Secretum

Special cijena 178,61 kn Redovna cijena 198,45 kn
  • Jezik izvornika: talijanski

  • Prijevod: Mirna Čubranić

  • Broj stranica: 840

  • Godina izdanja: 2008.

  • ISBN: 978-953266068-5

  • Naslov izvornika: Secretvm

  • Vrsta uveza: meki

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 1 035 g

Godina je 1700. Španjolski je kralj Karlo II., posljednji iz loze Habsburgovaca, na umoru, a na europskim dvorovima počinje bitka oko njegova nasljednika, koja će dovesti i do Rata za španjolsko naslijeđe. U Rimu istodobno umire papa Inocent XII. U tim okolnostima glavni potezi povlače se iza kulisa, gdje igru vodi najzanimljiviji špijun baroka opat Atto Melani, što prati i zapisuje njegov ubogi, ali inteligentni pomoćnik, kojega nije vidio punih sedamnaest godina, od napetih događaja iz Imprimatura. Uz puno peripetija, čudnovatih likova i prosjačkih skupina, te neobičnu papigu, pokreću se i otkrivaju intrige koje će utjecati na svjetsku povijest.

Drugi roman o Attu Melaniju, još napetiji od Imprimatura, prožet povijesnim činjenicama, jedan je od najboljih literarnih povijesnih trilera. Rita Monaldi i Francesco Sorti svojom su serijom zaludili i očarali milijune čitatelja u svijetu.
Secretum krije eksplozivnu tajnu koju stoljećima pokušavaju sakriti u svim europskim arhivima. Definitivno je vrijeme da preispitamo povijest.

'Imprimatur' i 'Secretum' u hrvatskom izdanju

Radio 101, 05.11.2008.

Godina je 1683. a vojska otomanskog carstva pokušava po drugi put osvojiti Beč, grad koji u tom trenutku predstavlja vrata u ostatak kršćanske Europe. U Rimu pak stoluje papa Inocent XI, čije ime je obrnuto proporcionalno u odnosu na njegova djela, od kojih je jedno i organiziranje zavjere protiv francuskog kralja. Usred brojnih intriga moćnika tog vremena nalazi se pak svećenik Atto Melani, koji je ujedno i glavni lik obimnih romana «Imprimatur» i «Secretum». Njihovi autori su pak bračni par Rita Monaldi i Francesco Sorti, bivši talijanski novinari sada s bečkom adresom.

«Imprimatur» i «Secretum» su od objavljivanja prije pet godina postali međunarodni bestseleri, koje je dobro ocijenila i kritika, a kod nas ih objavljuje Fraktura. Ono što ova djela izdvaja u odnosu na razne druge povijesne trilere jest činjenica da je dvoje autora provelo čitavo desetljeće kopajući po arhivima i istražujući doba u kojem smještaju svoju priču, a u tom procesu su otkrili i neke neugodne informacije za Katoličku crkvu, poput Inocentove financijske podrške protestantima u borbi protiv tadašnjih političkih protivnika Crkve, što se smatra herezom. Zbog toga romani bračnog para Monaldi-Sorti i nisu dobili imprimatur, odnosno potvrdu Katoličke crkve da u njihovim knjigama nema blasfemije, a Vatikan ih je kao falsifikatore povijesti, unatoč dokazima za tvrdnje spisateljskog dua, napadao u medijima.

Francesco Sorti objašnjava kako ih je dugogodišnje istraživanje dovelo do rezigniranog zaključka «Imprimatur secretum, veritas mysterium» odnosno «čak i ako je tajna objavljena, istina ostaje misterij», te su svaki od svojih romana odlučili nazvati po jednoj od riječi te sentence, uz napomenu kako još ne žele otkriti i posljednje tri riječi od sveukupno njih sedam. Na prigovor kako se zapleti njihovih romana oslanjaju na teorije zavjere, Francesco Sorti odgovara: «Tada su državama vladali prinčevi, pape i kraljevi. Oni su vrlo lagano mogli organizirati zavjeru, jer nisu imali parlament niti medije da ih kontroliraju. Nije teško stvoriti zavjeru u koju je uključeno troje ili četvero ljudi, barem u to vrijeme.» Iza svakog od djela tandema Monaldi-Sorti stoje godine temeljitog istraživanja po arhivima i bibliotekama.

Povijesna ispravnost, pa čak i do najsitnijih detalja, je nešto čime se ovo dvoje autora naročito ponosi, kaže Rita Monaldi: «Sve zapisujemo i istražujemo zajedno, a također u knjigama nema niti jedne jedine rečenice ili stranice koju nismo više puta preradili. U arhivama i knjižnicama također smo zajedno, i tamo na početku jednostavno podijelimo teme. Onda vidimo kome se što više sviđa, pa se znamo i zamijeniti.»

Francesco Sorti otkriva kako je i selidba cijele njihove obitelji u Beč donekle uvjetovana time da žele biti na mjestu događanja svoje priče. Zahvaljujući savršenoj austrougarskoj birokraciji, Beč i jest poznat kao mjesto na kojemu su istraživačima na raspolaganju najbolji povijesni arhivi: «Odlučimo se prvo za godinu i mjesto događanja. U «Imprimaturu» to je 1683. u Rimu i Beču, u «Secretumu» je to Rim 1700. godine, a u «Veritasu», trećem tomu serijala, opet je na redu Beč 1711. Ništa od toga nije slučajno, jer se u tim gradovima tih godina događalo nešto što je značajno promijenilo dotadašnji tijek povijesti. Na primjer, u «Veritasu» to je komična smrt jednog cara, a naš posao je koncentrirati se na taj događaj te istražiti što se doista desilo.» Kada dvije osobe pišu jednu knjigu to zna dovesti do mnogih nesuglasica.

Rita Monaldi i Francesco Sorti su, osim kao spisateljski par, povezani i brakom te zajedničkom djecom, što njihovu umjetničku suradnju nekad otežava, a nekad olakšava. Pri pisanju «Imprimatura», prve knjige u serijalu, bilo je i svađa o tome koji je najbolji način rada, a na kraju su se dogovorili o redoslijedu koji im odgovara. Prvo usmeno dogovore zaplet i pojedinačne scene, ističe Rita Monaldi, a onda počinju istovremeno pisati: «Svatko piše različite scene, koje po završetku dajemo drugome na čitanje. Slijede komentari, ispravke i prijedlozi za to kako bi se situacija možda mogla drukčije prikazati. Problema je bilo oko prve knjige, jer smo imali različite stilove pisanja pa nam je naravno trebalo vremena da otkrijemo zajednički stil.»

Kako bi pokazao da je u suglasju sa svojom suprugom Francesco Sorti potvrđuje njene riječi. Sorti usput i otkriva što je posebno njemu pomoglo pri nalaženju zajedničkog stila pisanja: «Pisao sam kao novinar za jedan gospodarski časopis, baveći se vrlo dosadnim temama. Moj stil je bio vrlo suh i dosadan. Zato sam se odlučio na neobičnu terapiju: pročitao sam cijelo Proustovo «U traganju za izgubljenim vremenom». Rita je to pročitala prije. Nakon toga sam čak i sanjao kako sam Marcel Proust, toliko sam se s njime identificirao, a moj stil pisanja se neizmjerno poboljšao.»

«Imprimatur» je inače dovršen 2000. a objavljen u Italiji 2002. godine, uz protest Katoličke crkve, koja je Inocenta XI baš bila proglasila svetim, pa joj nikako nije odgovaralo da se sazna kako je ovaj papa surađivao s hereticima iz svojih političko-urotničkih ciljeva. Knjiga je postala međunarodni bestseler, a objavljeni su i nastavci «Secretum» i nedavno «Veritas», također tekstovi od 800 i više stranica. Sljedeća četiri romana, obećava Rita Monaldi, bit će ipak značajno kraći: «U zadnje četiri knjige sve je tanje i bavimo se više filozofijom nego epskim prikazom povijesnih događaja. U do sada objavljenim knjigama Atto Melani je u posljednjim godinama života, dok će u sljedećima biti mladić. Dakle, nakon treće knjige vraćamo se kroz vrijeme jednim literarnim trikom koji neću otkriti.»

Bez obzira na količinu riječi, a možda doduše i zbog toga, romane dua Monaldi-Sorti često se uspoređuje s «Da Vincijevim kodom» Dana Browna i «Imenom ruže» Umberta Eca, uz napomenu kako je «Imprimatur» negdje između štancera Browna i Ecovog remek-djela. Autorima spominjanje poznatog bolonjskog semiotičara u istoj rečenici s njima svakako laska, dok im se na «Da Vincijev kod» diže kosa na glavi, priznajem Monaldi: «Za nas je to bio veliki problem, jer Dana Browna neki smatraju prijetnjom tajnama Vatikana. Pa su nas mnogi pitali zašto Crkva nije pozvala na bojkot njegovih knjiga, a naše je osudila. Pomalo je neugodno onda reći kako Dan Brown nije ništa istražio, nego je izmislio nekakvu ezoteriju o Merovinzima ili čemu već, dok smo mi našli povijesne dokumente koji potvrđuju naše teorije. Mi smo svemu pristupili mnogo ozbiljnije.»

Kombinacija povijesnih otkrića, zasnovanih na temeljitom češljanju arhiva, te donekle generičkog krimi-zapleta u čijem je središtu pronicljiv istražitelj, i lakočitljivog stila učinila je od romana Rite Monaldi i Francesca Sortija internacionalne uspješnice. Planova za holivudsku ekranizaciju još nema, što i ne čudi s obzirom ne to da «Imprimatur» i njegovi nastavci nisu zabava za ubijanje vremena, nego djela koja ipak zahtijevaju punu čitateljevu pažnju.

U Italiji nas bojkotiraju

Večernji list, Denis Derk, 04.11.2008.

Talijanski autori Rita Monaldi i Francesco Sorti svoju su uspješnicu, povijesni roman “Secretum”, koji je objavila Fraktura u prijevodu Mirne Čubranić, predstavili u Zagrebu.

Je li “Secretum” fikcija ili povijest?

– Pokušali smo biti što vjerniji povijesti. Precizno smo istraživali točnost povijesne pozadine o kojoj pišemo. Likovi romana govore jezikom tadašnjeg vremena. Tu je razlika u odnosu na povijesne romane u kojima ljudi govore i misle kao ljudi današnjice. To što često idemo u detalje nije zato što smo njima opsjednuti, nego zato što čitatelj ima pravo znati što se točno dogodilo. Netko mora moći rekonstruirati duh epohe, duh baroka. Pišući povijesni roman nismo ljude htjeli samo zabaviti. Povijest mora imati kredibilitet.

Glavni lik romana Atto Melani također je povijesna osoba?

– Živio je u 16. stoljeću i bio tema mog doktorata. Na ideju da pišemo roman o njemu došli smo jer je bio kastrat, diplomat, špijun. Bio je prijatelj papa, kardinala, kraljeva, čuvar mnogih tajni. Rođen je vrlo siromašan, a umro vrlo bogat u Parizu. Rođen je u Pistoji i bio jedan od sedam sinova zvonara tamošnje katedrale. Živio je u zlatnoj eri baroka. Godinu dana nakon njegove smrti, 1715. godine, umire i Kralj Sunce i otvaraju se vrata stoljeću revolucije.

Je li Melani poput Jamesa Bonda?

– Bio je tajni agent, ali nije uvijek bio vjeran svojim gospodarima. Nije imao žene kao Bond jer je bio kastrat, no zaljubljivao se u žene. U “Secretumu” je opisana njegova platonska ljubav s Marijom Mancini, nećakinjom kardinala Mazarina.

Zašto ste pisali o baroku, a ne o renesansi?

– Barok je posljednji period stvarne slobode za Europljane. Bilo je to vrijeme intelektualnih sloboda. Doktori su mogli biti pjesnici, znanstvenici filozofi, kraljevi umjetnici kao Kralj Sunce koji je plesao balet. Žene su imale više prava nego poslije.

Jeste li sa “Secretumom” imali problema u Španjolskoj jer pišete o uzurpaciji španjolskog prijestolja?

– Ne. Više problema imali smo s “Imprimaturom” u Italiji gdje je jak utjecaj Katoličke crkve. Doduše, nitko iz Vatikana nije zvao izdavače i rekao da ne tiskaju knjigu. To nije problem cenzure, nego autocenzure. U Europi su o toj knjizi izašle tisuće članaka, u Italiji ništa, jer bi im pisanje o tome moglo biti preskupo.

Slavni u svijetu, nepoželjni u Italiji

Jutarnji list, Tanja Tolić, 05.11.2008.

Imprimatur’ je bojkotiran u Italiji, vjerojatno zbog prokazivanja nečasnih radnji pape Inocenta XI., a bračni par Monaldi - Sorti ‘zaratio’ se i s Berlusconijem

Rita Monaldi (42) i Francesco Sorti (44) svojom su pričom o opatu Attu Melaniju, dvostrukom špijunu i kastratu, modernom Sherlocku Holmesu koji za pomoćnika ima maloga iz kuhinje, očarali milijune čitatelja diljem svijeta. Njihov prvi roman “Imprimatur” preveden je na više od 22 jezika i prodan u 53 zemlje, no u Italiji taj spisateljski i bračni par gotovo je nepoželjan. Nitko to ne izgovara na glas, ali mnogima se očito nije svidjelo otkriće iz romana o papi Inocentu XI., za kojeg tvrde da je žrtvovao interese Katoličke crkve kako bi naplatio privatne dugove. Monaldi i Sorti, koji danas žive između Rima i Beča s dvoje djece, sedmogodišnjom Teodorom i trogodišnjim sinčićem, znakovito nazvanim Atto, danas više ne tiskaju svoje knjige u Italiji, nego u Nizozemskoj. Monaldi i Sorti optužili su Silvija Berlusconija da je zabranio “Imprimatur” u Italiji kako se ne bi zamjerio Katoličkoj crkvi. Mondadori, njihov prvi, talijanski izdavač danas je, naime, upravo u njegovim rukama.

Rita i Francesco došli su u nedjelju u Zagreb na poziv hrvatskog izdavača, Frakture, kako bi promovirali svoj drugi roman, “Secretum”. Prvi je prodan u 3000 primjeraka, tako da u Frakturi očekuju da će i nastavak biti hit. Razgovarali smo u predvorju hotela Dubrovnik. Rita i Francesco su krajnje opušteni, kamo god idu sa sobom vode i djecu, a dok odgovaraju na pitanja, upadajući jedno drugome u riječ, često ih prekidaju mališani. Rita i njezin suprug upoznali su se dok su oboje radili kao novinari u istoj redakciji, a u braku su 11 i pol godina. Prije romana i novinarske karijere Rita je bila klasična filologinja specijalizirana za liturgijski jezik Katoličke crkve, a Francesco teoretičar glazbe i autor znanstvenih studija o operi u Rimu u 17. stoljeću.

"Imprimatur” i “Secretum” prva su dva romana iz vašeg serijala koji bi trebao brojati sedam knjiga. Napisali ste i treći, “Veritas”, a trebaju uslijediti još četiri. Za četvrti i peti su poznata imena - “Mysterium” i “Unicum”, dok nazivi šestog i sedmog ostaju tajna. Njihovi će naslovi zajedno tvoriti sljedeću rečenicu: “Imprimatur secretum, veritas mysterium. Unicum...” Ili: “Čak i kad je tajna objavljena, istina ostaje nepoznata. Ostaje samo...” Pretpostavljam da je uzaludno moliti da otkrijete preostale dvije riječi i smisao poruke, no možete li nam barem nešto otkriti?

Rita: Morat ćete sami pogoditi. (smijeh) Ne možemo reći ništa o preostala dva naslova jer što god da kažemo, nešto će se iz toga shvatiti.

Francesco: Kada dođe pravi trenutak, otkrit ćemo naslove. Želimo se malo poigrati s čitateljima, želimo ostaviti prostora za fantaziju.

Možete li barem objasniti odakle vam ideja za naslove romana?

Rita: Ideja nam je pala na pamet dok smo se kupali.

Francesco: Nitko nas nije inspirirao, to je naša originalna ideja.

Atto Melani, glavni junak “Imprimatura”, pojavljuje se i u nastavku, “Secretumu”. Hoće li on biti glavni lik svih sedam romana?

Francesco: Da, on je glavni junak svih sedam romana.

Rita: Tih sedam romana zamislili smo tako da prva tri čine trilogiju, a preostala četiri kvadrilogiju. Oni će biti napisani ponešto drugačije. U trilogiji je Atto Melani starac, a u “Veritasu” se opisuje njegova smrt. No, poslužili smo se književnim trikom jer ne želimo da se izgubi napetost radnje koja se događa 1711., no na zadnjoj stranici “Veritasa” najavljujemo povratak u prošlost i pomalo otkrivamo buduću radnju. “Mysterium” se zbiva od 1644. i u njemu je Melani dječak, odnosno mladić od 18. godina.

Možete li nam ukratko ispričati osnovnu radnju “Veritasa”, s obzirom na to da on još nije preveden na hrvatski jezik?

Rita: Bit će to iznenađenje. (smijeh) No, ipak. Radnja “Veritasa” više nije smještena u Rimu, kao u “Imprimaturu” i “Secretumu”, nego se događa u Beču. “Secretum” počinje 1700., kada je španjolski kralj Karlo II., posljednji iz loze Habsburgovaca, na umoru, a na europskim dvorovima počinje bitka oko njegova nasljednika, koja će dovesti i do rata za španjolsko naslijeđe. U “Veritasu” je radnja smještena u 1711. i u njemu se bavimo posljedicama radnji koje je Melani poduzeo u “Secretumu”. Naime, Melani je u “Secretumu” učinio nešto što nije bilo jako lijepo i zbog čega u “Veritasu” požali.

Koliko ste daleko odmakli s pisanjem svih sedam romana? I znate li već sada kako će avantura završiti?

Rita: Stalno pišemo i upravo sada istražujemo za “Mysterium”. Znamo točno što želimo reći, znamo koji nam je cilj i u kojim se povijesnim i filozofskim okvirima želimo kretati. Ne znamo točno kako će se radnja razvijati i za svaki od sedam romana posebno ćemo istraživati.

Imate li bilo kakvu pretpostavku o tome kada ćete napisati posljednji roman i objaviti ga?

Rita: Ne znamo ni kada ćemo umrijeti, a kamoli kada će biti objavljeni svi romani. (smijeh) Paralelno pišemo i druge romane. Iz druge priče, koja će imati četiri knjige, već smo objavili dva romana.

O čemu govori drugi serijal?

Francesco: Radnja se zbiva u Italiji, u 16. stoljeću, u Rimu. Glavni lik je posvojeni sin Leonarda da Vincija koji se zove Salai. On je također stvarna povijesna ličnost, ali je nepoznat široj publici, osim povjesničarima umjetnosti.

Riječ je zapravo o pričama koje se paraleno odvijaju?

Rita: Radnja nije povezana...

Francesco: ...ali je osnovna ideja ista. Obuhvaća isti povijesni i filozofski okvir. U priči o Attu Melaniju pripovjedač je sluga iz kuhinje, a ovdje Salai. Oni su komplementarni, ali i suprotno likovi. Sluga iz kuhinje je sramežljiv, pun sumnji, ali i jako promišljena osoba, dok je Salai često bezobrazan, veliki zavodnik i nema dlake na jeziku. Jako smo sretni što možemo jednu temu provući kroz mnoga djela. Danas na tržištu više nisu toliko bitni autori, nego knjige koje oni pišu.

Koliko vam je vremena trebalo da napišete prva tri romana? Između “Imprimatura” i “Secretuma” su, prema godinama izdavanja, prošle dvije godine, što mi se čini malo, imajući na umu da “Imprimatur” u hrvatskom prijevodu ima 650 stranica, a “Secretum” više od 800?

Francesco: Prvu knjigu smo pisali deset godina. Pisanje i prikupljanje podataka odvijalo se istodobno, htjeli smo da i mi, kao pisci, ali i naši čitatelji uđu u 17. stoljeće koje zapravo nitko do tada nije dobro poznavao. Godine smo proveli u knjižnicama fotokopirajući materijale i pregledavajući mikrofilmove. Potom smo radili bilješke i mnoge od tih bilježaka su završile u “Secretumu”. Tada smo još živjeli u maloj kući i nismo imali djece. Imali smo toliko fotokopija da od njih uopće nismo vidjeli pod. Da, dvije godine između dva romana uistinu je malo, no “Secretum” smo napisali na temelju istraživanja koja smo proveli za “Imprimatur”. Za svaku knjigu nastojimo iskopati što više pojedinosti iz doba u koje je radnja smještena. Čitatelj ima pravo čitati stvari koje nisu izmišljene, koje su i te kako moguće i vjerojatne.

Što to znači?

Francesco: Ako u romanu napišemo da lik pije iz zelene čaše, to znači da smo pronašli svjedočanstvo koje potvrđuje da je taj lik doista posjedovao zelenu čašu. Ako naglasimo neku misao, onda znači da smo je pronašli u nekim spisima koje smo čitali dok smo istraživali.

Odakle ta znatiželja ili da je nazovem - opsesijom?

Francesco: Povijesni roman trebao bi biti jako precizan. To nije serija “Dinastija“ koju ćemo preseliti u neko drugo stoljeće i ubaciti malo leševa, seksa i poneku avanturu. To nije povijesni roman. Povijesni roman vjeran je razdoblju u kojem se radnja odvija. Znači, nisu bitni samo detalji, nego i mentalitet, jezik te način života i razmišljanja karakterističan za to doba. Većina današnjih povijesnih romana zapravo su fantasy romani i današnje likove samo obuku u povijesne kostime

Kako pišete? Dijelite li poglavlja i odlomke ili svaka rečenica pripada oboma?

Rita: Zajedno odlazimo u arhive i biblioteke, potom materijale podijelimo na slijepo, no znamo se zamijeniti ako se jednome čini da će to drugoga više zanimati. Prije nego što se bilo što odbaci, uvijek se da onome drugom da pročita. Nakon toga radimo bilješke i sažetke, a potom provodimo mnogo vremena zajedno smišljajući zaplet. Na kraju, kada smislimo radnju, počinjemo paralelno pisati o onome što je svatko od nas proučio. Razmjenjujemo napisano i unosimo ispravke, tako da svaka rečenica doista pripada i Francescu i meni.

Atto Melani je doista postojao. Odakle ideja da postane glavni lik vaših romana? I kada se ideja rodila?

Rita: Francesco je pisao diplomski rad, na temu barokne melodrame. Obitelj Melani bila je poznata po glazbenicima od kojih su mnogi bili kastrati. Kopajući po dokumentima, otkrio je da se Atto Melani bavio svim i svačim.

Francesco: Melani sam po sebi ima život koji je roman. Bio je diplomat, bio je kastrat, bio je dvostruki špijun, prijatelj papa, prinčeva i kraljeva. Rođen je u siromašnoj obitelji u Italiji, a umro je bogat u Parizu u dobi od gotovo 90 godina. Cijeli život bio je tajni savjetnik mnogih političara. U svoje vrijeme bio je jako poznata osoba, ali je danas gotovo nepoznat. Bilo je nemoguće tako nešto otkriti i ne zaljubiti se u njega kao lik romana.

Gdje nalazite dokumente kojima se služite za pisanje svojih romana? Je li do njih teško doći?

Rita: U cijeloj Europi. Francesco: Atto Melani je veoma mnogo pisao. Postoji 110 tomova njegovih pisama. Njegova baština čuvala se do 1906. Nakon toga je rasprodana i otišla je na sve moguće strane. Svako malo naiđemo na neki djelić pisama i onda krećemo u istraživanje.

Jeste li ikada morali platiti za njih?

Rita: Trošimo užasno puno. Da bismo dobili pisma, dokumente, fotokopije, nekad moramo jako mnogo platiti, pa se čini isplativijim otići u antikvarijat i kupiti original. Kad smo dovršili pisanje “Secretuma”, dva tjedna nakon što smo poslali knjigu izdavaču i prevoditeljima, doznali smo da je talijanska država preko jednog antikvara kupila devet tomova pisama Atta Melanija. To se dogodilo u lipnju 2004. Država ih je povjerila na čuvanje knjižnici u Firenzi i istog smo trena odletjeli tamo. Dogodilo se nešto nevjerojatno. U “Secretumu” smo izmislili, odnosno pretpostavili jedan dio priče, ali smo u pismima otkrili da se to doista dogodilo. Odmah smo zaustavili tiskanje knjige i prevođenje jer smo htjeli obogatiti roman. Otkrili smo, naime, da je Melani doista bio zaljubljen u Mariju Mancini, nećakinju kardinala Mazarinija, ženu koja je bila prva ljubav Luja XIV. U romanu smo napisali da je Melani u nju bio zaljubljen i kao star čovjek, a u njegovim pismima smo otkrili da ju je volio i u 88. godini. U poznoj dobi pisao je o njoj kao zaljubljeni adolescent. U zadnjem pismu, koje je napisano 26. prosinca 1713., dva tjedna prije njegove smrti, on opet piše o Mariji. Izdavači su, naravno, bili šokirani, nisu mogli vjerovati da je to istina. Ali bili su jako strpljivi s nama, jer smo morali promijeniti neke dijelove.

Vama je vjerojatno najveća želja ući u Vatikansku knjižnicu. Znam da bih ja svakako htjela zaviriti unutra.

Francesco: Vi možete, mi više ne smijemo.

Zašto ne?

Rita: Mi više ne možemo ući, zbog raznih problema i bojkota. Prije nego što smo objavili “Secretum”, još smo tamomogli ulaziti. Sada plaćamo određenim ljudima da nam iznesu neke papire.

Koliko ima istine u tome da su vaši romani zabranjeni u Italiji?

Rita: Često smo bojkotirani, ali na vrlo profinjene načine, u rukavicama. Nas nitko ne muči, nitko nas ne razapinje, no s druge strane, protiv naših knjiga se vodi vrlo prljava kampanja. Upravo nam je zato teško publici objasniti našu situaciju i objasniti kakve se politika vodi protiv nas. Nismo, naravno, jedini u Italiji kojim se to događa, ali smo prvi u Italiji koji smo imali tolikih problema. Teško nam je bilo uopće nekome objasniti da naše knjige u Italiji nisu htjeli tiskati. U Italiji je taj podzemni fašizam strahovito izražen, osobito u zadnje vrijeme, ali nam se sada, najviše zahvaljujući inozemnoj slavi, počinje sve više vjerovati. Engleski, španjolski i njemački novinari dolaze u Italiju kako bi se uvjerili da li govorimo istinu.

Događalo se da su ti novinari intervjuirali političare, razgovarali s RAI-jem, pa čak i zvali u Vatikan, te dobili potvrdu naših riječi. Novinar Daily Telegrapha razgovarao je s novinarem RAI-ja koji mu je potvrdio da je Imprimatur bojkotiran u cijeloj Italiji i to riječima: “Imprimatur je u Italiji tabu”. Drugi slučaj je televizijska reportaža jedne austrijske novinarke. Novinarka je zatražila mišljenje kritičara u Italiji i Mondadorija koji je bio naš prvi izdavač u Italiji. Mondadori se ogradio s puno “no comment”, a ni kritičari iz Italije nisu imali što reći. Novinarka je bila jako ljuta i zaključila je reportažu riječima da nakladničkim sustavom u Italiji upravljaju strukture koje su jednake mafiji.

Je li to bio razlog da i sebe stavite kao likove u roman? Jeste li željeli pokazati kroz što ste sve morali proći? 

Francesco: Ne, to nam nije bila prva ideja. Kad smo počeli pisati, nismo očekivali tolike probleme, ali smo onda u “Secretumu” iskoristili upravo to što se dogodilo. Na početku smo samo htjeli izvesti književni trik. U povijesnim romanima najčešće se događa da se na početku pojavi rukopis pa onda nestane. Kod nas je rukopis pronađen, ali su nestali njegovi autori. No, u “Secretumu” smo odlučili ispričati što se dogodilo don Giorgiju Marchioriju, svećeniku koji nas je vjenčao. U “Imprimaturu” smo mu promijenili ime u Lorenzo Dell'Agio kako bismo ga zaštitili, no kad je izišao “Imprimatur”, neki ljudi su istražili tko nas je doista vjenčao. Osvetili su nam se preko njega. On je bio župnik u mjestu gdje se nalazi Papin ljetnikovac. Prognali su ga otamo i poslali u Rumunjsku, u gradić Konstanca. Prognali su ga u isti grad u koji je bio prognan Ovidije. Dali su mu dva tjedna da se spakira i ode u Rumunjsku. Imao je 70 godina i nije znao jednu riječ rumunjskog.

Intervju je s talijanskog na hrvatski prevodila Maja Šimleša

Razotkrivamo istinu iza službene povijesti

Vjesnik, Ines Kotarac, 05.11.2008.

Kao simboličan protest ponovno smo objavili »Imprimatur« na talijanskome, ali izvan Italije. Usporedivo je to s Galileom Galilejem koji je svoje radove bio prisiljen objavljivati izvan Italije jer je Crkva protiv njega vodila postupak, kažu pisci Rita Monaldi i Francesco Sorti

Klasična filologinja specijalizirana za liturgijski jezik Katoličke crkve Rita Monaldi i teoretičar glazbe Francesco Sorti neobičan su bračni i spisateljski dvojac koji je ovih dana posjetio Zagreb kako bi predstavili svoj drugi po redu prevedeni roman »Secretum«. Romani njihova ciklusa povijsnih trilera temeljenih na arhivskim dokumentima s notom razotkrivanja zakulisanih igara povijesti postali su međunarodni bestseleri.

Romane stvarate u duetu. Kako to funkcionira i imate li ponekad sukoba?

- Nemamo sukoba, bar ne više. Stvarajući prvu knjigu, više smo raspravljali jer smo tada imali dva različita stila. Moje je pisanje bilo vrlo suhoparno pa sam na Ritin savjet pročitao Proustov ciklus »U potrazi za izgubljenim vremenom« i to mi je pomoglo. Sad više ne možemo odrediti tko je napisao što. Svaka stranica, odjeljak i rečenica je napisan nekoliko puta, a naši stilovi su stopljeni. Mi pišemo kao što živimo. Naše knjige i naša djeca prve su nam i zadnje misli svakoga dana.

Predano istražujete povijesne dokumente i dugo kopate po arhivima. Kako teku pripreme za pisanje?

- Koncentriramo se na jednu godinu i jedno mjesto kada i gdje se dogodilo nešto važno i presudno za europsku povijest. Za »Secretum« smo uzeli 1700. godinu jer imamo osjećaj da je prirodni povijesni tok preusmjeren nekim događajem. Npr. u »Imprimaturu« je to tajni sporazum pape i protestanata, a u »Secretumu« je testament kralja koji je bio falsificiran. Tajna manipulacija povijesti je zauvijek promijenila smjer povijesnih događaja. Mi nastojimo shvatiti što se uistinu dogodilo. Ako imamo sreće, a do sada smo je imali, pokušavamo razotkriti istinu koja leži iza službenog opisa povijesnih zbivanja. Istodobno proučavamo i kako su ljudi tada živjeli, razmišljali i govorili. Rekonstruiramo sliku cijele epohe i nastojimo uhvatiti duh toga vremena.

Svojom ste prvom knjigom stvorili neke neprijatelje. Možete li nam reći o čemu je riječ?

- Istražujući dokumente bitne za radnju romana »Imprimatur«, otkrili smo da je papa Inocent XI. koji je živio prije 300 godina izdao Katoličku crkvu jer je potpomagao protestantskog cara Vilima Oranskog koji je protjerao katoličanstvo iz Engleske. Paralelno s izdanjem naše knjige krenuo je proces kanonizacije tog pape pa nas je Vatikan optužio da želimo sabotirati taj proces. Bila je burna reakcija Katoličke crkve u Italiji, a izdavač Mondadori je povukao knjige iz knjižara iako smo bili četvrti na listi najprodavanijih naslova. Knjiga je do kraja godine nestala čak i iz kataloga izdavača. Nakon toga gorkog iskustva kako s izdavačem tako i s medijima koji su ignorirali knjigu, odlučili smo više ne objavljivati u toj zemlji.

Je li se situacija od tada promijenila?

- Ova je priča izašla u brojnim medijima širom Europe. Na posljednjem Frankfurtskom sajmu knjiga njemački P.E.N. nam je odlučio pomoći i upozoriti javnost na naš slučaj. Naših knjiga više nema u Italiji jer »Imprimatura« je nestalo, a druge nismo tamo ni objavljivali. Tamo je čak i objavljena knjiga o našem slučaju, knjiga o knjizi »Imprimatur«. Mediji o nama ne žele ili ne smiju pisati, a piscima i knjigama je publicitet nužan. Kao simboličan protest ponovno smo objavili »Imprimatur« na talijanskome, ali izvan Italije. Usporedivo je to s Galileom Galilejem koji je svoje radove bio prisiljen objavljivati izvan Italije jer je Crkva protiv njega vodila postupak.

Je li knjiga koja je o »Imprimaturu« napisana afirmativna ili negativna?

- To je istraživanje napravio jedan poznati stručnjak za knjige i bibliofil Simone Berni. Pokušao je razgovarati s novinarima, izdavačima i urednicima i dobiti njihovo viđenje slučaja Monaldi i Sorti, ali mu nitko nije želio odgovoriti.

U hrvatskim knjižnicama svi primjerci »Imprimatura« su posuđeni, što znači da ste kod nas čitani. Što čitatelji mogu očekivati od »Secretuma«?

- »Secretum« nije triler u klasičnom smislu jer nam i nije cilj napisati triler. Ljudi su danas ovisni o napetosti i gleda se samo koliko se brzo okreću stranice. Za čitanje treba odvojiti vremena, a odnos prema čitanju bi trebao biti drugačiji. Naših se sedam knjiga mogu čitati zasebno, ali su zapravo povezane i tek ta cjelina prenosi punu poruku. Naslovi čine rečenicu »Ma koliko istraživali određenu tajnu, istina ostaje uvijek misterij.«

Kakav je odnos fikcije i fakcije, literature i stvarnosti u vašim romanima?

- Mi smo jako odani povijesnoj istini jer smatramo da čitatelji to zaslužuju. Čitatelj koji kupi povijesni roman, mora ga i dobiti. Temeljimo naše pisanje na pravim dokumentima i povijesnim činjenicama. U »Secretumu« smo mislili da smo nešto izmislili, a na kraju se ispostavilo da se i to uistinu dogodilo.

Radite i na jednoj novoj seriji knjiga. O čemu je riječ?

- Oba ciklusa se bave problemom interpretacije povijesti i pripadaju istom diskursu. To je posebna serija, ali je povezana s prvom. Glavni lik je povijesna ličnost koju je povijest zaboravila - posvojeni sin Leonarda Da Vincija. Pripovjedač je ovdje potpuno suprotan od pripovjedača »Imprimatura« i »Secretuma« koji je stidljiv, koji ima sumnje i sve promišlja. Salai, pripovjedač novog ciklusa, njegova je suprotnost - hrabar, ženskar i uvijek u lice kaže što misli.

Mislite li uistinu da su najzanimljivije priče skrivene iza falsificiranih dokumenata i da na neki način mijenjate povijesni diskurs svojim romanima?

- Mi nismo profesionalni povjesničari i ne sanjamo o tome da mijenjamo povijest jer ima previše toga što treba mijenjati. Nama je cilj pokazati metodu, da se može misliti svojom glavom i stvoriti vlastito mišljenje o činjenicama. Čitatelj može sam doći do istine i nove vizije prošlosti, a time i do nove vizije sadašnjosti. 



Kada se govori o Vašim knjigama, spominje se Boccacciev »Decameron«, »Ime ruže« Umberta Eca i »Da Vincijev kod« Dana Browna. Kako Vi vidite vezu svojih knjiga i spomenutih naslova? 

- Veza s »Decameronom« je očita i namjerna. U »Decameronu« imamo grupu likova koja je izolirana kao u posebnom svemiru i koji pričaju priče. Tu metodu slijedimo u »Imprimaturu«. »Ime ruže« je dobar primjer povijesnog romana i Eco bi mogao biti naš djed o kojem ćemo uvijek govoriti s poštovanjem. Osnovna razlika naših djela i »Imena ruže« je da kod njega imamo čistu fikciju. Naša je priča izgrađena na povijesnim dokumentima. Glavni lik opat Melani je povijesna ličnost kao i većina drugih likova, a i svratište u koje su bili zatvoreni još uvijek stoji u Rimu. Dana Browna nismo čitali, ali znamo da se ne radi o povijesnom romanu. Željeli smo svojim knjigama otići što je dalje moguće od suvremene američke književnosti.

'Spašavamo čitatelje od smeća kakvo piše Dan Brown'

tportal.hr, Goran Duhaček, 31.10.2011.

Uoči zagrebačog gostovanja na tribini Razotkrivanje u razgovoru za tportal talijanski bračno-spisateljski par Rita Monaldi i Francesco Sorti govori kako je pisati udvoje, koja je granica između povijesti i fikcije u njihovim romanima, zašto nikad neće pisati o Berlusconiju, kako je Marcel Proust utjecao na njihov književni stil, a ne libe se kritizirati i svoje suvremenike.

U Zagreb uskoro dolaze Monaldi i Sorti, jedan od najzanimljivijih suvremenih europskih književnih tandema. Njihov roman 'Imprimatur' je postao međunarodni bestseler, ali i prvi dio literarne sage u nastajanju. Nakon 'Imprimatura' je kod nas objavljen i 'Secretum', oba u prijevodu Frakture, kao i romani koje Monaldi i Sorti pišu o Salaju, neuobičajenom liku čiji je očuh bio Leonardo Da Vinci. Ono što ova djela izdvaja od knjiga poput 'Da Vincijevog koda' jest činjenica da je dvoje autora provelo čitavo desetljeće kopajući po arhivima te su u tom procesu otkrili i neke neugodne informacije za Katoličku crkvu.

Druga velika razlika jest i njegovanje visokog književnog stila, a o svemu tome će Monaldi i Sorti opširnije govoriti na svojem zagrebačkom gostovanju u Muzeju za umjetnost i obrt 7. studenoga kada će predstaviti novo izdanje 'Tajne konklava' (Fraktura).

Gospođo Monaldi i gospodine Sorti, vi ste spisateljski tim, što je donekle neuobičajeno kada je riječ o književnosti. Kako se piše u jednoj takvoj suradnji? Jeste li, nakon što ste odlučili zajedno pisati, odmah našli odgovarajući način suradnje ili ste se namučili dok ne dođete do prave ravnoteže?

SORTI: Razlog zašto pišemo zajedno je vrlo jednostavan: ne bismo mogli pisati odvojeno. Osmišljavanje zapleta, stila, biranje između različitih opcija u velikoj magmi romana od osamsto stranica je nešto što uspijevamo učiniti zajedno. Kao autori, postojimo samo u svom jedinstvu. Moglo bi se reći da smo dvoglavo čudovište ili poput onih članova gudačkih kvarteta koji cijeli život sviraju zajedno i nikad nisu odsvirali nijednu notu sami. Primjerice, Woodford i Woodbridge su trijumfirali na sva četiri teniska Grand Slama u dublu, a nikad nisu igrali pojedinačno.

MONALDI: Na početku je znalo biti teško naći pravu melodiju. Prije nego smo zajedno napisali ‘Imprimatur’ Francesco je dug niz godina kao novinar pisao o financijama i ekonomiji, pri čemu se koncentrirao samo na činjenice i tehničke stvari. Njegov stil je tada bio, zbog posla, suh i dosadan. Savjetovala sam mu da provede intenzivnu terapiju: pročitati sve knjige Proustova ‘U traganju za izgubljenim vremenom’. To intenzivno čitanje je trajalo tri godine. Nakon toga je Francesco imao jedan frojdovski san, u kojem je sanjao da je on sam Marcel Proust, te mi je opisivao na vrlo poetski način oblake na nebu! Dakle, terapija je uspjela.

Pišete većinom povijesne romane, ali ne baš tipične. Je li lakše smjestiti neku izmišljenu priču u stariji povijesni kontekst, poput renesanse, nego u suvremenost?

SORTI: Gledajte, pa mi u svojim knjigama pišemo o sadašnjosti! U 'Secretumu' su mnoge rečenice koje izgovara kardinal Mazarin zapravo direktni citati Giulija Andreottija, najdugovječnijeg talijanskog političara poslije Drugog svjetskog rata. Razlika je u tome što ne volimo smještati svoje priče u sadašnjost. Prošlost je ključ za pisanje o sadašnjosti. Doista zavidimo autorima koji nalaze inspiraciju u našim mizernim vremenima. Igor Stravinski je jednom rekao: 'Kada netko od mene naruči kompoziciju, očajan sam ako mi ne kaže što želi.' Kreativnost traži granice, a danas skoro nema granice.

MONALDI: Danas možete komunicirati sa svakim na svijetu, a preko Google Viewa možete vidjeti i kako izgleda kuća u kojoj žive. Preko interneta je moguće trenutno doći do brojnih informacija. Sve je to jako ugodno, ali depresivno kada se piše fikcija. Mnogo je zanimljivije sljedeće: zima je, rat, ulice su blatnjave, a vaš je zadatak dati hitno pismo pukovniku koji se od vas nalazi tri dana jahanja, no vaš je konj iscrpljen i na rubu smrti. Nema mobitela, nema auta, nema vlakova, nema zrakoplova. Jedini i apsolutni protagonist je čovjek.

Jeste li ikad razmišljali neku svoju priču uokviriti političkom karijerom aktualnog talijanskog premijera Silvija Berlusconija?

MONALDI: Njegova priča je puna činjenica, ali Berlusconi je prazan.

Misterije i kriminal su uvijek prisutni u vašim romanima. Postoje li neki pisci krimića ili avanturističkih romana čija djela vi uživate čitati?

MONALDI: Ne stidimo se utjecaja i u svojim knjigama imenujemo autore koji nas inspiriraju. Primjerice, u 'Imprimaturu' su to Dumas, Conan Doyle, Manzoni. U 'Secretumu' su to pak Proust, Karl Kraus i Pirandello.

Kako pristupate fikcionaliziranju stvarnih povijesnih ličnosti koje se pojavljuju u vašim djelima, poput Leonarda da Vincija ili renesansnih papa. Koliko su oni kreacija vama poznatih povijesnih činjenica, a koliko vaše mašte?

MONALDI: Pokušavamo biti precizni koliko je to ljudski moguće. Po tom pitanju smo nemilosrdni. Lica tih likova opisujemo na osnovi njihovih portreta ili karikatura. Njihov način govora reproduciramo na osnovi njihovih pitanja. Vrijeme neke šetnje provjeravamo na osnovi gradskih planova iz tog vremena. Pejzaže opisujemo po posebnim uputama za poštu iz tog perioda. Ipak, nismo nikad gurali u prvi plan velike povijesne figure, jer bi to bio neoprostiv kič. U 'Imprimaturu' su protagonisti sekundarne povijesne ličnosti, poput Atta Melanija, koji je danas zaboravljen. Pape, kraljevi, kardinali i prinčevi se pojavljuju usput, ali nikad nisu u prvom planu. Istina, u seriji o Salaju se pobliže bavimo Leonardom, no pristupamo mu s jakim satiričkim odmakom. Salajev skurilni način izražavanja umanjuje sve, pa i njegovog očuha Leonarda, koji je inače jedna od nacionalnih legendi Italije koje treba demistificirati.

Čitajući 'Imprimatur' i 'Secretum' primijetio sam da ne idealizirate povijest. Vaši likovi se ne bave samo rješavanjem misterija, nego su i suočeni s moralnim dvojbama. Kako gledate na moralni svijet svojih romana?

SORTI: Dobar roman je uvijek pitanje moralnog izbora, kao i politički stav. Naravno da dobrota i pravda rijetko kada pobjeđuju, pa živimo na Zemlji! To je važna lekcija, iz koje se uvijek može učiti. Ne volimo kad se kritičari bave isključivo zapletom i akcijskom stranom naših knjiga, te ih tako svode na čistu zabavu. Čitatelji se znaju navući na kriminalističke romane kao na drogu i jedino ih zanima napetost. Nedavno sam na Amazonu među komentarima na Homerovu 'Ilijadu' našao i sljedeću izjavu: 'Ne sviđa mi se, nije bilo uzbudljivo.' Možete li vjerovati? Čitatelji danas baš i ne razumiju različite književne žanrove, za što krivim kritičare. Važno je povući crtu između umjetničke proze i knjiga za zabavu masovne publike. Zabava, naravno, ima pravo postojati, ali se prema njoj treba odnositi kao takvoj.

Na čemu trenutno radite? Koliko dugo traje priprema i istraživanje za jednu vašu knjigu?

MONALDI: U proljeće smo završili 'Mysterium', četvrti naslov u sagi započetoj s 'Imprimaturom'. Istraživali smo tri godine u Beču, Rimu i Parizu, čak smo imali tim od deset ljudi koji je radio za nas, ali je svejedno to bio vrlo iscrpljujući i vremenski zahtjevan rad po arhivima. Svaka knjiga u tom serijalu je jako zahtjevna stvar. Nakon toga slijedi pisanje, tijekom kojeg također treba potvrđivati činjenice, razriješiti sumnje, pronaći odgovore na moguće nelogičnosti. Ponajviše pišemo tijekom noći, kada je lakše doći u dodir s duhovima povijesti, bez smetnji svakodnevice.

Jedna od najboljih stvari kod vaših knjiga je stil, koji zna biti vrlo barokan i raskošan. Koliko se brinete o tome da ne napišete samo napet krimić, nego i umjetnički upečatljivu knjigu? Pazite li da likove, lokacije i događaje opisujete na način koji je prijemčiv čitateljima s razvijenim estetskim senzibilitetom? 

SORTI: Hvala na ovom pitanju! Naš cilj je spasiti čitatelja od smeća kakvo piše Dan Brown. Jezik je srž našeg rada. Postoje mnoge stranice u našim knjigama koje su napisane isključivo zbog zvuka jezika. Ne volimo kompromise, nego pišemo knjige kakve i sami volimo čitati. Stil je takav da svaka rečenica mora biti formulirana s jezičnim bogatstvom, punoćom i plemenitošću.

MONALDI: Hvala bogu da postoje giganti prošlosti, na čijim ramenima mi, kao patuljci sadašnjosti, možemo stajati. U ključnim trenucima su nas spašavali Shakespeare, Ovidije, Dante i Biblija. Naravno da uživamo u kopanju po arhivima, kako bismo saznali jesu li čaše u sobi jednog lika bile prozirne ili od zelenog stakla, ali se svi podaci na kraju moraju pretočiti u nešto poetsko. U fluidan književni zvuk. Proust je odlično rekao da za taj cilj vrijedi žrtvovati ne samo jednu noć, nego mnogo njih.