Slikar i rat
Special cijena
17,80 €
Redovna cijena
19,78 €
-
Jezik izvornika: nizozemski
-
Prijevod: Romana Perečinec
-
Broj stranica: 320
-
Datum izdanja: rujan 2016.
-
ISBN: 978-953266794-3
-
Naslov izvornika: Oorlog en terpentijn
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 410 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Život Urbaina Martiena – umjetnika, vojnika, čovjeka koji je preživio strahote Prvoga svjetskoga rata – pohranjen je u dvjema bilježnicama što ih je za sobom ostavio nakon smrti. Kada ih više od tri desetljeća poslije otvori njegov unuk, pisac, pred njim će se odškrinuti vrata u cijeli jedan davno nestali svijet. Tko je doista bio Urbain Martien? Dječak koji krajem 19. stoljeća odrasta u obitelji siromašnog slikara fresaka? Momčić koji miješa očeve boje i prkosi smrti radeći u stričevoj kovačnici? Mladić kojega će jedan od najstrašnijih ratnih sukoba iz slikara pretvoriti u vojnika, ili muškarac koji će oženiti sestru svoje voljene i svoju sudbinu nositi kao tajnu, sve dok je ne otkrije njegov unuk, desetljećima poslije?
Hertmansov Slikar i rat jedan je od onih nesvakidašnjih romana koji se vole i ne zaboravljaju. Pripovijedajući priču jednoga čovjeka, on na trenutak oživljava sliku njegova vremena, pokazujući nam kako su živjeli, ljubili, sanjali i razmišljali ljudi koji su nas donijeli na svijet. Prepun živopisnih detalja, meditacija o slikarstvu i glazbi, ovaj fascinantni dijalog mrtvoga slikara i njegova unuka dragocjen je susret prošlosti koju smo zaboravili i sadašnjosti koju sve manje razumijemo.
Budući klasik... Slikar i rat zadivljujući je rezultat Hertmansova bavljenja dnevnicima svojega djeda. Knjiga je to koja leži na raskrižju romana, biografije, autobiografije i povijesnog djela, obogaćena esejima, meditacijama, slikama. Čini se kao da žudi da je se nazove sebaldovskom, i taj epitet zaslužuje maestralno.
– The Guardian
Predivni fikcionalizirani memoari... Smrt, uništenje, obveza, dužnost... Urbain će se suočiti sa svima, i svima usprkos u životu pronaći zadovoljstvo.
– The Times
Ova knjiga o ratu ujedno je i roman o ljubavi, umjetnosti, obitelji, o otporu i emancipaciji, nemoći i poniznosti.
– De Standaard
Koristeći se metodom pripovjednoga kolaža i detektivskim radom prepunim ljubavi, Hertmans nam prikazuje život svojega djeda u svoj njegovoj punini... ali i promišljenu potragu za obiteljskim sjećanjima.
– Kirkus
Umjetnost je središte života
Ozana Iveković, Vijenac, 15. 9. 2016.
Stefan Hertmans (Ghent, 1951) jedan je od najuglednijih belgijskih autora svoje generacije. Piše romane, kratke priče, drame, eseje i poeziju. Predavao je na Sveučilištu u Ghentu. Za književno stvaralaštvo osvojio je brojne nagrade. Razgovarali smo s autorom za njegova posjeta Zagrebu, gdje je na Festivalu svjetske književnosti promoviran njegov roman Slikar i rat (Oorlog en Terpentijn, 2013), koji je u kolovozu 2016. objavila nakladnička kuća Fraktura. Roman je osvojio AKO 2014. i Flamansku nagradu za književnost. Preveden je na šesnaest jezika.
Predstavili ste svoju knjigu Slikar i rat, prevedenu i objavljenu u Hrvatskoj, na Festivalu svjetske književnosti ovdje u Zagrebu. Kakvi su vaši dojmovi o Festivalu i Zagrebu?
Prvi put sam u Zagrebu, ali sam već prije boravio u Hrvatskoj. Upoznao sam mnogo ljudi, putovao sam obalom. Tri sam godine radio na ovoj knjizi i moram vam spomenuti da je njezina posljednja verzija nastala upravo u Hrvatskoj. Zagreb je lijep grad, ljudi s kojima sam bio u doticaju vrlo su predani i veliki su entuzijasti, kako moj urednik tako i svi novinari koji su me intervjuirali. Rasprava o odnosu umjetnosti i rata u kojoj sam sudjelovao na Festivalu bila je također jako dobra.
Smatrate da je zadaća književnosti da balansira između općeg i pojedinačnog. Možete li to pobliže pojasniti?
Književnost nas uči da ne govorimo uopćeno, da ne generaliziramo. Uči nas da promatramo stvari sa stajališta pojedinca. Pojedinac uvijek pripada nekom narodu, ali to ga ne definira u potpunosti. Rascjep između općeg i pojedinačnog jedna je od glavnih tema književnosti. U romanu sam pokazao kako jednostavan, skroman čovjek može postati ratni junak protiv svoje volje, odnosno kako se Prvi svjetski rat prelomio preko njega. Književnost treba pokazati kako stvari funkcioniraju unutar ljudskog bića, ali tako da individualna sudbina postane nešto univerzalno.
Pročitali ste mnogo povijesnih knjiga kako biste napisali ovaj roman. Smatrate li da se povijesni roman mora temeljiti na činjenicama više nego druge romaneskne vrste?
Tendencija je, pogotovo u flamanskoj književnosti, da se književna fikcija temelji na onome što nije fikcija. To znači da imate književnu priču koja je izmišljena, ali ona se mora uklopiti u okvir provjerenih činjenica. No povijesna priča nije potpuna. Upotpunjuje je osobna priča, moga djeda u ovom slučaju. Zato moram upotrijebiti maštu koja se zasniva na provjerenim podacima.
Vaš je djed na neki način simbol stare Europe koje više nema. U knjizi se donekle izražava nostalgija prema toj Europi. Smatrate li da je taj svijet bio više po mjeri čovjeka nego ovaj danas?
U romanu čitate o siromašnoj umjetničkoj obitelji u kojoj je bila prisutna bliskost i snažna vjera, koju ja nemam. Ja sam vjeru izgubio na fakultetu, studirajući filozofiju. Kad govorim o katoličanstvu moga djetinjstva te o katoličanstvu moga djeda, zapažam da je ono pretpostavljalo neke duboko humane kvalitete, poput tolerancije, otvorenosti, suosjećanja, koje su danas u priličnoj mjeri u krizi. No ipak, vidimo da sve te lijepe stvari nisu spriječile ljude da idu u rat. Upravo suprotno. Bili su toliko naivni da su smatrali da je ići u rat junaštvo. No poslije su doživjeli stravično otrežnjenje. Populizam prijeti ideji suosjećanja i empatije te humanističkim vrijednostima. I danas ima ljudi koji su suosjećajni, empatični i koji ne žele biti jeftini agresivni junaci, ali agresivnost ponovno raste. Tako je bilo i 1913. Agresivnost su poticali političari te su za sobom poveli narod. Nacionalistička zaslijepljenost vodi prema nedostatku empatije prema ljudima koji su od nas drukčiji. Zato je humanizam oduvijek bio pod pritiskom. No da se vratim na vaše pitanje. Je li tada bilo više bliskosti i nježnosti nego danas? Ne mislim baš da ih je bilo. Moj djed jest bio takva osoba, ali njegove osobine ne bismo smjeli prenositi na sve ljude. On je živio u vremenima kada ljudski život nije vrijedio ništa. Poginulo bi deset tisuća ljudi da se osvoji kilometar više, koji bi za koji tjedan ponovno bio izgubljen. A poginulo je deset tisuća nečijih sinova! Ponekad sam pesimističan i mislim da nas povijest ničemu ne uči. Nakon nekoliko generacija ljudi ponovno čine iste stvari. Živimo u vremenu kada, nažalost, adrenalin ponovno raste.
Umjetnost je bila tješiteljica za vašega djeda. Smatrate li da mu je ujedno bila i vrsta terapije?
Nisam na strani onih koji smatraju da je umjetnost terapija za sve. Umjetnost može otvoriti rane, otvoriti traume, može biti mračna, može pokazati zlo u čovjeku. Naravno, znamo da je Aristotel govorio o katarzi. Ako me pitate postoji li katarzična strana, moj je odgovor da. Ali to nije terapija. Razlikujte terapiju i katarzu. Mislim da je katarza bila na djelu kod moga djeda, da je umjetnost pročistila neke njegove osjećaje. To je bila slikarska umjetnost, njegov djed, njegov otac, a ja sam posljednji slikar. Ja sam zadnji kopist. Ja kopiram njega, njegove bilježnice i radim triptih, katolički oltarni triptih, a nisam katolik. Knjiga ima, dakle, tri dijela. Djed u djetinjstvu, djed u ratu i djed u zrelim godinama kada razmišlja o ljubavi. Knjiga je hommage jednostavnim ljudima, mojim precima, koji su nalazili utjehu u umjetnosti. Danas nas populistički mediji uvjeravaju da je umjetnost elitistička. Prema takvim medijskim tvrdnjama proizlazi da ljudi ne bi trebali slušati Verdija, primjerice. No moji su djed i baka slušali Verdija i štedjeli čitavu godinu kako bi otišli u operu. I tamo doživljavali katarzu. Nešto od toga imamo u današnjim holivudskim filmovima. Neki ljudi filmovima pročišćuju svoje emocije. Međutim, kada se vrate u stvarnost, pitanje je prenose li takve emocije u svoju okolinu ili to ne čine? Mislim da ne čine. Ljudi su u stanju u kinu plakati zbog psa, a zatim udariti prosjaka kada izađu iz kina. Moramo ih ponovno naučiti da se u umjetnosti radi o životu. Umjetnost nije druga stvarnost, već je ona središte života. Umjetnosti je svrha da potakne našu empatiju, otvorenost, sposobnost razumijevanja drugih.
Znam da pišete i za kazalište. O čemu govore vaše drame i jesu li izvođene u kazalištu?
Napisao sam nekoliko eksperimentalnih tekstova temeljenih na Hölderlinu, to je bila trilogija koju sam nazvao Hölderlinska trilogija. Prva je drama bila o ludilu u politici, druga je bila o matrijarhalnom aspektu tragedije, a treća o Empedoklu, koji se htio uključiti u politiku na Siciliji i postao diktator. Napisao sam nedavno još jednu dramu, Antigona u Molenbeeku, predgrađu Bruxellesa gdje su otkriveni džihadisti. Dobro poznajem taj kvart jer tu žive moji prijatelji, živim i sam blizu Molenbeeka. To je drama o muslimanskoj djevojci koja studira u Belgiji i odlazi na policiju te traži bratovo tijelo kako bi ga pokopala. Kažu joj da ne može dobiti tijelo jer je njezin brat izdajica. Trebalo bi mlade muslimane informirati o europskoj književnosti, između ostaloga i o grčkoj tragediji, te im na taj način pokazati da se tu govori o stvarima koje i njih muče i da nije sve na Zapadu loše.
U Hrvatskoj znamo malo o flamanskoj književnosti. Koje su njezine specifičnosti? Što biste nam preporučili da prevedemo i objavimo?
Živimo u multikulturnoj državi. Zajedno smo i nikada nećemo ratovati. Mi ćemo raspravljati, razgovarati, imamo nacionalističke pokrete. Flamanci se žele odvojiti, ali to nikada neće uspjeti. Ne možete raspoloviti Bruxelles. Ako se mi odvojimo, europski će simbol nestati. Zato moramo ostati zajedno. Uzmimo sasvim svakodnevnu stvar. Mlađe generacije Flamanaca ne zanima toliko francuski, nego engleski jer je to moderno. Pop-kultura, filmovi, odlazak u New York. Uče francuski u školama, ali ne u mjeri u kojoj je to činila moja generacija, pa je tako moj francuski bolji nego onaj u mlađih generacija. Na isti način postupaju i Valonci u svojim pokrajinama. Kao drugi jezik uglavnom uzimaju engleski. Ako u Bruxellesu Flamanci i Valonci ne mogu komunicirati na flamanskom ili francuskom, to čine na engleskom. Ono što biste trebali znati o Belgiji je sjajno opisano u knjizi Tuga Belgije (Het verdriet van België) Huga Klausa. Hugo Klaus jedan je od naših najvećih pisaca koji je opisao povijest Drugoga svjetskog rata. Riječ je o Flamancima koji surađuju s Nijemcima jer se osjećaju potlačenima francuskom dominacijom. Mnogi su se nadali da će se osloboditi francuske nadmoći tako što će biti njemački kolaboracionisti. To je, naravno, bila pogreška. Flamanci se ne mogu udružiti s Nizozemcima jer žive u katoličkoj kulturi, a Nizozemci su većinom protestanti. Govorimo isti jezik, s različitim naglascima, ali pripadamo različitim kulturama. Valonci se ne mogu udružiti s Francuzima jer žive u drukčijoj kulturi već tristotinjak godina. Zato moramo biti zajedno. I taj fluidni identitet ljudi koji ne žele biti nacionalisti vrlo ironično doživljavaju. Sebe uglavnom nazivaju Belgijancima. Ja sam Belgijanac, a ne Flamanac, no prije svega sam ljudsko biće. Za flamansku literaturu specifični su ironija i humor. Ona relativizira. Ona nastoji prikazati istinu čovjeka pojedinca. To je važno. Preporučio bih vam knjigu Kongo Davida Van Reybroucka o groznim stvarima koje su Belgijanci tamo činili. Imamo i mi svoju povijesnu krivnju. No moramo o tome govoriti. I Englezi i Francuzi imali bi što reći o okrutnostima kolonijalizma. Mi moramo sebe ponovno definirati kao Europljane. Ali i voditi računa o tome da će budućnost biti planetarna. Krećemo prema planetarnoj zajednici. To nam i internet pokazuje. Jedini način jest ići naprijed, a ne natrag. Ne vjerujem u flamanski nacionalizam. Jer je apsurdan. Čistoća nacije jest nešto apsurdno. To je plastično, umjetno. Ljudi su se uvijek miješali međusobno. Proučavao sam srednji vijek za svoju novu knjigu. Srednji vijek bio je zbilja europski. Ljudi su se međusobno miješali i stalno družili. Populisti nas nastoje uvjeriti da moramo biti nacionalno čisti, i to u vremenu kada se moramo otvoriti prema drugim narodima.
Jeste li bili u dodiru s hrvatskom književnošću? Jeste li pročitali neko hrvatsko djelo u vama razumljivu i dostupnu prijevodu?
Ne poznajem baš hrvatsku književnost. Proučavam književnost, no uglavnom velike zapadne književnosti. Njemačku, francusku, talijansku i tako dalje. Moja je doktorska disertacija bila o Hölderlinu i kazalištu. No otvaram se i prema drugim književnostima i vrlo bih rado nešto naučio i o vašoj književnosti. Morao bih vidjeti što je prevedeno.
Ovaj planet je čudo, i morate postati stariji da biste to vidjeli
Martina Sarić, Moderna vremena Info, 16. 9. 2016.
Martina Sarić: Roman “Slikar i rat” posvetili ste djedu Urbainu Martienu (1891.–1981.) i njegovu životu. Na početku romana napisali ste kako se čini da je njegov život bio samo zamjena dviju znamenki u godini njegova rođenja, a opet, u tom kratkom rasponu ljudskog života dogodilo se toliko toga: ratovi, izumi, politički prevrati... U čemu je važnost malog ljudskog života u usporedbi s velikim kolažem povijesti na koji je nalijepljen? U kakvom su odnosu mala priča o pojedincu i velika priča o ratu koji stoji iza nje?
Stefan Hertmans: Ne bismo nikada mogli razumjeti važnost malih priča da ne znamo i veliku priču, da ne znamo što se dogodilo sa svijetom i što ga je promijenilo u tom vremenskom presjeku između zamjene tih dvaju brojeva u godini njegova rođenja. Moj djed dolazi iz svijeta koji je posve drukčiji, iz naše perspektive gotovo srednjovjekovni: živjelo se bez tekuće vode, imali su uljane lampe, grijali se na peći na ugljen. Dolazi iz vremena koje ja i vi ne možemo zamisliti. Morate znati kako je izgledala njegova mladost da biste shvatili kakvu je prekretnicu, kakav rez donio Prvi svjetski rat. Promijenio je sve. Urban Martien mi je poslužio kao prizma kroz koju sam mogao rasvijetliti cijelu povijest, kroz tog malog skromnog čovjeka prošle su sve tragedije njegova vremena.
Ova knjiga je ujedno i knjiga o vremenu i sjećanju koje ostaje. Od djeda ste prije njegove smrti dobili dvije stvari: sat njegova oca i bilježnice u kojima je pohranio svoj život. Kako su vam ti predmeti pomogli očuvati, a kasnije i oživiti sjećanje na njega?
Što sam bio stariji, sve više sam se sjećao tog trenutka kada sam kao dječak od dvanaest godina dobio taj sat i razbio ga. Tada nisam shvaćao važnost tog predmeta. Nisam shvatio da sam “ispustio njegovo vrijeme”. I tu se kao pisac mogu pokušati iskupiti: “Ispustio sam njegovo vrijeme, no mogu li ga rekonstruirati nanovo, mogu li popraviti sat?” Roman je sat koji nisam mogao popraviti, jer tada mi je dao nešto drugo – svoje bilježnice. Prvu sam stvar razbio i da bih se iskupio, napisao sam roman na temelju njegovih zapisa. Dao mi je time drugu priliku. Neobično je to da vam netko kome ste uništili najvredniju uspomenu na oca da i drugu najvredniju stvar koju posjeduje.
Je li razlog za pisanje ove knjige bio i taj osjećaj krivnje koji ste nosili sa sobom?
Krivnja se automatski počinje nakupljati nakon što netko umre, to je poznato svima koji su preživjeli rat. Osjećate se krivima jer ste slobodni, jer ste preživjeli. I ta krivnja postala je jedan od središnjih razloga zbog kojih sam morao napisati ovu knjigu – kako bih njome dobio njegov oprost.
Vjerujete li da će vaše sjećanje na djeda uvijek nužno biti isprepleteno s tom krivnjom?
Da, mislim da hoće.
Na koji nas način sjećanje na neku osobu određuje? Kako nas mijenja? Možemo li ikada postati individue bez tereta prošlosti koji se smrću lijepi za buduće generacije?
Individua doslovno znači nešto što se ne može rascijepiti. Kada smo mladi, svi se nadamo da ćemo biti individue, da nas ništa neće moći psihički razlomiti. Ali što sam stariji, uočavam sve više da je iluzorno vjerovati u nedjeljivost bića, i da kroz sve ono što dijeliš s drugima postaješ i sam razdjeljiv.
Ne vjerujete više u mogućnost “individualnosti”?
Kada sam bio na fakultetu, studirao sam filozofiju i književnost. Odbacio sam sve zajedničke interese koje sam imao sa svojom obitelji, koja je bila skromna katolička obitelj, i postao sam ateist, ljevičar, počeo svirati jazz i vjerovao da pripadam posve drugom svijetu nego moji roditelji. I to sam zvao svojom autonomijom, svojom individualnošću. No dok sam pisao ovu knjigu, shvatio sam da mnogo više ovisim o tim ljudima nego što sam to htio priznati samom sebi. Neke stvari su uvijek dio tebe. I mislim da je lijepo u mladosti vjerovati da si postao “individua”, ali kasnije shvatiš da nije tako.
Rat je uvelike odredio sudbinu vašeg djeda i mnogih njegovih suvremenika, natjerao ih da prijevremeno odrastu. No već u opisu Urbainova djetinjstva postoji scena u tvornici želatine koja se čini kao da naviješta strahote ubijanja. Urbain prvi put svjedoči razbacanim životinjskim truplima koja trunu i prerađuju se u ljepljivu prozirnu masu da bi se mnogo godina nakon tog prizora našao pred jednim sličnim i ovog puta svjedočio truljenju ljudskih leševa na bojištu.
Scena u tvornici želatine za mene je znakovita. To je proročanstvo koje Urbain kao dijete još ne može razumjeti. Ima u tom trenutku trinaest godina i radi u ljevaonici željeza. To je navještaj strahota koje će se dogoditi. Danas se želatina uglavnom radi na kemijskoj bazi, ali u to vrijeme rađena je prokuhavanjem životinjskih koža. Danas još uvijek upotrebljavaju “pravu stvar” u vrlo skupoj kozmetici – lijepe djevojke po svojoj koži razmazuju smrt i propadljivost mesa.
Što je iznenađujuće u ovoj metafori jest da je život krug. Dan nakon scene u tvornici Urbain će briznuti u plač jer će shvatiti da želi slikati. Osjeća da mu je život nepodnošljiv. Sve oko njega je mračno. Shvaća da će ga jedino umjetnost spasiti, da će mu umjetnost biti način da u životu zadrži ljepotu. Ta scena je stoga trostruko simbolična: ona oslikava Urbainovo siromaštvo u mladosti, nadu u bolji život i naviješta bojišnicu Prvog svjetskog rata.
Može li umjetnost ikada biti utjeha za sve strahote s kojima je čovjek suočen u vrijeme rata?
Nekada kažem da, nekada kažem ne – ovisi o danu. Ali umjetnost nikada neće učiniti svijet boljim mjestom, učinit će ga samo podnošljivim.
Zbog čega je umjetnost bila toliko bitna vašem djedu? Kako je umjetnost postala odraz ljubavi prema majci Celine i umrloj zaručnici Mariji Emeliji?
Umjetnost vam kaže nešto o sebi čega niste bili do sada svjesni. Istu stvar možete pronaći i kod mog djeda. U svojim je slikama pokazao gotovo edipovsko obožavanje prema svojoj majci, a da toga nije bio ni svjestan. Ali bilo je to i vrijeme u kojem gotovo nije bilo intimnosti i seksualnosti. Za mladog osjećajnog muškarca kakav je bio moj djed ljubav je postala vrlo uzvišena, metafizička slika, on nije poznavao realnost ljubavi. Nama se to čini pretjerano.
U knjizi postoji scena poslije povratka iz rata kada odlazi na pogreb svoga rođaka i vidi golu djevojku u jezeru. To je prvi put da vidi golu ženu. On je tada već muškarac od dvadeset pet godina, a posve je izgubljen pred tim prizorom. Toj sceni pridajem veliku važnost jer je presjecište svih njegovih žudnji za intimnošću i strahova od nje. Nakon toga kada se zaljubi u Mariju Emeliju i osjeća da ljubav postaje stvarnost, ona umre od španjolske gripe. Mislim da je to stravično.
Kako je Urbainov odnos prema tim ključnim ženama u njegovu životu prerastao u opsesivnu potragu za originalom koji je izgubio, zaručnicom čiju smrt ne može prežaliti i koju će naslikati u kopiji Velazquezove Venere?
Urbain se zaljubljuje u ženu koja sliči njegovoj majci, to je nesumnjivo edipovski, ali onda se nakon smrti Marije Emelije ženi njezinom sestrom. Zamislite da se zaljubite u nekoga i da ta osoba umre, a vi se udate za brata ili sestru te osobe. Uvijek ćete u njima morati gledati njihov odraz. Biste li to mogli tolerirati? Ja ne bih. Nemojte se mučiti tražeći lice osobe koja više nije tu. Ja to ne bih mogao učiniti na njegovu mjestu. Rekao bih: “Ona nije više tu, a ako se ikada ponovno zaljubim, to mora biti u nekoga posve drukčijeg, a ne u kopiju one koju sam jednom već izgubio!”
Cijela knjiga izgrađena je na neprestanoj izmjeni motiva kopije i originala. Vaš djed je bio kopist – preslikao je platna velikih majstora Rembrandta, Velazqueza, Van Dycka... U knjizi tvrdite da se “istina života skriva često na mjestima koja se ne povezuju s autentičnošću”. Možete li objasniti kakva se to autentičnost skriva u kopiji?
U umjetnosti postoji veliki kontrast između onoga što s jedne strane zovemo mimeza: dobar je umjetnik morao kopirati kako bi postao originalan, kako bi nadišao učitelja imitacijom. Druga teorija, koja je duboko kršćanska, ali i romantičarska, pa i modernistička, jest uvjerenje da umjetnik stvara nešto posve jedinstveno – creatio ex nihililo, stvaranje iz ničega, božansko stvaranje. U klasičnoj umjetnosti vjerovalo se da se kopiranjem dodaje i nešto novo. U latinskoj književnosti to su zvali emulatio: kopirajući autore, prije sebe postajemo bolji od njih.
Po čemu su kopije vašeg djeda istinitije nego originali? Po čemu je vaša knjiga posljednja kopija, ali i posljednja istina o životu Urbaina Martiena?
Moj djed možda kopira, ali i skriva svoje najintimnije tajne unutar kopije. I ja igram tu igru. Ja sam njegov posljednji kopist. Dijelim knjigu u tri dijela kao starokršćanski triptih. Kada sam bio dijete, djed me učio slikati – on sa svojim velikim štafelajem i bojama, ja pored njega s manjim. Oduvijek sam znao da ako mu na neki način mogu odati hommage, učinit ću to postajući njegov slikar, njegov kopist. Ovo je naša igra.
Na zadnjim stranicama romana nalazi se fotografija Urbainove majke Celine nastala u godini njezine smrti, 1930. Vaš djed je obučen u tamno odijelo i iako je tek u svojim četrdesetima, u romanu pišete da vam se već čini kao starac, kao čovjek koji se oprostio s iluzijama svoje mladosti. Mislite li da vaša generacija i generacija vaše djece imaju taj privilegij da zadrže svoje iluzije nešto duže?
To je dobro pitanje. Znate, nekad se nađem na ulici sa svojim sinom i kažem mu: “Hej, poznajem onu djevojku preko puta!”, na što mi on odgovori: “Koju djevojku? Misliš onu staricu tamo?” Vidite, za njega su ljudi u četrdesetima već stari. Kada navršite četrdeset, vidjet ćete da niste uopće ostarjeli, to je samo nešto što mislite iz perspektive dvadesetogodišnjaka.
Ali ne može svatko ostati mlad u četrdesetima. Rat može oduzeti tu mogućnost da se ostane mlad.
Da, mislim da generacija mog djeda nije imala taj privilegij. Bili su gotovo primorani biti stari i bili su primorani da se oblače kao starci – uvijek u tamnim odijelima i kravatama. Smatram da je jedna od opscenosti naše kulture naš strah od starosti. Svi mi u ovoj kulturi pokušavamo ostati mladi što je duže moguće.
Mislite li da smo zbog toga postali na jedan način “površni” u odnosu prema životu? Jesmo li bez iskustva te prošlosti ostali i sami zakinuti za nešto više, za nešto dublje?
Da, izgubili smo nešto što je moj djed imao, određenu dubinu, ali smo izgubili i melankoliju. Melankolija je dobar način gledanja na svijet. Ljudi u starijim vremenima imali su melankoličan pogled na život jer su umirali tako mladi. Život je za njih bio vrlo krhak. Moj djed bi znao imati suze u očima sa sedamdeset godina kada bi ugledao cvijet u proljeće. Sada kada sâm starim počinjem razumijevati: proljeće je apsolutno čudo! Ne mogu shvatiti kako to prirodi uspijeva. Ovaj planet je čudo, i morate postati stariji da biste to vidjeli.
Što je po vama najveći problem nove generacije i njezina pogleda na život i ljubav?
Ljudi su danas toliko obuzeti sami sobom da su postali neurotični. Preokupirani smo sami sobom. Kada izaberemo partnera, taj nas partner mora posve razumjeti. Zašto? Zašto ljubav ne bi postojala između dvoje ljudi koji kažu: “Ne razumijem te, ali te volim.” Mislim kako gubimo određenu mudrost jer smo primorani cijelo vrijeme se zabavljati. Oni koji stalno ne “uživaju” društveni su otpadnici, izgubljeni su za svijet.
Prava elita danas nije na iPhoneu, nema Facebook ni Twitter. Pravu elitu ne možemo pronaći na Skypeu. Ona se ne javlja na pozive i SMS-ove. To je za mene prava aristokracija. No mi smo vrlo mimetična bića i kopiramo jedni druge. Ljudi u doba moga djeda nisu bili obuzeti tim stvarima. Bio je to jedan posve drukčiji svijet.
'Pravi trenutak za pisanje čekao sam 30 godina'
Neven Svilar, Booksa.hr, 28. 9. 2016.
Mnogim je čitateljima poznata priča o nastanku vaše knjige Slikar i rat, o dvjema bilježnicama vašeg djeda koje su baza vašeg djela. Kad ste od djeda dobili bilježnice u kojima se ogleda njegov život, vi ste ih svjesno ostavili po strani i one su vas strpljivo čekale desetljećima. Kako ste se napokon upustili u veliki posao čitanja i pisanja?
Cijeli taj put nije bio nimalo lak. Upravo ta velika bliskost mi je predstavljala problem, jer sam u autobiografskim zapisima svoga djeda osjećao toliko toga poznatog, a opet potpuno tajnovitog i gotovo zastrašujućeg. Bilježnice sam počeo osjećati kao teret. Mislim da sama činjenica da sam ostavio te bilježnice trideset godina po strani, bez da sam ih čitao, analizirao i pregledavao, dovoljno govori o mom odnosu prema tom problemu. No čitavo vrijeme znao sam da su bilježnice polazna točka za veliku knjigu, možda i najvažniju knjigu, i niti u jednom trenu nisam zaboravio na njih.
Je li se samim protokom vremena razvijala neka vrsta straha ili strahopoštovanja prema zadatku pred vama?
Može se govoriti o tome, ali čitavo vrijeme ipak sam znao da ću to učiniti. Nije tu bilo riječi o odugovlačenju, odgađanju zbog straha, koliko o potrebi da budem potpuno spreman za pisanje ove knjige. No, ne želim preuveličavati cijelu stvar, prije svega zato što nisam ni približno bio spreman na ono što me dočekalo u tim bilježnicama. Naime, ja sam u vlastitome umu ako ne trivijalizirao cijelu stvar, a ono svakako nesvjesno umanjivao nevjerojatnu snagu teksta s kojim sam se na kraju suočio.
Strategija pronađenog teksta klasičan je postupak zapadne književne tradicije, najčešće kao zamašnjak fikcionalnog pripovjednog teksta. No i ovdje možemo govoriti o sličnom fenomenu. Doduše, zbog velike bliskosti 'nađenog', odnosno 'poklonjenog' teksta vama kao autoru, on vam nije mogao biti akcelerator fikcije, već upravo suprotno, gotovo da je imao efekt sidra zbog nužnosti da se bude vjeran istini.
Baš je u tome ležao ključan problem. Zapravo sam se jako bojao tih autobiografskih slojeva koji su mi se činili bezbrojnim. Srećom, nije bila riječ o onoj vrsti straha koja paralizira pisca, zbog čega se sve skupa pretvara u neku vrstu tlapnje ili sna o knjizi koja nikada neće biti napisana.
No, nisam se plašio samo te bliskosti o kojoj razgovaramo. Bile je tu prisutna i druga vrsta zabrinutosti, okrenuta prema vanjskom (iako i tu možemo govoriti o literarnome). Naime, uznemiravala me pomisao da bi ova knjiga, koja je meni toliko značila i prije nego što sam je uopće napisao, mogla naprosto postati dio velike pošasti brbljanja o vlastitoj intimi, odnosno povijesti vlastitih obitelji, što je postalo više od trenda u trenutku kad je ova knjiga dobivala svoje konture.
Zaista ste mislili da postoji opasnost da knjiga Slikar i rat bude okarakterizirana kao još jedna u nizu japajakalačkih književnih selfieja?
Možda se sada to čini blesavim, no doista jesam. I ne bih rekao da je to samo pitanje prevelikog opreza, jer je teško podcijeniti enormnu snagu tog tsunamija autobiografskih tekstova, memoara, dnevnika i svega ostaloga koji je bio na samom vrhuncu upravo u trenutku kada sam ušao u fazu pisanja. Doduše, valja reći da ni do danas čitava stvar s tom egocentričnom usredsređenošću i opsesijom ljudi koji pišu prema vlastitom liku i djelu nije jenjala, pa možemo govoriti o tome kao znaku jednog vremena. A mene ta vrsta pisanja, taj rukavac takozvane nefikcionalne književnosti, nikada nije zanimao.
Iz današnje perspektive zaista se čini da Slikar i rat nema nikakve veze s tim fenomenom. Ključna je razlika prije svega strategija pisanja. Ono bolno prisno, što karakterizira svaku pravu književnost, ne nastaje direktnim pisanjem o samome sebi, i tu nema veze je li riječ o fikciji ili ne...
Da me se ne bi krivo shvatilo, smatram da književnost, ako to zaista želi biti, mora biti krajnje osobna, do kraja iskrena. No danas je došlo do potpunog poremećaja u shvaćanju što to predstavlja, pa i na samom književnom polju. Došlo je do izjednačavanja fenomena osobnog s privatnim, odnosno intimnim. Ti fenomeni se, dakako, mogu preklapati, no najčešće se to ipak ne događa. U svakom slučaju, množenje takvih tekstova samo je povećalo moju odbojnost prema takvom tipu pisanja.
Koliko vam je bilo šokantno pročitati ono što je pisalo u djedovim bilježnicama?
Djed mi je predao bilježnice svega nekoliko mjeseci prije smrti, 1981. godine. Tada sam mislio da znam što u njima piše, više-manje. Zato i sam čin nisam prihvatio kao nešto posebno, sve sam to odviše lakonski prihvatio. Naime, u to vrijeme bavio sam se brojnim stvarima, od poučavanja, pisanja, bavljenja glazbom... Nisam bio spreman baviti se bilježnicama pa sam ih ostavio po strani. No, kao što sam već rekao, nikada nisam zaboravio na njih, čime god da sam se u međuvremenu bavio.
No na koncu se dogodilo da se u osobnu povijest uplela sama povijest, odnosno dolazak stote obljetnice početka Prvog svjetskog rata. Upravo mi je ta velika simbolička prijelomna točka poslužila kao neka vrsta vanjskog poticaja, krajnjeg roka do kada ova knjiga mora biti gotova. Naravno, književnost nije nekakva utrka. Tekst nosi svoje zakonitosti i postoji u vlastitom vremenu koje nije ograničeno realnim vremenom. Pa ipak, 2010. godine sam se posvetio tom, ispostavit će se, golemom zadatku koji me konzumirao sljedećih nekoliko godina.
Govorili ste o nebrojenim slojevima intimnog kroz koje ste morali prolaziti i koje ste pokušali uobličiti u tekst. No knjiga sadrži i brojne druge slojeve, konstantno ukazuje na utopljenost pojedinca u veliki žrvanj historije. Koliko vam je u pisanju bilo problematično pomiriti tu krajnju isprepletenost osobnog i povijesnog?
Bio je to krajnje složen zadatak, jer slojeva je zaista bezbroj. Naime, osim činjenice da je u pitanju moj djed, tu govorimo o čovjeku koji je ujedno i slikar, umjetnik koji zapisuje krajnje osobne stvari u klaonici rovova prije stotinu godina. Uz to, nisam mogao smetnuti s uma i krajnje osjetljivo pitanje nacionalnog. U svemu tome ogleda se začetak onoga što je i danas izrazito prisutno u belgijskom društvu, buđenja nacionalne flamanske svijesti te odnosa flamanaca i Valonaca koji su i danas zategnuti.
Ne treba smetnuti s uma ni pitanje samog jezika, odnos flamanskog i francuskog jezika u tom je pogledu od izuzetne važnosti. Tu dolazi do velikog književnog sudara, s obzirom da se sve te stvari izuzetno snažno razbijaju o psihu tog čovjeka, tog slikara, moga djeda, odnosno na njegove zapise. Na sve to naslanja se drugi tekst, moj tekst koji obuhvaća prvotni tekst. To su stvari koje su se morale uobličiti, a upravo u nastojanju pomirenja ili uravnoteženja tih nepomirljivosti leži posebna tajna. Dugo sam čitao djedove tekstove i istraživao za knjigu, a zatim sam se bacio na pisanje, koje je trajalo tek više od godinu dana.
Zanimljivo je da ste radnju romana završili u Hrvatskoj. Putovanje je izuzetno važan književni fenomen, no vi niste putovali u smislu prostora, nego vremena. Je li vam fizičko odmicanje ipak pomoglo u smislu zaokruživanja cijele priče?
Svakako. Knjigu sam završio u jednom velikom naletu pisanja koji je trajao mjesec dana, i to na rezidencijskom boravku u Dubrovniku i Splitu. A kada je pak riječ o pitanju vremena, to je nesumnjivo ključno. Odatle i središnja metafora u romanu, trenutak kada mi ispada sat.
Može li se govoriti o vašoj knjizi kao svojevrsnom palimpsestu? Naime, iako se glas vašeg djeda i njegovih dviju bilježnica probija kroz veliki dio romana, možda bi bilo bolje knjigu nazvati romanom-dijalogom?
Možda, no zanimljivo je da sam čitavo vrijeme imao osjećaj da sam u nekoj vrsti zaostatka. Tu ne mislim nužno na kašnjenje u temporalnom smislu, već na neku specifičnu odvojenost. No da bi došlo do dijaloga, ili možda je bolje reći razumijevanja, bio je potreban taj pomak kojeg mi tada nije bilo lako definirati. Zato se taj vremenski jaz od trenutka primanja djedovih bilježnica do trenutka pisanja ispostavio kao najvažnija stvar. Upravo mi je to pomoglo da shvatim svu važnost ovog čovjeka za mene, za formiranje mene kao ličnosti.
Mlad čovjek ne može obujmiti taj problem vremena onako kako to može stariji čovjek, koji postaje sve svjesniji smrtnosti i otkucaja kazaljki. Stoga, da bi došlo do sjedinjenja tekstova, kao i prave artikulacije moga glasa preko njegovog, presudan je bio faktor protoka vremena – s prolaskom vremena dogodio se proces njegovog poništavanja, nužnog za potpuno shvaćanje onoga o čemu roman Slikar i rat govori.
Od Bačvica do Flandrije
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 22. 10. 2016.
U Splitu, kao što znamo, ne postoji pristojna izdavačka kuća. Nikada je nismo imali, niti ćemo je, bojim se, ikada dobiti. Jedino se možemo utješiti činjenicom što mi, umjesto kuće, imamo stan. Naime, skromnu rezidenciju za pisce, koja već nekoliko godina, u pravilnome mjesečnom ritmu, udomljuje autore sa svih strana Europe. Do sada su nas tako pohodili deseci spisatelja/ica, među njima lijep broj darovitih početnika, ali, bogami, i cijeli niz dokazanih književnih imena s ozbiljnim opusima iza sebe.
Izvan svake sumnje, jedan od najuglednijih iz toga društva splitskih stipendista jest belgijski pisac Stefan Hertmans. U naš grad nije svojedobno došao praznih ruku već sa zamašnim rukopisom novoga romana na kojemu je još trebao raditi. Ta priča o piščevu djedu, veteranu iz Prvoga svjetskoga rata, upravo je na potezu između Geta i Firula dobila svoje finalne konture.
Zanimljivo, osobe bliske autoru tvrde kako su mu duge šetnje Bačvicama pomogle da rekonstruira flandrijske plaže. Hertmans je, međutim, bio dovoljno taktičan da tu okolnost prešuti u brojim intervjuima što ih je po izlasku knjige dao različitim svjetskim medijima. Jer samo bi nam još falilo da se po svijetu proširi glas kako naše Bače mogu dublirati onu uzmorsku belgijsku čamotinju do koje se sunce probija bijenalno, a gdje se mogu kupati samo ljudi pokvarena termostata.
“Slikar i rat” - tako se, naime, zove roman što ga je na hrvatski prevela Romana Perečinec - u samo je dvije godine od izvornog objavljivanja postao međunarodni bestseller, nakitio se nagradama i pobrao oduševljene komplimente kritike. A kako i ne bi, kad se radi o knjizi koja nam predstavlja čudesan, neusporedivi lik Urbaina Martiena, čovjeka rođenog 1891., a preminulog 1981., i kojega je dvadeseto stoljeće, unatoč tome, nekako uspjelo mimoići. Naime, sva formativna iskustva koja su ga odredila bitno su, zapravo presudno obilježena starim poretkom vrijednosti, običajima vijeka na čijem je izmaku došao na svijet.
Pažljivi čitatelj sada bi mi mogao prigovoriti da upadam u proturječje, jer sam već naznačio kako je riječ o knjizi koja tematizira život veterana Prvoga svjetskoga rata, dakle, sudionika događaja koji je utisnuo snažan pečat dvadesetom stoljeću. No, ta bi primjedba imala smisla da velika vojna nije na nekoj simboličkoj razini označila kraj jedne epohe i tek nagovijestila početak nove. Odrastajući u siromaštvu koje bi prestravilo i junake Dickensovih romana, Urbain je kao dječak bio primoran raditi u kovačnici, što ga je obilježilo u vrlo doslovnome smislu (jer su mu leđa ostala puna ožiljaka od krhotina rastopljena željeza). Ne postoji ni jedan jedincati užas Prvoga svjetskoga rata što ga na vlastitoj koži nije iskusio.
Tri je puta teško ranjavan, pa zaliječen, premda mu one najteže, psihičke rane, nitko nije mogao, a ni znao iscijeliti. Samo jednom u životu osjetio je pravu sreću i ispunjenje: zaljubio se u djevojku koja će, međutim, uskoro preminuti kao jedna od tisuća žrtava španjole. Je li ga ta tragedija slomila? Da, ali ne. “Bio je preveliki kršćanin da bi izvršio samoubojstvo jer pred sudbinom koju nam je Gospodin namijenio treba pognuti glavu”, piše njegov unuk.
Potom će Urbain - što iz osjećaja dužnosti prema njezinoj obitelji, a što iz neke čudne osobne fiksacije - oženiti njezinu sestru i ostatak života provesti u braku u kojemu su poštovanje i prijateljstvo trebali nadomjestiti ljubav. Strast za koju je ostao prikraćen, kanalizirat će u slike, ali ne u autorska djela, nego u disciplinirano kopiranje kanonskih platana velikih majstora.
Priču o Urbainu Hertmans je napisao oslanjajući se na dvije memoarske bilježnice svoga djeda, koje će uzeti u ruke tek tri desetljeća nakon njegove smrti. Fasciniran životnim putem svoga pretka, upustit će se u dugo istraživanje predjela i vremena, obilaziti sva ona mjesta u kojima je djed boravio te prevrtati arhivsku građa. Na toj točki roman prestaje biti „samo” priča o Urbainu, a postaje i nekom vrstom osebujnog bedekera kroz Hertmansov rodni Gent i čitavu Belgiju jučer i danas.
Da mi je itko rekao kako ću zavoljeti književnog junaka koji utjelovljuje skoro sva meni odiozna svojstva - jer, Urbain je klerikalac, tvrdokorni tradicionalist začahuren u prošlosti, čeljade koje ne propituje naloge autoriteta nego im se pokorava, socijaliste prezire, premda nikoga zapravo ne voli, pošto je odgojen ne iskazivati nježnost... - kazao bih mu da je blesav.
No, Urbaina Martiena koji se doima kao križanac Williamsovog Stonera i nekog nama tako poznatog PTSP-ijem nagriženog veterana kojemu ništa ne može isprati gorčinu i duboko uvjerenje kako mu se život narugao, naprosto morate voljeti zbog piščeva talenta, ali i mudrosti. Sjajna je stvar što se Hertmans nije ranije uhvatio u koštac s djedovom pisanom ostavštinom. Jer, da je takvo što poduzeo s tridesetak godina u životnome kalendaru možda bi prema Urbainu bio nemilosrdniji i od same sudbine. Ovako, sa zrelošću što je sa sobom nosi muževna dob, ispisao je knjigu koja ni jednog trenutka ne pada u zamku optuživanja i presuđivanja, nego je sva istkana od razumijevanja. Što da vam kažem? Remek-djelo.
Veliki roman koji se pamti
Mira Muhoberac, Vijenac, 22. 6. 2017.
Jedan od najzanimljivijih i najslojevitijih proznih autora naše suvremenosti naslikao je grandioznu fresku epohe u kojoj se isprepleću priče tzv. male i velike povijesti
Nizozemski je povjesničar umjetnosti Johan Huizinga 1905. usporedio povijesni uvid s vizijom ili osjetom, pri čemu se misli i na izravan dodir s prošlošću, i ustvrdio da je povijesnom istraživanju i umjetničkoj tvorbi zajednički postupak oblikovanja slika. Poslije je ispisao metodu istraživanja kulturne povijesti vizualnim rječnikom kao mozaik-metodu.
Belgijski književnik Stefan Hertmans (Gent, 1951.) napisao je 2013. roman Oorlogen Terpentijn; pod naslovom Slikar i rat s nizozemskoga ga je izvrsno, u odmjerenu ritmu prevela Romana Perečinec. Roman je preveden na šesnaest jezika, a 2014. osvojio je AKOi Gouden Uil, flamansku nagradu za književnost. Roman se zasniva na težnji da se „književna fikcija temelji na onome što nije fikcija“, odnosno književna je priča izmišljena, ali uklapa se u okvir povijesnih činjenica.
Povijesnu činjenicu upotpunjuje osobna priča, u ovom slučaju autorova djeda Urbaina Martiena, s čijeg se gledišta razvija priča i odnos prema tzv. maloj povijesti, tj. povijesti svakodnevice i obiteljskoga života i tzv. velikoj povijesti, u ovom slučaju Prvoga svjetskoga rata, prikazujući kako tzv. mali čovjek bez svoje volje postaje ratni junak, ali i simbol žrtve ili herojstva svoga naroda. Roman posvećen Mom ocu kao geslo uzima Remarqueovu rečenicu: „Dani stoje poput anđela u zlatu i plavetnilu neshvatljivi iznad kruga uništenja“, spajajući sliku i tekst o čovjeku i ratu u zajedničku nit vodilju romanesknoga tkiva, isprepletena brojnim portretima i fotografijama koje povezuju autorovo i djedovo vrijeme.
Dokaz slika i fotografija upotrebljavao je tridesetih godina 20. stoljeća Brazilac Gilberto Freyre, koji se opisao kao povjesničar-slikar u Tizianovoj maniri; svoj je pristup društvenoj povijesti držao oblikom impresionizma, u smislu pokušaja da se život zaskoči u pokretu, što čini i Stefan Hertmans posredujući čitatelju djedovu i svoju, gotovo detektivsku potragu za identitetom u spoju prvoosobne sadašnjosti, djedove ratne suvremenosti i djedove i pripovjedačeve ljubavne i životne tajne.
Mozaik tajni
Kao i slikarski triptih, i roman se, koji u okviru čuva djedove dvije bilježnice koje autor otvara uoči stogodišnjice Prvoga svjetskog rata, trideset godina nakon što mu ih je djed povjerio, sastoji od triju dijelova.
Prvi dio spaja pripovjedačeve godine djetinjstva i sadašnjost i djedove priče o ratu u fascinantan, ljubavlju natopljen mozaik tajni otključanih bilježnica, potrage za svijetom koji je nestao, a živi u sjećanjima i prezentno, kao pogled na Rokebyjsku Veneru. Odnos djed – unuk upotpunjuje se relacijom unuk – unukov sin, prizorima iz tronaraštajnih djetinjstava. „Mjesta nisu prostor, ona su i vrijeme.“ Istodobno, predočuju se razlike između Valonaca i Flamanaca, stvarnosti i priča o stvarnosti, kontrapunktiraju se: teški rad u ljevaonici željeza – satovi crtanja u školi svetoga Luke, fascinacija knjižarama i knjigama – rad na freskama, bolest djedova oca – slikanje Krista, Gent – Bruxelles, djedova majka – molitveni put, 1913–2012.
Drugi dio romana obuhvaća ratne godine, događa se od 1914. do 1918, ispripovijedan je iz djedove perspektive, odnosno napisan je u obliku prenošenja djedovih dnevničkih zapisa, memoara iz vremena u kojemu je bio ranjavan i postao ratnim junakom.
Treći dio romana započinje citatom iz djela W. G. Sebalda: „Nikada, kako je uskoro rekao, ne bi povjerovao koliko dugi mogu postati dani, vrijeme i život nekome gurnutom na slijepi kolosijek.“ Gotova je djedova priča o ratu, a sad se opisuje kako je upoznao i izgubio voljenu Mariju Emeliju, s pokretnom točkom u ljetu 1976, u trenutku kad je djed ostario i kad memoare piše s povremenim prekidima. Autor, „njegov stariji unuk, uskoro će dobiti dijete“, sluša „one budale iz Liverpoola“, a djed završava pisanje druge bilježnice, i okončava život u tinti koja se rastvara u nešto „nalik mrljama od suza“. Unuk pripovijeda najveću tajnu djedova života, pronalazi djedov portret Gabriele i tajni akt njezine sestre, istodobno pripovjedački rekonstruira fotografije i analizira brojne slike koje je djed naslikao u malom improviziranu atelijeru uspoređujući ih s vrhuncima flamanskoga slikarstva, često s Velázquezom, istodobno 2012. stvarajući nove slike na temelju sjećanja i tražeći ratne slike u krajoliku ratno pogubne okuke rijeke Ijzer u Tervateu. Premda je u autoportretima „zakazao“, djed je, središnja figura Hertmansova romana, trijumfirao Rembrandtovim Čovjekom sa zlatnom kacigom, u kojem se vidi portret slikara kopista. „Tako je taj paradoks bio konstanta njegova života: bio je rastrgan između vojnika kojim je silom prilika postao i umjetnika kojim je htio biti. Rat i slikar.“ U završnici romana susret je djedov sa svetim Petrom, koji prelistava beskrajni popis nositelja Vatrenog križa, zaokružuje se taj dolazak do vrata dugo očekivana raja s početkom romana, u kojem se prikazuje najranije sjećanje na djeda, ono s plaže u Oostendeu: „čovjek od šezdeset i šest godina, uredno obučen u tamnoplavo odijelo, unukovom plavom lopaticom za pijesak iskopao je plitku jamu čiji je izbačeni rub zagladio tako da on i njegova žena mogu donekle udobno sjesti“.
Rat je poguba ljudske naravi. Ovu fascinantnu misao izgovara Držićev Negromant u tzv. prologu Dugog Nosa kojim sredinom 16. stoljeća započinje eruditna komedija Dundo Maroje. S jedne je strane rečenice rat, protuteža je na sintaktičkoj vagi poguba ljudske naravi, između je neleksička spojnica, znak jednakosti; anuliraju se sinkronijske i dijakronijske razlike između njih i okreću se čovjekovoj prirodi – pogubljenoj, izgubljenoj ili dekapitiranoj. Antropomorfizirani rat od antičke do recentne književnosti na samim je rubovima našeg obzora. U 8. stoljeću pr. Kr. prikazuje se Trojanski rat u Ilijadi i njegovi ostaci u Odiseji, u hrvatskom latinizmu i renesansi turska opasnost, od Marulićeve Judite i Molitve suprotive Turkom do Lucićeve Robinje, Hemingway kao novinar participira u Španjolskom građanskom ratu i strukturira roman Kome zvono zvoni, Brecht se u Majci Courage vraća na Tridesetogodišnji rat, Camus detektira rat kao kugu, Krležin je rat Hrvatski bog Mars, Marinkovićev rat dobiva oblike Kiklopa, jednookoga diva, a svijet postaje Zoopolis, Kristian Novak u romanu Ciganin, ali najljepši dovodi u četveroosobni roman Kurda koji bježeći od rata zaluta u Hrvatsku.
Stefan Hertmans u romanu Slikar i rat o nizozemskoj, belgijskoj, flamanskoj, svjetskoj stvarnosti, vlastitosti, obitelji u naslovnu sintagmu uvodi rat. Početak je naslova ipak slikar, nagovješćujući da će umjetnost nadvladati pogubu ljudske naravi i sačuvati svoj integritet. Žanrovski teško odrediv roman ima elemente biografije, autobiografije, dnevnika, memoara, ali i ljubavnoga, obiteljskog, socijalnog, povijesnog, detektivskog romana. Tekstura romana stvara se intertekstualno na temelju dnevničkih zapisa Urbaina Martiena: ostavio je svoje zapise o ratu, jednu intimnu dnevničku bilježnicu i jednu „globalniju“ i objektivniju, malu i veliku.
Zagonetka vojnika i umjetnika postupno se otkriva kad njegov unuk, autor/narator otvori bilježnice: razotkriva se cijeli svijet intime i strahota Velikoga rata, 100 godina nakon njegova početka. Unuk, pripovjedač, autor u romanu je i pisac pa ga djedova dnevnička tajna potiče na samostalan romansijerski posao utemeljen na donekle nepouzdanim sjećanjima i zapisima. Recipijenta ovoga maestralno napisanoga romana zainteresira postupak integralnog neobjavljivanja kompletnih zapisa i tu kao da se pojačava i reproducira tajna, jer autor iz samo njemu potpuno poznata štiva izabire određene dijelove sukreirajući ili ponovno kreirajući novu zbilju, novu istinu, mozaikalno konstruirajući i krhko slažući svijet svoje obitelji i tražeći ishodište slikarske žice, umjetničke kreacije koja se pokazuje u različitim oblicima koji su članovima obitelji/likovima bili trenutno dostupni: otac je slikar fresaka, stric je kovač....
Odraz društvene stvarnosti
Tim se postmodernističkim postupkom stvara svijet začudnosti i dnevničko se štivo čita na jedan od mogućih načina, nadograđuje se i ponovno stvara novi svijet, nova umjetnina za nove čitatelje. Čitajući fiktivno „prerađene“ dnevničke stranice doznajemo dijelove života pripovjedačeva i autorova djeda, voajerski virimo u odškrinute kuće i stanove, ali i stvaramo sliku kulturnoga konteksta. Romaneskna slikarska perspektiva može asocirati na Krležina Filipa Latinovicza, njegovo dugogodišnje traganje za sobom, smislom i fovističkim slikarstvom: bez dnevničkih zapisa, autor ga oblikuje iz pomalo distancirane perspektive, približavajući mu se kao pripovjedač ponekad u prostoru i vremenu, analizirajući slike, razmatrajući majčine končane rukavice i osjećajući hladnu kvaku na kućnim vratima. Umjetnik Marcel u Proustovu ciklusu romana U potrazi za izgubljenim vremenom, fikcionalnoj memoarskoj prozi, senzibilan je, bolećiv, razmažen, iz svoje plutom obložene sobe gleda svijet slikarskim očima stilom ističući različitost filmskih tehnika.
Nakon Remarqueova citirana zlata i plavetnila prva se rečenica u romanu dotiče najranijeg sjećanja na djeda u tamnoplavome odijelu na plaži. Već početak romana naznačuje sliku svijeta sjećanja, uvodi odmah boje, likove, oblike, perspektivu, pokazuje profinjenost stila, kolorizma, bogatstvo jezika. (S) početkom romana ulazimo u sliku, u svijet umjetnosti. Prvi dio romana sastavljena od niza sličica, čak i fotografija, završava opet vodom, tekstom iz ukradena molitvenika: „Za tebe sam vodu / natjerao da poteče iz stijene. / Dao si mi piti / ocat i žuč. / Sveti besmrtni Bože, / smiluj nam se.“ Drugi dio počinje rečenicom: „Zašto cijele noći čujem te orgulje u glavi?“, a završava rečenicom: „Osjetim mučninu i vrtoglavicu, moram se pridržati za uznožje kreveta.“ Treći dio započinje citatom: „Ponovo podigne pogled sjedeći za stolićem. Razmišlja o tome što bi sad trebalo ispripovijedati. Njegova priča o ratu konačno je gotova...“, a završava: „Na to salutira.“ Tri portreta, tri glave, tri identiteta, spojena su svetom i ratnom gestom, nadahnućem i moranjem, pokretom slikara i ratnika.
Slike se često uspoređuju s prozorima i zrcalima, a na sliku se referira kao na odraz vidljiva svijeta ili društvene stvarnosti. Slike su, s jedne strane, nepouzdani izvori, iskrivljujuća zrcala, ali istodobno izbori za zemljovide mentaliteta, sa svjesnim stavovima i neizrečenim pretpostavkama. Točke gledišta u metaslikama, fikcijskim slikama, putopisnim i portretnim te obiteljskim slikama Stefana Hertmansa predočuju nov, usporedan, imaginaran i realan svijet koji ovoga autora prikazuje kao jednoga od najzanimljivijih i najslojevitijih proznih autora naše suvremenosti.
Slične knjige
-
Zvjezdana kartaSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
-
Cloud the Color of SkinSpecial cijena 22,49 € Redovna cijena 24,99 € -
Cimetna pisma, dijamantna stvorenjaSpecial cijena 19,79 € Redovna cijena 21,99 € -
-
Obiteljski rječnikSpecial cijena 20,69 € Redovna cijena 22,99 €
