Sarajevo, plan grada

Special cijena 152,10 kn Redovna cijena 169,00 kn
  • Broj stranica: 469

  • Godina izdanja: 2015.

  • ISBN: 978-953266665-6

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Težina: 710 g

Sarajevo je jedan od onih gradova koji su ušli u memoriju čovječanstva više puta: prvi put kada je Gavrilo princip ispalio svoj sudbonosni metak, drugi put 1984., kada su u njemu održane Olimpijske igre, a treći put devedesetih tijekom opsade. Grad je to koji ima specifičan duh. Sarajevo je i do sada bilo junakom mnogih romana i priča, naravno i onih Miljenka Jergovića, no u Sarajevu, planu grada postalo je knjigom.

I dok pripovjedač šeće ulicama i trgovima, prisjećajući se odrastanja, likova s kojima je drugovao ili pak onih o kojima je tek čuo neku priču te drugih koji su ušli u urbanu legendu, pred nama se zida jedan grad. Sarajevo nisu samo zgrade i mahale, poznati i nepoznati kuci, parkovi i aleje, već je to grad koji pulsira bilom svojih stanovnika, njihovim sudbinama, jer jedino oni, heroji i zločinci, znani i neznani junaci svojih ulica, čine njegovu istinsku povijest i grade njegov mit.

Sarajevo, plan grada nije ni spomenik ni spomenar, ni bedeker ni putopis po jednome gradu - to je grad sam, knjiga u kojoj ima mjesta i za sadžije i sveučilišne profesore, i za lokalne lude i liječnike, za sve one o kojima nijedna povijest neće napisati ni retka, ali bez kojih nijedne povijesti ne bi bilo. Sarajevo, plan grada knjiga je kakvu bi svaki grad poželio imati, ali koju je mogao dobiti samo onaj čiji pisac u njemu više ne živi.

Arhiv alternativne prošlosti

Enver Kazaz, jergovic.com, 12.12.2015.

Jergović, nesumnjivo pisac koji svojim opusom već danas spada u red najvažnijih južnoslavenskih, ali i evropskih savremenih spisatelja, neka svoja najznačajnija djela smješta u Sarajevo kao svoj opsesivni romaneskni heterotop. U Sarajevu se odvija njegova glasovita zbirka priča Sarajevski marlboro, obimni roman Rod, a i najnoviji piščevi romani Sarajevo, plan grada i Doboši noći. Sarajevo je tako postalo ključni Jergovićev narativni prostor, a pisac prema gradu uspostavlja višestruko ambivalentan odnos. U Sarajevskom marlboru data je slika grada odozdo, iz perspektive malih ljudi koji u ratu kao prijelomnom povijesnom događaju svjedoče o patnji i stradanju ljudske supstance u svirepoj velikoj povijesti. U Rodu Sarajevo je promatrano kao topos transgeneracijske porodične sudbine doseljenika koji se pokušavaju ukorijeniti u grad i udomaćiti u njemu, ali on ih na različite načine odbacuje i stigmatizira. To je roman hoda tri porodice, Stublera, Rejca i Jergovića, u povijesti od njihovog doseljenja u grad za vrijeme austrougarske okupacije do konačnog nestanka u njemu u našem dobu. Na toj osnovi u romanu se, uz sve ostalo, prate i promjene identiteta grada kroz složenu priču o tragičnim sudbinama članova ovih porodica koje Sarajevo tretira i kao kuferaše, pa poslije unutarnje strance, onemogućujući im tokom povijesnih promjena kulturološko i identitarno udomaćenje. U Dobošima noći pratimo, uz pomoć pogleda glavnog junaka, Josipa Gubernika, i njegovih dnevničkih bilješki, život u Sarajevu neposredno pred i tokom Prvog svjetskog rata. Pri tom, u velikom povijesnom događaju, akcent priče je opet na nekom ko se pokušava udomaćiti i identitarno smjestiti u grad, ali ga ovaj odbacuje po logici kolektivno-autoritarnog tipa identiteta svih etničkih zajednica u gradu.

Ali, ako je u pomenutim Jergovićevim djelima Sarajevo prostor u kojem se odvijaju priče i sudbine njihovih junaka, u romanu Sarajevo, plan grada realizira se sasvim drugačiji model naracije. Naime, ovo je roman u kojem je grad glavni romaneskni junak, ali grad dat kao identitet u stalnim promjenama, a naracija prati principe njihovog upisivanja u gradski prostor. Zato bi se moglo reći da je Sarajevo, plan grada antropološki roman koji ispituje gradsku mnemotopsku mrežu, a u njegovoj naraciji susreću se i međusobno oplođuju različiti diskursi: naučni, prije svega antropološki, kulturnomemorijski, sociološki i historiografski, sa narativnim, ponajprije biografskim i hroničarskim, da bi se naracija nerijetko prelila i u poeziju, pogotovo onda kad narator opisuje događaje iz vlastitog života i pređe na ispovijedanje sjećanja o sebi samom. Slično kako Pamuk u romanu Istanbul, i Jergoviću svom romanu kao osobenoj antropološkoj studiji opisuje i analizira paradigmatske promjene u identitetu Sarajeva pokazujući različite načine upisivanja ideologije i povijesti u gradski prostor i identitet. Otud bi se moglo reći da su Pamukov Istanbul i Jergovićev roman Sarajevo, plan grada uz sve međusobne razlike romani parnjaci. Baš kako Pamuk u svom romanu ustanovljava nekoliko granica na vremenskom planu identiteta grada, pa priča o osmanskom, ataturkovskom, modernom i savremenom Istanbulu, tako i Jergović svoju mozaičku priču o gradu, njegovim ulicama, građevinama, mahalama i ljudima razvija otkrivajući vremenske granice u identitetu Sarajeva. Otud se u njegovom romanu ukazuje nekoliko kulturnopovijesnih Sarajeva: osmansko, austrougarsko, potom Sarajevo u kojem je Kraljevina Jugoslavija upisala u prostor svoje identiteme i ideologeme, a onda i Sarajevo u doba titoizma i njegov identitarni preobražaj uslovljen tom ideologijom, te na koncu Sarajevo pred i iza zadnjeg rata u BiH. Tako se uspostavlja vremenska os u prostornom identitetu grada, usklađena s hodom povijesti, ideološkim, političkim, kulturološkim te na koncu promjenama u njegovoj civilizacijskoj strukturi.

Jergović uz sve ostalo u svojoj mozaičkoj priči pripovijeda i o memorijskoj dimenziji javnih prostora u gradu, njihovom imaginariju, cijelom sistemu ideologema i identitarnih konstrukcija usklađenih s njima, a koje se upisivanjem u prostor opredmećuju i time presudno oblikuju kulturnu i povijesnu memoriju Sarajlija, ali ne samo njihovu nego i onu znatno širu, bosansku, južnoslavensku, pa i evropsku i svjetsku. Jer, Sarajevo svojim učešćem u povijesti nije puki lokalni fenomen, već i svjetski, budući da je u svjetsku povijest ušlo Sarajevskim atentatom, a devedesetih godina prošlog stoljeća i višegodišnjom vojnom opsadom za vrijeme zadnjeg bosanskog rata. Naravno, Sarajevo je u mapu kulturnih toposa čovječanstva ušlo i zimskim olimpijskim igrama 1984. godine.

Otud se Jergovićevom romanu ocrtavaju se dva imaginarna Sarajeva: ono koje je zbir ideološki diktiranih imaginarija koji transformiraju identitet grada, ali i ono što ga narator/romansijer nosi u sjećanju kao grad svog djetinjstva i odrastanja upisan u mapu njegovog identiteta. Potom se takvim Sarajevima pridružuju ono realno, povijesno, političko, ideološko, kulturološko, da bi se na koncu ostvarila slojevita kulturnopovijesna i identitarna mapa grada koja lebdi od stvarnog do snovidog, od povijesnog do imaginarnog, od potpune identifikacije naratora romana s gradom do romansijerovog ambivalentnog odnosa prema Sarajevu o kojem pripovijeda i kojeg se odriče zbog njegovog današnjeg agresivnog tipa kolektivnog identiteta.

Jergović je, bez sumnje, najopsežniji i najanalitičniji pisac Sarajeva u dosadašnjoj književnosti, znatno analitičniji negoli recimo Andrić iz onog čuvenog poetskog ushita nad Sarajevom iz eseja To je grad; ili sveobuhvatniji od Darija Džamonje koji je u svojoj prozi kao osobenom dnevniku vlastite nesreće opisivao urbano, alternativno, underground Sarajevo u vrijeme liberalnog modela titoizma i jugoslavenskog socijalizma; svakako bolji od onih pisaca koji su razvijali idealističke i patetične projekcije Sarajeva u svojoj poeziji, kao što su to npr. Izet Sarajlić i djelomice Abdulah Sidran; u kulturnopovijesnom obuhvatu grada precizniji je i slojevitiji nego Isak Samokovlija, koji je u svojim pričama izgradio vanserijsku sliku jevrejskog Sarajeva; puno precizniji, bolji i tačniji u razvijanju složene slike modela međuetničkih i multikulturnih odnosa tokom povijesti od Dževada Karahasana, koji je u svojim strukturalistički zasnovanim esejima o Sarajevu razvijao bošnjakocentričnu, idealistički koncipiranu sliku sarajevske multireligioznosti i multikulturalnosti, inače u ideološkim naracijama baziranu na mitiziranim interpretacijama bosanskog srednjovjekovlja i milet sistema primjenjivanog u Bosni za vrijeme Osmanske imperije.

Jergović odbacuje svaku vrstu idealizacije sarajevske multireligioznosti, multietičnosti i multikulturalnosti, kojoj je, slično Karhasanovom patetičnom (pseudo)strukturalizmu i bošnjakocentričnom, te islamocentričnom pogledu na sarajevsku i bosansku prošlost, sklono današnje većinsko, bošnjačko Sarajevo i njegova akademska, kulturna i politička elita. Namjesto toga on u svojim djelima, a pogotovu u ovom romanu predočava sliku složenih, napetih odnosa odbijanja, sukoba, ali privlačenja, suradnje i miješanja identitetskih različitosti u Sarajevu, ali i u BiH. Zato je njegova slika postojanja bosanskohercegovačkih i sarajevskih kolektivnoidentitarnih razlika slojevita poput Andrićeve, pa bi se za njega, parafrazirajući stav Ivana Lovrenovića o Andriću, moglo reći da je pisac sve Bosne i sveg Sarajeva. Ali ne samo to, jer Jergović je istovremeno i pisac specifično svoje Bosne i svog Sarajeva, a više puta naglašava u romanu da piše o Sarajevu kojeg nosi u sjećanju, svom imaginarnom Sarajevu koje mu stalno dolazi u snove. Oni, snovi, ponavljaju se do te mjere da ovaj pisac i ne može sanjati druge gradove, nego isključivo Sarajevo čiji se prostor i ulice znaju upisati u prostor u ulice drugih gradova, kao što je to, npr., slučaj sa Zagrebom i pretapanjem nekih zagrebačkih u sarajevske ulice.

Zato bi se moglo reći da u Sarajevu, planu grada romansijer kao narativna instanca sadašnjosti, koja živi u Zagrebu, nastanjuje i autentično postoji jedino u svom imaginarnom, prošlom Sarajevu. A to je tražilo od pisca da pažljivo konceptualizira narativne instance u romanu. Naime, Sarajevo, plan grada je roman ispovijest njegovog naratora podudarnog sa autorovim identitarnim ja iz prošlosti, djetinjstva i mladosti. Tom i tako postavljenom naratoru pridružuje se glas romansijera koji naratora promatra kao vlastiti prošli, te time i drugačiji identitet, da bi romansijerski glas i narativna pozicija preuzeli ulogu osobene naučne, prije svega historiografske rekonstrukcije prošlosti grada i njegovog prostora. Na toj osnovi se romansijerova osobnost pojavljuje u romanu u slojevitosti svog identiteta, pa se on samome sebi obraća kao nekom drugom, prošlom identitetu i razvija njegovu analizu. Istodobno, narativna instanca romansijera u sebi objedinjuje ispovjedni i poetski sa pripovjednim tonom izgradnje priče, da bi se svemu tome pridodao ton naučnosti u kojem se naracija odvija kao mozaička historiografska, kulturološka, antropološka i sociološka studija.

Dokumentarni izvor takvoj narativnoj studiji je, pored niza historiografskih spisa i dokumentacijske građe, prije svega knjiga Alije Bejtića Ulice i trgovi Sarajeva s podnaslovom Topografija, geneza i toponimija. A uz ovu knjigu tu su i telefonski imenici, pa i čitav niz drugih kulturoloških izvora. Tako se Sarajevo, plan grada kao mozaička romaneskna struktura razvija u nizu paralelnih narativnih pravaca: u prvoj ravni to je priča o vlastitoj prošlosti, potom nostalgična rekonstrukcija Sarajeva iz vremena vlastitog djetinjstva i mladosti, pa onda antropološko povijesna rekonstrukcija promjena identiteta grada, zatim melankolična ispovijest o izmještenosti i bezdomnosti u trenutku romansijerove sadašnjosti, budući da se on nakon odlaska iz ratnog Sarajeva ne može više nigdje ukorijeniti, nego samo autentično živjeti u svom imaginarnom Sarajevu. Ali, taj imaginarni grad snova i snoviđenja te refleksivne nostalgije neprestano priziva stvarno, povijesno Sarajevo i s njim ostvaruje napet dijalog. Jednostavno rečeno, Jergović svoje imaginarno Sarajevo provodi kroz povijesnu i društvenu stvarnost, ukršta sjećanja sa historiografskim dokumentima i nalazima, te na taj način oživljava u priči kulturnomemorijsku dubinu ulica, trgova, mahala, zgrada, pokazujući da se kultura, povijest, ideologija i politika upisuju u prostor grada i tvore njegove simboličke potencijale.

No, pogledajmo izbliže složeni romaneskni mozaik Sarajeva, plana grada. Jergovićev romansijer priču počinje u trenutku sadašnjosti i identitarnog obrata koji je zadesio grad u današnjem bosanskom tranzicijskom poraću i formiranju novih etničkih identiteta kolektivno-autoritarnog tipa. Potom on naraciju vodi tako da prati topografske i toponimske nizove ostvarene u planu grada, pa je njegov roman osobeni hod kroz imaginarni grad, imaginarni u onom smislu u kojem je to grad naratorovog/romansijerovog sjećanja, ali i u onom smislu da je pravi predmet priče i pričanja simbolički imaginarij upisan u prostor grada. Tako se romansijer kreće ulicama prateći mnemotopsku mapu grada, da bi pričom odlazio u prošlost i ukrstio je sa trenutkom sadašnjosti. Zapravo, moglo bi se reći da se u Jergovićevom romanu susreće sadašnjost sa kulturnopovijesnom dubinom prostora grada. Pri tom, to je sadašnjost koja je radom vladajuće ideologije i njenih političkih, akademskih i kulturnih elita prekodirala identitet grada, što danas romansijera odbija do Sarajeva zbog njegove autoritarnosti u istoj ili sličnoj mjeri u kojoj ga privlači, ne bez nostalgičnih i melankoličnih tonova, gradska prošlost i njena kulturnopovijesna dubina. Evo jednog od karakterističnih primjera tog ambivalentnog piščevog odnosa prema gradu: “Alija Bejtić autor je jedne od najvažnijih knjiga o Sarajevu, koja, međutim, nikada neće biti ponovno objavljena. Objavljena 1973, u izdanju Muzeja grada Sarajeva, knjiga nosi naslov Ulice i trgovi Sarajeva i podnaslov ‘Topografija, geneza i toponimija’, a ne može biti reizdana jer podaci u njoj više ne odgovaraju stvarnosti. Kao što stvarnosti ne odgovaraju ni tvoje priče o Sarajevu. Imena ulica i trgova još su jednom promijenjena, do neprepoznatljivosti je pretumban svijet Alije Bejtića i zapravo nema ni potrebe za njegovom knjigom. Knjiga bi mnoge podsjetila na nešto što oni nipošto ne žele znati, i odgovorila bi na pitanje iz stare sevdalinke: je l’ Saraj’vo tamo gdje je nekad bilo? Nije. Saraj’vo je u knjizi koje više nema i u sjećanjima ljudi kojih više nema” (str. 227).

Jergović, dakle, svoju složenu mozaičku priču počinje od sadašnjosti i trenutka kada je definitivno izgubio svoj zavičajni grad, pa se ovaj roman može čitati upravo u ključu priča o izgubljenom zavičaju i njegovoj opsjedajućoj, fantomskoj prisutnosti u romansijerovoj svijesti. Taj grad kojeg više nema, a u knjizi je koje više nema i sjećanju ljudi kojih više nema, postaje onirički i izmaštani fantom, dok narativna rekonstrukcija tog fantoma ima za cilj da ga pohrani u jezik i time mu pribavi ontički status. Narativna rekonstrukcija obilježena je onim što se u današnjoj teoriji/filozofiji književnosti označava topološkim obratom uslovljenim saznanjem da se kultura i ljudska misao ne odvijaju isključivo duž vremenske ose, nego i u prostoru, u njegovoj slojevitosti, višeznačnosti, promjenjivosti i višestrukoj simboličkoj organiziranosti. No, uvijek je kretanje u prostoru obilježeno i vremenskom dimenzijom, pa se otkrivaju slojevite vremenske mreže prostora i upisivanje njegove prošlosti u sadašnjost i budućnost, ili, pak, potpuno brisanje te prošlosti, odnosno njeno prekodiranje kako bi se prostor potčinio nekom vladajućem centru moći.

Jergovićev roman u svome polazištu ima saznanje da je sadašnjost Sarajeva obilježena prekodiranjem i brisanjem prošlosti za račun moći, određene bošnjakizacijom grada, njegovom getoizacijom i autostereotipizacijom, pri čemu vladajuća ideologija koristi prostor kao svoj simbolički aparat i upisuje u njega svoje identitarne fantazme. Treba odmah naglasiti da se u prostoru grada duž njegove povijesne ose odvijaju pravi memorijski ratovi. Naravno, tako je ne samo u Sarajevu, već i svakom drugom gradu na južnoslavenskom kulturnom području nakon pada Berlinskog zida i krvavih ratova iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Ali, ne samo u njima već i na globalnom planu, jer memorijskim konstrukcijama čovječanstva upravljaju metanarativni sistemi ideologija.

Sarajevo je imalo tu sreću da je Jergović rođen u njemu i da romanom Sarajevo, plan grada spašava svoj zavičajni i imaginarni grad i njegovu kulturnopovijesnu dubinu od agresivnog, ideološki diktiranog zaborava i uništenja. Baš zato Jergovićevo imaginarno, oniričko Sarajevo u ovom romanu funkcionira kao fukoovski kompenzacijski heterotop koji svojom organizacijom osvjetljava realni prostor ukazujući na njegove simboličke relacije i ukupan sistem zvaničnog, ideološkog organiziranja prostora. Tako se Jergovićev roman odvija i kao narativna borba sjećanja, kulturnomemorijske dubine, te narativnog onirizma sa ideološkom moći u prostoru i njenim surovim ovladavanjem prostornim simboličkim poretkom. Pri tom, ta narativna borba rijetko je kad eksplicitna i polemična, a najčešće je melanholična, uz svijest o neminovnosti poraza kulturnopovijesnog sjećanja pred snagom vladajućeg poretka.

Jergovićev narator kreće se ulicama, trgovima i mahalama Sarajeva prema vlastitom sjećanju i tragom Alije Bejtića i njegovog topografskog, toponimskog i opisa geneze simboličkog imaginarija grada rekonstruirajući sarajevsku prošlost kao zbir kulturnopovijesnih narativa koje današnje Sarajevo bilo negira, bilo zaboravlja, bilo demonizira za račun cjelovitosti ideološki konstruiranog identiteta. Od Mejtaša, preko Titove ulice i promjene njenih imena, do Nove željezničke stanice, trga i fontane pred njom, pa potom današnje Obale Kulina bana koja je nekada bila Obala vojvode Stepe Stepanovića, ili današnje Ali-pašine ulice koja je nekada nosila ime po Đuri Đakoviću, odnosno Ferhadije koja je bila Miskinova, Jukićeva, ili Ulice porodice Foht koja je danas Čadordžina itd. – kreće se narator romana privodeći u sadašnjost prošlost koja je radom ideologije ubijena u kolektivnoj memoriji grada. Time on dokazuje da se karakter nekog društvenog poretka ponajbolje ogleda u njegovom odnosu prema memoriji onog prethodnog i načinu sprovođenja svoje interpretacije prošlosti u javnom prostoru.

Novo Sarajevo nastalo iza rata, obilježeno bošnjakizacijom javnog prostora, njegovom reislamizacijom i arhaizacijom, puni je odraz vladajuće bošnjačke nacionalističke ideologije. Javni prostori su i inače pravi laboratoriji u kojima vidljivim postaje skriveno lice ideoloških i političkih centara moći. Organizacija simboličkog imaginarija u javnom prostoru nužno je bazirana na kanonizaciji prošlosti, a izborom heroja, zaslužnih povijesnih ličnosti, povijesnih događaja, kulturnih vrijednosti itd., javni se prostor pretvara u polje identifikacije što većeg broja pripadnika date zajednice s koncepcijom njenog identiteta kojeg konstruiraju društvene elite. Zato je Jergovićev narator u hodu kroz Sarajevo ustvari neka vrsta arhivara alternativne prošlosti grada, pričalac koji nas mami onim zaboravljenim i zabranjenim, odnosno nepoželjnim u javnom prostoru.

U tom smislu, u ovom romanu treba čitati npr. priču o prijateljevanju Stake Skenderove, prve prosvjetiteljice i učiteljice u Sarajevu, emancipatorke koja je otvarala laičke škole, sa Topal Osman-pašom i njegovom evropeizacijom grada u vrijeme tanzimata, prije austrougarske okupacije BiH; ili priču o prijateljstvu Stake Skenderove sa Paulinom Irbi, žena koje su obilježile začetni preobražaj iz osmanskog kulturnog sistema u rudimentarni oblik prosvjetiteljske kulture u gradu. Jedna od njih, Paulina Irbi, zadržat će ulicu u današnjem Sarajevu, a druga će biti izbrisana iz memorije grada, jer nosi ime onih drugih, što ih bošnjačke elite određuju kao demonske svepovijesne neprijatelje. A ona, Staka, bila je izložena sunarodnjačkoj mržnji stoga što je otvaranjem javnih ženskih škola rušila patrijarhat, kojim je i danas mentalno okupiran troetnički kulturni sistem u tranzicijskoj BiH. Ili treba pratiti priču o porodici Foht, njenom stradanju u ustaško-njemačkom Sarajevu i kolektivnom zaboravu Ivana Fohta, veličanstvenog estetičara i gljivara koji je presudno oblikovao modernističku koncepciju estetskih teorija u BiH i šire. Ili se, pak, prepustiti priči o izgradnji Nove željezničke stanice u Sarajevu, odlascima s nje u svijet i povracima u gradsku provinciju. A ta priča vodi nas u sukob Tita i Staljina i genijalnost njemačkih zarobljenika iz Drugog svjetskog rata, koji su dovršili tu zgradu, čiji savijeni lukovi kao da lebde u prostoru noseći nevjerovatnu betonsku konstrukciju. Ili priču o crkvi Svetog preobraženja, njenoj mediteranskoj arhitektonskoj osnovi uklopljenoj u Sarajevo. Odnosno, pratiti fantastičku storiju o Golemu u Sarajevu isprepletenu sa analizom ideološke osnove ustaške zločinačke prakse. Ili, pratiti priču o gospodaru pacova i zločinu rulje nad nevinim pojedincem, pa se nakon toga prepustiti Jergovićevoj rekonstrukciji tzv. kuferaškog Sarajeva i dobu austrougarskog tipa evropeizacije Sarajeva. Jergović je virtuoz priče i pričanja, vještine da iz minimuma povijesne stvarnosti izvede slojeviti mozaik biografskih priča, kao npr. onu o Kuloviću i njegovoj ulici, ili onu o Fadil-paši Šerifoviću i načinu na koji ovog umnog i mirnog, gospodstvenog čovjeka ponižava uskogrudni, nadmeni, a vojnički priprosti austrougarski general Filipović prilikom okupacije grada.

Jednostavno rečeno, Jergović u svom spisateljskom umijeću od svega može stvoriti priču. U njegovom romanu isprepliću se uspomene sa povijesnim faktima, fragmenti visoke elitne kulture sa onom pučkom, velika povijesna ličnost sa onim anonimnim u povijesti, urbana legenda, predaja i pjesma o gradu ili nekom toponimu sa naučnim nalazima o njemu. Zato Sarajevo, plan grada i jeste roman koji se ne može prepričati, niti jednostavno opisati. Taj bi proces trajao onoliko koliko i njegovo čitanje, a ono je putovanje u čudesni prostor imaginacije, kao što je to slučaj s onim rijetkim djelima koja nas uzbuđuju i svojom realizacijom u jeziku i nijansiranim svijetom što ga oblikuju.

Sarajevo, plan grada je i roman mnemotopska mapa u kojoj se susreću Tin Ujević i Branislav Nušić, Gavrilo Princip i Franc Kafka, pomenuta crkva Svetog preobraženja i sarajevska vijećnica, baščaršijski Sebilj sa hamamom i tajnom prenoćišta Drina, o kojima je vladala gradska predstava da su mjesta razvrata. Dakle, sve sa svime u onom što nosi jedan grad u svojoj potisnutoj mnemotopskoj mapi. Ali, u njoj se sve to i oživljava, pa Katarina Andrić, majka Ivina, oživi u sarajevskoj mahali za sirotinju, oživi i tragična sudbina Nikole Karasa, pa i fantastički Golem, tj. “slučaj masovne histerije u Ulici Eugena Kumičića” iz Drugog svjetskog rata, gdje, usred ustaškog terora u Sarajevu, dječaci vide u snu predstavu Golema od kojeg nauče hebrejski. A u pozadini priče o Golemu je nadbiskup Eugen Šarić sa svojim odama Paveliću i crkvenom podrškom ustaškim zločinima i pogromu nad Jevrejima. Ili se naježimo nad sličnošću tog istog Šarića sa jerusalimskim muftijom Muhamedom El Huseinijem, koji je bosanske muslimane huškao, baš kao Šarić katolike, da se pridruže Paveliću i Hitleru i učestvuju u njihovim genocidnim i praksama masovnih zločina. A onda slijedi udar kad Jergović etički nepotkupljivo opiše Luburićeve zločine u Sarajevu, poigravajući se s nacističkom propagandom o masonima i njihovim svjetskim zavjerama u priči o vili Vikert, koju je Luburić odabrao za mjesto svog stanovanja i pretvorio je u mučilište pred kraj Drugog svjetskog rata. A onda roman odlazi u tihi kujundžiluk baščaršije, ka sajdžijama i zanatima, da bi se vratio u melankoličnu priču o Ludvigu Kubi, Stevanu Mokranjcu ili sarajevskoj Prvoj gimnaziji i njenoj Spomenici, objavljenoj 1929. godine. Ona će romansijera i potaknuti na autorefleksivni poetički stav: “Među povijesnim dokumentima, knjigama, novinskim isječcima i časopisima o prošlostoljetnoj povijesti Sarajeva – ili povijesti grada u kojem si se rodio i koji ti, kao uspomena i dokument, zauvijek pripada – Spomenica Prve gimnazije, u kojoj je i trideset i četvrti izvještaj o radu škole, možda je i najdragocjenija. Osim što su u njoj naznake i tragovi jedne porodične povijesti, unutra su priče, dramski komadi i romani, koji kao i Unseren guten Keiser Franz čekaju svoga pisca. Ili je smisao da postoje ovako nenapisani, kao igra fantazije i građa za jednu fantomsku memoriju, čiji je smisao da u tvojoj glavi sasvim preuzme smisao i značenje riječi Sarajevo. Pa da jednog dana slobodno možeš reći kako i nisi rođen u nekom stvarnom Sarajevu, nego je mjesto tvoga rođenja u ideji o tom gradu, u morskoj pjeni od koje je pravo Sarajevo načinjeno i koja će se u jednom trenutku rastočiti i nestati” (str. 237). Tako je Sarajevo sa svim što nosi u sebi povod za igru fantazije i fantomsku memoriju, jer ga nije moguće opisati kao totalitet ljudskog bitisanja u povijesti. Zato se Sarajevo, plan grada i završava kao roman koji pokazuje narativni model za rekonstrukciju totaliteta jedne godine, one 1937., ali tek kao građa za jedan mogući totalitetni roman.

No, ovdje se postavlja i pitanje o totalitetnoj nakani romana od njegova nastanka iz srednjovjekovne smjehovne kulture, kako tvrdi Mihail Bahtin, do danas. Naime, roman po prirodi svoga žanra nastoji obuhvatiti totalitet ljudskog postojanja, pa je stoga obilježen svojom protejskom prirodom. Jergović je u Sarajevu, planu grada ostvario roman koji po svemu negira obrazac romana, po odsustvu fabularne osnove, po nepostojanju centralnih likova, po negaciji kauzalnih veza u priči, po oslonjenosti na mozaičku strukturu u kojoj priču zamjenjuje čitav niz biografski ustrojenih priča, po tome što ga ne zanima samo jedan ili nekoliko ljudskih života međusobno povezanih nekim događajem, već ljudski život u totalitetu određen prostorom i složenim relacijama u povijesnom vremenu. Otud je ovo roman koji rekonstrukcijom sarajevske mrtve prošlosti nastoji u maksimalnoj mjeri ostvariti težnju romanesknog žanra za totalitetnom slikom svijeta. A takav totalitetni obuhvat ukupnog simboličkog i stvarnog prostora u svojoj priči hvata istodobno i ljudsku svakodnevnicu, svakodnevne životne prakse, i velike povijesne događaje, i kulturnoidentitarne, te civilizacijske promjene u Sarajevu, ali i kanonske simboličke poretke prostora grada od njegove osmanske prošlosti do sadašnjosti. Istodobno, to je i roman o malim ljudima, onima koje nijedna povijest ne bilježi, a nestaju i iz sjećanja potomaka, koliko i o onima koji zauzimaju centralna mjesta u simboličkoj hijerarhiji gradske kulture. No, kao roman o sjećanju i prisjećanju, Sarajevo, plan grada suočava nas i sa borbama u memorijskoj i mnemotopskoj kulturi što ih današnje Sarajevo prikriva, oslonjeno u svom simboličkom imaginariju na viktimološke naracije i mitizaciju rata iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Na koncu, upravo zbog prikrivanja tih borbi, ono ostvaruje agresivni i autoritarni tip kolektivnog identiteta. Jergović ga ovim romanom suočava sa čitavim nizom njegovih potisnutih lica i složenom i slojevitom dubinom njegove prošlosti, a u nostalgičnoj i melanholičnoj priči i sa čežnjom da se u budućnosti Sarajevo susretne sa sobom bivšim. No, taj susret i kad bi bio moguć, morao bi do kraja razgraditi osnove na kojima postoji današnje Sarajevo s njegovim viktimiziranim narcizmom i stalnim poništavanjem samoga sebe.