Sanjarica

169,00 kn
  • Broj stranica: 464

  • Godina izdanja: 2017.

  • ISBN: 978-953266892-6

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 230 mm

  • Težina: 680 g

Nakon što je napravila estetsku operaciju povećanja grudi kako bi razveselila i iznenadila svoga partnera Gorana, dizajnera odjeće i producenta, junakinja mora otići na bolovanje jer zahvat nije prošao kako je planirano. Svijet dvoje ljubavnika satkan je od tračeva, želje za uspjehom, jurcanjem za slavom te željom da se bude prava ili lažna zvijezda žutih magazina, naslovnica i televizijskih emisija. U želji za zabavom i da budu drugačiji, njih dvoje snimaju kratke videozapise, bilježe svoj život u detalje, smatrajući kako je važan i nedostižan. I sve je idilično dok ona ne otkrije snimke svoga ljubljenoga Gorana s drugim ženama i muškarcima, kada se kao kula od karata ruši njezin svijet sagrađen na obmanama i lažima.

Ulovljena u vlastitu mrežu za snove, junakinja romana Sanjarica ne može se iz te mreže koju je oko nje sagradio njezin ljubavnik izvući osim ako ne prekine sve niti kojima je vezana. Zorica Radaković napisala je roman o smrti i življenju, o očaju i ljubavi, o ispraznosti i lažnom sjaju koji celebrity-kultura predstavlja. Šokantna u detaljima, razobličujuća u cjelini, složena i banalna, Sanjarica je knjiga o svakodnevici u društvu lažnoga morala i krivih vrijednosti.

Ljubavni roman s ironijskim odmakom koji dijagnosticira hrvatsko društvo u cjelini

Denis Derk, Večernji list, 4.11.2017.

Jedini izlaz je – da se ubijem. Ovom neumitnom rečenicom započinje opsežni ljubavni roman pjesnikinje i dramatičarke Zorice Radaković “Sanjarica” koji je objavila Fraktura, a uredio Seid Serdarević. Iako je “Sanjarica” ljubavni roman u kojem je ljubavna veza između muškarca i žene koja je trajala punih osam godina dovedena do potpunog apsurda i sloma, riječ je o prozi koja ima dublje i šire ambicije pa zahvaća hrvatsko društvu u cjelini dijagnosticirajući njegove brojne boleštine.

Stoga je “Sanjarica” i kritika hrvatske zbilje, a ne samo dnevnik jedne osmogodišnje ljubavi koja se pokazala nezrelom imitacijom jedne heteroseksualne opsesije o mogućem emotivnom i profesionalnom suživotu naše junakinje i modnog dizajnera Gorana koji je prepun tajnovitih što privatnih, što poslovnih demona. S kojima se, naravno, ne zna nositi, i to gotovo isključivo na tuđu, a ne na vlastitu štetu. Zorica Radaković roman je ispisala na način da je već na samom početku, u prvih nekoliko stranica zorno ocrtala zaplet dramatičnog ljubavnog odnosa koji to zapravo i nije, ali mi to u svojevrsnom uvodu u tragediju i ne znamo. Potom svih četiristo i pedeset stranica očekujemo mogući rasplet problematične veze, a ponekad smo i na iglama jer nas doista iskreno zanima što će učiniti Goran kada shvati da je njegova vlastita djevojka iz obećavajućeg ljubavnog odnosa shvatila da je on vara uzduž i poprijeko, i to i fizički i psihički, i po danu i po noći, i u njihovu i u tuđim krevetima, i s prijateljicama ženskog, ali i još zdušnije i strastvenije s prijateljima muškog roda. Goran svoju izabranicu neumorno vara i na službenim putovanjima, i to čak i u trenucima kada ta ista izabranica u pomalo ropskoj, dirljivo podložnoj tajnosti odlazi na neizvjesnu operaciju povećavanja grudi kako bi mu bila atraktivnija i napetija. Naravno, zanima nas i hoće li si zlosretna junakinja, suočena sa sramotom o kojoj svi osim nje znaju sve, ipak oduzeti svoj jedan jedini život i kako će joj Goran opravdati svoje ponašanje i seksualne pustolovine u koje srlja bez kajanja, ali ostavljajući brojne dokaze iza svojih erotskih aktivnosti, istovremeno i nehajan i siguran u vlastite talente i okolinu koju više ili manje probitačno okuplja oko sebe? Autorica nas tjera da si postavljamo pitanje jesu li ljudi poput Gorana uopće vrijedni autodestruktivnih misli i boli li ljubavnu žrtvu više sažaljenje i javna sramota koju mora pretrpjeti i od najbližih prijatelja i obitelji ili naprasni gubitak osobe s kojom je ipak imala brojne dodirne točke u vezi koja je mogla biti i zacementirana djetetom, da junakinja nije otišla na abortus procjenjujući da još nije pravi trenutak za rađanje novog života. “Sanjarica” je interesantno štivo, rastresito i dnevničko u svojoj strukturi, fluidno u opisivanju duševnih stanja junakinje koja se nije ostvarila ni u poslu ni u emocijama ni u obitelji.

Odiozni odnos prema vlastitom bezbrižnom ocu koji napušta majku zbog toplog zagrljaja koji nalazi u mlađoj ženi junakinja prebacuje na prevrtljivog i lažljivog partnera. Pri tome počinje otvoreno prezirati i gotovo čitavu svoju okolinu koja joj prediskretno i totalno indirektno i ukazuje na partnerovu dvoličnost i nedvojbenu bipolarnost. Tako ne samo da ostaje bez muškarca nego ostaje i bez čitave plejade ljudi s kojima je provodila veći dio vremena i s kojima je dijelila i svoje najintimnije tajne. Baš ta njena posvemašnja ogoljenost u licemjernom društvu koje je po potrebi kruto i konzervativno, a po potrebi neumjereno liberalno, najintrigantniji je dio ovog romana u kojem je autorica bila poprilično čedna i zakopčana iako se mogla itekako iživljavati u opisima svih mogućih seksualnih veza koje je Goran upražnjavao gradeći svoju umjetničku karijeru u modnim i mondenim krugovima. Ipak, junakinja se osvetila Goranu na upravo goranovski način, prevarivši ne njega, nego sebe i vlastitu iluziju o ljubavi koja je jača od vremena i vrijedna svake žrtve. A znamo kako prolaze idealisti koji su pri tome još i kadri ljubiti. No “Sanjarica” je i štivo u kojem ima i ironije i autoironije pa ga se nikako ne može iščitavati samo linearno.

3 pitanja o novoj knjizi za Zoricu Radaković

Alis Marić, ČitajKnjigu.com, 28. 11. 2017.

1. Kako ste došli na ideju za knjigu „Sanjarica“?

Sinulo mi je da napišem “Sanjaricu“, kao poklič protiv licemjera koji licemjerno prokazuju licemjere i licemjerstvo da bi time zamaskirali svoje pravo lice.

Sanjarica” je roman o lažima u društvu i privatnosti ali temeljno o preljubu, o stanju šoka, boli srca, duše i tijela koju doživi žrtva prevare u ljubavnom i životnom odnosu. Na tu temu napisano je bezbroj romana uokvirenih u neko povijesno i društveno zbivanje – dijelom da bi se uz ljubavni zaplet proguralo nešto suhoparno i zamorno, a dijelom zato da sentimentalna priča s povijesnim ili društvenim kontekstom ne bi bila puki ljubić, no postoji i treće. To je da je ljubav konstrukt (javnog) morala i odnosa unutar neke klase, socijalnog sloja, a unutar koje može supostojati i osobna, individualistička vizija, a koja je obično miks faktora koji određuju osobu u odnosu na njen položaj u svijetu. Da ne dužim… Postoji trend u kojem pisac zastupa i osvjetljava odnos ljubavnika iz “zabranjene veze”, moralno na strani preljubnika, jer je to – eto, jedna ljudska relacija, a kroz koju se tobože odstupa od malograđanskog klišeja o vjernosti instituciji braka ili zajednice, pa se ide i za tim da je takav pogled na stvari jedno rušenje tabua i raskrinkavanje konzervativizma. Iritira me kad se tako nešto pakira kao slobodoumlje, zaboga – što ima slobodoumnog u laganju, zar nije sloboda drugome iz odnosa reći istinu? Kako se uopće mogu uživjeti u lik koji je moralno mrtav i kroz stranice štiva koje opisuju puku strast tragati za mrvicama savjesti koje bi lik preljubnika ili preljubnice moralno reanimirale? Napominjem, nije loše što postoji i takva literatura, nek’ se čita, to pridonosi jezičnoj kulturi ovog našeg malog, nerentabilnog jezika u izumiranju pa bi autorima takvih knjiga trebalo dati i specijalne nagrade za aktualizaciju književnosti. Ipak, rečeni svjetonazor je u meni izazvao određeno trenje te sam između ostalog i zbog njega došla na ideju napraviti roman koji podupire misao da je sloboda u – čistim odnosima u privatnosti kao utočištu od svakodnevice gdje je sve laž, prevara i krađa kako u krupnim stvarima tako i u sitnicama.

Uglavnom, gdje god čovjek zgazi, gdje god da pogleda – neka je varka, smicalica, obmana, zavođenje, laž, prevara, krađa. Marketing i eksploatacija. To je tako. I onda pojedincu treba utočište, utopija o povjerenju koju pronalazi u Drugome, drugome biću, pa se isprepliću u prisnosti i slobodnom voljom stvaraju ljubavni i životni savez! I? Što se događa – jesu li javno licemjerje, lažljivi političari i tko sve ne izlika za moralni relativizam pojedinca koji gleda oči u oči svog životnog partnera i (iako je dovoljno reći istinu) laže ga u oči? Je li prevarena osoba tek figura ili živo biće koja bi trebalo da ima pravo na istinu i slobodu svog životnog vremena? Varanje partnera je za me gnusno. Jer, životni partneri nisu jedno drugom trgovina, usluge i servisi! Ili jesu? Kako to da nema slobode i istine barem u privatnim odnosima? Ako uzmemo da je to normalno, onda je, realno, čovjek sam. To je bit ideje koja me je vodila za pisanje knjige.

2. Kako ste istraživali temu?

Tema je došla k meni. Skoro sve mi se kazalo samo. Dakako, bilo je područja oko kojih sam morala prikupljati dodatne informacije. Priča romana “Sanjarica” se s jedne strane odvija u miljeu modnih dizajnera, novinara i široke urbane scene pomiješane s fenomenima folka, new agea, nostalgije i trasha, a s druge – u sferi osiguravajućih društava i uredskih pravila, intriga i začkoljica u svjetlu nadolazeće recesije, krize poduzetništva, a sve to u spirali globalizma i konzumerizma te panične žudnje za individualnošću gdje je biti umjetnik – svojevrsni kult. Puno toga mi je bilo blisko, ali i nedovoljno za realističnu preciznost smještanja lika u određenu situaciju. Za razliku od nekih prethodnih projekata radi kojih sam provodila sate u Sveučilišnoj i nacionalnoj biblioteci – gdje mi je znalo biti naporno u trenutcima apstinencijske nikotinske krize, a pogotovo zbog zagušljivosti i vonja nečijeg znoja koji je uvijek u većem ili manjem intenzitetu lebdio između ukoričenih plodova duha – za istraživanje suvremene teme nije mi bilo potrebno ići u javnu košnicu nego sam istraživala mahom od kuće, preko weba.

Na mreži sam našla sve što mi je trebalo u vezi osiguravajućih društava, čitala njihove prezentacijske stranice, ekonomske rubrike, forume gdje korisnici razmjenjuju iskustva oko pojedinih osiguravatelja, te onih koji su se našli oštećenima, a bome sam pročitala i nekoliko znanstvenih radova. Također, za potrebe knjige sam slušala turbo-folk s posebnom koncentracijom i uživljavanjem u tekstove pjesama da bih pronikla u motivacijsku snagu cajki u visoko urbanoj sredini kao što je Zagreb. Zatim, razgledavala stranice narodnjačkih klubova, promatrala sve detalje interijera, odjeću, nakit i šminku klijentele… Onda, što se tiče plastične kirurgije i ugradnje silikona, čula sam osobne dramatične priče. Kako je etički dosta škakljivo u potpunosti prenositi tuđa medicinska iskustva, dodatno sam proširila vidokruge čitajući iskustva s foruma…

Također, nakon prve ruke rada na romanu – iščitala sam mnoštvo radova s potpisom sociologa spolnosti dr. Aleksandra Štulhofera, a dojmljiv mi je bio njegov rad naslova “Kraj intimnosti? Suvremenost, globalizacija i ljubavne veze“, a koji je bio na tragu onoga što sam i ja htjela izreći kao sliku svijeta kroz literarni diskurs pa sam mu se javila e-mailom nakon čega sam s profesorom imala i poticajan razgovor na tu temu uz kavu u Booksi.

Ima i toga što sam istraživala a nisam uvrstila u knjigu, a to je povijest žarulja i povijest (i krah) njihove proizvodnje u Hrvatskoj, što sam mislila da će mi trebati za junakinjinog oca zaposlenog u tvornici žarulja. Zapravo sam prilično istraživala a i zapitkivala ljude koji igrom prilika poznaju neku domenu iznutra. I… Pokušala sam dodatno istražiti Pariz, ali nisam izvukla ništa novog, poticajnog što bi nadogradilo moj doživljaj tog grada u kojem sam svojevremeno provela mjesec dana i koji me je zadivio kozmopolitizmom, mekotom i magijom koji izviru iz svake njegove pore. Također, kada je roman bio u prijelomu – palo mi je na pamet da sam možda mogla više istražiti homoseksualni milje. No uskoro sam (napokon!) uspjela u knjižnici doći do romana “Berlinski ručnik” Dražena Ilinčića koji brutalnom jednostavnošću govori o životima i susretima gej parova, a koji mi je potvrdio da su moja saznanja o druženjima homoseksualaca otprilike ista.

3. Koji su dijelovi knjige bili najzahtjevniji za pisanje?

Za pisanje najzahtjevniji dijelovi knjige su bili emotivno nabijeni prizori fizičke boli i nemoći, umiranja, ubijanja i ponižavanja, a nadasve trenutak šoka kad junakinja, ništa ne sluteći – u kompjuterski CD player gurne jedan od mnoštva diskova s pisaćeg stola i ugleda porno slike koje joj nepobitno svjedoče da je – sve ono što je mislila o ljubavnoj i životnoj vjernosti, kao i sav njen koncept doživljavanja stvarnosti – tek uobrazilja. Kako je to središnji pokretački motiv, ulila sam ogromnu energiju da taj trenutak, trenutak spoznaje o izdaji, bude doživljen strašnije od mogućeg smaka svijeta. 

Sanjarica“ je roman o lažnom sjaju celebrity kulture, ali i o ljubavi i očaju. Par željan uspjeha i slave snima video-zapise iz svakodnevnice kako bi dokazao svoju važnost. Sve je savršeno do trenutka kada glavna junakinja napravi operaciju povećanja grudi kako bi iznenadila svog partnera i mora na bolovanje. Kad nađe porno-snimak svog voljenog s drugim ženama i muškarcima, njezin svijet se ruši i odlučuje raskinuti.