Sjena vjetra
-
Jezik izvornika: španjolski
-
Prijevod: Maja Tančik
-
Broj stranica: 480
-
Datum izdanja: studeni 2016.
-
ISBN: 978-953266664-9
-
Naslov izvornika: La sombra del viento
-
Vrsta uveza: meki uvez drugo izdanje
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 595 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 16,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Ono što ovaj roman čini tako neodoljivo zanimljivim jest emotivna energija koju stvaraju usponi i padovi velike i raznolike postave nezaboravnih likova... Prošećite bilo kojom ulicom Zafónove Barcelone i ugledat ćete sjene prošlosti i tajne sadašnjosti, upisane u gradsko tkivo i u živote njegovih stanovnika.
Guardian
Dobro staro pripovijedanje ponovno je u modi... ova priča ima dramatsku napetost koja, čini se, nedostaje mnogim suvremenim romanima. To je iznimno sofisticirano, zabavno štivo koje se ne ispušta iz ruku, a istovremeno ispituje moždane ćelije. Što biste više mogli poželjeti?
Scotsman
Zafón osigurava golemu porciju ljubavi i dovoljno magije, ubojstava i ludila da čak i najnesklonijega čitatelja posve zaokupi. Vraški dobro.
Elle
Zaokreti priče koja se uvijek ponovno preklapa poput komplicirana origamija, u konačnici razotkrivaju jednostavnu formu. Ljubav i prijevara u srcu su književnoga misterija - nisu li uvijek?
Scotland on Sunday
Kao i Da Vincijev kod, složeni triler Carlosa Ruiza Zafóna Sjena vjetra postigao je nedostižan uspjeh koji se prenosi od usta do usta.
The Times
Pripovijedanje i patrijarhat nisu izumrli
Zarez, Marina Kelava, 01.11.2007.
Već fotografija na naslovnici ove opsežne knjige ne ostavlja ni traga nekakva modernizma. Uslikao ju je Francesco Catala-Roca. U boji sepije otac i mali dječak koračaju maglovitom gradskom ulicom, izašli iz nekog davnog vremena. Baš kada smo pomislili da Garcia Marquez nije više onaj stari, a da svijet i njegovi romanotvorci nisu u stanju slijediti stope velikog majstora pripovijedanja, roman na gotovo pet stotina stranica s naslovnicom u sepiji priziva nostalgiju. U odličnom hrvatskom prijevodu Maje Tančik ima tu sposobnost da nas očara i drži budne cijele noći. Ujutro se pitamo otkud se stvorio Carlos Ruiz Zafón, gdje je našao magiju koja izbija iz stranica Sjene vjetra? U ovom modernom dobu koje izvlači površinu na površinu, gdje dubina kao da je ishlapila isto kao što je ljudskim djelovanjem globalno zagrijavanje topi polarne kape, a s njima valjda i ljudske duše, Zafón je zavukao ruku negdje ispod površine i našao glas magičnog realizma. Iako nije iz Latinske Amerike, on jest latinska duša. Rođen je u Barceloni 1964. Zafonu je ovo prvo djelo prevedeno na hrvatski jezik i njegov drugi roman. Prvi roman Princ magle osvojio je Nagradu Edebe, a Sjena vjetra prevedena je na više od dvadeset jezika i nije doživjela sudbinu romana oko koje počinje i plete se priča.
Tužni knjižar iz Barcelone u jedno svitanje ljeta 1945. otkriva svom desetogodišnjem sinu Danielu tajno mjesto, Groblje zaboravljenih knjiga. “Kad nestane knjižnica, kad se zatvori knjižara, kad knjigu proguta zaborav, mi koji znamo za ovo mjesto, njegovi čuvari, pobrinemo se da stigne ovamo.” Otac pušta dječaka da luta labirintom polica krcatih knjiga i odabere jednu koju će posvojiti i spasiti od zaborava. Daniel uzima Sjenu vjetra autora Juliana Caraxa. Daniel se vraća kući, zatvara se u sobu i čini što će i mnogi čitatelji sa Zafónovim romanom. Čita knjigu u jednom dahu.
“U jednoj sam prigodi čuo našu stalnu mušteriju u tatinoj knjižari kako komentira da malo stvari može čitatelja obilježiti onako kako to čini prva knjiga koja pronađe put do njegova srca.” Tako obilježeni Daniel kreće u potragu za drugim Caraxovim djelima i samim autorom, ali njegovo je ime obavijeno velom tajne. Misteriozni čovjek spaljena lica otkupljuje i pali njegova djela a Caraxu se izgubio svaki trag. Daniel traži njegove znance, ispituje i nalazi suučesnike životne priče koja se pretvara u triler, istodobno čineći i Danielov život takvim. U pozadini svega je priča s dovoljno ljubavi, izdaje, osvete za pristojnu španjolsku sapunicu. Unatoč tome, Zafónov stil pisanja očarava čitatelja. On majstorski slaže riječi koje nas vode kroz deset sljedećih godina Danielova života.
Daniel otkriva da je Julian Carax sin klobučara iz Barcelone kojega su morbidne priče uvijek zanimale više od šešira. Julian je također bio prijatelj bogataškog sina Jorgea i fatalno zaljubljen u njegovu sestru, naravno, anđeosku Penelope. Jorgeov otac plaćao je školovanje u elitnoj školi i Julianu ne odavši mu nikad da je i on zapravo, njegov sin. U sedamnaestoj lijepa Penelope i Julian zatečeni su in flagrante u dadiljinoj sobi. Bogataš na to sasvim poludi, zaključava Penelope u sobu i prijeti ubiti Juliana koji uz pomoć prijatelja Miguela bježi u Pariz. Penelope umire porađajući njegova sina u zaključanoj sobi. Protjeranu dadilju Daniel nalazi u ubožnici, i otkriva da je obitelj Aldaya financijski slomljena otišla u Argentini. Tamo stiže samo Jorge obećavši ocu da će ubiti Juliana. Tu je naravno i lik koji otežava stvari, zloglasni policijski inspektor Fumero koji sve slijedi i sve mrzi. Još otkako se u školi zaljubio, i on fatalno, u lijepu Penelope i vidio nju kako se ljubi s Julianom.
Otkrivajući sve te zavrzlame Daniel istodobno ulazi i u vlastite, našavši svoju femme fatale u sestri svoga prijatelja Tomasa, još jednu kćer dominantnog oca. Uz mnogo razbijenih glava, niz naglašeno neobičnih likova kao što su slijepe djevojke, politički nepodobni beskućnici, pokoji susjed koji se voli preodijevati u Ciganku, priča se odvija prema svome klimaksu. Daniel nalazi Penelopin lijes u kripti u napuštenoj vili Aldayinih. Tu je već Julian. Čovjek s izgorjelim licem je on sam. Preuzeo je ime Lain Coubert, ime sotone iz svoga romana i pali svoje knjige želeći uništiti svaki trag postojanja Juliana, čovjeka čiji su grijesi doveli do smrti Penelopine i njihova sina. Paleći skladište knjiga tako je zapalio i sam sebe, ali je preživio zahvaljujući njezi i predanosti Nurie, žene koja je imala tu nesreću da se zaljubi u tu pjesničku dušu zarobljenu u prošlosti i koja je na kraju skončala od ruke inspektora Fumera. No uglavnom i Fumero na kraju umire u konačnom obračunu s Danielom i Julianom. Želeći ih dokrajčiti on sam bude dokrajčen. Daniel nalazi hrabrosti da se suoči s Beatrizinom obitelji, a Julian odlazi u Pariz i ponovo nalazi riječi u sebi. Piše pod novim pseudonimom. Batriz i Daniel se žene, preuzimaju vođenje knjižare Danielova oca. Dijete nazivaju Julian koji već ima deset godina i Daniel mu pokazuje tajno mjesto, Groblje zaboravljenih knjiga i tako zatvara krug.
Ovo je knjiga u kojoj dominiraju muški likovi. Ženskih likova ima znatno manje. One su ili na groblju (Danielova majka), prigodno daleko od mjesta zbivanja, npr. u Argentini (Julianova majka i klobučareva žena), predmet su obožavanja, očeva i ljubavnika, završe trudne, ali njih kao da se ne pita previše u cijeloj stvari (Penelope, Beatriz, Julianova majka Sophie). Ona koja se najviše zadržala kao aktivni sudionik u radnji, Nuria, žena koja je fatalno zaljubljena u Juliana, njeguje ga i žrtvuje sve za tu sjenu vjetra, da bi zatim nestala sa scene kada više nije potrebna. Julian pak, uzročnik svega toga, nastavlja život i pisanje. Za njega nije kraj. Nuria, kad je odigrala svoju ulogu u njegovu životu, i njen sam smisao prestaje. Žene se u ovoj priči nisu još emancipirale, iako je priča vremenski smještena u ne toliko daleko vrijeme, od kraja Drugog svjetskog rata do šezdesetih godina.
Još jedna tema koja se provlači Sjenom vjetra je vječna tema književnosti, odnos oca i sina. Obrađena je kroz odnose između više likova. Između Juliana i klobučara kojeg smatra ocem, Juliana i biološkog oca, Daniela i njegova oca knjižara, Jorgea koji ne ispunjava očekivanja Aldaye koji potraži Juliana da vidi može li naći zrcalo sebe u tom odbačenom sinu. Majke su negdje daleko, nebitne, a odnos oca i kćeri, dominantnog Aldaye prema kćeri Penelope, ponavlja se i u odnosu Beatriz i njezina oca, iako se sukladnije vremenu Batrizin otac na kraju miri sa situacijom i dopušta da se ona vjenča s Danielom.
Zaokreti u priči sasvim su nepredvidljivi, a sama struktura toliko složena da se čitatelj mora zapitati kako je autoru uspjelo ne izgubiti konce priče. Mnoštvo likova čiji se životi sudbinski isprepliću neizbježna je crta magičnog realizma. Ne treba upasti u zamku da se površnim pregledom sadržaja stisnutim na ovih nekoliko kartica pripiše ovom djelu išta zajedničko sapunjavom romančiću ili telenoveli unatoč tome što brojem ubojstava, preljuba, dvoboja i izvanbračne djece ne zaostaje previše za njima. Carlos zapošljava sve moždane stanice, traži koncentraciju koja nije potrebna za laganu razbibrigu.
Autorova sposobnost da formulira misli u jednoj ili dvije zvučne rečenice jasnija je kada se zna da je radio u marketinškoj agenciji prije nego se potpuno posvetio pisanju. Knjiga je puna takvih rečenica koje ostaju odzvanjati u sjećanju. Na primjer, na stranici 355. piše: “Nije teško zaraditi novac, žalio se, Teško ga je zaraditi radeći nešto čemu vrijedi posvetiti život.” Ili na stranici 410.: “Što je život prazniji, vrijeme teče brže. Život bez smisla prolazi kraj tebe kao vlak koji ne staje na tvojoj postaji”. Ili na 417.: “Julian je jednom napisao da su slučajnosti zapravo ožiljci sudbine, Slučajnosti ne postoje, Daniele. Svi smo mi marionete vlastitih podsvjesnih želja”.
Možda nije baš svaka soba opisana u knjizi morala biti mračna i vlažna, bez svjetlosti, nije toliko ljudi moralo krvavo skončati. Iako autor na mnogim mjestima naglašava crnilo situacije u pokušaju da izazove tjeskobu nad realnim, osjećaj koji dominira kad zatvorimo posljednju stranicu prije svega je divljenje pripovjedačkom talentu Carlosa Ruiza Zafóna. Ostaje nam brojiti vrijeme do njegove slijedeće knjige. Čemu kriti, pripovijedanje, ipak, nije izumrlo.
KRITIKA : Carlos Ruiz Zafón – ''Sjena vjetra''
Božidar Alajbegović, objavljeno na Knjigomatu, ožujak 2007.
'Sjena vjetra' vrlo je uspješni, tzv. mega-bestseler koji se brojem prodanih primjeraka opasno približio uspješnicama Dana Browna i Paola Coelha. No ono što autora 'Sjene vjetra' Carlosa Ruiza Zafóna razlikuje od prethodne dvojice kolega jesu osvojene simpatije zahtjevnije publike i naklonost kritike. 'Sjena vjetra', naime, romaneskna je posveta umijeću pripovjedanja i vremenu kada je književnost podrazumijevala raskošno oblikovanu i vješto ispričanu priču prepunu dramatičnosti, neočekivanih obrata i snažne emocionalnosti; Carlos Ruiz Zafón svojim romanom odaje počast velikanima pisane riječi – Cervantesu, Dumasu, Dickensu, Balzacu i Victoru Hugou – vlastiti rukopis premrežujući referencama i posvetama tim svojim velikim predšasnicima, kao i brojnim poveznicama koje njegov roman čine bliskim njihovim slavnim djelima.
Već se samim svojim početkom 'Sjena vjetra' otkriva kao priča posvećena knjigama, književnosti i ljubavi prema čitanju - desetogodišnjeg dječaka Daniela otac antikvar vodi u posjet 'Groblju zaboravljenih knjiga', svojevrsnom borgesijanskom bibliotečnom labirintu ispunjenom tisućama starih, prašnjavih svezaka, te svog sina zadužuje da izabere jednu knjigu i čitanjem je ali i naknadnom brigom o njoj, spasi od zaborava. Daniel odabire 'Sjenu vjetra', roman nepoznatog mu pisca Juliana Caraxa, čija priča brzo pronalazi put do dječakova srca i toliko ga zaokuplja da se on odlučuje dokopati svih Caraxovih djela i istražiti njegovu biografiju. No, potraga za piscem i njegovim djelima od bezazlene dječje avanture postupno se pretvara u višegodišnju odiseju prepunu tajni i opasnosti, ukletih ljubavi, iznevjerenih prijateljstava, prijevare, izdaje, ubojstava, osvete i incesta, a mladić s vremenom otkriva brojne sličnosti svoje sudbine sa životom misterioznog pisca.
Carlos Ruiz Zafón svoj roman piše u maniri prijespomenutih majstora pripovjedanja, pa se 'Sjena vjetra' fabularnom razvedenošću, dramatičnošću i neizvjesnošću ispostavlja novovjekom inačicom Dumasovih napetih pustolovina. Također, osim što se na Hugoa višekratno referira (kroz motiv njegova nalivpera), Zafóna s njime, Balzacom i Dickensom blisko povezuju dojmljivom sugestivnošću dočarana atmosfera prijetnje i tajnovitosti te široka lepeza uvjerljivo portretiranih i vrlo upečatljivih likova – od slijepe, senzualne Clare i njezinog eruditskog oca, preko sadistički nastrojenog policijskog inspektora Fumera i prijeteće nakaze Couberta, te požrtvovnog i odanog Miquela i tajnovite Nurije, pa sve do urara-homoseksualca Federica i ekscentričnog blagoglagoljivca iznimne vitalnosti i srčanosti, Fermina Romera de Torresa. Upravo je potonji sancho-pansovski lik mladićevog pomoćnika i vjernog pratitelja najizravnija autorova posveta Cervantesu, s čijim rukopisom 'Sjena vjetra' dijeli i mnoge druge srodnosti.
Naime, baš kao i slavno Cervantesovo remek-djelo koje se s razlogom smatra anticipatorskim za kasniji razvoj žanra, 'Sjena vjetra' sadrži odrednice nekoliko klasičnih romanesknih podvrsta – ideal hrabrosti i požrtvovnosti te brojne pustolovine nasljeđe su viteškog romana; motiv dvoje mladih koji se zaljubljuju ali bivaju razdvojeni da bi se konačno, nakon brojnih peripetija ponovo spojili odlike su ljubavnog romana, dok pripovjedanje u prvom licu, karakterni razvoj glavnog lika i prikaz tadašnjeg španjolskog društva 'Sjenu vjetra' čine bliskom tzv. Bildungsromanu i pikarskom romanu. Usto, kroz motiv odnosa stvarnosti i fikcije, odnosno života i književnosti, koji se višekratno provlači kroz roman, Carlos Ruiz Zafón uspostavlja dodatnu poveznicu s Don Quijoteom. Nadalje, svoju prijeteću mračnu atmosferu, sablasne vizure samostana i ubožnica te poneki groteskni dijabolični sporedni lik 'Sjena vjetra' duguje žanru gotičkog romana, dok su elementi magijskog realizma prepoznatljivi u likovima dadilja i prostitutki, a posebice u digresivnoj razradi povijesti obitelji Aldaya i njihove palače, znane kao 'Anđeo magle'.
Radnja romana smještena je u Barcelonu i pratimo je tijekom punih 11 godina, od 1945. pa sve do 1956. (uz epilog smješten u 1966.), a sugestivno oslikane vizure mračnih, prijetećih eksterijera masivnih palača - obitavališta vlasti bliskih, nedodirljivih španjolskih bankara i industrijalaca, te širokih, maglom obavijenih praznih bulevara i memljivih uskih uličnih meandara uvjerljivo dočaravaju turobno i zastrašujuće ozračje Francove diktature. Autor je pritom toliko uvjerljiv i dojmljiv u prikazu rodnoga grada da se Barcelona ispostavlja neodvojivim i važnim akterom priče čija uloga uvelike nadilazi onu scenografsku.
Roman je ispripovjedan u prvom licu, iz Danielove vizure, ali uz mnoštvo vrlo životnih, upečatljivih dijaloga u kojima autor vješto kombinira različite tipove izražavanja (od učenog, skolastičkog jezika Danielovog oca ili knjižara Barcela pa sve do vulgarizmima bogatog Ferminovog govora ulice) i oni, osim što su važan izvor komike mnogih prizora, također služe i poradi diferencijacije likova po pripadnosti društvenim skupinama i slojevima. Naracija je usložnjena brojnim digresijama u obliku ispovjednih dionica pobočnih likova kojima autor raščlanjuje njihove životne priče, a to 'Sjenu vjetra' čini, ma kako to istrošeno i banalno zvučalo, nalik na one ruske babuške koje u svojoj nutrini kriju dodatne slikovite sadržaje. Pritom se najzanimljivijima ispostavljaju životne štorije Fermina de Torresa i njegovog okrutnog progonitelja, policijskog inspektora Fumera, koje je autor vješto iskoristio radi dodatne kritike diktatorskog Francovog režima. Danielov pobočnik, Fermin Romero de Torres, najdublje se usijeca u recipijentovu svijest jer je on najbliži suvremenom poimanju anti-junaka a autor mu je podario ulogu svojevrsnog navjestitelja budućnosti i 'postmodernističkog diverzanta' u rukopisu oslonjenom na književnu tradiciju (njegova kritička anticipacija buduće negativne uloge televizije kao i izraženi antiklerikalizam, libertinizam i socijalna osviještenost, te već spomenuta blizanačka srodnost Cervantesovom Pansi). No, s njime u vezi, Zafónu možemo zamjeriti što je Daniel, iako nositelj radnje, 'papirnatiji', plošniji i manje uvjerljiv od Fermina, ali i Caraxa, baš kao što je i Danielova ljubovca Bea kao lik manje zaživjela od Nurije ali i Clare.
'Sjena vjetra' kvalitetna je literarna zabava koja dinamizmom, tajnovitošću i napetošću radnje ali i pojedinim na stripovskoj dramaturgiji utemeljinim akcijskim scenama naprosto vabi za filmskim uprizorenjem, a njezin podtekst kritike Francove diktatore vrlo je podatan za transfer u suvremeno ozračje i alegorijsko usmjeravanje kritičke oštrice spram nekih novodobnih redukcija demokracije. Carlos Ruiz Zafón je prije 'Sjene vjetra' svoje pripovjedačko umijeće brusio na dječjim romanima (vrsta koja ne dopušta zapinjanje ili škripu fabularnih kotačića), a njegova uspješnica budi onaj, među osnovnoškolskim klupama zaboravljeni snažni apetit za pustolovinama od slova. Bolju preporuku ne mogu zamisliti...