Signali i svjetionici

149,90 kn / 19,90€
Tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 240

  • Datum izdanja: kolovoz 2022.

  • ISBN: 978-953358482-9

  • Vrsta uveza: meki uvez s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 305 g

  • Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 134,91 kn / 17,91€

Rok isporuke: tri radna dana.

Besplatna dostava: za narudžbe iznad 250,00 kuna.

Vrijedi za područje Republike Hrvatske.

Kada povučeni i pedantni željeznički službenik Miloš Stojanović u restoranu na ljubljanskom kolodvoru u osvit Drugoga svjetskoga rata ugleda dvojicu elegantne gospode, i ne sluti da će mu jedan od njih, onaj prodornih plavih očiju, prići u kupeu vlaka koji vozi prema Beogradu preko Zagreba, u ugodnoj se konverzaciji predstaviti kaon inženjer Babić te ga zamoliti da preda jedno pismo. Godinama poslije, nakon rata, Stojanović radi na postaji Topčider, a jednoga dana pred njega dođe maršal Tito i tek u tom trenutku on shvati da je osoba sa slika i iz novina isti onaj inženjer Babić, koji će ga i ovoga puta zamoliti za uslugu, i to ne bilo kakvu, već da ode u Trst i osluhne kako Tršćani dišu usred sukoba zbog Slobodnog Teritorija.
U svom romanu Signali i svjetionici Vuk Perišić pripovijeda priču o jednom običnom, tzv. malom čovjeku, o njegovoj sudbini koja se sasvim slučajno ispreplela s onom Josipa Broza, o introvertu zaljubljenom u vlakove. Miloš Stojanović mirno i stoički promatra svijet oko sebe, ali upravo iz njegove perspektive možda se ponajbolje može vidjeti i razumjeti povijest. Vuk Perišić daje portret jednog vremena i ljudi u tom vremenu – onih koji su poput Tita, Kardelja i Krleže obilježili epohu, ali i onih koji su živjeli svoje živote prepune sitnih sreća i zadovoljstava poput izgradnje makete željeznice.

“Sabrao se, umio i s nekom novom, nepoznatom odlučnošću prišao svojoj željezničkoj maketi. Uzeo je FS E626, model one iste lokomotive koja je godine pedeset treće, kao JŽ 361, uz strmine Gorskog kotara vukla njegov i Krležin noćni vlak. Postavio ju je na tračnice, uključio napajanje i, prvi put otkako se igra malim vlakovima, nije osjetio ni tračak krivnje, štoviše, bio je ponosan. Ohrabrio se posumnjati i u Sveznanje: zašto stoji da je Krleža sklon vulgarnome kada u životu nije sreo pristojnijeg čovjeka?”