Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek

(pikarski roman s mačkom)

Special cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Broj stranica: 320

  • Godina izdanja: 2015.

  • ISBN: 978-953266653-3

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 485 g

Što se dogodi kada vas jednoga jutra stranac koji se najprije sasvim besprizorno pomokrio na vaš divno uzgojeni travnjak pozove da krenete s njim? On je neodoljiv i uvjerljiv, pa ga nikako ne možete odbiti, a posebno ne njegov poziv na veličanstven ručak. Upravo tako počinje novi roman Ludwiga Bauera Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek – iznimno neobična avantura u koju se upućuju gospodin Kubitschek i pripovjedač Albert Albert, te njegova mačka Mitzi.

Od brdskih područja do njemačkih velegradova svugdje ih prati nevjerojatan niz događaja, a naši se junaci bore za pravdu i protiv ugnjetavanja, šverca ljudi i drugih zala suvremenog svijeta. Prepun komičnih i apsurdnih situacija te sitnih dobronamjernih prevara, ovaj roman na najbolji se način naslanja na tradiciju češkoga humora od Švejka do Hrabala i nastavlja je.

U formi suvremenoga pikarskog romana Bauerovi junaci pronose svoje ideje želeći promijeniti stanje svijesti. Gospodin Kubitschek svojim govorima i lamentacijama te ponekad uzaludnim, ali redovito neobičnim akcijama upozorava na probleme suvremenosti, koji su zapravo vječni.

Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek jedan je od onih romana kod kojih čitatelju stalno titra osmijeh, dok će mu se Kubitschek, mačka Mitzi i njezin vlasnik Albert Albert urezati u pamćenje poput Don Quijotea, Sancha Panze i Rocinante. Pritom svaka sličnost, poznajući Ludwiga Bauera, nije slučajna.

Avanture suvremenog pikara

Jagna Pogačnik, Jutarnji list, 30.12.2015.

Ludwig Bauer apsolutno je najradišniji književni senior u nas, pisac koji skoro svake godine objavi novi, uvijek vrlo kompleksan i kvalitetan roman, zanimljiv čitateljima, ali inspirativan i kritičarima jer otvara vrata raznoraznim perspektivama analize. Raznovrsnošću žanrova, jer njegov se prozni opus sastoji od povijesnih, autobiografskih, kriminalističkih romana, kao i onih za djecu i mlade, taj je pisac doista zaslužio vlastitu “bauerologiju”, koju već godinama vrlo uspješno obavlja kritičarka i književna teoretičarka Lidija Dujić.

Seroquel” je naslov kojim žanrovska “bauerologija” dobiva još jednog pridruženog člana, a to je pikarski roman. Premda tradicija toga žanra u hrvatskoj književnosti nije posve zanemariva, posljednjih desetljeća najzapaženiji su svakako pikarski romani Ive Brešana (“Ptice nebeske”, “Ispovijedi nekarakternog čovjeka”), što nije ni čudno, jer za takvu vrstu romana potrebno je veliko pripovjedno umijeće, obrazovanje, ali i smisao za humor, a upravo je to ono čime oba pisca doista ne oskudijevaju. Kao popularni prozni žanr, nastao u Španjolskoj u 16. stoljeću, pikarski roman uvijek u sebi, budući da se bazira na pustolovinama domišljatog pojedinca u društvenim okolnostima koje se na meću kao idealan teren za humor i satiru, sadrži i priličnu mjeru društvene kritike ili barem umjesnosti da se mane društva postave pred malo iskrivljenije zrcalo. I tako je to i u Bauerovom “Seroquelu”. S naznakom kako se u njemu uvelike osjeća i utjecaj dobre literature, zbog čega je već prepoznat kao roman koji obilježava “češki humor”, točnije “čapekovština”.

I doista, čitajući “Seroquel ili čudnovati gospodin Kubitschek” imate dojam kako u rukama držite neki prijevodni naslov, toliko je ovaj Bauerov roman idejno i stilski drukčiji od onoga što se trenutno uglavnom piše u nas, a to treba shvatiti kao kompliment ovome piscu. Znakovito, u naslovu romana Bauer se odlučuje za ime lijeka iz skupine antipsihotika koji se koristi u liječenju bipolarnog poremećaja, manije i shizofrenije, a razlog za to svakako nije (samo) aluzija na glavnog junaka romana, tog neobičnog gospodina Kubitscheka koji se jednom, niotkuda, pojavljuje u vrtu gospodina Alberta Alberta i nakon što se tamo bez pardona pomokri, začuđenog vlasnika (i njegovu mačku Mitzi) povede u urnebesnu avanturu u kojoj će iskazati nevjerojatne sposobnosti suvremenog pikara, smisao za snalaženje, prevaru, humor i zavidnu erudiciju. Dakako, prije toga pobrinut će se da Alberta oslobodi hipoteke za kuću i posla u Vodovodu, kako bi mogao krenuti s njim putem kroz “konfuzna vremena” u kojima “nema jednostavnih odgovora”.

Seroquel je, dakako, sa svojim konotacijama tu i kao metafora slike suvremenog društva, čijim će neuralgičnim točkama glavni likovi romana projuriti u svojim avanturama, društva za koje je zapravo malo reći kako pati od bipolarnog poremećaja ili shizofrenije. Tijekom brojnih pustolovina, nezgoda, uhićenja, krećući se preko šuma i gora do “civiliziranih dijelova Europe”, Kubitschek i društvo susreću se s raznoraznim pojavama suvremenosti, traffickingom, ugnjetavanjem slabijih i drukčijih, zastranjivanjima crkve, izbjeglicama, beskućnicima...

Bauer kroz dinamičnu fabulu koja u potpunosti poštiva žanr, tako, provodeći svoje likove i čitatelje nizom duhovitih i vrlo apsurdnih situacija, sjajno detektira današnje stanje civilizacije bez dosljednog etičkog sustava i bolesne od gubitka sjećanja. Filozofska dimenzija koja je vješto upletena u dijaloške dionice i komično pretenciozne propovijedi glavnog lika, cijelom romanu dodaje još jednu višu razinu od one koju treba zadovoljiti pikarski roman kao vrsta popularne književnosti. Premda vrlo suvremen i aktualan, ovaj je roman, naime, i vrlo univerzalan i svevremenski jer ukazuje kako je na ovom svijetu - vječna ljudska glupost.

Bauer se posljednjim svojim romanima više nego uspješno odmaknuo od modela novopovijesnog romana po kojem je u jednom trenutku postao prepoznatljiv, ali je bez obzira na njihovu visoku razinu sve skupa prijetilo da prijeđe u neku vrst manire. Zbog toga me više nego razveselio upravo ovim pikarskim romanom koji je istovremeno iznimno zanimljiv i zabavan, ali i “intelektualan” i zabrinut nad vrtlogom suvremenih i indikativnih tema, raskošan po broju raznovrsnih likova i jezično iznimno bogat. Tako nešto uspijeva napisati samo piscu kojemu je vješt ina pripovijedanja, zaplitanja i rasplitanja fabule. doista rutinska i lagana stvar koju iz romana u roman nadopunjava nekom dojmljivom idejno-tematskom komponentom.

 

‘Sve jači ideološki diktat vodi u opću pobunu ili revoluciju’

Iva Korbler, Nacional, 8.1.2016.

Hrvatski književnik Ludwig Bauer nedavno je objavio novi roman “Seroquel ili čudnovati gospodin Kubitschek”. Do sada je objavio četrnaest romana, od kojih je za “Zavičaj, zaborav” iz 2010. dobio nagrade Meša Selimović, Fran Galović te Kiklopa za 2011. godinu. Njegova biografija je poput sadržaja pustolovnog romana i potvrđuje teoriju da vrstan pisac mora u životu proći različita iskustva, kontinente, poslove i ljude kako bi sve svoje priče mogao ugraditi u slojevita i intrigantna književna djela.
Ludwig Bauer diplomirao je slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a poslijediplomsko školovanje nastavio u Pragu i Bratislavi. Bavio se prevođenjem stručnih djela i beletristike, bio je profesor i učitelj u Zagrebu, Londonu i Washingtonu, glavni urednik izdavačke kuće Globus i književnog časopisa Naša knjiga, analitičar javnog mnijenja i propagandist, profesionalni vozač, scenarist za crtić “Profesor Baltazar”, kolumnist te urednik antologija i izbora školske lektire. Prvu prozu objavio je kao gimnazijalac, na Radio Zagrebu krajem pedesetih godina, a 1973. dobio je za prvu objavljenu priču tada uglednu Politikinu nagradu. Posebno je uspješan na području pisanja priča i knjiga za djecu, bez obzira na to što, prema kritici, ima prvenstveno status uglednog hrvatskog romanopisca čiji se svaki novi roman očekuje s velikom pažnjom.
U razgovoru za Nacional pojasnio je kako se hrvatska društvena, politička i kulturna stvarnost ocrtavaju u novom romanu koji je humorno zamaskiran kao pikarski, pustolovni roman, i u kojemu dotiče teme multikulturalnosti, geopolitički i kulturno-antropološki složenog prostora Hrvatske, imigranata, mita o sekularnoj državi, terora društvenog ološa i shvaćanja suvremene civilizacije kao “kaleidoskopa nepravdi” ako se nema dovoljno novca, koji je danas možda jedino sredstvo za kupovanje osobne slobode.

Nacional: Vaša nova knjiga bavi se važnim društvenim, kulturološkim i političkim temama suvremenog svijeta, a dotičete i problem imigranata, odnosno emigranata na našem prostoru u kojemu se kroz povijest preklapaju granice carstava i kultura. Jesu li među svim tima najvažnije teme osobna sloboda i problem zastupanja i govorenja istine?

Tema istine je vrlo sklizak teren. Nekako se tradicionalno vrijednost istine jako veliča, ali odnos prema istini ostaje lažan; u stvarnosti to veličanje ostaje bez pokrića. Misleći pojedinac sam je sa sobom u sukobu kada zastupa istinu, a u sukobu je s mnoštvom društvenih normi. Kad polazite od esencijalnih stvari – treba li uvijek govoriti istinu – onda je jasno da ne treba jer to čak i ne bi bilo moralno, iako bi po Kantu bilo jer nije moralno lagati. U stvarnosti jest moralno lagati ne samo radi pravila pristojnosti, nego radi pravila funkcioniranja u društvu koja nam nameću da stalno lažemo ili, adekvatnije, da govorimo neistinu. Neka nijansa tu postoji, jer kad kažemo laž, tu mislimo na korist, a kad kažemo da govorimo neistinu, onda je to pokušaj izbjegavanja štete. Piscu, pak, uvijek mora biti bitna književna istina.

U romanu se intenzivno bavite gubitkom povijesnog, društvenog i kulturološkog pamćenja kao bolesti naše civilizacije. Nastavljate li zapravo identičnu liniju razmišljanja Stefana Zweiga, da je potrebno pamtiti neposrednu povijest, svoje korijene, kao što je pisao u “Svijetu od jučer”?

Čovjek polazi isključivo od svog iskustva. Drago mi je da ste spomenuli Zweiga i taj njegov autobiografski tekst koji je jako vrijedan i kao književni tekst. Jedna od njegovih vrijednosti jest da obnavlja sjećanje na vrijeme koje je prošlo, odnosno obnavlja sjećanje na ono što je bilo dobro u tom vremenu. Ipak, strahote Prvog svjetskog rata tada nisu bile daleko, a ipak su bile zaboravljene u dovoljnoj mjeri da svi koji imaju utjecaja, budu to spremni ponoviti u Drugom svjetskom ratu i da se dogodi progon židova. I danas se čini da nismo ništa naučili od povijesti.

U svojoj knjizi ipak na kraju nudite mogućnost da budemo bolji ljudi i radimo ispravne stvari u svojem neposrednom, bliskom okruženju?

Bilo bi to sjajno kad bi se moglo provoditi i onda bi odjek toga što radimo u neposrednom okruženju postao daleko širi. Još u 19. stoljeću ruski realisti smatrali su da se kvalitetnim razmišljanjem može promijeniti svijet, to jest da se može doći do nekih recepata kako ga mijenjati. I prije nego što su povijesni događaji poprimili dramatične oblike, shvatili su da to ipak nije moguće napraviti na nekoj velikoj skali. Tada su zastupnici promjena prihvatili nešto što su zvali “teorija malih djela” ili malih činova i čini mi se da bi to danas bilo dobrodošlo jer iskustvo nam govori da velike dramatične promjene nanose više štete nego što donose dobra.

I likovi u vašem romanu svaki put se stresu od nelagode kada netko spomene pojam “revolucija”?

Revolucija nalikuje nekakvom kirurškom zahvatu u društvu, odnosno amputaciji nečega. To ponekad u medicini jest neophodno – ako imate rak kosti – iako taj surovi čin opet ne garantira spas. No taj čin u društvu ne znam koliko je i do koje mjere prihvatljiv. Ipak, gledajući kroz prizmu književnosti i suvremene umjetnosti u svijetu, nisam siguran da stvaranje suprotnosti, sužavanje širine misaonog prostora, sve jači ideološki diktat koji je zapravo prikriven tobožnjim slobodama ili geslima o slobodi, možda ipak vodi u situaciju gdje će opća pobuna ili revolucija možda biti jedini izlaz.

Spominjete da ipak enklave pravednog društva nisu neostvarive, što se nadovezuje na tezu o dobrim i ispravnim djelima u vlastitom okruženju?

Velikim dijelom jesu ostvarive. Ali te enklave su zaista premalene i odnos prema njima je takav da djeluje kao vrlo efikasna antipropaganda. Onda se i sami društveni oblici mijenjaju i deformiraju. Primjer kibuca predstavlja eksperiment s društvenom pravdom, odricanjem od privatnog vlasništva, od potrošačkog društva, ali čak i u svom idealnom obliku, to nema veliki domet. Tako je bilo i s nekim drugim eksperimentima.

Smatrate li da je moguće u nadolazećem razdoblju od pet do deset godina stvoriti tolerantnu, multikulturalnu i interkulturalnu Europu?

Volio bih da je tako. To bi bilo na liniji društvenog poteza koji je napravila Angela Merkel otvarajući vrata emigrantima. Postoje ljudi koji misle poput nas i ako bi ih bilo više u toj poziciji i ako bi ta pozicija bila sasvim čista, onda bi to bilo ostvarivo.

U romanu također raskrinkavate licemjerne paradigme i dvostruki moral današnje Crkve ili, primjerice, militantnih vegetarijanaca i vegana. Kako komentirate te fenomene licemjerja?

Ne znam koliko to može biti opći ili raširen sud jer roman je ipak pisan zabavnim tonom, kao pikarski roman. Literatura se ne sastoji od velikih istina i dociranja, nego od harmonije. Treba uspostaviti dobru komunikaciju s iskustvom potencijalnih čitalaca. Naravno da autor djela zastupa sebe i svoje poglede, pa to činim i ja. Nastojao sam da ta zrnca humora moju sliku svijeta učine prihvatljivijom, ali da će to možda biti i ljekovito. Ovo što se spomenuli svakako jesu značajne stvari u mojem razmišljanju. Uvijek upadamo u iste besmislene greške. U ovom trenutku biramo novu vlast, imamo premijera koji je prikazan kao izvanstranačka ličnost, trebao bi biti izvan ideologije, no ako je bio uspješan poslovni čovjek, uspješan za sebe, ne znači da će biti uspješan i za Hrvatsku. S takvim je nazorom na vlast bio izabran i Kerum, a rezultat je bio zapravo sasvim očekivan. Dakle, dobro je razobličavati zablude te vrste. Naravno da nisam protiv vegetarijanaca ili slično, pokušao sam samo upozoriti da je svaki fanatizam opasan. Čak i onaj naoko bezazlen.

Često spominjete pojam “političkog građanina” i potrebu da se uključimo u promjenu društvene paradigme. Što vas motivira na društvenu angažiranost?

U tome se krije jedna od strašnih boljki demokracije. Sokrat je pisao o tomu još u 4. stoljeću pr. n. e. kako demokracija može omogućiti glupima ako žele doći na vlast, da tu vlast i dobiju. Ako žele zli, gramzljivi i nepošteni doći na vlast, oni će to moći učiniti uz pomoć demokracije. Naime, nikada nije bilo takvo stanje da je većina ljudi bila i moralna i pametna. To ne znači da ne postoji puno moralnih i pametnih, sposobnih ljudi, ali u odnosima kakvi postoje, dovoljno je da bude jedna zatucana budala više, jedan fanatik više, i onda se to nameće kao opća svijest. Jedan od problema kojih se također dotičem u romanu jest izostanak i nestanak društvene elite. Ja sam zagovornik pravednog društva – društva jednakih – ali, s druge strane, kroz povijest je postojalo nešto što se izražavalo geslom “noblesse oblige”, plemenitost obavezuje, i to se uvažavalo. Prihvaćale su se kvalitetnije ideje koje su možda bile izvan prosjeka, ali dolazile su od elite kojoj treba vjerovati. Danas više toga nema, pojam elita predstavlja nešto što uopće ne bismo željeli da predstavlja: grupu pokvarenih, beskrupuloznih, amoralnih ljudi koji su prigrabili moć za svoju korist i na društvenu štetu.

Kad govorite o moralu ili o etici, već na početku romana čitatelj stječe dojam da pristojnog i uljuđenog čovjeka danas svi žele opljačkati, prevariti, oguliti do kože ili nad njim parazitirati?

Današnje potrošačko društvo naprosto počiva na tome da svakomu treba uzeti što se više može i svi oblici komunikacije u kojoj sudjeluje novac – a to je gotovo sve – uvijek su na štetu većine. Pa i u igrama na sreću kuća mora dobiti barem polovicu uloženog novca. Tako je i s kupovanjem, čak traže i savjetuju da kupujemo ono što nam ne treba i još nam licemjerno lažu da je to zato što im je stalo do nas i “mi to zaslužujemo” ili jer volimo jedni druge. To je zaista licemjernije od Alibabe i 40 hajduka!

Kažete da država i Crkva temeljitije mogu čovjeka “obrlatiti” od drumskog razbojnika? Da za to imaju sustavnije i inteligentnije mehanizme?

Pokušavam ne zaboraviti prethodne mislioce koji su o tomu razmišljali i oslanjam se na niz filozofa, što je bilo bitno u nastanku moga djela. Ovo što ste spomenuli parafraza je nečega što je zapisao Nietzsche i to je iz knjige “Tako je govorio Zaratustra”. Vi ste to očito prepoznali.

Bavite se i time kako danas u društvu zapravo živimo smrt, sve je napravljeno tako da se pripremamo još za života za smrt, umiranje, protiv prirode života. Od uplata životnih osiguranja u slučaju smrti, posmrtne pripomoći do religijskih smjernica. Koliko je to perverzna paradigma?

To su teške teme i zahtijevaju hrabrost da se o tomu govori. Ali to je istina. Naravno, velikim dijelom to je ispružena ruka velikog potrošačkog mehanizma. Već kod rođenja djeteta nastoji se na svemu zaraditi, od dječje hrane do dekica, vitamina, kremica... Zatim ide ta vječna potreba da ostanemo mladi, sjetimo se Držićeve “Novele od Stanca”, tamo onaj ubogi prodavač poljoprivrednih proizvoda, Stanac, strada jer želi biti mlađi nego što jest, a na sličan način podliježemo svakodnevno trikovima industrije komercijalnih oblika. Slično je i sa smrću, osjećajem sigurnosti. Današnji mirovinski sustav u proklamacijama je pravedniji od onog prethodnog, umjesto generacijske solidarnosti trebali bismo dobiti kao mirovine onoliko koliko smo zaradili i uplatili. Ali kad želite dobiti korist od toga, onda se natrag u sustav uzimaju veliki dijelovi i opet dobivate samo dio onoga što ste uložili.

Kako bismo optimalno trebali razumjeti glavni lik romana, Kubitscheka?

Sve što Kubitschek započinje u svojoj heretičnosti, u traganju za nekakvom istinom, gotovo sve izvrće se u suprotnost. Ali Kubitschek zastupa istinu i pravdu. To je kao s demokracijom i jednom budalom više od pedeset posto koja vrijedi više nego svi pametni. Pisao sam roman prije vala imigracije, seobe naroda, ali neke stvari sam dosta točno anticipirao, iako takvima još uvijek nisu javno dijagnosticirane. Ti ljudi bježe od glavne nevolje – smrti, ali tu je riječ i o trgovini ljudima. Netko opet ima korist od toga što ljude prodaje kao nekada robove iz Afrike. Tim ljudima treba pomoći.

U romanu se može prepoznati sloj češkog humora. Dosta ste prevodili s češkog kroz život?

Može ga se pronaći u romanu i to je prilično logično s obzirom na moju intelektualnu prtljagu. Prevodio sam Čapeka i Hašeka, a Karel Čapek je moj omiljeni pisac. U Češkoj sam se uvijek osjećao kao kod kuće, točnije, u Pragu, tamo sam bio na poslijediplomskom studiju. I dan-danas se u nekim trenucima na češkom mogu najpreciznije izraziti kad su u pitanju neke fine distinkcije. Taj humor mi je blizak iz više razloga: tipično je srednjoeuropski, urban, a bitno je i to što je humor oružje slabijih. Češka se nalazila između dvaju carstava, moćnog Istoka i Zapada, i bila je u odnosu na oba prilično nemoćna. S obzirom na to da nikada nisu mogli kroz povijest biti sasvim svoji, razvili su takav specifičan humor u kome se u pravilu rugaju većima, jačima i moćnijima. Ono što nije baš suviše primijećeno jest da moja inspiracija dijelom dolazi od germanskog Petrice Kerempuha, a to je Till Eulenspiegel, koji također svojim avanturama razgolićuje nepravdu i pruža joj otpor. Mjestimice se u romanu javlja i jezik basne, kada likovi rade nešto priglupo i kada ih u tome masa oponaša, a kad rade nešto pametno – to masu ne dotiče.

Mnogo ste objavljivali i prevodili književnost za djecu i mlade, ali smatrate li, kao i dosta dječjih pisaca, da je teže pisati za djecu nego za odrasle?

Odgovornost tu nije nebitna, ali teško je zbog toga što umjetnost – bez obzira na to kome je namijenjena – mora biti umjetnost. Ne smije iznevjeriti neke vrijednosti koje su estetske, doživljavanje lijepoga. Doživljaj svakog umjetničkog djela velikim dijelom zasniva se na iskustvu onoga koji je prima. I ovu moju knjigu će sasvim drugačije čitati mladi ljudi – a neki odjeci pokazuju da im se sviđa – a drugačije stariji i zreliji čitatelji. Dječje iskustvo je velika nepoznanica za odraslog čovjeka. Nikada ne možemo potpuno obuhvatiti što dijete doživljava, iako možemo anticipirati. Svi dobri pisci za djecu pišu nešto što nije namijenjeno samo djeci, već i odraslima. Nedavno mi je objavljen prijevod Andersenove bajke “Slavuj” koju je divno ilustrirala Marcela Hajdinjak. Napravila je to tako majstorski, na svjetskom nivou, da sam odmah za nju napisao novu bajku koju će oslikati, i od te knjige puno očekujem. Svijet dječje književnosti primamljiva je čarolija čiji se šarm nikada ne može potrošiti.

Što po vama ne funkcionira u pristupu odraslih dječjoj tematici i literaturi, filmovima i TV serijalima?

Najveći dio onoga što je upućeno djeci u javnom prostoru polazi od toga da su djeca glupa. Čak i te reklame koje bi trebale biti šarmantne i upliću tobožnji svijet mašte, blesave su i neuvjerljive. Dječji svijet nije imbecilan, nakaradan, izvještačen, kao što to odrasli često vide. Ako tako nešto i postoji, onda su to pojave koje treba liječiti.

Imate li u planu neki novi prijevod? Na čemu još radite?

Dosta sam prevodio za djecu upravo zbog tog površnog odnosa koji je djeci namijenjen. Užasno sam se mučio da dešifriram – uz poznavanje njemačkog i uz pomoć dansko-engleskog rječnika – Andersenove bajke. Tada sam vidio da u većini slučajeva one nisu prevedene točno. Ponekad je odstupanje dosta malo, trol je iz skandinavske mitologije preveden kao vrag, ali ima i težih primjera. Andersenove rečenice ponekad su jako zapletene. Imam poštovanje prema izvornom tekstu i volim da je prijevod što izvorniji, bez prepričavanja. Prevodio sam jako dobre pisce; preveo sam jednu Joyceovu bajku koja je kod nas bila sasvim nepoznata, pa Oscara Wildea, nedavno sam ponovno preveo Čapekove bajke, iako su postojali i raniji dobri prijevodi. Prevodio sam značajna djela za odrasle, dobru poeziju uz ostalo, a uskoro će mi izaći prijevod stihova slovačke pjesnikinje Dane Podracke.

Što mislite o današnjoj pomalo agresivnoj standardizaciji naglasaka na prvom slogu u hrvatskom književnom govoru? Čak i kod stranih riječi koje to baš ne podnose, poput francuskih riječi?

Kultura govora danas je jako slaba, u politici imate ljude koji ne znaju izgovarati č i ć, a trude se prividno govoriti standardnim jezikom. Mnogi ne znaju izgovarati futur, pa umjesto “biću” kažu “bit ću” ili čak “biti ću”, što je izostanak osjećaja za enklitike. Često čujemo i “obzirom na to”, a frazem glasi “s obzirom na to da”. Nervira me i poštapalica “znači” u svakoj rečenici, kao da svaka rečenica nešto znači, što je izraz nesigurnosti; pa izostanak pretprošlog vremena i futura drugog, kao predbudućeg vremena. Nitko ne kaže “ako budem imao dovoljno novca, kupit ću auto”, već “ako ću imati dovoljno novca... “. To je bantu hrvatski; onoga koji ima istančano uho za književni hrvatski, to boli.

Već pišete novo prozno djelo. Koje teme dotičete u tom romanu i što mu je glavna teza?

Vraćam se povijesnom romanu, ali to je sadašnjost promatrana kao povijest. Polazim od iskustva koje sam imao kao šofer u UNPROFOR-u, gdje smo svi ipak bili izuzeti od stvarnosti koju su živjeli naši ostali građani. Kroz tu distancu je možda više dolazilo do izražaja što se mijenjalo u društvu, jer kad ste neposredni sudionik, mnogo se više i lakše navikavate na neke stvari. Ovako je kontrast bio veći. Pišem i o dolasku kapitalizma, ali ne na dokumentaristički način, već kao književnu istinu o tom vremenu. Od tog smo vremena od društva koje je trebalo biti pravedno, ušli u jako nepravedno društvo. Smatralo se odjednom da je dobro bilo što jeftino kupiti i skupo prodati, dok je u prijašnjem načinu razmišljanja uvijek bio prisutan element stvarnih troškova proizvodnje i normalne prodajne cijene. Stvari su u tom smislu postale nerealne. Zavladali su neki odnosi na koje nitko nije bio pripremljen, da je sve dopušteno i da je sve moguće. Kako nismo imali tradicije koje djeluju kao moralni usmjerivači i ventili – a ni crkva nije funkcionirala kao u zapadnim zemljama – nije bilo nikakvih mjerila o tomu što je ispravno i neispravno. I političari su djelovali kao plaćenici. Oni tipovi kao Owen i Stoltenberg primali su plaću od milijun dolara godišnje i njima intimno nije bilo stalo do toga da se situacija razriješi jer bi ostali bez te plaće. To su te suprotnosti, dočarane kroz razne ljudske sudbine. Rat razara baš sve oblike društva koji u miru funkcioniraju.

Nameće li tzv. politička korektnost autocenzuru umjetničkom stvaralaštvu ili je umjetnost još uvijek od nje slobodna?

Nemam takvo osobno iskustvo da bih u ime papirnate političke korektnosti izbjegavao tretirati bilo koju društvenu temu. Naravno, nije u mojoj prirodi da nekoga vrijeđam, prezirem... zapravo me zaboli kad vidim takav grozan odnos. Jednom sam na Rebru čekao u dugačkom redu pred šalterom, bio je neki problem s uputnicama koji gospođa za šalterom nije mogla riješiti niti je ona bila za to kriva, a neki čovjek ispred mene bio je strašno bijesan i krivicu za čekanje svalio je na nju. Tada je rekao: “Vi ste za mene židovka!” To zaista boli. Takve stvari su mi jako strane, ali to više nije pitanje političke korektnosti, već pristojnosti i kulture. Ovo o čemu me pitate, dotaknuo sam dok sam pisao roman “Kratka povijest porodice Weber”. Moj sin je tada bio dječarac, ali svakog jutra je čitao što sam napisao prethodne večeri jer sam tada još pisao na mašini pa mu je to bilo dostupno. Tada sam shvatio da to jest neki oblik cenzure i da bez obzira na to što pišem vrlo ozbiljan društveni roman, ne smijem u njemu napisati nešto što bi moglo povrijediti osmogodišnje dijete. Toliko o autocenzuri.

 

Pljuska svjetskoj demokraciji

Lada Žigo Španić, Vijenac, 14. 4. 2016.

U proslavljenoj knjizi Kenjaža Harry G. Frankfurt pokušava ući u fenomen današnjega dosjetljivog govornika (majstora sektora „Odnosi s javnošću“), koji pukom vještinom riječi manipulira voljom neukih masa. Reklame, politike, mediji... idealna su područja za ustoličenje dosjetljivih govornika-kenjatora koji vješto koriste pridjeve, uzvisuju, uljepšavaju, blefiraju, a da pritom nisu ni na strani istine ni na strani laži. Kenjatoru, naime, nije odveć stalo do činjenica, odnosno do istine, a nije mu ni do laži (svjesnoga izokretanja istine) – on se samo snalazi, izabire i smišlja u skladu s trenutačnim okolnostima, njemu je samo do toga da ostavi dobar dojam, dojam o sebi. U svojoj muljaži kenjator nastupa studiozno, uvjerljivo, vješto se koristi jezikom, iako tijekom govora zapravo ne ostvaruje cilj kojemu služi. Uopće ne mari za to odgovara li njegov govor stvarnosti – bitan je govor sam po sebi, i to takav govor u kojem neće odgovarati za točno izgovorene riječi. Kenjator je istodobno uvjerljiv i nedorečen, bitno mu je reći ono što ljudi žele čuti, a da se pritom dobro izvuče. Kako je elokventan i šarmantan, kenjator je ljubimac masa – uznosi im emocije, budi im nade, draži im oči i uši, raspiruje im želje, ukratko, on je jedan od „raspršivača“ planetarne dobre volje.

Upravo je takav muljator (kenjator) glavni junak novoga romana Ludwiga Bauera Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek. Premda Bauerova domišljata, za hrvatsku prozu atipična knjiga, dakako, nema nikakve veze s knjigom Kenjaža, u njoj je ustoličen današnji prevrtljivi govornik koji može obmanuti sve i sva, u izopačenu demokratskom svijetu koji dopušta sve i sva. No, za razliku od političkoga ili reklamerskoga kenjatora, bizarni je Kubitschek intelektualni kenjator – on sa svojim pratiteljem prolazi kroz razne postaje današnje demokracije (susreće bankare, trgovce, pustinjake, kvaziumjetnike, reklamere), na svakoj postaji održi govor o istini, pravdi, moralu, a da pritom ništa ne poentira i nikomu ne poručuje ništa jasno. Kubitschek je mudrac, satiričar, cirkusant, performer, čudak koji se izruguje svim „proizvodima“ suludoga demokratskog svijeta, umnik i luđak koji ismijava ljudsku ambiciju i ljudsko neznanje, manipulator riječima, situacijama, suvremeni Sokrat koji mase tobože vraća izvornom znanju. Iako u svojoj misiji radi i istupe (često javno mokri na predmete od simboličke važnosti), iako dolazi u sukob i sa zakonom, s vremenom mu mase grade sve veću auru novoga duhovnog vođe, „karizmatske ličnosti“, što je jedan od posljednjih smiješnih trendova poludjela suvremenoga svijeta. Bauer je u ovome romanu u pikarskoj formi opalio pljusku čitavoj tobožnjoj demokraciji, kao malo koji pisac – raširio je lepezu današnjega licemjernog društva od jedne do druge krajnje strane, od okorjelih materijalista do prijetvornih duhovnjaka koji ponižene mase žele oplemeniti, odnosno „preoteti“ ih od materijalista na „stranu idealista“.

I knjiški i teatralno

No kako započinje cijela priča?

Jednoga dana čudnovati gospodin Kubitschek, koji se pojavio niotkuda, pomokri se na travnjak „običnoga“ građanina Alberta Alberta i pozove ga na ručak. Vlasnik (koji preuzima funkciju pripovjedača) kreće s neobičnim čovjekom na put Europom, od metropola do brdskih područja, u potrazi za raznoraznim avanturama, a povede sa sobom i svoju mačku Mitzi. Roman je doslovno struktuiran kao pikarski, kao niz zasebnih poglavlja u kojima Kubitschek, skitnica, danguba, obješenjak, prepredenjak, lukavac, izvodi svoje umne vratolomije i izaziva skandale. Kubitschek djeluje istodobno i stvarno i nestvarno, djeluje i knjiški i teatralno, pa roman ostaje u čudnom međuprostoru, između krutoga realizma i bogate imaginacije.

Na svakoj postaji putnici nailaze na neki događaj (skup), a većinom su to raznorazni borci za prava i slobode. Tako se junaci susreću s ljubiteljima prava ljudi i životinja, s vegetarijancima, s nomadima, s humanitarcima, s revolucionarima, s predstavnicima nove, konceptualne umjetnosti, s pustinjacima, s predstavnicima seksualnih sloboda... sa svim tobožnjim rušiteljima bezumnoga kapitalizma. No svi ti jurišnici demokracije, svi ti vitezovi pravde u kapitalizmu jednako su dvolični kao i gospodari nepravde – svi traže tržišnu i medijsku moć, hoće svoje sljedbenike, svoje zasluge, svoje vođe i svoje heroje. Bauer je knjigom ismijao ne samo onu moćnu stranu kapitalističkoga svijeta nego i onu slobodarsku – ismijao je sve naše dvolične udruge i zadruge, sve pokrete za ovo i ono, sve parole za i protiv, ukratko, dao je pljusku liberalnoj slobodi u kojoj bi svatko htio postići svašta, a na koncu nitko ne može promijeniti ništa. Uostalom, brojne slobode prelaze u svojevrsno divljaštvo sloboda, odnosno u anarhiju, vrijednosni nered, kaos u kojem su posve izmiješani pojmovi pravde, prava i morala. Tako u jednoj epizodi pustinjak spoznaje kozmičke istine s Rolexom na ruci, a u drugoj borac za spas siromašnih zapravo trguje bijelim robljem „uvozeći“ žene iz Trećeg svijeta u Europu.

Demokracija tako prelazi u satiričku predstavu s brojnim prevrtljivcima, bez logike, bez redatelja, pa nije ni čudo što je Kubitschek groteskni lik, intelektualno nedorečen i kazališno raspojasan.

Najveći su dio romana Kubitschekovi monolozi, od kojih bi se mnogi mogli izdvojiti kao izvrsni eseji o civilizaciji, etici, tehnologiji, no u kontekstu ovoga pikaresknog romana ti su monolozi zapravo svjesno „prodavanje magle“, vizija boljega društva bez jasnih preporuka, laganje masama o „istinskom čovjeku“ koji konačno mora stupiti na pozornicu svijeta, a da nitko ne može reći kada, kako i gdje. Ukratko, vrtnja u krug – „linearno“ putovanje bogato doživljajima na kraju se vraća na početak. Evo jednog od primjera Kubitschekovih verbalnih trikova: „Za suvremeni svijet nema nade ako njegova sudbina ne dođe u ruke zaista suvremenih ljudi, koji već na individualnoj razini osjećaju drhtaj svega povijesnog otkucaja ispod sebe, koji poznaju sadašnji doseg vremena, njegovu visinu i koji odbijaju svaku arhaičnu i barbarsku gestu. Trebamo povijest u njezinom potpunom opsegu da bismo je mogli izbjeći, a ne ponovno zapasti u nju...“

Od nomada do medijskih zvijezda

Čitajući guste monologe glavnoga junaka (koji su, kako rekosmo, velikim dijelom i osvrt na povijest civilizacije i društva), često se pitamo: je li Kubitschek ne želi ljudima reći što misli, ili ni sam ne zna što bi im rekao, jer je i sam izgubljen u civilizaciji svega i svačega, s tisuće i tisuće mogućih scenarija? Iako je višeznačan i prepreden, Kubitschek brojnim monolozima otvara mnoga bitna sociološka, politička, kulturološka pitanja današnjega svijeta poput: Tko su vlasnici korporacija, imaju li revolucije ikakva smisla ako se ne zna tko su ti skriveni vođe planeta, čemu podučavati ljude ako intelektualne elite u kapitalizmu nemaju više nikakve moći...

U beskonačnoj igri pitanja, odgovora i apsurda Kubitschek pobija i sama sebe, kao, primjerice, u epizodi u kojoj susreće nomade, ljude koji su na kapitalističkom ruletu izgubili posao, stan, nade. U dojmljivom govoru nagovara ih da ne životare kao plemenski divljaci, nego da se javno deklariraju kao nomadi koji žive istinskim životom predaka; ukratko, gura ih u novinsku senzaciju koja bi povukla za sobom organizatore izleta u nomadski raj, safari-zabave, raspjevane sponzore. Katkada Kubitschek hrabro opali pljusku skupu koji od njega očekuje mudrost, namjerno izokreće očekivanja. Primjer za to je izvrsna epizoda sa svjetski slavnom konceptualnom umjetnicom Trudl, koja svoje tobože avangardne blefove „nadograđuje“ kojekakvom pomodnom simbolikom (krv poniženih, glad Trećega svijeta, antifašizam...). Kubitschek ismijava tu umjetničku borbu protiv kapitalističkoga svijeta, tu impresiju o represiji, tu borbu u kojoj se koriste najjača oružja toga istoga svijeta, a to su reklama, poduzetništvo, ego. I, kao u velikom broju epizoda, Kubitschek nestaje kao izgrednik, kao izviždani antijunak koji se već u idućoj epizodi duhovno obnavlja i nanovo se preokreće u junaka. S obzirom da Kubitschek svoj moralni „idealizam“ suprotstavlja krutom realizmu, roman je istodobno liričan i epičan, i komičan i tragičan. A Kubitschek, koji se pojavio niotkuda, ostaje i stvaran i nestvaran lik, pa tako i čitav roman klizi na granici svakodnevih šarada i bizarnih čina.

Obračun sa svijetom

„Nestrpljiviji“ čitatelji mogli bi katkada zapasti u monotoniju monologa koji se odužuju na račun živih događaja, dijaloga iliti humora, što je svojstveno pikarskom romanu. No ta, uvjetno kazano, intelektualistička konstrukcija romana odlično funkcionira – svaka Bauerova postaja pomno je smišljena, svaka udara u konkretnu temu i ima jasnu svrhu, a to je ruganje određenom fenomenu naše vrle demokracije. Knjiga je nedvojbeno namijenjena obrazovanoj publici koja ima strpljenja pratiti Kubitschekove intelektualne obračune sa svijetom, odnosno, koja doživljava knjigu više kao misaonu negoli hedonističku pustolovinu. Jer knjiga je u cijelosti izvrsna igra paradoksa, a Kubitschekovo obraćanje ljudima podsjeća na Sokratov spoznajni proces ironije i majeutike – valja prvo pitanjima i odgovorima uvjeriti ljude da ništa ne znaju, da bi ih se potom postupno vodilo ka znanju. No, naravno, Sokrat doseže istinu, a Kubitschek je stalno zaobilazi, jer je u današnjem izokrenutom svijetu zapravo više i nema.

A temeljni paradoks je u tome što je na ovom čudnovatom putovanju jedino iskreno biće mačka Mitzi – ona se sa svojih devet života provlači kroza sve zamke, jednostavno ide dalje svojom stazom, a kako je vođena prirođenim njuhom, nju ne dotiču nikakve prijevare ovoga svijeta. Na koncu, mačka je zapravo jedini istinski junak romana – svoja, tajanstvena, neukrotiva, a svi su ljudi antijunaci, jer nitko nigdje, unatoč parolaškim slobodama, ne može biti ono što zapravo želi.

Neke kritičare ova je knjiga podsjetila na tradiciju češkoga humora, od Švejka do Hrabala, a neke na Cervantesa. Mogla bi se povući zgodna kombinacija s Don Quijoteom – sudar uma i zbilje glavnoga junaka, parodija na viteštvo (u ovom slučaju na „moralno“ viteštvo današnjega iskvarenog svijeta).

Ludwig Bauer, autor velikoga opusa, dobitnik brojnih nagrada, jedan od naših najuvaženijih pisaca, ovom je knjigom ispisao izvrsnu satiru o svjetskoj demokraciji, pa je knjiga više od književne fikcije. Mogli bismo je doživjeti kao ozbiljan društveno-kritički tekst, razlomljen, odnosno prenesen u formu pikarskog romana. To je knjiga koja se istodobno čita i proučava, koja posve zaokuplja intelektualno biće. Bauer ovom knjigom nipošto ne podilazi publici – pomodarstvo je, uostalom, jedna od bitnih tema kojoj se on ovdje izvrsno ruga.

 

Satirični lijek za šizofrenu stvarnost

Nađa Bobičić, booksa.hr, 30. 5. 2016.

Novi je Bauerov roman Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek napisan u formi savremenog pikarskog romana, te se nastavlja na tradiciju češkog humora od Švejka do Hrabala.

Poput Cervantesovih Don Quijotea, Sancha Panze i Rocinante, trojac u Bauerovom romanu su gospodin Kubitschek, Albert Albert i njegova mačka Mitzi. Roman počinje grotesknom scenom u kojoj se gospodin Kubitschek pomokri na Albertov travnjak, a u međuvremenu nestaje mačka Mitzi. Tada počinju putešestvije tokom kojeg će ovi likovi ići od luksuznih restorana i najprostijih krčmi, sve do skvotova, upoznati se sa raznim grupama ljudi, umjetnicima/ama, kriminalcima, trgovcima i žrtvama trgovine ljudima, ljevičarima/kama, zaštitnicima/ama životinja i drugima.

Gospodin Kubitschek će se pokazati kao vješt govornik, onaj koji ujedno zavodi i razljućuje mase, ali i kao sitan lopov, onaj koji krade od bogatih da bi udovoljio svojim trenutnim hirovima i željama, gospodin koji živi životom skitnice, u kontaktu kako sa marginalizovanim grupama, tako i sa kulturnim i inim elitama.

Ova šizofrenost gospodina Kubitscheka najavljena je već u naslovu. Naime, 'seroquel' je ime lijeka koji se koristi u liječenju šizofrenije, što je jasan paratekstualni signal da je svijet ovoga romana šizofren svijet i da od likova ne možemo očekivati ništa ni manje ni više do li barem višestruku podvojenost, kako u njihovom ličnom, tako i u političkom. Osim naslova, motiv šizofrenije, odnosno podvojenosti i/ili dupliranja, uočava se i u imenu lika Alberta Alberta, kao i u tome da su gospodin Kubitschek i Albert Albert književni par, koji se međusobno upotpunjuje.

Gospodin Kubitschek, kao savremeni Don Quijote, više se ne bori sa vjetrenjačama viteškim oružjem, već držanjem govora, tako da je funkcija ovog lika u romanu da tumači svijet današnjice. Uloga je Alberta Alberta pak da bude pripovjedač, tačnije iz njegovog ugla posmatramo ponašanje gospodina Kubitscheka, što unosi još jedan nivo distance između čitatelja i čitateljki i onoga što gospodin Kubitschek govori, tako da nikada ne možemo u potpunosti biti zaneseni njegovim govorenjem, jer ono biva subvertirano komentarima Alberta Alberta.

Lik gospodina Kubitscheka kao pikara, koji se kreće kroz više i niže društvene klase, omogućava autoru da progovori o različitim društvenim problemima, od toga kako djecu posmatramo neravnopravno, kao bića koja nijesu još uvijek ljudi, preko korumpiranosti religijskih institucija, do imigrantske 'krize', koja je usko povezana sa problemom trgovine ljudima. Gospodin Kubitschek pokreće neka od centralnih pitanja savremene poltičke filozofije, poput neposredne demokratije ili pitanja da li nam je potrebna revolucija i ako jeste, kako do nje doći. S druge strane, tu su i metapoetska pitanja o ulozi umjetnosti u društvenoj revoluciji.

Prednost ovakve romaneskne forme nalazi se u tome što čitatelji i čitateljke nikada u potpunosti ne mogu vjerovati onome što gospodin Kubitschek govori, jer nije riječ o idealnom junaku bez mane i straha, a i stoga što su nam njegove riječi posredovane Albertom kao pripovjedačem. To znači da niti spisatelj, niti lik nijesu ti koji nam didaktički govore o nama i svijetu koji nas okružuje, što je česta praksa u savremenim romanima regionalne književnosti. Mi nijesmo pasivna publika koju će spisatelj ili spisateljica 'prosvijetliti', već smo dio publike gospodina Kubitscheka, koja je provocirana da polemiše. Gospodin Kubitschek nas može zavesti na svoju stranu, ali već na sljedećoj stranici nas može iznervirati. I u jednom, i u drugom slučaju, roman postiže kao efekat da razmislimo o savremenim problemima, te nam ih osvjetljava iz više uglova.

Naspram gospodina Kubitscheka i Alberta Alberta stoje različite grupe ljudi, i na tom nivou spisatelj prati tradiciju satire, kao i u slučaju podvojenosi i udvojenosti likova. Te su grupe uglavnom koncentrisane oko nekog autoriteta, bilo da je taj autoritet u vidu osobe ili u vidu neke ideologije, i reaguju stihijski. Zato gospodin Kubithschek, iako isprva i uspije da zadobije povjerenje grupe, u konačnici uvijek izaziva bijes, jer u toku svojih govora često napada autoritet koji grupu drži na okupu. Raspravljajući o mogućnosti revolucije, gospodin Kubitschek pokušava s jedne strane ukazati na to da su grupe koje bi htjele biti revolucionarne male, te da je potrebno doći do kritične mase da bi se promjene dogodile. Ali, s druge strane, entuzijazam masa, koje ne bi činila grupa slobodnih pojedinaca i pojedinki, izvitoperio bi ideju revolucije, približavajući se fanatizmu.

Ove dileme gospodina Kubitscheka zasnovane su na istorijskom iskustvu mnogobrojnih revolucija, te su stoga pomalo pesimistične, iako ni ovdje ono što se govori nije jednoznačno, jer je očigledna potreba da do revolucije dođe, pošto se kapitalistički sistem izvjesno mora suočiti s vlastitim ograničenjima. I u ovom se slučaju satirični žanr pokazuje kao dobro rješenje za pokretanje političkih pitanja koja bi u nekom drugom žanru mogla biti naivno prikazana, ili u najboljem slučaju svedena na nivo pamfleta.

Bauerov novi roman uspio je tekst savremene angažovane književnosti, koja iz tradicije satiričnog žanra vješto preuzima postupke poput podvajanja / udvajanja likova, dinamike u odnosu pojedinac-grupa ili tipskih likova pikara i njegovog pratioca, kako bi pokrenuo neke od aktuelnih društvenih pitanja. Spisatelj je uspio da navede čitatelje i čitateljke da zauzmu aktivan stav prema šizofrenom svijetu u kojem žive, što je jedan od najvažnijih ciljeva svake dobro napisane angažovane književnosti. Na drugom nivou, ovaj je roman primjer dobre prakse koji nam pomaže da definišemo šta je to uopšte angažovana književnost, kojim se postupcima ona služi i kakva je njena uloga u društvu.