Sestra Sigmunda Freuda

Special cijena 126,65 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Jezik izvornika: makedonski

  • Prijevod: Borislav Pavlovski

  • Broj stranica: 320

  • Godina izdanja: 2013.

  • ISBN: 978-953266510-9

  • Naslov izvornika: Сестрата на Зигмунд Фројд

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 385 g

Taj mladić iz njezinih prvih uspomena, koji je miluje jabukom, koji joj šapuće bajku, koji joj pruža nož, njezin je brat Sigmund.

Godina je 1938. i već bolesni Sigmund Freud pred nacistima odlazi iz Beča. Zahvaljujući ugledu i poznanstvima dobio je priliku sastaviti popis onih koje će povesti sa sobom: na njemu će se naći mjesta za njegova liječnika i dvije služavke, za njegova psa i njegovu šogoricu, ali ne i za koju od njegove četiri sestre. Nedugo zatim, dok Freud u Londonu bude živio svoje posljednje dane, sestre oca psihoanalize bit će odvedene u koncentracijski logor Terezin i pogubljene.

Zasnovan na istinitoj priči, nagrađivani roman Goce Smilevskog djelo je koje daje glas onim nečujnima, a među njima ponajviše Adolfini Freud – “najslađoj i najboljoj od mojih sestara” – darovitoj, osjećajnoj ženi koja je život provela u sjeni, njegujući majku i oca. Svjedočeći sjaj i bijedu jedne epohe ulaskom u živote njezinih velikana, baš kao i one njenih neznanih i slabih, ali ne manje važnih sudionika, Sestra Sigmunda Freuda knjiga je koja potresa i razotkriva, djelo koje nećete zaboraviti.

“Začuđujuće i hrabro. . . Neočekivano i provokativno. . . Usuđuje se ponuditi neku vrstu mračne Freudove biografije, izuzetno kritične prema ‘velikom čovjeku’. . .”
The New York Review of Books

“Jedan od najzanimljivijih književnih događaja godine. . . Važna knjiga. . . laka za čitanje, provokativna i duboka. . . Smilevski je izvrstan pisac.”
Dubravka Ugrešić, Liberation

“Duboka, inteligentna i odvažno maštovita knjiga, Sestra Sigmunda Freuda pokazuje kako proza uspijeva postaviti neka temeljna pitanja, kojih se historiografija ne može ili ne usudi prihvatiti.”
El País

“Dragulj od romana. . . duboko potresna knjiga. . . Provokativna priča o ludilu i percepciji. Nezaboravno.”
Publishers Weekly

“Nepokolebljiv pogled na ljubav, smrt, seks, mržnju, depresiju i ludilo.”
Booklist

“Inovativan i ingeniozan roman koji biografije Freuda i njegove sestre Adolfine prepleće s biografijama njihovih suvremenika Gustava i Klare Klimt osvjetljavajući tako povijesni odnos između stvaralačkog čina i nezamislive destrukcije, baš kao i onaj između sudbine muškarca i sudbine žene...”
Shoshana Felman

Upoznaj priču Freudove sestre

www.infozona.hr, Marijo Glavaš, 16.10.2013.

Šestog svibnja 1938. godine Sigmund Freud napunio je 82 godine. Iste godine otac psihoanalize napustit će svoj bečki stan na adresi Berggasse 19 i otputovati u inozemstvo. U džepu će sa sobom nositi izlaznu vizu koju je zahvalivši međunarodnom ugledu i stečenoj slavi, te uz pomoć engleskih i francuskih diplomatskih veza uspio dobiti bez poteškoća na kakve su nailazili mnogi Židovi koji su pokušavali pobjeći. Dok nacističke njemačke trupe budu paradirale ulicama austrijskih gradova, države koju je Hitler pripojio Njemačkoj i time krenuo u provedbu svog plana, Sigmund Freud slagat će listu ljudi koje će povesti sa sobom. Uz vlastitu izlaznu vizu dobio je povlasticu da odabere kome će još srediti bijeg iz zla koje se spremalo. Na Freudov popis dospjela je tako njegova žena, njihova djeca s obiteljima, sestra Sigmundove žene, dvije kućne pomoćnice, osobni liječnik i njegova obitelj, te Freudov voljeni pas Jofi. Iako im je zbog podrijetla život bio ugrožen, na Freudovu popisu nije bila ni jedna od njegovih četiriju sestara.

Makedonski autor Goce Smilevski (Skopje, 1975.), dobro poznat hrvatskim čitateljima po romanu Razgovor sa Spinozom (nagrada Roman godine Jutarnjeg lista 2007.) uporište svog romana Sestra Sigmunda Freuda postavit će upravo u ovu manje poznatu i ne (dovoljno) spominjanu crnu mrlju iz života slavnog znanstvenika i iz te stvarne činjenice nakon godina istraživanja rasplesti djelo za koje će zasluženo primiti Nagradu Centralnoeuropske inicijative za najboljeg europskog pisca do 35 godina i Nagradu za književnost Europske Unije.

Smilevski miče pažnju s oca psihoanalize i usmjerava je na žene iz sjene. Roman nosi pripovjedački glas jedne od Sigmundovih sestara, Adolfine Freud, koja će svoju priču u prvom dijelu knjige završiti kad zajedno s drugim sestrama bude deportirana u logor gdje su sve i ubijene, a nastaviti je kroz ranija sjećanja iznesena u drugome dijelu u kojem se svijet ludih ukazuje u svoj svojoj raskoši i mističnosti.

Nisu Freudove sestre jedine žene iz sjene koje se pojavljuju u romanu: u nacističkom logoru Terezin u koji je deportirana zajedno sa sestrama Adolfina će sresti Kafkinu sestru, a životna prijateljica u romanu i supatnica u epohi u kojoj su žene prelazile iz uloge one koja je tu da vodi kućanstvo i rađa djecu prema ljudskom biću s pravima, bit će joj sestra slavnog slikara Gustava Klimta. Klara.

Odnos majke prema osjetljivoj kćerki koja se nije udala poput ostalih normalnih djevojaka i sestara izrađala djecu, te time životu dala smisao, neprestano ponižavanje i vrijeđanje kojim će je majka svakodnevno maltretirati odvest će Adolfinu do kreveta u ludnici i sobe koju će dijeliti s Klarom Klimt, prvom ženom koja je u Beču nosila hlače i zalagala se za ženska prava zbog čega je bila stigmatizirana i zlostavljana.

Svi normalni ljudi normalni su na isti način, svaki ludi čovjek lud je na svoj način, reći će Klara dok s prozora sobe s Adolfinom bude promatrala sve one koji se šeću dvorištem ustanove u kojoj su zatvorene i u kojoj su se čudile i divile svaki put kad bi na nekoliko trenutaka zavladala tišina. Kroz odnos dviju žena, njihova zapažanja, razgovore i Adolfinine misli Smilevski će ispisati najljepše stranice romana, odu jedinstvenom svijetu onih koji su iz ovog vanjskog preselili u neki novi svijet u sebi koji su sami izgradili da se zaštite, pobjegnu, da podnesu život.

Slika života u društvu u drugoj polovici devetnaestog stoljeća i početak dvadesetog stoljeća, promjene u svijetu (borba za ženska prava, boemski svijet umjetnosti, revolucionarnost psihoanalize, prvi svjetski rat, raspad Monarhije, drugi svjetski rat, ...) teren su na kojem je makedonski pisac rasporedio svoje likove i napisao iznimno zanimljivu, provokativnu, potresnu, inteligentnu i snažnu priču kojom je čitatelju približio zakulisje jednog začuđujućeg svijeta čiju je dosad najčešće gledao samo fasadu.

Roman Sestra Sigmunda Freuda duboki je zaron u ono čemu smo se zdravo za gotovo divili.

Iznimno lijepa knjiga koju je Goce Smilevski napisao koristeći sva sredstva literarnog majstorstva, ali i oružje i oruđe onoga (Freuda) koga je proučavao.

 

Ljepota je jedina utjeha

autograf.hr, Zdravko Zima, 2.11.2013.

Kao jedno od dominantnih obilježja vremena, narcizam ima svoj ”objektivni korelativ” u ekspanziji dnevničke, memoarske i autobiografske književnosti. S gubljenjem osjećaja povijesnog vremena, fiksiranjem na trenutak i na samoga sebe, a ne na prethodnike ili eventualne nasljednike, izgubio se osjećaj za prošlost i budućnost. Opsjednutost individualizmom devalvirala je tradicionalne vrijednosti, svodeći ideje ljubavi, empatije i solidarnosti na relikvije koje se još rijetko tko usuđuje spominjati. U nekim davnim vremenima kanonske biografije bile su nošene ambicijom razotkrivanja puta na kojemu se glavni junak iz običnoga ljudskog bića preobražavao u sveca. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće romansirane biografije nastale su iz potrebe da se na temelju postojećih dramskih tekstova rekonstruira Shakespeareov život. Iako se takvu postupku danas osporava bilo kakva validnost, romansirane biografije stjecale su postupno sve veću popularnost. Anatolij Vinogradov napisao je roman o Paganiniju, André Maurois beletrizirao je životne sudbine Shellyja, Prousta, Byrona, George Sand i Balzaca, a Irving Stone objavio je romane (on sam nazvao ih je ”biopovijesti”) o Van Goghu, Jacku Londonu, Abrahamu Lincolnu, Michelangelu, Darwinu i Freudu.

U recentnoj hrvatskoj književnosti inspiraciju u slavnim prethodnicima najčešće su nalazile žene: Nada Iveljić u Slavi Raškaj, Irena Vrkljan u Marini Cvetajevoj, Sanja Lovrenčić u I. B. Mažuranić, Slavenka Drakulić u Fridi Kahlo. Takvim ili sličnim putem krenuo je makedonski pisac Goce Smilevski (1975), koji je dosad objavio tri romana: ”Planet neiskustva” (2000), ”Razgovor sa Spinozom” (2002) i ”Sestra Sigmunda Freuda” (2007. i 2010). To što je umjesto predloška posegnuo za faktima iz života slavnoga nizozemskog filozofa i podjednako slavnoga austrijskog psihoanalitičara, sve je prije nego olakotna okolnost; jer elemente iz biografije trebalo je usuglasiti s imperativima romansijerskog žanra, balansirajući između stvarnosti i fikcije, ne rušeći logiku pripovijedanja i ne nagrđujući uopćenu sliku od dvama velikanima europske i svjetske misaone tradicije. Koliko je u tome uspio, svjedoče nagrade koje su uslijedile gotovo na tekućoj vrpci. Spinoza & Freud? Obojica su potjecali iz židovskih obitelji, a obojica su se na neki način udaljila od vjere svojih predaka. Godine 1656. Spinoza je žigosan najtežom anatemom (”Neka je proklet danju i neka je proklet noću!”), a u habsburškoj prijestolnici, impregniranoj dvojstvom konzervatizma i liberalizma, nije se mnogo bolje proveo ni papa Freud.

Na mit o bečkom psihoanalitičaru oslonio se i Miro Gavran u drami ”Pacijent doktora Freuda”, nastaloj 1993. godine. U svom tekstu Gavran se pozabavio seksualnim nedoumicama Hitlera i njegove zaručnice Christine, koji su zaiskali spas u Freudovoj ordinaciji. Za razliku od hrvatskog pisca, Smilevski Hitlera spominje samo posredno, iako radnja romana počinje 1938. godine, nakon Anschlussa, nastavljajući se flashbackovima kojima pripovjedačica, Adolfina Freud, osvjetljava godine bratova djetinjstva i zrenja, sve do trenutka kad je učinio ono što je učinio i emigrirao u London (gdje je uskoro umro). Naravno da je Freud svojim interpretacijama nesvjesnoga, seksualnim teorijama, ogledima o neurozi, oceubojstvu, Mojsiju i Edipovom mitu u svoje vrijeme djelovao poput kataklizme. Ali i bez obzira na profesionalne dosege, njegov privatni život nudio se kao obrazac za roman. Prezirao je Katoličku crkvu, prema Beču gajio je kontradiktorni odnos ljubavi i mržnje, do žena nije pretjerano držao, a Schorske navodi da je kao sedamnaestogodišnji gimnazijalac odbio skinuti šešir pred carem.

Uza sve to, u životu ambicioznoga bečkog doktora nesreće su se množile kao u antičkoj tragediji. Hermann, sin njegove sestre Rose, zaglavio je na bojištima Prvoga svjetskoga rata, a Hermannova je sestra Cecilija počinila samoubojstvo poslije nesretne romanse i trudnoće s oženjenim časnikom. Freudova kći Sophie umrla je 1920. od upale pluća, a tri godine kasnije umro je Sophijin sin i njegov unuk Heinz Rudolf. I tako dalje. Ako je vjerovati biografima, Freud je izdržao 33 operacije pošto je obolio od raka na nepcu. Objašnjavao je da je indiferentan prema bolu zbog tuge koja ga je zgromila kad je ostao bez unuka. Taj i takav individuum našao se u fokusu romana Goce Smilevskoga, koji je objavila nakladnička kuća Fraktura iz Zaprešića (urednik Roman Simić Bodrožić, prevoditelj Borislav Pavlovski). Kako se makedonski pisac udaljio od stereotipne predodžbe o znamenitom psihoanalitičaru? Tako što je ulogu naratora prepustio Adolfini, jednoj od pet Sigmundovih sestara. Adolfina se u romanu javlja kao svojevrsni alter ego, kao glas savjesti koji ruje po bratovljevu osjećaju krivica. Ruje po onome što je bila jedna od centralnih tema njegove psihoanalize!

Ili Adolfininim riječima: ”Cijeli svoj život moj brat pokušavao je preko svojih djela dokazati da je esencija ljudskog roda krivnja: svatko je krivac jer je svatko nekad bio dijete, a svako dijete koje se natječe za ljubav svoje majke poželjelo je smrt svoga protivnika – oca. Tako je govorio moj brat Sigmund. Okrivljavao je najnevinije; najneviniji i najbespomoćniji nosili su iskonski grijeh – one koji su tek ušli u život optuživao je da priželjkuju smrt onih koji su im taj život dali. Toj krivnji, koja je, govorio je on, prisutna u svakom ljudskom biću, pridodavao je još jednu – tvrdio je da se sjeća kako je još kao jednoipolgodišnje dijete poželio smrt tek rođenomu bratu Juliusu, koji je umro šest mjeseci poslije. Tako je moj brat bio i Kajin, i na njega se odnose Božje riječi: ‘Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče.”’ I radnja Smilevskijeva romana fokusirana je na fenomen krivnje koji se u jednoj od sudbonosnih dionica novije europske povijesti poput tmastog oblaka nadvio nad životom najslavnijeg pripadnika mnogoljudne obitelji Freud.

Poslije Anschlussa, kad je postalo bjelodano da ni austrijski Židovi neće izbjeći pogrom, vremešni Freud pristao je emigrirati u Britaniju, zemlju koju je iznimno volio i čijim se junacima, osobito Cromwellu, oduvijek divio. Kakav paradoks: jedan osloboditelj i emancipatorski duh, koji je ljudsko biće htio lišiti frustracija i seksualnih stega, do te se mjere identificirao s jednim tako omraženim političarom i tvrdim puritancem da je svom drugomu sinu nadjenuo ime Oliver! Ali nije problem u tome što je Freud zadnju etapu svog života, doduše, vrlo kratku, proveo u Londonu. Odlazeći u emigraciju, odveo je sa sobom suprugu Marthu, njihovu djecu s obiteljima, šogoricu Minnu, dvije kućne pomoćnice, osobnog liječnika i psa Jofija. Nikoga i ništa pedantni doktor Freud nije zaboravio, osim što je nekim čudom zaboravio svoje četiri sestre, Paulinu, Marie, Rose i Adolfinu (Anna je sa svojom obitelji živjela u Americi). Sudeći po Adolfininoj priči, Freud je vjerovao da će nacizam u Austriji imati efekt proljetnog povjetarca koji nestaje prije nego što je i počeo. Kako god bilo, od tog raskrižja, koje Freuda i njegovu svitu vodi u London, a četiri sestre u konclogor Terezin i užasnu smrt, radnja romana najvećim dijelom račva se prema prošlosti i jedva vidljivim krakom prema budućnosti.

Nema sumnje da roman ruši konvencionalnu predodžbu o utemeljitelju psihoanalize, koji je kao i svaki drugi ljudski stvor bio krvav ispod kože. Polazeći od biografskih činjenica, Smilevski je napisao roman o ljubavi, mržnji, seksualnosti, smrti, melankoliji i ludilu, svemu što je bilo u epicentru Freudovih istraživanja, osvjetljujući jednu veliku epohu na način koji je frojdovski šokantan i koji odgovara zakonitostima narativnog teksta. Naravno, krivnja je točka od koje sve počinje i kojoj se sve vraća, iako Adolfina svog brata ni u jednom času ne postavlja na optuženičku klupu. U djetinjstvu i ranoj mladosti Adolfina i Sigmund živjeli su u nepomućenu odnosu koji je bio više nego bratski i više nego prijateljski. Idila je narušena kad je Sigmund počeo otkrivati svoje tijelo (prizor masturbacije), a definitivno je iščezla s upoznavanjem Marthe Bernays, koja mu je postala suprugom. Marthin brat Eli oženio se Sigmundovom sestrom Annom, pa su obiteljske veze zapečaćene jednom zasvagda. Usuprot antičkoj heteri Filidi, koja je Aristotela vrtjela oko malog prsta, Adolfina je bila drukčiji tip žene. U vrijeme u kojemu je žena svedena na majku i brigu za potomstvo, Adolfina nije mogla parirati suprotnom spolu. To više što nije bila udana pa je izvrgavana različitim formama poniženja, od kojih je nisu štedjeli ni majka ni njezin divinizirani brat.

Zanimljivo je također da je Goethe zarana uspostavio vrlo blizak odnos sa svojom godinu dana mlađom sestrom Kornelijom. U svojim sjećanjima svjedočio je o njoj kao blizanki, a ubrzo nakon udaje Kornelija je preminula. Nešto slično dogodilo se i s Adolfinom; nakon odvajanja od brata ona nije preminula, ali je izgubila egzistencijalnu radost, ostajući u stanju hibernacije koja ju je pratila do kraja. I dok se 73-godišnji Goethe zagledao u 19-godišnju Ulrike von Levetzow, što je Martin Walser iskoristio kao predložak za roman ”Ein liebender Mann” (u nas preveden kao ”Zaljubljeni Goethe”), Smilevski je Freuda i njegovu epohu beletrizirao iz očišta sestre Adolfine. Freudova sestra družila se s Gustavom Klimtom i njegovom sestrom Klarom, a nakon neformalne veze s Rainerom Mendelssohnom i neželjenog abortusa ostala je živjeti kao sjena. Piščeva odluka da za naratora izbere Adolfinu nije ni najmanje slučajna; štoviše, podmećući niti fabule u ruke marginalizirane i odbačene žene, zakoračio je u suteren jedne blistave biografije, potvrđujući tko zna koji put da svaki uspjeh ima svoju cijenu i da su stepenice do slave nerijetko popločane karamboliranim egzistencijama.

Sve to garnirano je raspravama o religiji, Abrahamovoj žrtvi, Veneciji, ljubavi, penis-zavisti, ludilu i koječemu drugome, a registar citiranih imena takav je da bi mogao stvoriti dojam kako posrijedi nije beletristički nego znanstveni tekst (Hermann Broch, Ottla Kafka, J. S. Mill, Aristotel, Nietzsche, Schopenhauer, E. W. Brücke, Otto Auerbach, Rousseau, Toma Akvinski, John Keats, Balzac, Terezija Avilska, Hildegarde iz Bingena, Robert Burton, Dürer, Mickiewicz, Aretej iz Kapadokije, John Locke, Hobbes, Hölderlin, Kopernik, Darwin, Van Gogh, Lou Salomé, Giovanni Bellini). Biti svoj i biti kriv, to je sudbina koju Freud nije izbjegao, a nije joj u krajnjoj liniji umaknula ni njegova sestra. Kriva je zato što je živa; jer kako je davno objasnio Rousseau, činom rođenja ljudsko biće ulazi u borbu iz koje izlazi tek u trenutcima smrti. Najbolji su dijelovi Smilevskijeva romana privatni i istodobno eruditski dijalozi između Adolfine i Sigmunda te opisi atmosfere u psihijatrijskoj klinici ”Gnijezdo”, koji potvrđuju Szaszovu tezu da je ludilo mit. Doduše, mit je isto tako ovaj roman, makar u onom smislu kojemu taj pojam implicira riječ, priču, izmišljotinu i/ili povijest.

Premda nikada nije bila biološka majka,u jednome času Adolfina je nadomještala majku cijele satnije Klimtovih nezakonitih sinova, u drugome je bila majka svoje umiruće majke, u trećemu – i za roman najvažnijemu – glumila je majku svom bratu, koji je mogao vidjeti sve osim sebe sama. Raspravljajući nad Bellinijevim slikama Bogorodice i Isusa, zalazeći u duboke eshatološke dvojbe, sestra i brat zaključit će da je ljepota na ovom svijetu jedina utjeha. Uostalom, neće biti slučajno da se zadnje stranice romana zbivaju u gradu koji je sinonim za ljepotu, u Veneciji. Ako ćemo pravo, lijep je i Smilevskijev roman u mjeri u kojoj su autentične epizode iz jedne epohe pretvorene u obrazac univerzalne ljudske drame.

 

Život u sjeni

Vijenac, Božidar Alajbegović, 28.11.2013.

Goce Smilevski (1975.) međunarodno je uspješan suvremeni makedonski pisac, autor triju romana (Planet neiskustva, Razgovor sa Spinozom, Sestra Sigmunda Freuda), od kojih su posljednja dva prevedena na brojne strane jezike te su doživjela vrlo dobru kritičku recepciju u svijetu, a roman Sestra Sigmunda Freuda autoru je priskrbio Nagradu za književnost Europske Unije.

Roman Sestra Sigmunda Freuda za pripovjedačicu ima Adolfinu Freud, jednu od pet sestara slavnoga austrijskog psihoanalitičara. Goce Smilevski roman otvara intrigantnom epizodom iz Freudova života – 1938. nakon Anschlussa Freud je, zahvaljujući utjecajnim prijateljima, dobio priliku sastaviti popis ljudi kojima će, zajedno s njim, nacisti dopustiti napuštanje Beča i odlazak u London. Freud je na popis, uz vlastitu suprugu i obitelji svoje djece, stavio i svog liječnika, dvije služavke, šogoricu i psa, ali unatoč Adolfininim molbama, nijednoj od svojih četiriju sestara (peta je tad već živjela u SAD-u) Freud nije omogućio odlazak iz Beča. Ubrzo nakon toga četiri Freudove sestre odvedene su u koncentracijski logor, gdje su i pogubljene. Već ta početna epizoda otkriva autorovu strategiju, koja podrazumijeva kritički odmak; Smilevski naime ne piše hagiografiju već posredovanjem Freudove sestre Adolfine u ulozi pripovjedačice u prvome licu autor ulazi u dijalog s Freudom i propituje neke od njegovih temeljnih postavki, pa čak i dovodi u pitanje utemeljenost pojedinih Freudovih stajališta i teorija.

Jedna od Freudovih postavki s kojom Smilevski u romanu, posredovanjem Adolfine Freud, polemizira jest i poznata Freudova teza o ženskoj zavisti zbog penisa. Smilevski fikcionalizira epizodu kad je jedanaestogodišnja Adolfina zatekla svoga brata Freuda kako masturbira, nakon čega je došlo do zahlađenja njihova odnosa. Na osnovi tog događaja, odnosno prekida njihove prisnosti, Freud je zasnovao svoju poznatu tezu o ženskoj zavisti zbog penisa. Freudov je stav bio da dijete ženskoga roda postaje ženom kad prvi put vidi muške genitalije. Tada, smatra Freud, djevojčica osvještava svoju prikraćenost (jer ona nema penisa) i počinje osjećati zavist, što, prema Freudu, ostavlja tragove u njezinu razvoju i formiranju karaktera. No Adolfina se u romanu protivi takvoj bratovoj tezi jer Freud ne dopušta mogućnost da spoznaja anatomske razlike između muškaraca i žena u nekih djevojčica-koje-postaju-žene potakne i druge osjećaje (npr. strah, zbunjenost, radoznalost), a ne nužno zavist, koju je Freud proglasio okosnicom oko koje se stvara Ja svake žene, i koja, prema njemu, ostaje trajnim obilježjem svake žene. Dalje u romanu Smilevski upozorava i na Freudovo mišljenje kako studiranje nije za djevojke, zbog čega svojim kćerima nije dopustio upis na sveučilište, s čime se Adolfina također nije slagala. Tim više što je bila bliska prijateljica Klare Klimt, sestre slavnoga slikara Gustava, koja je zapravo treći najvažniji lik u romanu. Klara Klimt bila je hrabra borkinja za ženska prava i emancipaciju i zalagala se za veće uključivanje žena u radne procese i privređivanje te u politiku, zbog čega je često bila premlaćivana i veći je dio života provela u umobolnici. Usuprot tomu, Freud je smatrao da je ženi mjesto u kući, uz djecu, jer „ako se žena zaposli, gubi se ideal ženskosti“.

Roman je ciklički strukturiran; započinje epizodom Freudova odbijanja molbi sestara da ih izbavi iz Beča, što rezultira njihovim odvođenjem u koncentracijski logor, gdje bivaju pogubljene, nakon čega se pripovijedanje vraća u dane Adolfinina djetinjstva i odrastanja te je pratimo kroz život sve do početne situacije. Smilevski pritom dojmljivo dočarava duševnu patnju djevojčice koja je još u djetinjstvu, zbog nepoznata joj grijeha, izgubila majčinu ljubav te je svakodnevno bila prisiljena trpjeti njezino vrijeđanje i omalovažavanje, uz riječi „bolje bi bilo da te nisam ni rodila“. Posljedičnoj poljuljanosti Adolfinine psihičke ravnoteže i razlomljenosti njezina identitetnog ustroja analogna je fragmentarna struktura središnjega dijela rukopisnog tkiva u kojemu Smilevski beletrizira junakinjin boravak u ludnici, gdje se Adolfina pridružila Klari Klimt kako bi pobjegla od majčina zlostavljanja. Dokumentarističku izravnost i uvjerljivost, posebno izraženu u tim dijelovima teksta, kao i u prikazu junakinjina boravka u koncentracijskome logoru, Smilevski kombinira s refleksivnošću i sugestivnim opisima junakinjina psihološkog proživljavanja tih iskustava. Autor se bori protiv anatemizacije duševnih bolesnika, prisutne u to doba, ali ne dokraja iskorijenjene ni danas, te mentalne bolesnike promatra kao „ljude čije je ja nježna supstancija nagrižena kiselinom postojanja“i koji stvarnost doživljavaju kao prijetnju koja će poništiti njihovo Ja, a protiv čega se bore stvarajući svoju novu (ne)realnost. Empatija je dakle u prvome planu, kao i svijest o fragilnosti mentalnog ustroja, ali i brojnosti iskušenja i tegoba kojima stvarnost i život, ali i drugi ljudi, čovjeka svakodnevno pritišću. Važan, i zapravo najdojmljiviji dio rukopisa, dijaloške su dionice u kojima se, iz različitih perspektiva i svjetonazornih pozicija, propituje brojna tematika, od religije, seksualnosti i tzv. ludila, sve do definicije sreće i smisla života.

Knjiga nema pretenzije biti autentičan životopis, riječ je o fikcionaliziranoj biografiji; Goce Smilevski donosi imaginaciju njezina života i svjesno mijenja čak i neke od vrlo oskudnih stvarnih podataka o životu Adolfine Freud – zbog efektnosti i poetske snage toga prizora, u romanu sve četiri sestre bivaju pogubljene u koncentracijskome logoru, iako je Adolfina u logoru umrla od gladi. No snaga je romana u pomno uravnoteženoj kombinaciji psihološki dojmljivo iznijansirane intimne priče i uvjerljive deskripcije društvene klime burnoga vremena, osobito položaja žene u njemu, kroz prizmu hrabre, inteligentne i ponižavane individualke. No kao i prethodni autorov roman, Razgovor sa Spinozom, Sestra Sigmunda Freuda ponajprije je roman o samoći, samospoznaji, ali i slobodi, te nužnosti da se bude ono što jesi.

 

Freudova obiteljska trauma

booksa.hr, Vesna Solar, 12.3.2014.

Da je Goce Smilevski sjajan pisac, jasno je na temelju čitanja njegovih djela, poput hvaljenog romana Razgovori sa Spinozom. Da je Sigmund Freud bio velik čovjek, jasno je uglavnom svima; psihoanaliza je jedna od ključnih teorija 20. stoljeća. Kada se Smilevski i Freud 'susretnu', desi se sjajan roman.

Smilevski je za roman Sestra Sigmunda Freuda dobio i prestižnu Nagradu za književnost Europske Unije. Iako autora – koji je jedan od najvažnijih makedonskih pisaca mlađe generacije – očito zanimaju povijesne osobe, u središtu novog romana nije Freud, nego njegova najmlađa sestra Adolfina. Za razliku od slavnog brata o kojem se i danas pišu tisuće stranica biografije, o Adolfini se zna malo.

Ako Sigmund Freud kao veliki čovjek pripada povijesti, znači li to da Adolfina Freud kao 'mali čovjek' toj povijesti pripada u manjoj mjeri? Ovaj roman pokušava dokazati da je život onih čije ime i djelo nisu ostali zapisani jednako bitan kao život povijesne ličnosti. Problematika Drugih u samom je središtu romana, a kako se radi o jednoj od ključnih tema suvremene postmodernističke književne produkcije – ali i teorije – Sestra Sigmunda Freuda time ulazi u najvažnije tokove svjetske književnosti.

Smilevski vješto gradi roman na temelju tek nekoliko činjenica koje se o životu Adolfine Freud zna: bila je najmlađa i najdraža Freudova sestra, nikad se nije udala, te se velik dio života brinula za stare roditelje. No, pravi je spiritus movens ovog djela čudnovata Freudova odluka, koja je zapravo dovela do Adolfinine smrti u koncentracijskom logoru.

Radnja romana, naime, počinje u doba Anschlussa u Beču. Adolfina je starica, a Freud boluje od raka. Kako je u to vrijeme već slavan, omogućen mu je odlazak iz Beča u sigurnost Londona. Freud piše popis osoba koje odlaze s njim, a na tom popisu nije ni jedna od njegove četiri sestre koje tada žive u Beču. Međutim, na popisu jest njegov pas. Iako će se većina čitatelja zgroziti, čini se da tu Freudovu odluku u kontekstu romana treba tumačiti svojevrsnom 'drugorazrednom važnošću' koju Adolfina ima za većinu glavnih likova.

Tako roman – koji pripovijeda Adolfina u prvom licu – počinje neposredno prije njenog zatvaranja u koncentracijski logor Terezin. U trenutku kada ulazi u plinsku komoru, ona će se prisjetiti čitavog svog života: od iznimne bliskosti s bratom Sigmundom u djetinjstvu, preko zabrane školovanja, nesretne ljubavi, boravka u umobolnici i prijateljstva s Klarom Klimt, još jednom 'malom sestrom' drugog 'velikog čovjeka'.

Pritom se kroz njezinu osobnu priču može iščitati i priča o životu u Beču krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a iako Adolfina za brata Sigmunda ima samo lijepe riječi, ne možemo se oteti dojmu kako su i veliki Freud i mala Adolfina zapravo proizvodi svog vremena. Nema spora o Freudovoj genijalnosti, no ona se mogla razviti jer su mu nazori vremena u kojem je živio zapravo išli na ruku: bio je sin dobrostojeće obitelji, za kojeg se očekivalo da se školuje, napreduje te ga se poticalo na stvaranje - što je upravo suprotno onome što se događalo Adolfini, ženi koja je zbog svoje različitosti završila u umobolnici.

Tako roman sadrži i niz razmatranja o odnosu ludila i normalnosti, te se u nekim dijelovima gotovo približava eseju. No, Sestra Sigmunda Freuda u prvom je redu priča, smještena u sjećanje jedne starice. Kako roman ima svojevrsnu kružnu strukturu, stvara se dojam da traje i nakon kraja. Stoga ta teška i potresna, ali i mnogoznačna i duboka priča izravno ulazi u sadašnje vrijeme, baveći se temama koje se itekako tiču i nas samih.