Sedam dobrih godina

Special cijena 125,10 kn Redovna cijena 139,00 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Andrea Weiss Sadeh

  • Broj stranica: 176

  • Godina izdanja: 2018.

  • ISBN: 978-953266927-5

  • Naslov izvornika: The Seven Good Years

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 210 mm

  • Težina: 270 g

Bilo je to sedam dobrih godina, teških i lijepih godina koje su život Etgara Kereta promijenile, a kad pročitate ovu knjigu, mogle bi promijeniti i vaš. Od rođenja sina usred terorističkog napada pa do očeve smrti od karcinoma najslavljeniji izraelski pisac srednje generacije zapisuje sve ono što čini njegov svijet – obitelj i ljubav, pisanje i putovanje, strepnju i nemir – u memoarima koji se od svih drugih razlikuju baš u onome što Kereta čini tako posebnim: u toplini.

Kao Židov i stanovnik Bliskog istoka, sin preživjelih iz Holokausta, brat ultraortodoksne Židovke i anarhističkog borca za legalizaciju marihuane, Keret kao da je stvoren za hod po minskome polju proturječja. “Glas savjesti Izraela”, kako ga zovu, pisac je koji progovara o stvarima o kojima drugi misle, ali ih se ne usuđuju izreći, na način na koji se ne usuđuju.

“Etgar Keret je genij…” – New York Times

Humor koji ništa ne može zaustaviti, visokoosjetljive antene za kaos i srce koje ljudskost pronalazi na najneočekivanijim mjestima – Sedam dobrih godina Etgara Kereta knjiga je istinitih priča, pregršt dragulja mudrosti i ljudskosti, kojima ćete se rado vraćati.

“Ne znam kako mu to uspijeva, ali Etgar Keret baš sve može pretvoriti u izvrsnu priču. Sedam dobrih godina knjiga je sastavljena od takvih priča, tekstova istinitih, punih ljubavi, dobrote, mudrosti, humora i svih onih stvari koje kao čitatelj obožavam, ali ih baš ne umijem imenovati. Keretovo pisanje liječi dušu.” - Aleksandar Hemon

“Izvanredno… Zabavno, mračno, i na neki način jednako slatko kao njegove priče.” - David Remnick

“Kad sam prvi put čitao Kereta, pomislio sam da nešto s njime nije u redu — je li mu mama pušila crack dok je bila trudna? Je li pao na glavu kad je bio mali? A onda sam ga upoznao i shvatio da je stvar mnogo gora nego što sam pretpostavljao: Keret je silno suosjećajno ljudsko biće u silno bezosjećajnom svemiru. Ukratko: sjeban je.” - Shalom Auslander

  1. "Pekmez" Etgar Keret ("Sedam dobrih godina") Konobarica u kafiću u Varšavi pita me jesam li turist. "Zapravo", kažem joj ja, uprijevši prstom u obližnje raskrižje, "dom mi je baš tamo." Iznenađujuće malo vremena trebalo mi je da prostor širok sto dvadeset centimetara, u zemlji čiji jezik ne govorim, nazovem domom. No taj uski, izduženi prostor gdje sam proveo noć stvarno osjećam kao dom. Još prije tri godine ta ideja izgledala mi je kao bedasta

Tamo sretni umiru od starosti, a oni drugi u terorističkom napadu

Petra Miočić, 24express, 9. 2. 2018. 

Malo je pisaca koji, stvarajući svoja djela, ne bježe od uloge pisca, od svoje autorske pozicije. Mnogi će, radije, svojemu glavnom junaku, uz profesiju, udijeliti i ponešto vlastite osobnosti. Njena će količina, naravno, varirati ovisno o uspjehu što će ga roman polučiti.

Mnogi pisci, no ne i Etgar Keret, jedan od najvažnijih autorskih glasova svoje generacije. Možemo slobodno reći i najhrabrijih. Jer ovaj si je Izraelac, rođen 1967. godine u Ramat Ganu kao treće i najmlađe dijete roditelja koji su preživjeli Holokaust, svojim neposrednim i otvorenim stilom i iskrenim načinom pisanja u domovini priskrbio status „izdajnika“ dok ga u svijetu, nesvjesni promjene čijim dijelom Keret želi postati, nazivaju „ubojicom Palestinaca“. No njega to ne sprječava da se svakom novom zbirkom priča ponovno u potpunosti izloži, ne mareći za posljedice, kao da vjeruje kako samo takvim, bolno otvorenim, pisanjem može i u čitatelja pobuditi intenzivne reakcije i navesti ga da, u lažnom svijetu, proživi stvarne osjećaje. Čitavu njihovu paletu.

U zbirci labavo povezanih, ali ipak organiziranim redoslijedom posloženih kratkih priča „Sedam dobrih godina“ koja vrlo uspješno može funkcionirati i kao roman Etgar Keret opisuje sedam, vjerojatno ponajboljih, godina u svome životu, razdoblje od sinova rođenja pa do očeve smrti. Naslov je ujedno, kao i cijeli tekst, alegorija biblijske priče o faraonovu snu, snu što ga faraon prepričava svom pouzdaniku Josipu, a u kojem opisuje smjenu sedam debelih i sedam mršavih krava opisujući pritom sedam debelih krava kao sedam dobrih, plodnih i uspješnih godina što će neminovno biti zamijenjene, gotovo proždrte, sa sedam loših, gladnih godina. Iz samog se naslova daje iščitati i kako će se Keret, u ovom djelu, vrlo snažno nasloniti na staru i snažnu židovsku tradiciju stvaranja priča iz svakodnevnih prizora. Keret će ih samo zaodjenuti u poseban ogrtač sebi svojstvenog pripovijedanja i iz njih izvući toplinu tamo gdje topline nema.

Jer malo je ljepote u zemlji koja dolazak novih stanovnika na svijet pozdravlja praskom, uz eksploziju auto-bombe ili posljednjim poklikom bombaša samoubojice. Keret već na samom početku izravno i bez zadrške iskazuje ne samo osudu, već i mržnju prema terorističkim napadima jer sve pokvare, sve gurnu u drugi plan, minoriziraju. Nije to mržnja pasivnog zapadnjačkog promatrača čija osuda dolazi iz udobnosti njegova naslonjača već u priču duboko uronjenog oca čiji je sin rođen u jeku takvog napada. Stanovnika zemlje za koju takvi napadi predstavljaju svakodnevicu u tolikoj mjeri da ih samo komentar nekog slavnog čiji se život našao njima okrznut, može učiniti medijski atraktivnima i osigurati im mjesta na naslovnicama.

No i u takvoj svakodnevici ljudi žive. Rađaju se, odrastaju i umiru. Ako su dovoljno sretni, umiru od starosti, a ne od posljedica ranjavanja. Zbog blizine smrti i neposredne opasnosti, žive svjesniji svoje smrtnosti i osjetljiviji na svoje vrijeme. Ta ih svijest, s druge strane, ponekad čini neosjetljivima na nasilje i na tuđu bol. Suvremeni ratovi, ističe Keret, nisu nimalo slični onima iz „dobrih, starih vremena“. Izrazito su perfidni i krvavi, iz dana u dan isisavaju boju iz života ljudi koje pogađaju, a stvarnost zaodjevaju u sivilo.

Etgar Keret i u tom sivilu pronalazi pukotine, dodaje boju, a možda samo živi. Kako i sam kaže, ne osjeća potrebu za uljepšavanjem stvarnosti, samo pronalazi kut iz kojeg ona izgleda bolje. Je li to izdaja? Nije. Čak niti kada vrlo otvoreno progovara o svom sivilu kojim je obavijena i druga strana implicirajući time da je i iz njihovih života netko isisao boju i ostavio ih u potrazi za boljim kutom gledanja na stvarnost. Tek to je, zapravo, književnost u pravom smislu riječi.

Sedam dobrih godina“ nije, naravno, politički motivirana niti angažirana priča. Međusobno povezane priče od kojih je sačinjena tvore sliku o jednom sretnom razdoblju kada je pisac još bio i sin i otac, kada je živio u sadašnjost, s veseljem gledao u budućnost i nije se s nostalgijom prisjećao prošlosti. Priča o drugima i osjećaju drugosti, o tome što znači biti Drugi u vlastitoj okolini, čak i obitelji kao i o osjećaju pripadnosti gdje iste, zapravo nema. Priča o „sedam debelih krava“ koje će, uz nedostajućeg oca i sina na putu prema pubertetu, nesumnjivo biti zamijenjene gladnima, ako ne i izgladnjelima.

„Kao pisac, očajnički sam trebao čitatelja“, zapisat će Keret u jednoj od priča. Sudeći po lakoći kojom razotkriva svoju intimu i svakodnevicu, tog čitatelja treba i danas. I na njegovu se prisutnost odavno navikao. Ono čega čitatelj, započinjući druženje s Keretom, nije svjestan jest potreba za daljnjim i dubljim druženjem što će je u njemu pobuditi iskren i topao, neposredan piščev stil. Čak i kada se, kao čitatelj, nalazi na suprotnoj strani ulice od one kojom Etgar Keret kao autor kroči. Nije, stoga, pretjerano parafrazirati jednu rečenicu iz knjige i reći kako Keret nije samo izraelski pisac niti poljski pisac u progonstvu. On se, pišući, možda iselio iz vlastitog doma, no to je pisanje za njega stvorilo dom širom svijeta. 

Moj sin ne želi da ovu knjigu čitaju njegovi prijatelji i njihovi roditelji

Karmela Devčić, Jutarnji list, 13. 2. 2018.

Ako vam se dogodilo da su se bitan predak i potomak razmijenili, mimoišli na ovome svijetu, da je onaj prvi, možda vam majka ili otac, otišao moguće baš dok se ovaj drugi spremao doći na svijet, rastao u utrobi, razumjeti ćete zašto je Etgar Keret razdoblje od sedam godina svojega života koje su na ovom svijetu dijelili njegov sin i njegov otac nazvao “sedam dobrih godina”.

Točno tako zove se i u nas nedavno objavljena Keretova knjiga (Fraktura, prijevod Andrea Weiss Sadeh).

Makar je sin Lev, danas jedanaestogodišnji dječak, slučaj je htio, rođen za jednog od bombaških napada u Tel Avivu, a Keretov otac u sebi nosio iskustvo holokausta; kompliciranom životu unatoč, bilo je to, govorio mi je Keret za susreta u Zagrebu, prije godinu i pol dana, “sedam dobrih godina”.

Razgovarali smo ponovo, ovih dana, povod je bilo hrvatsko izdanje te, njemu vrlo osobne knjige koja, makar pisana na hebrejskom, u Izraelu nije objavljena. 

Daleko od toga da su politički razlozi spriječili pisca, među desničarima i Likudovim glasačima nepopularna, a rado čitana u muslimanskim zemljama Bliskog istoka, da ovaj naslov objavi kod kuće. 

“Moj sin ne želi da ovu knjigu čitaju njegovi prijatelji i njihovi roditelji. U njoj kao njegov otac pišem puno o odnosu s njim. Kad sam mu kazao da bih to objavio, odvratio je: ‘Ne vidim prednosti u tome da ljudi znaju više o tebi negoli u tome da ti znaš više o njima.’ Objaviti, ali samo izvan Izraela, bio je na koncu kompromis koji smo nas dvojica dogovorili. Nadam se da je i ovo dokaz da na Bliskom istoku ponekad možemo napraviti kompromis”, kaže Keret.

Iskustvo holokausta

Zanimljivo je da je “Sedam dobrih godina” prvo objavljeno - u Turskoj. “Turska je jedna od zemalja gdje su moje knjige najpopularnije. Jako sam ponosan na to. Sudjelovao sam na mnogim književnim susretima u Turskoj i tamošnja je publika među najboljom koju sam ikada sreo. Afganistan, Maleziju i Iran s mojom izraelskom putovnicom ne mogu posjetiti, ali tamo mogu i dospijevaju moje priče. Činjenica da kroz te tekstove mogu imati vrlo osobne dijaloge s ljudima s kojima inače ne bih mogao razgovarati, čini da se osjećam sretan što sam pisac.”

U knjizi na njemu svojstven humorističan način, govoreći o vlastitoj obitelji, progovara o izraelskoj svakidašnjici. Oboje njegovih roditelja preživjelo je holokaust, svako je iz tog vremena ponio bitno, formativno iskustvo. “Otac je bio nevjerojatan optimist. Jednom sam ga pitao kako netko tko je svjedočio takvom hororu može sačuvati tako pozitivne, optimistične stavove. Odgovorio je da je kroz ta grozna iskustva prošao jako rano u životu i da je sve što mu se dogodilo poslije toga bilo puno bolje: da su ljudi bili bolji i pošteniji, da je nasilja oko njega bilo manje itd …

‘Pretpostavljam’, kazao mi je, ‘da mi je život pokazao da stvari mogu postati bolje i ja i dalje čekam da postanu još i bolje i iskreno vjerujem da se to može dogoditi.’ Moja je majka u holokaustu izgubila roditelje. Većim dijelom djetinjstva nije imala roditeljsku brigu i autoritet pa je postala prilično divlja, nije imala nekoga tko bi joj kazao kad je vrijeme stati. Ta dječja neobuzdanost je ono što sam uvijek volio u njoj, taj njezin slobodni duh”, govori pisac.

Pitanje kompromisa

Rođen je u politički kakofoničnoj obitelji. Je li kod kuće naučio umijeće kompromisa, za koje se zalaže u pitanju izraelsko-palestinskog sukoba?

“Roditelji su oduvijek imali razmišljanja desne orijentacije, sestra mi je ultra-ortodoksna židovka, brat radikalni anticionista, ljevičar. Ja pripadam umjerenoj liberalnoj ljevici. Otac je uvijek govorio da je podržavati neku političku ideologiju vrlo nalik podržavanju nekog nogometnog kluba: to nije izbor koji možeš racionalno braniti. Govorio je i da je bitno upamtiti da, iako se možda ne slažemo po političkim stavovima, imamo na umu da nam je želja ista: učiniti svijet boljim mjestom te da su naša neslaganja samo oko toga koji je najbolji način da stignemo na to mjesto kojem svi težimo.”

Je li izraelsko-palestinski kompromis moguć? “Kompromis je nužan za obje strane i nesumnjivo je u interesu obje strane. Problem je da to traži neku dozu optimizma, puno vjere, koja liderima u regiji obično nedostaje.”

Koliko je sklon kompromisima kad je riječ o vlastitom životu?

“Ljudski odnosi s onima koji su nam najbliži nisu ništa drugo negoli kontinuirana serija kompromisa. Kad nekoga volimo, ne želimo ga prisiljavati da čini ono za što mi mislimo da je dobro, već tražimo kompromis s kojim obje strane mogu biti zadovoljne. Neki kompromis vide kao poraz ili nedostatak integriteta i slažem se da određene kompromise ne treba činiti; ali, općenito govoreći, kompromis je nadaleko jedini način na koji ljudi s različitim planovima i vjerovanjima mogu živjeti skupa u miru.”

Dotičući se holokausta, komentiramo zakon što ga je ovih dana donijela Poljska a koji sankcionira upotrebu izraza “poljski logor smrti” za koncentracijske logore koje su nacisti držali u okupiranoj Poljskoj. Poljska desna vlada drži da “poljski logor smrti” pogrešno sugerira da Poljska dijeli dio odgovornosti za holokaust. Keret kratko kaže: “Najbolji način na koji neka zemlja može pokazati svoj integritet jest da dopusti da se slobodno govori o njezinoj prošlosti i identitetu. Nitko ne može ostatku svijeta nametnuti neke stavove i poglede pomoću zakona i prijetnji. Jedini način da doista promijenite razmišljanja ljudi jest da im dadete slobodu govora.”

U knjizi, pišući o antisemitizmu, nekada i danas, među ostalim, na jednom mjestu, stoji:

“Ništa ne može bolje izbaciti na površinu Židova u vama od boravka u Istočnoj Europi.” Na tom mjestu, iako više usput, spominje i Zagreb. Kako se osjeća u Zagrebu? “Moja supruga govori da imam nadnaravnu moć pronaći svastiku u svakom gradu koji posjetim. Vidio sam ih nekoliko u Hrvatskoj, ali nisam tamo, kod vas, nikada iskusio, na svojoj koži, bilokakav oblik antisemitizma. Mislim da su Hrvati dosta nalik Izraelcima i meni je lako u Zagrebu osjećati se kao kod kuće”, govori.

Percepcija svijeta

Često dolazi u Europu. Kakvom mu se čini posljednjih godina? “Cijeli svijet se mijenja, postaje manje racionalnim i više emocionalnim. Mnoge ljude kao da manje zanima istina, a više subjektivna percepcija svijeta oko njih.”

Interesantno je da je njemačko izdanje Keretove knjige preveo Daniel Kehlmann. Pitam ga kako je do toga došlo, makar, znajući koliko i jedan i drugi, i u formalnom i u neformalnom razgovoru, naglašeno svijet gledaju kroz prizmu vlastita roditeljstva te često pričaju o svojim sinovima, gotovo da me i ne čudi Keretov odgovor:

“Oduvijek sam obožavao Daniela kao pisca. I njegov je sin iste dobi kao moj Lev. Daniel je također izgubio oca s kojim je bio blizak. Pomislio sam da bi on bio najbolji prevoditelj ove knjige. Pristao je pročitati knjigu, unaprijed mi je kazao da nikada nije preveo niti jednu knjigu. A kad ju je pročitao, rekao je da mu se čini kao savršen izbor za njegov prvi prijevod.”

Ponešto je bizaran, a i mnogoznačan podatak da su Keretove knjige među najčešće ukradenima po izraelskim knjižarama. Kako to komentira? “Mislim da su mnogi od mojih čitatelja siromašni studenti koji nemaju novca za kupovati knjige. Ne mislim pri tome da je krasti knjige ispravna stvar, ali kad netko uđe u rizik da ga uhvate i kazne samo zato da bi pročitao moju knjigu teško je to ne doživjeti kao kompliment.”