U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
Smiljko i ja si mahnemo
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 128
-
Datum izdanja: svibanj 2020.
-
ISBN: 978-953358219-1
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 225 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 15,79 € / 118,97 kn
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 33,20 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Nagrada Ivan Goran Kovačić 2021.
Nagrada HAZU 2020.
Nagrada Fran Galović 2020.
Smiljko i ja si mahnemo sigurno će sjati u suvremenoj hrvatskoj poeziji. Gusto, a lako satkana priča nove knjige Eveline Rudan, osjeća se, morala je biti ispričana. Ona poseže sve do početaka, vraćajući se uvijek u sadašnje trenutke i na poznata mjesta, od kojih se zatim otiskuje uvijek u novi obilazak elipse pamćenja. Čitajući, posjetit ćemo istarska polja i šumarke, zagrebačke ulice i fakultete, Sueski kanal i New York, očešati se ramenom o cijelu galeriju likova: Kocbeka, Whitmana, Mary Poppins, Terryja Eagletona, Dantea, Viktora Emanuela III… Kolorit, preciznost i razgovornost jezika u Smiljku nešto su sasvim osebujno, a tu je i privlačnost obilja radnje: intimne, društvene i kulturne povijesti, emotivne i psihološke epike, skakanja s pozornice na pozornicu, inače tipičnije za prozu, što nas sve vuče dalje u obilazak osunčanih smultronstället – mjesta gdje rastu divlje jagode – smještenih između ovih korica; vuče u ono mitsko vrijeme kad “svi su još živi”. A iz divljih jagoda, podsjetit će nas Smiljko, nerijetko prijeti ugriz zmije. I da, Smiljko govori istarski čakavski – ali tako izravno i prisno da jezik pada u drugi plan, postajući naš i svačiji.
– Goran Čolakhodžić
"Nisam im suvremenik, ali čitao sam o polemikama u kojima je jedna strana tvrdila da se dijalektom ne može pisati poezija univerzalnog značaja i vrijednosti. Ako je do danas o tome opstala ikakva dvojba, ona je ovom zbirkom nokautirana, jer Smiljko i ja si mahnemo je knjiga izuzetno važna za univerzalnu, općeljudsku kulturu, povijest, duhovnost, za svjetsku i međugeneracijsku ljubav, za mir i napredak, za identitet, i za pogled u budućnost."
- Davor Šišović, Glas Istre
"Jedno od najboljih domaćih pjesničkih naslova u 2020. godini te da bi njezino izostavljanje s popisa 'obvezne literature', govorimo li o nepatvorenim ljubiteljima recentnoga pjesničkog stvaralaštva, predstavljalo ozbiljan propust."
- Frano Nagulov, Stav
"Knjigu Eveline Rudan moguće je čitati ne 'samo' kao izvanredno originalnu, samosvojnu, emocionalno potresnu i stihovno majstorski eksperimentalnu suvremenu poeziju na temu prijateljstva (ili žudnje prijateljstva kao bratstva i bratstva kao prijateljstva), klasik već u trenutku objavljivanja, već i kao dramsku izvedbu mnogih intimnih glasova koji se istovremeno kreću jezikom autorice. To bogatstvo jezičnih kretanja pravi je razlog zašto nikada nećemo biti kolonizirana zemlja. Uvijek ćemo imati načina da raskujemo neke dominantne jezične okove."
- Nataša Govedić, Kritika h,d,p,
"Stavljajući u podnaslov žanrovsku dosjetku balada na mahove Evelina Rudan kao da je recipijentu poručila da će imati posla s tekstom koji ćudljivo rabi pojedine jezične i kompozicijske mehanizme te otvorene književne vrste, tj. da ju dopunjuje kompozicijskim, formalnim, izričajnim i ugođajnim inovacijama. Ukratko podnaslov balada na mahove najprije treba razumjeti kao osvještavanje mjestimičnog žanrovskog karaktera zbirke, iako ne treba isključiti ni doslovnu asocijaciju na mahanje.
Dobra zbirka, vrlo dobra, odlična. Svakako čitati. Smiljka doista treba upoznati."
- Krešimir Bagić, Vijenac
Došašća, susreti, dijalozi i suživoti
Nataša Govedić, Kritika h,d,p, 22. 9. 2020.
U pjesničkoj zbirci "Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove)" Eveline Rudan svijet se pamti prvenstveno kroz zajedničko iskustvo i iskustvo zajedništa. Zbirka poziva i na dramsko uprizorenje, a njezina čakavština upućuje na živo mišljenje standarda
Zbirka stihova Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove) Eveline Rudan sastoji se od četrdeset pjesama, koje možemo tumačiti i kao četrdeset godova jednog duboko ukorijenjenog stabla odnosa. Ciklus se, kako i samo ime kaže, vrti u krug i svakom pjesmom počinje ispočetka, gotovo kao knjiga bajki: bili jednom njih dvoje, Smiljko i pjesnikinja, a onda su bili ponovno zajedno, u raznim vremenima, životnim dobima, gradovima, sjećanjima i budućnostima. Smiljko je bratić i brat, prijatelj, kumpanjon, najbliža osoba lirskog subjekta. Sugovornik koji zna sve tajne glasa autorice, pjesnikinje, sestre, sestrične i drugarice (navedene odrednice jednako točno opisuju njihovu „kliznu“, ali uvijek intimnu bliskost). U zbirci su, doduše, prisutni još i Vedran i autoričina sestra i cijela njena obitelj i susjedi i kompletna Istra i Jacques Derrida i stotinjak pjesnika, svakako i muž i djeca, ali okosnicu svih vrtnji čine susreti Smiljka i autorice. Susreti dosljedno započinju formulacijom korištenom i u samome naslovu zbirke: pozdravom, momentom kada jedna osoba prepoznaje drugu osobu i daje joj znak rukom, neposredno pozivajući na susret („Smiljko i ja si mahnemo“). Susreti se protežu od ranog djetinjstva do daleko iza smrti svih onih koji sa Smiljkom i pjesnikinjom bar ponekad i bar djelomično žive u istom vremenu. S napomenom da je vrijeme susreta i sadašnje i neprolazno.
Lirska subjektica pretežito akcijskog roda
Ne znamo je li Smiljko stvaran (pitanje njegove potencijalne izmišljenosti zbirci daje nujnu notu), ali ne znamo ni koliko su stvarne geografske odrednice unutar teksta. Primjerice, što je to „stvarna“ Istra ili „zbiljski“ Zagreb autorice Eveline Rudan? Je li Smiljko stvarniji od Strojarskog fakulteta na kojem čitamo da radi u ovoj zbirci stihova? Je li pjesnikinja stvarnija od Filozofskog fakulteta, na kojem također saznajemo da je zaposlena (kako u zbirci, tako i u dokumentarnom životu)? Je li Smiljko sinonim za poeziju, igru, stanja stvaranja? Je li Smiljko želja za prijateljem ili iskustvo bratskog prijateljstva ili pomalo od svega navedenog?
Bahtin tvrdi da se odrednicom „drama“ određuje participacijski trijumvirat: prvi glas ili glas koji nam se obraća, drugi glas ili glas koji sluša i treći glas u koji ulazi sve što utječe na kontekst i relaciju prvog i drugog glasa. Sva je književnost prožeta dramskim situacijama jer smo neminovno izloženi jedni drugima. S druge strane, svaki glas može simulirati i višeglasje. U zbirci Eveline Rudan lirski subjekt predstavlja nam se kao „susretan“: on uspostavlja i pamti svijet prvenstveno kroz zajedničko iskustvo i iskustvo zajedništva. Glas možda jest su/sretan i zato što ne pamti ništa osim opisanih konkretnosti bliskih susreta, pamti kroz te zajedničke detalje. Pjesnikinji upravo dvojina koju dijeli sa Smiljkom jamči i pravo na postojanje vlastita glasa, zbog čega je ujedno pred nama i književno djelo posvećeno temi memorije kao relacijske okosnice našeg postojanja. Susrećem te, dakle znam tko sam, gdje sam i čemu se mogu veseliti. U samom sam središtu i tamo nikad nisam sama. Sjećanje tu nikako nije na strani sjete, nego daleko više na strani stalnog kruga revitalizacije: Smiljko i ja si mahnemo… I zajednička igra, razgovor, sanjarenje, istraživanje ponovno uzimaju maha. Može se otići veoma daleko. Citiram pjesnikinju:
pušti telefon i dobrodi do mene
dojdi na barki, na barki magari
i uzme smiljko barku i odozgora z sedmega
bordiža po zraku, po zraku drito do mene
drito do mene na parkiralište spred filozofskega
stavimo barku u kraj
stavimo je kadi naši vežu bičiklete, govorin smiljketu
Smiljko može doletjeti, dobroditi, došetati, dolutati, slučajno nabasati, skočiti ili dotrčati, ali uvijek ide ususret. S njim se lako vratit „doma“, u prostor istarskog djetinjstva, gdje se brstilo jagodice i odmaralo dok su protagoniste čuvale domaće životinje, ali i stripovi i knjige. Opet citiram iz zbirke:
vedran će čitat zagora teneja
smiljko ripa kirbija
ja ću se namurat u komandanta marka i kita telera
(trideset let pokle moj najmlajši će štit komandanta marka
a moja kuma ga neće dat svome ditetu aš da je seksist
meni ni bil, ali ja sam oniput bila muški).
Autorica je sa Smiljkom i Vedranom uvijek bila pretežito muško, jer su njihove družbe u pravilu bile akcijskog roda: od rane dobi poljoprivredni poslovi, ali i penjanje, plivanje, trčanje, premeti ili zvijezde i tek pokoji pokolj bundeva. Snaga koja nastaje iz te tomsojerovske-haklberifinovske ravnopravnosti s dečkima puna je senzualnosti, samopouzdanja, borbenosti. Obećava onu vrstu bratstva koja je suprotna muškoj vojničkoj grupi: stalno međusobno poklanjanje, a ne oduzimanje slobode. „Velina, velina, velina, kadi si“ (Evelina, Evelina, Evelina, gdje si“) iz igre skrivača odzvanja kao refren mnogih pustolovina, otkrivanja, pronalazaka kao zajedničke misije ovog narativnog trolista (uvijek su tu pjesnikinja i Smiljko, a u blizini je obično i manje eksponirani Vedran). Možda je Smiljko jedini način da pjesnikinja pronađe samu sebe, inače pomalo skrivenu od svijeta? U nekom drugom kontekstu, Smiljko bi mogao biti i anđeo čuvar. Ali važno je da ga autorica razrješava jednostavnog ontološkog statusa. Mogao bi biti i njena najdublja potreba i posve konkretno lice s kojim jede sir i pije teran. Smiljko je, nadalje, mnogo više slušač nego aktivni sugovornik. On je tu s njom i za nju, gotovo nikad ništa ne tražeći za sebe. I upravo mu ta „savršena“ družbenost poklanja mjeru gotovo tragične velikodušnosti.
Dijalekt zajedništva
Čakavština na kojoj je zbirka napisana funkcionira ne samo kao materinji jezik autorice, nego i kao paralelno živo mišljenje standarda, koliko i mišljenje dijalekta. Ispod svake pjesme je glosarij koji nam prevodi zagonetne čakavske riječi na štokavski (citiram: merlin je mrkva, dubi su stabla, podzimak je jesen itd), ali ne standardizira ih, nego više ukazuje na bogatstvo prometovanja između standarda, dijalekta i često kroatiziranog talijanskog jezika, tako da svaku pjesmu čitamo u svojevrsnom kružnom književnom toku, provjeravajući značenja pojedinih riječi iz „gornjih“ stihova još jednom „na dnu“ stranice, a onda im se vraćajući u tekstu pjesme. Knjiga, stoga, nudi različite oblike prijateljevanja između lirskih protagonista, ali i između jezika. Dominira pripovijedanje o Smiljku, o njihovom pokretnom svijetu koji se u bilo kojem trenutku može prebaciti s ove ili one strane Učke i biti jednako prisan. Ali tu je i duboki trag prijateljevanja štokavštine i čakavštine, kao i velike utopije malih slova (nema velikih – i to na razini čitave zbirke). Kao štokavska čitateljica, nemam nikakvih problema ni sa čitanjem zbirke bez rječnika. Dapače, uživam u tome što me neke riječi zaustavljaju, potiču na razmišljanje, impresioniraju svojom novom intonacijom ili konotacijom. Neke vuku na slovenski, druge na talijanski, a neke, pak, nikako da pobjegnu iz standarda, kao da su mu zarobljenice (te su i najmanje zanimljive). Na ovaj način poezija Eveline Rudan neprekidno misli o svojoj višejezičnosti i dopušta nam da je prihvatimo kao živo prevođenje. U zbirci naravno čujemo i Istru Milana Rakovca i Tamare Obrovac i Francija Blaškovića, ali i nove transhistrijske glasove blagog Smiljka (nazvanog po ljekovitoj biljci) i strastvene Veline. Svi oni nose svoja brojna jezična lica i bujna tradicijska vrela s velikim ponosom i dostojanstvom. Ponekad mislim da je Istra hrvatska Irska, barem po jezičnoj nesalomivosti njezinih bardova.
Višejezičjem protiv kolonizatora
U svojoj knjizi Arhiv i repertoar (2002) o povijesti kao izvedbi sjećanja i sjećanju kao izvedbi povijesti, Diana Taylor navodi primjer peruanske kazališne skupine Yuyachkani, čije ime istovremeno znači „razmišljam“, „sjećam se“ i „ja sam tvoja misao“, „mogu misliti samo kroz tebe“. Naglasak je na tome da iskustvo neke zajednice nastaje u kontaktu, kao što i tradicija i inovacija stalno iznova re/konstituiraju jedna drugu (Eliot je bio u pravu), a „priča o mojoj komuni“, kao ni „priča o meni“ nikako se ne može stabilizirati u neki fiksni set povijesnih, lingvističkih ili političkih odrednica. Svaka izvedba pojedinačnih sjećanja otvara, destabilizira i mijenja čitav repertoar. I knjigu Eveline Rudan moguće je čitati ne „samo“ kao izvanredno originalnu, samosvojnu, emocionalno potresnu i stihovno majstorski eksperimentalnu suvremenu poeziju na temu prijateljstva (ili žudnje prijateljstva kao bratstva i bratstva kao prijateljstva), klasik već u trenutku objavljivanja, već i kao dramsku izvedbu mnogih intimnih glasova koji se istovremeno kreću jezikom autorice. To bogatstvo jezičnih kretanja pravi je razlog zašto nikada nećemo biti kolonizirana zemlja. Uvijek ćemo imati načina da raskujemo neke dominantne jezične okove. Ili riječima Eveline Rudan:
cili dan smo govorili, ćakulali, kušeljali
razminjali se i pominjali
povidali i brontulali engleski
ni to malo, pita smiljko, ni to malo
je, to je malo kontradiktorno, rečen ja
die wahre heimat ist eigentlich die sprache
der wahr kolonialismus is auch eigentlich die sprache
Ali i otpor kolonijalnom ili ropskom statusu sadržaj je u tom bogatstvu načina kojima se može imenovati razgovor (ćakulali, kušeljali, pominjali, povidali, brontulali). Jedan od razloga zašto je Smiljko najbliži sugovornik autorice je i u tome što pristaje na raznosmjerku njezinih jezika i čitanja – ne gubi interes, izdržljivost, budnost. Za njega i Vedrana pjesnikinja ostaje „Indijanka“, možda baš iz Perua, a ne samo iz (spominjanog) filmskog Hollywooda.
Stihovi za scenu
Cijela zbirka poziva na dramsko uprizorenje, posebno na plesne odgovore kinetici drugovanja i dinamici višejezičnosti. Zbirka nije samo kroz popis likova otvorena narativnim mogućnostima pozornice, nego je daleko više otvorena istraživanju kretanja kontaktnog jezika i kontaktnog tijela: posebno mislim na srodnost zbirke s plesnim izrazom još jedne istarske umjetnice „divljeg“, protestnog, nepripitomljenog pokreta, Roberte Milevoj. Naravno da pisati za kazalište ne znači nužno pisati drame. Poezija je stasala upravo kroz teatar i premda je u našem vremenu postala „odbačeni“ jezik, jezik koji stenje pod teretom svoje tobožnje institucionalne ekskluzivnosti i demokratski se distribuira još jedino glazbom (primjerice reperskom kulturom), mislim da je u pravu Artaud, kao pjesnik i kao dramatičar. Artaud: „Stoga kažem da je baš odbačeni jezik munja koja pred nas iskače u trenutku disanja i kojom se moje pero utiskuje u papir“. Poezija mora biti to bijelo nebesko sljepilo da bi uopće mogla preživjeti. A ono što nas zasljepljuje u odnosu pjesnikinje i Smiljka upravo je njihova međusobna ležerna, nepretenciozna, ali isto toliko i neomeđena međusobna otvorenost. Oni su toliko otvoreni jedno prema drugome da time otvaraju, proširuju i svijet. Rudan:
to do list mi se ne križa
nič mi se ne križa mu govorin
samo se piše, samo se nadopišiva
na jenoj beloj, beloj harti
lete slova zgora zdola
lete slova zgora zdola
store kolut, store stoj na rukama
store zvijezdu, store premet
i već smo na čisticak
tamo poli dimboke vale
smiljko, vedran i ja
ja delan zvijezdu
vedran dela stoj
smiljko čita sirius
dimboka vala kanta
Pročitala sam Smiljka mnogo puta, prvo u časopisu Forum gdje je u dijelovima objavljen, sada i kao Frakturinu zbirku pjesma. Nikad se nisam igrala s Velinom i Smiljkom u Žminju, ni u Puli, ni sjedila s lirskim protagonistima na pikniku između dva zagrebačka fakulteta, ali ipak su urasli u mene i posijali me u svoja sjećanja, iz kojih se sada dalje zajednički šire primarni godovi teksta. Za mene je to najveći eksperiment ove zbirke: susretna metoda karakterizacije likova i njihovih stanja.
Nasuprotnost
Karakterizacija Smiljka i Veline, naime, nije progresivna, ne vodi prema „ovladavanju“ predstavljenim osobnostima, nego im dopušta da nastupaju prvenstveno u službi prijateljevanja, čudeći se jedan drugome i prihvaćajući jedan drugoga, povjeravajući se i naginjući jedno prema drugome da čuju i ono što nije u opsegu izgovorenog jezika. Ta vrsta odnosne dramaturgije likova najviše podsjeća na Platonove dijaloge. Jedino je ovdje Sokrat ženskog roda i gozba koju stvara nije konceptualno ekskluzivna. Svatko može letjeti s Velinom i Smiljkom na čarobnom ćilimu.
Kao u davna vremena, poezija Eveline Rudan puna je dobrodošlice prema vrlo različitim vrstama čitatelja. Zbirka svjesno misli dijalogičnost najintimnijih ljudskih odnosa i to tako da za sobom ne ostavlja ni gotove etičke formule niti samo apstraktna filozofska pitanja, već gradi zadivljujuće otvorenu i zvukovnu bogatu poetiku susretnosti kao iskustva kojim ne možemo ni ne trebamo „ovladati“. Naprotiv, Evelina Rudan stvara vrstu poetskog dijaloga u kojem samo treba sudjelovati i uvijek iznova biti zatečen time što sve ne znamo o sebi i drugima. Opet sokratovski, to neznanje je možda najbliže i poeziji i filozofiji i drami ljudskog zajedništva.
Mjesto iskona i spokoja
Davor Šišović, Glas Istre, 4. 10. 2020.
Iako je ova rubrika pretežito posvećena novijoj domaćoj prozi, ponekad se u nju zasluži uvući i poezija, pogotovo ako je po svojoj naravi pripovjedna, dramaturški oblikovana, dojmljiva po tome što ne potiče samo vizualizaciju već vas u cijelosti uvuče među ponuđene likove, događanja i osjećanja, Takva je ova zbirka Eveline Rudan, i još joj se svašta lijepoga i dobroga može nadjenuti pa ću, da skratim nizanje komplimenata, zaključiti da je ova knjiga na moju meku istarsku dušu ostavila barem jednako snažan dojam kao svojedobno zbirka „Istra glagoljušta“ Igora Grbića. To nipošto ne znači da su ove dvije knjige slične, naprotiv jako su različite, ali odgovorno tvrdim a svatko tko za sebe misli da voli, poznaje i osjeća Istru (ili želi krenuti tim putem) ove dvije knjige mora imati u svojoj kućnoj biblioteci i često u njih zavirivati.
Remek-djelo
Htio sam ovaj prikaz zapravo započeti riječima: „I prohtje se našoj sestri Evelini napisati remek-djelo“, ali bi se ona u svojoj skromnosti na to vjerojatno naljutila, no zamišljajući tu sliku, prizor Eveline Rudan kako se ljuti, odnijelo me sjećanje na upravo pročitanu knjigu natrag među njezine stranice, među maglovite sunčistoke i penjanje po dubinama, među dozivanja s prozora i zajedničko blagovanje plodova prirode, među česta putovanja između zavičaja i bijeloga svijeta, do onog osjećaja kada te ogrije sunce zavičaja i bude ti milo ma kako da u tom trenutku stojiš s egzistencijom, zdravljem, plaćom i porezima, karijerom, tjelesnom kondicijom i spremnošću na nove izazove. Zapravo, nakon čitanja ove knjige spreman si na sve, jer su te stihovi učvrstili u uvjerenju da si centar svijeta, da doma možeš biti svugdje ali da smo doma možeš biti onako dražesno i ushićeno spokojan, da mjesto iskona na kome najbolje puniš svoje baterije još uvijek postoji i da ti ga nitko ne može oduzeti.
Svaka pjesma u ovoj knjizi započinje istim stihom, jednakom naslovu zbirke. Nakon što si ona i Smiljko mahnu, slijedi lepezasti niz događanja, interakcija, podsjećanja i poučavanja, vremenskih skokova od blaženog djetinjstva preko oživljenih pripovijedanja starijih sumještana i članova obitelji do današnjice, u kojoj se nostalgija za prošlošću isprepliće s mnogim znanjima i blagodatima koje su obogatile život u zreloj dobi. Pjesničko pripovijedanje Eveline Rudan je ležerno, lepršavo, skokovito, duhovito i romantično u isti mah, svaka pjesma doima se kao de je zapisana u trenutku, s pojedinim riječima i stihovima koji se ponavljaju kao kad ih u svakodnevnom govoru ponavljamo onome tko slabije čuje ili sporije kopča, ili ih ponavljamo radi sebe samih kako bismo potvrdili da je misao bila ispravna i precizno pretočena u riječi. Svaka pjesma odiše domaćim govorom, dijalektom, ali nema tu dijalektalnog purizma ni isključivosti, slijed vremena i u materinji jezik unosi modernizme neizrecive starogovorom, ali i asimilira pojmove iz suvremene svjetske baštine, od pop-kulture, književnosti i znanosti pa do tehničkih pojmova tipičnih za civilizacijsku epohu.
Ispod svake pjesme ponuđen je rječnik, u kome se dijalektalni izrazi prevode na standard, ali se i malo pomnije objašnjavaju kad to zatreba, na tako dražestan način da i te rječnike ili njihove dijelove možemo čitati kao zasebne pjesme ili poetske crtice. Evo primjera: „fuži – tradicionalno istarsko jelo, tjestenina, podaci su izgugljivi, ali zapravo su fuži: svečanost, nedjelja, odmor, sitost, mir i pitomost,“ Evo još jednog: „bljušće – bljušt, divlja jestvinska biljka, bolja i manje pomodna braća šparoge, najsavršenija biljka poslije bosiljka i mažurane.“ Evo i jednog sasvim drukčijeg: „garcia – očevo prezime tipa kojeg znamo po majčinom“. U tim rječničkim odlomcima povremeno nenadano odzvoni poneka riječ koja zapravo na postoji, u što nas uvjerava njezino objašnjenje, iako bismo je sasvim bezbrižno prihvatili kao vrlo moguću i neizmišljenu.
Univerzalni značaj
Nisam im suvremenik, ali čitao sam o polemikama u kojima je jedna strana tvrdila da se dijalektom ne može pisati poezija univerzalnog značaja i vrijednosti. Ako je do danas o tome opstala ikakva dvojba, ona je ovom zbirkom nokautirana, jer „Smiljko i ja si mahnemo“ je knjiga izuzetno važna za univerzalnu, općeljudsku kulturu, povijest, duhovnost, za svjetsku i međugeneracijsku ljubav, za mir i napredak, za identitet, i za pogled u budućnost.
Konceptualno „Ča?“
Franjo Nagulov, Stav – časopis za kritiku, 4. 10. 2020.
Upravo su posljednji mjeseci, kada o domaćoj književnosti govorimo, obilježeni, uz ostalo, polemičkim tonovima vezanima uz pitanje dijalektalnoga stvaralaštva. Jedna je od polazišnih osnova polemike antologija Svjetlaci: Hrvatsko pjesništvo trećega poraća (1996 – 2019) prireditelja nedavno preminuloga akademika Tonka Maroevića, a zbog izostavljanja reprezentanata suvremenoga dijalektalnog pjesništva o čemu je podrobnije pisao Mario Kolar (Mario Kolar: NASTAVAK OPASNE ANTOLOGIČARSKE PRAKSE… / „SVJETLACI“ Tonka Maroevića). Polemika je to započeta u Kolu Matice hrvatske…
Ne želeći ići u detalje ovoga „slučaja“ (ustvari dobrodošlih i toliko potrebnih rasprava od kojih se dionici domaće književne scene uglavnom suzdržavaju, a zbog čega otpočetu diskusiju između akademika Maroevića i Kolara smatram vrijednim prinosom suvremenoj književnosti), ukratko ću ponoviti ono što sam o rečenom pitanju izjavio u anketi koju je provelo uredništvo koprivničkoga časopisa Artikulacije. S jedne je strane, dakle, antologičarevo pravo u antologiju uvrstiti ona imena koja antologičar smatra vrijednim uvrštavanja. S druge strane, naprosto nije moguće dijalektalnu književnost diskvalificirati već samim time što je dijalektalna, a s obzirom na to da time diskvalificiramo i neka, neprijeporno, remek-djela hrvatske književnosti (dovoljno je spomenuti tek Krležine Balade Petrice Kerempuha). Naposljetku, veći je problem inflacija antologija. Štoviše, vrlo je lako pronaći „antologije“ pjesnika-amatera, primjerice, koji participiranje u istima plaćaju (to bi bila neka vrsta kotizacije ili što već); na takve sam projekte, bauljajući internetskim bespućima, nabasao mnogo puta. Neki projekti i neke udruge, posve nekritički, pritom čak bivaju institucionalno podržane, ne toliko zbog nerazrađenih koliko zbog nedosljedno provođenih kulturnih politika (Odorčićeva Kultura snova očit je primjer spomenute nedosljednosti).
No, vratio bih se na drugu tezu i kao prilog istoj naveo sjajnu novu zbirku poezije Eveline Rudan naslovljenu smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove), koja je, držimo li se estetskoga kriterija, jedan od neupitnih pjesničkih vrhova tekuće godine.
Posrijedi je konceptualan rukopis koji se sastoji od četrdeset tekstova numeriranih arapskim brojevima, napisan jednom od inačica istarske čakavice, a pri čemu svaki tekst započinje stihom smiljko i ja si mahnemo. Svojom konceptualnošću, rekao bih, oslanja se uvelike o kvorumašku tradiciju, a leksičkim jedinicama i semantosintaktičkim strukturama na ludističku praksu (pa i usmenoknjiževnu pjesničku tradiciju), ali dijelom i o stvarnosno pjesništvo. Reference na imena kao što su Chomsky, Eagleton ili Derrida ujedno potkrjepljuju jaku teorijsku osviještenost što kumulativno rezultira ozbiljnim čitateljskim naporom (posebice jednome štokavcu). Naporom, međutim, nedvojbene isplativosti.
Već uvodni tekst sugerira to da pojmovnik koji slijedi iza svake pjesme treba čitati kao integrativni dio cjeline, nipošto ne kao puko pomagalo radi lakšega razumijevanja manje poznatih riječi i sintagmi svojstvenih podneblju. Navedeno do izražaja još više dolazi u drugome tekstu, citiram: cuflja – uglavnom neprevodivo, ali pokušajmo: netko mali hoda tako da se gega i poskakuje istodobno iza nekog većeg kojeg pokušava stići, ali neće mu uspjeti. U četvrtom tekstu anaforičko gomilanje rezultira ritamskim progresom (anafora je i na razini rukopisne cjeline jednom od ključnih figura): zato ča je pametan / zato ča već zna čitat / zato ča gre u školu / zato ča su trave okoli mirne / zato ča lišće treputlja. U petome tekstu nalazim ironijski odmak u službi postizanja humorističnosti koji je, međutim, istovremeno čitljiv i kao diskretna kritika suvremenih revizionističkih tendencija: ulovit ćemo meduze i spasit nike francuze / eli su bili nemci, ne, nisu bili nemci / nemce ne rabi spašavat, govori vedran / oni su nas tukli. Na sadržajno-semantičkom su planu, kao u šestome tekstu, učestale izmjene sinkronijske i dijakronijske perspektive: i ja čekan nedilju da dojdu smiljko i vedran / vedran će čitat zagora teneja / smiljko ripa kirbija / ja ću se namurat u komandanta marka i kita telera / (trideset let pokle moj majmlaji će štit komandanta marka / a moja kuma ga neće dat svome ditetu aš da je seksist / meni ni bi, ali ja san oniput bila muški); iz istoga se primjera uočiti može (a to se itekako odnosi i na rukopisnu cjelinu) i nerijetko posezanje za imenima/likovima iz popularne kulture dominantno osamdesetih (u danom primjeru posrijedi su, dakako, poznati likovi nekoć snažno njegovane kulture komercijalnoga stripa).
U sedmome je tekstu primjetna subjektičina autoironija koja je izvjesno dijelom proizašla iz iznevjerenih očekivanja okoline: ja ne znan storit kolač kako moja zrmana / i ne znan držat metlu kako moja suseda / i ne znan ću li se oženit / ja ću bit švora. Stilski učinkovitu kombinaciju aliteracije i asonance nalazimo u desetome tekstu: ča čita ča galjarda, / sad je finila jenega foucaulta. Jedanaesti je tekst, pak, obilježen lucidno korištenom epiforom: gremo na južinu / homo na južinu i bolnin se nose naranče / ne pomoru mi drugo naranče. U trinaestome je tekstu razvidno nizanje intertekstualnih gesti iz kojih, književnopovijesno opravdano, izdvajam supostavljenost sukobljenikâ na književnoj ljevici drugoga prošlostoljetnog prijeraća: za po polju i po boški krležu / za po partiri crnjanskega. Referenca na stripovsku kulturu u službi identitetske oznake mi-subjekta semantička je okosnica četrnaestoga teksta: mi smo martiji misterije / i java smo isto. U petnaestome su tekstu reference na popularnu kulturu osamdesetih osnažene i intermedijalno-intertekstualnom gestom; referencom, naime, na pjesmu Vlade Dijaka odnosno poznatu rock-baladu Bijeloga dugmeta: ma ča, viče smiljko i naginje se kroz vokno / kako selma, smijen se u sebi, kako selma. Posljednje navedeni stih ističem i zbog simplohe koja je također jedna od razmjerno često korištenih figura u tekstu, a što doprinosi ritamskoj elastičnosti teksta. Tragom spomenute elastičnosti ističem i učestalo anaforičko gomilanje u osamnaestome tekstu; u središnjemu dijelu istoga pritom uočljivo je koketiranje sa slavenskom antitezom (nepotpunom, dakako, zbog izostanka negacije kojom biva naglašena sadržajno-semantička opreka): ki je ono u njemu bija / ki se je u njemu skrija / svi rusi ki valjaju / svi prusi ki su ušli / svi miši ki su zvikali / svi mrtvi ki su pali.
Korespondencija s pop-kulturom osamdesetih u dvadeset i prvomu tekstu obogaćena je spominjanjem poznatih televizijskih lica toga doba. Dvadeset i treći tekst egzistencijalno je tjeskobna reminiscencija čija tek prividna humorističnost rezultira stresnom završnicom: svi su cuki umrli ta dan / svi su prasci rekli bravo / svi su se naši jadili, jadili / i svi su još bili živi, živi. Dvadeset i šesti je tekst neizravna kritika stanja sredine; fragment provjeravan ku je dobro zračuna / da se brod ne potopi shvatljiv je i kao komentar upropaštene brodogradnje u Puli. U dvadeset i sedmome tekstu, pak, uočljiv je vokativ u službi snažnoga stilskoga pojačivača: o, zrmana, o zrmana, / maše smiljko, o zrmana. Dvadeset i deveti je tekst obilježen promišljenim korištenjem onomatopeje: i prije nego doskočin na tlo čuje se tok-tok-tok-tok / ti-tok, ti-tok, ta-tok, ta-tok, ta-tok. Efekt začudnosti u tridesetome tekstu, ali tek na prvo čitanje, provocira zaključak prema kojemu podrijetlo ljudske gluposti valja pripisati visokoj inteligenciji (što, dakako, ima i transcendentalni prizvuk). Trideset i prvi tekst obilježen je intertekstualnom gestom u vidu citiranja talijanskih pjesama za djecu; k tome, također, iznova valja spomenuti estetski učinkovita anaforička gomilanja poput onoga u trideset i trećemu tekstu rukopisa: kako tić kad sprhne / kako kap kad kapne / kako vlat kad dahne / kako misec kad kihne / kako zvizda kad se stoči s neba / kako svemir kad dojde bliže / kako zemlja kad se nagne. Trideset i osmi tekst semantički počiva na subjektičinoj uzaludnosti odupiranja egzistencijalnoj linearnosti; na isti se, osobito kao naglašena semantička opozicija uvodnim tekstovima, naslanja završni tekst rukopisa, ističem: stojimo tako / jedan hip, jedan hip / i pokle su već naši svi mrtvi / mrtvi kako mrtvo more / mrtvi kako črna smrt / mrtvi kako amen.
Zaključno, novi rukopis Eveline Rudan nedvojbeno dokazuje da su različiti kriteriji vrednovanja poezije pisane standardom u odnosu na poeziju pisanu dijalektom počesto pitanjem stereotipa s kojim urednička, ali i književnokritička (pa i književnoteorijska) praksa imaju problem. „Konkurentska nelojalnost“ ili fasciniranost dijalektom po sebi može biti tek rezultatom površnoga čitanja. Pođemo li od pretpostavke da pratitelji suvremene pjesničke prakse rukopisima prilaze studiozno (govorim, naime, o čitanjima onih naslova koji kvalitetom obilježavaju recentnu proizvodnju), jasno je to kako isti neće pasti u zamku spomenute fasciniranosti te će znati procijeniti je li rukopis doista kvalitetan ili nije. Zbirka koja je predmetom ovoga osvrta utoliko služi razbijanju stereotipa. Osim toga, ona je zreo postmodernistički uradak, građen visokom konceptualnom osjetljivošću te čestim kulturološko intrigantnim umetcima svojstvenima pismu ispisivanom prethodnih nekoliko dekada. Na mahove hermetična, često ludična, ritamskim obrascima utemeljenim ponajviše na figurama ponavljanja, katkad čak i na tragu litanije, zbirka korespondira i s usmenoknjiževnom tradicijom što doprinosi njezinom šarmu. Bez nakane za daljnjim uplitanjem u uvodno spomenutu diskusiju o kojoj bi svakako valjalo (i dalje) zasebno pisati, slobodan sam iznijeti zaključak da je ova knjiga jedno od najboljih domaćih pjesničkih naslova u 2020. godini te da bi njezino izostavljanje s popisa „obvezne literature“, govorimo li o nepatvorenim ljubiteljima recentnoga pjesničkog stvaralaštva, predstavljalo ozbiljan propust.
Moćna čakavica, raspričana poezija
Krešimir Bagić, Vijenac, 22. 10. 2020.
Na prijelazu milenija Evelina se Rudan oglasila pjesničkim prvijencem Sve ča mi rabi ovega prolića (2000). Ta zbirka s razigranom čakavicom, čakavicom koja se otrgnula utezima prošlosti i folklornim nanosima, dapače čakavicom koja je posvjedočila snagu izgrađenog idioma da progovori o životu suvremenoga čovjeka, nedvojbeno je važan trenutak u našemu novijem dijalektalnom pjesništvu. U zbirkama koje su uslijedile – Posljednja topla noć (2002), Uvjerljiv vrt (2003), Breki i ćuki te Pristojne ptice (2008) – pokazala je da jednako umješno stvara pjesnički svijet na standardu i na dijalektu. Njezin je glas u mlađemu hrvatskom pjesništvu kritički prepoznat i laskavo valoriziran. Krase ga usredotočenost na temu, umješan rad u jeziku (igre riječima, zvučni efekti, paradoksalni spojevi) i povremena narativnost, znalačke lirske piruete (osobito na završecima teksta, tj. na mjestu tradicionalne poente).
U novoj zbirci Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove) autorica je iznova zaronila u čakavsko narječje. Zbirka sadrži četrdeset obrojčenih nenaslovljenih tekstova. Već pri prvom čitanju kao njihova ključna obilježja nadàju se: ritualno otvaranje svake pjesme naslovnom rečenicom Smiljko i ja si mahnemo (što sugerira ciklizaciju pojedinačnih tekstova u formalno i motivsko-tematski povezanu cjelinu), izrazita narativnost izlaganja, brojni ludički elementi koji unose neočekivane preskoke u poetsku priču (što naraciji pribavlja lirska svojstva), ritam koji vrlo funkcionalno segmentira tekst.
Zavodljive fusnote
Čitatelj od prvog teksta biva uronjen u magiju čakavskoga idiolekta koji je pomno građen od različitoga materijala: lokalnih govora, knjiškog čakavskog, zanimljivih autoričih rješenja, čakavizacije standardnih leksema i izraza itd. Iza svake pjesme pojavljuje se mikrorječnik u kojemu se (nečakavcu) tumače potencijalno neprozirni leksemi, izrazi i nazivi. Taj je oblik brige o čitatelju dobrodošao. Štoviše autorica se ne zadržava samo na leksikonskim informacijama. Te svojevrsne lirske fusnote povremeno nude više od očekivanoga te postaju pričuvni prostor poetizacije i estetskoga šarmiranja. Pojašnjenja su naime gdjekad razigrana, vesela, iskošena i u priličnoj mjeri odgovaraju tonu osnovnoga teksta. Evo nekoliko primjera:
cooper – Gary, glumac, američki, da su mu oči plave, vidi se i u crno-bijelom filmu
na stancijah, na picelovemu, u boškici, na haluzovih parti – sve redom mikrotoponimi, na prvom se najljepše spava, na drugom najljepše miriše sijeno, u trećem je najdublja hladovina, na četvrtom su najbolje jagode
strahljalo – taj glagol u ovom obliku ne postoji, ali se fino slaže s puhljat, dakle: plašilo
Čakavski idiom pod perom E. Rudan pokazuje se jezikom na kojemu je moguće komunicirati o svemu – o djetinjstvu i lokalnim temama, ali i o suvremenosti, literaturi, kulturi, teoriji, filozofiji. Naravno tim se govorom najprije oživljuje svijet koji je manje-više nestao, život zajednice koja ga rabi (ili ga je rabila). Stoga se knjiga među ostalim može čitati kao pohvala svemu što postoji na tom idiomu, pohvala istarskim gradovima i selima, ljudima, jelima, krajoliku, tradicijskoj kulturi. U stihovima Smiljka gdjegdje se pobrajaju istarski toponimi, pije teran na parkiralištu Filozofskoga fakulteta, konzumiraju se fuži koje se u rječniku ovako opisuje: „tradicionalno istarsko jelo, tjestenina, podaci su izgugljivi, ali zapravo su fuži: svečanost, nedjelja, odmor, sitost, mir i pitomost“.Međutim u taj idiolekt probija se i mnoštvo nečakavskog materijala – popkulturne asocijacije (naginje se kroz okno, kako selma), imena ili riječi popularnih televizijskih spikera i voditelja, književnost, citati tekstova ili pjesama na standardu, njemačkom i talijanskom jeziku. Javljaju se i prikladno prerađeni odjeci umjetničke i usmene književnosti. Na potonju među inim asociraju stihovi:
smih se štrče okoli njega
kako grozje u trgatvi
po bob na bob
po zrno na zrno
na kup, na ćap
i slatko je i ćepiva se…
Autorica djelatno pokazuje da tom govoru ništa ne manjka, da bez teškoća može nijansirati značenja i iskazivačku intonaciju. U 27. tekstu njezina protagonistica Smiljku povjerava da je bila na skupu o postkolonijalnoj teoriji te da su „cili dan (…) ćakulali, kušeljali/ razminjali se i pominjali/ povidali i brontulali engleski“. Kada čitatelj značenja šest upotrijebljenih glagola potraži u rječniku iza teksta, tamo će naći ovakvu informaciju: „sve bliskoznačnice glagola razgovarati i govoriti (od kojih brontulat ima još i određenu pejorativnost, a može značiti i: prigovarati)“. Drugim riječima umjesto očekivane leksičke oskudice pjesnikinja nas suočava s leksičkim obiljem, koje najprije svjedoči o njezinoj jezičnoj moći i raspričanosti kao bitnoj karakteristici njezina pisanja.
Tko je Smiljko?
Na planu lirske teme razvija se dinamičan dijalog između protagonistice i Smiljka. Taj dijalog se neprestano obnavlja. Smiljko je protagonistici bliska osoba, idealan sugovornik, sudionik u različitim igrama. Od teksta do teksta Smiljko i ona razgovaraju, igraju se, trče, ližu sladoled, beru cvijeće, piju kavu i – obavezno – mašu jedno drugome… Stihovi zbirke Smiljko i ja si mahnemo bljeskovito uvode i pretresaju raznorodnu događajnost – privatnu priču i povijest, djetinjstvo i lektiru, stvarnost i maštariju. Oni oživljuju birane događaje, prizore i emocije. Autorica organizira lirsku priču tako što se poigrava s vremenskim perspektivama – rabi naime prolepse kojima najavljuje buduće događaje i tako oblikuje kompleksnu i višeglasnu govornu instancu. Primjerice u početnim tekstovima često napominje da se nešto još ne zna, ali će se poslije dogoditi, da „sestra se još ni rodila“, da „svi naši su još živi“ ili – u trenutku kada čita strip – otkriva da „trideset let pokle moj najmlaji će štit komandanta marka“.
Lirsku naraciju Eveline Rudan karakterizira brza izmjena dijaloških replika, koja ritmizira tekst, pribavlja mu dinamičnost i energiju. Poetizacija diskurza zasniva se na gotovo ritualnim ponavljanjima iste sintaktičke strukture, na čestim anaforama i polisindetonima, reduplikacijama prijedloga, kadšto na iznenada pronađenom silabizmu i dikcijskim postupcima koji zvukovno ugođuju izlaganje. U zbirci je čak moguće naići na ogledne primjere stiliziranih lirskih usmenih deseteraca (san se strudila, san se spotila/ san se zmočila, san se udrila).
Spomenuta narativnost zbirke Smiljko i ja si mahnemo ponajviše se ogleda u činjenici da je ona organizirana kao cjelina koja temu razvija fragmentarno i skokovito. Može se čak govoriti i o karakterizaciji lirskih likova (protagonistice, Smiljka i Vedrana), o naglašavanju njihove različite percepcije istoga, različitim oblicima infantilne senzibilnosti i imaginacije, npr:
ležimo u hladu i gledamo oblake
ja vidim slona, smiljko vidi zmaja, vedran vidi kokošku
Lirska se protagonistica već u 13. tekstu predstavlja kao strastvena čitateljica – čitav je njezin iskaz organiziran tako da je u stihove pretočila svoju intimnu biblioteku, govoreći kako neke pisce i knjige čita kad je s kravama, neke kad je sama, neke u polju, neke u vinogradu, neke prije sna, neke ujutro, neke poslije ručka, neke za smirenje, neke u društvu, neke stalno. Zapravo autorica je našla nenametljiv okvir u koji je smjestila imena gotovo četrdeset pisaca i tako naznačila svoju čitateljsku kulturu i literarne nazore u rasponu od psalama do Orwela, od Tolstoja do Twainea, od Villona do Čehova, od Leopardija do Slamniga.
Asocijativnost i baladičnost
Protagonistica Eveline Rudan sve prilagođava vlastitoj mjeri. Njezinu senzibilnost obilježava neposredan odnos sa stvarima, situacijama i ljudima. Ona se intimizira sa svime što susretne. Jednom, čitajući Eagletona i Scrutona, govori da se zaljubljuje u njih i pretpostavlja kako bi oni reagirali; drugi put spominje Derridaa pa ga familijarno proziva Jakovom, imenjakom djedovim. Čitatelj je razmjerno često u prilici pratiti njezin tok svijesti, slijediti razgranatu asocijativnost i uživanje u samom činu govorenja. Eto recimo, jedan od tekstova obuhvaća govor o toplom danu i pokvarenom klima uređaju, pjesničkoj antologiji i pjesnikinjama, dvadesetogodišnjem djedu pod murvom i načinu na koji promatra ženu od pedeset i šest, samozapitanosti protagonistice, asocijacije na Gregorya Pecka i Njegoša te završni odlazak na limunadu sa Smiljkom. Sasvim pristojan skup asocijacija i događaja za jednu pjesmu.
Kada se pokuša odrediti karakter zbirke Smiljko i ja si mahnemo, izvjesno je da je Evelina Rudan njezinim podnaslovom balada na mahove posvjedočila da točno zna što čini, tj. da gotovo posve vlada tekstom koji piše i da jasno raspoznaje njegovu prirodu. Poznato je naime da je balada oblik kojega je porijeklo dvojako – kolektivno (usmena poezija) i autorsko (trubaduri), da je kao umjetnička vrsta osobito popularna u romantizmu, da ujedinjuje izražajne mogućnosti lirike, epike i drame (zbog čega je P. Lang svojedobno predložio uvođenje četvrtog književnog roda – baladike), da je emocionalnost govorećeg subjekta u baladi izrazito lirska, da joj se još od Goethea kao važna karakteristika pripisuje tajanstvenost, i to tajanstvenost koja nije toliko dio teme koliko načina njezina posredovanja. Stavljajući u podnaslov žanrovsku dosjetku balada na mahove Evelina Rudan kao da je recipijentu poručila da će imati posla s tekstom koji ćudljivo rabi pojedine jezične i kompozicijske mehanizme te otvorene književne vrste, tj. da ju dopunjuje kompozicijskim, formalnim, izričajnim i ugođajnim inovacijama. Ukratko podnaslov balada na mahove najprije treba razumjeti kao osvještavanje mjestimičnog žanrovskog karaktera zbirke, iako ne treba isključiti ni doslovnu asocijaciju na mahanje.
Dobra zbirka, vrlo dobra, odlična. Svakako čitati. Smiljka doista treba upoznati.
Knjiga višestrukih dijaloga
Mario Kolar, Kolo 4 / 2020.
Povijesne, geografske, jezične, kulturne i sve ostale specifičnosti (različitosti) hrvatskog prostora i hrvatskog društva vrlo često se odražavaju i na književno (i uopće umjetničko) stvaralaštvo, ili barem to tako vide oni koji ga vrednuju i klasificiraju. Tako se npr. govori o sjevernoj (kontinentalnoj, panonskoj) i južnoj (priobalnoj, mediteranskoj) književnosti, ako u obzir uzmemo prostorne kriterije, ili npr. o urbanoj i ruralnoj. Ako u obzir uzmemo jezik, govori se o standardnojezičnoj i dijalektalnoj književnosti, ako u obzir uzmemo stilska obilježja, govori se – na najopćenitijoj razini – o modernoj i tradicionalnoj književnosti itd. Stvari u većini slučajeva tako i stoje: književna djela uglavnom reflektiraju samo neka od spomenutih obilježja, i to uglavnom ovisno o autorovoj geografskoj i jezičnoj provenijenciji, obrazovanju ili jednostavno estetskim preferencijama. Tako su neki okrenuti npr. samo urbanim temama, drugi samo mediteranskim motivima, treći pišu samo dijalektima, četvrti gaje samo moderni stil itd. Vrlo rijetko pojave se djela koja većinu ili gotovo sve spomenute opreke poništavaju. Jedno od takvih je zbirka pjesama Smiljko i ja si mahnemo Eveline Rudan. Šesta je to pjesnička knjiga ove nagrađivane pjesnikinje rodom iz Pule, inače izvanredne profesorice na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koja je ove godine dobitnica i književne nagrade Fran Galović.
Pokušaj da ovu zbirku smjestimo u neke od spomenutih ladica bit će uzaludan, iako na prvi pogled djeluje sasvim suprotno. Naime, zbirka je pisana istarskom čakavštinom pa bismo ju mogli uložiti u dijalektalnu ladicu; u njoj se pojavljuje mnoštvo tipičnih istarskih motiva koji prizivaju ladicu u koju se spremaju prostorno determinirana djela; pojavljuju se tu i brojni tipični prirodni i ruralni motivi pa bismo ju mogli smjestili i takovrsnu ladicu; a sve to onda tobože pretpostavlja i tradicionalniji stil itd. No, do takvih zaključaka mogla bi doći tek površna čitanja ili ona – a takvih nažalost ima – koja jednom od spomenutih signala (npr. korištenje dijalekta) pripisuju automatski i neke druge. Nasuprot tome, zbirka Eveline Rudan takva čitanja p(r)okazuje kao promašena, kao što su to, uostalom, učinili već i brojni drugi dijalektalni pjesnici ‒ spomenimo samo kao najradikalnije primjere iz suvremene književnosti (na čakavskoj strani) Milorada Stojevića te (na kajkavskoj) Zvonka Kovača.
Baladičnost i svijest o jeziku
Smiljko i ja si mahnemo zapravo je možda balada koja se sastoji od četrdeset obrojčanih stavaka/strofa, koje možemo shvatiti i kao zasebne pjesme, pa u tom smislu i cjelinu kao zbirku pjesama. Na to da se radi o baladi (ili o četrdeset balada) upućuje ne samo podnaslov knjige (balada na mahove) nego i struktura, pa i tematika pjesničkih sastavaka u knjizi (koje ću nadalje jednostavno zvati pjesmama, iako se, dakle, mogu shvatiti i kao dijelovi/strofe jedne velike balade). Naime, pod pojmom se balade najčešće (pozivam se na Književni leksikon Milivoja Solara) shvaća stihovano djelo pripovjednog karaktera; i pjesme u ovoj knjizi zaista sadrže mikronarative koji pričaju neku priču, ili bolje reći neke priče.
Štoviše, knjiga kao cjelina sadrži i likove – najvažniji su lirska protagonistica i pripovjedačica Velina te muški lik iz naslova knjige, uz koje se pojavljuje i ne tako mali broj drugih likova, uglavnom iz njihova obiteljskog i prijateljskog kruga. Žanru balade ove pjesme približava i njihov na trenutke nostalgičan i tugaljiv ton te povezanost s usmenom književnošću, u kojem je kontekstu balada kao žanr vjerojatno i nastala. Povezanost s usmenim žanrovima vidljiva je npr. kroz citate nekih usmenoknjiževnih tekstova, ali i kroz pojedine ponavljajuće formulaične izraze (svaka pjesma započinje stihom Smiljko i ja si mahnemo, a često se – u različitim varijacijama – pojavljuje i konstrukcija svi naši su još živi itd.), te kroz formu razgovora Veline i Smiljka, koji podsjećaju na svakodnevno ćaskanje.
Osim na žanrovski kôd, spomenuti podnaslov knjige – pomalo i ludistički – aludira i na sam sadržaj pjesama. Naime, konstrukcija balada na mahove može se shvatiti kao aluzija na činjenicu da Velina i Smiljko u cijeloj knjizi jedno drugome zbilja mašu, ali može značiti i to da su pjesme u knjizi balade tek povremeno, na mahove. Inače, Smiljko je višeznačan lik, koji je u prisnoj vezi s Velinom, ali nije do kraja jasno kakvoj. No, možda se upravo tom višeslojnošću njihove povezanosti želi ukazati na to da nije niti važno u kakvoj su točno vezi, bitno je da su nerazdvojni, da se mogu jedno drugome povjeriti, da su jedno drugome sugovornici. Ono što pouzdano znamo je to da Velina i Smiljko rade na susjednim zagrebačkih fakultetima te da su povezani još od djetinjstva, koje i evociraju gotovo pri svakom svojem susretu/mahanju.
Kako bilo da bilo, već, dakle, i podnaslov knjige uvodi ludistički princip, koji će se provlačiti kroz većinu pjesama, čineći ovu knjigu zabavnim, ali istovremeno – kako ću pokušati pokazati – i intelektualno izazovnim te emotivno toplim štivom. Spominjanim žanrovskim samoodređenjem (ili kvazisamoodređenjem) knjiga htjela-ne-htjela u obzor svojeg tumačenja priziva Krležine Balade Petrice Kerempuha (1936.). Usporedba je tim neizbježnija što su obje knjige pisane nestandardnim jezicima, Balade kajkavštinom, a Smiljko čakavštinom, ali i što sadrže balade / lirske sastavke različitog stiha, opsega itd. Obje imaju i svojevrsnog središnjeg naratora/fokalizatora, s tim da je Velina dominantnija i frekventnija nego Krležin Petrica, a obje žele i problematizirati vlastiti jezik, odnosno hrvatsku jezičnu stvarnost. Poznato je, naime, da je Krležina zbirka jednim svojim dijelom protest protiv odbacivanja i marginaliziranja (stereotipiziranja, minoriziranja) hrvatskih dijalekata (ponajprije kajkavštine), i nije slučajno da je objavljena točno na stogodišnjicu početka ilirskog pokreta, kojim je taj proces započeo.
Knjiga Eveline Rudan nema takvu protestnu notu, no itekako posjeduje svijest o (nepovoljnom) položaju vlastitog jezika, što implicitno želi promijeniti. Kako bi pokazala njegovu (poetsku) potentnost, Evelina Rudan u Smiljku (kao i Krleža u svojim Baladama) konstruira npr. brojne dijalektalne novotvorenice, kako bi mogla izraziti najsloženije (pjesničke) misli. Jednako tako u objema knjigama pronalazimo i citate iz stranih jezika (kod Krleže uglavnom iz latinskog, kod Eveline Rudan iz talijanskog, njemačkog, engleskog...), čime obje dijalektalni izraz odvajaju od posvećenog statusa čuvara zavičajnih vrijednosti, odnosno od funkcije (isključivo) folklorističkog i dijalektološkog kataloga. Ubacujući u svoj dijalektalni izraz novotvorenice, (višejezične) citate, parafraze i aluzije, Evelina Rudan pokazuje i dokazuje da dijalektalna književnost može tematizirati sve što može i književnost na bilo kojem drugom jeziku, čime su Krležine (kvazi)balade dobile dostojnog nasljednika.
Svijest o jeziku Evelina Rudan pokazuje i time što se ispod svake pjesme nalazi svojevrsni rječnik s prijevodom čakavskih riječi na standardni jezik. Time pokazuje da je svjesna regionalnog rasprostiranja jezika svoje knjige, odnosno činjenice da dijelu čitatelja (nečakavcima) taj jezik nije do kraja poznat, pa je odlučila pomoći im u njegovu razumijevanju. No, autorica se tim prijevodima istovremeno i poigrava. Naime, osim uobičajenih prijevoda riječ za riječ (npr. karijola – tačke), pojedina objašnjenja čakavskih riječi više su od toga, npr. »zapasan – prođem mimo nekog ili nečeg do nestanka iz vidokruga tog drugog (zgodan glagol, pojavljivao se već, u sebi sadrži i perspektivu hodača i perspektivu onoga koji hodača gleda i osjećaje hodača o gledateljevoj perspektivi, gledatelj može biti i stablo, pa računa i s personifikacijama)«.
Radi se, dakle, o subjektivnim i kreativnim opisnim objašnjenjima, koja su nerijetko i primijenjena na konkretan kontekst u pojedinim pjesmama. U tim dodacima ispod pjesama nerijetko se nalaze i objašnjenja određenih toponima, pa čak i likova: npr. »na stancijah, na picelovemu, na boškici – sve odreda mikrotoponimi, na prvom se najljepše spava, na drugom najljepše miriše sijeno, u trećem je najdublja hladovina, na četvrtom su najbolje jagode«; ili: »galjarda – Galjarda, ime lijepe, strpljive i pametne krave, bijela podolka«. Takvim objašnjenjima dodaci ispod pjesama nadilaze uobičajene dijalektalno-standardnojezične prijevodne priručnike te zapravo postaju sastavnim dijelom pjesama, što je inovativan postupak koji ova knjiga unosi u dijalektalnu književnost.
Višestruka premještanja i pretapanja
Spomenuo sam da Velina i Smiljko često evociraju svoje djetinjstvo, a ono je bilo vezano uz istarski zavičaj, u koji se pri većini susreta i premještaju iz zagrebačke gužve:
smiljko i ja si mahnemo
(...)
i već smo tamo na haluzovih parti
srid polne je
teplo je i jagodice su teple
najprije gren ja da pokažen požicijon
onda vedran zad mene, na kraju smiljko
razgrnemo dvi grane, shuznemo zdol
i nasrid mrež coki je jena čistina
i miljar jagodic
krvave, su teple, miće i slatke
zobljemo, zobljemo prez mire
(...)
naši doma počivaju
(...)
svi su još živi i ninemu još ni nič poznat
(10.)
U tom smislu Smiljko je i svojevrsni simbol zavičaja, kakvom tumačenju ide u prilog i njegovo ime koje može biti aluzija na smilje kao mediteransku biljku, ali i biljku koja ima ljekovite učinke, kakve očito i Smiljko ima na Velinu. Jednako tako, ime Velinina prijatelja slično je i riječi smijeh, kakav blagotvorni učinak Smiljko također proizvodi.
Evokacije zavičaja, međutim, nisu svedene samo na nostalgično-emocionalnu razinu, odnosno zavičaj u ovoj knjizi nije iskonski nevin i idealiziran, nego je onečišćen kako životnim nedaćama, tako i utjecajima popularne kulture i kasnije intelektualne lektire. U tom smislu u ovoj knjizi ne pronalazimo, u dijalektalnoj književnosti vrlo često prisutnu, idealizacijsko-utopijsku zavičajnost, koja zavičaj vidi kao civilizacijskim nametima nedodirnutu atemporalnu oazu sreće, nego svojevrsnu kritičku zavičajnost, kakvu je u svojim kajkavskim stihovima pokazao već i Fran Galović; zavičajnost koja je svjesna nedostataka zavičaja, odnosno njegove ograničenosti. Zbog toga se u zavičajnim evokacijama pojavljuju i brojni akteri i fenomeni popularne kulture (Zagor, J. Wayne, Darth Vader...), a spominju se i brojni pisci (L. N. Tolstoj, M. Rakovac...), filozofi, teoretičari (L. Wittgenstein, N. Chomsky...) itd. Drugim riječima, lirska protagonistica jednako je dijete nevinog, neiskvarenog zavičaja, kao i suvremene, različitim nametima onečišćenecivilizacije. Miješanje tih dviju razina ide toliko daleko da npr. spominjana Galjarda čita M. Foucaulta (10.), ili Kiteša (također krava iz zavičaja) ide s Velinom na projektni sastanak (13.). Suprotstavljenost zavičaja i svijeta koja je izazivala podvojenost Galovićeva lirskog subjekta, u ovoj je zbirci, dakle, pomirena.
Ime lirske protagonistice, kao i činjenica da radi na zagrebačkom Filozofskom fakultetu te se prisjeća istarskog djetinjstva i zavičaja, upućuje na autobiografske elemente, kao što su i brojni drugi motivi, pogotovo prostorni, identični onima iz zbilje, npr. obližnji Smiljkov Fakultet strojarstva i brodogradnje, s čijeg sedmog kata maše Velini, zatim brojni istarski mikrotoponimi (uvale, polja, šumice, ulice) itd. No, taj stvarnosni materijal zaodjenut je u imaginarna putovanja iz jednog prostora u drugi. Pritom ne samo da Velina putuje iz Zagreba u istarski zavičaj, nego i zavičaj dolazi u Zagreb, pa tako npr. Velina i Smiljko na parkiralištu između fakulteta – kao nekada na zavičajnim livadama i poljima – piju teran i jedu fuže (28.). Vremenska, prostorna i ostala premještanja prisutna su u cijeloj zbirci – Velina je čas djevojčica, čas odrasla žena; čas čita suvremene teoretičare i ide na znanstvene simpozije, čas bezbrižno trči po zavičajnim poljima; čas sanjari, čas je u zbilji itd.
Tijekom cijele zbirke vodi se zapravo dijalog između zavičaja i metropole, mora i kopna, prošlosti i sadašnjosti, emocije i intelekta te stvarnosti i mašte, koji se glatko prelijevaju jedni u druge i nadopunjuju se. U knjizi s lakoćom dijalogiziraju i poezija (stih) i proza (mikronarativi) i drama (dijalozi), i usmenost i pismenost, ali i čakavština i ostali jezici. Knjiga je to višestrukih dijaloga, upravo, dakle, onoga što nam je danas možda potrebnije nego ikad prije. Knjiga je to koja pokazuje da su sve naše različitosti važne, ali i da ne smetaju jedne drugima, nego nas obogaćuju. Uostalom, od njih niti ne možemo pobjeći, sve kad bismo i htjeli. Knjiga je to koja bezbrižno odmahuje rukom na podjele između tobožnjih centara i periferijā, između jezikā i dijalekata, ali i između sjećanja i zbilje, života i imaginacije. Knjiga je to koja govori da se – ako se hoće – istovremeno može živjeti i u zavičaju i u metropoli, da se istovremeno može uživati i u narodnoj pjesmi i francuskim filozofima, da se istovremeno može biti i dijete i sveučilišni profesor.
Knjiga Eveline Rudan Smiljko i ja si mahnemo pokazuje da su različitosti nepremostive samo ako se zatvorimo sami u sebe, odnosno ako nismo spremni otvoriti se drugima i voditi dijalog. Zato i nije važno jesu li sugovornici koji vode dijalog tijekom cijele knjige stvarni ili je sve to samo imaginacija jednog od njih. Bitno je da postoji dijalog, odnosno bitno je da postoje sugovornici koji su spremni saslušati i razumjeti jedni druge. Velika je to poruka ove knjige, koja na najrezolutniji mogući način ujedno rastvara i bilo kakve stereotipe povezane s dijalektalnom književnošću, pokazujući da ona – kao i dobra književnost na bilo kojem drugom jeziku – ne poznaje granice. U tom smislu Smiljko i ja si mahnemo predstavlja jednu od najznačajnijih pjesničkih knjiga onog korpusa koji tradicionalno zovemo dijalektalnom književnošću, i to ne samo njegova suvremenog odsječka, kao što ide i u red ponajboljih knjiga hrvatskog pjesništva posljednjih godina.
Pjesnički ponedjeljak: Evelina Rudan, Smiljko i ja si mahnemo
26. 10. 2020., Knjižara Fraktura, Zagreb