Slijepa karta
Sonet ceste
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 240
-
Datum izdanja: travanj 2016.
-
ISBN: 978-953266718-9
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 340 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Putovati s Markom Pogačarom, jednim od najvažnijih hrvatskih pjesnika svoje generacije, znači svijet moći vidjeti kao slijepu kartu, put čitati kao sonet ceste.
Ali sljepilo karte ovdje rađa budniji pogled putnika; svijest da, osim državnih granica zemalja koje pohodi, zemljovidi ne sadržavaju ništa, da ih tek treba ispisati, u njih prokrijumčariti sadržaj/sebe.
Iako piše o prelascima, Pogačar do granica zapravo slabo drži, i možda se baš zato Slijepa karta doima kao raskuštrani bastard književnosti i kartografije, rastrčani mješanac putopisa, eseja, dnevnika, biografije, proze i autofikcije.
Više nego za pružanje korisnih informacija, pet kontinenata u Slijepoj karti služi za postavljanje pitanja. Što bi to danas, u doba Google Mapsa i Wikipedije, uopće bio putopisni žanr? Što je i čime je određen konstrukt koji nazivamo identitetom? Je li kozmopolitizam moguć i koji bi ga politički okviri mogli omogućiti? Što je domovina i može li se ona po volji izabrati, usvojiti, ili odbaciti, dok se putuje, bilo gdje uz cestu?
Slijepa karta
Josip Luković, H-Alter.org, 28. 7. 2016.
Kakav svijet bi predstavljala tabula rasa, sačinjena od obrisa država na pet kontinenata sadržanih u dijelu Slijepa karta urednika, pjesnika, esejista i prozaika Marka Pogačara? Može li takav svijet van književno-fiktivnih postupaka uopće egzistirati i kako bi bilo barem na trenutak bivstvovati u takvom brisanom prostoru između stvarnosti i potencije?
Čini se kako jedno takvo putovanje zadobiva jednu metafiziku igre, obojenu pjesničkom, djetinje naivnom glađu za preispitivanjem stvarnosti i njenih kanona u jednom ludičkom tonu, no itekako svjesnu odraslosti sumorne svakodnevice čime tvori jedan sonet ceste kako i sam autor predlaže u podnaslovu. Autor se u tekstu prepušta struji svijesti koja poput meandra prolazi kognitivnim krajolikom sjećanja, te svojim tijekom pobuđuje niz asocijacija tvoreći tako intertekstualnu riznicu s uporištima bilo u idejnom vrelu drugih umjetničkih djela čiji citati se navode često u podnaslovu većih odlomaka tekstova, ili kao moguće referente u vidu imena likova (Ziggy).
Žanrovski je djelo eklektičan spoj putopisa, eseja, dnevnika, biografije, proze i autofikcije što mu omogućuje metaleptično poigravanje funkcijama književnog teksta čime nas autor naprosto navodi da u tu “slijepu kartu” uđemo s njim, te da uvlačeći sebe ispisujemo tu prazninu pred kojom smo se našli. Čini se nejasnom distinkcija između autobiografske i fiktivne građe romana čime još više isti pridobiva budnost i pažnju čitatelja.
Jezik u romanu je korišten u zavidnom ambitusu: od citata na njemačkom jeziku (zwei grosse schwarze / fressen die Plaumen aus dem Baum), raznih latinizama do kolokvijalnih izraza i vulgarizama, često u svrhu pojačavanja ironije (Ništa u tom trenutku ne želim više od tog da, iz čiste radosti, u drskom polusvjetlu serem na Rusiju). Nerijetko je prisutna i kumulacija s kojom autor često gradira ironiju do gotovo katartične kulminacije u vidu dekadentne groteske buntovne regresije u aktu pljuvanja kroz prozor:
Dahtanje, režanje dvaju vožnjom iziritiranih dalmatinera, razmaženih, čitavu noć nemirnih. Postariji birokrat zakopčan u trodijelno, modro odijelo podrhtava u razini oka. U plavičastoj, neonskoj aureoli kupea levitira kao na odru: karanfil u reveru, koji jednako drhti, i zlatni zubi koji ponekad zabljesnu prijete da zaguše sliku./.../Razmičem zavjese i prvi put, prizemljen ranim, još nepristranim, kroz vlažan zrak rasutim suncem ugledam Ararat: dalekog, u svome rujanskom ledenom okovu gordog, otmjenog šećernog mladoženju suviše visokog, suviše strašnog za ionako trokatnu tortu kojoj je namijenjen. Spuštam staklo i guram glavu u jutro, ne bih li na njega pljunuo.
Vrijeme je paralizirano, relativizirano, gdje nam autor poput nepouzdanog naratora namjerno daje slobodu interpretiranja nejasnih temporalnih odrednica da bi nas tim kontrapunktom koji se stvara između djela i čitatelja dodatno animirao za aktivno participiranje u samome djelu (Petnaest je godina prošlo, mjesec oduzeti ili dodati, otkako je zemlja u koju sam stigao vođen pismom – pismom strojno otkucane adrese koje više ne sliči ni na što, na kojem su se lav i orao pretvorili u ocean mesarskih muha – prestala za mene biti mrlja na razrednoj mapi, mutna geografska točka i pretvorila se u neko jednako no sasvim drukčije daleko, mitsko i pomalo mistično mjesto).
Intertekstualni sadržaj također se pojavljuje i u vidu citata stihova pjesme Samo jednom ljubav pokuca na vrata Mate Miše Kovača. Također je u tekstu česta izmjena upravnog i neupravnog govora. Naglašen je ironičan ton pogotovo u trenucima kada autor vuče paralele između toponima nekih stranih, europskih ili inih država i gradova i Hrvatske. Također često dovodi u pitanje društvene konvencije kao i literarni kanon, što vidi kao besmisleni licemjerni konstrukt koji se nameće conditio sine qua non “integraciji” pa kakva ona bila i u kojem god smislu se ona odvijala. Posebno je zanimljivo dijaloško, gotovo responzorijalno, kreiranje naracije koje se povremeno pojavljuje u tekstu (Budi precizniji; gdje je to pobliže bilo? U Poljskoj, daleko na sjeverozapadu, oko Bydgoszcza. Što si tamo tražio? Sudjelovao sam na pjesničkom festivalu. Tražio sam ništa). Nadalje, unatoč najčešće jasno definiranim toponimima, mjesta radnje uglavnom se mijenja od ulomka do ulomka čime dodatno doprinosi dinamizmu teksta kao i njegovoj privlačnosti.
Čini se kako je Slijepa karta jedno zaista izvanredno djelo koje svojom kompozicijom i smjelošću ukazuje na izvanredno poznavanje suvremenih književno-teoretskih tendencija autora Marka Pogačara. Djelo je nadasve zanimljivo i čini se da postiže željeni cilj animacije čitatelja za aktivnijom intervencijom u kreiranju “praznih prostora unutar granica slijepe karte“ te svojevrstan je kontrapunkt refleksije svojega doba kao i njegove aktivne kritike i intelektualne relativizacije. Navedeno, naravno, nije izbjeglo veo hermeneutike, što prosječnom čitatelju može stvoriti dojam neprohodnog tekstualnog tkiva, no svatko tko se odvaži otisnuti u putovanje sa autorom, zasigurno neće požaliti zbog tog “padobranskog skoka u san”.
Marko Pogačar – Slijepa karta
Jagna Pogačnik, HRT1 – Dobro jutro, Hrvatska, 7.6.2016.
Za kraj današnje preporuke nešto posve drugačije - poziv na putovanje s jednim mladim hrvatskim piscem.
Marko Pogačar jedan je od najvažnijih pjesnika svoje generacije, autor četiri nagrađivane pjesničke zbirke, eseja, proze... Ovo je njegova prva, uvjetno rečena putopisna knjiga koju naziva 'sonetom ceste' i vodi nas raznim kontinentima, Azijom Afrikom, Europom i dvjema Amerikama. Žanrovski je riječ o mješavini putopisa, eseja, dnevnika, biografije i proze. Kroz cijelu knjigu prelama se svijest o tome da zemljovidi koje imamo u rukama tijekom putovanja zapravo ne sadržavaju ništa i tek ih treba ispisati svojim vlastitim iskustvom.
U svojim zapisima Pogačar na neki način putuje i svojim životom, putovanje postaje preispitivanje djetinjstva, obitelji, literature i postavlja brojna pitanja vezana uz putovanja i prelaske granica - od onoga što je uopće putopisni žanr danas, do pitanja identiteta, kozmopolitizma i domovine.
Pljuvati je potrebno iz blizine
Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 28. 1. 2017.
Putopisna proza Marka Pogačara sabrana u knjigu “Slijepa karta (Sonet ceste)” u okvirima naše novije književnosti netipično je i nesvakidašnje djelo. Najprije stoga što Pogačar svoju on the road prozu ne postavlja u klasične okvire putopisnog žanra, već se cijelim tokom ove knjige bori i prepliće s nekoliko različitih pripovjednih ili pričajućih oblika. Putopis je, kao nekakav noseći stub ove knjige, prožet i esejističkim digresijama, i dnevničkim zapisima, i autofikcionalizacijom autorove biografije i putovanja, a sve to ispisano pjesničkim jezikom, ispunjenim simboličkim i slikovitim perspektivama viđenja svijeta. Sve to Pogačaru otvara prostor da stvori narativ koji i jeste i nije, i koji neprestano izmiče mogućnosti okoštalog doživljaja. Iz tako postavljene strukture ova knjiga se doima stilski oslobođenom. Mogao je Pogačar, u svojim ahasverskim lutanjima kontinentima, zemljama i gradovima od ovog rukopisa kreirati i labaviju romanesknu strukturu, što je danas čest slučaj kod naših pisaca. Međutim, Pogačar je, čini se, svjestan da za roman treba drugačija vrsta volje i htijenja, što njemu u “Slijepoj karti” dakako nije bio cilj.
Slojevita proza
Oslobođen tog formalnog okvira, on je putujući i zapisujući mogao rasterećeno ući u tekst ove knjige i upravo iz te pozicije ispisati knjigu koja je osobena i svojim rakursom gledanja na svijet, ali i svojim stilskim postupkom. No, zadržimo se još trenutak na romanesknosti. Iako se kod Pogačara nigdje direktno ne insistira da je ovaj rukopis bilo šta drugo osim putopisnog oblikovanja svijeta kroz tekst, postoje neki segmenti autorskog poigravanja sa tekstom koji nedvojbeno pokazuju i jedan drugi potencijal “Slijepe karte”. Naime, Pogačar se poigrava sa pripovjednim licima, stvarajući miksturu prvog i trećeg lica, koja mu omogućava promjenu ritma i promjenu pripovjedne perspektive. U tom pogledu ova knjiga ima i te zanimljive momente romanesknog, koje je prirodno i koje se bez nasilja nad tekstom reflektuje iz ove knjige. Doda li se tome da autor “Slijepe karte” svoja putopisna primječenija kombinuje sa retrospektivnim biografskim detaljima, kao i sa onirističkim i snovidjelačkim dionicama pričanja, moglo bi se kazati da je ovdje posrijedi slojevita i iznimno zanimljiva proza.
Ako bih već morao porediti Pogačarevu prozu iz ove knjige sa nekim drugim sličnim tekstovima, onda bih mogao kazati (možda je u pitanju samo vremenska bliskost i uporednost između čitanja dvije knjige) da “Slijepa karta” u nekim svojim segmentima iznimno podsjeća i upućuje na „Hiperborejce“ Miloša Crnjanskog. Ne mislim uopšte da je Pogačar imao na umu Crnjanskog, već da se ovdje radi o čisto čitalačkim asocijacijama. Iz kojih se nazire određena sličnost u postupku, u načinu na koji se oblikuje vlastiti pogled na svijet. U samoj poziciji iz koje oba autora (Crnjanski nekoć i Pogačar danas) nastoje ispisati svoj tekst ogleda se nekoliko preklapanja. Putovanje je, čini se, u oba slučaja prošlost, a sada se u vlastitoj šupljikavoj memoriji prizivaju ta iščezla i već maglovita prostranstva proputovanog. Koja se neizostavno miješaju sa “sadašnjim” poimanjem onoga što pisca okružuje. Putovanje tako postaje i eskapizam (posebno u slučaju Crnjanskog), a i pokušaj da se sabere jedan pređeni put. Da se sagleda sebe u trećem licu, da se to putovanje još jednom pokuša prizvati i preživjeti. Samo sada sa sviješću da je sve ono što je bilo nepovratna prošlost.
Ovdje dolazimo do ključnog mjesta tog čitalačkog prepoznavanja sličnosti knjiga dva pomenuta i vremenski udaljena autora. Iako bi putovanje samo po sebi moglo biti i izvor radosti, u obje ove knjige neizostavni začin je pesimizam spram svega onoga što svijet jeste. U vrijeme Miloša Crnjanskog to je slutnja pred Drugi svjetski rat, u Pogačarevo i naše vrijeme to je jedan ruiniran, nesiguran i ponovo permanentno predratnim stanjem obojen svijet.
Voz kao grobnica
Stoga se Pogačar (Crnjanskog ovdje ostavljam prošlosti) u “Slijepoj karti” neće baviti pejzažnim opisima i divnoćom krajeva. On iz svog voza, koji nerijetko percipira kao grobnicu i mrtvački sanduk, vidi obično umoran, provincijaliziran svijet, u kojem je sve, pa i ljubav, dovedeno do krajnjih konzekvenci prekarnosti. Pogačarev svijet stoga je kasnokapitalistička baruština, prljava, otrcana i jadna. Pisac za nju nema pretjerano sentimenta, brojni gradovi koji “defiluju” ovom knjigom nisu romantizovane putopisne predstave gradova iz turističkih bedekera.
Pogačar je vagabund, skvoter, pripovjedač ili putopisac koji ide marginama i koji se marginama hrani. Tek kada se ispod sjaja pariških svjetala vidi sva bijeda i bljedilo grada na Seni, sve one utvare i kreature koje se pojavljuju pod noćnim svjetlima udaljenih arondismana, postaje nam jasno da Pogačar traga za jednim slabo vidljivim, podzemnim prolazom u “dušu” grada. Jednako tako i Berlin, i Moskva, i Peking su sumorni gradovi, čiji pesimizam ipak jeste razglednica našeg doba. Neizostavno se u takvom ozračju naziru i konture onoga što je šira društveno-politička slika prostora o kojima autor “Slijepe karte” piše.
Pogačar, međutim, ne upada suviše u tu vrstu tlapnje, ali se ona neizostavno probija u atmosferi gradova i prostranstava koje putopisac prolazi. Onog trenutka kada pisac insistira na toj političnosti, ona postaje pomalo pankerska i pobunjenička, ponekad se doima kao opšte mjesto i refren dobro poznate ljevičarske pjesme. Na sreću, Pogačar je dovoljno mudar i oprezan pisac da ne upada u zamku pamfletizma. Iako ne treba u potpunosti bježati od činjenice da ova knjiga jeste i politična, ipak joj je priskrbljeno dovoljno odmaka i distance spram tih tema da ne bi postala banalna. Što je ne trasira na samo jedan pravac i piscu otvara mogućnost za oblikovanje slojevitog teksta.
Prožet je stoga ovaj sonet ceste nekim tipičnim dilemama našeg vremena. Najprije pitanje samog putovanja i mogućnosti prevladavanja granica. Da li one stvarno postoje, da li ih je moguće preći i zanemariti. Putovanje vozom kod Pogačara zauzima posebno važno mjesto, jer voz je prostor kontemplacije, mjesto u kojem se putovanje pretvara u svojevrsnu tranziciju iz jednog u drugi oblik postojanja i kretanja. S vozom se u čovjeku probudi ono primordijalno nomadsko, potreba za kretanjem kao nasušni poriv. Voz je, kao i samo putovanje, prostor u kojem se nastoji, u slučaju ove Pogačarove knjige, sagledati i pojam doma i identitarna vezanost za dom kao prapočetak svega. Čini se da Pogačar čovjeka želi doživjeti kao puža, ne u smislu nekog kosmopolitskog i univerzalističkog poimanja, nego kao biće obremenjeno teretom doma na svojim leđima. Dom je uvijek tu, privezan kao omča oko čovjeka. Iz tog razloga “Slijepa karta” jeste možda put u jednom pravcu, izbor i način življenja. Kretanje kao pokretač svega.