Službeni izlaz

Eseji, ogledi i kolumne o kazalištu, kulturi i politici

Special cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 320

  • Datum izdanja: svibanj 2018.

  • ISBN: 978-953266960-2

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 234 mm

  • Težina: 540 g

Kazališna umjetnost jedinstvena je jer se u zamračenoj kutiji, na najmanjemu mogućem prostoru susreću umjetnici, gledatelji i politika, a bez nijednoga od njih predstava ne može početi. Za umjetnike i gledatelje je jasno, dok je politika ta koja na našim prostorima prečesto i predugo vodi glavnu riječ, prikriveno ili otvoreno cenzurira i ne dozvoljava umjetnicima da rade ono što najbolje znaju.

Snježana Banović, beskompromisna kritičarka, pedantna istraživačica arhiva i vrsna spisateljica oštra pera u Službenom izlazu s raznih strana osvjetljava sve probleme s kojima se naše kazalište, ali i umjetnost u cjelini susreću te ne ostavlja mnogo prostora za optimizam i nadu. Službeni izlaz bavi se ponajviše HNK-om od vremena Drugoga svjetskoga rata i poraća pa do današnjih dana, našim velikim umjetnicima i intendantima Vladimirom Habunekom, Brankom Gavellom, Marijanom Matkovićem i mnogima drugima te političarima koji kroje njihove sudbine.
Snježana Banović nikada se nije predavala općoj letargiji, bila je na pozornici do kraja pod svjetlima reflektora, govorila i pisala o onome što ne valja argumentirano, precizno i bez straha, a hoće li nastaviti, ne ovisi više samo o njoj.

“Prošla sam u svom ‘evidentiranju’ čestih patoloških stanja našega teatra dvije od tri Gandhijeve faze – fazu ignoriranja u kojoj sam u jednom trenu morala skupiti dodatnu snagu da preživim, slijedila je zatim faza ismijavanja u kojoj me se pokušalo diskreditirati u liku i djelu podjednako, a potom (još uvijek traje, iako stišano) faza obračunavanja, otvorenog djelovanja protiv moga rada. Do četvrte, zadnje faze nisam došla – pobjeda je dalje nego što je bila kad sam krenula u ovu bitku. Zapravo, moje su metode i rezultati do kojih sam došla doživjeli– debakl. Zašto? Zato što remetim kolektivni zanos protiv promjene sustava, a za vladajući status quo sistema koji se protivi čak i prirodnim zakonima po kojima je promjena prirodni dio svakog organizma. Ne piše li u Poslanici Korinćanima: ‘Stare su stvari prošle, a evo, nastat će nove’? Da, posvuda osim u našem kazališnom sustavu. Koji nam stoga uporno dokazuje ono što je zapisao još George Bernard Shaw – da je svaki progres bez promjena nemoguć. No, nažalost, gdje nema borbe nema ni promjene. Pritom sam smatrala da rezultati borbe nisu važni ni približno onoliko koliko sama ta borba, nažalost, prevarila sam se – žabokrečina i plijesan izjele su naš teatar iznutra.”- Snježana Banović

“Shvatila sam da nema nade u promjenu”

Zrinka Korljan, Jutarnji list, 29. 5. 2018.

Snježana Banović 'sprema mač u tok' nakon desetljeća tekstova o urušenom sustavu kazališne politike

Redateljica je upravo objavila knjigu eseja, ogleda i kolumni o kazalištu, kulturi i politici “Službeni izlaz“.
Kažete kako je ova knjiga vaš oproštaj od objavljivanja tekstova o hrvatskoj kazališnoj politici? Zašto?

- Nakon desetljeća objavljivanja tekstova o urušenom sustavu hrvatske kulturne, napose kazališne politike, shvatila sam da nema nade u promjenu koju zazivam od prvoga teksta objavljenog u Globusu. Ima drugih tema za pisanje, znam kad je vrijeme za spremanje mača u tok.

Mogu li javna kazališta biti nešto više od staromodnih i skupih mrtvih kuća, kako ih nazivate?

- Usto po pitanju repertoara i nedopustivo komercijaliziranih. Teško je danas održati javni model kazališta, ali se može, vidimo to po brojnim europskim primjerima. U nas, uz stalna rušenja profesionalnih kriterija nema volje za reformom, usto nedostaju i mnoga znanja - ponajviše u upravama gdje uglavnom sjede nevješti poslušnici primitivnih šerifa - gradonačelnika koji po kazalištima divljaju kao da su im prćije i gumna, urušavajući ih dodatno svojim nezakonitim “delanjem”. Imamo umjetnika, ali nemamo educiranih menadžera, tj. takvi ne prolaze na redom namještenim natječajima.

Ne štedite Dubrovačke ljetne igre... Je li se situacija imalo promijenila otkako ste napisali esej?

- Dok se ne shvati da su festivali najizazovnija i najteža produkcijska forma i da se samo kadrovskim promjenama na čelu naše najveće manifestacije ne može ništa promijeniti na bolje, vrijedit će isto, nažalost. Taj festival ima identičnu misiju koju je imao pedesetih godina, uz identični model organizacije. Od tada do danas sve se na svijetu stubokom promijenilo, u političkom, društvenom, ekonomskom i tehnološkom pogledu, baš sve - osim Sjeverne Koreje i Dubrovačkih ljetnih igara koje tvrdoglavo opstaju u modelu koji odavno više nigdje ne postoji. To je za mene jedna od najtužnijih priča naše nacionalne kulture - urušila se dodatno na štetu publike i umjetnika, a na korist dovitljivih oportunista.

U esejima ste obradili mnogo zanimljivosti iz povijesti naših kazališta... Koji je vaš zaključak: što bismo mogli naučiti iz te povijesti?

- U nas se ne uči iz povijesti, s njom se opasno igra. Iz brojnih prikaza o kulturnoj politici prošloga stoljeća mogli bismo izvući štošta: od toga da bahati politički moćnici i ambiciozni činovnici obožavaju gurati svoje nestručne nosove u kazalište, iako je zaborav njihova jedina sudbina, pa do toga da je svaka pobuna jakih umjetničkih osobnosti i njihove tanke sljedbe u tom okamenjenom sustavu ubrzo osuđena na - propast. Dvije su vrijedne iznimke u tom pravilu: odlazak grupe hrabrih umjetnika iz HNK u partizane u proljeće 1942. i odlazak skupine mladih umjetnika s Gavellom na čelu iz istog tog HNK u novo kazalište u Frankopanskoj 1953. - obje su žestoko prodrmale hrvatsko kazalište, no čak ni one nisu zahvatile sustav.

Kako vi vidite budućnost naših javnih kazališta?

- Ne trgnu li se i ne počnu li govoriti o vremenu u kojem žive bez repertoarnih skretanja u estradu, potonut će u živo blato komercijale, autizma i spektakularnosti za što novca, publike i moćnika u ložama nikada ne nedostaje.

Knjiga "Službeni izlaz" Snježane Banović predstavljena na ADU

Maja Hoić, Ziher.hr, 30. 5. 2018.

Nakon objavljenih knjiga Država i njezino kazalište i Kazalište krize, Snježana Banović u ponedjeljak, 28. svibnja na Akademiji dramske umjetnosti predstavila je novoobjavljenu knjigu u izdanju Frakture pod nazivom Službeni izlaz. Kao redateljica i redovita profesorica na Odsjeku produkcije ADU-a, Banović u svom pristupu kombinira istraživački žar kojim otkriva zaboravljene kazališne činjenice s vrijednosnim sudovima o stanju i smjeru u kojem se kazalište u Hrvatskoj kreće.

Pravilni ritmovi institucija

Goran Sergej Pristaš, dramaturg i izvanredni profesor na ADU-u, na predstavljanju je istaknuo pozitivnu crtu nekompromisnog komentiranja kazališne hrvatske stvarnosti. Primjećuje da se u obrađivanju kazališta kao institucije radi o knjizi ritmova. Paradoksalno se kroz povijest u pravilnom ritmu izmjenjuju različiti režimi, a tim izmjenjivanjem zapravo se u pogledu kvalitete ne mijenja ništa. Pohvalio je i profesionalni pristup temi koju Banović pokazuje kritičkim sagledavanjem onih svjetonazora koji su njoj osobno draži.

Sporedni likovi drže konstantu

Pristaš se osvrnuo na, kako ih Banović sama u knjizi naziva, sporedne likove. On kaže da je u ovoj knjizi ključno da je “iznijela na vidjelo te strukture malih ruku koje otežavaju sustav”. Radi se o ljudima koji “pod krinkom držanja do pravila konstantno inoviraju vlastitu lojalnost, oni koji drže konstantu istog i obezvrjeđivanje svih alternativnih scena”.

Novi sustav vrednovanja

Pristaš uočava da knjiga vapi za nečim što je novi sustav vrednovanja. “Vrednovanja ne kroz ono što nam je naloženo logikama apliciranja, izvještavanja, pobrojavanja gledatelja i menadžeriranja ustanova, nego vrednovanja onoga što kultura i umjetnost kao generičke ljudske prakse danas još mogu značiti. Taj sustav vrednovanja je nešto pred čim svi moramo ponovno stati da pokušamo na neki način argumentirati. Ne iz neke larpurlartističke pozicije, nego s pozicije u kojoj se i umjetnička praksa i kultura vrednuju isključivo kroz druge sfere ljudskog djelovanja.”

Odumiranje ili tranzicija kazališta?

Đurđa Knežević iz knjige je izdvojila temu procesa odumiranja kazališta, dajući svoju pozitivnu notu o tome da se radi o tranziciji. S obzirom na to da je kazalište uvijek bilo dekoracija politike, u nekim režimima manje, u nekim više, zbunjujuće je ono što se događa sad. Tek joj je čitanje ove knjige otvorilo oči i dalo joj odgovor na pitanje o čemu se radi u vezi s tolikim obezvrjeđivanjem kazališta. Knežević je navela da Banović otvara oči na suvremenu situaciju u kojoj je upravo zbog problema nepotpune demokracije s jedne strane politička elita, a s druge strane puk. U takvoj situaciji, Knežević ističe, kazalište ne može biti dekor. Ne možemo zamisliti da prezrenim masama kazalište može biti reprezentativno. Ono što je sad preuzelo tu ulogu je televizija.

Opstanak obezvrijeđenog

Tada se ponovno postavlja pitanje zašto u toj obezvrijeđenosti kazalište još uvijek opstaje. Knežević ističe, izvodeći zaključak iz čitanja knjige, da se radi o pitanju kontrole koja se želi održati u društvu. Kontrola se postiže tako da s jedne strane postoje mrtva kazališta koja ne prihvaćaju subverzivne ideje. S druge strane kazalište može biti, pri čemu je Knežević preuzela izraze iz knjige Službeni izlaz, “sjajno mjesto održavanja jednog ogromnog sloja poslušnika, neznalica, mediokriteta, birokrata, dakle jedan sloj koji će biti jedna važna podrška političkom režimu”.

'Kulturnu revoluciju' Bandić je započeo pijanom vožnjom

Nina Ožegović, Express, 15. 6. 2018.

Snježana Banović, hrvatska kazališna redateljica, redovita profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti te sustavna analitičarka i beskompromisna kritičarka kulturne scene, promovirala je svoju treću knjigu znakovita naslova 'Službeni izlaz' u izdanju Frakture, u kojoj donosi uzbudljivu povijest hrvatskog teatra, ali i dijagnozu patoloških anomalija u današnjem kazalištu i kulturi.

U knjizi je sabrala tekstove koje je godinama objavljivala u raznim medijima te često zbog njih bila i sama izložena kritici, najviše zato što je uvijek upozoravala na preveliku politizaciju premreženosti raznih interesa. Ali najavljuje i – odustajanje od pisanja takvih tesktova.

U knjizi najavljujete svojevrsni 'službeni izlaz' - odustajanje od pisanja takvih tekstova. Jesu li prijetnje bile ključne da odustanete od kritičke analize hrvatske kazališne i kulturne politike?

U zadnjim tekstovima uhvatila sam se u ponavljanju, a to je za svakog pisca alarm da okrene ploču. Nakon gotovo deset godina upozoravanja na urušenost našeg sustava kulture, njegovi nositelji i dalje misle da je sve bajno, a ja mislim da je gotovo sve nepopravljivo loše. Dakle, i dalje smo miljama dalje nego što smo bili kad sam 2009. započela s kritikom i zazivanjem promjene. Tad sam mislila da je ona moguća, danas to više ne mislim. Sustav je urušen u korist onih koji ga vode, tako bi mogli voditi i menzu, samo što u našim menzama nema toliko bezakonja, sprege i pogodovanja kao što ih od 2005. ima u zagrebačkoj kulturi, otkad se u nju zagledao Milan Bandić sa svojom kamarilom. Pisat ću i dalje o utjecaju politike na našu i europsku kulturnu politiku tijekom 20. stoljeća, to je beskrajna tema. Prijetnje i kojekakvi spinovi o mojim navodnim nezakonitim radnjama, cenzura medijskih moćnika, anonimna i vulgarna prijeteća pisma nikad me nisu pokolebali i nemaju veze s ovom odlukom.

Znači li to da ste izgubili vjeru u snagu riječi i mogućnost promjene u ovoj državi?

U potpunosti. Loše su prakse armirano zabetonirale loš sustav naslijeđen iz prošlih vremena. Imali smo brojne šanse tijekom prošlog stoljeća da pokrenemo temeljitu promjenu, 2000. smo bili na dobrom putu, a zadnja je po meni bila s dolaskom Milanovićeve vlade, no tad je kaos eksplodirao na najjače, a struka je ostala poslušna i nijema. Larmale smo samo Vitomira Lončar u 'Slamci spasa' i ja, na zgražanje i ruganje većine. U usporedbi s odmazdom prema njoj i njezinu kazalištu, ja sam prošla lišo. 'Službeni izlaz' bit će kakvo-takvo svjedočanstvo o nakaznosti našeg vremena po pitanju kulturne politike i izgubljenim šansama da se ona korjenito promijeni. U knjizi se još detaljnije opisuju i službeni i neslužbeni izlazi iz sustava, uglavnom nasilni, jednoga Gavelle, Habuneka, Ivšića, Matkovića, Božića, Tijardovića - sve do Šnajdera i vlasnika Male scene Ivice Šimića i Vitomire Lončar.

Naveli ste i podatak da za vas ni u jednom zagrebačkom kazalištu nije bilo mjesta još od 2005. godine. Jeste li mislili pritom da nije bilo mjesta za vas kao redateljicu ili ravnateljicu?

Prvenstveno kao redateljicu, to je ta godina početka Bandićeve 'kulturne revolucije', kad se nakon incidenta zbog viška gemišta i gubitka vozačke dozvole shvatilo da se interesnom politikom u kulturi može postići štošta za sebe i kumove, a na uštrb javnog interesa svedenog na krilaticu koja mu stoji baš kao i njegov 'kaj'. Nisam bila spremna na ponuđene kompromise tipa 'ja tebi, ti meni' s velikim dečkima pa sam prirodno otpala iz svih kombinacija, i redateljskih i ravnateljskih, i nisam jedina. Iste je godine u baladi zvanoj il' se pokloni il' se ukloni otpao i Slobodan Šnajder, o čemu šire pišem u tekstu koji zatvara knjigu. Od tada do 2015. režirala sam u Zagrebu samo u nezavisnim kazalištima Opera b.b. i Mala scena, a na repertoaru Žar ptice od te 2005. do danas igra 'Dnevnik Pauline P.' Sanje Polak kao lijepa uspomena na posao s kojim sam se oprostila. Režija mi ne nedostaje, okrenula sam se pisanju, radu na Akademiji i gostovanjima na Sorbonnei, a završavam i četvrtu knjigu pod naslovom 'Kazalište za narod', koja je dubinski uvid u kulturnu i kazališnu politiku u Hrvatskoj od 1945. do 1955. s naglaskom na zagrebački HNK.

Najviše ste pisali o krizi hrvatskog teatra te sprezi politike i kulture, spominjući 'autistične i bahate uprave i neradnike', a na kraju ste dijagnosticirali da je kazališni sustav zamro. Možete li navesti najveće probleme hrvatskih kazališta?

Urušen je zamro u kič i komercijalu, pišem o tome detaljno u tekstu 'Tijelo hrvatskog kazališta raspalo se do neprepoznatljivosti - vrijeme je za forenzičare'. Ukratko, najdublja je kriza našeg kazališta ona ravnateljska koja u većini slučajeva generira neznanje i posluh do neba, spregu s političarima šerifima, iz čega se rađa najvažniji program - pogodovanje kumama i kumovima, pri čemu se zaboravlja na srce svakog kazališta - repertoar. Iz gornje sheme proizlazi da su programi, a time i publika u kazalištima, zadnja rupa na svirali, pritom su i snažno komercijalizirani te se gotovo izgubila razlika između repertoarnog i komercijalnog kazališta, u čemu već tradicionalno, bez obzira na salve lauda aktualnoj upravi, prednjači zagrebački HNK.

Naveli ste i sindrom stoičke krave u kazalištu. O čemu se radi?

Krava koja stoji na kiši i nema želju da se pomakne ni milimetra, unatoč močvari u kojoj preživa i još u tome uživa, slika je posluha - najgoreg od svih zala u umjetnosti i kulturi čija je bit da se prirodno opire svakoj manipulaciji, ponajviše onoj političkoj. To je primarni, ne samo politički sadržaj umjetnika i umjetničkih djela, nego i glavni tematski okvir svakog suvremenog kazališnog repertoara. U nas je važnije da ansambli ispune neke druge imperative i ostanu tako cijeli svoj vijek, mokri i poslušni. Pismo dijela ansambla HNK protiv nevježe u njihovu KV-u bio je tek jedan ohrabrujući kišobrančić, ali nije ni izbliza dovoljan da pokrene nužnu gromobransku lavinu zvanu promjena sustava. Bojkot ansambla ZKM-a je dobrodošla iznimka od gornjeg pravila koja je ipak dublje rastvorila svu gnjilež Bandićeva 'delanja' na ruševinama kulture u gradu Zagrebu.

Kako ocjenjujete njihovo poslovanje? Posebno je indikativan slučaj Komedije u vrijeme Nike Pavlovića, koji je imao, kako pišete, dug od pet milijuna kuna.

Neefikasnost Komedije i sličnih ustanova od visokog interesa Milana Bandića i njegovih rezultat je hajdučkih dogovora koji su i inače jači od svakog zakona u ovoj zemlji. Njihovo poslovanje je uvjetovano jačinom sprege, pa dokle seže ta kumska slama, dotle traje i tolerancija na bol zbog milijunskih dugova. S Pavlovićem su ipak iskazali neviđeno strpljenje, Kazališno vijeće je bilo poslušno dok je moralo, teško je svakom pametnom u tim tijelima - fikusima. Za analiziranje poslovanja naših kazališta, tako i Komedije, služim se uvijek nalazima Državne revizije, to je izuzetno štivo. Milijun dolje ili gore, većina naših kazališnih uprava, u kojima posebno žalim šefove računovodstva koji moraju pokazati vještine Harryja Pottera, koje se (samo)proglašavaju uzornima, u tim se javnim dokumentima razotkrivaju kao dubiozne. Od više uprava svih HNK-ova pa do Kerempuha u kojem je do neki dan stolovao rekorder svega Duško Ljuština s neobično fleksibilnim odnosom prema zakonima. Kako i ne bi, pa sam se tijekom desetljeća prometnuo - u zakon!

Pisali ste i o Ozrenu Prohiću, bivšem ravnatelju ZKM-a i Hasanbegovićevu bratiću, koji je kao šef tog kazališta izdavao fiktivne ugovore na imena Miki Mausa, Paje Patke, Šilje i ostalih crtanih junaka. Kako je to bilo moguće?

U tekstu o toj paradigmi hrvatske kazališne tranzicije na način HDZ-a naveden je samo najzvučniji dio njegovih 'nestašluka', pa i taj s Disneyevim junacima kojima smo plaćali putne troškove za česta putovanja tadašnje uprave ZKM-a, o čemu je vođen dug i bolan sudski proces. Ukradeni smo novac u blagajnu kazališta na kraju vratili mi, porezni obveznici, dok su svi akteri te krađe na čelu s Prohićem ostali i dalje uvaženi građani. U 90-ima su u kulturi takvi poremećaji bili mogući jer je na djelu bila frontalna instrumentalizacija velikih kulturnih ustanova od strane HDZ-a, pri čemu je kadroviranje bilo beziznimno stranačko, a osnovni kriterij podobnost. Prohić ima raskošni talent da se uvijek napravi podobnim, kako bi uopće netko s njegovom reputacijom mogao nakon svega biti nezakonito angažiran i nagrađivan u nacionalnom kazalištu usred SDP-ove Rijeke? I to piše u nalazu Državne revizije.

Detektirate i 'nacionalnu histeriju' u Hrvatskoj, spominjući 'biznis s domoljubljem' i 'povijesni revizonizam kao omiljeni hobi kvazipolitičara'. Jeste li pritom mislili samo na Zlatka Hasanbegovića?

Prohićev bratić je samo jedan od najglasnijih primjera tih pojava pa, nažalost, zauzima (pre)velik broj stranica u knjizi jer se prometnuo u doajena tužnoga zbora koji u hrvatskom društvu snažno pridonosi kulturnoj i svakoj drugoj amneziji, arhaičnosti, historicizmu, podjelama unutar resora, zatvaranju prema inozemnim utjecajima itd. U tom poglavlju pridruženi su mu i neki crkveni prvaci, ali nažalost i neki kulturnjaci, poput Prohića, njegove dugogodišnje djevojke Lederer, člana HNK-a bez portfelja, ujedno i najvećeg uhljeba hrvatske kulturne scene Sedlara te Duška Ljuštine, koji bi zaslužio cijelu knjigu kao najuzornija paradigma naših (ne)kulturnih politika od socijalizma do danas. Za razliku od ostalih, koji su tek pijuni ili najdalje lauferi u našoj kulturi, on je kreator cijelog sustava baziranog na velikoj količini zajednički pojedenih žlica s moćnicima svakog političkog spektra. Kako ipak iskazuje više duha i pameti od spomenutih, tako je i tekst o njemu pisan anegdotalno, sa sviješću o tome da je on neprijatelj za kojeg gajim najjači kritičarski respekt.

Komentirali ste i pomicanje Europske noći kazališta s 18. studenog zbog pritisaka Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 1991. jer se poklopila s Danom sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje. Je li cijelu stvar trebalo prerezati Ministarstvo kulture?

Iluzorno je bilo očekivati od resora koji drži HDZ inzistiranje na tome jer pravila i procedure nisu nešto s čim se mogu podičiti, a ne zanima ih ni mišljenje struke i javnosti. Proći će još puno vremena dok ne dočekamo da nam se u našu kulturnu politiku prestanu miješati druge politike, među njima i braniteljska. Sve te pojave rezultat su slabašne autonomije kulture po kojoj gazi, laprda i baulja tko god se sjeti. Slično je sa svim javnim sustavima u državi u kojoj se paradoksalno stalno čuju političke krilatice o nužnosti temeljitih promjena koje su, bez obzira na politički spektar, samo fraze u kljunu političkih vrapčića koji su umislili da su jastrebovi.

Što biste vi prvo promijenili u kazališnom sustavu?

Od uvođenja višegodišnjeg planiranja, promjene legislative pa do odlučivanja u skladu s kriterijem izvrsnosti, a ne političke i interesne podobnosti. Nužna je i korjenita promjena u financiranju u čijem središtu moraju biti programi, a ne pogoni. Uz to je neophodno jačanje položaja samostalnih umjetnika koji su predugo jedna od najmarginaliziranijih skupina našega društva, a trebali bi, uz učitelje, biti najcjenjenija. Dakle, mora se mijenjati sve, ne samo u kazalištu, nego u cijeloj kulturi. No za to nema ni volje ni znanja, dakle – ništa.

Službeni izlaz: Snježana Banović napisala je kazališni dokumentarij koji se čita kao krimić

Svjetlana Hribar, Novi list, 2. 9. 2018.

Eseji, ogledi i kolumne sad su poredani u vremenskom okviru i nizu te čine knjigu koja detaljno, istraživački, a pritom iznimno znalački govori o razvoju hrvatskog izvedbenog teatra – drame, opere, baleta – osobnostima koje su pridonijele njegovim usponima i padovima, kao i društvenim okolnostima koje su tome kumovale

Umjesto Službenog ulaza (na koji u svaki teatar na svijetu ulaze tamo zaposleni), Snježana Banović svoju najnoviju knjigu (u izdanju Frakture) naslovljava »Službeni izlaz«. Ne bez razloga! Nakon desetljeća pisanja i nastupa u korist promjena a za bolje kazalište, nakon brojnih eseja, ogleda, kolumni, intervjua i predavanja o kazalištu i kulturnoj politici, nakon upornog istraživanja povijesti hrvatskog teatra i onih s kojima je surađivao, autorica – diže ruke od kazališta, ne želeći remetiti »kolektivni zanos protiv promjene sustava, a za vladajući status quo«.

Iako je dugo smatrala da je sama borba važnija od rezultata, konstatira da se prevarila – »žabokrečina i plijesan izjele su naš teatar iznutra«. Zato – »Službeni izlaz«... »Bez žaljenja i bez veće grižnje savjesti da nisam pokušala najviše što sam mogla.« Sve ovo piše već na koricama knjige i u pogovoru (umjesto predgovora) knjizi, koja na tristotinjak stranica donosi zapise Snježane Banović o kazalištu, kulturi i politici.

Pa iako će se nekome činiti da – nakon ovakve spoznaje – knjigu nema smisla ni čitati, osobno mislim baš suprotno – mnoge od eseja, ogleda i kolumni ukoričenih u »Službenom izlazu« čitala sam i ranije, ali sad poredani u vremenskom okviru i nizu čine knjigu koja detaljno, istraživački, a pritom iznimno znalački govori o razvoju hrvatskog izvedbenog teatra – drame, opere, baleta – osobnostima koje su pridonijele njegovim usponima i padovima, kao i društvenim okolnostima koje su tome kumovale. Nevjerojatan kazališni dokumentarij, koji se čita – kao krimić!

Nepoćudni Gavella

Već prvi tekst, posvećen Družini mladih i zagrebačkim kulturnim prilikama od 1939. do 1946.godine daje cjelovit uvid u vrijeme prije i tijekom Drugog svjetskog rata, kad je u Zagrebu djelovala prva neovisna kazališna trupa, vođena istinskim znalcima i zaljubljenicima u teatar. Dakako, nije im predstojao dug vijek, iz raznih tako ljudskih, ali poglavito političkih, dogmatskih razloga. Vrijeme Družine u jednom se razdoblju poklapa s djelovanjem Centralne kazališne družine ZAVNOH-a, osnovane na slobodnom teritoriju kao kazalište za narod i kao sušta suprotnost HNK-u u Zagrebu, koji pak djeluje za vrijeme NDH i kasnije, do kraja rata.

Slijedi tekst o nikad izvedenoj drami o Paveliću, odbijenoj u HNK-u 1941., a potom o proljeću 1945. u Zagrebu, o zanosu obnove i novim produkcijama na scenama HNK-a i na maloj sceni u Frankopanskoj (danas DK »Gavella«). Veliko i nadasve zanimljivo poglavlje ove knjige posvećeno je Branku Gavelli. Najprije o neprilikama zbog »krivog« podrijetla – pritiscima, prelasku na drugu vjeru, pa zatvoru i radu, unatoč svemu, a onda bijegu iz Zagreba; potom o njegovoj viziji novog teatra, osnivanju Akademije, zatim o Predstavci Škiljanove grupe i osnivanju Zagrebačkog dramskog kazališta u Frankopanskoj s Gavellom na čelu – s detaljima o broju glumaca, redatelja, tehničkog i pomoćnog osoblja te administracije...

O kašnjenju s otvorenjem, o pripremi predstava bez igranja pred publikom, o gostovanjima u Subotici, Novom Sadu, Beogradu i Ljubljani dok se zgrada u Zagrebu dovršavala, a onda o deset premijera u dva mjeseca, studenom i prosincu 1954. godine. Ali kako, barem u nas, nakon zanosa uvijek dolazi do pada – Gavella napušta Dramsko kazalište i tri posljednje godine u životu nije u njega zakoračio! Umire 1962., a 1970. je ovo kazalište nazvano Dramsko kazalište »Gavella«. U zaključku teksta, autorica se kritički osvrće na činjenicu da je položaj dviju institucija koje je Gavella utemeljio – Dramsko kazalište i Akademija – posve udaljen od njegovih postulata, a i njegovih učenika – Spaića, Radojevića, Škiljana, Para, Violića, Juvančića...

O Spaiću, s divljenjem

Autorica se i vrlo detaljno bavi zagrebačko-beogradskim kazališnim razmjenama od 1945. do1960. godine, sagledavajući kontekst vremena, kulturne politike i kazališta u novonastaloj zemlji. A o novom kazališnom stilu i potrazi za novom domaćom dramom, piše u tekstu o HNK-intendanturi Marijana Matkovića. Mnoštvo zanimljivih detalja može se pronaći na ovim stranicama, koje govore o vremenu koje nije bilo lako za intendanta ograničenog sociopolitičkim odrednicama. Posebno ga je zakompliciralo donošenje Zakona o radničkom samoupravljanju. I Matkovićev mandat završava trzavicama, ali se njegova intendantura u zagrebačkom HNK-u ipak smatra jednom od najuspješnijih.

Iznimno zanimljivi su i podaci o inozemnim gostovanjima zagrebačkog HNK-a pedesetih godina prošlog stoljeća, a iznad svega oni o trotjednom gostovanju u Londonu; bilo je tih godina i značajnih inozemnih gostovanja na sceni HNK-a – pariškog TNP-a Jeana Vilara s Gerardom Philipeom, kao i milanskog Piccolo teatra pod vodstvom Paola Grassija i Giorgia Strehlera. Ipak, najljepši tekst u knjizi posvećen je Kosti Spaiću, koji je bio profesor Snježani Banović za vrijeme studija na zagrebačkoj Akademiji.

Svi prethodni tekstovi rezultat su pomnog istraživanja, ni malo suhoparno pisani, dapače – to je uzorno zanimljivo štivo koje drži pažnju permanentno. Ipak, poglavlje o Spaiću je proživljeno, odiše divljenjem, poštovanjem i dirljivim nedostajanjem barda hrvatske režije onima koji vole i cijene kazalište, strasno, kako ga je volio Kosta Spaić. Na kraju prvog dijela knjige, Snježana Banović ne zaobilazi još jednog barda – opernog pjevača iznimne karijere, Tomislava Neralića – posljednjeg sudionika zlatnog doba zagrebačke opere.

Politika u kazalištu

U drugom dijelu knjige »Službeni izlaz« nalaze se tekstovi o hrvatskom teatru nakon osamostaljenja. Poglavlje otvara Teatar &td i Studentski centar, čije je urušavanje kulturne politike rezultiralo marginalizacijom Teatra &td i pravim kulturocidom. U nekoliko tekstova na temu Studentskog centra, Snježana Banović najavljuje »put u propast bez povratka«, a što pratimo ovih dana zabijanjem noža u leđa – smjenom Nataše Rajković s mjesta pomoćnice ravnatelja za kulturu Studentskog centra.

Dakako, autorica ne zaobilazi kritički sagledati ni vođenje nacionalnih kazališnih kuća – HNK-a u Zagrebu, osvrće se i na uplitanje politike u vođenje osječkim HNK-om, uzburkanom situacijom krajem mandata Nade Matošević i neprilikama s izborom intendanata u HNK-u Split. U svojim polemikama i analitičkim tekstovima objavljenim u dnevnim novinama, časopisima i na portalima, Snježana Banović upire prstom u sve anomalije i osobe koje stoje iza njih. Tako je do temelja raskrinkala mijene i političke prilagodbe Duška Ljuštine; nije zaobišla ni najpoznatijeg nepoznatog ministra kulture u povijesti hrvatske države Zlatka Hasanbegovića, te njegov osvetnički pohod na HAVC.

Oštrica tekstova Snježane Banović uperena je i na kardinala Josipa Bozanića i njegovu tezu da su se »dva eksperimenta s južnoslavenskom državom korjenito suprotstavljala hrvatskoj kulturi«. Budući da kod nje nema paušalnih pristupa i ofrlje izrečenih teza, Banović u tekstu »Kardinalova laža i paralaža« detaljno govori o dosezima hrvatske kulture u vrijeme »mraka«, što današnjeg neinformiranog čitatelja, pogotovo ako je rođen nakon 1990-tih, zaista ostavlja otvorenih usta! Snježana Banović bilježi za povijest hrvatske kulture i poslovnu karijeru Ozrena Prohića, koji se – unatoč sudskim tužbama i kojekavim smicalicama – još uvijek drži »u kazališnom sedlu«; osvrće se i na Dubrovačke ljetne igre i koncept bez koncepta kojim vitlaju pojedinci – svaki aktualni problem posljednjih godina dok se bavila hrvatskim kazalištem, našao je mjesto u tekstovima objavljenim u ovoj knjizi.

Neposlušni i disidenti

Treći dio donosi nekoliko tekstova o Grčkoj, koji samo naizgled nemaju nikakve veze s Hrvatskom i njenim teatrom, a važno poglavlje posvećeno je Vitomiri Lončar i Ivici Šimiću te njihovom odlasku iz Hrvatske, nakon trideset godina uspješnog vodstva kazališta Mala scena u Zagrebu. I dok generacije gledatelja odgojenih na predstavama ovog obiteljskog kazališta žali što njegovi autori odlaze – bahata hrvatska kulturna politika likuje...

Vlasnici Male scene bili su »neposlušni«, osobito Vitomira Lončar koja je pet godina ispisivala kolumne »Slamka spasa« i ukazivala na kancerogene točke hrvatske kulture, zbog čega su Maloj sceni najprije srezana sredstva iz proračuna, a potom su krenula podmetanja i optužbe o kriminalu u financijama i privatiziranju javnog sustava od strane dvojca Šimić-Lončar... Jedino utješno je što su Vitomira Lončar i Ivica Šimić nastavili bavljenje kazališnom teorijom i praksom, ali ne više u Hrvatskoj nego u Kini.

Pišući o nipodaštavanju, štoviše zatiranju, najboljih u našoj kulturi, Snježana Banović nezaobilazno zaključuje svoju knjigu tekstom o Slobodanu Šnajderu. Autor kojeg s poštovanjem čitaju i igraju daleko veći narodi od njegovog, u Hrvatskoj je potpuno ignoriran. Dobitnik najuglednijih nagrada izvan domovine, Šnajdera zaobilaze sva državna priznanja, a njegova dosljednost i vjernost vlastitom djelu te nepristajanje na ustupke površnoj aktualizaciji dviju drama koje su eventualno mogle doći u obzir za izvedbu, dovelo ga je u situaciju disidenta u vlastitoj zemlji. Kako kaže autorica, »gvozdeno doba vlada nad ovim autorom i dalje, regionalnim laudama usprkos ili upravo zbog njih, svejedno...«

I teatarski i politički

Gradimir Gojer, Monitor, 7. 12. 2018.

Režiserka i profesorica zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti Snježana Banović svojim teatrologijskim radovima i knjigama posljednjih godina izaziva tektonske poremećaje vladajućeg političkog establišmenta u Hrvatskoj, ali i šireg regiona. Prije neku večer u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju Borke Pavićević, imala je promociju knjige Službeni izlaz.

Knjiga koju smo promovirali Rale Milenković, Gorčin Stojanović, Borka Pavičević i moja malenkost evidentno je pravi najpozitivniji incident u pospanim, najčešće i nepostojećim teatrologijama južnoslavenskih zemalja. Da se bavi teatrom izuzetno profesionalno i da bespoštedno analizira u esejima i prošlost i sadašnjost teatarskih zbivanja poznato je, ali da će Snježana Banović tako radikalno upotrebiti kritički skalpel kad je savremeni hrvatski teatar u pitanju, nisam mogao pretpostaviti.

Knjiga Službeni izlaz analizira u esejističkoj formi repertoarne i interpretativne performanse središnje teatarske kuće u Hrvatskoj, zagrebačkog HNK, ali i profile glavnih kreatora i protagonista, ozbiljno i argumentovano govoreći o djelovanju i njegovim posljedicama i Koste Spaića i Vladimira Habuneka, zagrebačkog redateljskog kartela, eri intendantovanja Marijana Matkovića, nepoznatim detaljima u pozorišnim razmjenama dviju prestonica teatra i kulture, Zagreba i Beograda, o eri Teatra &TD.

Svaki esej precizno je fundiran u društvene kontekste da, ustvari, čitajući Službeni izlaz živimo epohe drugog svjetskog poraća, borbe između socrealizma i modernista u pozorištu, golemih uticaja politike na repertoarnu, ali i interpretativnu politiku teatra u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Pišući esej o intendanturi uglednog pisca Marijana Matkovića i njenom nasilnom prekidu, autorica je pokazala svu tragediju kad se politika upusti u sređivanje stvari u teatarskoj umjetnosti, a laudirajući, s ozbiljnim argumentima, sveukupnom djelu Slobodana Šnajdera, autorica ove uzbudljive knjige, pokazuje kuda bi trebao ići književni i teatarski život kod nas.

Knjiga je pisana pitkim, neizvještačenim stilom, pa je mogu s radoznalošću čitati i oni kojima pozorište i književnost nisu u fokusu svakodnevnog interesovanja.

Banovićka krajnje hrabro govori i o uticaju nacionalizma, klijentelističkih grupa i ukupnog kala u savremenom hrvatskom pozorištu danas, apostrofirajući protagoniste svekolikih snizilica i ukupne nedoraslosti vremenu teatra u Zagrebu i Hrvatskoj.

Istakla je da je odlučna istrajavati i dalje u žigosanju negativnih pojava koje uništavaju savremenu teatarsku umjetnost, a najavljujući svoju narednu knjigu, argumentovano je govorila o uticaju politike, ali i katoličke crkve na repertoarne i interpretativne prilike u pozorištima.

Ovo veče pamtiću i po zanimljivim izlaganjima ostalih promotora, kao i po visokoprofesionalnom čitanju odlomaka iz knjige, čime je Rale Milenković ovom promotivnom činu dodao novu, estetski zaokruženu dimenziju.

Mali je broj hrabrih ljudi u umjetnosti, jer se većina činovnički odnosi prema fenomenu umjetnosti. Snježana Banović pokazuje da se živjeti u i sa teatrom može i na potpuno drugačiji, potpuniji, sadržajniji i naročito naglašavam:pošteniji način!

Čitajući Službeni izlaz uvjerio sam se da postoje i ozbiljni izdavači koji se ne bave isključivo komercijalnim izdavaštvom. Takav je nesumnjivo izdavač ove vrijedne knjge - Fraktura iz Zaprešića.

Oni, kao i autorica, naravno, pokazuju da je danas moguć i krajnje pošten, dakle i duboko etičan odnos prema književnosti, pozorištu, politici.

I životu, samom, naravno!

Predstavljanje knjige Službeni izlaz Snježane Banović
28. 5. 2018., Akademija dramske umjetnosti, Zagreb 

  1. Snježana Banović u beogradskom CZKD-u Snježana Banović u beogradskom CZKD-u U ponedjeljak 3. prosinca 2018. u 19 sati u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu (Birčaninova 2) Snježana Banović predstavit će svoju knjigu eseja, ogleda i kolumni o kazalištu, kulturi i politici  Službeni izlaz. Uz autoricu o knjizi će govoriti Gradimir Gojer, Radoslav Milenković i Gorčin Stojanović.
  2. Vitomira Lončar i Ivica Šimić: Lái rì fāng cháng! Vitomira Lončar i Ivica Šimić: Lái rì fāng cháng! Umjesto da zajedno s Kazalištem Mala scena ponosno proslave 30. godišnjicu djelovanja tog iznimnog umjetničkog kolektiva prepoznatog širom svijeta, gradski su se i državni oci odlučili za prijezir i potpuno ignoriranje ovog velikog jubileja. Pa umjesto da tijekom posljednjih tjedana suznih očiju sjede s brojnom publikom na posljednjim izvedbama Kraljevne na zrnu graška, Bum Tomice i Rode i lisca, predstavama koje s
  3. Predstavljanje knjige Snježane Banović “Službeni izlaz” Predstavljanje knjige Snježane Banović “Službeni izlaz” U ponedjeljak 28. svibnja 2018. u 19 sati na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu predstavit ćemo knjigu Snježane Banović Službeni izlazEseji, ogledi i kolumne o kazalištu, kulturi i politici. Uz autoricu o knjizi će govoriti Đurđa Knežević, Goran Sergej Pristaš i Seid Serdarević, a ulomke iz knjige čitat će Anja Matković.