U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
Smokva
Special cijena
10,00 € / 75,35kn
Redovna cijena
19,78 € / 149,03kn
Tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK-
Jezik izvornika: slovenski
-
Prijevod: Anita Peti-Stantić
-
Broj stranica: 368
-
Datum izdanja: rujan 2016.
-
ISBN: 978-953266793-6
-
Naslov izvornika: Figa
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 480 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 7,00 € / 52,74 kn
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 33,20 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Jadran, bivši košarkaš, pokušava zajedno s Anjom vidjeti može li spasiti svoj brak, u kojem je naizgled sve idealno: dobar stan, izlasci, sin kojega vole... no ispod te površine kipti nezadovoljstvo. Kada Jadranu umre djed, on odlazi u Momjan, u djedovu kuću koja je obilježila njegovu obitelj, te pokušava povezati sve konce, sve detalje svoga nesređenog života, shvatiti oca Safeta, koji je 1992. nestao, ostavio ga i otišao u Bosnu, majku Vesnu te djeda Aleksandra i njegovu opsesiju knjigama.
Od Ljubljane do Momjana u Istri i Bosanske Otoke, glavni lik Jadran pronalazi dijelove svoje obiteljske povijesti, ali još i više uspijeva razumjeti samoga sebe. Pričajući o tri generacije jedne obitelji, Goran Vojnović, jedan od najomiljenijih suvremenih slovenskih pisaca, priča veličanstvenu priču o tri velike ljubavi u tri ipak nesretna braka. Smokva je roman o potrazi za granicama vlastite slobode, o odricanju radi drugoga, o odustajanju od sebičnosti, ali i velikim trenucima koji nam se događaju kada ih nismo svjesni. Smokva vrvi od jakih, ali zatomljenih emocija, a iz sočnoga mediteranskog, prezrelog ploda koji puca po šavovima curi obiteljska saga koja može biti bilo čija povijest u kojoj se pretapaju sudbine, ljubavi, neostvarene želje i surove realnosti naših života.
“Najambicioznija Vojnovićeva knjiga do sada.”
— Samo Rugelj
Vlastiti identiteti, pogotovo ako ih prezremo, mogu nas doći glave
Karmela Devčić, Jutarnji list, 9. 9. 2016.
“U ovom trenutku prvenstveno sam obiteljski čovjek. Potom, profesionalno sam pisac, makar sam se dosta bavio filmom. Bilingvalan sam, živim u dva jezika, i slovenski i srpsko-hrvatski su moji jezici. Ako ćemo o kulturnom identitetu, moj je ta jugoslavenska, regionalna kultura. Teško da mogu reći da sam samo Slovenac ili samo Bosanac ili samo Hrvat ili samo Srbin.”
Nekoliko dana nakon što je dječak iz Ljubljane, Goran Vojnović, navršio 11, Slovenija je, tog ranog ljeta 1991., proglasila samostalnost. Slovenski umjetnik kojeg će bitno odrediti i njegov neslovenski dio identiteta, stalno se vraća temama podijeljenosti, iskorijenjenosti, pripadanja, traumama ljudi koje je u najsjevernijoj nekadašnjoj članici izazvao raspad Federacije. Goran Vojnović, uz svoje filmove, sad ima i novi, treći roman, gdje iznova propituje stare, a nove teme. “Smokva” (prijevod Anita Peti Stantić) je saga u kojoj je niz dobro portretiranih likova u čijim pozadinama svako toliko vrišti društveni kontekst, bilo da je 1955. ili 1992. Roman upečatljivo, među ostalima, nosi i lik Aleksandra Đorđevića, sina židovke Ester Aljehin, kojega je začela s Ukrajincem podrijetlom, čovjekom kojeg Aleksandar nikad neće upoznati, a potom je sinu smišljenom odlukom, dok je još bio u maternici, udajom za Milorada Đorđevića, bojeći se svog židovstva u vremenu antisemitizma, pribavila srpskog oca i srpsko prezime. Ester Aljehin progonjena strahom zbog vlastitog identiteta postaje Branislava Đorđević, sa svojom tajnom i sinom bježi iz Beograda u Ljubljanu, strah će je, ne nacisti, na koncu ubiti, ali strah neće biti pokopan s njom, već će ga djelom baštiniti i sin, Aleksandar Đorđević, čovjek koji je bio komunist koliko je bio i Srbin, prepraktičan da bi bio disident, pripadao im je toliko koliko je minimalno morao da bi ga pustili živjeti na miru.
Može li se sretno živjeti iskorijenjen, poput Aleksandra Đorđevića?
“Istinska iskorijenjenost, znači da se istinski otrgnemo od onoga čemu pripadamo, vjerojatno znači i golemu usamljenost. Ljudi teže pripadati nekome, pa onda i nečemu, nekom prostoru, da imaju taj osjećaj da su dio nečega.”
Kompleksna bića
Može li se zatomiti identitet, svjesno pobjeći od svog židovstva, slovenštine, hrvatstva, a da ono zanijekano u čovjeku, ne krene u njemu rovariti iz podzemlja, da ga kad-tad ne sustigne? U romanu negdje i stoji da, iz raznih razloga potisnuti, identiteti mogu biti pogubniji od svega drugog što nosimo u sebi “zato što sve što je prezreno i odgurnuto ima neku posebnu snagu da nas trenutačno savlada, da prevlada sve što mislimo da jesmo”.
Vojnović u razgovoru kaže: “Sve ono što sami sebi ne želimo priznati, s čime se ne želimo svjesno suočiti, a što ipak u sebi osjećamo, djeluje na nas, ne može se izbrisati. Sve ono što ostavljamo da se s vremenom razriješi samo od sebe samo postane sve veći i veći problem. Tako je to, držim, i u pojedincu i u društvu. Potiskivanje je pogubno rješenje.”
Ne mora to, jasno, biti vezano jedino uz nacionalni ili etnički identitet, isto je zatomljujemo li i bilo što drugo bitno. “Problem je ovih prostora da, kad govorimo o identitetu, većinom govorimo o tom nacionalnom identitetu, mnogi gube iz vida da s nacijom ne završava nečiji identitet. Mi smo kompleksna bića, nismo tako jednostavno opisivi da sve o nama bitno stane u tu odrednicu nacionalnog identitet; identitet je živ, multivarijabilan, imaš profesionalni, kulturni, i ini identitet koji je u stalnoj mijeni. Jer ono što živimo, proživljavamo, čitamo, sve nas to mijenja, nismo isti sad kao što smo bili prije deset godina, u međuvremenu smo valjda puno toga doživjeli, spoznali, sigurno promijenili poneka svoja viđenja svijeta.”
Pitam ga, dok tako razgovaramo o identitetima, da u deset rečenica kaže tko je Goran Vojnović. “U ovom trenutku prvenstveno sam obiteljski čovjek, to me najviše okupira. Potom, profesionalno sam pisac, trenutno barem, makar sam se dosta bavio filmom, ali sad se više bavim pisanjem. To, naravno, ne znači da opet neću biti i redatelj. Bilingvalan sam, živim u dva jezika, i slovenski i srpsko-hrvatski su moji jezici, makar se ovaj drugi političkom voljom raspao na četiri jezika od kojih svaki razumijem, ali niti jedan ne govorim. Po tom nekom redu bih nastavio govoriti o sebi, o svom identitetu.” “Nastavite”, dometnem. “Ako ćemo o kulturnom identitetu, moj je ta jugoslavenska, kako je ja nazivam, a možemo reći i regionalna kultura, njoj pripadam. To je emotivna ili kulturna geografija koja se stalno mijenja i širi. Teško da se ja mogu opredijeliti, reći da sam samo Slovenac ili samo Bosanac ili samo Hrvat ili samo Srbin. Mnogi od nas su više toga u jednoj osobi. “
I Vojnović i ja živimo u zemljama u kojima se čak i prijatelje, kamoli usputne sugovornike, drži nepristojnim pitati o njihovim etničkim i nacionalnim identitetima. Tako je bilo i dok smo imali zajedničku državu, doduše to nelagodno zaziranje, potom opasno negiranje, tad se tumačilo drugačijom ideologijom, ali i tad i danas bilo je lakše govoriti o profesiji, djeci, hobijima, negoli o jeziku, podrijetlu očeva prezimena ili običajnim tradicijama majke s kojom smo rasli.
Osnova likova
Vojnović na to kaže: “Mnogi su isključeni iz razgovora o nacionalnim identitetima zbog toga što se nametnuo taj jednonacionalni koncept, da svatko može biti samo jedno. Mnogi se u tom konceptu ne pronalaze, pa onda i ne žele da ih se pita za nacionalnost, osjećaju nelagodu, a pitati o takvom čemu postaje, kao što kažete, nepristojno... Ali, da smo prihvatili da ljudi mogu biti u isto vrijeme i ovo i ono, i Hrvati i Srbi, imati različite, sastavljene identitete, onda bi takvo pitanje bilo manje nepristojno. Vjerojatno bih i ja puno lakše objašnjavao što je moja nacionalnost. Otac dolazi iz Bosne, uvijek se opredjeljivao kao Jugoslaven, makar je iz srpske porodice. Mama je iz mješovitog braka, njezini potječu iz Bosne, ali odrasla je u Puli, iako sebe nije doživljavala ni kao Hrvaticu. Jer Pula je imala neki svoj identitet i teško bi mogao reći što je mama po nacionalnosti, tako ni mene nisu naučili da znam što sam po nacionalnosti jer taj koncept nacionalnosti u našoj obitelji i nije postojao, niti se moj otac osjećao Srbinom, niti se moja majka osjećala Hrvaticom. Pa kad govorim o Jugoslaviji, osjećam povezanost s tom zemljom, ali bih teško rekao da sam jugoslavenske nacionalnosti, makar bi to možda i bilo najbliže tome što jesam.”
Slovenac u Vojnoviću kaže slijedeće: “Slovenija je moja domovina, tu sam rođen, odrastao tu i živim, ali moja domovina se ne završava s granicama Slovenije. Ne vjerujem da netko može biti veći Slovenac od mene, iako sam ovdje često u konfliktu zato što Sloveniju vidim drugačije nego što to možda čine slovenski domoljubi koji mene nikako ne vide kao Slovenca.”
Vojnovićevi su roditelji u Ljubljanu stigli 1970-ih godina, na studij. “Ovdje su se upoznali i ostali jer im se Ljubljana svidjela. To da im se ovaj grad svidio, puno utječe i na moj odnos prema Ljubljani, jer moji su dobrovoljno ostali ovdje, za razliku od mnogih koji su isto tako ostali u Ljubljanu, ali više silom prilika nego time što im se Slovenija doista svidjela. Taj se osjećaj prenosi i na potomstvo, pa se i ta djeca osjećaju donekle neprihvaćenima i neshvaćenima. Mislim da je tu bitna razlika između mene i nekih drugi s kojima na prvi pogled dijelim slične korijene i obiteljske priče.”
Gdje je Vojnović pronašao obrise Aleksandra Đorđevića, na što je nakalemio tog mladog upravitelja šuma koji kad stigne u Buje 1955., a komesar mu dodjeli Talijanima oduzetu kuću odbija uzeti tuđe, prvu noć u njoj prespava s velikom nelagodom, ne želi na tuđi krevet, pa spava na golu podu s jaknom kao uzglavljem.
“Svi moji likovi imaju osnovu u stvarnim osobama. Ima puno dodirnih točaka taj život Aleksandra i njegove supruge Jane sa životom mojih Vladimira i Šefike koji su iz Bosne došli u Buje 1950-ih i ostali živjeti u Istri.”
Tu se dodirne točke završavaju, a dalje priču nosi moja mašta i ono što mi je stvarno bitno reći, ispričati.”
Ono što je možda najjača dodirna točka ta dva para, Vojnovićevih bake i djeda i Đorđevića iz “Smokve” je, kaže autor, demencija. Aleksandar brine o supruzi koja je fizički u starosti uz njega, makar njezin um otima zaborav.
“Moja se baka borila s demencijom, i to sam iskustvo prenio u roman, mada je ono jako literarizirano. Nisam puno vremena provodio kod njih u to doba kad je moj djed brinuo o njoj, niti sam poslije s djedom o tome pričao.”
Kako je gradio priču? Pitam ga može li i sad detektirati neku od prvih misli koja ga je, pet godina kasnije, jer toliko je radio na romanu, dovela do ukoričene “Smokve”.
“Krenulo je iz neke moje ideje o čovjeku koji plovi po rijeci, ali to nije Una koju spominjem u romanu, već rijeka u srednjoj Americi. Čovjek plovi usred džungle, gdje je pobjegao od svega. Razmišljao sam da pišem roman o tom čovjeku, o osjećaju da si pobjegao iz svega što jesi, ostavio cijeli svoj život i ljude i otišao. Roman je izrastao iz tog osjećaja i mašte o bijegu, što valjda svaki od nas ponekad poželi, pa onda neki i pobjegnu, kao Safet u mom romanu koji u Sloveniji ostavi obitelj i bježi u Bosnu.”
Žičana ograda
Je li i on, etničkim podrijetlom neslovenac, a u Sloveniji, i konačno i Slovenac, raspadom nekadašnje zemlje, baštinio ponešto nelagode, ako već ne i straha, ili je imao sreću da mu to nije zatrovalo djetinjstvo i ranu mladost? “Sigurno je i u meni neka vrsta straha da ovo sve što živimo, i što izgleda kao sasvim solidan život, da se sve to može raspasti. Sada kad živimo u EU koja proživljava krizu mislim da je u svima nama koji smo prošli raspad Jugoslavije sigurno prisutniji neki osjećaj nelagode da se nešto takvo može ponoviti, mislim da je u Francuskoj ili Njemačkoj strah pred tim mogućim raspadom puno manji. Da je u Velikoj Britaniji toga straha, ne bi ni izglasali Brexit, njima je nezamislivo da se može nešto takvo dogoditi.”
Samom u tom kontekstu u njemu je straha i nelagode: “Što se ostalog tiče, više sam problema u Sloveniji imao kao Ljubljančanin, znači kao netko tko dolazi iz glavnog grada, 'purger', nego što sam imao kao čefur, Bosanac. Registracija na mojem autu uvijek je za neke Slovence bila gora nego podrijetlo moje obitelji ili moje prezime. U životu su mi dvaput prijetili batinama, oba puta zato što sam Ljubljančanin, nikad zato što sam Bosanac. Možda je to premalo da izvlačim zaključke, ali mislim da u Sloveniji lokalpatriotizam zna biti jači od nacionalizma.”
Spomenuli smo se jugonostalgije u Sloveniji. Objašnjava čime se ona hrani: “Tri su razloga. Jedan je da se ljudi vraćaju svojoj mladosti, sad otkrivaju nanovo bivšu Jugoslaviju, odlaze u Beograd, u Crnu Goru na raftinge, u Sarajevo na ćevape, u taj svijet koji su godinama zanemarivali, sjećati se kako su bili mladi. Manje je u podlozi slovenske jugonostalgije ono čega ima dosta recimo u BiH, to da se ljudi sentimentalno prisjećaju prošlih vremena zato što su tad živjeli puno bolje ekonomski, a danas žive daleko siromašnije. Drugi je razlog to da je u Sloveniji zbog politike desnih stranaka, koja je, jasno, jako antijugoslavenska, antikomunistička, da je jugonostalgija postala neki način prkosa, javnog bunta. Treće, jugonostalgija je komercijalna, dobro se prodaje, zato je njeguju, jer stari bendovi mogu još uvijek puniti dvorane.”
Prije nekoliko dana kustosica u muzeju 25. maj u Drvaru kazala mi je da muzej i Titovu špilju najviše obilaze Slovenci. Listajući knjigu dojmova čitam rečenica poput “Tito, vrni se!” ili “Najlepše življenje sem imela v času Jugoslavije, hvala za to!” pišu muškarci i žene iz Kopra, Maribora...
“Slovencima su takva mjesta pomalo i zabava, izmakli su ratu, pa su na te teme opušteniji od ostalih, manje ih, pretpostavljam, nego ljude iz drugih nekadašnjih republika na tim mjestima stisnu emocije, bilo pozitivne ili negativne”, drži Vojnović.
Kako na Jugoslaviju gledaju mladi Slovenci, ljudi u 20-ima? “ Enigma im je, a kad krenu obilaziti beogradske slapove, putovati po Dalmaciji, to ih zaintrigira, ali sasvim površno. Jugoslavijom nisu opterećeni, što je dobro. No, problem je što se o toj državi ne govori, a ono malo što se govori takvo je da bi bilo bolje da se ni to ne čuje. Mislim da je Jugoslavija jako poučan primjer za situaciju u kojoj se Europa danas nalazi i da bi bilo dobro da se o njoj ozbiljno razgovara. Puno mladih Slovenaca putuje po prostoru te nekadašnje države, ne bi bilo loše da nešto o tom prostoru i znaju, da znaju što se dogodilo, jer događa se da kući donesu čudne suvenire, od četničkih šajkača do majica s likom Radovana Karadžića, to je njima štos, zabava, jer ne znaju što je iza toga.”
Što u Sloveniji danas nosi činjenica da je netko Hrvat, Srbin, Bošnjak...?
“Mislim da trenutno to ljudima ne čini probleme koliko je nekad stvaralo, sad je najgore biti izbjeglica iz Sirije, ksenofobija je usmjerena na te ljude jer mnogi misle da oni predstavljaju prijetnju njihovom načinu života, njihovoj kulturi, tradiciji.”
Od čega se to Slovenija brani žičanom ogradom? “Od zdravog razuma, od čovječnosti. Teško je to objašnjavati, ali mislim da ćete vrlo teško u Sloveniji sresti nekoga tko će takvu politiku baš istinski zagovarati. Naš premijer nastupa kao neagresivan čovjek dijaloga, demokratske pravne države. Kad s njim razgovarate, on je simpatičan. Kad govori o izbjeglicama, ispričava se, kaže on je to morao jer, eto, drugačije nije išlo. Pokušava i u javnosti ostaviti takav utisak”, kaže.
Sigurnost građana
“Super je ta sjeverna demokracija podno Alpa, koja se, eto, protiv svoje volje, zamotala u žicu”, odvratim zajedljivo, prisjećajući se razgovora s desetogodišnjom kćeri i vlastita iznenađenja kad sam shvatila da je njoj prva asocijacija na Sloveniju – zemlja za žicom.
“Mislim da tu mrlju ta vlada i premijer nikad neće nikada moći oprati. Mađarska s Orbánom je ipak nešto drugo, ali mi imao žicu u Sloveniji gdje vlasti nemaju Orbánovu retoriku, niti vladajući sami sebe shvaćaju kao neku radikalno-desničarsku, nacionalističku stranku. Naši o toj ogradi i ne govore na način kao Orbán, koji se njome hvali. Slovenci pričaju priče tipa 'mi suosjećamo s izbjeglicama, pomogli bismo im, ali, eto, ne možemo, nama je ipak glavna briga sigurnost naših građana'. Još je gore i odvratnije nego kako to radi Orbán jer on je potpuno iskren i jasan. A u Sloveniji je teže objašnjivo, stalno se postavlja pitanje tjera li nas netko da držimo tu žicu, postavljamo li je zato što su nam iz EU rekli, pa mi to moramo, ili je naša odluka.”
Zapanjujuće lako smo pristali na suženje svog kulturnog prostora
Sandra Sabovljev, Novi list, 11. 9. 2016.
Goranu Vojnoviću, popularnom piscu, scenaristu i redatelju iz Ljubljane, iako nije pogrešno, nepotpuno je prišiti atribut »slovenski«, budući da autor regionalnih hitova »Čefuri raus!« i »Jugoslavija, moja domovina« naprosto ne pristaje na jednoobrazne identitetske odrednice pa tako ni one nacionalne. Potonje je uostalom i irelevantno u koordinatnom sustavu literature što je ispisuje ovaj talentirani narator koji je u svom posljednjem, kritičari kažu, najambicioznijem romanu »Smokva«, netom objavljenom u zaprešićkoj Frakturi u prijevodu Anite Peti-Stantić, kroz obiteljsku povijest triju generacija, nekoliko država, propalih režima i tri nesretna braka pokušao spoznati granice vlastite slobode, kao i suptilne mehanizme (ne)sebičnosti, žrtve i odricanja u ljubavnim, roditeljskim i drugim obiteljskim relacijama koje ovog pisca posebno intrigiraju.
O svom novom romanu Vojnović je kao gost Festivala svjetske književnosti govorio pred zagrebačkom i splitskom publikom dokazujući još jednom da kulturni prostori kojem njegova književnost pripada nadrasta granice jezika kojim piše.
Roman otvarate jednim od glavnih likova, Aleksandrom Đorđevićem. Je li taj izbor imena neki vaš hommage poznatom košarkaškom plejmejkeru osamdesetih ili čista slučajnost (koja mi se čini nevjerojatnom s obzirom na vaše poznavanje košarke)?
– Zanimljivo, prvi ste koji ste primijetili ovaj detalj. A radi se i o slučajnosti i o hommageu. Slučajnost jer sam svom liku prvo nadjenuo ime, a mjesecima kasnije prezime, i tek nakon izvjesnog vremena shvatio sam da sam ga podsvjesno nazvao po jednom meni vrlo dragom košarkašu. No svjesno sam ostao pri tom izboru; činilo mi se simpatično i primjereno da moj lik nosi ime jedne košarkaške legende.
Nijansiranje starosti i nemoći
Što vas je inspiriralo da pišete »Smokvu«, ljubavni roman u kojem se ne može voljeti izvan vremenskog, odnosno društveno-političkog okvira? Je li to trajno prokletstvo ovih prostora ili sve više globalni usud?
– Rijetki su na svijetu prostori gdje je moguće proživjeti život ne obazirući se na društveno-politička zbivanja. Ja sam htio pisati o ljubavi, ali kod nas nema ljubavi izvan vremena, i da sam napisao ljubavnu priču u kojoj politika ne odigrava važnu ulogu, bila bi to znanstvena fantastika. Ja doduše mogu zamisliti takvu vrstu ljubavi, možda bih je mogao i napisati, ali me ona kao pisca ne zanima jer je suviše daleko od mog svijeta i iskustva.
Je li to što ste društvenim traumama ovaj put pretpostavili obiteljsku priču i intimistički ton znak vaše spisateljske zrelosti?
– Ja se ni u pubertetu sam sebi nisam činio nezreo pa bih teško mogao objektivno presuditi o svojoj zrelosti. Možda sam tek neke meni vrlo bitne društvene teme, pomalo terapeutski, izbacio iz sebe u svojim prijašnjim romanima, pa sam se mogao posvetiti onome što me u suštini najviše zanima, a to su odnosi unutar obitelji.
U tom kontekstu fascinantno je vaše nijansiranje starosti i nemoći, otkud taj uvid budući da ste tek u tridesetima?
– U prošlom romanu morao sam se zamišljati u liku ratnog zločinca i moram priznati da mi je pisati o starosti i umiranju bilo mnogo bliže i lakše. Svaki pisac polazi iz sebe, i uvijek na neki način piše o sebi, no, čini mi se, da bi pisanje postalo literatura, potrebna je vještina pisca da se zamisli u drugome, pa tako i u dementnoj starici i njenom suprugu. Ono što mi se čini jedan od problema sadašnjice je baš naša nemogućnost ili svjesno odbijanje mogućnosti da se uživimo u drugoga, da osjetimo što osjeća, što prolazi, da pronađemo sebe u njemu i njega u sebi, bio on izbjeglica iz Sudana ili samohrana majka koja u Hrvatskoj ostaje bez socijalne pomoći. Usprkos svoj literaturi i filmovima, koji nam omogućavaju da prodremo u drugoga, mi to u svakidašnjem životu odbijamo činiti i radije se zatičemo svojim presudama, političkim i ideološkim uvjerenjima.
Pitanje granica
Kroz vaše se romane u većoj ili manjoj mjeri bavite emotivnim i identitetskim nasljeđem raspada bivše države. Je li to tema kojoj ćete se vraćati i u idućim djelima?
– Ne bi me iznenadilo. Raspadom Jugoslavije naši životi raspali su se na vrijeme prije i vrijeme poslije rata. Rat nas sve u mnogočemu određuje i dan danas. Gdje ste bili u ratu i na kojoj strani, kuda ste bježali i pred kim, jeste li nastradali ili profitirali, u koju istinu o ratu vjerujete... Uz ne previše pretjerivanja moglo bi se reći da smo svi mi rat i da su naša društva rat. Zato se ne treba čuditi šovinističkim prepucavanjima raznoraznih milanovića i vučića 2016. godine.
Ali ja se ipak nadam da ću pisati i priče koje neće govoriti o tom ratu, iako je teško predvidjeti kuda će me odvesti moja potreba za pričanjem priča. U nekom trenutku počnu se u meni buditi slike, a ja ih onda povezujem, tražim neku logiku u tom kaosu. I teme obično isplivaju same od sebe iz tih slika.
Zašto vas kao pisca zanima samo povijest?
– Jer jedino o njoj nešto znam. O svojoj osobnoj povijesti, to je. To je ono iz čega crpim sve svoje priče, svoja razmišljanja. Ja se ni o sutrašnjem sebi ne bih usudio pisati, a kamoli u sutrašnjem svijetu.
Za vašu je poetiku, ali i svjetonazor značajno, kažete u jednom intervjuu, pitanje granica, ograničavanja i razgraničavanja vašeg geopolitičkog, realnog, ali i duhovnog i kulturnog svijeta. Na koji ste se način izborili za svoj prostor izvan i iznad tih »granica« i podjela?
– U mojim pričama, kao i u mom životu, granice su tu da se prelaze i brišu, zato je često problem svrstati me u bilo koju kategoriju. Jasno je da sam slovenski pisac, ali mnogi imaju potrebu nešto dodati tome pa sam bio već i slovensko-srpski i slovensko-hrvatski i slovensko-bosanski pisac. Vjerojatno sam za to i sam pomalo kriv, svojim nepristajanjem na jednonacionalni identitet ili pripadnost jednonacionalnoj kulturi.
Je li problem s generacijama stasalima u zemlji koje više nema to što se nisu uspjele izboriti za taj prostor već su uglavnom podlegle arbitrima devedesetih i iznevjerile svoju prošlost?
– Zapanjujuće mi je s kakvom lakoćom su mnogi bivši Jugoslaveni pristali na suženje svog kulturnog prostora, kako ih najednom nije više zanimalo ono što se dešava izvan njihovih tijesnih državica. To je jedan od po meni ključnih problema svih društava nastalih raspadom zajedničke zemlje, a još je veći problem što si to ne želimo priznati i sami sebe uvjeravamo da je našim kulturama bolje nego ikad. Evropska unija nije uspjela u stvaranju zajedničkog europskog, multikulturnog prostora, u kojem bismo mi mogli naći sugovornike ili publiku. Mi smo zato u kulturnom smislu zapravo izolirani.
Franzen, Salinger, Kovačič
Kritičari su i ranije u vašem rukopisu iščitavali frenzenovski ton. Možda je to baš najvidljivije u »Smokvi«. Laska li vam ta usporedba i kako je komentirate?
– Iščitavali su u mom rukopisu zapravo mnoge autore, vole to kritičari raditi. Kada su pisali o mom prvom romanu spominjali su Salingera, a sad, pišući o »Smokvi«, slovenski kritičari spominju najvećeg slovenskog pisca Lojze Kovačiča, jednog od meni najdražih pisaca uopće. Sve to naravno laska, ali ne umišljam si ni da sam Salinger ni Kovačič, pa niti Franzen. Prošlo je, recimo, puno vremena od kada sam čitao Franzena i koliko se sjećam, njegove »Korekcije« nisu mi se svidjele kao cjelina, iako su mi neki pasaži ostali u sjećanju kao zaista fantastični i jasno je bilo da se radi o odličnom piscu. Ali da, njegova forma pripovijedanja mi je bliska i ima tu sličnosti sa »Smokvom«, slažem se.
Vidite li kao redatelj i scenarist »Smokvu« na filmskom platnu? Čijem bi redateljskom senzibilitetu pasala ova obiteljska epopeja? Planirate li se sami primiti tog posla?
–Bilo mi je sasvim dovoljno iskustvo snimiti film po romanu »Čefuri raus!« Već bih »Jugoslaviju, moju domovinu« rado predao u ruke drugom, ako se pojavi netko dovoljno lud. Jednostavno me ne zanima pripovijedanje priče koju sam već ispripovijedao. A sa »Smokvom« je po meni tako da ima u njoj više filmova i vjerojatno bi svaki redatelj iz nje izvukao posve drukčiju filmsku priču pa 'ko voli, nek' izvoli.
Čefuri su danas izbjeglice s Bliskog istoka
U »Čefurima« se bavite predrasudama i stereotipima i sa slovenske i s »južnjačke« strane, šovinizmom, netolerancijom... Kakav je danas taj suživot u Sloveniji?
– Danas su čefuri izbjeglice s Bliskog istoka, njih se zajedno plaše i Slovenci i »južnjaci«. Izbjeglička kriza razotkrila nam je koja količina netolerancije i šovinizma je još uvijek prisutna u našem na prvi pogled miroljubivom društvu.
Animozitet prema izbjeglicama posebno je naglašen u zemljama, bivšeg komunističkog bloka.
– Zemlje bivšeg komunističkog bloka nisu se uspješno transformirale u moderna, demokratska europska društva. Doduše, nisu se u krizi ni zapadnjaci pokazali kao nevine multikulturne dušice, ali je povratak nacionalizmu i tradicionalizmu u istočnoj Europi mnogo drastičniji. Ima tu doduše svega, straha od izbjeglica i islama, straha od neoliberalizma i globalizacije, straha od modernog, iskorijenjenog života, ali ono što trenutno isplivava na površinu govori jednu zabrinjavajuću priču o društvima koja su se spremna preko noći odreći onoga za što su još prije četvrt stoljeća bila spremna ratovati.
Gledanje u mrak
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 17. 9. 2016.
U hollywoodskome žargonu termin pitch označava prezentaciju neke filmske ideje pred potencijalnim investitorima. Kako ljudi s puno para u pravilu imaju malo vremena i još manje strpljenja, pitchiranje ne smije trajati dugo.
Ako niste kadri u nekoliko upečatljivih rečenica objasniti zašto vaša priča zaslužuje novac, bolje vam je da i ne pokušavate. Oni koji predugo petljaju, vezu na široko i kite gdje stignu, bit će ispraćeni nakon nekoliko minuta i zamoljeni da žicaju na nekoj drugoj adresi.
Goran Vojnović nije samo pisac, nego i filmaš, doduše, bez hollywoodskog iskustva, ali su mu tamošnja pravila igre, sasvim sigurno, dobro poznata. Zato je i sve dosadašnje romane gradio na idejama koje su bogom dane za pitchiranje.
Njegov romaneskni prvijenac “Čefuri raus!” mogao se “prodati” jednom jedinom rečenicom: priča iz predgrađa koja tematizira svakodnevicu manjinaca izloženih preziru ili, u najmanju ruku, ravnodušnosti većine.
Druga knjiga bila je još podatnija za “zipovanu” prezentaciju: storija o mladiću koji otkriva da mu je otac ratni zločinac. S Vojnovićevim trećim romanom “Smokva” (na hrvatski ga je prevela Anita Peti-Stantić) stvari stoje bitno drukčije.
Istini za volju, i ovdje se radi o tekstu koji tematizira pitanje identiteta i bavi se likovima koji se opiru zbijanju u etnički čiste ladice. Štoviše, “krvna slika” glavnoga junaka, Jadrana Dizdara, doima se kao nerazmrsivi puzzle: on je i Židov, i Srbin, i Bošnjak, i Slovenac, i ništa od toga. A živi u društvenome pejzažu premreženom vidljivim i nevidljivim granicama koje tjeraju čovjeka da izabere stranu, odluči se je li naš ili njihov.
Naravno, Jadran nije prva generacija u obitelji kojoj je nametnuta obveza da se u tome smislu odredi. Radnja romana počinje se odmotavati 1955. godine, kada njegov djed biva premješten iz Ljubljane u Buje na položaj upravitelja šuma.
No, radi se, ustvari, o lažnome početku, flashbacku, odnosno digresiji s glavne pripovjedne trase. U vremenu današnjem Jadran se suočava s djedovom iznenadnom smrću, osvješćujući usput činjenicu kako je njegov brak tek mrvicu življi.
Pokušavajući razriješiti egzistencijalnu stupicu u koju je dospio, on traži ravnotežu i oslonac u rekonstrukciji obiteljske povijesti, tragajući za odgovorima na cijeli niz traumatičnih pitanja, među kojima je sigurno najvažnije ono zašto ga je otac Safet ostavio i otišao u Bosnu u kojoj do tada nikada nije živio.
Svi izbori i sve odluke što su ih činile tri generacije njegove obitelji bile su vrlo često, koji put i presudno, obilježene društvenim prilikama, odnosno iznuđene silom političkih okolnosti.
No, Jadran ne želi sve intimne misterije objašnjavati pukim socijalnim kauzalitetom i tako birati utješne koliko i lagane, a opet manjkave i promašene odgovore na pitanja što ga muče.
On, naime, shvaća da se naše osobne povijesti ne povijaju samo pod preteškim teretom nacionalnih historija. Nije sve u zoni politike, nešto je - dapače, puno toga, i previše - do nas samih.
Na jednome mjestu, kad pokušava razumjeti djeda i njegov delikatan odnos s bakom, Vojnović zapisuje sljedeće: “Moram doći do toga čovjeka i zagledati se u njegov mrak. Zamišljam ga kao veliku rupu koja ga usisava u sebe. Taj je mrak, pun nje, Jane, osjećam to, taj je mrak pun mame i Maje, a možda i mene, svi smo u njemu, čak i Safet i Dane. Možda je mrak jedino što nas povezuje. (...) Možda je u njemu moj dom. U mraku.”
Puno više negoli što je priča o vremenu i prostoru u kojemu je mučno živjeti s prtljagom „viška” porijekla, gdje sa svake strane slušaš kako je kompozitni identitet nemoguć, “Smokva” je priča o tri nesretne ljubavi, koja se skladno uklapa u neću reći trend ili modu, ali svakako duh koji je obilježio ovu književnu sezonu kod nas.
Sredinom rujna sasvim je neumjesno dovršavati popise najboljih knjiga, no teško mi je vjerovati da će do konca godine netko s moje osobne liste najdražih libara istisnuti sljedeća tri naslova: “Stonera” Johna Williamsa, “Bornholm, Bornholm” Huberta Klimka-Dobrzanieckog i “Smokvu” Gorana Vojnovića.
Kada bi se takvo što dogodilo, povjerovao bih da živim u književnom Disneylandu. Sa zaboravljenim pa otkrivenim američkim klasikom i Poljakom koji tek čeka da ga svjetska književna javnost prepozna, Vojnović dijeli rijedak talent udubljivanja u mračne zakutke srca i vještinu posredovanja emocija bez utjecanja u jeftine, sentimentalne prečice.
“Smokva” je raskošno ispisan roman u kojemu se jasno razabiru autorovi pjesnički počeci. Pa i kad piše o suhom fakticitetu iscrtanih državnih granica, on se uzdiže u zonu poetskog: “Ponekad bi ispod stabla vidio raskomadanost pejzaža. Gledao bi prema moru i pitao se koliko je zaljeva njegovo. Kad bi pogledao iza kuće, prema sjeveru, osjećao je kako netko u daljini zaustavlja njegov pogled i objašnjava mu da ne može dalje, da mu je dopušteno vidjeti samo do ariša na vrhu brežuljka. Bio je krijumčar pogleda i žudnje koji su nekontrolirano prelazili da drugu stranu postavljenih granica koje on sâm nikada neće proći.”
Filmski opus
Goran Vojnović rođen je 1980. godine u Ljubljani, a prvu knjigu, zbirku poezije “Lep je ta svet”, objavio je 1998. Studirao je na Akademiji za kazalište, film, radio i televiziju u Ljubljani. Autor je nekoliko kratkih i dvaju cjelovečernjih filmova: “Piran” i “Čefuri raus!” (po vlastitoj knjizi). Oba njegova prethodna romana dobila su najvažnije slovenske nagrade, prevedena su na više jezika i uspješno postavljena na kazališne scene.
Ne vjeruje u slobodu
“Ja prije svega ne vjerujem u slobodu, onako kako u nju vjeruje moderni svijet. Čini mi se da smo opsjednuti nečime što ne postoji, nečim o čemu možemo samo čeznuti. Mi se rađamo neslobodni i neslobodni umiremo, svaki naš odnos, obiteljski, prijateljski, ljubavni, na svoj nas način ograničava, a istovremeno svijet nam je osobnu slobodu postavio kao najvišu vrijednost našeg življenja. Čovjek je zato neprestano u procjepu između onoga što živi i onoga što bi kobajagi trebao živjeti da bi njegov život imao smisla”, kazao je Vojnović u jednom nedavnom intervjuu.
Velik i nježan roman o ne tako nježnim vremenima
Jagna Pogačnik, Jutarnji list, 24. 9. 2016.
Svaki novi roman Gorana Vojnovića izaziva omanji “potres” na kompletnoj regionalnoj književnoj sceni. Odavno su kvaliteta, važnost i recepcija njegovih romana nadišle granice matične, slovenske književnosti i danas o Vojnoviću doista možemo govoriti kao jednom od rijetkih pisaca koji “pokriva” čitavu regiju, a i šire. Razlog je tome, dakako, u temama kojima se bavi, jeziku kojim se služi, izmještenosti fabule u prostore nekadašnje zajedničke države, ali i preokupacija svih njegovih romana: pitanju identiteta, njegove izgradnje, sklapanja od različitih krhotina, bjegova i pomirenja, na primjeru mladog čovjeka koji se sa svime onime što nosi kao obiteljsko i socijalno naslijeđe tek treba naučiti živjeti.
Vojnović je zapravo posve u trendu prevladavajuće tematike recentnog europskog proznog trenutka, no sigurno je da ne bilo toliko nagrada, iščekivanja prijevoda na druge jezike koji se objavljuju gotovo paralelno s originalom, da on nije prije svega sjajan piripovjedač. Upravo potonje potvrđuje njegov novi roman “Smokva”, svakako najkompleksniji i najzreliji do sada, što je doista lijep kompliment za nekoga tko je rođen 1980. “Čefuri, raus!” bili su važni ne samo zato što su ušli pod kožu sociološkoj skupini doseljenika u Sloveniju i njihovoj marginaliziranoj poziciji, nego jer su postali metafora manjine općenito, date upravo iz pozicije slabog, marginaliziranog subjekta. “Jugoslavija, moja domovina”, s pričom o mladiću koji se pokušava suočiti s time da je njegov otac ratni zločinac, donosi i naglašeniji, politički kontekst romana, a on je raspad nekadašnje zajedničke države, rat i njihovi “repovi” koji se vuku za pojedincima, predstavnicima generacije koja osjeća kobne posljedice nečega što nije sama izabrala.
“Smokva” je u tome smislu znatno intimniji roman, fokusiran na sudbinu tri generacije jedne obitelji, premda je njegov okvir, pozornica na kojoj se te sudbine odvijaju, bitno obilježen nekadašnjim zajedničkim prostorom i njegovim raspadom. Kod Vojnovića je naime, jedna stvar konstantno prisutna, a to je teza kako svaka pojedinačna sudbina na ovaj ili onaj način odražava povijesne događaje u kojima se odvija.
Priča započinje 1955., kada Aleksandar Đorđević, na valu poslijeratnog naseljavanja Istre, započinje novi život u Bujama i Momjanu. Njegov unuk, Ljubljančanin, tridestogodišnjak Jadran, nakon djedove smrti i suočavanja s odlaskom supruge Anje, upušta se u usustavljivanje vlastite obiteljske priče, kako bi dokučio je li ponavljanje određenih modela ponašanja sudbina od koje se pojedinac ne može othrvati. S odličnom idejom zamagljivanja onoga što je doista istina, a što subjektivna percepcija događaja iz prošlosti, odnosno fikcija (što je izvedeno vrlo čestim promjenama pripovjedne perspektive i zbunjivanjem čitatelja), pripovjedač koji konstantno varira između pouzdanosti i nepouzdanosti, fokusirat će se na tri glavne priče od kojih će rukavcima krenuti i puno dalje, u analizu jednog vremena i prostora, uplitanje sudbina drugih, ali prije svega pokušaja da shvati samoga sebe, kao i neke vječne preokupacije - ljubav i slobodu.
Baka Jana i djed Aleksandar, majka Vesna i otac Safet te Jadran i njegova Anja, u raznim vremenima i okolnostima, imali su svoju ljubav, no u jednom trenutku i bijeg od nje. Djedov iznenadni odlazak u Egipat, očev tajanstveni bijeg u Bosnu i Anjino napuštanje doma, je li to pokušaj da se dosegne vlastita sloboda ili pokušaj da se zaštiti onoga drugog kojeg se voli? Je li ljubav doista nesloboda, je li svaki odnos kompromis, zrelost neminovno povezana s izdajom ideala, a obiteljska prošlost doista Jadranova sadašnjost. Svime se time Vojnović bavi u romanu koji je i obiteljska kronika i ljubavni roman, ali i vrlo suptilna analiza svih onih selidbi, bjegova, nacionalnih i socijalnih razlika i potisnutih identiteta koji prate sudbine mnogih obitelji na ovim prostorima.
“Smokva” je, čak i onda kad si dozvoli sentimentalizam ili odmak u publicistički diksurs, velik i nježan roman o ne tako nježnim vremenima i događajima. Njegov je vrhunac, ili barem jedan od njih, u fascinantno zrelom i dirljivom opisu ljubavi i iskupljenja pripovjedačevog djeda i bake u trenutku kad njoj demencija oduzima sjećanje i identitet. Njegovo je uporište u stablu smokve u djedovu vrtu koje čuva obiteljske priče koje svakako vrijedi sastaviti, kako bi se pronašlo opravdanje za vlastite postupke i strahove. Njegov je ritam, ritam prolaska vremena, a njegova vjera da je uvijek sve iz ljubavi, osim ljubavi same. Bilo bi čudo da “Smokva” ne ponovi ili nadmaši uspjeh svojih prethodnika.
Literatura je danas neka vrsta – punka
Zoran Angeleski, Glas Istre, 5. 12. 2016.
Iznimno duhovito, nasmijavajući publiku spontanim šalama punim ironije, autoironije te međusobnog slovensko-hrvatskog “nadmetanja”, u prvom izdanju sajamskog programa Autor čita autora sinoć su u Crvenom salonu pulskog Doma hrvatskih branitelja svoje nove romane zajedno predstavili Goran Vojnović i posebno dobro raspoloženi Ivica Ivanišević; prvi “Smokvu” u izdanju Frakture, a drugi “Primaveru” u izdanju Hena com.
Tako je Ivanišević potegnuo već u uvodu “malu Sloveniju” i visokog Vojnovića, da bi 195 centimetara visok slovenski pisac uzvratio: “Non-stop udaram u plafon svoje zemlje”. Ova dva romana, dodao je Vojnović, osim mediteranskog kruga, ništa ne povezuje. “Primaveru” je opisao kao prekrasnu filmsku priču u kojoj je sve s mjerom i sve posloženo, za razliku od duge i slojevite “Smokve”. “Bojim se da će mi iduća knjiga biti još deblja”, kazao je Vojnović.
Ivanišević je pak o djelu svog kolege kazao: “U 'Smokvi' je pripovjedač Jadran Dizdar kompleksan lik s četiri-pet identiteta, a ja imam autistične likove kojima globus čine dva splitska kvarta. Vojnovićeva “Smokva”, priča o tri nesretna braka bitno je različita od njegovih prošlih romana, ne samo u formalnom smislu (složena, puna meandara i digresija) nego i zato što ovaj put politika nije u prvom planu”. Ovaj plodan splitski autor usporedio je “Smokvu” sa “Stonerom” Johna Williamsa.
Ukoliko je dobro, nema bolje reklame od autorova čitanja svog dijela, a to je posebno efektno bilo u slučaju Ivaniševićeve “Primavere” - autor je silno nasmijao publiku čitanjem triju uvodnih kratkih dijaloga majke sa svoja tri sina, Fabijanom, Šantom i Dujom, kojima ona određuje životna zanimanja - prvog šalje u svećenike, drugog u vojnu školu, dok će treći ostati s njom.
Braneći svijet književnosti, Goran Vojnović je kazao: “Literatura je danas neka vrsta punka; kao otpor novom vremenu koje se izražava gotovo jednom riječju i u kojem je duža rečenica avangarda. Mislim da će ljudi imati sve veću potrebu za duljom literaturom”.
Slične knjige
-
-
Ivana pred moremSpecial cijena 10,00 € / 75,35kn Redovna cijena 18,45 € / 139,01kn -
-
-
-
-
-
-
Krivo je jugoSpecial cijena 5,00 € / 37,67kn Redovna cijena 18,45 € / 139,01kn
