Slikar i djevojka

Special cijena 125,10 kn Redovna cijena 139,00 kn
  • Jezik izvornika: nizozemski

  • Prijevod: Maja Weikert

  • Broj stranica: 264

  • Godina izdanja: 2013.

  • ISBN: 978-953266500-0

  • Naslov izvornika: De schilder et het meisje

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 335 g

Amsterdam 17. stoljeća, najživlji je i najbogatiji grad na svijetu, mjesto u kojem svatko vidi svoju priliku, grad trgovaca i umjetnika. To je i grad Rembrandta, jednog od najvećih slikara svih vremena. Do 3. svibnja 1664. on je već naslikao niz svojih remek-djela, druga supruga umrla mu je od kuge, odavno je bankrotirao, a jedini tko je stalno uz njega voljeni je sin Titus. I dok Rembrandt razmišlja koje boje da upotrijebi na slici koju će poslije nazvati Židovska nevjesta, na glavnome gradskom trgu odvija se pogubljenje jedne djevojke. Njezino je ime Elsje, u Amsterdam je došla prije nekoliko tjedana potražiti svoju sreću, a sada je osuđena za okrutno ubojstvo, koje ne poriče i za koje se ne kaje. Njezino tijelo ostavljeno da visi Rembrandt će istoga dana nacrtati i to će biti jedan od njegovih najdojmljivijih crteža.

Slikar i djevojka fascinantna je povijesna priča o dva sasvim različita života, o dva paralelna svijeta, o epohi jednoga od najvećih slikara svih vremena. Margriet de Moor oživila je Rembrandta i njegov Amsterdam, tragedije i veličanstvene slike kojima se i dan-danas divimo u najvećim svjetskim galerijama.

Nevjerojatno bogat roman o smrti, imaginaciji i vječnosti.
NRC Handelsblad

Pričom o sedamnaestostoljetnoj djevojci Margriet de Moor potvrđuje se kao ponajbolja nizozemska autorica povijesnih romana.
Het Financieele Dagblad

Margriet de Moor uspijeva naslutiti pogled slikara na svijet... Štivo koje ispunjava.
Deutschlandradio Kultur

Ovom pričom Margriet de Moor stvorila je nešto iznimno, dirljivo i lijepo.
ARD

Veliki roman o umjetniku.
Frankfurter Rundschau


Čitaj u e-izdanju!

Stvarni život oponaša književnost

Vijenac br. 510, Martina Prokl Predragović, 19.9.2013.

Margriet de Moor rođena je 1941. u Noordwijku u Nizozemskoj u katoličkoj obitelji s mnogo djece. Studirala je klavir i pjevanje, povijest umjetnosti i arheologiju. Nakon udaje za kipara Heppea de Moora, 1984. osniva umjetnički salon pokraj Amsterdama. Piše kratke priče i romane. Nagrađivana je i cijenjena diljem Europe. Zagrebačkoj publici predstavila se na Festivalu svjetske književnosti, gdje je govorila o svom najnovijem romanu Slikar i djevojka.

Gospođo de Moor, vaša je biografija zaista zanimljiva. Oduvijek ste bili okruženi različitim vrstama umjetnosti, one su se isprepletale i nadopunjavale. Pisati ste počeli relativno kasno. Kako i zašto?

Nikada nisam planirala karijeru spisateljice, do danas sam zatečena činjenicom da pišem i da sam čitana u više od dvadeset zemalja. Zaista, radila sam mnogo toga, i onda se sasvim jednostavno dogodio jedan ponedjeljak ujutro. Zamislite, ponedjeljak ujutro, oko deset sati, muž mi je već bio u svom atelijeru, djeca u školi i… ja počinjem razmišljati što bih trebala raditi. Tada sam uzela snop papira i olovku i popela se u potkrovlje kuće, u sobu u koju smo običavali ostavljati staro pokućstvo. Sjela sam i rekla samoj sebi: Napisat ću priču od deset stranica i za to će mi trebati jedan tjedan. Potražila sam prvu priču koja mi je pala napamet. Bila je to jedna od mnogih priča vezanih uz moju brojnu obitelj. I zaista sam je zapisala, u sedam dana, na deset stranica. I od tada nisam stala pisati.

Roman Slikar i djevojka također je plod vašega dugogodišnjeg, višeznačnog, proučavanja i bivanja u umjetnosti. Koja vas je konkretna situacija potaknula na to transpovijesno putovanje?

Priča je započela istraživanjem malenoga Rembrandtova crteža od desetak centimetara. Kad ga jednom vidite, ne zaboravljate ga. I što je na njemu naslikano? Mlada djevojka na vješalima, ubojica. A što sam ja vidjela? Vidjela sam mladu, nevinu djevojku. Lijepu djevojku koja je tek trebala početi živjeti pravim životom odrasle žene. Vidjela sam i kako je duboko potresena i tužna. Te su me misli potpuno zaokupile i u tom trenutku vidjela sam pred sobom, kristalno jasno, cijeli svoj budući roman. Tada sam shvatila da je to zapravo susret starog i tužnog slikara na kraju života i mlade djevojke. Susret koji se zbio nakon njezine smrti. To je predivna priča za roman.

Jednako kao i vaš ponovni susret s Rembrandtom…

Zanimljiva je to priča, vjerojatno povezana s mojim studijem umjetnosti. S navedenim sam se crtežom i djevojkom na njemu, nakon mnogo godina, ponovno susrela sasvim slučajno, u jednoj knjizi. Bilo je to baš u vrijeme kada sam razmišljala o temi novoga romana. I tako se to zbilo. Odmah drugi dan počela sam pisati. Doista, za pisanje romana nisam trebala originalni crtež, poznavala sam ga, no usred rada na knjizi počelasam osjećatisve snažnu želju da ga vidim uživo. Zato sam pisala njujorškom Metropolitan muzeju, gdje se crtež čuva, ali nije izložen, s molbom da ga vidim, i oni su mi to omogućili. I danas mi je sve to nevjerojatno. Donijeli su mi crtež i ostavili me potpuno samu sat vremena. U tom sam trenutku shvatila da sam ja već tamo. To je ono nevjerojatno što nam likovna umjetnost omogućuje. Stvorena u jednom trenutku, ona potpuno ignorira vrijeme kao kategoriju, i vi ste tamo, u slici. Za mene je to u tom trenu bilo vrlo emotivno i dirljivo. Vjerujem kako je to povezano s mojim katoličanstvom. Taj osjećaj bio je vrlo sličan hodočašću, na kojemu se susrećemo sa svetim slikama i kipovima. Većina ljudi misli kako je Nizozemska isključivo kalvinistička zemlja, ali ja imam veliku obitelj, i svi smo katolici.

U romanu Slikar i djevojka Rembrandt je punokrvan lik, tužna i melankolična figura svoga vremena. Koliko univerzalne simbolike možemo tražiti u umjetniku kojega, zapravo, niste imenovali?

U mojoj knjizi Rembrandt je tek slikar. Nisam ga imenovala zbog dvaju razloga. Prvi je taj što sam ga željela portretirati onakva kakav je bio u svoje vrijeme, u 17. stoljeću, a ne sada kada ga svi znamo kao slavna slikara. Drugi je razlog taj što je ova knjiga doista teška i mračna. Ovo je knjiga o nasilju, ubojstvu, smaknuću, epidemiji kuge i nesretnim životima, uobičajenima za ono vrijeme. U cijeloj priči nazire se tek jedno svjetlo, jedina ljepota. To je umjetnost, i dobrota koja izlazi iz umjetnosti, iz tog djelića umjetnosti koji sam u knjizi prikazala. Željela sam prikazati slikara koji bi mogao biti model svih slikara, svih umjetnika, čak i suvremenih. Jasno, to je idealistička slika, ali ujedno i sasvim osobna priča o slikaru i njegovu vremenu. Vremenu u kojemu je Amsterdam bio New York današnjice, kozmopolitski grad brojnih mogućnosti.

Osim slikara, tu je i djevojka. Ženski likovi koje stvarate vrlo su dinamični i zanimljivi, često tragični. Suvremeni povijesni roman, koji pišu žene, nerijetko je pozornica svojevrsna preispitivanja i oživljavanja potisnute i zanemarene ženske povijesti. No jednako kao i kategoriju muške i ženske književnosti, vi odbijate svaku identifikaciju s ovakvim tumačenjem književnosti.

Doista to ne volim, držim da ta kategorija ne postoji. Povijest književnosti pokazuje kako je sasvim prirodno pisati o ženama kada pišete o intimnoj strani života. Dakle, nije istina da samo žene mogu pisati o ženama. Također, dosada sam pisala i iz muške perspektive, nisam se koncentrirala samo na žene, što pokazuje i ovaj roman. Ali, što je još važnije, i što držim temeljnom esencijom svih umjetnosti, međusobna je usmjerenost i razmjena različitih umjetnosti, jednako kao i nastavljanje svake umjetnosti na ono što se prethodno u njoj događalo. Umjetnici su uvijek u društvu drugih umjetnika. Tako sam i ja neizbježno usmjerena na druge pisce. Kao što sam rekla, nikada nisam planirala spisateljsku karijeru, no uvijek sam bila ovisna o čitanju. Tako da moje pisanje proizlazi iz dvaju temelja. Prvi je moje umjetničko obrazovanje vezano uz tehničke stvari sama procesa pisanja, a drugi, koji je mnogo snažniji i važniji, napravljen je od svih knjiga koje sam ikada pročitala. Naravno – većinu tih knjiga napisali su muškarci. Dakle, sav materijal unutar kojega razmišljam stvorili su muškarci.

Što kategorija povijesnoga romana za vas zapravo znači?

Na povijest gledam na potpuno isti način kao i na suvremenost, za mene ne postoji razlika. Naprosto me privlači. Jer što je to suvremeni život? Je li to sadašnjost? Čim izgovorimo riječ, ona pripada prošlosti. Na isti način – sve što se svojevremeno dogodilo u prošlosti bilo je nekada nekomu sadašnjica. Kada pišem roman radnja kojega se događa u 17. stoljeću, ja sam tamo i tada je to za mene priča o sadašnjem trenutku. Osim toga, ja pišem na suvremenom jeziku, a tko doista želi pisati povijesni roman trebao bi pisati jezikom kojim se tada govorilo i pisalo, što zapravo nitko ne radi. Dakle, mi ne pišemo povijesne romane, već romane koji postoje u svome vlastitom vremenu, pričamo priču koja pripada pripovjedaču.

Vaša omiljena misao zapravo je vezana uz jednu vječnu temu, uz propitivanje veze i suodnosa između književnosti i onoga što nazivamo stvarnim životom. Prema vašim riječima, ne odražava književnost stvarni život, već je stvarni život refleksija književnosti. Što to znači?

Doista, to je moja najdraža misao, i to je vrlo lijepa misao. Ponekad mislim da književnost snažno utječe na stvarni život. Mislimo kako se ponašamo slobodno i samostalno, ali držim kako je sve ono što smo pročitali i naučili o knjigama i iz njih ugrađeno u naše ponašanje. S druge strane, književnost je umjetnost koja se voli pretvarati da dolazi iz svakodnevice. Tako, primjerice, možete pisati ljubavne priče, priče o mržnji i ubojstvu, ali možete, kao što običavam u svojim kratkim pričama, jednostavno pisati o svakodnevici u kojoj se gotovo ništa ne događa! No, i dalje je to umjetnost, i dalje je to književnost. I taj koncept plagijata, surogata koji se pretvara da je original – to je pravi sukus svake umjetnosti. Posebice književnost stvara tu sliku, naime, kao što su note u glazbi predložak iz kojega nastaje umjetnost, tako se i svakodnevni jezik književnim oblikovanjem pretvara u nešto više.

Pročitala sam kako volite samoću i privatnost koju vam omogućuje pisanje. Uspješnu pjevačku karijeru prekinuli ste upravo zbog toga što niste podnosili pozornicu i izravno sučeljavanje s publikom. No sada, kao spisateljica, također ste javna osoba, i čini mi se kako danas s tom činjenicom nemate problema. U čemu je razlika?

Istina, mrzila sam publiku. Kao pjevačica uvijek sam imala strašnu tremu, što je posve razumljivo. Naime, u tom jednom trenutku moraš pokazati sve što si učio i za što živiš, golem je pritisak i jednostavno moraš uspjeti. Kao spisateljica, pred publikom sam potpuno opuštena, jer je knjiga gotova i stoji preda mnom. Ako sam u tom trenutku i smetena, ili ne mogu pronaći prave riječi, to ne znači apsolutno ništa ako je knjiga u redu. Kao čitateljica, nikada nisam poistovjećivala knjigu i njezina autora, jer u trenutku u kojemu knjiga stoji preda mnom, ona više ne pripada autoru, već meni kao čitateljici i s njom mogu činiti što me volja, ostvariti vlastitu interpretaciju, voljeti je ili ne. Osjećam se vrlo odvojeno od svojih knjiga. Mislim da, ako sama zaslužujem privatnost koja mi toliko znači, tada je zaslužuju i moje knjige. Kao čitatelj, nikada ne tragam za onim „što je pisac htio reći“, često i ne znam tko je on, toliko sam sjedinjena s knjigom i ona je toliko moja da postajem jedno s njom. Mislim da je svaki pravi čitatelj takav. Zato volim krasne večeri u kojima se susrećem sa svojom publikom, i često osjećam kako smo zapravo na istoj strani. Svi smo čitatelji. I ja sam bila poput njih. Ipak, moram reći da je sada, kada sama pišem, drukčije. Sada sam nekako manje naivna i manje nevina, mogu manipulirati likovima, iako ne mogu ni sada učiniti sve. No ja sam uvijek u čvrstoj vezi s njima. Pišući knjigu, užasno sam nervozna, ponovno, no sada na lijepi način. Živim sa svojim likovima od trena kada se ujutro probudim, oni su odmah tu. To je vrlo dominantan osjećaj i knjiga vlada mnome sve vrijeme pisanja. I to je dobro, jer mi to osigurava nužno potrebnu disciplinu, veže me za radni stol. Tada sam poput nekoga tko je ovisan o alkoholu ili drogi. Vrlo je snažan taj osjećaj.

Kako je protekao vaš prvi susret sa zagrebačkom publikom, i koliko, zapravo, znate o   hrvatskoj književnosti?

U Zagrebu sam prvi put i osjećam se vrlo ugodno i dobrodošlo. Vjerujem kako je to povezano i s mojim doista velikim interesom za ovo srce Europe, zemlje kao što su Hrvatska, Srbija, Bosna, Mađarska, Češka, Slovačka i Poljska. Po onome što sam iskusila i vidjela, nova književnost i nove književne forme mogu se pronaći upravo ovdje, a ne, primjerice, u američkoj književnosti. Ovo što se zbiva ovdje daleko je zanimljivije. Zato žalim što se u Zapadnoj Europi, kao i u Nizozemskoj, previše pozornosti posvećuje upravo američkoj književnosti. Već dugo čitam književnost ovih zemalja i, ako zbog nečega žalim, onda žalimšto ne govorim ove jezike. Mislim kako sam time mnogo izgubila, ali sada sam prestara da bih ih naučila.

 

Slikar i djevojka – Roman o umjetniku i jednoj tragičnoj sudbini

ziher.hr, Hrvoje Korbar, 7.5.2014.

Na spomen žanra povijesne fikcije u većini slučajeva zamišljam romane Phillipe Gregory i njoj sličnih spisatelja i spisateljica koji su se specijalizirali za patetične ljubavne priče smještene u Englesku 16. stoljeća, a koje su jednako tako mogle biti smještene u 21. stoljeće kao i u kameno doba. Roman Slikar i djevojka nizozemske spisateljice Margriet de Moor u izdanju zaprešićke Frakture, nasreću, nije jedan od takvih romana. To je roman o nastanku jedne slike, preciznije crteža Elsje Christiaens, danske djevojke koja je došla u Amsterdam puna snova o budućnosti, a završila kao osuđenica na smrt nakon ubojstva stanodavke.

Roman paralelno priča život dvoje glavnih likova – priču mlade Elsje priča od njenog početka, odnosno odluke da napusti Dansku i pridruži se svojoj sestri Sarah Dini u Amsterdamu, te Rembrandtov život u sadašnjosti i prošlosti, smrt njegove djece i dvije supruge, strašnu kugu u Amsterdamu i njegove susrete s amsterdamskom svakodnevnicom. Ono što razlikuje ovaj roman od mnoštva fikcionalnih povijesnih romana jest njen pristup tematici – de Moor ne pokušava prikazati priču koja pripada našem vremenu, niti svevremensku priču, već je sve smješteno u Amsterdam 17. stoljeća, koji autorica izvrsno oživljava. Jednako vjerodostojno opisuje slikarski atelje i amsterdamsku krčmu, svratište koje djeluje kao javna kuća i veliki amsterdamski trg Dam na kojem svjetina čeka izvršenje smrtne kazne.

Hvatanje zeitgeista

Zahvaljujući tome, ovaj roman možemo smjestiti u rang fikcionalnih biografija kojima se proslavila Marguerite Yourcenar, velika belgijska spisateljica i prva žena članica Francuske akademija. Romani Hadrijanovi memoari (fikcionalna biografija cara Hadrijana) i Crna mijena (fikcionalna biografija) mnogo su složenije građeni, ambiciozniji i opsežniji od romana Margriet de Moor, ali njihova zajednička točka upravo je uspješno hvatanje tzv. zeitgeista odnosno duha vremena, razmišljanja i filozofije. Kao što je Yourcenar izvrsno prikazala umirućeg rimskog cara, de Moor prikazuje proživljavanja jednog umjetnika vezana uz njegovo stvaralaštvo, ali i uz njegov osobni život, odnosno potresnu smrt supruge od kuge. Vjerodostojnosti njenog prikaza doprinosi i baratanje velikim imenima slikarstva i filozofije s kojima je Rembrandt sigurno bio upoznat – među inima vrijedi istaknuti njegovog suvremenika Barucha Spinozu, koji je zbog kritike vjerskih knjiga bio isključen iz vlastite zajednice te Tiziana, tailjanskog renesansnog majstora čijem se radu Rembrandt divio.

De Moor jednako uspješno donosi i fikcionalnu biografiju danske djevojke koja se odlučuje poduzeti ogroman put kako bi svoju sreću pronašla u Amsterdamu, jednoj od prijestolnica 17. stoljeća. Njen zločin proizašao iz afekta povlači za sobom i pitanje odgovornosti, ali Elsje se ne kaje za svoj grijeh već kaznu dočekuje izrazito hladnokrvno. Jedan od najdojmljivijih dijelova romana upravo je ispitivanje i suđenje Elsje te njen boravak u tamnici te samo smaknuće. Način na koji je de Moor prikazala gomilu na trgu Dam primjer je vjernog opisivanja i najsitnijih detalja, poput načina na koji su se Elsjine oči privikle na svjetlost nakon nekoliko dana robije u tamnici ili pogleda iz gomile koji su upućeni prema njoj.

Slikar i djevojka izvrstan je roman za sve ljubitelje povijesti, umjetnosti, ali i realizma u književnosti. Autorica je uspjela pronaći dobru ravnotežu između tragične osobne priče i priče o umjetničkom stvaranju, između stvarnih podataka o izvršenju smrtne kazne i  Rembrandtovom životu te fikcionalnih promišljanja dvoje glavnih likova. Roman koji pripada povijesnoj fikciji, ali ne podilazi zamkama i jeftinim trikovima tog žanra stoga vrijedi pročitati.

 

Slikar i djevojka – priča o dva, nikad ukrštena, a neraskidivo povezana životna puta

Pročitajto.com, Petra Miočić, 4.12.2014.

Elsje Christiaens, danska djevojka na pragu života, krenula je 1664. iz rodnog Jutlanda na putovanje u Amsterdam, velebno i čarobno mjesto gdje sluškinje tretiraju bolje i od samih gospodarica, s namjerom da se pridruži starijoj polusestri Sarah-Dini u avanturi zvanoj život. Nekoliko novčića i sposobnost da ispiše pet slova vlastitog imena bili su, uz nešto odjeće u putnoj škrinjici, jedina djevojčina blaga. Lakomislena i ustrajna u namjeri da pronađe sestru nije ni slutila kako će ta potraga ostati otvorena i nakon što njenu životu dođe kraj. I baš kao što će, odlukom amsterdamskih gradskih otaca njeno zadavljeno tijelo biti lišeno topline groba i izloženo pogledima znatiželjnih dok trune na vješalima usred polja Volewijk, hirom ostarjelog slikara njena će sudbina doživjetispasenje uskraćeno njenoj duši, a najfinija životna ironija nekoliko će stoljeća kasnije taj crtež sakriti u depo njujorške MOMA-e i time ga sačuvala od propadanja.

Taj je crtež, neznatan u opusu velikog Rembrandta, profesionalno zainteresirao i stvaralački zagolicao maštu nizozemske povjesničarke umjetnosti i žene bogatog kulturološkog iskustva, Margriet de Moor i poslužio kao završna stanica njena romana o slikaru i djevojci, romana koji usporedno, na dva kolosijeka, prati dvije životne priče, jednu u nastajanju i jednu u nestajanju, mladu djevojku punu nade i snova i slikara, poznatog i priznatog, ali izbrazdanog ožiljcima što mu ih je nanijela životna igra. Njihove puteve de Moor iscrtava vještim i brzim, oštrim pokretima kakvima je Rembrandt stvarao svoja najpoznatija djela, ostavljajući ih u njihovoj sirovosti i dodajući im, ako išta, tamne i teške boje ne bi li njima dočarala turobnu atmosferu kojom su, u veličanstvenom Amsterdamu, obavijeni slikar i djevojka. Vještom pripovjedačkom rukom autorica vodi čitatelja kroz dva, ni po čemu slična, života, dva života što će dodirnu točku pronaći tek nakon što jedan od njih dođe svome kraju. Na ploči života isprepliću se prošlost i sadašnjost, Elsjein i Rembrandtov životni put mjestimice se tako priljubljuju da je gotovo nemoguće povjerovati kako se nikada nisu i dotakli. Sve do trenutka kada je mlada Dankinja osuđena na smrt zbog ubojstva što ga je počinila, slikarev je sin nazočio smaknuću, a šok i uznemirenost kojom je mladić kasnije odisao naveli su slikara da se uputi na polje leševa i vještom rukom u vremenu sačuva jedan od mnogih trenutaka što će ih djevojčino izloženo tijelo tamo provesti.

Slikar i djevojka slikarski je roman čiji cilj nije, poput nekih sličnih, bio ispričati priču o nastanku jednog umjetničkog djela. Ono je  samo medij i njegovim posredstvom Margriet de Moor priča povijesnu priču svojim kratkim, oštrim i brzim, gotovo filmskim slikama i bogatim literarnim minimalizmom vješto prikazujući duh ondašnjeg vremena, hladan i turoban, poput amsterdamskog vremena. Istovremeno, mračna i tegobna priča, prepuna gotovo slikarskih igara svjetla i sjene, opsjena i iluzije, miješanja stvarnosti i mašte, više no o slikaru i djevojci, govori o trima ženama, različitih dobi, statusa, porijekla, ženama čiji se putevi nikada nisu susreli, ali sve su te žene ovjekovječene u slikarevim majstorijama, sve su, svaka na svoj način, od života dobile smrtnu presudu i niti jedna nije bila spremna napustiti ovaj svijet. Slikar je svaku od njih s ovog svijeta ispratio i odao im priznanje na način na koji je najbolje znao. Na isti je taj način, stoljećima kasnije, de Moor odala priznanje njemu, stvorivši roman u mnogočemu sličan Rembrandtovim djelima, težak, mjestimice nedokučiv, roman koji ne trpi pasivnog čitatelja i zahtijeva potpunu koncentraciju i predanost, no prije svega, roman čiji su stil i izraz, baš kao i  oni nizozemskog slikara, vrijedni divljenja.