Slava

Special cijena 45,00 kn Redovna cijena 50,00 kn
  • Jezik izvornika: njemački

  • Prijevod: Latica Bilopavlović Vuković

  • Broj stranica: 192

  • Godina izdanja: 2011.

  • ISBN: 978-953266215-3

  • Naslov izvornika: Ruhm

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 295 g

Nakon što pisac dosegne svjetsku slavu, a upravo to dogodilo se Danielu Kehlmannu s romanom Mjerenje svijeta, o čemu još može pisati? U svome novom romanu Kehlmann piše baš o tome što se događa kada postanete slavni, što učiniti kada vas odjednom svi počnu zvati jer vam je slučajno dodijeljen telefonski broj slavne osobe ili kako se osjeća pisac koji putuje diljem svijeta od jednoga Goethe instituta do drugoga da bi predstavio svoj uspješni roman i odgovarao na uvijek ista, često glupa pitanja. U Slavi, romanu u devet priča, Kehlmann iznova dokazuje svoju spisateljsku genijalnost spajajući junake slučajnim događajima te tako u prozi potvrđuje Lorenzovu tezu o zamahu leptirovih krila.

Beskrajno zabavna, prepuna suptilnoga humora i fine ironije, Slava prikazuje, ironizira i ismijava suvremenu kulturu celebrityja, geekove, književne zvijezde i Liječnike bez granica. Daniel Kehlmann bez pardona parodira svijet u kojem živimo, čiji je dio i sam, i u kojem samo slavni, kako god to postigli, imaju pravo na postojanje.

“Pisanje, ono pravo, žestoko, uvijek je pisanje u mraku, i omjer svladanih tehnika i instinkata kod Kehlmanna je i dalje na ovoj intuitivnoj strani. Intuicija gorile i nježnost leptira, eto što je potrebno da bi se, ugrubo, napisala dobra priča.”
Dario Grgić, Zarez

“Temom identiteta bavili su se brojni književnici, no Daniel Kehlmann to čini ustrajavajući na vedrini, iskričavu humoru, ironijskom odmaku i lepršavosti, onkraj pretencioznosti uspijevajući istovremeno biti i urnebesno smiješan, ali i bolno alarmantan.”
Božidar Alajbegović, Vijenac

Slava je knjiga iza koje stoji besprekorna autorska inteligencija i duh (bez sekire), koji čeka čitaoca spremnog na avanturu.”
Teofil Pančić, Vreme

“S Danielom Kehlmannom njemački humor dobio je svog književnog “superstara”.”
Dragan Jurak, Jutarnji list

15.6.2011.

Daniel Kehlmann, pisac koji je osvojio čitatelje “Mjerenjem svijeta” i izumio - njemački humor

Ilina Cenov, najboljeknjige.com, 15.06.2011.

Mladi je njemačko-austrijski pisac Daniel Kehlmann u vrlo kratkom vremenu postao gotovo zvijezda književnosti njemačkog govornog područja. Ne samo da je njegov roman “Mjerenje svijeta“, objavljen 2005. godine, polučio internacionalni uspjeh. Štoviše, mnogi taj roman nazivaju jednim od najznačajnijih u njemačkoj poslijeratnoj književnosti. Postoji još nešto što je Kehlmann unio u literaturu njemačkog govornog područja, a to je nešto što smo do njegove pojave mirne duše mogli uspoređivati s Jetijem, NLO-ima, postojanjem Tarzana... Dakle s pojavama o kojima malobrojni samo nagađaju, a zapravo ih nitko nikad nije vidio. Daniel Kehlmann “izumio“ je i u književnost unio nešto sasvim novo. Njemački humor. I to odličan!

U brojnim književnim nagradama ovjenčanom romanu “Mjerenje svijeta“, pratimo bitna znanstvena dostignuća s kraja 18. i početka 19. stoljeća te privatne živote dvojice istaknutih njemačkih znanstvenika toga doba. Jedan od njih je Alexander von Humboldt (1769-1859), istaknuti istraživač Južne Amerike, znanstvenik i pustolov, koji je opisao mnoge geografske pojmove i prirodne vrste, te na taj način postavio temelje nekih grana moderne znanosti. Drugi je Carl Friedrich Gauss (1777-1855), matematičar i astronom, koji je izuzetan doprinos dao i geometriji, fizici, optici i geodeziji, a u njegovu čast jedinica inteziteta magnetskog polja danas nosi upravo njegovo ime.

Tematika i likovi vam možda zvuče dosadno? E, pa vjerujte mi da se varate!

Ne umanjujući važnost dvojice znanstvenika i njihovih neupitnih znanstvenih dostignuća, pisac nam ih opisuje kao obične ljude, doduše zanesenjake u svome poslu, ali sa svim manama i vrlinama, poput svakoga od nas.

Von Humboldt je kao tridesetogodišnjak krenuo u, do tada gotovo posve nepoznatu Južnu Ameriku, a sve pod geslom: “Kad god vas neke stvari plaše, dobra je zamisao izmjeriti ih.“ Bio je, za to vrijeme, neobičan čovjek, kao da ne pripada svijetu u kojem živi. On želi “istraživati život, shvatiti neobičnu upornost kojom prožima globus. Želi ga prozreti.“ Upravo u nastojanju da prozre tu čudnu pojavu zvanu život, “Humboldt je proučio sve što nije imalo dovoljno nogu i straha da mu pobjegne.“ Popeo se i izmjerio svako brdo na koje je naišao, izbrojio svaku uš u kosi domorodaca, sakupio tisuće uzoraka biljaka i životinja, pojeo svaku bobicu, degustirao čak i ptičji izmet, sakupljao prastare ljudske kosture duž goleme Amazone, dao da ga izbodu nebrojeni komarci, kušao otrov... Istraživanje je za njega bio sveti i uzvišeni cilj. Na sreću, preživio je sve to i doživio duboku starost.

S druge je strane osobenjak Gauss. Posve različit od Humboldta. Jedino što su dijelili, bila je strast za znanjem, jer “zagonetka, ma kako malena bila, ne ostavlja se uz rub puta.“ Nasuprot posve aseksualnom Humboldtu, Gauss je, za to doba, bio pravi seksualni predator, kojemu nisu bili strani niti posjeti prostitukama. Za razliku od Humboldta, koji je prošao nebrojene kilometre, Gauss je mrzio putovanja i smatrao ih je potpunim gubitkom vremena. Ali, zato je s jednakom strašću i s jednakim uspjehom kao i njegov kolega pustolov, istraživao i “mjerio“ svijet. Ali samo onaj njegov dio koji je mogao zahvatiti pogledom (i teleskopom).

Dvojica znanstvenika se susreću samo jednom, u Berlinu 1828. godine, već u ozbiljnim godinama, s neupitnom znanstvenom reputacijom, ali pomalo nalik Waldorfu i Statleru, poznatim starim cinicima iz Muppet Showa. Obilježeni idealizmom, vjerom u napredak i bolje sutra, svjesni ograničenja vremena u kojem žive, kao i vlastite starosti, zajednički pronalaze neku vrstu besmisla u tom “mjerenju“, kojem su posvetili živote. Jer: “Čovjek može donekle izmjeriti svijet, ali to ni izdaleka ne znači da ga iole razumije.“

Kehlmann je, najjednostavnije rečeno, napisao sjajan roman. Ali i roman izuzetnog rizika. Ponajprije zato što su njegovi likovi dvojica osebujnih znanstvenika, a to, kako se nama običnim smrtnicima čini, ne može biti previše zanimljivo. Potom, još i njemački humor. Roman njemačkog govornog područja, pa humor?! Ali rizik se isplatio. Dvojica znanstvenika su među najupečatljivijim likovima koje sam imala prilike susresti u literaturi u posljednje vrijeme. Znanstvenicima, koji su obilježili ne tako davnu povijest, Kehlmann je dao toplu, ljudsku dimenziju. I kad se Humboldt i Gauss susreću s tadašnjim novotarijama, poput leta balonom, ili uspostave mjerne jedinice metra, pisac nam to prezentira tako opušteno, s nevjerojatnom dozom zanimljivosti, neopterećenosti, ali i dubokog znanja.

Sve to začinjava izuzetno inteligentnim, suptilnim humorom, koji će vas natjerati da se smijuljite gotovo sve vrijeme čitanja. Kehlmann daje i dozu blage, fine, i nimalo zločeste, ironije. Čak se u jednom trenutku naruga i sam sebi, kad kroz Humboldta progovara o romanima “koji se gube u lagarijama jer autor svoje budalaste ideje stavlja u usta povijesnim ličnostima.“ A upravo je na tome pisac bazirao ovaj roman.

Kako je pisac izjavio u jednom intervjuu, postoji stanovita diskrepancija između uzvišenih ideja koje ima pojedinac i banalne stvarnosti života. U romanu “Mjerenje svijeta“ pisac se htio pozabaviti upravo tom temom: sudarom ideje i stvarnosti. Njegovi junaci žive taj sudar, oni balansiraju između znanstvenih ideala i ograničenosti svakodnevnog života tog doba. Kad samo pomislimo da, recimo, nije postojao stomatolog, već vam je pokvareni zub “popravljao“ lokalni brijač i to tako da ga iščupa, sve vam je jasno. A bili biste sretni ukoliko je dotični “brico“ ipak iščupao pokvareni, a ne, kao u Gaussovom slučaju, zdravi zub...

Kehlmann je napisao nepretenciozan roman, u duhu vremena o kojem govori. Pritom je, na nevjerojatno uvjerljiv i domišljat način, spojio stvarne činjenice i fikciju. A ta je dva naizgled nespojiva pojma isprepleo na pametan, svjež, maštovit i nadasve zabavan način. U romanu se osjeća mladost njegovog autora, ali ne kroz možebitno neiskustvo, već kroz razigranost i neopterećenost. Upravo zato se ovaj roman vrlo lako čita. “Mjerenje svijeta“ bi svakako trebao biti visoko na vašoj “to read“ listi, i to ne samo za ovo ljeto.

Nakon uvjerljivog uspjeha s romanom “Mjerenje svijeta“, Kehlmann nam se, 2008. godine, predstavlja novim romanom “Slava“. Ovdje je riječ o “romanu u devet priča“, kako to slikovito govori podnaslov ovog djela. Međutim, moj prvi zaključak nakon čitanja “Slave“ je da “Slava“ zapravo nije roman. To je zbirka kratkih priča, gdje je svaka od devet priča zaokružena, dovršena i samostalna cjelina. Doduše, priče su povezane tematikom i likovima. Pri tome će se pojedini lik u jednoj priči tek spomenuti, u drugoj će biti glavni lik, postupci koje čini u jednoj priči, u drugoj će priči otkriti svoju posljedicu i slično. Ali svaka je priča, unatoč tim poveznicama, ipak odvojena i samodostatna cjelina.

Kroz te priče Kehlmann na vrlo maštovit i blago ironičan način progovara o mnoštvu suvremenih životnih tema, koje čine našu stvarnost. Analizira slavu, posebno u situacijama kada ona postaje opterećenje, glumce i književne zvijezde, koji neprestano moraju odgovarati na ista, manje-više glupa pitanja. Secira mobilne uređaje, koji crkavaju kada nam najviše trebaju, eutanaziju, self-help literaturu, čiji autor razmišlja o samoubojstvu... Pisac ironizira kompjutorske geekove, čija je osnovna zanimacija vrijeđanje poznatih i uspješnih ljudi na različitim forumima. Naravno, oni to čine anonimno, i naravno, vrijeđaju ljude koje ne poznaju osobno. A pri tome, kao svaki prosječan (nenormalan!?) četrdesetogodišnjak, žive s mamom, koja im ne dozvoljava da imaju djevojku!

Likovi u ovoj zbirci priča su pojedinci, kojima se čini da su izgubili identitet i smisao za stvarnost. Kehlmann svoje likove ne štedi, već ih stavlja u najbizarnije situacije, često i s dozom nadrealizma. U takvim, pomalo apsurdinim situacijama, njegovi likovi pokušavaju pronaći smisao i izlaz, s promjenjivim uspjehom, a vrlo često i bez uspjeha, kakvom su se nadali...

Kehlmann ima sposobnost da čitatelja u potpunosti zaintrigira i uvuče u priču. Njegove su priče zanimljive i dinamične, njihova tematika je suvremena i nama vrlo poznata i bliska. Ipak, osim konstatacije da “Slava“ nije roman, kako nam se to iz nekog (vjerojatno komercijalnog) razloga prezentira, postoji još jedan problem. Naime, nakon “Mjerenja svijeta“ moja su očekivanja bila velika, a “Slava“ ih, nažalost, nije u potpunosti ispunila. Njoj nedostaje ona blistavost i neopterećenost, koju ima prethodni roman. Nakon čitanja, ostao mi je dojam da je Kehlmann, umjesto zbirke kratkih priča nazvane romanom, mogao napisati, neću reći devet, ali barem tri-četiri sjajna romana. Imam osjećaj da je izvrsnu, intrigantnu i originalnu tematiku zapravo “potrošio“ u ne tako atraktivnoj formi kratke priče.

Da me roman “Mjerenje vremena“ nije toliko oduševio, “Slava“ bi bila izvanredno štivo. Ali poslije tolikog oduševljenja novootkrivenim autorom, očekivala sam više. Unatoč kritici, “Slava“ nije knjiga koju biste trebali zaobići. Zabavna, duhovita i zanimljiva, ona je i više nego dobra za inteligentnu razbibrigu.

S obzirom na mladost pisca, sigurna sam da će nas u skoroj budućnosti počastiti nekim novim originalnim romanom, nekim novim “mjerenjem književnosti“, približiti nam neko zaboravljeno doba i ponovo nas iznenaditi činjenicom da se i ozbiljni i kruti Nijemci ipak znaju do suza smijati. I mi skupa s njima!

16.7.2011.

Slava kao identitetna anomalija

Božidar Alajbegović, Vijenac, 14.07.2011.

U svojoj petoj na hrvatski jezik prevedenoj knjizi naslovljenoj Slava (prev. Latica Bilopavlović Vuković, izd. Fraktura, Zaprešić, 2011) Daniel Kehlmann za protagoniste ima ljude koji su svi odreda na egzistencijalnome rubu, ili pak nadomak prekoračenju toga ruba (starica koja se odlučuje na eutanaziju, pisac priručnika za samopomoć koji planira samoubojstvo, glumac koji gubi vlastiti identitet, književnica izgubljena u nekoj azijskoj banana-republici, itd.), u pričama tematski osovljenima oko problematike identiteta, njegove nepostojanosti, fluidnosti, zamjene i gubitka. No, kako je Milan Kundera identitet već iskoristio kao naslov knjige, Kehlmann se odlučio za slavu, kao mnogo atraktivniji pojam u ovom našem suvremenom, žutilom obojenu svijetu, iako se slave on zapravo u devet priča koliko ih je sakupio u knjizi tek posredno dotiče, tretirajući i nju kroz prizmu identiteta, i to kao svojevrsnu identitetnu anomaliju.

Bez obzira da li je slava koju pojedini protagonisti proživljavaju tek iluzija samozavaravanja, ili su pak slavni zahvaljujući senzacionalističkim ispadima žutih medija, Kehlmannovi celebrityji zbog svog statusa slavnih uglavnom pate – salijeću ih novinari, ali i običan puk i to uvijek s istim, predvidljivim i mahom glupim pitanjima, gube pravo na privatnost, pa čak, kako u jednoj priči iz knjige vidimo, bivaju i zamijenjeni dvojnikom koji djeluje autentičnije od slavne osobe koju oponaša. No slava se redovito ispostavlja kao stvar pogrešne percepcije, kako kod onih koji slavne takvima percipiraju, tako i kod onih koji sebe slavnima, zbog senzacionalističke izopačenosti medija, počinju smatrati. A deziluzija, uči nas Kehlmann, podjednako je bolna, kako za jedne tako i za druge.

Knjiga Slava Daniela Kehlmanna zapravo je niz od devet ulančanih kratkih priča s međusobno povezanim likovima koji se prošetavaju iz teksta u tekst, zbog čega se knjiga može čitati i kao roman (iako su priče, po mom sudu, odveć labavo međusobno povezane), a svim je protagonistima zajednička njihova identitetna poljuljanost jer su im egzistencije i identiteti na korak od potpunoga raspada. Ponekad je tomu tako bez njihove krivnje (starica koja saznaje da boluje od raka te se odlučuje na odlazak u kliniku za eutanaziju ispostavlja se marionetom u službi književnog eksperimenta jednoga pisca; slavni glumac čiji identitet i život u potpunosti preuzima dvojnik s više karizme i glumačkog dara; književnica koja zbog tuđeg nemara postaje zarobljenicom azijske banana-republike), ali ponekad i zbog samozavaravanja (zaluđeni forumaš koji u potpunosti zamjenjuje stvarni život virtualnim, internetskim; planetarno slavni pisac priručnika za samopomoć kojega iluzija o vlastitoj veličini i važnosti vodi samoubojstvu kojim bi, kako smatra, prenerazio čitav svijet i poljuljao neke zadane postavke; identitetna zbrka života u višestrukosti jednoga preljubnika izgubljena u labirintu laži od kojih mu se sastoji život).

Temom identiteta bavili su se brojni književnici (sjetimo se tek nekoliko uspjelih svježijih primjera, poput romana Zavezanih očiju i Što sam volio Siri Hustvedt, ili pak Divisadera Michaela Ondaatjea), no Daniel Kehlmann to čini mnogo manje ambiciozno, ustrajavajući na vedrini, iskričavu humoru, ironijskom odmaku i lepršavosti, onkraj pretencioznosti uspijevajući istovremeno biti i urnebesno smiješan, ali i bolno alarmantan. Osim što iz priče u priču upozorava na anomalije i opasnosti suvremenoga načina života (u vječnom speedu i petoj brzini trke za materijalnim dobrima te u ovisnosti o tehnološkim inovacijama bez kojih smo bespomoćni i, kako mislimo, osuđeni na propast) Kehlmann vrlo vješto mijenja emocionalne registre, brodi kontinentima i oblikuje široku lepezu dugo pamtljivih, a često i vrlo ekscentričnih likova kojima, i u slučaju kad nam nisu simpatični, ipak najčešće ne želimo sudbinu kakvu im je autor priredio. Ukratko, njegovi likovi kao da nastavljaju živjeti i nakon što odložimo knjigu, što je najbolja potvrda da je pisac dobro odradio posao u smislu castinga.

žKao i u prethodnim romanima Kehlmann se ne usteže od posezanja za metafikcijskim igricama; kod tematizacije inverzije identiteta u osoba koji sebe prepoznaju kao predložak za likove u književnom djelu prijatelja on piše i o njihovoj ljutnji što su tek preoblikovane kopije sebe samih, ali i o zadovoljstvu zbog takva ovjekovječenja, koje, kako smatraju, podrazumijeva produženje (ako ne čak i ovjekovječenje) egzistencije, bar sve dok postoji netko tko će obratiti čitalačku pozornost. Autor tekstove ne lišava ni pop-referencijalnosti i transtekstualnosti, a povlači i paralele s filmskim medijem (naslov jedne priče koristi kao hommage sunarodnjaku filmašu Percyju Adlonu i njegovu satiričkom remek-djelu Rosalie goes shopping), a sa već spomenutom Siri Hustvedt dijeli pozornost koju pridaje tematici procesa klizanja u treće lice (kad se umjetnikovo ime svjesno pretvara u komercijalnu robu) te problematizaciji odnosa između privida i zbilje.

Kehlmannovu Slavu tvori devet precizno koncipiranih te kvalitativno ujednačenih priča koje svaka za sebe čine zaokruženu proznu cjelinu, a promatrane zajedno (unatoč odveć labavoj međusobnoj povezanosti) tvore efektnu, koncepcijski osmišljenu knjigu sa zajedničkim tematskim okvirom i inteligentnim, na trenutke čak i vrlo oštrim humorom kao zajedničkom provodnom niti. Iako je prema svojim likovima često vrlo okrutan, sve njih autor vidi kao žrtve vremena u koje su bačeni da žive i koprcaju se pod teretom slave ili pak žudnje za njom, u nadi za dokinućem egzistencijalne ispraznosti ili barem postignuća samozavaravajućeg privida da će dosezanjem slave istovremeno i beznađe od sebe odagnati. Sve dok pisac, postupkom deus ex machina, ne odluči drukčije. A zašto? Pa poradi vlastite slave, dakako...

21.7.2011.

Zašto su slavne face plitke? Jer o njima ne piše Daniel Kehlmann

Robert Perišić, Globus, 21.07.2011.

Daniel Kehlmann (1975) je s romanom „Mjerenje svijeta“ 2005. stekao svjetsku slavu - a sad se u romanu „Slava“ igra odnosom slave i stvarnosti, koje se međusobno slabo podnose. Kehlmannu je prevedena i knjiga pitkih eseja „Izmišljeni dvorci“, što je još jedna preporuka za kvalitetniju varijantu ljetnog štiva. Dvije fine laganice.

Daniel Kehlmann najpoznatiji je njemački autor nove generacije, čovjek koji je internacionalnoj publici otkrio ono za što su mnogi mislili da u njemačkoj književnosti ne postoji, dakle - humor. Nije, dakako, riječ o prvoloptačkim forama, niti je Kehlmann pisac populističkih „humorističkih romana“, ali ako se traži njegov specifičan pomak, naročito u romanu „Mjerenje svijeta“ kojim s proslavio, onda je to svakako pomak ka smiješnom tamo gdje ga ne očekujemo, primjerice u povijesnom diskursu. „Mjerenje svijeta“ po tome je značajna knjiga – duh patetike kojim je prožet historicizam, Kehlmann u tom romanu „neprimjetno“ (praveći se da slijedi visoki ton) izvrdava u fini, tihi smijeh koji postaje pratioc dviju povijesnih figura, prirodoslovca Alexandra von Humboldta i matematičara Carla Friedricha Gaussa. U „Mjerenju svijeta“ Kehlmann govori o prošlosti s jasne pozicije - iz svog vremena. Po tome je suvremen (jer, naravno, i povijesni roman može biti suvremen), a odatle i njegov humor: on prošlost ne negira, razumije ju, i vrlo je dobro razlikuje od sadašnjosti. Zato može ukazati i na smiješne aspekte negdašnjeg života. Sam građanski čovjek iz doba Humboldta i Gaussa (kraj 18., prva polovica 19. st.) jest, za nas danas, pomalo neobično biće. Za razliku od površne povijesti biflanja godina i bitaka, Kehlmann u „Mjerenju svijeta“ čitatelja upozorava na ono krucijalno: da se čovjek mijenja, da je čovjek bio drukčiji. Slab povijesni roman, pak, vidi ljude uvijek istima, a zapravo u prošlosti zamišlja čovjeka ovog vremena, samo što toga nije svjestan (on je zapravo također „suvremen“, ali na kriv način).

Već se, dakle, iz „Mjerenja svijeta“ vidjelo da je Kehlmann iznimno osviješten autor, što se potvrđuje u nedavno prevedenim „Izmišljenim dvorcima“, knjizi kratkih „osvrta“ na klasike i suvremenike gdje je Kehlmann, za usporedbu domaćoj publici, blizu načina na koji Kundera – načitano, ali s iskustvom pisca – esejizira o književnosti. Primjerice, u izvrsnom eseju „Ironija i strogoća“ Kehlmann daje sažet pregled razvoja romana od predmodernog doba kad se roman smatrao nižom estetskom vrstom do danas kad je roman „vladar književnosti“. Zaokret je donijela 1857. i Flaubertova „Madame Bovary“ što je po Kehlmannu još uvijek najvažniji događaj u povijesti romana. „S Flaubertom se etablirao do danas mjerodavan stilski ideal moderne pripovjedne proze, impeccabilité, besprijekornost....“ Na mjestu negdašnjih formalno neurednih romana, glavni kriterij postala je kompozicija, što traje do danas. „Uistinu, uvjerljiva većina velikih romana koji su nastali u 20. stoljeću, predstavlja uvijek nova približavanja idealu stilističke besprijekornosti i savršene kompozicije“, piše Kehlmann. Tu spadaju i modernisti, s time što „u modernom romanu građa uzmiče u korist forme prikazivanja, sadržaj u korist strukture“ što, dakako, piše Kehlmann, može odvesti i do „odveć profinjene beživotnosti“.

Ovo je i dobar uvod u upravo prevedeni Kehlmannov roman „Slava“ (2008) gdje on svjesno pleše po rubu „odveć profinjene beživotnosti“, gradeći kroz devet priča „roman kompozicije“ bez stalnog glavnog junaka. U romanu je važan motiv slave, koju je Kehlmann i privatno iskusio, a koja neke junake (slavni glumac, uspješni pisac) odvaja od stvarnosti, dok su drugi u nju „uronjeni“ (npr. likovi „Liječnika bez granica“ u Africi). Kehlmann se efektno igra s ovim „problemom stvarnosti“ preskačući povremeno u metafikciju - s time da su takvi postupci, koje domaća kritika obično zove „zahtjevnima“, kod Kehlmanna gotovo zabavni - čineći „Slavu“ ne odveć moćnim, ali kompozicijski elegantnim romanom.

Ukratko, s dvije knjige – esejističkom „Izmišljeni dvorci“ i romanom „Slava“ – Kehlmann je dobar izbor za ljetno štivo onima koji uz pitkost traže literarnu profinjenost, a tu je, eto, i svijet celebrityja obrađen iz nešto pametnijeg rakursa nego ga nudi domaći tisak u svojoj proizvodnji fikcije kao stvarnosti. Probajte radije s Kehlmannom.

13.9.2011.

Jedan trijumf u devet priča

Teofil Pančić, Vreme, 10.09.2011.

Kako je neobično što nas je tehnika preselila na svijet bez čvrstih mjesta. Govorimo niotkuda, možemo biti svugdje, a budući da se ništa ne može provjeriti, sve što zamislimo u biti je i istinito. Ako mi nitko ne može dokazati gdje sam, ako čak ni ja nisam s tim skroz-naskroz načisto, gdje bi bila instanca koja odlučuje? Stvarna i čvrsta mjesta u prostoru postojala su prije nego što smo posjedovali malene voki-tokije i dok još nismo pisali pisma koja su u trenutku odašiljanja već na cilju.

Danijel Kelman (Daniel Kehlmann), rođenjem Bavarac (1975) koji živi u Beču, jedna je od ovećih evropskih književnih zvezda u poslednjoj dekadi, barem kad se radi o onim piscima koji ne odstupaju od onoga što je kanonizovano kao „ozbiljna“ iliti „umetnička“ književnost, dakle, po strani od megapopularnih žanrovskih niša, koje su jedan (para)literarni svet za sebe. Najviše je slave, moglo bi se reći, zahvatio romanom Merenje sveta, prevedenim i na srpski, kao i knjigom Malerovo vreme, ali je literarno najuzbudljiviji ipak bio s romanom Ja i Kaminski, na vreme prevedenim i kod nas (v. Vreme br. 797).

Na tog i takvog Kelmana, zaigranog i briljantnog, podseća nas i njegov novi(ji) roman Slava (izvorno iz 2008), kao njegovo svakako do sada najrazrađenije delo, štaviše, pravi trijumf pripovedačkog umeća. A čitalac zna šta to znači, to jest čime će biti nagrađen ako se poduhvati takve knjige: čistim užitkom kao osnovnim i nezaobilaznim pra-principom, razlogom, smislom i suštinom vaskolike erotike čitanja...

Slavu je pisac podnaslovio kao „roman u devet priča“, i zaista se ne može biti tačniji od toga. Svaka od ovih proznih celina savršeno funkcioniše sama za sebe, i kada biste je čitali bez svesti o postojanju „tekstualnog ostatka“ koji zajedno sačinjava Slavu, na primer, kad biste je čitali u nekom književnom časopisu, ništa vam ne bi bilo „sumnjivo“. A opet, Slava je romaneskni tekst par excellence, a ne tek zbir priča nekako ovlašno ulančanih tek toliko ne bi li nekako bile povezane u jednu veću celinu, žanrovski hermafroditsku.

Bivajući u ne baš neznatnoj meri svojevrsnom tragikomedijom zabune, roman Slava isprepliće sudbine svojih junaka na naj(za)čudnije moguće načine, mada opet i dosledno bez onog „sudbinskog“ mistifikatorstva kakvom se rado utiču mediokritetski pisci uzalud pokušavajući da iskroje priču i isfircaju joj junake, a da se nigde ne vide šavovi... U prvoj priči Ebling, tehničar u telekomunikacionoj kompaniji, kupuje nov mobilni telefon sa, ispostaviće se, „starim“, od nekoga već korištenim brojem, mada će ga svi uveravati da je to „nemoguće“. Još kad se ispostavi da je taj broj verovatno pripadao slavnom glumcu za kojim se lomataju žene, sivi i anonimni mediokritet Ebling će se polako opustiti i doći na nekoliko, hm... kreativnih ideja. Naposletku, zašto pomalo ne biti neko drugi, „kome nije muka od onoga što jeste“, što bi rekao Jovan Hristić? U jednoj od narednih priča, taj će se isti slavni glumac, Ralf Tanner, suočiti sa ozbiljnom insuficijencijom identiteta: on je „sam sebi postao nestvaran“, a koliko će uopšte vremena moći da protekne dok i drugima ne postaneš nestvaran, to jest, dok prestanu da ti veruju da si to zaista - ti...

Za ove je zapetljancije zaslužan, dakako - pisac. A on se u ovoj knjizi zove Leo Richter, i poprilično je egocentričan, pekmezast, naprazno paranoičan, zapravo, u osnovi čovek-iz-više-klase koji je navikao da u njegovom svetu sve bude potaman, pa će praviti dramu i od običnog kašnjenja voza... A u međuvremenu će, budi na oprezu čitaoče, biti opsednut idejom o pisanju „romana bez glavnog lika“! Njegova, recimo, devojka Elisabeth, „lekarka bez granica“, videla je i osetila užase i patnje o kojima Leo zapravo ne zna ništa; utoliko joj sopstvena iskustva deluju kao iskustva stvarnosti, a Leova više kao nekakvo elegantno vetropirstvo, mada teško odoljivo. Kako god, pošto je Richter i autor, kako od njega saznajemo, priče o neizlečivo bolesnoj ženi koja odlazi u Cirih na kliniku za eutanaziju, eto nam i te priče u knjizi; no, hoće li ona uopšte ikada dospeti na tu kliniku? To je jako neizvesno, s obzirom da će je tamo povesti zagonetni pleased-to-meet-you lik pomalo ne-od-ovoga-sveta, a koji se povremeno pojavljuje u Slavi, ne bi li još malo iskomplikovao stvari tamo gde treba... Kako god, razmaženom Leu će biti smor da putuje u neki Tadžikistan, Uzbekistan ili tako negde na nekakvu konferenciju, pa će tamo otići Marija Rubinstein, spisateljica krimića; i dakako, zauvek će se izgubiti u zaumnom svetu Istoka, sačinjenom od bede, korupcije, savršeno nerazumljivih običaja i shvatanja i, uopšte, neke zapadnjačkom mozgu použasne neprozirnosti ljudi i stvari. Priča na nivou ludila Ilje Stogoffa... Nazad k telekomunikacijama: šef će te firme - s karakterističnim užasom pred „nestvarnošću“ situacije - voditi dvostruki život, muževljevski i preljubnički, i ta će se priča - koja opet nije, kao i skoro sve u ovoj knjizi, ništa drugo nego priča o krhkosti i nestalnosti naših identiteta - okončati svojevrsnim razgolićavanjem kao olakšanjem, u više mogućih smislova... U međuvremenu, zavaravajući trag, na nekakvu će konferenciju morati da pošalje najneuglednijeg među potčinjenima, grotesknog Mollwitza, jednog od onih internetsko-forumaških pacova čija je egzistencijalna stvarnost u svakom smislu i aspektu posve mizerna, i koji otuda svoj „pravi“ život zapravo žive na webu, pod pseudonimom, kao sablasti modernog doba, dokono i napadno toročući o pitanjima i ljudima o kojima ne znaju ništa, to jest, znaju taman toliko da im se neizdržno pričini da nešto znaju... I gde će, to jest - na konferenciji, naleteti na sirotog Lea Richtera, urnisanog već od takvih likova, od nametljivih duhovnih parazita... Koji Richter, pak, koliko god poznat pisac bio, ne može da se meri sa svojevrsnim latinoameričkim new age guruom Miguelom Auristosom Blancosom (čuj - Blancos!), bezveznim mistifikatorom čija pseudomudra trućanja pobožno gutaju milioni... Ako ste naslutili kakvu zločestu aluziju na nekakav stvarnosni koeljovski (id)entitet, ne mogu vas osuditi. Kako god, Blancos je još jedan od lajtmotivskih likova koji se virtuelno pojavljuju u valjda svim celinama ove knjige, da bi u jednoj od priča postao glavnim junakom, i čak dobio šansu da časno okonča svoj bezvezni, prevarantski život; hoće li je iskoristiti? Recimo da to zna samo Leo Richter, ili čak ni on.

Slava kroz svojih devet priča pomalo funkcioniše baš u skladu sa znamenitom „teorijom haosa“ (koja je i sama, da se ne lažemo, znatnim delom popularizatorska mistifikacija): mali, sitni životni trikovi, smicalice ili beznačajna odstupanja od rutine, mikronski ispadi iz uobičajenog toka stvari, koji su jedva primetni u jednoj priči, u nekoj od narednih - ili čak, čitalac retroaktivno shvata, u nekoj od prethodnih! - izazivaju ogromna, sudbinska pomeranja i lomove. Na koncu, Danijel Kelman na sjajan način ostvaruje san Lea Richtera: ovo jeste „roman bez glavnog junaka“, no nipošto i roman bez romana: Slava je knjiga iza koje stoji besprekorna autorska inteligencija i duh (bez sekire), koji čeka čitaoca spremnog na avanturu. Naravno, većini će uvek biti milija „dubina“ vejanja ovejanih suština jednog Miguela Auristosa Blancosa, ali dobro sad - možda i za njega ima nade, samo ako skupi hrabrosti da neopozivo presudi sopstvenom postojanju!

23.9.2011.

Začitavanje: 'Slava'

Vesna Solar, Booksa.hr, 21.09.2011.

Daniel Kehlmann, austrijski pisac koji se proslavio Mjerenjem svijeta, svoje novo djelo, Slavu (Fraktura, 2011.; prevela Latica Bilopavlović Vuković), u podnaslovu određuje ovako: Roman u devet priča.

To odmah stvara zabunu: kako je moguće da roman bude sastavljen od priča? Nekoliko priča čine zbirku priča. Postoje mišljenja kako je u razvoju povijesti književnosti do stvaranja romana došlo povezivanjem nekoliko priča, ali priča – kao kratka prozna forma – i roman – kao dugačko prozno djelo – ipak su različiti književni žanrovi. Kako onda shvatiti Kehlmannov podnaslov?

Kehlmann u Slavi želi stvoriti djelo koje se opire tradicionalnim književnim podjelama, i u tome i uspijeva. Neobična mu je forma potrebna da opiše neobičnu stvarnost u kojoj živimo i mi kao čitatelji i likovi njegovog romana. Slava tematizira suvremenu stvarnost koja se rastvara na mnogo stvarnosti, pa se više o jednoj pravoj stvarnosti i ne može govoriti. To je tema koja povezuje svih devet priča. Slava je onda samo jedna od tih stvarnosti, ona stvarnost u koju se naše doba zaklinje. U svim pričama likovi ovise o zapravo virtualnoj stvarnosti: pisac o svojoj publici i njihovim shvaćanjima njegovih priča, glumac o načinu na koji ga obožavatelji vide, lik u priči o autoru priče.

Tako u prvoj priči Elbingu, koji se konačno odlučuje kupiti mobitel, slučajno biva dodijeljen broj slavnog glumca, pa svi smatraju da zapravo razgovaraju s tim glumcem. U jednoj drugoj priči tog istog glumca počinju smatrati imitatorom njega samog, pa on postepeno preuzima drugi identitet. Jedna priča pripovijeda kako je autor čitavog niza priručnika samopomoći prisiljen priznati sam sebi kako život i svijet zapravo nemaju smisla. Možda najuspjelija i najzanimljivija priča govori o starici Rosalie koja, suočena sa terminalnom bolešću, odlučuje otputovati u Švicarsku gdje bi joj pomogli da umre. Rosalie, međutim, ipak ne želi umrijeti i traži od autora priče da je ostavi na životu.

Takav postupak u kojem se brišu granice između priče i zbilje, pa književni lik ulazi u dijalog s osobom koja ga je izmislila, javlja se i u drugim postmodernim tekstovima, pa se i smatra jednim od bitnih obilježja djela koja žele problematizirati tradicionalni pojam mimesisa. A tim će se problemom Kehlmann pozabaviti i u zadnjoj priči romana, u kojoj se 'stvarna' osoba Elizabeth, koja je putovala s Leom Richteom u Južnu Ameriku, nađe u jednoj od njegovih priča i susreće njegov lik Laru Gaspard. No nije samo odnos fikcije i zbilje nejasan; one ulaze jedna u drugu i isprepliću se – nejasne su i granice onoga što smo dosad smatrali stvarnošću, a što je uvjetovano našim fizičkim postojanjem u nekom vremenu i mjestu.

Nove tehnologije – mobiteli, kompjutori, internet – doveli su do stvaranja posve novih svjetova, a u kojem su oni odnosu sa 'starim' svijetom, nije jasno. Očito da je i internet stvaran – na njemu jedan lik gradi čitavu svoju 'drugu' egzistenciju – ali što to zapravo znači?

Ova ozbiljna pitanja kojima se Slava bavi ne rezultiraju nekakvim smrtno ozbiljnim romanom. To je razigrano i vrlo duhovito djelo koje se važnim pitanjima poigrava te ih uvelike ironizira. Ono se poigrava i formom romana i priče, jer se priče povezuju čitavim nizom što pripovjednih što tematskih dosjetaka. Lik koji se samo spominje u jednoj javlja se u drugoj priči, izravno se kaže kako je lik pisca u jednoj priči napisao priču koja u romanu slijedi, jedna priča govori o autoru priručnika koje čitaju likovi svih drugih priča.

Takvo povezivanje od nas traži pažljivo čitanje i suradnju, a to vodi do zaključka kako je Slava ipak roman, i to dobar roman, možda idealan za posljednje ljetne dane.

27.2.2012.

Daniel Kehlmann: Slava

Dario Grgić, Zarez, 22.2.2012.

Ako su ljudi u stanju svezati si kravatu oko vrata, ako misle da u tome nema ništa čudno ni sporno, onda je sve moguće. Pa i slava. Daniel Kehlmann mladi je njemački pisac (u srednjim tridesetima) dobro predstavljen hrvatskoj publici. Osim „Slave“ objavljeno je još sedam njegovih knjiga, među njima i veliki hit „Mjerenje svijeta“, koji je autoru iz prve ruke priskrbio temu za ovu zbirku priča.

Kad mi je dopala šaka, pomislio sam – ili sam mislio da mi je netko rekao, ne sjećam se točno – kako se u „Slavi“ Kehlmann izruguje vlastitom statusu, ili, u najmanju ruku, izvještava o svom paradiranju po svijetu s kravatom oko vrata, tijekom igranja uloge ozbiljnog, mladog i slavnog pisca. Međutim, radi se o zbirci priča čiji je osnovni provodni motiv slava u njenim raznim uobličenjima.

Da se primati naše pod (ili nad)vrste izvrsno osjećaju u atmosferi cirkusa nije nikakvo posebno čudo jer smo tako uzgajani: još od onih prvih nesretnih rođendana kada se uglavnom uspješno u ljude usađuje cirkuski, krabuljaški, karnevalski i paraderski poriv čije će smjernice većina egzistencija ponizno pratiti tijekom cijeloga života. Provesti na pozornici, pa makar i tričavih pet minuta, u potpunoj je suprotnosti s „bezimenom slavom“ koju s tipičnom dozom humora, preporuča Chuang Ce: biti nepoznat kao zadnja baba (ili zadnji dida), ali besprijekoran; biti neupotrebljiv kao kvrgavi panj, no vječan. Čudan je Tao, ali očito da je slava još čudnija.

Devet je priča Kehlmann posvetio ovom, u biti, ispraznom fenomenu. Tako da možemo čitati duhovitu skasku o životu spisateljice koja zaglavi negdje u nekoj od ruskih državica, bez papira, bez novaca, bez mobitela... i tu počinje problem. Kafkijanska priča koja nije izvedena tehnički posve korektno: OK, mobitelski signal ne prolazi, ali gdje su, dovraga, ovi obični telefoni? Mobiteli jesu rasteretili ljudsku memoriju, pa podosta pripadnika vrste više ne zna nijedan broj napamet, čak ni svoj, no ipak... postoje informacije. Međutim priča je, zažmirimo li na oba oka, pa onda jednim povremeno trepćemo, dosta zanimljiva. Ima atmosferu. Kafkijansku. Ili je pravo ime Dino Buzzati?

Moguće se zamisliti kako negdje, nekome, vitlamo značajem vlastite osobe, a da to u zatečenome svijetu nikome ništa ne znači. A da osim tog vitlaja, ne poznajemo nijednu drugu vještinu preživljavanja. Jer, osim o slavi (to bi ipak bilo prejednostavno) „Slava“ je posvećena i preživljavanju. Evidentno je kako autor preživljavanje smatra dovoljno intrigantnim da slavu, promotrenu iz ovoga kuta, bez ikakva problema može prikazati kao besmisleno majmuniranje. Koliko kondicije ponestane čovjeku koji je „uspio“ u životu? Uspio u onom ni po čemu taoističkome smislu...

Jedna priča posvećena je zamjeni identiteta. Poznati glumac, umoran od sama sebe, počne nastupati kao imitator vlastita lika. Dobija i usmjeravajuće savjete, stupa u vezu s nekom ženom koja ne zna ništa o njegovu pravom identitetu; prva je to veza nakon milijun godina u kojoj uživa – netko je s njim zbog njega a ne zbog njegove slave. Međutim, jadan je. Novaca može zaraditi malo. Kao imitator onog pravoga sebe blijeda je sjena pravih imitatora. Kao da nema nijednu realnu sposobnost, ništa naplativo. Luksuz njegova „prava“ života pao je s neba i nema veze s njim. Rezultat je nekakve čudne, neosobne matematike, gdje konačni zbroj uopće ne ishodi iz slaganja pojedinačnih kvaliteta na hrpicu.

Kehlmann ovdje umnaža perspektive, odnosno simulakrira stvarnost barem još jednom: zamišljena stvarnost nema veze s realnošću. Realnosti glavnoga lika bliži su lažnjaci, nego pravi glavni lik, i tako dalje. Kraj je opet malko upackan, Kehlmann radi onaj okretaj zavrtnja više, što ga preporučuju James i Borges, ali mu pritom puca šaraf: lik dolazi pred svoju kuću, tamo ga ne prepoznaju. Bezveze. Ići do kraja, ne znači bezglavo zalutati, nego znači ići do kraja. Ali i ova priča ima atmosferu.

Kehlmann je talentiran. Ali se teško ne upitati što bi u istoj situaciji od priče napravio Vonnegut. Ili Ballard. No, i Vonnegut je započeo zbirkom priča iz kojih se ne bi dalo zaključiti kako će ikada napisati „Hokus pokus“. O čemu u jednoj drugoj knjizi istoga nakladnika piše i Kehlmann. U priči se, dakle, sreću i razgovaraju dva imitatora slavnoga glumca, slavni glumac koji glumi da je imitator i pravi imitator, koji glumi da je glumac. Od toga mjesta pa nadalje sve je moglo ići i drugim tijekom. Prva priča u zbirci, „Glasovi“, prilično je dobra. Opet atmosfera, pomalo nedorečena, tajnovita, tipu zvoni mobitel, zovu ga kojekakve žene o kojima nema pojma tko su, nude sastanak, klasična zbrka nastala kao posljedica krivoga broja.

Inače, zbirku se preporuča čitati i kao labavi roman. Likovi šeću iz jedne u drugu priču, a i situacije su tematski natkriljene. Kehlmann se osobito nabrusio na Miguela Auristosa Blancosa, autora knjiga za samopomoć. Živi negdje u Latinskoj Americi, nosi prsten sa sefirom. Zefir? Miro Gavran nije. Paulo Coelho? Uglavnom, lik ima opsesiju pištoljem, kojeg drži blizu pisaćeg stola, i u nekakvom perverznom ritualu naslanja si ga na čelo, stavlja u usta i slično, misleći pritom kako je suzdržavanje od suicida, odbijanje zadavanja te vrste udarca svima pobožnima ovoga svijeta, možda vrhunac njegova života. Isotvremeno je napisao, kao odgovor jednoj opatici na pitanje zašto postoji zlo, iskren odgovor koji je sadržavao stvari koje on uopće nije mislio, nego su jednostavno bile istina. A on nije mislio istinu. Autor knjiga samopomoći drži cijev u ustima i zamišlja uklanjanje svojih knjiga s polica i tezgi, zamišlja problijedjele kućanice i zapanjeno svećenstvo.

U priči „Rosalie odbija umrijeti“ Kehlmann daje direktan prijenos odnosa pisca i lika, to je svojevsni reality show iz spisateljske radionice. Liku je preostalo samo umrijeti, pisac odlučuje da se lik eutanazira, lik se buni i s pravom ga pita zašto, jer, on je taj koji odlučuje. Ona, sa svoje strane, odbija umrijeti. U Švicarskoj rade eutanaziju, Kehlmann špota lika, gurka ga tastaturnim moćima i utovaruje na vlak; ova se simpatična likica tome opire koliko je to u mogućnosti jednoj izmišljenoj osobi, i prilično dobra, mjestimično čak urnebesna priča ide svome kraju. Tko li će pobijediti?

Kehlmann je zanimljiv spisateljski glas, a i tehnički je posegnuo za nekim danas pomalo i potisnutim finesama, poput metatekstualnosti, koju, unatoč prigovorima, ne rabi štreberski nego instinktivno. Kao u onoj staroj japanskoj samurajskoj priči (koja bi se svidjela Lafcadiu Hearnu, odnosno Koizumi Yakumou) o samuraju koji je svršio sve teške samurajske škole ali je, usput, izgubio instinkt. Pa ga je sad lakše ubiti u mraku. Pisanje, ono pravo, žestoko, uvijek je pisanje u mraku, i omjer svladanih tehnika i instinkata kod Kehlmanna je i dalje na ovoj intuitivnoj strani. Intuicija gorile i nježnost leptira, eto što je potrebno da bi se, ugrubo, napisala dobra priča.

Kehlmann ima nježnost slona, povremeno je baš trapav, a njegova razrogačena razjeđenost piscima knjiga samopomoći je u najmanju ruku dirljiva – pisci knjiga samopomoći jesu varalice, i to odreda, ali su i psihopate, i to takvih razmjera da ni timovi vrsno utreniranih psihijatara ne bi mogli ništa do u nemoći kršiti prste pred zbrkama u njihovim glavama. Pišući priču o ovakvim slučajevima Kehlmann ne pokazuje samo prezir, nego i svojevrsni aktivizam, neelitnost, nesusprezanje pred banalnim, od kojeg ne treba uvijek bježati u kulu bjelokosnu čiste literature (ona ionako ne postoji, osim kao umišljaj, dosta čest na domaćoj sceni) – ponekad mu je potrebno suprotstaviti ogledalo, kao što je to napravio Kehlmann.

Nekakva hrvatska inačica ovakvog pisanja izvrsno bi se, pišući, zabavila, ako bi joj protagonista bio tzv. elitni, umjetnički pisac recentnoga hrvatskog trenutka: u toj se sferi redovito smješta najviše nepodnošljivo pretencioznog kiča, nemarno zabašurenog neprovarenim lektirama, hrpom citata iz koje naši sadašnji i budući akademci proviruju povremenim ljepilačkim sposobnostima ulančavanja tuđih mišljenja. Gro se šodera krije po Akademijama i oko njih, ne po vašarištima hitnog oporavka bića. S neznanjem je problem što još od Perikla vlada sposobnošću da užasno učeno zvuči te da mu ne pada na pamet da se ubije. Ali uglavnom nije potrebno biti baš Platon da bi ga se razvalilo.

Zbirka priča koja je toliko dobra da se pripovijetke gotovo pa čitaju same

Lidija Deduš, najboljeknjige.com, 28.12.2013.

Volim pisati o knjigama koje su mi pružile zabavna poslijepodneva i istovremeno mi pomogle zaspati u noćima kada se, zbog velikih količina kave popijene prethodnog dana, nikako nisam mogla smjestiti u svoju glavu, pod zatvorene kapke. Ovaj put riječ je o zbirci priča koje su me potakle na razmišljanje kako pisac na nekoj mikroknjiževnoj razini ima ulogu boga jer daje život svojim likovima, upravlja njihovim sudbinama i poigrava se njima prema vlastitoj želji i nahođenju.

S Danielom Kehlmannom prvi put sam se družila još za vrijeme studija, kad sam se bavila standardnim devijacijama i raspodjelama vjerojatnosti ispod zvonolike krivulje á la Friedrich Gauss. Riječ je bila o romanu “Mjerenje svijeta“, koji od srca preporučam svima koji se vole smijati starim grintavcima, a istovremeno naučiti ponešto o područjima znanosti s kojima se do sada nisu nikad susreli.

Slava“ je podnaslovljena kao “Roman u devet priča”, što je dobra karakterizacija štiva koje će vas, odlučite li ga pročitati, zabavljati na dvjestotinjak stranica koje se gotovo pa čitaju same. Svaka pripovijetka bavi se svojim poslom - pričom o osobi koja je u punoj snazi svoje popularnosti, na njezinoj margini, ili već pomalo zaboravljena. Istovremeno, sve te osobe imaju neku dodirnu točku - sprijateljuju se s drugim likovima, zabunom dobivaju njihove brojeve mobitela, čime im se otvaraju vrata nekog novog svijeta - tuđeg života, ili se pak zaljubljuju u glavnu protagonisticu romana svojeg omiljenog autora.
Iako svaka od pripovijedaka plijeni čitateljevu pažnju na svoj način, izdvojila bih tri koje su me se dojmile više od ostalih.

Prva, “Rosalie ide umrijeti“ govori o ženi koja, suočena s vlastitom prolaznošću i smrtonosnom bolešću, odlučuje angažirati švicarsku kliniku koja će joj pomoći umrijeti. Kehlmann je u svojoj maštovitosti i avangardnom koncipiranju zbirke priča kao romana išao tako daleko da je u ovoj pripovijetci dozvolio glavnoj protagonistici da preskoči ogradu svog imaginarnog knjiškog dvorišta i uđe u područje piščevog univerzuma u kojem će on, kanalizirajući svoju dobru ili lošu volju kroz riječi i misaone procese, odrediti sretan ili nesretan kraj svojoj prokreaciji.

U pripovijetci “Istok“ ne tako poznata književnica Maria Rubinstein umjesto kolege spisatelja odlazi daleko na istok gdje će, nakon dva dana druženja s kolegama književnicima, loše hrane, muha i vrućine ući u zonu sumraka u kojoj će prvo ostati bez prijevoza i hotela, zatim bez prtljage, hrane i vode, a na kraju i bez identiteta.

I treća, “Kako sam lagao i umro“, bavi se pitanjem bračne nevjere i moralnim suočavanjima protagonista koji je odabrao živjeti dvostrukim životom supruga i ljubavnika. Iz ove priče izdvajam odlomak kojim je Kehlmann u par rečenica uspio opisati izvor frustracija koje utječu na ljudsko ponašanje.

“Ali život slomi svakoga i zašto bi se baš moji snovi ostvarili? Čitanje knjiga nije zanimanje, govorio je moj otac, i koliko god me to tada srdilo, i ja ću, kad moja djeca dođu u tu dob, govoriti isto: čitanje knjiga nije zanimanje. Tako sam studirao elektrotehniku s naglaskom na mobilnoj komunikaciji, učio o tada još analognim mobilnim telefonima (čini mi se kao da je otada prošla čitava vječnost), o SID-i MIN-kodovima i o svim metodama odašiljanja ljudskoga glasa oko svijeta u mikrosekundama, zaposlio sam se i navikao na tromost uredskih poslijepodneva s mirisom kave i ozona. Prvo sam imao pet, zatim sedam i naposljetku devet podređenih, zapanjeno sam ustanovio da ljudi ne mogu raditi zajedno, a da se ne mrze i da im ne možeš dati nikakav zadatak, a da te se ne počnu gnušati, upoznao sam Hannah, koju sam volio više nego ona mene, postao sam voditelj odjela i onda su me premjestili u drugi grad; to se naziva karijerom. Zarađivao sam dobro, bio sam veoma osamljen, uvečer sam čitao latinske knjige uz pomoć rječnika ili sam na tv gledao komedije s nevidljivom publikom koja se smijala i prihvatio činjenicu da je život to što jest i da čovjek tek rijetko ima izbora.”

Kehlmannovi protagonisti likovi su s margine: glumci čija se popularnost zaboravlja, neuspjeli pisci, službenici koji se, zatečeni neočekivanim životnim obratima, ne snalaze u novododijeljenim ulogama. I unatoč satiri koja od početka do kraja prati knjigu, ona je obavijena finim mirisom dekadencije, što pojačava naglasak na ovosvjetovnu smrtnost i prolaznost.