za predsjednicu bio veliki dobitak, uvjerenje je feministica da je na tom položaju napravila jako malo, ništa. Koliko vam se čini realna ta njezina izjava?
– Slažem se s tom ocjenom, ali nisam ništa ni očekivala. Sama činjenica da je predsjednica žena ne znači da će se založiti za probleme žena, nije to činila ni Indira Gandhi, niti Margaret Thatcher niti mnoge druge. Njezin je prilog više simboličan, njezin je izbor pokazao da i žena može biti na visokom državnom položaju. I to je sve, iako nije malo. Ne vidim kako bi ona danas pridonijela borbi za žene osim da nabavi novac za pristojan fond za pomoć pretučenim ženama, što bi, recimo, vjerojatno i mogla. To bi zaista bilo korisno, ali teško mi je vjerovati da će to napraviti.
Koju poruku šalje društvo ženama kad župan osuđen zbog nasilja nad suprugom nastavlja i dalje obavljati svoju političku funkciju?
– Pa takvi postupci vlasti poručuju da je povratak u patrijarhat vrlo moguć, da našim životima vlada politička podobnost i da žene moraju osvijestiti kako su prepuštene same sebi. Ali nekoliko dobro organiziranih akcija u posljednje vrijeme, na primjer “Spasi me”, pokazuje da ta svijest raste, da solidarnosti ima i da je moguće ujediniti se.
„Današnje žene, i nakon ravnopravnosti postignute u prošlim generacijama, ponovno trebaju ravnopravnost“
Srđan Sandić, Gloria Glam, 17. 4. 2020.
Sa Slavenkom Drakulić razgovarali smo o feminizmu, demografskim politikama, fenomenima #metoo i #spasime, ali i o potrebi za emancipacijom nakon emancipacije.
Slavenka Drakulić je naša istaknuta književnica, feministkinja i novinarka, kolumnistica Jutarnjeg lista. Razgovarali smo povodom reizdanja njezine prve publicističke knjige iz 1984. – "Smrtni grijesi feminizma", koja je ujedno bila jedna od prvih priloga feminizmu u bivšoj Jugoslaviji. U svojim je publicističkim i književnim djelima okrenuta ženskom tijelu, bolesti i traumi, propitujući i živote kreativnih žena koje su živjele s poznatim umjetnicima (Frida ili o boli, Mileva Einstein, Dora i Minotaur...).
Koji su to i danas smrtni grijesi feminizma? Danas kada su predvodnice klerikalnih suspektnih pokreta i političkih partija desne provenijencije – često istaknute, obrazovane žene?
S promjenom političkog sistema nakon 1989., pokazalo se da su neke odlike mentaliteta ipak ostale iste. Na primjer, patrijarhalne vrijednosti u odnosu na položaj žena u društvu. Ravnopravnost žena kod nas je naslijeđena iz prošlog socijalističkog zakonodavstva. Kao tadašnje feministkinje, inzistirale smo najviše na ostvarenju nekih prava, na emancipaciji u privatnom životu zbog razlika između društvenog i privatnog položaja žene. Bavile smo se i nasiljem u obitelji, koje se tada jedva spominjalo u javnosti. Pokazalo se da je, pored naslijeđenih emancipatorskih zakona, patrijarhat i dalje živ, zapravo življi nego ranije. U današnjoj Hrvatskoj desna vlada i katolička crkva kao i civilne udruge kao da žele da žena bude "drugotna". Za njih je "smrtni grijeh" želja velike većine žena da zadrže pravo na slobodu odlučivanja o pobačaju. Ovoj želji suprotstavlja se crkvena dogma o početku ljudskog života od začeća. Crkva naravno ima pravo propagirati svoju dogmu, međutim nema je pravo nametati zakonodavstvu sekularne države. Ipak, na samim ženama ostaje da ne prihvate ograničavanje svojih prava i sloboda odnosno da se tome odupru.
U Ninu 1985. pišete da društvo ne može nametnuti obvezu rađanja djece, međutim medijsko politička propaganda u kombinaciji s demografskim bajanjima to i dalje radi? Pitanje koje ste i vi u tom tekstu postavili jest – tko pravi djecu?
To sam pitanje postavila u smislu: čija su djeca? Naime, kad se govori o djeci, tendencija je odluke, brigu i odgovornost svesti na individue, njihove roditelje. Što je s društvom i želi li ono više djece i zašto? Na primjer, kad govorimo o demografskim problemima i depopulaciji, poruka ženama je da rađaju više djece. Ispostavlja se da odluka o broju djece nije samo na ženi ili roditeljskom paru, jer društvo, a pogotovo katolička crkva, direktno i indirektno preko civilnih organizacija radi na njih veliki pritisak. Nije samo kod nas tako, dovoljno je pogledati situaciju u Poljskoj koja upravo želi ukinuti jedan od četiri uvjeta za pobačaj, tešku malformaciju ploda. Naime djeca imaju svoju "cijenu". Želi li društvo više djece, mora tu cijenu platiti u obliku poboljšanja ekonomskih i socijalnih uvjeta općenito, a posebno socijalne pomoći i zdravstvene brige za žene. Ideološka propaganda tu slabo pomaže.
Mislite li da je demografija i dalje slaba točka nacionalističkih pokreta? I zašto se njoj toliko priklanjaju?
U društvu zaraženom nacionalizmom vlada propagira da nas ima što više. Ali depopulacija jest veliki problem i u drugim državama članicama EU-a, i to za konzervativne i progresivne vlade. Dogodilo se nešto što nitko nije predvidio, veliki broj mladih i iz bivših socijalističkih država napušta svoju zemlju i seli u neku prosperitetniju. Rekli bismo, trbuhom za kruhom. Ali prvi puta imamo fenomen "odlijeva mozgova" jer odlaze visokoobrazovani i to s obitelji i tako lišavaju svoju zemlju budućnosti. Nije to mali problem. I ovoj je vladi važna demografska politika i svako malo se to tematizira, ali broj stanovnika ne smanjuje se zbog , recimo, velikog broja pobačaja jer smo na dnu europske ljestvice - mladi parovi ili odlažu trenutak odluke zato jer nemaju uvjete, ili masovno odlaze u inozemstvo.
Kako se određujete prema glam kulturi koja se uspostavlja u medijima ili medijima poput ovog koji je i glam i feministički? I to može biti.
Kada mlade glam-zvijezde šalju pozitivne poruke o položaju žena, ne samo da će više ljudi poslušati te poruke, nego će poruke doprijeti i do publike do koje inače ne bi. Lijepo je da glumice i pjevačice imaju feminističke istupe i podržavaju ravnopravnost, ali naravno da to nije dovoljno.
Pisali ste o Fridi i Dori Maar – koje su vam se dvojbe uspostavljale oko reprezentacije istih? Jeste li ih htjeli prikazati kao feministkinje, imate li osjećaj da ste to napravili – i/ili što biste sada s uvijek opasnom naknadnom pameću izmijenili u tim tekstovima?
Ideologija je pogubna za umjetničko stvaralaštvo. Zbog toga ne bih govorila o namjeri plasiranja nekih ideja, jer to mi sasvim sigurno nije bio cilj. Željela sam pokazati te tri žene - dodala bih i Milevu Einstein - i njihove sudbine. Bile su izvanredno talentirane individue kojima je zbog društvenih okolnosti i dominacije muškaraca bilo teško postići uspjeh odnosno ostvariti sebe kao umjetnice ili znanstvenice.
U jednom tekstu govorite da nam je potrebna emancipacija nakon emancipacije – o kojim strategijama tu valja misliti?
Današnje mlade žene i na istoku i na zapadu zatekle su puno bolju situaciju u smislu prava za koju su se izborile njihove majke i bake. Vjerojatno im se zbog toga čini da se one nemaju zašto boriti kad im je dobro pa na feminizam gledaju kao na nešto što pripada davnoj prošlosti. Ali to se obično mijenja kad se trebaju zaposliti, kad dobiju djecu i moraju obavljati sve kućanske poslove, to jest kada nejednakost iskuse na vlastitoj koži. Da nasilje u obitelji niti ne spominjemo. Dakle, radi se o paradoksu jer današnje žene, i nakon ravnopravnosti postignute u prošlim generacijama, ponovno trebaju ravnopravnost. Tko će je i kako izboriti? Bojim se da je jedini način osvještavanje i borba samih žena, jer nitko se za njihova prava neće izboriti osim njih samih.
Kako gledate na suvremene ženske pokrete koji su dobili medijsku vidljivost? Od #metoo do #spasime? Što vidite kao sljedeće točke otpora s kojima će se morati, nažalost, suočiti?
Rekla bih da su ta dva fenomena različita jer #metoo ima za cilj osvještavanje o seksualnom uznemiravanju i nasilju, a #spasime je više fokusiran na nasilje u obitelji. I oba su jako korisna za osvještavanje, a uspjeh ovisi najviše o tradiciji i mentalitetu pojedinih zemalja. Na primjer, #metoo ima vrlo slab odjek u istočnoj Europi. Ne radi se o tome da ima manje uznemiravanja i nasilja nego da se, recimo uznemiravanje, manje prijavljuje. Za Hrvatsku je #spasime, organizacija protesta podrške i financijske pomoći žrtvama nasilja, neobično važan fenomen (ne i pokret). Prije svega zbog medijske vidljivosti i poruka, ali i u smislu organizacije kao dokaz da je to moguće. Međutim, ostaje problem činjenice da su žene, iz različitih razloga, u prosjeku manje plaćene od muškaraca. Pa zbog toga penzionerke spadaju u financijski najugroženiju skupinu. Oko toga bi se trebali okupiti svi osviješteni građani, a ne samo žene. Trebali bismo imati na umu da ne samo da ženska prava nikada nisu do kraja izborena - nego im mogu biti i uskraćena.
Knjiga ostarjela bolje od društva
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 18. 4. 2019.
Zanimljivo je čitati polemički intonirane publicističke knjige desetljećima nakon njihova nastanka, pa onda procjenjivati jesu li ili nisu dostojanstveno ostarjele, odnosno koliko se promijenio društveni ambijent od vremena kad su napisane i objavljene. U slučaju knjige “Smrtni grijesi feminizma – Ogledi o mudologiji” Slavenke Drakulić, izvorno objavljene 1984. godine, odmah, bez okolišanja, treba reći kako je libar ostario kudikamo bolje od društva kojim se bavio.
Za početak, knjiga ovakve “povijesti” teško je zamisliva u našemu vremenu. Feminističke tekstove danas ispisuje neusporedivo više zanimljivih autorica, ali one su većinske osuđene na marginu specijaliziranih portala. Drakulićka je, pak, svoje eseje publicirala na stranicama tada najvažnijih listova kakvi su bili “Start”, “Danas”, “Polet” ili “Duga” (zagrebački omladinski list svrstao sam u to elitno društvo, jer je, osobito iz današnje perspektive, imao i ozbiljnu nakladu i još ozbiljniji utjecaj).
Aktualni položaj žene slikovito je, pak, opisao nedavni splitski incident koji se zbio u blizini hotela “Park”. Uredujući zbog tobože subverzivne šetnje razmaženih građanki, jedan se policajac ženi koja je od njega ozbiljno starija, niža i lakša obratio ovim riječima: “Gospođo, koji vam je kurac, ovo je radi vašeg dobra!” Nikome, sve do samog vrha zapovjedne vertikale, ove riječi nisu bile sporne: prostački, primitivni incident zaključen je prekršajnom prijavom protiv građanke koja i dan-danas vjerojatno nema pojma koji joj je nježnik, a uredujući policijski službenik može i dalje nesmetano vitlati retoričkim falusima gdje mu prhne.
Drugotna crkva
U 36 godina koliko je prošlo od “premijere” ove knjige do danas, Hrvatska je na više razina suočena s teškim oblicima retardacije, pa se ne treba čuditi što smo u međuvremenu nazadovali i po pitanju ravnopravnosti spolova. Zanimljivo, katoličkoj crkvi, najozbiljnijem krivcu za takav rasplet, u Drakulićkinoj knjizi nije posvećen osobito veliki prostor; ona se prvi put spominje tek na 171. stranici. Pretpostavljam da je razlog tomu autoričina skrupuloznost: instituciji koja je bila osuđena na društvenu marginu nije htjela dodatno zagorčavati položaj, pa se bavila ponajprije mizoginijom socijalističkog establishmenta te primitivcima koji su drmali partijskim i inim strukturama moći. Iz ove perspektive potpuno je jasno da je pritom podcijenila utjecaj crkve koja je uvijek zdušno radila na fiksiranju ženske “drugotnosti”, a do danas se, pogonjena javnim novcem i udvorništvom vlasti, prometnula u generatora nazadnjaštva na svim društvenim razinama.
Bez obzira na tu primjedbu, Drakulićkina knjiga “pije vodu” i 36 godina kasnije jer vrlo precizno razobličuje mehanizme kojima se svaka emancipatorska težnja prokazuje kao suvišna ili promašena, zato što je društvo, jednako ono socijalističko, kao i ovo kapitalističko, taj problem, kao fol, riješilo.
Neveseli Veselko
Zanimljivo je opaziti i kako se jedna tema provlačila javnim diskursom onda baš kao i danas. Demografsko pitanje nije od jučer, i u to se vrijeme doživljavalo kao teška društvena rak-rana kojoj valja posvetiti najveću moguću pozornost. A sve što je na tu temu važno reći, staje u zaključak što ga je autorica već tada izvela: “Savršeno je jasno da svaka populacijska politika ponajprije pada na leđa žena, ma koliko se u propagandi pažljivo naglašavala riječ ‘obitelj’.
”Najslabija točka ove knjige jest predgovor što ga je napisao Veselko Tenžera, jedan od autoričinih polemičkih suparnika, odnosno mudologa, kako ih je prigodno krstila. Kad se razgrne sva retorička komušina i po strani ostave svi stilistički fjoreti kojima je obilato nakićen tekst našeg možda i najvećeg novinskog pisca, sa žaljenjem treba reći kako preostaje tek birtaška skolastika kojom se zaklanja puka sirovost. Uostalom, prosudite sami na uzorku dviju rečenica: “Ne može se, stoga, govoriti o nekom antifeminizmu u našoj kulturi, ma koliko ga protagonistice feminizma izazivale. (...) Ne želim, dakako, reći kako ne postoji ženski problem, ili problem žene u društvu, nego da feminizam nije (ili to dosad nije uspio biti) relevantan oblik njegova razrješenja.”
Koliko god nas Veselko činio neveselim, raduje činjenica da se u Drakulićkinim “ranim radovima” (koji su prigodno podebljani izborom tekstova što ih je autorica na sličnu temu nastavila objavljivati sve do danas) i danas može uživati kao i prije 36 godina. Ili je ipak uputnije reći kako se ne može uživati, jer podsjećaju na tužnu istinu koliko smo nazadovali.
Tribina Razotkrivanje: Slavenka Drakulić, razgovor vodi Nataša Govedić
Festival FEMINIZAM JE ZA SVE
11. 3. 2020., Urania - prostor kreacije, Zagreb
-
Festival FEMINIZAM JE ZA SVE (8. – 11. ožujka 2020., Zagreb)
Što je feminizam danas? Koji su njegovi suvremeni zahtjevi, a koja su mu ograničenja? Zašto nam je potreban i je li nam, u ovom trenutku u povijesti, potrebniji nego ikad? Kako se feminizam prilagodio novom, tehnološkom dobu?
Ovo su samo neka od pitanja na koje će odgovore ponuditi sudionice festivala FEMINIZAM JE ZA SVE, četverodnevnog festivala koji uključuje predstavljanje knjiga, večer poezije, tribine i rasprave, a koji u fokus stav
Slične knjige
