Sedam dobrih godina

Special cijena 125,10 kn Redovna cijena 139,00 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Andrea Weiss Sadeh

  • Broj stranica: 176

  • Godina izdanja: 2018.

  • ISBN: 978-953266927-5

  • Naslov izvornika: The Seven Good Years

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 270 g

U akciji 3 za 2 + besplatna dostava! Kreni u ljeto s knjigama koje su pomele top-liste ove godine. Izaberi tri knjige, plati dvije, a najjeftiniju dobivaš gratis. Ostale knjige iz akcije potraži ovdje.

Samo u Frakturinoj web-knjižari do 15. 7. Možete naručiti i e-poštom na prodaja@fraktura.hr ili telefonom na 01/3357863. (Popust će se obračunati u košarici. Besplatna dostava vrijedi za Hrvatsku.)

Bilo je to sedam dobrih godina, teških i lijepih godina koje su život Etgara Kereta promijenile, a kad pročitate ovu knjigu, mogle bi promijeniti i vaš. Od rođenja sina usred terorističkog napada pa do očeve smrti od karcinoma najslavljeniji izraelski pisac srednje generacije zapisuje sve ono što čini njegov svijet – obitelj i ljubav, pisanje i putovanje, strepnju i nemir – u memoarima koji se od svih drugih razlikuju baš u onome što Kereta čini tako posebnim: u toplini.

Kao Židov i stanovnik Bliskog istoka, sin preživjelih iz Holokausta, brat ultraortodoksne Židovke i anarhističkog borca za legalizaciju marihuane, Keret kao da je stvoren za hod po minskome polju proturječja. “Glas savjesti Izraela”, kako ga zovu, pisac je koji progovara o stvarima o kojima drugi misle, ali ih se ne usuđuju izreći, na način na koji se ne usuđuju.

“Etgar Keret je genij…” – New York Times

Humor koji ništa ne može zaustaviti, visokoosjetljive antene za kaos i srce koje ljudskost pronalazi na najneočekivanijim mjestima – Sedam dobrih godina Etgara Kereta knjiga je istinitih priča, pregršt dragulja mudrosti i ljudskosti, kojima ćete se rado vraćati.

“Ne znam kako mu to uspijeva, ali Etgar Keret baš sve može pretvoriti u izvrsnu priču. Sedam dobrih godina knjiga je sastavljena od takvih priča, tekstova istinitih, punih ljubavi, dobrote, mudrosti, humora i svih onih stvari koje kao čitatelj obožavam, ali ih baš ne umijem imenovati. Keretovo pisanje liječi dušu.” - Aleksandar Hemon

“Izvanredno… Zabavno, mračno, i na neki način jednako slatko kao njegove priče.” - David Remnick

“Kad sam prvi put čitao Kereta, pomislio sam da nešto s njime nije u redu — je li mu mama pušila crack dok je bila trudna? Je li pao na glavu kad je bio mali? A onda sam ga upoznao i shvatio da je stvar mnogo gora nego što sam pretpostavljao: Keret je silno suosjećajno ljudsko biće u silno bezosjećajnom svemiru. Ukratko: sjeban je.” - Shalom Auslander

  1. Što kaže taj čovjek? Što kaže taj čovjek? Istog trena kad smo ušli u taksi, imao sam loš predosjećaj. I to ne zato što me vozač nestrpljivo zamolio da zavežem pojas na dječjoj sjedalici na stražnjem sjedištu nakon što sam to već učinio, ili zato što je promrmljao nešto nalik na psovku kad sam rekao da idemo u Ramat Gan. Često se vozim taksijem, pa sam naviknuo na nepristojnost, nestrpljivost i mrlje od znoja ispod pazuha. No bilo j
  2. Poprilična doza hrabrosti Poprilična doza hrabrosti Ivica Ivanišević o Sedam dobrih godina Etgara Kereta Što je "Sedam dobrih godina"? Zbirka proznih skica ili zaokruženih priča, svezak memoarskih zapisa ili roman, kolekcija eseja prerušenih u razbarušenu novelistiku ili pitaj boga što? Jedini točan odgovor jest sljedeći: "Sedam dobrih godina" blistava su knjiga. No, drugome se nismo ni nadali od Etgara Kereta, koji je publiku odavno razmazio. Kako svj
  3. "Pekmez" Etgar Keret ("Sedam dobrih godina") Konobarica u kafiću u Varšavi pita me jesam li turist. "Zapravo", kažem joj ja, uprijevši prstom u obližnje raskrižje, "dom mi je baš tamo." Iznenađujuće malo vremena trebalo mi je da prostor širok sto dvadeset centimetara, u zemlji čiji jezik ne govorim, nazovem domom. No taj uski, izduženi prostor gdje sam proveo noć stvarno osjećam kao dom. Još prije tri godine ta ideja izgledala mi je kao bedasta

Tamo sretni umiru od starosti, a oni drugi u terorističkom napadu

Petra Miočić, 24express, 9. 2. 2018. 

Malo je pisaca koji, stvarajući svoja djela, ne bježe od uloge pisca, od svoje autorske pozicije. Mnogi će, radije, svojemu glavnom junaku, uz profesiju, udijeliti i ponešto vlastite osobnosti. Njena će količina, naravno, varirati ovisno o uspjehu što će ga roman polučiti.

Mnogi pisci, no ne i Etgar Keret, jedan od najvažnijih autorskih glasova svoje generacije. Možemo slobodno reći i najhrabrijih. Jer ovaj si je Izraelac, rođen 1967. godine u Ramat Ganu kao treće i najmlađe dijete roditelja koji su preživjeli Holokaust, svojim neposrednim i otvorenim stilom i iskrenim načinom pisanja u domovini priskrbio status „izdajnika“ dok ga u svijetu, nesvjesni promjene čijim dijelom Keret želi postati, nazivaju „ubojicom Palestinaca“. No njega to ne sprječava da se svakom novom zbirkom priča ponovno u potpunosti izloži, ne mareći za posljedice, kao da vjeruje kako samo takvim, bolno otvorenim, pisanjem može i u čitatelja pobuditi intenzivne reakcije i navesti ga da, u lažnom svijetu, proživi stvarne osjećaje. Čitavu njihovu paletu.

U zbirci labavo povezanih, ali ipak organiziranim redoslijedom posloženih kratkih priča „Sedam dobrih godina“ koja vrlo uspješno može funkcionirati i kao roman Etgar Keret opisuje sedam, vjerojatno ponajboljih, godina u svome životu, razdoblje od sinova rođenja pa do očeve smrti. Naslov je ujedno, kao i cijeli tekst, alegorija biblijske priče o faraonovu snu, snu što ga faraon prepričava svom pouzdaniku Josipu, a u kojem opisuje smjenu sedam debelih i sedam mršavih krava opisujući pritom sedam debelih krava kao sedam dobrih, plodnih i uspješnih godina što će neminovno biti zamijenjene, gotovo proždrte, sa sedam loših, gladnih godina. Iz samog se naslova daje iščitati i kako će se Keret, u ovom djelu, vrlo snažno nasloniti na staru i snažnu židovsku tradiciju stvaranja priča iz svakodnevnih prizora. Keret će ih samo zaodjenuti u poseban ogrtač sebi svojstvenog pripovijedanja i iz njih izvući toplinu tamo gdje topline nema.

Jer malo je ljepote u zemlji koja dolazak novih stanovnika na svijet pozdravlja praskom, uz eksploziju auto-bombe ili posljednjim poklikom bombaša samoubojice. Keret već na samom početku izravno i bez zadrške iskazuje ne samo osudu, već i mržnju prema terorističkim napadima jer sve pokvare, sve gurnu u drugi plan, minoriziraju. Nije to mržnja pasivnog zapadnjačkog promatrača čija osuda dolazi iz udobnosti njegova naslonjača već u priču duboko uronjenog oca čiji je sin rođen u jeku takvog napada. Stanovnika zemlje za koju takvi napadi predstavljaju svakodnevicu u tolikoj mjeri da ih samo komentar nekog slavnog čiji se život našao njima okrznut, može učiniti medijski atraktivnima i osigurati im mjesta na naslovnicama.

No i u takvoj svakodnevici ljudi žive. Rađaju se, odrastaju i umiru. Ako su dovoljno sretni, umiru od starosti, a ne od posljedica ranjavanja. Zbog blizine smrti i neposredne opasnosti, žive svjesniji svoje smrtnosti i osjetljiviji na svoje vrijeme. Ta ih svijest, s druge strane, ponekad čini neosjetljivima na nasilje i na tuđu bol. Suvremeni ratovi, ističe Keret, nisu nimalo slični onima iz „dobrih, starih vremena“. Izrazito su perfidni i krvavi, iz dana u dan isisavaju boju iz života ljudi koje pogađaju, a stvarnost zaodjevaju u sivilo.

Etgar Keret i u tom sivilu pronalazi pukotine, dodaje boju, a možda samo živi. Kako i sam kaže, ne osjeća potrebu za uljepšavanjem stvarnosti, samo pronalazi kut iz kojeg ona izgleda bolje. Je li to izdaja? Nije. Čak niti kada vrlo otvoreno progovara o svom sivilu kojim je obavijena i druga strana implicirajući time da je i iz njihovih života netko isisao boju i ostavio ih u potrazi za boljim kutom gledanja na stvarnost. Tek to je, zapravo, književnost u pravom smislu riječi.

Sedam dobrih godina“ nije, naravno, politički motivirana niti angažirana priča. Međusobno povezane priče od kojih je sačinjena tvore sliku o jednom sretnom razdoblju kada je pisac još bio i sin i otac, kada je živio u sadašnjost, s veseljem gledao u budućnost i nije se s nostalgijom prisjećao prošlosti. Priča o drugima i osjećaju drugosti, o tome što znači biti Drugi u vlastitoj okolini, čak i obitelji kao i o osjećaju pripadnosti gdje iste, zapravo nema. Priča o „sedam debelih krava“ koje će, uz nedostajućeg oca i sina na putu prema pubertetu, nesumnjivo biti zamijenjene gladnima, ako ne i izgladnjelima.

„Kao pisac, očajnički sam trebao čitatelja“, zapisat će Keret u jednoj od priča. Sudeći po lakoći kojom razotkriva svoju intimu i svakodnevicu, tog čitatelja treba i danas. I na njegovu se prisutnost odavno navikao. Ono čega čitatelj, započinjući druženje s Keretom, nije svjestan jest potreba za daljnjim i dubljim druženjem što će je u njemu pobuditi iskren i topao, neposredan piščev stil. Čak i kada se, kao čitatelj, nalazi na suprotnoj strani ulice od one kojom Etgar Keret kao autor kroči. Nije, stoga, pretjerano parafrazirati jednu rečenicu iz knjige i reći kako Keret nije samo izraelski pisac niti poljski pisac u progonstvu. On se, pišući, možda iselio iz vlastitog doma, no to je pisanje za njega stvorilo dom širom svijeta. 


Moj sin ne želi da ovu knjigu čitaju njegovi prijatelji i njihovi roditelji

Karmela Devčić, Jutarnji list, 13. 2. 2018.

Ako vam se dogodilo da su se bitan predak i potomak razmijenili, mimoišli na ovome svijetu, da je onaj prvi, možda vam majka ili otac, otišao moguće baš dok se ovaj drugi spremao doći na svijet, rastao u utrobi, razumjeti ćete zašto je Etgar Keret razdoblje od sedam godina svojega života koje su na ovom svijetu dijelili njegov sin i njegov otac nazvao “sedam dobrih godina”.

Točno tako zove se i u nas nedavno objavljena Keretova knjiga (Fraktura, prijevod Andrea Weiss Sadeh).

Makar je sin Lev, danas jedanaestogodišnji dječak, slučaj je htio, rođen za jednog od bombaških napada u Tel Avivu, a Keretov otac u sebi nosio iskustvo holokausta; kompliciranom životu unatoč, bilo je to, govorio mi je Keret za susreta u Zagrebu, prije godinu i pol dana, “sedam dobrih godina”.

Razgovarali smo ponovo, ovih dana, povod je bilo hrvatsko izdanje te, njemu vrlo osobne knjige koja, makar pisana na hebrejskom, u Izraelu nije objavljena. 

Daleko od toga da su politički razlozi spriječili pisca, među desničarima i Likudovim glasačima nepopularna, a rado čitana u muslimanskim zemljama Bliskog istoka, da ovaj naslov objavi kod kuće. 

“Moj sin ne želi da ovu knjigu čitaju njegovi prijatelji i njihovi roditelji. U njoj kao njegov otac pišem puno o odnosu s njim. Kad sam mu kazao da bih to objavio, odvratio je: ‘Ne vidim prednosti u tome da ljudi znaju više o tebi negoli u tome da ti znaš više o njima.’ Objaviti, ali samo izvan Izraela, bio je na koncu kompromis koji smo nas dvojica dogovorili. Nadam se da je i ovo dokaz da na Bliskom istoku ponekad možemo napraviti kompromis”, kaže Keret.

Iskustvo holokausta

Zanimljivo je da je “Sedam dobrih godina” prvo objavljeno - u Turskoj. “Turska je jedna od zemalja gdje su moje knjige najpopularnije. Jako sam ponosan na to. Sudjelovao sam na mnogim književnim susretima u Turskoj i tamošnja je publika među najboljom koju sam ikada sreo. Afganistan, Maleziju i Iran s mojom izraelskom putovnicom ne mogu posjetiti, ali tamo mogu i dospijevaju moje priče. Činjenica da kroz te tekstove mogu imati vrlo osobne dijaloge s ljudima s kojima inače ne bih mogao razgovarati, čini da se osjećam sretan što sam pisac.”

U knjizi na njemu svojstven humorističan način, govoreći o vlastitoj obitelji, progovara o izraelskoj svakidašnjici. Oboje njegovih roditelja preživjelo je holokaust, svako je iz tog vremena ponio bitno, formativno iskustvo. “Otac je bio nevjerojatan optimist. Jednom sam ga pitao kako netko tko je svjedočio takvom hororu može sačuvati tako pozitivne, optimistične stavove. Odgovorio je da je kroz ta grozna iskustva prošao jako rano u životu i da je sve što mu se dogodilo poslije toga bilo puno bolje: da su ljudi bili bolji i pošteniji, da je nasilja oko njega bilo manje itd …

‘Pretpostavljam’, kazao mi je, ‘da mi je život pokazao da stvari mogu postati bolje i ja i dalje čekam da postanu još i bolje i iskreno vjerujem da se to može dogoditi.’ Moja je majka u holokaustu izgubila roditelje. Većim dijelom djetinjstva nije imala roditeljsku brigu i autoritet pa je postala prilično divlja, nije imala nekoga tko bi joj kazao kad je vrijeme stati. Ta dječja neobuzdanost je ono što sam uvijek volio u njoj, taj njezin slobodni duh”, govori pisac.

Pitanje kompromisa

Rođen je u politički kakofoničnoj obitelji. Je li kod kuće naučio umijeće kompromisa, za koje se zalaže u pitanju izraelsko-palestinskog sukoba?

“Roditelji su oduvijek imali razmišljanja desne orijentacije, sestra mi je ultra-ortodoksna židovka, brat radikalni anticionista, ljevičar. Ja pripadam umjerenoj liberalnoj ljevici. Otac je uvijek govorio da je podržavati neku političku ideologiju vrlo nalik podržavanju nekog nogometnog kluba: to nije izbor koji možeš racionalno braniti. Govorio je i da je bitno upamtiti da, iako se možda ne slažemo po političkim stavovima, imamo na umu da nam je želja ista: učiniti svijet boljim mjestom te da su naša neslaganja samo oko toga koji je najbolji način da stignemo na to mjesto kojem svi težimo.”

Je li izraelsko-palestinski kompromis moguć? “Kompromis je nužan za obje strane i nesumnjivo je u interesu obje strane. Problem je da to traži neku dozu optimizma, puno vjere, koja liderima u regiji obično nedostaje.”

Koliko je sklon kompromisima kad je riječ o vlastitom životu?

“Ljudski odnosi s onima koji su nam najbliži nisu ništa drugo negoli kontinuirana serija kompromisa. Kad nekoga volimo, ne želimo ga prisiljavati da čini ono za što mi mislimo da je dobro, već tražimo kompromis s kojim obje strane mogu biti zadovoljne. Neki kompromis vide kao poraz ili nedostatak integriteta i slažem se da određene kompromise ne treba činiti; ali, općenito govoreći, kompromis je nadaleko jedini način na koji ljudi s različitim planovima i vjerovanjima mogu živjeti skupa u miru.”

Dotičući se holokausta, komentiramo zakon što ga je ovih dana donijela Poljska a koji sankcionira upotrebu izraza “poljski logor smrti” za koncentracijske logore koje su nacisti držali u okupiranoj Poljskoj. Poljska desna vlada drži da “poljski logor smrti” pogrešno sugerira da Poljska dijeli dio odgovornosti za holokaust. Keret kratko kaže: “Najbolji način na koji neka zemlja može pokazati svoj integritet jest da dopusti da se slobodno govori o njezinoj prošlosti i identitetu. Nitko ne može ostatku svijeta nametnuti neke stavove i poglede pomoću zakona i prijetnji. Jedini način da doista promijenite razmišljanja ljudi jest da im dadete slobodu govora.”

U knjizi, pišući o antisemitizmu, nekada i danas, među ostalim, na jednom mjestu, stoji:

“Ništa ne može bolje izbaciti na površinu Židova u vama od boravka u Istočnoj Europi.” Na tom mjestu, iako više usput, spominje i Zagreb. Kako se osjeća u Zagrebu? “Moja supruga govori da imam nadnaravnu moć pronaći svastiku u svakom gradu koji posjetim. Vidio sam ih nekoliko u Hrvatskoj, ali nisam tamo, kod vas, nikada iskusio, na svojoj koži, bilokakav oblik antisemitizma. Mislim da su Hrvati dosta nalik Izraelcima i meni je lako u Zagrebu osjećati se kao kod kuće”, govori.

Percepcija svijeta

Često dolazi u Europu. Kakvom mu se čini posljednjih godina? “Cijeli svijet se mijenja, postaje manje racionalnim i više emocionalnim. Mnoge ljude kao da manje zanima istina, a više subjektivna percepcija svijeta oko njih.”

Interesantno je da je njemačko izdanje Keretove knjige preveo Daniel Kehlmann. Pitam ga kako je do toga došlo, makar, znajući koliko i jedan i drugi, i u formalnom i u neformalnom razgovoru, naglašeno svijet gledaju kroz prizmu vlastita roditeljstva te često pričaju o svojim sinovima, gotovo da me i ne čudi Keretov odgovor:

“Oduvijek sam obožavao Daniela kao pisca. I njegov je sin iste dobi kao moj Lev. Daniel je također izgubio oca s kojim je bio blizak. Pomislio sam da bi on bio najbolji prevoditelj ove knjige. Pristao je pročitati knjigu, unaprijed mi je kazao da nikada nije preveo niti jednu knjigu. A kad ju je pročitao, rekao je da mu se čini kao savršen izbor za njegov prvi prijevod.”

Ponešto je bizaran, a i mnogoznačan podatak da su Keretove knjige među najčešće ukradenima po izraelskim knjižarama. Kako to komentira? “Mislim da su mnogi od mojih čitatelja siromašni studenti koji nemaju novca za kupovati knjige. Ne mislim pri tome da je krasti knjige ispravna stvar, ali kad netko uđe u rizik da ga uhvate i kazne samo zato da bi pročitao moju knjigu teško je to ne doživjeti kao kompliment.”


Smijeh bez granica

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 9. 3. 2018.

Što je "Sedam dobrih godina"? Zbirka proznih skica ili zaokruženih priča, svezak memoarskih zapisa ili roman, kolekcija eseja prerušenih u razbarušenu novelistiku ili pitaj boga što? Jedini točan odgovor jest sljedeći: "Sedam dobrih godina" blistava su knjiga. No, drugome se nismo ni nadali od Etgara Kereta, koji je publiku odavno razmazio. Kako svjetsku tako i našu, jer mu je ovo već četvrto djelo prevedeno na hrvatski jezik.

Ovaj Izraelac srednjih godina (rođen 1967.) jedan je od najduhovitijih pisaca današnjice. Velim "jedan od" samo zato što želim biti odmjeren i pristojan, premda se trenutačno ne mogu sjetiti nikoga tko mu može biti dostojna konkurencija. Razorno smiješne učinke on proizvodi, među ostalim, i zato što vrlo dobro zna kako je sintagma crni humor goli pleonazam: zdravi, iscjeljujući smijeh nije niti moguć bez pristajanja na rizik bavljenja škakljivim temama. A "Sedam dobrih godina" (knjigu je na hrvatski prevela Andrea Weiss-Sadeh) ni o čemu drugom ni ne pripovijeda osim o delikatnim temama. Libar započinje rođenjem Keretova sina usred terorističkog napada, a završava smrću njegova oca koji je bolovao od karcinoma. Između tih dvaju događaja zbila se Keretova sedmogodišnja svakodnevica (autorska, obiteljska, nacionalna...).

Recenzenti njegovih knjiga obično ne propuštaju naznačiti neupitnu činjenicu kako treba imati popriličnu dozu hrabrosti da bi se o traumatičnim političkim temama, odnosno nedodirljivim nacionalnim mitovima pisalo relaksirano kao što to čini Keret. No, još je i više petlje potrebno imati da bi se životi najbližih, pa i one epizode koje se obično prešućuju, pretvorile u sirovinu za književnost. Koliko bi autora urbi et orbi objavilo da im je sestra postala vjerski fanatik? Nisam siguran da bi se puno njih odvažilo na taj čin. Etgar Keret jest.

"Prije devetnaest godina", piše on, "u maloj dvorani za vjenčanja u Bnei Braku, umrla je moja starija sestra i sada živi u najortodoksnijoj židovskoj četvrti u Jeruzalemu. Razdoblje u kojem je moja sestra pronašla vjeru bilo je najdepresivnije vrijeme izraelske pop-glazbe. Upravo je bio završio Libanonski rat, i nitko nije bio raspoložen za lake note. S druge strane, sve te silne balade o zgodnim mladim vojnicima koji su poginuli u cvijetu mladosti užasno su nam išle na živce. Ljudi su željeli tužne pjesme, ali ne one koje veličaju jedan neherojski rat koji su svi htjeli zaboraviti. I zbog toga je iznenada nastao potpuno novi žanr: tužaljka za prijateljem koji je postao religiozan."

Keret, međutim, nije egzibicionist koji će učiniti sve – pa, ako treba, i žrtvovati reputaciju najbližih - da bi postigao jeftini književni efekt. I kad nam se čini da satiričkim šilom burgija po otvorenim obiteljskim ranama, on to čini s neodoljivom, razoružavajućom i iskrenom toplinom. Mogao bih se kladiti da se njegova sestra nije ni najmanje naljutila što ju je pretvorio u književnu junakinju. Duboko vjerujem kako ona dobro razumije spisateljski credo svoga brata, što ga je Etgar stavio u usta vlastitoj supruzi. Na jednome mjestu, gospođa Keret, naime, veli: "Život nam je jedno, a ti ga uvijek prepraviš na način da postane nešto drugo, zanimljivije. To je ono što pisci i rade, zar ne?“ Točnije bi bilo reći kako to pisci pokušavaju raditi. Etgar Keret uspijeva. I to s lakoćom.

Postoji granica između ubijanja buba i žaba 

Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 10. 3. 2018.

Proza iračkog pisca Hassana Blasima pokazala nam je da Bliski istok može u književnosti našeg vremena dati mnogo više od Khaleda Hosseinija. Tačnije, da postoje pisci koji će u pijesak i krv ovog prostora, prenapučenog poviješću i sukobima, zaroniti pomjereno i daleko od pukog slikanja tmurne stvarnosti i patnje, nastojeći u ludilu rata, nafte i bombaških napada uhvatiti one momente koji književnost i čine tako magičnom tvorevinom. Koja prevazilazi sve granice, odbacuje svaku doslovičnost i svojim se neuhvatljivim kanalima probija donoseći, ako je prava, moćnu oluju koja pogađa direktno i snažno. Blasim je tako u suludu stvarnost Iraka, gdje su eksplozije autobombi i permanentna ratna haotičnost najnormalnija stvarnost, uveo jednu gotovo bulgakovljevski fantastičnu perspektivu. Time se horor svakodnevice razrušenih gradova i unezvijerenih ljudi izdiže na razinu na kojoj se traga za onom pukotinom koja će jednu takvu stvarnost učiniti ne samo još jednom slikom iz novinskih izvještaja, već dubokim alegorijskim svjedočanstvom zala čovjekolikih životinja i njihove krvoločnosti.

Satirična britkost

Izraelski pisac Etgar Keret u svojoj knjizi “Sedam dobrih godina” pripovijedajući autobiografski i bilježeći sekvence iz vlastite svakodnevice, od trenutka kad mu se usljed terorističkog napada rađa sin Lev pa do smrti oca kao posljednje epizode u nizu sedam godina života, u sažetom i često do srži satiričnom i kritičnom tonu, prikazuje izraelsku stvarnost prožetu takođe sličnim osjećajem svijeta kao što je to slučaj sa Blasimovim Irakom. Ono što Kereta ipak razlikuje, ako uzmemo da se radi o istom svijetu kod oba pisca, jeste što njegova perspektiva nije nužno pisana kao pomjerena i alegorijska, ali se majstorskim poigravanjem sa elementima društvene i političke stvarnosti, te ličnim lomovima i nedaćama, postiže upravo takav efekat koji sada samo izvire iz neposrednog i ličnog iskustva pisca. Postavljajući tako svoju prozu, Keret stvara autentičnu pripovjedačku perspektivu luckastog pisca-hroničara telavivskog i izraelskog života, koji raspreda o širokom spektru tema, neprestano tražeći način kako britkom komikom i brutalnom direktnošću prenijeti i neku dublju, životniju poruku. Ironični odmak Keretu u ovom slučaju otvara prostor za različita poigravanja sa nekim od ključnih tema sa kojima se danas suočava izraelsko društvo.

Keret gotovo singerovski dojmljivo raspravlja o pitanju sukoba ortodoksnog i sekularnog jevrejstva. Na dva kraja života stoje u tome njegov brat anarhista i borac za legalizaciju marihuane i sestra ortodoksna židovka, između njih Etgar dolazi kao brat pisac koji bi sve to nekako trebao u svojoj nepomirljivosti pomiriti. On, međutim, gotovo neizostavno bira biti iskren i satirično nemilosrdan. Takođe, Keret ispisuje dojmljive stranice koje svjedoče mučnu stvarnost i strah kao temeljnu odrednicu života na Bliskom istoku. Počevši od roditeljstva u okruženju gdje se već o trogodišnjaku raspravlja u kontekstu toga da li će pohađati vojsku ili ne, do specifičnog shvatanja vremena usljed stalne opasnosti nasilne smrti. “Na Bliskom istoku ljudi osjećaju vlastitu smrtnost mnogo jače nego igdje drugdje na planetu, što kod većine uzrokuje sklonost nasilju prema neznancima koji im pokušavaju protratiti ono malo vremena što im je preostalo na Zemlji.” Napisaće Keret u jednoj od svojih priča, a zatim će od svega toga napraviti jednu burlesku o nemogućnosti da se odupre javljanju na učestale pozive teleprodavača svega i svačega. Kojom se taj strah i ta nelagoda zbacuju s leđa kao nepotreban teret.

Ili, kad se govori o izraelskim neprijateljima i društvenoj paranoji o njihovoj neprestanoj prijetnji, kao onda kada Keretov prijatelj Uzi dođe u pola noći sav zblanut sa pričom da je od jednog generala čuo da Ahmedinedžad ima atomsku bombu i da je pitanje trenutka kada će je baciti na Izrael. Pa Etgar i supruga odustanu od svih kućnih poslova, jer nema smisla bilo šta raditi kada je sve jasno. Da bi zatim ovaj pisac majstorski isparodirao tu paranoju društva i manipulaciju strahom:

Ahmedinedžad u snu

“A onda sam ja jedne noći imao noćnu moru u kojoj mi je Ahmedinedžad prišao na ulici, zagrlio me, poljubio u oba obraza i rekao na tečnom jidišu: ‘Ich hub dir lieb.’ - ‘Brate, volim te.’ Probudio sam ženu. Lice joj je bilo prekriveno žbukom. Vlažna mrlja proširila se iznad našeg kreveta. ‘Što je bilo?’ upitala me u strahu. ‘Jesu li Iranci?’ Kimnuo sam, no brzo sam je uvjerio da je to samo u mom snu. ‘Sravnili su nas sa zemljom?’ upitala je milujući me po obrazu. ‘I ja to sanjam svake noći.’ ‘Još gore od toga’, rekao sam joj. ‘Sanjao sam da smo s njima sklopili primirje.’” No, sa druge strane, Keretove analogije znaju biti i mnogo direktnije, kao u sljedećem slučaju:

“Tijekom vožnje vlakom iz Beer Ševe čitam novine koje je netko ostavio na sjedalu. U njima je tekst o lavovima i nojevima u zoološkom vrtu u Gazi. Pate zbog bombardiranja i otkad je počeo rat, ne hrane ih kako treba. Zapovjednik brigade htio je izvesti specijalnu operaciju da spasi jednog lava i prebaci ga u Izrael. U drugom, nešto kraćem tekstu, bez slike, piše da je broj djece koja su poginula od bombardiranja u Gazi sada već prešao tristo. Baš kao i nojevi, i djeca koja su tamo preostala morat će se čuvati sama.”

Ovakvih primjera sjajnog stilskog manevrisanja i efektnog poigravanja sa narativom u “Sedam dobrih godina” ima još na niz mjesta. Etgar Keret uspio je u prostor autobiografskog proznog zapisa unijeti majstorske intervencije koje ove zapise uzdižu na razinu prvoklasne pripovjedačke proze. Dakako, Keret pokazuje da kod pisaca koji istinski vladaju svojim perom svaki tekst postaje neuhvatljiv u svojim poniranjima i izviranjima. U tom smislu dojmljive su i one priče koje tematiziraju pitanje holokausta i suočavanja sa jevrejskom prošlošću, kao i sveprisutnim jevrejskim strahom pred Evropom. Keret iz pozicije generacije djece Jevreja preživjelih nakon Hitlerova pogromaškog fanatizma ispisuje senzibilno i precizno sve one uznemirenosti koje se neizostavno vraćaju svakim novim povratkom na prostor gdje se pogrom desio. Tako u jednoj priči o putovanju u Varšavu, rodni grad svoje majke, Keret dubinski dočarava prisustvo tog straha: “Ništa ne može bolje izbaciti na površinu Židova u vama od boravka u Istočnoj Evropi. U Izraelu možeš čitav dan hodati naokolo u majici kratkih rukava pod suncem koje prži, i osjećati se kao i svaki goj: malo trance-glazbe, malo opere, dobra Bulgakovljeva knjiga i čaša irskog vina. No kad ti udare pečat u putovnicu na aerodromu u Poljskoj, iste minute počneš se osjećati drugačije.” Dakako, Keret ne ostaje ni na ovoj tačci, on i taj metafizički strah iskušava ironiziranjem i britkim propitivanjem.

Konačno, i Blasim i Keret pisci su koji jednu tragičnu i sumornu stvarnost shvataju i prikazuju mnogo šire od onih površinskih, manihejskih nanosa globalno-političke stihije. Prevazilazeći sve stereotipe i kanonizirane istine, što nužno i jeste obaveza književnosti, koje zamagljuju i zakrvljuju pogled, te dovodeći u pitanje sve one okamenjene priče o neprijateljstvima, ova dva pisca tragaju umjetnički veličanstveno za onim nepresušnim izvorom, koji se uprkos svemu obnavlja - životom. Ili, kako je to napisao sam Etgar Keret: “Tako funkcionira svijet. Pisac ga nije takvim stvorio, ali njegovo je da kaže ono što se treba reći. Postoji granica između ubijanja buba i žaba, i čak ako ju je pisac u životu prešao, svejedno to mora reći naglas. Pisac nije svetac, ni pravednik, ni prorok koji stoji na vratima: on je samo još jedan grešnik čija je svjesnost malo oštrija i upotrebljava malo preciznije riječi da opiše nezamislivu stvarnost svijeta. On ne izmišlja misli i osjećaje - oni su ovdje bili mnogo prije njega. Nije nimalo bolji od čitatelja - ponekad je i mnogo gori - a tako to i treba biti.”