Skitnje do Santiaga

Bilješke modernog hodočasnika po Španjolskoj

Special cijena 125,10 kn Redovna cijena 139,00 kn
  • Jezik izvornika: nizozemski

  • Prijevod: Radovan Lučić

  • Broj stranica: 408

  • Godina izdanja: 2015.

  • ISBN: 978-953266644-1

  • Naslov izvornika: De omweg naar Santiago

  • Vrsta uveza: Meki uvez

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 540 g

Prozaik i esejist, pjesnik i putopisac Cees Nooteboom jedan je od najvažnijih suvremenih europskih književnika i veliki zaljubljenik u Španjolsku.

U jednome od svojih najznačajnijih djela Skitnje do Santiaga Nooteboom putuje prema Santiagu de Composteli, drevnom hodočasničkom stazom koja je promijenila svjetsku povijest, prateći tragove velikih figura španjolske prošlosti (Cida i Cervantesa, Velázqueza i Zurbarána, Ivane Lude i cijele galerije ukletih Habsburgovaca) te posjećujući mjesta u kojima se kovala sudbina te veličanstvene zemlje.

Alhambra i muzej Prado, katedrala Svetoga Jakova u Santiagu, ali i stotine čarobnih tajnih mjesta koja se ne spominju u turističkim brošurama čine Skitnje do Santiaga sveobuhvatnim portretom Španjolske – jedinstvenim vodičem kroz njezine pejzaže i gradove, povijest i kulturu, umjetnost i arhitekturu.

Nooteboom putuje i zapisuje, a u njegovim bilješkama modernoga hodočasnika otkrivamo dubinu i inteligenciju povjesničara, hrabrost pustolova i strast pjesnika – putnika koji prošlost i sadašnjost našega svijeta majstorski čita skićući se između Andaluzije i Baskije, Katalonije i Kastilje.

“Zadivljujući destilat književnosti, umjetnosti, politike, krajolika, osobne povijesti i meditacije o vremenu, smrti i vječnosti.”
Boston Globe

“Nooteboomove Skitnje do Santiaga vodič su sasvim osobite vrste. Premda ga je teško svrstati u bilo koju ladicu, nalik je na klasične hodočasničke priče pisane da bi krijepile duh, neka vrsta Michelinova vodiča za dušu.”
The New York Times Book Review

“Introspektivne, maštovite, ali i pune enciklopedijskog znanja, Skitnje do Santiaga iznimna su knjiga o dvostrukoj duši što je dijele mjesto i putnik.”
Sunday Times

Cees Nooteboom: Hodočasnik

Miljenko Jergović, Jutarnji list, 26. 9. 2015.

Aragonski kralj Jaime I. godine 1250. izdaje povelju mudejarima – muslimanima koji pod kršćanskom upravom žive u dolini Uxoa – u kojoj se određuje da će “svi muslimani ubuduće živjeti pod svojom sunnom (zakonom), (...) poučavati djecu u duhu Kurana bez ikakvih prepreka, (...) kretati se slobodno po cijelom kraljevstvu, što im nitko ne smije priječiti”. Dalje u svojoj povelji aragonski kralj određuje da se nijedan kršćanin ne smije naseliti na njihovu zemlju, ili useliti u njihovu kuću, “niti ih mi (kralj) niti itko drugi u ime kralja smije prisiliti da prihvate išta slično, (...) moraju plaćati kruni osminu utrška od svojih proizvoda i ne smije ih se prisiljavati na veće poreze, (...) od tih davanja izuzeti su povrće i voće na drveću”. Ali sigurno najljepša rečenica u ovoj davnoj povelji, koja danas, u sumornu jesen europske mržnje, rasizma i neofašizma, djeluje kao proklamacija izgubljenog europskog humanizma: “Neka Mauri ostanu kao što su navikli da budu u doba Maura, prije nego što su napustili svoju zemlju.” I to je, po kralju Jaimeu, početak i kraj svake priče o integraciji izbjeglica i o položaju inovjernika unutar dobrog kraljevstva i odgovorne društvene zajednice. Dvjesto godina kasnije, što govori o stabilnosti i dugom trajanju srednjovjekovnog europejstva s onu stranu Pirineja, navarski je kralj proglasio muslimana Ali Serrana javnim bilježnikom, sa zadatkom da “sastavlja i zaključuje sve moguće ugovore između Maura ili između Maura i kršćana kao i između Židova i Maura, kako priliči bilježniku kojega je proglasila naša kraljevska vlast prema maurskoj sunni”. Je li zamislivo danas da neki europski vladar, predsjednik, premijer ili vrhovni sudac, zakonodavac, parlamentarac o europskim muslimanima razmišlja uvažavajući njihovu perspektivu?

Odabrana domovina

Cees Nooteboom (Den Haag 1933.) je ovo poglavlje knjige “Skitnje do Santiaga”, u kojemu se divi aragonskom kralju Jaimeu I, pisao 1992. godine, u vrijeme kada su bosanskohercegovački izbjeglice, uglavnom muslimani, preplavili zapadnu Europu. Pisac koji zime provodi na otočiću Minorca na Balearima, a ljeta u Amsterdamu, i jedan je od onih amblematskih europskih pisaca, te mu pridjev veliki pristaje poput pleonazma, divi se srednjovjekovnim iberijskim kraljevstvima i njihovim multikulturalnim vladarima, baš kao da je Sirijac ili Bosanac. Španjolsku je i našao za svoju odabranu domovinu, po njoj putovao punih četrdeset godina, istražujući i najudaljenije gradiće, i najmanje crkvice u njima, nalazeći, kako kaže, naročiti užitak kad u malenim španjolskim varošicama zađe u one male i prenatrpane knjižare, u kojima biva knjiga kojih nema nigdje drugdje, možda i zato što je duboko u toj zemlji, u njezinoj podsvijesti i u arhitekturi kao slici društvene podsvijesti i povijesti, sadržano iskustvo koje je stvorilo povelju kralja Jaimea I, i omogućilo sve te male državice, ili države-gradove, u kojima je iz odnosa vjerske većine i manjine nastajao savršeni kulturni i politički sklad. U tom vremenu bez zlopamćenja i predrasuda živi Cees Nooteboom u svojoj velikoj maštariji.

Knjiga “Skitnje do Santiaga” (izdanje Fraktura, prijevod s nizozemskog Radovan Lučić) je, kao i većina Nooteboomovih djela, žanrovski bastard. I kad piše fikciju, on nikad ne piše čiste romane, novele, pripovijetke, pa čitatelj sve do posljednje stranice ne može biti siguran što to, zapravo, čita. Granicu između fikcije i fakcije Nooteboom će prelaziti po nekoliko puta na istoj stranici, pa čak i u istoj rečenici. Njegov pristup zbilji i tekstu (pa onda i zbilji teksta) uvijek je multižanrovski. Dok se kreće duž granica svjetova, smatrajući da je upravo to posao pisca i angažiranog Europljanina – da prelazi granice, kreće se duž njih i gradi poetiku i politiku dvostranih i višestranih identiteta – Nooteboom na sličan način tretira i književne žanrove. “Skitnje do Santiaga” su tako putopis od 350 stranica, reportaža, kulturološki i antropološki esej, dnevnik, ali i hodočasnički roman o sebi i o Španjolskoj. Ustvari, to je ključna riječ ove knjige: hodočašće. Pisac ide, vozi se svojim starim automobilom, pješači prema Santiago di Camposteli, glavnom gradu drevne Galicije, i najvažnijem hodočasničkom odredištu katoličkog Zapada. Ljudi tu po tradiciji dolaze pješice, na biciklima, konjima, magarcima, da zasluže campostelu, potvrdu da su prošli jedinim priznatim putem hodočasnika svetog Jakova.

Osim svoga vjerskog značaja, Santiago je mjesto susreta zapadnoga kršćanstva s islamom. I to dvostruko intoniranog susreta. Samo svetište podsjetnik je na prve velike ratove između dviju religija i njihovih vojski, koji su, naravno, kao i svi ranosrednjovjekovni ratovi bili vrlo krvavi, i iz kojih su se rađale legende i mitovi za sljedeća tisućljeća. Ali je Santiago podsjetnik i na ono što je nastalo potom: stoljeća mira, usklađivanja i međusobnog prožimanja. Danas, to je grad od devedesetak tisuća stanovnika, u kojem svake godine stotinjak tisuća katolika zatraži svoju campostelu. Zanimljivo je, i važno, da se Santiago di Campostela tokom dvijetisućitih bratimio s dva sveta šitska, muslimanska grada Mašhadom i Komom.

Autobus 101

Nooteboomovo hodočašće traje duže od svih drugih hodočašća, teče putem svetog Jakova, ali i stotinama drugih puteva, i ne nalazi potvrdu u camposteli, nego u književnosti. Iako je bio sjemeništarac, pohađao je stroge škole kod nizozemskih redovnika, učio latinski i grčki, kao dječak bio vjernik, posve uživljen u sve velike i male istine Starog i Novog zavjeta, Nooteboom je ateist. Ali ono u što on vjeruje i čime se bavi u stalnom je suodnosu i dijalogu s Bogom. Pisac s Bogom razgovara i kada je ateist, kao što razgovara sa svim svojim književnim likovima. Kao što, na kraju konca, razgovara i sa samim sobom, također izmišljenim i nestvarnim.

On je pisac nepatvorene ljepote: “Prolazi autobus broj 101 (‘Uvijek jedi donuts’), šepavi čistač cipela postavlja svoje potrepštine, Vokswagenov kombi Glas Španjolske zaustavlja se na uglu i vozač pruža novine prometniku, a ovaj ih stavlja u stražnji džep, Coca-Cola-sat srče nepotrošivo vrijeme na slamku, ja čitam svoje novine i gledam palme omotane za zimu i prazne pločnike nedjeljnoga jutra te poželim da mi je cijeli život jedno provincijsko španjolsko nedjeljno jutro i da sam ja netko tko se u to uklapa.” U ovoj dugoj, čudesno lijepoj i punoj rečenici postoji nešto od one čežnje koju osjete sirijski izbjeglice, kada iz jedne lijepe, kulturne, bogate i sadržajne zemlje, kakva je bila Sirija dok je crni vašingtonski Putin – koji je podliji i od onog bijelog, moskovskog – nije odlučio uništiti, bježe u drugu lijepu, kulturnu, bogatu i sadržajnu zemlju, kakve su Njemačka ili Švedska, i kada tako, u nekoj siesti na ničijoj zemlji, požele da su “netko tko se u to uklapa”.

Čitatelj u putopis i u roman svoga pisca učitava vlastita raspoloženja i trenutak vlastitog vremena. Svakim se čitanjem ispisuje po jedan palimpsest, koji obično ostaje u glavi, sasvim rijetko stiže do papira. Taj je palimpsest autentičan u onoj mjeri u kojoj su međusobno usklađeni tonaliteti pisca i čitatelja. Nije svaka knjiga za svakoga. Nooteboomova knjiga tu ne samo da nije izuzetak, nego je vrlo radikalno postavljena kao manifest duhovnoga i intelektualnog elitizma. Istina: “Najveća tragedija remek-djela jest to što su svačija, također i onih koje mrzimo i preziremo.” A ova knjiga je, da prostite, remek-djelo. Čime se ona brani od hulja? Onim ljupkim Rembrandtovim prokletstvom: “Ne zabadaj previše nos u moje slike jer će te otrovati miris boje.”? Ne, na žalost, nema više ni olova u slovima knjiga, pa da truje pogrešno čitateljstvo.

Zaboravljene kraljevine

Cees Nooteboom se iznenadi kada nakon godina i godina izbije na portugalsku granicu: “Kao da usred knjige, dok spokojno čitamo, okrenemo stranicu i sljedeća je odjednom požutjela, a ne samo to, slova su drukčija, starinska, ne, još čudnije, to je postala druga knjiga, ona koju već dugo nismo izvukli s police, knjiga koju smo jednom prije pročitali, a i tada je već bila stara. Iznenada je sve drukčije, polakše, boje su blaže, zvukovi tiši. Muškarci na granici nose odore zaboravljenih kraljevina poput Srbije ili Crne Gore, automobilske gume proizvode drukčiji zvuk na maloj, sivoj kaldrmi, jezik je izgubio tvrdoću i obavija riječi svojom koprenom.”

Čitatelju se katkad dogodi da poželi da ga knjiga primi u sebe i da više ne mora izlaziti iz nje. Ovo je takva knjiga.

 

Stranputica kao put

Janja Žganec, Ziher.hr, 31. 10. 2015.

Teško je konciznije reći što su Nooteboomove Skitnje do Santiaga nego što piše na samim koricama ovog izdanja; “Bilješke modernog hodočasnika po Španjolskoj – Elegantna meditacija o Španjolskoj“. Cees Nooteboom autor je koji piše tako da putuje – čije pisanje proizlazi iz putovanja i onoga što susreće. Tako je ova knjiga nastala sakupljanjem serije Nooteboomovih članaka o njegovim posjetima Španjolskoj, bez predumišljaja o ovakvom djelu, ali ipak skladno okupljenih.

Posjeta je bilo mnogo, prisjeća se Plaze Mayor u Salamanci 1954. godine, a zapisi u knjizi broje i ’81. i 1992. Putuje uglavnom sam, a do Santiaga de Compostele, cilja hodočasničkog Puta Svetog Jakova (Puta za Santiago), katarzično dolazi tek na kraju knjige.

Dok se referira i na Codex Calixtinus i na Michelinov vodič kroz Španjolsku, autor nam svojim riječima nudi nešto puno dragocjenije. Slično kao u Pismima Posejdonu, svako mjesto s kojim se susretne, svaka slika, knjige koje čita ili vijest u novinama o smrtima Borgesa ili Cortázara, autora navodi na promišljanje. Pritom je pomalo zastrašujuća Nooteboomova erudicija; povijest, filozofija, umjetnost, geografija – o svemu raspreda sa zavidnom lakoćom. Kao da su mu sva imena, odnosi, osobnosti, citati i prehladice španjolskih vladara poznate – a to je samo malen dio onoga čega se dotakne na svojem putovanju.

“Moje strelice ne mogu letjeti ravno do cilja, uvijek se nešto ispriječi – izazov neke karte, rečenica koju sam pročitao, fotografija, reprodukcija, zvuk nekog imena – što me izbaci s kursa, a što će poslije ipak poprimiti obličje dugačkog putovanja, stranputica kao put.“

I stvarno je knjiga nekakav putopis kroz misli, stvarno je hodočašće (čini se svako) Nooteboomovo putovanje. Njegovi zapisi, iako obiluju deskripcijom, vrlo su intimni i ne propuštaju prenijeti čitatelju spiritualnost autorovih doživljaja i razmišljanja.

Možda najzanimljiviji dijelovi oni su o povijesti, njih je i najviše. Iako zna zasipati stranice činjenicama i imenima kroz koja se teško probiti neupućen, postoje odlomci koji apsolutno prebace čitatelja u neko drugo, prošlo vrijeme. Pritom analizira i Španjolsku sadašnjicu, pronalazeći potpune kontraste s prošlošću i slikovite atavizme.

U svojim posjetima Španjolskoj ne zadržava se toliko na velikim turističkim atrakcijama, osim ako se radi o crkvama, jer i Nooteboomovo hodočašće oslanja se na njih. Simpatično luta po zabačenim mjestima, ponekad inzistira na pješačenju, pri čemu fascinantno opisuje bliskost koju osjeća s tisućama prije njega koje su istim putem tražile Santiago.

Ovaj putopis, vodič, zbirka članaka – eseja, knjiga je kojoj uistinu treba dati vremena. I knjiga je koju treba pročitati. Osim što nudi pregršt materijala za razmišljanje (i učenje i proučavanje), objašnjava i zašto je Nooteboom bio ponukan toliko puta vratiti se u Španjolsku – ne znam koga Skitnje do Santiaga ne bi inspirirale na skitnju do te zemlje. I da bude još bolje (gore?), tko ne bi poželio lutati Španjolskom na isti način na koji to čini autor, s naizgled svim vremenom svijeta na raspolaganju za put i stajanje pred Velázquezom izgubljen u vlastitim mislima.

 

Putovanja – ključni izvor spoznaje

Sandra Sabovljev, Novi list, 6. 3. 2016.

Nizozemski pisac, jedan od najznačajnijih suvremenih književnika i stalnih kandidata za Nobelovu nagradu Cees Nooteboom (1933) gostovao je prekjučer u Zagrebu gdje je u prepunom predvorju Muzeja za umjetnost i obrt u razgovoru s hrvatskim urednikom Romanom Simićem Bodrožićem na Frakturinoj tribini »Razotkrivanje« govorio o smislu pisanja i putovanja te o njihovoj neraskidivoj vezi. Solidan dio Nooteboomovog golemog, raznorodnog ali koherentnog opusa nastao tijekom šezdeset godina pisanja i putovanja (pjesme, putopisi, romani, kratke priče...), na hrvatskom možemo čitati zahvaljujući izdanjima Frakture i Pelaga. Fraktura je dosad objavila Nooteboomova djela »Noću dolaze lisice«, »Skitnje do Santiaga«, »Pisma Posejdonu«, »Izgubljeni raj«, »Rituali« i »Kako biti Europljanin?«, dok je Pelago izdao »U planinama Nizozemske« i »Priča koja slijedi«.

– Na prvo sam putovanje krenuo kad mi je bilo 17 godina i moje putovanje od tada zapravo nije prestalo, kazao je Nooteboom prisjetivši se kako je na put krenuo biciklom do belgijske granice, a potom nakon dva sata vožnje, »Nizozemska je mala zemlja«, nastavio putovanje autostopom.

Mađari bez empatije

– Prelazak granice bio je prekretnica u mom životu, ideja granice kao imaginarne crte razdvajanja oduvijek me je fascinirala, priznao je Nooteboom aludirajući na aktualnost pitanja granica.

Njemu je prelazak granice, istaknuo je, otvorio svijet novih mogućnosti, a putovanja su postala ključnim izvorom spoznaja koje su odredile i usmjerile njegovu književnost i život.

Proslavio se već 1955. godine s prvim romanom »Filip i ostali« za koji je nagrađen. No drugi roman nije dolazio jer je shvatio da je počeo pisati isuviše mlad, da mu je nedostajalo iskustva, prtljage, nije još bio »connoisseur de la vie«. Stoga je svijet i sebe krenuo upoznavati putovanjima – počeo je kao mornar na brodu po Južnoj Americi, a jedna od važnih ranih destinacija koja mu je promijenila političke poglede bila je Budimpešta 1956. godine, gdje je svjedočio povijesnoj sovjetskoj intervenciji što mu je vratilo sjećanja na proživljeni Drugi svjetski rat u kojem je izgubio oca.

– Mađari su nakon 1956. masovno bježali iz svoje zemlje i Europa ih je objeručke prihvaćala, pa me čudi kako nemaju nimalo razumijevanja i empatije za današnje izbjeglice pred kojima dižu žice i zidove, primijetio je Nooteboom te ispričao svoje impresije s putovanja po Iranu 70-ih godina prošloga stoljeća.

Fascinantna Španjolska

– Svi smo mi bili protiv šaha Reze Pahlavija jer je bio diktator, čak je i francuski filozof Michel Foucault u Parizu na protestima podržavao dolazak Homeinija. Međutim, vidio sam tada u Iranu da se ne radi o mladim i liberalnim ljudima kako smo mislili. Osjetio sam da se nešto kuha, ali tada nisam poznavao riječ »fundamentalist«, već sam koristio izraz »purist«, rekao je Nooteboom, ironično primijetivši da je i CIA trebala čitati njegove tekstove.

Govorio je Nooteboom i o svojoj trajnoj fascinaciji Španjolskom koja je najbolje vidljiva u maestralnoj knjizi hibridnoga žanra – »Skitnje do Santiaga« – podnaslovljenom »bilješke modernog hodočasnika po Španjolskoj« u kojoj sabire 15 godina putovanja tom zemljom pokazujući »inteligenciju povjesničara, hrabrost pustolova i strasti pjesnika«.

– Četiri godine s redovnicima i šest desetljeća putovanja – to je moje obrazovanje, rekao je Nooteboom pojasnivši da je nakon što mu je otac poginuo, a majka se preudala za revnosnog katolika, poslan franjevcima i augustincima na školovanje. Iako je bio izbačen iz samostana jer nije bio ljubitelj discipline i autoriteta, redovnicima je zahvalan na klasičnom obrazovanju koje je ostavilo traga na mnogim njegovim djelima.

 

Cees Nooteboom: Kroz arapska vrata u crkvu

Hadis Kurtović, Balkans.Aljazeera.net, 19. 4. 2016.

Španija je gruba, anarhična, egocentrična, okrutna, Španija je spremna upropastiti se zbog gluposti, haotična je, zanesena, iracionalna. Osvojila je svijet i nije znala šta joj s njime činiti, zakapa se u svoju srednjovjekovnu, arapsku, židovsku i kršćansku historiju i sa svojim neobičnim gradovima leži izdvojena u beskrajnim pustim prostranstvima poput kakvog postkontinenta koji je spojen s Evropom, ali joj ne pripada.

Ko poznaje samo utabane staze, ne poznaje Španiju. Ko nije pokušao zalutati u labirinte njene složene historije, ne zna gdje putuje. To je ljubav za čitav život, iznenađenjima nema kraja.

U neutabane staze Španije vodi nas Cees Nooteboom u svom romanu “Skitnje do Santiaga”. Nooteboom je moderni hodočasnik i vrlo talentovan pisac sa enciklopedijskim znanjem o Španiji i njenoj historiji. Putnik koji prošlost i sadašnjost našeg svijeta majstorski čita skitajući između Andaluzije i Baskije, Katalonije i Kastilje.

Vozeći se svojim autom, ide onim sporednim putevima, obilazeći sela, male i velike gradove. Zalazeći duboko u špansku historiju, otkriva nam detalje koje možemo naći samo u enciklopedijama historije, kulture, umjetnosti i arhitekture.

Odabrana domovina

Mnogi pisci, slikari i pjesnici odaberu određenu stvar kao svoju inspiraciju i opsesiju, koju s vremena na vrijeme obilaze i druže se s njom. Kao svoju opsesiju Nooteboom je odabrao Španiju i uzeo je za svoju drugu domovinu.

Ovaj roman je nastajao nekoliko godina. Svake godine kada bi odlazio, zapisao bi neka svoja zapažanja o određenoj crkvi, ljudima koji tu žive i starim građevinama ostale iza Arapa, koji su protjerani sa španskih teritorija i vraćeni preko Gibraltara.

Poput džamija koje su pretvorene u crkvu, kako i sam autor kaže: “prolazim kroz arapska vrata, a ulazim u crkvu”. Ulazi u mala naselja gdje postoje knjige koje se ne mogu naći nigdje više osim u varošicama Španije, u malim mračnim knjižarama sa mnogo knjiga.

Zaostavština islama

“Španski islam, s pjesnicima poput Al-Rusafija i filozofima poput Averroesa, koji je Aristotelovo naslijeđe sačuvao za kršćanstvo Tome Akvinskog, islam koji je tolerancijom prema kršćanima i Židovima u Toledu izgradio vječni model, ugasio se i došao u ruke Almoravida i potom, kad je i njih načela jesen civilizacije koju su preoteli, završi kod Almohada, mnogo fanatičnijeg, ortodoksnog plemena iz Atlanskog gorja”.

Velika zaostavština muslimana Španije je pomoglo da dođe do Renesanse u Evropi, do intelektualnog i naučnog uzdignuća, autor nam kroz svoju meditaciju o Španiji govori kako su muslimani Španije Evropu gurnuli u novo razdoblje ljudskog intelektulanog razvoja.

Kako i sam kaže: “Španija nije samo zadržala Evropu izvan političkog uticaja islama - i istodobno zadržala za Evropu i njezinu kasniju renesansu sve vrijedno što su arapski znanstvenici, pisci, filozofi, liječnici i prevoditelji crpili iz grčke i helenističke tradicije - nego je, kroz iskustvo sedamstoljetne borbe, stekla i mentalitet koji je bio neophodan za otkrivanje i osvajanje zapadne polutke”.

Španija u Nooteboovom objektivu

Ono što izdvaja ovu knjigu od drugih su orginalne fotografije unutar samog romana. Obilazeći ta mala mjesta, autor nam ostavlja, osim pisanog teksta, i fotografiju sa potpunim prikazom o onom o čemu nam piše, ostavljajući na nama dubok trag i želju za obilaskom tih mjesta, prepunih iznenađenja, zanimljivih historijskih činjenica i arhitektonskih čuda Španije. Kvalitetom rečenice, pažljivo odabranim riječima i opisivanjem vlastitog raspoloženja u datom trenutku čini ovaj roman posebnim doživljajem. Prema tome, uđimo u Nooteboomovu Španiju i upoznajmo ono što do sada nismo znali o ovoj predivnoj zemlji.